Svjedoci smo kako se Hrvatskoj ratnoj mornarici na perfidan način u prvi plan nameću zadaće različite od ratnih i borbenih. Mornarica se na taj način sve više pretvara u neku čudnu obalnu stražu ili preciznije – u stanje u kojem se ne može nazvati ni mornaricom ni obalnom stražom. Po aktualnom Dugoročnom planu razvoja (DPR), skoro pa ništa se na nabavlja za izvorne borbene zadaće ratne mornarice. Nema novih ratnih brodova za površinsko, protupodmorničko, podmorničko, protuzrakoplovno/proturaketno i protuminsko ratovanje, a da i ne govorimo o sposobnostima djelovanja protiv kopna, nasušno potrebnog na jugu. Ne samo da nema novih brodova i oružnih sustava, nema ni modernizacije brodova klase „Kralj“ koji još uvijek imaju bar neki potencijal potreban Republici Hrvatskoj. Gradnjom malih brodova za Obalnu stražu baca se prašina u oči i bježi od stvarnih potreba, i to se pokušava prikazati kao neko značajno povećanje borbenih sposobnosti HRM. Da bude stanje još gore, to malo novaca koje dobiva pastorče zvano HRM troši se na gradnju kakvih-takvih brodova Obalne straže, umjesto da se to financira iz drugih izvora, iz državnog proračuna i fondova EU. Ovdje se neće ulaziti u smisao postojanja, te temeljna načela organiziranja borbene (ratne) flote i flote obalne straže. Glavna investicija u novogradnju, koja se pripisuje mornarici, je izgradnja pet obalnih ophodnih brodova vrijednosti oko 50 milijuna eura. Kolika je to borbena snaga jasno je svakom tko ima i minimalna znanja, kad vidi da mu je glavno oružje top kalibra 30 mm. Naravno, to je sve za HRM još tamo od završetka malo korisnog lovca mina „Korčula“.

Ako tek letimično bacimo pogled što su od završetka Domovinskog rata dobili ili trebaju dobiti Kopnena vojska i Zrakoplovstvo uočit ćemo totalno zanemarivanje Mornarice. Vojska je dobila borbena oklopna vozila AMV „Patria“ i samohodne haubice, a razmišlja se nabaviti i stare američke Bradley M2A2, čija će dogradnja te troškovi održavanja biti neprimjereno veliki. Tu su, dakako, još i za naše prostore te naše financije problematični MRAP-ovi. Svakako tu zatim dolaze i značajna ulaganja u remont te modernizaciju tenkova i infrastrukture, a vojarna u Petrinji podsjeća na priču o Skadru na Bojani. Dakako, ima toga još. Zrakoplovstvo je dobilo (pa remontiralo) helikoptere Mi-171Sh i OH-58D „Kiowa Warrior“ iz američke donacije, ugovoreni su novi helikopteri „Black Hawk“ UH-60M, a donijeta je i odluka o nabavci eskadrile višenamjenskih aviona Rafale. Naravno, kao i u Kopnenoj vojsci, ima toga još. Nabrojeno je koštalo ili će koštati više milijardi eura i to bez uobičajenog, standardnog borbenog kompleta te preskupog održavanja najčešće izvan zemlje ili uz veliko angažiranje isporučitelja opreme u zemlji. U značajnoj mjeri se ulaže i u infrastrukturu kao što su radarske postaje, ali i zrakoplovne baze. U Mornarici je ostvaren veliki napredak preimenovanjem pomorske baze Lora u vojarnu i brisanju njenog mornaričkog karaktera. To svakako treba uvažiti kao veliki doprinos hrvatskoj pomorskoj misli i tradiciji!

Vidljive su mudre odluke te uravnoteženo financiranje i razvoj sve tri grane Oružanih snaga. Tako i treba biti jer Hrvatska je ipak „ponosna pomorska država“, a Hrvati više od 1.300 godina žive u suživotu s našim sinjim morem. O toj brizi svakako svjedoči pozamašno izdvajanja od pedesetak milijuna eura za njene glavne zadaće – a to su mirnodopske ili različite od ratnih, ili pak civilne različite od vojnih, ne daj Bože da neko kaže mornaričke zadaće, jer to bi bio neprijateljski atak na vrle poznavatelje pomorskog ratovanje i, naravno, pomorske terminologije. Nemojte vjerovati matematici, jer 50 milijuna u odnosu na više milijardi nije tako loše – moglo bi biti i gore. Za flotu HRM i obalnu obranu – a to je borbena snaga na moru – nula kuna. Koga to lažemo da smo pomorska država i da nam je stalo do mora?!  Nije poznata niti jedna svjetska mornarica koja se primarno oprema za zadaće različite od ratnih, jer za njih je to tek usputna epizoda.

U državama koje je poljubila sreća pa imaju more, mornarica je grana oružanih snaga i nikad nitko normalan nije trpao mornaricu u vojsku – osim Karađorđevića za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Čak su i oni službeno u većem dijelu postojanja imali ministarstvo vojske i mornarice. Logika je da se mornarica kao dio oružanih snaga (idemo se ugledati na našeg „strateškog“ partnera gdje je: „Military – The United States Armed Forces are the military forces of the United States of America. It consists of the Army, Marine Corps, Navy, Air Force, Space Force, and Coast Guard“) treba i mora opremati za najteže ratne zadaće kada se brani suverenitet, integritet i opstojnost naroda te države. Sve drugo je priča za naivne, a u danom trenutku nije važno je li to iz neznanja, poltronstva ili s namjerom.

Naravno da mornarica – opremljena, osposobljena i uvježbana za najteže ratne zadaće – bez većih problema može obaviti i zadaće različite od ratnih, kad treba pružiti pomoć civilnim strukturama društva. Vrijedi i drugačiji scenarij, kada u vrijeme rata mornarici i oružanim snagama pomaže civilni sektor, država i društvo u cjelini, sredstvima i ljudima s kojima raspolažu. Zbog toga se te strukture ne opremaju ratnim brodovima i podmornicama, borbenim avionima i helikopterima, tenkovima, haubicama i topničko-raketnim naoružanjem. Kod nas je na štetu mornarice došlo do zamjene teza pa se ista oprema sredstvima s malim ili nikakvim borbenim sposobnostima i praktički bez značaja u slučaju rata. Za takvo postupanje izgovor se našao u Obalnoj straži koja se pretvara u „krvnika“ borbenoj floti, u suprotnost ideji njenih začetnika s početka 1992. godine.

Fatamorgana zvana DPR

Glavna tema ovoga članka su borbene/ratne strukture HRM, a ne Obalna straža RH. Bilo bi vrijedno čuti valjan argument za postojanje obalne straže u ovom obliku ako je ona u cijelosti sastavni dio mornarice. Zašto komplicirati stvari i usložnjavati organizaciju?! Znam iz prve ruke kako je još početkom 1992. godine buduća Obalna straža RH  u vrijeme mira zamišljena kao samostalna pomorska služba s velikim utjecajem HRM u opremanju, školovanju i logistici – kako se  borbenoj/ratnoj mornarici ne bi odvlačila pozornost od biti svog postojanja, na policijske, ekološke, ribolovne, migracijske, carinske, ostale granične, sigurnosne, protupožarne, civilne i druge poslove.

Pogleda li se Dugoročni plan razvoja OS RH 2015. – 2024., on je katastrofalan za HRM jer se daje prednost neborbenim zadaćama, a prema realiziranom nema pokrića ni za borbene, a niti za neborbene. Od napisanog gora je samo provedba jer ni zapisani sitniš nije realiziran. Od 10 godina tog DPR-a ostale je još nešto više od tri pa će se možda nešto i napraviti. Evo kratke inventure neučinjenog, a planiranog:

Od 2015. -2017. godine: Od pet planiranih obalnih ophodnih brodova (OOB) Mornarici je isporučen  jedan. Od modernizacije  radarskog sustava „Enhenced Peregrine“ nema ništa. Do 2017. trebalo je započeti opremanje Mornarice s dva lovca mina (LM) – ni od toga zasad nema ništa. Zamjena tri radara GEM 2050XC – također ništa.

Do kraja 2020. godine: Trebalo je završiti s opremanjem i uvođenjem u operativnu uporabu obalnih ophodnih brodova. I dalje je u HRM samo jedan brod. Završiti s opremanjem i uvesti u operativnu uporabu dva lovca mina. Nažalost nema niti jednog. Nastavak zamjene radara GEM 2050 XS – ništa. Modernizacija senzorskih, oružnih i pogonskih sustava RTOP-11 i 12 – nema ništa, jer zamjena po dva motora s motorima istog tipa nije modernizacija već održavanje. Opremanje i rekonstrukcija RTOP-41 i 42 za operacije presretanja na moru – jako čudan zahtjev koji govori o tome kako i ovo malo potencijalno borbenih brodova naginje prema zadaćama obalne straže. Rekonstrukcija i opremanje broda SB-73 „Faust Vrančić“ za ekološke operacije; Uređenje i opremanje tehničke radionice; Opremanje poligona za borbenu otpornost broda; Opremanje Središta za  ronilačku obuku; Opremanje mornaričke taktičke vježbaonice. Opet ništa!

U ovom dijelu smo vidjeli i dugo očekivanu riječ operacija. Konačno se pojavila, istina kao ekološka. Nažalost, nema pomorskih, površinskih, protupodmorničkih, podmorničkih, minskih, protuminskih operacija, operacija za kontrolu mora, operacija za osporavanje kontrole mora, operacija zabrane pristupa teritorijalnom moru. Na žalost, kreator DPR u konačnici je u pravu, jer je „mornarica svedena na ostatke ostataka“ pa nije u stanju provoditi operacije. Pa tko će ih onda provoditi.? Možda naši saveznici, strateški partner ili susjed – ali u čiju korist? Ako i to ne bude, tu je „naša povijesna snalažljivost“. Uvijek je moguće izgraditi desetke splavi i na njih ukrcati, tenkove, transportere, haubice i minobacače pa rastjerati nemile dušmane.

Do kraja 2024: Za zadnje razdoblje ostaje nada. U planu je opremanje polovnim izvanobalnim ophodnim brodom. Uz najbolju želju teško je zaključiti što se pod tim podrazumijeva. Je li to ophodni/patrolni brod mornarice (borbene flote) ili obalne straže? Je li to brod klasične forme ili nešto slično „Faustu Vrančiću“? Polovnih, u dobroj kondiciji izvanobalnih ophodnih brodova na tržištu praktički nema. To su brodovi koji se rabe do krajnjih mogućnosti. Nama treba pravi borbeni brod za najteže ratne zadaće u klasi multifunkcionalne korvete s protubrodskim i sposobnostima protiv kopna, protupodmorničkim, protuzrakoplovnim/proturaketnim sposobnostima ili pak namjenski brodovi deplasmana od stotinjak do 1.000 tona, što zavisi o ambicijama glede protupodmorničkih (PPd) sposobnosti. Za zadaće obalne straže – pored OOB – treba nam veći broj brodica dužine do dvadesetak metara, izvanobalni ophodni brodovi slični „Faustu Vrančiću“, te ugovorna, pričuvna i dragovoljačka komponenta. Zadaće  obalne straže ne trebaju biti isključiva briga mornarice, oružanih snaga i ministarstva obrane, osim u mjeri njihove uloge u ratu. Nadajmo se da je pokrenut proces opremanja novim protubrodskim raketama i da odgovorne osobe znaju gdje će te rakete instalirati. Kao zadaća najmanjeg prioriteta navedeno je opremanjem pučinskim remorkerom. Da, svakako to nam treba i ne samo jedan, jer moramo biti spremni poduzimati potrebne radnje u našem Isključivom gospodarskom pojasu (IGP).

Prošireni idejni projekt hrvatske korvete nove generacije (OPV/Corvette BIS 91), Marine and Energy Solutions DIV

Nada zadnja umire, ali se je opravdano pribojavati nastavka iste prakse, posebno kada se kaže kako se ne može ništa nabavljati jer nije izrađen novi DPR. Opet mazanje očiju jer postoji važeći DPR, a što se Mornarice tiče – njegova je realizacija skromna i nudi puno prostora za  opremanje kao što su: modernizacija topovnjača, nabava protubrodskih raketa, minolovaca, radara na obali i otocima, poligona, vježbaonica, itd. Što se tiče HRM, trenutno važeći DPR nije niti sjena prethodnog DPR. Jedina im je sličnost što ni u prethodnom od planiranog nije napravljeno ništa ili skoro ništa, a od glavnih projekata trebalo je nabaviti četiri mornarička izvanobalna ophodna broda (NOPV),  tada obalna straža nije postojala, modernizirati topovnjače RTOP-11, 12 i 21, a protubrodske rakete RBS-15 kvalitetno remontirati ili ih pak kroz modernizaciju dovesti na raznu Mk2.

Većina ovoga je prošlost pa najviše što se može učiniti je izvući pouke za budućnost. Katastrofalne pogreške NATO od raspada SSSR i aktualna događanja uz kvalitetnu analizu mogu biti i za nas jako poučni. Naravno, to ne mogu raditi ljudi koji sve svoje intelektualne sposobnosti uprežu u napor kako pogoditi „vizije“ nadređenog. Tu mora djelovati slobodni kritički um s logičko-analitičkim promišljanjem, koji ne pati od autoriteta funkcije i jedini su mu autoritet istina, znanje i vizionarski pogled u budućnost. To su ljudi koji poput mitskog grčkog boga Aresa vide iza brda. Ujedno, zapovjedništvo mornarice se ne smije zamarati svakodnevnim poslovima obalne straže. I u ovoj organizaciji obalnoj straži treba dati punu samostalnost u provedbi zadaće suglasno godišnjim smjernicama. Nadzor se podrazumijeva.

Zašto smo tu gdje jesmo?

Iskonska zadaća hrvatske ratne mornarice je pripremiti se i kad zatreba – obraniti naše more i našu obalu, bez obzira koliko situacija bila teška. Bez našeg mora i naše obale nestala bi nam i država i nacija, a narod i onako nestaje. Istina, teže je ne činiti ono što trebaš a ne znaš, od onoga što misliš da znaš. Puno je lakše živjeti bez prihvatljivog rizika, a šefu si drag jer ne zanovijetaš, i novaca ti nikad ne fali. Jasno, nije se lako upustiti u izgradnju borbenih sposobnosti, danas praktički od nule. Naravno, to ne može učiniti niti jedan ministar obrane, načelnik GS OSRH ili zapovjednik grane za vrijeme svog mandata. To je posao od dvadesetak pa i više godina, a pored ozbiljne političke odluke nužan uvjet je da odgovorna osoba u dolasku nastavlja tamo gdje je stigla osoba na odlasku. Dugoročna vizija flote je u vremenskom okviru ne kraćem od 30 godina. Desetogodišnji flotni plan je čvrsta odluka realizacije podržana ljudskim, materijalnim i financijskim resursima. Plan podrazumijeva kvalitativno, kvantitativno i financijsko praćenje, poduzimanje potrebnih mjera i stalno ažuriranje. Koliko se nabrojenom pridaje važnost vidi se i u (ne)ažurnosti aktualnog DPR, kojeg je trebalo ažurirati najkasnije do kraja 2019. Što radi MORH i zašto su ministri zaštićeni kao plemenite zvijeri u šumi?! Možda upravo zato što sve čine kako bi udovoljili šefu umjesto da odgovaraju za svaku neutrošenu a odobrenu kunu, i za svaki planirani a nerealizirani projekt. Nažalost, oni su najprije vojnici stranke/partije, a tek onda ministri odgovorni za resor koji bi trebali voditi u dobroj vjeri, na ponos i korist kako hrvatskog naroda tako i hrvatske države. Uštede na kraju godine postale su plus, umjesto da se odgovara zbog nerealiziranih projekata.

Tehnički i tehnološki smo na dnu kace, to je bar jasno. Još manje smo svjesni i da smo mornaričku infrastrukturu doveli na jako nisku razinu. Naime, infrastruktura na obali i otocima je devastirana i predana lokalnim zajednicama koje ne znaju što bi s tim ili se prema istoj ponašaju nedomaćinski. Luke posebne namjene, maskirni vezovi, plutače za vez ratnih brodova i podzemne luke za brodove su devastirane od sjevera do juga. Brodograđevni i remontni kapaciteti su nestali. Ono što još imamo opremljeno je zastarjelom opremom i bez potrebnih kompetencija. Nema Brodarskog instituta, nema brodogradilišta u Kraljevici, nema BSO u Splitu, nekad u državnom vlasništvu remontno brodogradilište u Šibeniku u stranom je vlasništvu, nema Instituta pomorske medicine. Mornarički elektronski zavod degradiran je u Pomorski centar za elektroniku, a sada ne da nije centar nije ni „periferija“. Nestala je proizvodnja za mornaričke potrebe u „Končaru“ i u nekadašnjem RIZ-u, itd. Nema znanja, nema tehnologije, nema inženjerskog umijeća, nema prateće industrije. Vodi li sve ovo u opće neznanje, suvremeno ropstvo i nestanak suverene nacije? Bože, oprosti nam jer ne znamo što radimo!

Veliki problem je gubljenje ljudskih sposobnosti. Naši časnici/časnice, ti krasni ljudi, jednostavno nemaju na čemu, nemaju od koga i nemaju gdje naučiti ono što bi zahtijevao budući rat na moru. Iako postoji žal zbog mnogo pogrešnih odluka, od jadikovki nema nikakve koristi. Za izvući korist moramo shvatiti vlastite pogreške. Valjda je jasno kako je po svom zemljopisnom položaju Hrvatska pomorska zemlja, a na nama je učiniti sve kako bi bila i pomorska država. Svakako, na samom vrhu je kvalitetna, sveobuhvatna i dugoročna, državna pomorska strategija. Dio te strategije je pomorska obrambena strategija usklađena u svim segmentima pomorskih djelatnosti. Za sve je odgovorna vlast i to što je viša razina – veća je i odgovornost. Hrvatska ratna mornarica treba i mora biti na čelu u pomorskom obrambenom segmentu u miru dok se vrše pripreme, i u ratu kada se na moru ratuje u ime državne, na korist države i naroda. Svakako, ne ovako sputana i na marginama obrambenih prioriteta, neshvaćena i ponižena unutar MORH i OS Republike Hrvatske. Ako želimo mornaricu u miru sposobnu za zaštititi vitalne državne interese na moru, a u ratu ih obraniti, nužno je promijeniti odnos prema njoj. Mornarica mora dobiti svoj dio proračuna s kojim će  sama upravljati i za to biti odgovorna sukladno usvojenim ciljevima i planovima razvoja od dugoročnih do kratkoročnih. Vrijeme od rata na ovamo nas uči da kad se donese zajednički DPR bez jasne financijske podjele po granama, a sva ovlast ostaje na MORH-u i GS, kolo vode dužnosnici, generali i razni birokrati u MO i GS OS RH, a ne admirali. Admirali su gurnuti u stranu, u publiku i od njih se očekuje aplaudiranje, inače…

Nužna sredstva

Suvremene mornarice bez obzira na veličinu imaju tri sastavnice pomorske moći/snage – to su flota, kopnena pomorska komponenta/obalna obrana i mornaričko zrakoplovstvo. Zbog ove treće komponente potrebno je razjasniti je li u Republici Hrvatskoj Hrvatsko ratno zrakoplovstvo grana OS RH ili tek rod Hrvatske kopnene vojske. Kako je opremljeno, ustrojeno i kako se ponaša, rekao bih da je ovo drugo. Nabava novih borbenih zrakoplova nudi i mornaričku ulogu. Naravno da to ima korijene u prošlosti kad se zračne snage vojske izdvojilo u zasebnu granu – zračne snage. Suprotno tome, mornaričko zrakoplovstvo ostalo je u mornarici. Prije toga oružane snage su činile vojska i mornarica. Danas i slabije opremljene mornarice u svom sastavu imaju protupodmorničke, protubrodske izvidničke i transportne helikoptere, izvidničke avione i već dulje vrijeme bespilotne letjelice različitih namjena. To su za mornaricu nužna sredstva. Naravno, mogu biti i u zrakoplovstvu ako se razvija kao grana i oprema odgovarajućim sredstvima. Ako su ustrojbeno u zrakoplovstvu, operativno moraju biti odgovorni mornarici. Od uključeno Austrougarske do isključno Republike Hrvatske mornarica na ovim prostorima imala je svoje zračne snage kao dio mornarice, ili barem namjenske snage u sastavu ratnog zrakoplovstva.

Ono što mornaricu čini mornaricom je flota višenamjenskih i specijaliziranih ratnih brodova. Iako to mnogi ne prepoznaju i trpaju sve u rod pomorstvo kao nasljedstvo iz bivše JRM, mornarica ima prirodne rodove suglasno opremi, načinu uporabe, prostoru i prijetnji s kojom se mora obračunati. To su sadržaji pomorskog ratovanja – površinsko, podmorničko, protupodmorničko, protuzrakoplovno i proturaketno, minsko, protuminsko, elektroničko i protuelektroničko, kibernetsko. Prema ovim sadržajima, mornaričkim rodovima treba školovati i uvježbavati časnike, dočasnike i mornare. Pitanje je kako? Materijalna osnova skoro pa da ne postoji. U borbenom sastavu nemamo adekvatne brodove i podmornice sa suvremenom opremom, a nema ni namjenskih školskih brodova, taktičkih vježbaonica, vježbališta za borbenu otpornost broda. Način školovanja je neadekvatan, a osnivanje sveučilišta je bacanje novca u korist ostvarenja u najmanju ruku čudnih ambicija. U Mornarici je ključna institucija Središte za obuku, taktiku i doktrinu – gdje se provodi specijalističko školovanje i obuka, stvara taktika, određuje i usvaja doktrina. Kada bi dobili najveće lumene s najboljih hrvatskih visokoškolskih ustanova iz STEM područja na brodove ne bi imali nikakve koristi već samo štetu jer bi bez vrhunske mornaričke obuke bili od male korisni, a niska razina tehnike bi takve ljude maksimalno demoralizirala i bacila u depresiju. Uz svu kratkovidnost, ti naši kreatori sustava školovanja kreirali su nove znanstvene grane i eto – sad imamo vojnu nautiku, vojno brodostrojarstvo, itd. Ovdje žalosti i poslušnost znanstvene zajednice koja za „Judine škude“ rasprodaje znanstveno načelo dokazivosti, pa čak i zdrave logike. Bilo bi bar korektno  objasniti što je to „vojna nautika“, možda koristi druge zvijezde za astronomsku navigaciju, ili pak ostalim ljudima od mora nepoznate stvari – a nautika ili navigacija je jednostavno  plovidba od točke „A“ do točke „B“.

Ono na čemu počiva flota, temeljna pomorska komponenta, jesu brodovi i podmornice. Da, skupe su to igračke, a nitko nema pravo dati hrvatskim mornarima ništa manje od izvrsne kvalitete. Obzirom koliko more doprinosi hrvatskom BDP i što općenito znači, značilo je i značiti će u budućnosti ma tko bio na njegovim obalama, snažna pomorska snaga je neophodna za njegovu obranu. Jasno je kako bi kapitalni brod trebao biti višenamjenska korveta. Ne treba se zanositi nekim „polovičnim“, potencijalno katastrofalnim izmišljanjima nekakvih izvanobalnih ophodnih brodova za zadaće obalne straže koji će se – ako to zatreba – dodatno naoružati. Vrijedi se zapitati vide li zagovornici takvog rješenja svoje sinove ili kćeri u pomorskom boju?! Postoji i drugi način – izgraditi korvete sa skromnom opremom i smanjenom posadom pa je po potrebi opremiti u ratu. To je skupo jer možda nikad ne zatreba dodatno opremanje. Ipak, to je manji problem. Glavni je problem kako obučiti i uvježbati posade. Znači dio brodova – bar 50 posto – treba u potpunosti biti opremljen, a kritična oprema za opremanje u skladištu. Izgradnja flote u ratu postala je praktički nemoguća, posebice u malim državama s nedostatnom znanstvenom, tehničkom i tehnološkom infrastrukturom.

Što dalje?

Prestanimo se igrati „Potemkinovih sela“ i počnimo graditi flotu za rat, a mirnodopske zadaće prepustimo drugima, drugačije se organizirajmo i uzmimo novac koji nam se nudi iz fonda naše EU. Čelni ljudi mornarice i visoki mornarički časnici, ma gdje bili, imat će i previše posla ako se uhvate u koštac s izgradnjom ratne flote. Nisu to samo brodovi i podmornice, to je infrastruktura, školovanje i obuka, doktrina i taktika, domoljublje, i još puno toga. Onih koji bi htjeli naše more, po mogućnosti bez nas, ima više od jednog i to nikad ne smijemo zaboraviti.

Ako se u kratkom razdoblju nema mogućnost nabave korveta, ne treba stajati skrštenih ruku već na temeljima postojeće dokumentacije za RTOP-11, RTOP-21 i VPBR-33 izraditi poboljšane projekte – sukladno novim spoznajama i taktičko-tehničkim potrebama žurno pristupiti izgradnji pomorskih snaga za površinsko ratovanje, a nakon toga i za protupodmorničko. Nije sramota posegnuti u prošlost. Dovoljno je pogledati od kada i od kojih projekata vuku korijenje najsuvremeniji brodovi najmoćnijih flota svijeta, deplasmana od stotinjak tona pa do grdosije od preko 100.000 tona.

Brodovi i podmornica, naše intelektualno vlasništvo s razvojnim potencijalima

Ako se već dotičemo doktrine, koja je u velikoj mjeri ovisna o tehnici i tehnologiji, dobro je znati da će u suvremenom ratu poglavito s nadmoćnijim neprijateljem na današnjem stupnju razvoje teško preživljavati sve što se kreće kopnom, što leti i što plovi. Svemirsko oružje je još uvijek znanstvena fantastika. Ono što imamo i moglo bi biti presudno je podmorje gdje bi trebale ploviti naše podmornice. S njima bi mogli osporiti neprijateljsku kontrolu mora, izolirati određena područja i ostalim snagama osigurati lakše preživljavanje. Naša velika geostrateška prednost su naši otoci s kojih bi kopnena pomorska komponenta mogla biti presudna i prevaga na našu stranu. Prisjetimo se Viškog boja. Ne trebamo odbaciti sve što je bilo prije nas. Ako nekoga već iritira podsjećanje na bivšu državu, gdje smo upravo mi bili glavni dio mornarice, neka se vrati u vrijeme Austrougarske ili – ako ni to ne želi – neka napregnu vijuge i pročita svjetske klasike pomorske misli. Za kopnenu pomorsku komponentu toplo preporučujem francuskog admiral Raula Castex-a (Raoul Victor Patrice Castex, 27. listopada 1878. – 10. siječnja 1968.). U knjižnici u Lori bio je ćirilični prijevod iz 1933. Naravno, ne na hrvatskom jeziku. No, znajući prošlost ipak je lakše odgovoriti na sadašnje izazove i proniknuti u budućnost.

Hrvatska ratna mornarica mora biti dobro ukomponirana oružana sila spremna za najteže i najsloženije ratne zadaća. Kako bi to bila, mora imati flotu brodova i podmornica, obalnu obranu i zračne snage u mornarici ili namijenjene mornarici u ratnom zrakoplovstvu. Pored svega, ratni brodovi simboliziraju državu vijući nacionalnu zastavu, a na otvorenom moru, na moru i u lukama drugih država su dio diplomacije, kroz povijest poznate kao pomorska ili mornarička. Zar nije lijepo, i ne čini li nas ponosnim, kad i s ovako ostarjelim i ne baš primjerenim brodovima naši mornari ponosno plove Mediteranom svjedočeći našu tisućljetnu sljubljenost s morem i mediteranskom civilizacijom?! Ipak, tom tisućljetnom opstanku na obalama Jadranskog mora moramo ojačati korijenje i udahnuti novi i snažniji život. Trideseta godišnjica od ustrojavanja moderne HRM je krajnje vrijeme za to.

*gost autor: Zdravko Kardum; bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini