U skladu s najavama s početka 2016. godine, Njemačka je krajem 2016. godine donijela novu Kadrovsku strategiju za svoje Oružane snage. Tim je dokumentom ministrica Ursula von der Leyen krenula rješavati puni raspon kadrovskih problema Bundeswehra, od onih kratkoročnih pa sve do stvarno dugoročnih, što već više od dvije godine periodično diže prašinu u medijima, ali i stručnoj javnosti koja se širom Europe bavi obranom. Naime, dok je Njemačka još 2015. bila zadovoljna ritmom popune svojih vojnih snaga – od oko 106.000 kandidata, u sustav je primljeno 24.365 novih vojnika, čime je bilo ispunjeno 97 posto tadašnjega plana prijma (od toga je oko 83 posto kadrova stiglo s tržišta rada) – i tada je bilo jasno da nedostaje specijalista, posebno u tehničkim, informatičkim, medicinskim i sanitetskim specijalnostima.
Ovaj se manjak planiralo riješiti kroz primjenu novog dokumenta Kadrovske strategije (“Personalstrategie”) – koji je najavio “kretanje novim putevima“, da bi buku stao podizati još i prije svog službenog donošenja. Naime, već tijekom ljeta 2016. čulo se o potencijalnom kadrovskom pilot-projektu ministrice obrane, kojim bi se obuci unutar Oružanih snaga podvrglo stotinjak sirijskih izbjeglica. Oni bi stekli obuku u pojedinim civilnim vještinama, ne bi se služili oružjem, a pretežito bi se bavili već identificiranim deficitarnim aktivnostima – obrtima, tehnikom, medicinom i logistikom. Ovaj se prijedlog dodatno opravdavalo i mogućem povratku ovog ljudstva u samu Siriju, gdje bi oni pomogli u poslijeratnoj obnovi, predstavljajući ondje i svojevrstan oblik njemačke pomoći. Ipak, u vrijeme samog donošenja nove Kadrovske strategije, javni naglasci su tu bili poprilično drugačiji, vjerojatno i pod utjecajem službenih napora za oblikovanjem javnoga mnijenja.
Do kraja 2016. godine, kada je dokument napokon zaživio u svojoj službenoj formi, postalo je jasno da Njemačka u idućih nekoliko godina mora povećati svoj obrambeni sustav s tadašnjih oko 177.000 ljudi djelatnog sastava (za prvu silu se spominjao plan rasta za 14.300 vojnika u sedam godina). Tome je trebala poslužiti i ova “vrlo moderna, otvorena, široka Kadrovska strategija“, čija je prominentno predstavljana mjera predviđala i otvaranje obrambenoga sektora za osobe koje su započele obrazovanje u njemačkim strukovnim školama, ali to nisu redovito dovršile. Njima se krenulo nuditi da srednjoškolsko obrazovanje dovrše unutar obrambenoga sektora, vjerojatno usmjereno na već višestruko spominjane deficitarne specijalnosti (posebno medicina i informatika). Ovakvim kandidatima, ali i ljudstvu koje bi u vojne redove stupilo nakon dovršenog fakulteta, olabavilo bi se maksimalnu dobnu granicu za vojnu službu, koja je do tada bila čvrsto postavljena na 30 godina starosti, uz smanjivanje naglaska na tjelesnoj spremnosti – sve u očekivanju buduće specijalizirane pozadinske službe. Uz najave više žena u vojnim redovima, te promišljanje vojnih ugovora (do ukupno 25 godina vojne službe), tom je prilikom ponovljena i namjera razmatranja otvaranja vojne službe u Njemačkoj i za građane ostalih EU država – ideja koju je Ursula von der Leyen prvotno iznijela u proljeće 2016. godine, i koja je idućih mjeseci prolazila kroz interne diskusije (uz navodno jako protivljenje pojedinih stranaka Njemačke vladajuće koalicije).
Ovu je ideju tijekom ljeta 2016. godine (u doba donošenja Bijele knjige sigurnosne politike) javno odbio i “Bundeswehrverband”, najveće interesno udruženje vojne struke u Njemačkoj, pozivajući se na “poseban međusobni odnos povjerenja između države i vojnika”. No, do kraja godine ova se ideja nije utrnula, već je bila ponovljena – gdje je misao vodilja bila definirana u ministarskoj izjavi kako “Nije samo nacionalnost, putovnica, ono što nas spaja u redovima Bundeswehra, već je to prisega koju se polaže“. Za provedbu ove potencijalne kadrovske mjere trebalo bi izmijeniti samo Zakon o obrani (Soldatengesetz), a ne i Ustav – što se u javnosti službeno kombiniralo s ponovljenim odbijanjem uvođenja obveznog služenja vojne obveze (usprkos protivljenjima oporbene desne stranke AfD, Alternative für Deutschland), kao mjere koja bi više prikrila prave kadrovske probleme njemačkog obrambenog sustava, posebno svojim jednodimenzionalnim fokusom samo na mlade njemačke muškarce kao potencijalne obveznike. No, ovo je mjera koja je izazvala brojne dodatne diskusije, uz najavu budućih detaljnih promišljanja.
Novi pokušaj
Tijekom ljeta 2018. godine postalo je jasno da otvaranje vojne službe u Njemačkoj za građane drugih EU država baš i neće ići lagano. Dok je u tom trenutku oko 13 posto djelatnog sastava Bundeswehra bilo migrantskog podrijetla (pretežito iz Afrike, arapskog prostora, ali i iz redova njemačke manjine u Rusiji), postalo je jasno da širom političke scene nema govora o novačenju stranaca iz zemalja izvan EU (možda i po uzoru na SAD, koje godišnje primaju oko 8.000 stranaca). No, ponešto je više razumijevanja bilo za nekakvo, više iznimno, uzimanje EU-građana u njemačku vojnu službu, s naglaskom na osobe deficitarnih specijalnosti – kojima bi se priznala inozemna obuka, i omogućio nastavak rada u redovima Bundeswehra.
Ova nastojanja su predstavljena kao svojevrsni nastavak ustrojbenih promjena iz 2016. godine, kada je unutar Bundeswehra uspostavljeno zapovjedno mjesto zaduženo za upravljanje raznolikostima, “Diversity Menagement”, sa zadatkom jačeg uključenja manjina – što se očitovalo i s oko 1.500 vojnika muslimana, zbog kojih se krenulo razmišljati i o uspostavi mjesta vojnog imama. Ove se vojnike posebno spominjalo u kontekstu inozemnih misija, gdje se posebno željelo iskoristiti njihova znanja jezika, te razumijevanje stranih kultura, ali i kao dio kadrovskog jačanja njemačkog obrambenog sustava, za koji se s tadašnjih oko 180.000 djelatnih osoba namjeravalo rasti na oko 200.000 osoba djelatnog sastava Bundeswehra. No, političko jednoglasje nije postignuto ni do kraja 2018. godine, kada je ova tema ponovo odjeknula – ne samo u Njemačkoj, već i širom Europske unije.
Pri tome, u Njemačkoj se i dalje često govorilo o vojsci kao posebnom zanimanju, prvenstveno otvorenom za njemačke državljane, gdje “ako imamo problema s privlačenjem Nijemaca za službu u postrojbama, treba dodatno biti ojačana atraktivnost Bundeswehra” – u osnovi boljom opremom, višim primanjima i jačanjem društvenog ugleda vojne službe. No, i Eberhard Zorn, generalni inspektor Bundeswehra (najviši djelatni vojnik), morao je priznati kako se promišlja primanje u djelatnu službu i građana drugih država EU – doduše kao opcije rezervirane samo za pojedina deficitarna polja kadrovske specijalizacije (posebno medicina i informatika). Ovo je predstavljalo tek stručni odjek činjenice da je ministrici obrane Ursuli von der Leyen i uz sve napore ostalo nepopunjeno oko 18.500 djelatnih mjesta u postrojbama Bundeswehra. Riječ je o podacima s kraja prosinca 2018. godine, prema kojima je u protekle dvije godine Bundeswehr narastao za 3,6 posto, da bi krajem 2018. dostigao oko 182.000 osoba (oko 2.500 više nego 2017. i ukupno oko 6.500 više nego u najlošijem trenutku 2016. godine) – od toga oko 22.000 žena (12 posto), što je najviše do sada. Prema aktualnim planovima, ovaj bi se rast trebao nastaviti do 2025. godine – kada se planira Bundeswehr s oko 203.000 djelatnih vojnih osoba, koji bi sve više obavljao i zadatke cyber-obrane te bio spreman za jača djelovanja u širem europskom sustavu obrane.
Širi problemi ove ideje
Njemački su izvori naveli da je do kraja 2018. ova ideja o EU-strancima ipak napredovala do faze kada se o njoj krenulo u konzultacije s državana patnerima iz kruga EU-članica. Iako se, navodno, fokus mogućeg primanja ljudstva iz EU država planiralo postaviti na Poljsku, Italiju i Rumunjsku – baš iz Poljske se i službeno čulo kako bi vojna služba trebala ostati “usko povezana s nacionalnošću“. Navodno je još lošije reagirao širok niz manjih država s istoka EU, koje su izrazile jasne bojazni o pojavi odljeva njihovog vojno sposobnog ljudstva put Njemačke – motiviranog prvenstveno obećanjima njemačkih mjesečnih primanja koja su nedostižna za brojne siromašnije EU članice. Određenu kočnicu tu bi ipak moglo predstavljati njemačko inzistiranje na određenim preduvjetima za ovakvu službu, koje je ministrica Ursula von der Leyen definirala riječima “ne-njemački regruti koji bi se željeli priključiti vojsci morali bi dokazati dobru razinu vladanja njemačkim jezikom, trebali bi položiti prisegu vjernosti njemačkoj državi i predočiti potvrde o nekažnjavanju od policije“.
Ovakav se razvoj stvari može promatrati kroz prizmu jačanja šireg obrambenog okvira Europske unije – na primjer, u svjetlu integriranja rumunjske 81. mehanizirane brigade u sastav divizije tzv. “Brzih snaga” (Schnelle Kräfte) njemačkoga Bundeswehra, ili uklapanja češke 4. brigade za brzi raspored u okvir 10. oklopne divizije Bundeswehra (kako je to NATO objavio sredinom veljače 2017. godine) – odnosno, na način sličan stvaranju 1. njemačko-nizozemskog korpusa (baziranog u njemačkom gradu Münsteru) 1995. godine, koji je aktualno certificiran za ulogu stožera NATO snaga visoke spremnosti (NATO High Readiness Force Headquarters – HRF HQ). S druge strane, što je ponešto manje popularno, ove njemačke aktivnosti bi poneke ljubitelje vojne povijesti mogle podsjetiti i na pojedine detalje popunjavanja njemačkih snaga u Drugom svjetskom ratu. Baš tada se i veći broj Hrvata našao u prilici gdje je poželjno znati nešto njemačkog, a polaže se i prisega vjernosti njemačkoj državi uz prigodno upozorenje da se kao njemački vojnici moraju ponašati pristojno te plaćati za svu robu koju ubuduće uzmu negdje na terenu.
