Kako smo pretpostavili prije nekoliko dana, nije prestalo prepucavanje između europskih političara i predsjednika SAD na temu smjera u kojem će zapravo ići obrambeni sektor Europske unije. Nije trebalo dugo čekati odgovore na dosadašnje izjave francuskog predsjednika Emmnuela Macrona o potrebi osnivanja nekakve “prave europske vojske”, koja bi EU štitila i od Sjedinjenih Američkih Država – s posebnim naglaskom na europsko investiranje u autonomiju, umjesto u kupovinu naoružanja i vojne opreme iz SAD. Prvi je na to odgovorio Jens Stoltenberg, glavni tajnik NATO saveza, pred medijima u Berlinu, u ponedjeljak 12. studenog ove godine. On se umjereno osvrnuo na francuske stavove izjavom: “Europski obrambeni napori se moraju odvijati unutar NATO, jačajući europski stup u okviru NATO-a. I tako dugo dok ta ‘europska vojska’ tako radi, ja podržavam takve EU napore na polju obrane“. Nadalje, Stoltenberg je istaknuo i važnost odnosa Europe sa službenim Washingtonom – “Ono što smo naučili iz dva Svjetska rata i Hladnoga rata je važnost trans-atlantske poveznice“, zaključujući: “Dakle, moramo osigurati da Europa i Sjeverna Amerika stoje zajedno“.

Istog tog 12. studenog, nekoliko sati po povratku u SAD, i Donald Trump je oko 4 ujutro na sebi svojstven način javnosti sažeo svoj dojam o boravku u Francuskoj, u tri maksimalno duge Twitter-poruke: “Upravo sam se vratio iz Francuske gdje je mnogo bilo postignuto u mojim sastancima sa svjetskim vođama. Nikad nije lagano naglašavati činjenicu da se sa SAD mora postupati pošteno, što nisu, oko vojnih stvari i trgovine. Mi plaćamo VELIKE udjele za vojnu zaštitu drugih država,…… stotine milijardi dolara, za veliku povlasticu da gubimo stotine milijardi dolara na trgovini s tim istim državama. Rekao sam im da se ta situacija ne može nastaviti – To je, i uvijek je bilo, komično smiješno prema Sjedinjenim Državama. Masivne količine…… novca potrošene na štićenje drugih država, a mi ne dobivamo ništa osim trgovinskih deficita i gubitaka. Vrijeme je da te vrlo bogate države ili plate Sjedinjenim Državama za njihovu izvrsnu vojnu zaštitu, ili da se štite same… a trgovina mora postati SLOBODNA i POŠTENA!“. Samo dan nakon ovoga, Trump je očigledno uvidio da po riječima Emmanuela Macrona dobiva baš to što je i tražio – Europu koja se sprema braniti sama, promišljajući pri tome da za svoje novce ne kupuje američko oružje ni vojnu opremu. Taj se razvoj stvari američkom predsjedniku izgleda uopće nije svidio, pa je Macron dobio odgovor na način svojstven Donaldu Trumpu – nizom grubih i uvredljivih jutarnjih poruka na društvenoj mreži Twitter, kojima se okomio na francuskog predsjednika osobno i Francusku općenito. Spomenute su poruke bilo ispaljene u javnost između 3:50 i 7:50 sati ujutro po tamošnjem vremenu, u utorak 13. studenog, malo više od 24 sata po večernjem povratku Donalda Trumpa iz njegova drugog posjeta Francuskoj i baš na dan kada je ta država komemorirala treću godišnjicu velikog terorističkog pokolja u pariškom kazalištu Bataclan.

Prva iz niza poruka odnosila se direktno na temu nekakve “europske vojske”, koju si je predsjednik SAD izgleda zamislio prvenstveno kao hobby-projekt francuskog kolege. “Emmanuel Macron za zaštitu Europe od SAD, Kine i Rusije predlaže izgradnju vlastite vojske. No, bila je to Njemačka u Prvom i Drugom svjetskom ratu – Kako je to ispalo za Francusku? Oni su počinjali učiti njemački u Parizu prije no što su pristigle SAD. Platite za NATO ili nemojte!“. Pri tome Trump nije oklijevao podsjećati na povijesne sukobe Francuske i Njemačke, baš po povratku s kontinentalne komemoracije kojoj je osnovni cilj bio da se takve situacije više nikad ne ponove. Za začin je tu ubačen i spomen NATO saveza – iako se dodatna sredstva (do 2 posto BDP-a), koja Trump već gotovo dvije godine ustrajno spominje, ne odnose na ikakve uplate “za NATO“, već na ulaganja u vlastite nacionalne obrambene proračune zemalja članica.

Iduća poruka ticala se Francuske kao države i pitanja trgovinskih odnosa, u kojima ova europska država na neki način ugnjetava prvu svjetsku silu SAD. “Po pitanju trgovine, Francuska proizvodi izvanredna vina, no to radi i SAD. Problem je u tome da Francuska čini za SAD vrlo teškom prodaju američkih vina u Francuskoj, i naplaćuje visoke carine, dok to SAD olakšavaju za francuska vina, i naplaćuju vrlo male carine. To nije pošteno, mora se promijeniti!“. U ovoj je poruci mnogo problema, počevši s činjenicom da carine na uvoz vina ne naplaćuje Francuska već Europska unija, ujednačeno za sav uvoz (ovisno o postotku alkohola i količini), gdje se kvote navodno nisu mijenjale već dvadesetak godina i do sada nisu nikada bile sporne. Pri tome, SAD zaista ima dvostruko niže carine na uvoz flaširanih vina od EU, dok je situacija suprotna za izvoz velikih količina generičkih (bulk) američkih vina u EU (što je oko 25 posto ukupnog izvoza vina iz SAD u EU). Ukupno, uvoz europskih vina u SAD je u 2017. godini iznosio oko 4,5 milijardi USD, od toga oko 1,2 milijarde USD pjenušaca – dok je izvoz američkih vina u EU te godine dostigao 553 milijuna, od čega 3,5 milijuna USD pjenušaca. Nagađalo se da je sama ta neravnoteža između uvoza i izvoza Trumpa potakla na pisanje, bez obzira na do sada nespornu prirodu ovih poslova.

Konačno, na red su došle i dvije sadržajno vezane poruke, budući je prva bila do granica ispunjena tekstom, dok druga u nastavku samo donosi završno geslo kao poruku čitateljima. One sadrže Trumpov doživljaj političkog položaja samog Macrona u Francuskoj, pretpostavljeni razlog njegovih izjava koje se nisu dopale američkom predsjedniku, te lagano podilaženje baš onim snagama iz francuske politike koje Trump podržava i protiv kojih se Macron javno izjasnio (u Francuskoj te EU u cjelini) tijekom proteklih komemoracija u Parizu. “Problem je u tome da Emmanuel uživa vrlo niske stope podrške u Francuskoj, 26 posto, a i stopu nezaposlenosti od gotovo 10 posto. On je samo pokušavao prebaciti na neku drugu temu. Usput, nema države koja bi bila više nacionalistička od Francuske, vrlo ponosni ljudi i to s pravom“, zaključio je Trump i u iduću poruku dodao novo geslo – “MAKE FRANCE GREAT AGAIN!“.

No, kako bilo da bilo, teško da su se predsjedniku SAD svidjeli i stavovi njemačke kancelarke Angele Merkel izrečeni pred Europskim parlamentom u Strasbourgu tog istog 13. studenog popodne, kada se ona u okviru iznošenja svoje vizije budućnosti Europe dotakla i tema zajedničke vanjske i obrambene politike EU. Merkel je tu načelno podržala francuske prijedloge Emmanuela Macrona, na potpuniji način nego do sada, ustvrdivši:

“Već sada primjećujemo, kao Europljani, da svoje interese možemo bolje braniti svugdje ondje gdje nastupamo zajednički. Samo odlučno je Europa dovoljno jaka da na globalnoj sceni bude čujna, i da može braniti svoje vrijednosti i interese. I, vremena u kojima smo se mogli bez zadrške osloniti na druge su prošla. To ne znači ništa drugo nego da mi Europljani želimo jače uzeti svoju sudbinu u svoje ruke, ako želimo preživjeti kao zajednica. I to znači da Europa na dugi rok također mora postati vanjskopolitički djelotvornija. Zbog toga moramo biti spremni preispitati naše puteve odlučivanja, i pojačano se odricati jednoglasnosti gdje to ugovori dopuštaju, i gdje god je to moguće. Ja sam predložila da ustrojimo jedno Europsko vijeće sigurnosti, s izmjenjivim sastavom država članica, u kojem bi se važni zaključci mogli brže pripremati. I moramo stvoriti jednu Europsku intervencijsku snagu, kojom će Europa moći djelovati i na mjestima događanja. Mi smo postigli velike napretke po pitanju Strukturirane suradnje u vojnim stvarima, to je dobro i to se ovdje i pretežitom većinom podržava. Ali, mi bi trebali… to kažem vrlo svjesno, i temeljem razvoja stvari iz proteklih godina… trebali bi raditi na viziji, da jednoga dana stvorimo jednu pravu, europsku vojsku. Jean-Claude Juncker… Dakle… jer, Jean-Claude Juncker je još prije četiri godine rekao – jedna zajednička, europska vojska bi svijetu pokazala da među europskim državama više nikad neće biti rata. I nije nikakva vojska protiv NATO-a. Molim vas! Nego, to može biti jedna dobra nadopuna NATO-u. Nitko ne bi želio dovoditi u pitanje klasične veze, ali… drage kolegice i kolege, bilo bi mnogo jednostavnije s nama surađivati… kad danas imamo preko 160 obrambenih sustava, oružnih sustava… a Sjedinjene Američke Države ih imaju samo 50 ili 60. Kad za sve njih trebamo i neovisno administriranje, opskrbu i obuku – tada mi nismo efikasan partner. Ako želimo efikasno uložiti naš novac, a ipak se boriti za iste ciljeve – tada možemo i u NATO-u zajednički nastupiti s tom europskom vojskom. Ja u tome ne vidim baš nikakve suprotnosti. A k tome onda, među ostalim, spada i zajednički razvoj oružnih sustava u Europi, a k tome spada i… a to je jedna teška zadaća, pa i za Saveznu Republiku Njemačku, da razvijemo i jednu zajedničku politiku izvoza naoružanja, budući da bez nje ne možemo nastupati zajednički u svijetu“.

Vizija je to koju je očigledno oblikovalo i ponašanje predsjednika Trumpa u posljednjih gotovo dvije godine, ali ne samo to. Naime, riječ je tu o nastavku dosadašnjih kretanja po pitanju vanjske i obrambene politike EU koja idu na ruku velikim i moćnim državama EU. No, dok se iluzije o isključivanju budućih ratova kroz osnivanje zajedničkih oružanih snaga još i može oprostiti Jean-Claude Junckeru, starijem političaru iz mirnog Luxembourga, čudno da je ta ideja našla odjeka na nemirnim rubovima EU – pa posebice i u Hrvatskoj, gdje povijesno iskustvo višekratno govori suprotno. A, pozivi na sužavanje potrebe traženja konsenzusa, pa makar i u svrhu podizanja efikasnosti postupanja, nisu novi. Jednako tako nisu novi ni pozivi na logističko sužavanje lepeze glavnih oružnih sustava, budući je to usko grlo koje već dugo vidljivo muči vojne organizacije EU, bile one organizirane u ikakvu “europsku vojsku” ili ne. Upravo takvo pozivanje na ikakve ozbiljnije integrirane vojne snage Europske unije ostaje lakše za najaviti nego za provesti, budući da tu (kao i po pitanju vojno-industrijske izvozne politike) politika velikih članica i interesnih blokova unutar EU igra posebno veliku ulogu, i brojni su izazovi ponekad više rješivi na papiru nego u stvarnosti.