Nije neka posebna tajna da pregovori s Europskom unijom nisu lagani. Tu je činjenicu na svojoj koži godinama iskušavala Hrvatska, a sada istu školu prolazi i susjedna Srbija – država koja je službeni kandidat za članstvo od ožujka 2012. godine, dok su konkretni pregovori o ulasku u punopravno članstvo započeli u siječnju 2014. godine. U praktično 4 i pol godine pregovora, Srbija je uspjela otvoriti ukupno 12 poglavlja, a privremeno ih je zatvorila samo 2, optimistično se nadajući okončanju čitavog postupka do 2025. godine. Dok ukupni ritam pregovora izričito ovisi o jačanju vladavine prava te normalizaciji odnosa s Kosovom, službeni Beograd je u tom postupku naišao i na niz raznolikih blokada. Najveći odjek u tamošnjoj javnosti privukle su one u kojima je sudjelovala i Hrvatska, što uopće ne znači da su to ujedno i jedine blokade otvaranja pojedinih poglavlja pristupnih pregovora Srbije i EU.
U lipnju 2016. Republika Hrvatska samostalno se protivila otvaranju poglavlja 23 (Pravosuđe i temeljna prava), što je izazvalo poprilično burne političke reakcije u Srbiji, ali i u Europskoj uniji. Na kraju je situacija bila riješena ugradnjom hrvatskih zadrški u tematska mjerila pregovaranja za ovo poglavlje. Nakon toga su u prosincu 2016. Hrvatska i Bugarska usporile otvaranje pregovora o poglavlju 26 (Obrazovanje i kultura) temeljem zadrški oko prava nacionalnih manjina u Srbiji. U prosincu 2017. na sličan je način Hrvatska sudjelovala s Francuskom, Velikom Britanijom, Švedskom i Njemačkom u blokiranju poglavlja 33 (Financijska i proračunska pitanja) radi slabog napretka Srbije u područjima vladavine prava, suzbijanja korupcije i reforme pravosuđa. No, to nisu ujedno i jedine pregovaračke blokade s kojima se Republika Srbija susreće na putu u Uniju.
Kad računi dođu na naplatu
Iako je već dugo jasno da će Srbija imati mnogo posla u prilagodbi svojih vojno-političkih pogleda zajedničkoj stečevini EU, tek se jučer u srbijanskim medijima moglo čuti o blokadi poglavlja 31 (Vanjska, sigurnosna i obrambena politika) – poglavlja koje u pravilu nije bilo posebno teško ili sporno za većinu država koje su posljednjih desetljeća ulazile u Europsku uniju. Doduše, treba napomanuti kako su sve te države (za razliku od Srbije) prije nailaska na ovu temu u kontekstu Europske unije već obavile reforme, pregovore i ulazak u okvir NATO saveza – tako da je temeljem usklađenosti ovih međunarodnih organizacije većina otvorenih pitanja tu već bila riješena do početka EU pregovora. Za razliku od toga, Republika Srbija se deklarira kao neutralna, što se posljednjih godina u praksi ipak često tumači kao privrženost politici Ruske Federacije i stavovima njenog predsjednika Vladimira Putina. Dok pitanje pridruživanja Srbije europskim sankcijama prema Ruskoj Federaciji tek treba ozbiljno doći na stol, dobar primjer ovakvog tumačenja stavova Srbije upravo predstavlja i blokada otvaranja EU poglavlja 31 – potez koji je Litva navodno obrazložila zabrinutošću odnosima službenog Beograda i Moskve.
Iako je postupak analitičkoga pregleda i ocjene usklađenosti nacionalnoga zakonodavstva Srbije s pravnom stečevinom Europske unije (screening) za ovo poglavlje okončan prije četiri godine, o njemu još nije objavljen izvještaj. Značenje ovog izostanka zorno je objasnila Jadranka Joksimović, ministrica zadužena za europske integracije u Vladi Republike Srbije, kada je zaključila da poglavlja za koja nisu usvojeni takvi izvještaji do polovice tekuće godine vjerojatno neće ni biti otvorena do kraja te godine. Već navedene probleme ona je opisala diplomatski: „Poglavlje 31 uobičajeno nije bilo previše zahtjevno, ali kako su se međunarodni odnosi zakomplicirali i same države EU morale su se usuglašavati da bi postigle konsenzus oko nekih pitanja. Donekle su izmijenjena i očekivanja pojedinih članica prema kandidatima“. Uz to, kako su rasprave o izvješćima za pojedina poglavlja pregovora zatvorena u krugu punopravnih članica EU, u javnoj sferi nije jasna ni činjenica da li Litva otvaranje ovog poglavlja blokira sama ili je ona samo označena predvodnicom neke tihe koalicije članica sličnog pogleda.
Za razliku od 2016. godine, kada se u sličnoj situaciji izričito napadalo Hrvatsku, pa je ostala zabilježena i izjava Aleksandra Vučića (tada još premijera Srbije) da mu je „dosta hrvatskog iživljavanja“, dok se od Ivice Dačića (tadašnjeg i sadašnjeg ministra vanjskih poslova) čulo: „Ako je Hrvatska ta koja će da odlučuje o tome da li će Srbija u EU, onda mi je odmah nekako palo interesovanje“ – današnje su reakcije bitno blaže. Tako je ministrica Joksimović situaciju oko Poglavlja 31 opisala izjavom: „Treba razumjeti da u ocjeni svakog pitanja od značaja za vanjsku i sigurnosnu politiku članice polaze od vlastitih nacionalnih interesa i da ga konsenzusom podižu na razinu zajedničke politike EU. Od zemlje kandidata očekuje se da usklađivanje sa zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom EU postigne postupno do članstva“.
Srbija tek „umjereno spremna“
Riječ je tu o diplomatskom opisivanju situacije koju zadnje izvješće o stanju EU pregovora Srbije opisuje ne baš blistavim rječnikom. Naime, za poglavlje „Vanjska, sigurnosna i obrambena politika“ Srbija je tek „umjereno spremna“. Prve neslužbene konzultacije na ovu temu (CFSP/CSDP) održane su u Beogradu tijekom listopada 2017. godine, a ustanovljeno je i da se Srbija uspjela uskladiti sa samo 34 od ukupno 65 relevantnih EU odluka (oko 52 posto) – gdje vidljivo strše pitanja sankcija prema Ruskoj Federaciji, te podrške suverenosti i integritetu Ukrajine. Problematičnom je tu navedena i suradnja pojedinih državnih resora Srbije s usporedivim organizacijama u Rusiji, posebno po pitanju zaštite i razmjene klasificiranih podataka, kao i tek djelomično uključivanje službenog Beograda u međunarodne sustave kontrole izvoza vojnih roba, te ograničavanja proliferacije nuklearnog oružja. Nažalost, ovo je samo dio problema, među koje spada i činjenica da pojedini komentatori iz Beograda naglašavaju kako izgleda da u zadnje vrijeme postotak usklađenosti vanjskih politika Srbije i EU zapravo opada.
Među objašnjenjima stava Litve o otvaranju Poglavlja 31 u Beogradu se čuju raznolika objašnjenja – među ostalim i ona o utjecaju nepostojanja veleposlanstva Srbije u Vilnijusu, ili poraza kojeg je doživio litvanski kandidat za mjesto predsjedavatelja Općom skupštinom UN (kada je 2012. na to mjesto bio izabran Vuk Jeremić). Sve su te teorije za javnost u Srbiji lakše probavljive od izjava koje se sredinom srpnja prošle godine moglo čuti upravo od ministra vanjskih poslova Litve, u kojima su mnogi prepoznali baš opis Srbije i njenih aktualnih vojno-političkih akrobacija. Naime, tada je Linas Antanas Linkevičius, u okviru intervjua za Politico, napomenuo neslaganje Litve s činjenicom da „neke države uživaju u pregovorima o proširenju, dok provode vojne vježbe s Rusijom kraj naših granica, dok se drugima, iznimno motiviranim državama, suočenim s vojnim prijetnjama svome suverenitetu, ne daje čak ni perspektiva članstva“ – naglašavajući ujedno kako bi politički stavovi EU trebali biti zasnovani na „zajedničkim ciljevima, a ne na unutarnjim politikama“.
