Nakon što je još u srijedu, 28. travnja, hrvatski ministar obrane Mario Banožić tek na navaljivanje novinara procijedio da bi do neke odluke o nabavi borbenih aviona za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo moglo doći „u narednih nekoliko tjedana“ ili „otprilike“ do nekog ljetnog vremena – nije o tome trebalo dugo čekati komentar Predsjednika Republike. Samo dan kasnije, u četvrtak ujutro u Vinkovcima, Zoran Milanović se unutar višednevnog natezanja po pitanju prava na mirnodopsku uporabu ili ipak samo ministarsko korištenje Oružanih snaga RH osvrnuo i na ministra Banožića i njegovog šefa Vlade Plenkovića po pitanju nabave borbenih aviona. Tom je prilikom on zaključio:
„(…) A ministar neka razmisli o tome što mu radi njegov premijer, kako ga u stvari maltretira. Kako ga devalvira iz dana u dan. Dakle, već mjesecima ne donosi odluku o avionima. Pa reci – ide ili ne ide… Dakle, očito ministar na to nema nikakav utjecaj. Moj ministar, Ante Kotromanović, bi već dao ostavku. Ali to je u HDZ-u nemoguće“.
Naravno, u maniri prošlotjednog dnevnog verbalnog mačevanja Vlade i Predsjednika, ni na prvi odgovor ministra Banožića nije trebalo dugo čekati. Nedugo nakon izjava predsjednika Milanovića, i ministra Banožića su novinari pitali da prokomentira Predsjednika – što je dovelo do jedne rijetko smušene javne izjave. Naime, Banožić je tog četvrtka, 29. travnja, o radu pod pritiscima premijera i otezanju odluke o avionima rekao:
„To nije istina da ja trgujem ikakav pritisak. Što se tiče nabavke aviona, ja mislim da je i predsjednik Vlade imao priliku sudjelovati u radu višeresornog povjerenstva, pa je to odbio. Tako da – toliko o… koliko su njega zanimali višenamjenski borbeni avioni. Više… međuresorna skupina je donijela podlogu za donošenje političke odluke, koja je trebala bit donešena u trenutku kad smo imali uistinu veliki angažman Hrvatske vojske po pitanju i potresa… I pitanje uopće, na koji način, i kolika je šteta bila za sanaciju potresa u Sisačko-moslavačkoj županiji i okolnim mjestima. Sada, kada se situacija normalizira – ta odluka će ići. Tako da, što se tiče višenamjenskih borbenih aviona, tu nema apsolutno ništa što bi trebalo smatrat’ se kao jedna neodlučnost… Nego, ja bih rekao, samo biranje pravog trenutka“.
Podnošenje ili trgovanje, predsjednik Vlade ili Predsjednik Republike, višeresorna skupina ili međuresorno povjerenstvo – sve je to završilo izmiješano na početku višeminutnog suočavanja ministra obrane s tiradom kojom je Milanović zapravo častio Plenkovića, a tek onda i sve oko njega, pa tako i samog nesretnog Banožića. No, tu smo već mogli uočiti određeni pomak. Nastavljajući se na objašnjenje od srijede, 28. travnja, kako „imamo još nekakvih detalja koje bi željeli završiti“, dan kasnije korijen problema spustio se na pleća lanjskih velikih potresa – ujedno uz zaključak kako se sada ta situacija „normalizira“. Doduše, činjenica da taj detalj vjerojatno mnogima promiče u svjetlu izostanka ikakve ozbiljnije obnove bilo Zagreba ili Sisačko-moslavačke županije – izgleda da ministru i nije bila bitna.
Prilika za ispravak i pojašnjenje navoda
Imajući u vidu ovakav smušeni javni nastup, nije uopće čudilo da se tema borbenih aviona i vremenskog rasporeda donošenja odluke o njihovoj kupovini pojavila odmah pri početku nastupa ministra Maria Banožića na RTL televiziji, kasno popodne u petak, 30. travnja ove godine. Ovaj PR nastup nastojao je uoči za 1. svibnja zakazanog obilježavanja godišnjice VRO „Bljesak“ donekle izgladiti javnu sliku hrvatskog ministra obrane – u čemu se opet tek donekle uspjelo.
Tako se moglo čuti da nema pritiska od premijera, a uz sve što se radi – Vrhovni zapovjednik OS RH za ministra obrane i nije neka tema – „Ja, znači, sa premijerom uistinu… imamo toliko tema koje su vezane i za proračun, i za daljnji razvoj, modernizaciju i opremanje Hrvatske vojske… da niti ne dotičem se teme Predsjednika“. Dapače, ministar bi se s Predsjednikom RH mogao i razonoditi na strelištu – „(…) što se tiče strelišta, odnosno odlaska na strelište, da… Pa meni nije problem. Ja sam iš’o na strelište sam s mnogim ljudima, zašto ne bi iš’o i sa Predsjednikom. To je najmanji problem“. A kako to do sad nisu stigli, Banožić ga je pozvao i javno.
No, odluka o avionima sada više nije nimalo sporna, i pri tome je osvanuo i vremenski okvir ponešto solidniji od „idućih nekoliko tjedana“, koje se spominjalo već mjesecima. Ovoga puta bez čudnih grešaka i petljanja, Banožić je o toj odluci u petak 30. travnja za „RTL Danas” zaključio:
„Dakle, nije odluka pomaknuta, odluka je ta koja se čeka. Ona je, u pravilu, bila planirana da bude donešena poslije Nove godine, međutim, sami znate da je… Petrinji, potres koji nas je dočekao, bilo nešto razumljivo. Iza toga imali smo pojačane brojke po pitanju Covid-a, još nekakve elemente smo promišljali. Ja sam siguran da ćemo donijeti u prvoj polovici godine – a, što ste rekli – to je u idućih mjesec dana“.
Dakle, uz potrese, sad je i nesretni Covid-19 doprinio odgodi – uz ponovnu pojavu famoznih „nekakvih elemenata koje se promišljalo“, da bi onda na sve to još sjelo i inzistiranje novinara RTL-a – da li „u idućih mjesec dana“ možda znači i „Kroz tjedan, dva?“ – na što je ministar uspio tek kriptično zaključiti „To je to“.
Time je onda i pitanje roka zapravo ostalo otvoreno, pa tko hoće može gledati za tjedan ili dva (nakon lokalnih izbora), ili možda ipak „u idućih mjesec dana“ (valjda oko Dana Oružanih snaga, ili možda ponovo uspostavljene proslave Dana državnosti, 30. svibnja), dok ne treba potpuno isključiti ni „u prvoj polovici godine“ – što znači do kraja još i čitavoga lipnja. Naravno, sve to vrijedi ako se vrijeme ne shvati malo manje strogo, gdje onda i 5. kolovoza – Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja – najednom postaje zgodan za velike objave.
A što dalje?
Slična fleksibilnost u odgovaranju na novinarska pitanja mogla se čuti i u ostaku gostovanja ministra obrane Banožića u programu RTL-a tog petka, 30. travnja. Naime, uslijedilo je pitanje: „Što će biti vaš prvi potez u smislu modernizacije vojske?“, koje je bilo potpuno pogodno za lanjski kolovoz, ali malo čudno za dužnosnika koji lagano puni godinu mandata. No, odgovor je tu bio jednako prigodan: „Prvi moj potez će biti, prije svega, izrada Dugoročnog plana razvoja“ – dokumenta čiju je izradu bivši ministar Krstičević najavio u travnju 2017. godine, čiji je dovršetak do prosinca 2018. bio najavljen u svibnju 2017. godine, da bi ga se tijekom proteklih 8 mjeseci ponekad najavama dotaknuo i aktualni ministar Mario Banožić.
Ovog je petka taj spomen modernizacijskih projekata i Dugoročnog plana razvoja OS RH bio rubno konkretiziran izjavom Banožića da:
„U njemu će… Ono u čemu se razlikuje ovaj Dugoročni plan Oružanih snaga u odnosu na prošle… I zašto će… Kažem da će projekti bit završeni u jednom mandatu… Naime… Ovi projekti koje ste spomenuli, su projekti koje su započeli prije 4, 5, 6,7 godina. Recimo, Obalni ophodni brodovi – i dan danas ja imam sastanke sa izvođačem radova, i pokušavam zatvoriti temu. Kada govorimo o Bradley vozilima, i dan danas pokušavamo zatvorit temu, odnosno, zatvaram temu. Kada govorimo i o Panzerhaubitzama, također, ista stvar. Kada govorimo o Black Hawk helikopterima i infrastrukturi koja bi trebala bit’ uvedena 2022. godine, također imamo svakodnevno organizirane sastanke. Dakle, riječ je o projektima koji su prošli određeno razdoblje da oni nisu završeni. Ja ću ih završiti u svom mandatu, ali isto tako želim kroz Dugoročan plan razvoja napraviti jedan model u kojem će se znat’ jasan nositelj aktivnosti i jasan izvor financiranja – kako se ne bi odluke prolongirale iz godine u godinu. Taj Dugoročan plan razvoja će imati u sebi… koji će bit’ donesen od 2022. do 2032. godine, za deset godina – jasnu dinamiku, kada će se vršiti opremanje i na koji način… I kao takvu odluku bi trebao potvrdit Sabor… Odnosno, da za sve one iduće godine, kad se budu donosili proračuni Oružanih snaga, i kad se bude usvajalo onaj dio koji se odnosi na postotak izdvajanja bruto domaćeg proizvoda… odnosno, od dijela sredstava koja moraju ić za modernizaciju i opremanje… budemo odgovorni svi mi, a ne samo ministar obrane koji predlaže… a onda se, na kraju, u proračunu kaže – nema sredstava. Tako da, u tom momentu, mi na taj način… i završit ćemo i postojeće projekte modernizacije, ali isto tako i najaviti nove“.
Dakle, kao veliki poslovi koje se zatvara osvanuli su PzH2000, helikopteri Back Hawk i vozila Bradley – sve tehnika kojoj nema spomena u tablicama prioriteta Dugoročnog plana razvoja OS RH iz 2014. godine. Doduše, ondje se u tekstu spominje „potrebno je započeti proces opremanja topničkim sustavima kalibra 155 mm“ – u što definitivno ulazi samohodni njemački sustav Panzerhaubitze 2000, o čijem se početku procesa opremanja 2014. još govorilo u futuru. Imajući u vidu riječi tadašnjeg DPR-a: „Opremanje i uvođenje sustava u operativnu uporabu izvršit će se do 2019. godine, a puna operativna sposobnost do 2022. godine“ – vidimo, dakle, da uz sve probleme tu možda još ni nema nekog bitnog kašnjenja. Uz to, ministar spominje i kupovinu helikoptera Black Hawk – još jedan projekt kojeg se tek načelno razmatralo 2014. godine, da bi onda RH naglavačke uletjela u kupovinu tijekom 2019. godine. Naime, DPR navodi tek: „Uvažavajući specifičnosti postojećih helikopterskih sposobnosti Oružanih snaga, tijekom planskog razdoblja razmatrat će se moguće opcije i modaliteti zamjene transportnih helikoptera koji su trenutačno u operativnoj uporabi te ovisno o mogućnostima započeti s procesom prelaska i uvođenjem u operativnu uporabu zamjenskih helikoptera kojima će se osigurati održivost helikopterskih transportnih sposobnosti Oružanih snaga“ – a sad je to najednom, i prije kraja planskog razdoblja, posao koji kasni.
Ujedno, kad se „zatvara tema“ pribavljanja rabljenih američkih borbenih vozila Bradley – nabava koja je u Hrvatskoj otvorena najavama bivšeg ministra Krstičevića i uz totalno ignoriranja zakonske nabavne procedure – treba zamijetiti kako njoj nema ni traga u važećem DPR-u iz 2014. godine. Naime, taj dokument spominje tek dovršetak opremanja vozilima Patria, koje masivno kasni („Opremanje suvremenim oklopnim vozilom na kotačima BOV Patria (u sedam različitih inačica) i uvođenje u operativnu uporabu 126 komada završit će 2016. godine. BOV će biti opremljen suvremenim komunikacijskim sustavom te daljinski upravljanom strojnicom u kalibru 12,7 mm. Do kraja 2016. godine, dio vozila opremit će se daljinski upravljanim topom u kalibru 30 mm i naprednim protuoklopnim sustavom“). Uz to, 2014. se navodilo još i „Mehanizirano pješaštvo HKoV-a opremljeno je borbenim vozilom BVP M80A za koje će se, pri kraju planskoga razdoblja, razmotriti modernizacija“ – a sad je tu osvanuo „projekt Bradley“ kojeg se kao naglavačke zatvara.
Naravno, zanimljivo je zamijetiti i kako se sve te razne velike projekte opremanja tretira aktivnostima koje mogu i moraju biti okončane u okvirima jednog ministarskog mandata – iako je već i površnim gledanjem jasno kako je riječ o masivnim poslovima temeljem modernizacijskih planova koji na stvari gledaju i preko desetljetnog razdoblja – dakle, možda i više od tri uzastopna politička perioda, u kojima ipak za stanje u resoru prvo i osnovno odgovara resorni ministar. Najednom se tu priznaje i činjenica zastoja u modernizaciji o kojoj je portal Obris.org pisao već duže – dok optimizam oko novog DPR-a kao da ignorira činjenicu da su i za dosadašnja dva takva dokumenta baš svi nadležni prvo dali svoj pristanak i blagoslov, ne bi li onda prvom prilikom gazili baš sve njegove zasade – kako neispunjavanjem zacrtanoga, tako i radom na brojnim projektima mimo prioriteta zacrtanih u planskim osnovama. No, zanimljivo je tu bilo i čuti koji je to točan razlog dosadašnjeg izostanka modernizacije.
Rebalans proračuna kao prirodna nepogoda
Prema ministru Banožiću, riječ je o sljedećemu: „Dakle, ja sam zatekao mandat kada je rebalans proračuna bio u… smanjio proračun za 530 milijuna kuna, baš koji su bili za modernizaciju i opremanje“. Da podsjetimo – državni proračun RH za 2020. godinu Hrvatski sabor donio je na sjednici od 14. studenog 2019. godine, i onda je njegov obrambeni udio dva puta ozbiljno smanjivan – u preraspodjeli od 7. travnja i prvom rebalansu od 9. svibnja, što oboje formalno pada u mandat Damira Krstičevića, tadašnjeg ministra obrane, a sadašnjeg premijerovog savjetnika za obranu. Za razliku od toga, u drugoj polovici 2020, godine obrambeni proračun je stagnirao kroz drugi rebalans kojeg je Sabor usvojio 11. studenog 2020. godine. Nakon toga, Sabor je 25. studenog 2020. godine usvojio i Državni proračun RH za 2021. godinu, koji je imao preraspodjelu 22. travnja 2021. godine – u kojima je obrana ostala stagnantna, ali ne i dalje smanjivana. U cijelom tom razdoblju, vladajući su kao papagaji ponavljali tezu o „rastu obrambenog proračuna“, potpuno ignorirajući pravo stanje stvari, koje je sada najednom, vidi čuda, ipak temeljito izmijenjeno u dijelu predviđenom za modernizaciju i opremanje. Pritom je ostala u sjeni činjenica kako aktualni ministar obrane zapravo predbacuje svom prethodniku i stranačkom kolegi, oko kojeg se nadvila aureola „najboljeg ministra obrane“, nezavršene i loše odrađene projekte opremanja OS RH, te smanjivanje obrambenog proračuna – što su sve elementi koji su doveli do velikog kašnjenja u dovršetku novog DPR-a. te očigledno velikih prekrajanja u sadržaju tog bitnog budućeg dokumenta.
Kako je to definirao Banožić za RTL televiziju: „(…) nalazimo se u jednom vrlo teškom razdoblju, po pitanju financija – gdi je… proračun je 4,8 milijardi, od čega se 1,18… 1,1 odnosi na ulaganje u modernizaciju i opremanje“. Upitan da to usporedi sa Srbijom, čija vojna izdvajanja ozbiljno rastu – ministar je prvo i osnovno izrazio sumnju u ostvarivost planova susjeda („Pa, ja ću vidit’ što će oni odrealizirat do kraja godine od toga proračuna“), iako mu je bilo sasvim normalno nastaviti – „a ono što sam siguran – da Hrvatska vojska se ulaže… odnosno, modernizira i oprema s onim… u skladu s onim što sam rekao… postojećim dokumentima“, prelazeći preko stvarnosti labavog pridržavanja Republike Hrvatske svih strateških dokumenata. Naravno, posve je ispravna Banožićeva završna tvrdnja: „Ono što imamo je, znači… u dogovoru, odnosno razgovoru s našim saveznicima. Mi smo članica NATO-a, i o tome treba voditi, isto tako, brigu. I, ono što nas treba zanimat’ – to je razvoj hrvatskog vojnika“, iako je ponešto teže složiti se da sve to nema baš nikakve veze sa stanjem i događanjima u zemljopisnim krajevima susjedstva Lijepe naše.
