Cijena brodova i mornaričkih borbenih sustava izrazito je velika i teško dostupna siromašnijim zemljama, posebice onima bez vlastite brodogradnje. Zato je za izgradnju suvremene flote po vlastitoj potrebi u našim uvjetima nužno vratiti i povećati tehnička znanja, obnoviti brodogradnju i ovladati suvremenim tehnologijama. Gradnja brodova na vlastitim navozima mogla bi biti oko 30% povoljnija od kupnje gotovog broda na svjetskom tržištu, a njome bi osigurali i radna mjesta za hrvatske građane – koji bi dio svoje zarade i vratili u državni proračun. Bez odgode, nužno je osuvremeniti protubrodske, te ovladati najprije protupodmorničkim, a nešto kasnije i protuminskim sposobnostima. Iako je u vrijeme krize podmornica samo san, ne treba ga prestati sanjati. Dok još ima znanja treba pomoći entuzijastima da postanu dio najcjenjenijeg segmenta ratne brodogradnje – a to je pouzdano gradnja podmornica.

Pogubni su planovi koji daju prednost obalnoj straži zanemarujući borbenu flotu. Ostaje nada da je onima što odlučuju jasno kako obalna straža ne može nadoknaditi borbenu flotu. Naprotiv, borbena flota, istina uz veće troškove i često „neprimjereno“, može preuzeti zadaće obalne straže. Iako mnogi misle kako obalna straža jača mornaricu, zbog nerazumijevanje, neprecizne i nekvalitetne zakonske regulative događa se upravo suprotno – borbena flota nam naočigled nestaje.

Kao prioritet i što je moguće prije potrebno je izgraditi dva višenamjenska broda s protupodmorničkim sposobnostima i jedan logistički, ili logističko-borbeni brod opremljen i za školske zadaće. Također je nužno modernizirati i opremiti novim protubrodskim i raketnim sustavom protuzrakoplovne obrane topovnjače RTOP-11 i 12. To bi, zaista, bio minimum od četiri „prava“ borbena broda (dva višenamjenska i dvije raketne topovnjače), koji bi osigurali neophodne borbene sposobnosti za protubrodsko i protupodmorničko djelovanje s kvalitetnom proturaketnom/protuzrakoplovnom obranom. Na tim temeljima uspostavila bi se tehničko-materijalna infrastruktura i kadrovska kompetentnost za daljnje narastanje snaga. Ostala tri RTOP-a treba prilagoditi za zadaće obalne straže, što bi uz već postojeća četiri ophodna broda i „Fausta Vrančića“ bilo dostatno. Uvođenjem u uporabu novih brodova čija je gradnja počela, obalna straža postati će funkcionalnija i prema potrebi moći će se otpisati nenamjenski i za eksploataciju skupi brodovi. Uglavnom, Republici Hrvatskoj trebaju pomorske snage koje će biti u stanju nadzirati i zaštititi njena prava i interese u vrijeme mira, a vrijeme rata zaštititi te obraniti more i obalu od ugroze s mora, ali i s kopna.

Inačice izgradnje flote

Tablično su prikazane inačice izgradnje flote – od najbolje, s najvećim borbenim sposobnostima, sve do manjih, kojima su neke sposobnosti reducirane ili ih nema. No, sve one nemaju i optimalan broj brodova obzirom na mogući intenzitet sukoba u slučaju preslagivanja geopolitičke pozicije svjetskih moćnika. Ipak, to bi trebale biti snage koje uz dobre prosudbe i pravovremene odluke omogućuju brzo narastanje na razinu kvalitetne zaštite i obrane hrvatskih te savezničkih interesa na Jadranu.

Za neke druge scenarije je uz flotu od presudne važnosti i obalna obrana. Naime, hrvatska obala Jadranskog mora izraziti je primjer geostrateškog položaja u kojem do punog izražaja može doći sinergija flote i ostalih snaga obalne obrane. Upravo na ovom našem prostoru može se uspostaviti koegzistencija A.T. Mahana (1840.-1914.) i R.V.P. Castexa (1878.-1968.), odnosno njihovih teorija o pomorskom ratovanju. Na našem Jadranu one nisu suprotstavljene, već su komplementarne i kompatibilne, međusobno se dopunjuju i pojačavaju. Uz kvalitetnu organizaciju i upravljanje flotom te obalnom obranom uvijek će „ jedan plus jedan biti više od dva“. Ova tvrdnja se može potkrijepiti na primjeru vremenski nešto udaljenijeg Viškog boja (1866. godine), kada je slabija flota uz pomoć kopna (ili kopno uz pomoć slabije flote) pobijedila jaču flotu koja nije imala potporu svoga kopna, što ima odjeka i na primjerima iz još uvijek „svježeg“ iskustva Domovinskog rata.

Pri svakom promišljanju pomorske flote ne smije se smetnuti s uma da propušteno u miru ne može biti nadomješteno u ratu. No, pravo je pitanje: Ima li Hrvatska uopće financijski, znanstveni, stručni i tehnološki potencijal za izgradnju, prihvat i održavanje suvremene flote? Što se tiče financijskih mogućnosti, svakome je jasno da su male i da treba biti jako oprezan kako ne bi učinili pogrešku i nastavili pražnjenje nečijeg otpada. Nužno je naći najbolje rješenje između potreba i mogućnosti ne zaboravljajući svekoliku važnost mora. Znanstvene i stručne, tehnološke i tehničke sposobnosti u brodogradnji smo uništili kao ni jedna država na svijetu. Brodarski institut je degradiran, a upitna je opravdanost i samog naziva „institut“. Nekad je bio oslonac hrvatskoj ratnoj i komercijalnoj brodogradnji, a imao je i svijetlih bljeskova (kao izgradnja podmornica tipa „Heroj“). Zadnji brodovi vrijedni spomena dizajnirani su sedamdesetih i ranih osamdesetih s nekim tehničkim rješenjima iz šezdesetih godina (na primjer, pogon na brodovima klase „Kralj“). Uništili smo ratnu brodogradnju u Splitu i Kraljevici, gdje su se gradile podmornice te brodovi veličine korvete i fregate, i odrekli se remontnih kapaciteta u Šibeniku s liftom i dokom.

Školovanje kadrova nam je „utopljeno“ u sustav školovanja kopnene vojske, a obuka je na neprihvatljivo niskoj razini bez pravih kabineta, trenažera i taktičkih vježbaonica, bez školskog broda ili broda koji bi mogao preuzeti tu funkciju, ali i bez primjerenih poligona neophodnih za obuku brodskih posada. Ne mogu biti isti kriteriji za školovanje časnika kopnene vojske i mornarice, jer mornarica je grana na najvišoj tehničkoj razini i ima posebnosti o kojima govori još Aristotel u svojoj „Politici“. Mornarici treba obrazovanje temeljeno na tehničkim, znanstvenim i stručnim područjima – koje bi se, sukladno fazama uzdizanja na funkcijama, dograđivalo od tehnike, tehnologije i taktike preko ekonomije, organizacije i strategije, sve do koncepcije, politike i filozofije. Jasno, samo će neki doći do vrha i funkcija gdje se od njih očekuje da znaju, mogu i smiju propitivati odluke i procese u sustavu nacionalne obrane i sigurnosti. Pored visoke školske spreme, za kvalitetnog pomorskog časnika, ovisno o funkciji, potrebna su znanja iz različitih područja, prikazana u prilogu. Obuka za prve časničke dužnosti, poznavanje oružja i borbenih sustava, te mornaričke taktike mora se vratiti u HRM jer bez toga nam je sve beskorisno, čak i najmoderniji brodovi, kojih za sad nemamo.

Pri dizajniranju flote ne smijemo napraviti već uobičajene pogreške i ne sagledati troškove eksploatacije koji su inače za životni vijek broda od 30 godina višestruko veći od cijene prve nabave. Predvidivi standardni troškovi su prikazani u auditu, kojeg je za potrebe RH izradila francuska firma NAFKO i trebali bi biti poznati vodećim ljudima u HRM, GS OS RH i Ministarstvu obrane Republike Hrvatske. Prije konačne odluke, dobro je razmisliti kako i na koji način trebamo i možemo „uzeti dio kolača“ i troškove učiniti nižim, angažiranjem domaće industrije i znanja kojima, istina, sve manje raspolažemo.

Što to košta na brodovima?

1. Korvete

Tablično su prikazane najinteresantnije korvete opremljene „zrelom“ opremom, s malim tehničko-tehnološkim rizikom. Na brojci od sedam korveta vidljiva je velika razlika glede istisnine koja se kreće od 640 do 2.600 tone, dužine od 72,4 do 102 metra i cijena u vrijeme nabave (od 137 do 309 milijuna USD). Uz navedeno, za odluku o nabavi još je važnije što se nudi, obzirom na taktičko-tehničke mogućnosti i prije svega borbene sposobnosti, te ispunjavaju li navedeni brodovi zahtjeve ili treba nešto promijeniti povećanjem ili redukcijom sposobnosti. Svi navedeni brodovi imaju kvalitetno topničko oružje glavnog kalibra 76 mm na šest brodova i 57 mm na jednom brodu – oboje prihvaćeno u NATO. Topovi su namijenjeni za površinska djelovanja i za protuzrakoplovnu obranu. Imaju i solidne sposobnosti u proturaketnoj obrani, posebno ako se radi o protubrodskim raketama podzvučne brzine. Za površinska djelovanja, prije svega protubrodska, imaju kvalitetne i u NATO rasprostranjene protubrodske raketne sustave srednjeg dosega i podzvučne brzine. Od sedam različitih brodova samo švedska korveta klase Visby nema raketni sustav PZO – bio je planiran pa ostaje mogućnost da bude i ugrađen. Po borbenim sposobnostima raketnih sustava PZO postoje velike razlike.

Sve te korvete imaju helikoptersku platformu, neke imaju hangar za helikopter – koji je na nekima stalno, a na nekima tek povremeno ukrcan. Također, iako imaju mogućnost nošenja helikoptera, neki brodovi daju prednost letjelicama bez pilota (UAV). Ono što čini najveću razliku među korvetama su protupodmorničke sposobnosti, koje se u prvom redu odnose na vrstu i kvalitetu podvodnih sonara i protupodmorničkih torpeda. Sonari mogu biti ugrađeni i s promjenjivom dubinom (VDS ). Od sedam brodova četiri su naoružana protupodmorničkim torpedima, a samo dva imaju sonare s promjenjivom dubinom (VDS). Ako u korelaciju dovedemo istisninu i cijenu, vidimo kako se cijena kreće od približno 100.000 USD do skoro 300.000 USD po toni.

2. Izvanobalni ophodni brodovi

Izvanobalni ophodni brodovi su jeftiniji s velikim dijapazonom cijena, istisnine, ali i opremljenosti. Neki su pripremljeni za dopunsko opremanje i pretvorbu u patrolne korvete (Kedah na bazi MEKO 100), neki su već u miru opremljeni većim brojem borbenih sustava niže razne vrijednost (Knud Rasmunsen), a treći su klasični ophodni brodovi za zadaće obalne straže (britanski OPV podklase Clyde, ili američki cutteri klase Sentinel). Navedeni brodovi su istisnine od 353 do 2.670 tona, dužine od 47 do 94 metra. Cijena po toni deplasmana kreće se od oko 25.000 (Clyde) do više od 160.000 USD (Kedah). Ove cijene su orijentacione i treba ih revalorizirati na današnje vrijednosti. Primjer povećanja cijena u odnosu na ranije razdoblje je izgradnja trećeg broda („Louge Koch“) iz serije Knud Rasmunsen za potrebe danske flote, gdje je jedinična cijena povećana s 50 na 91,4 milijuna USD.

Cijene su visoke pa je na prvi pogled vidljivo da brodovi vrijede ogromno bogatstvo. Kada se uđe u dublju analizu lako je uočiti kako domaća industrija iste ili kvalitetnije brodove gradi puno povoljnije za svoju državu nego za treće zemlje. Tipičan primjer je britanska brodogradnja gdje je cijena OPV za Veliku Britaniju prije koju godinu bila 47 milijuna USD, a nešto noviji brod, nastao temeljem tog projekta za Brazil – oko 72 milijuna USD (2012. godine), što je razlika od približno 36%. Drugi primjer je gradnja za potrebe Čilea, brod OPV-80 građen u Njemačkoj po njemačkom dizajnu košta 65 milijuna USD, a gradnja po istom projektu nešto poboljšane inačice i nekoliko godina kasnije u Čileu košta 45 milijuna USD, što je približno 31% jeftinije. Na ova dva primjera vidi se važnost domaće brodogradnje u opremanju vlastite flote. Gradnjom brodova na vlastitim navozima moguće je doći do niže cijene i istovremeno podići tehnološko stanje domaće brodogradnje. Treba postići prihvatljivu kvalitetu i ako to ne možemo samostalno – treba pronaći kvalitetnog stranog partnera.

Definiranje optimalne flote

Ovdje nije riječ o optimizaciji i definiranju optimalne flote, već o prihvatljivim inačicama uz pretpostavku relativne stabilnosti na Jadranu i Mediteranu. To bi trebale biti pomorske snage sposobne za pravovremeno narastanje na potrebnu razinu. Ovako uspostavljena flota u prvoj i drugoj inačici osigurava zadržavanje i dizanje protubrodskih sposobnosti na višu razinu, a pod određenim uvjetima i povećanje sposobnosti djelovanja protiv kopna.

Brodovi klase korveta ili mornarički izvanobalni ophodni brodovi imali bi protupodmorničku sposobnost. Na taj bi način HRM dobila još jednu dimenziju izuzetno važnu za cjelovit nadzor i obranu mora te obale. Ovi brodovi bi, pored zadaća iz osnovne namijene, posredno otklanjali najveću prijetnju polaganja mina – jer u očekivanoj konstelaciji snaga, kada su obale Jadranskog mora u rukama NATO zemalja, podmornica je najvjerojatniji nositelj minskih ugroza. Raketni patrolni brodovi povećali bi površinske sposobnosti i u potrebnim situacijama omogućili bi veći angažman K/MIOB u protupodmorničkim aktivnostima. Protuminski brodovi bi povećali ili bolje rečeno uspostavili protuminske sposobnosti koje su inače na niskoj razini. Prava flotna logistika je ona koja može pratiti flotu, a njeni elementi na kopnu su izvori popune kad i gdje je to moguće. Uz taj standardni posao, logistički ili logističko-borbeni brodovi mogli bi preuzeti i funkciju školskih brodova za stjecanje potrebnih vještina u navigacija i navikavanje na brodski život, a u drugom slučaju uz to i posao obuke ljudstva na borbenim sustavima.

Ovako koncipirana mala flota sa zadržanim protuminskim sposobnostima u skupljoj inačici bez oružja bi orijentaciono koštala oko 1,5 milijardi USD, a u jeftinijoj inačici oko 1,2 milijarde USD. Skuplja inačica bez protuminskih brodova koštala bi oko 1,3 milijardi USD, a jeftinija oko 1 milijarde USD. U današnje vrijeme teško se uopće usuditi govoriti o cijeni kvalitetnih podmornica. Samo radi ilustracije kako bi neki shvatili vrijednost sposobnosti gradnje podmornica navodim cijenu izraelske podmornice Delfin II koja se procjenjuje na milijardu USD. Sve gore navedeno, s usporedivom kvalitetom, uz pametno vođenje poslova moglo bi se na domaćim navozima izgraditi za bar 30% manju cijenu, a ako se u cijenu broda građenog u inozemstvu uračuna i PDV onda je to i više – sve uz izravan i neprocjenjiv dobitak u povećanju tehničko-tehnološke razine hrvatske brodogradnje i pratećih industrija, te političko zadovoljstvo svih, a posebno onih koji bi tu našli posao.

Kako do optimalne flote?

Za ostvarenje prava i interesa potrebni su (1) brodovi za tradicionalne mornaričke zadaće i (2) brodovi za zadaće obalne straže, odnosno pomorske sigurnosti i sigurnosti mora u vrijeme mira. Kao prvi korak treba otpisati sve što je nesvrhovito i troši novac, a ono što ima perspektivu do potrebne razine modernizirati. U narednih 10 godina treba izgraditi minimalni broj brodova s kojima ćemo zadržati protu-brodske, uspostaviti protupodmorničke sposobnosti, te omogućiti kvalitetno školovanje i obuku kadra – kako bi bili spremni napraviti slijedeći korak i graditi flotu prema optimalnim potrebama.

Nužno je modernizirati RTOP-11 i RTOP-12 s težištem na novom perspektivnom protubrodskom raketnom sustavu i nabavi početnog broja raketa. Ostale tri topovnjače trebalo bi prenamijeniti za zadaće obalne straže uz zadržavanje sposobnosti uporabe sadašnjih raketa s njih i mobilnih obalnih lansera (MOL). Od novih brodova neizostavno bi trebalo izgraditi dvije korvete s protupodmorničkim sposobnostima ili kao lošiju, ali još uvijek prihvatljivu varijantu dva mornarička ophodna broda (MIOB) s istom protupodmorničkom konfiguracijom, te jedan logistički ili logističko-borbeni brod s dovoljnim smještajnim kapacitetima kako bi mogao obavljati i funkcije školskog broda.

Umjesto zaključka

U naredne tri do četiri godine na RTOP-11 i 12 uvođenje novih raketa treba očuvati i na višu razinu dići protubrodske sposobnosti, te kvalitetno unaprijediti proturaketne i protuzrakoplovne sposobnosti. Modernizacija RTOP treba biti na takvoj razini da se preko njih usvoji i uvede u uporabu novi protubrodski i po mogućnosti novi protuzrakoplovni raketni sustav. Za to vrijeme, u većoj mjeri treba izgraditi Obalnu stražu kako bi bila u stanju uspješno zaštititi prava te interese RH i EU na Jadranu. U tu svrhu potrebno je završiti započeti projekt izgradnje pet obalnih ophodnih brodova (OOB), te za zadaće obalne straže prilagoditi dvije topovnjače klase „Helsinki“ i topovnjaču „Šibenik“. Na navedenim topovnjačama i na mobilnim obalnim lanserima (MOL) treba sačuvati protubrodske raketne sposobnosti bazirane na sadašnjoj raketi, RBS-15B, dok god postoji mogućnost njenog korištenja.

Nasuprot toga, u desetogodišnjem razdoblju, sukladno važećem DPR, trebalo bi nabaviti dva protuminska broda (PMB) – o čemu treba dobro razmisliti je li to stvarno naš prioritet ili je to doprinos NATO savezu kroz „preuzetu“ obvezu. Ako je to nužno tek za ispunjene preuzete obvezu, treba je pokušati odgoditi za neko drugo vrijeme. Od saveznika bi trebali tražiti da temeljito istraže i očiste Jadransko more. Također je nužno donijeti odluku od dugoročne važnosti vezano za protuminske sposobnosti. Treba odlučiti hoćemo li ih samostalno razvijati i do koje mjere.

Do 2025. neophodno je izgraditi dva višenamjenska broda (VNB) s protupodmorničkim, protubrodskim te respektabilnim proturaketnim i protuzrakoplovnim sposobnostima, kao i jedan logistički ili logističko-borbeni brod sa sposobnostima školskog broda. Ta četiri broda borbene namjene (2xVNB i 2xRTOP) i jedan logistički/logističko-borbeni brod stvorili bi uvjete za daljnju izgradnju flote po vlastitoj mjeri i njenu optimizaciju prema realnim ugrozama i mogućim prijetnjama u krećem i dužem vremenskom razdoblju. Ovako bi zadržali raketne protubrodske, te dobili protupodmorničke i raketne-protuzrakoplovne sposobnosti. Pored navedenih brodova, u tom razdoblju bi ostali: dva desantna broda mino-polagača (DBM), brod BŠ-73 „Faust Vrančić“, LM „Korčula“, te vjerojatno dio ophodnih brodova klase „Mirna“. Ostale brodove treba hitno otpisati osim eventualno BŠ-72 „Andrija Mohorovičić“, ako njegovu ulogu u većoj mjeru ne može preuzeti „Faust Vrančić“. U protivnom, ako mu omoguće godine, on bi trebao sačekati uvođenje u uporabu logističkog broda osposobljenog i za funkciju školskog broda.

Da li će Hrvatska biti u stanju i realizirati navedeni projekt ovisi o mnogo čimbenika, i ne prije svega o trenutnom stanju gospodarstva. Za male i ne bogate zemlje imati kvalitetnu flotu je vrlo teško ako nemaju razvijenu vlastitu brodogradnju, pa se o tome mora voditi računa s najvećim prioritetom. Višenamjenski brodovi s nešto sniženim zahtjevima na bazi redizajna projekta VPBR-33, istisnine do 1500 tona, mogli bi se na hrvatskom navozu izgraditi za 100 do 120 tisuća USD po toni, a kao OPV za zadaće obalne straže za 30 do 40 tisuća USD po toni.

Nabava rabljenih brodova treba biti kratkoročna s ciljem premošćenja velikog zaostatka, nastalog iz poznatih razloga. To bi trebala biti pomoć saveznika, a brodovi raspoloživi bar 15 godina uz razumnu cijenu održavanja. U našem slučaju to bi, uz prihvatljive troškove, mogli biti spominjani protuminski brodovi. Najave u dugoročnom planu kako se do kraja 2024. planira nabaviti polovni OPV nisu razumne iz više razloga, a glavni su što takvih brodova u „dobroj kondiciji“ nema jer ih i najbogatije zemlje svijeta koriste do krajnjih granica. Dobar primjer je SAD i cutteri klase „Hamilton“, koji se iz službe povlače nakon pedesetak godina eksploatacije. Drugi i ne manje važan razlog je relativna jednostavnost takvih brodova, pa bi bila šteta ne graditi ih doma.

Što se prijetnji tiče, ako objektivno i logički analiziramo Domovinski rat, sa sigurnošću možemo tvrditi kako je Srbiji glavni cilj bilo hrvatsko more, a ne neka tobože zaštita srpske nacionalne manjine. Hrvatski narod uz sve probleme stoljećima čuva ovo naše more i obalu, uz povremene gubitke zbog naše slabosti i sile moćnika. Ako nismo dovoljno svjesni mogu nam se neka događanje iz prošlosti ponoviti (poznata je brza promjena stanja i „zauvijek“ gubitak Zaljeva hrvatskih svetaca). U našoj povijesti poznati su i oni koji su tražili Tomislava II. i u najmanju ruku čudne ideje s Dubrovačkom Republikom za vrijeme Domovinskog rata – pa, ako ne učinimo korjenite promjene, i ne samo glede mora, definitivno nastavljamo srljanje u propast. Ipak, Hrvati imaju dovoljno kolektivne mudrosti i nacionalnog ponosa, volje i znanja za biti svoji na svome – a za takvu uspješnu egzistenciju na prostoru Jadrana Republika Hrvatska treba imati Pomorsku flotu odgovarajuće snage i razine sposobnosti.

 

* gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini