Hrvatski je Sabor jučer, svog posljednjeg radnog dana u 9. sazivu, usvojio Vladin prijedlog o sudjelovanju pripadnika OS RH u EU operaciji „EU NAVFOR MED IRINI“, i to sa 99 glasova „ZA“, 7 „PROTIV“ i 1 „SUZDRŽANIM“. Vlada RH ovaj je prijedlog uputila u saborsku proceduru prije samo 11 dana, odnosno na svojoj 229. sjednici, 7. svibnja ove godine. Tadašnji obrazlagatelj bio je sada već bivši ministar obrane Damir Krstičević, koji je rekao:

„Europska unija pokrenila je 25. ožujka 2020. godine operaciju ‘Europska unija Naval for Med Irini’ na Sredozemlju, otvoreno more oko Libije, kao dio sveobuhvatnih napora usmjerenih na pronalazak rješenja i uspostavu mira i stabilnosti u Libiji. Upućivanjem u ovu operaciju osigurao bi se nastavak i jačanje doprinosa RH u operacijama Europske unije. Ovo je posebno važno u trenutku kada Hrvatska predsjeda Vijećem EU, te nakon zatvaranja pomorske operacije ‘SOPHIA’ 31. ožujka 2020. godine. Visoki predstavnik EU Josep Borrell u više je navrata pozvao države članice na doprinos operaciji, te ukazao na važnost koju ova operacija ima u političkom, ali i sigurnosnom smislu za Europu. Uzimajući u obzir strateške nacionalne i vanjskopolitičke ciljeve RH, ciljeve Zajedničke sigurnosne i obrambene politike EU, te ciljeve ove operacije, predlaže se uključivanje Republike Hrvatske u provedbu operacije upućivanjem do 3 pripadnika Hrvatske vojske u 2020. i 2021. godini u ovu operaciju uz mogućnost rotacije“.

Vlada je potom jednoglasnim „ZA“ prijedlog ove odluke uputila u Sabor.

Kao što smo već ranije pisali, visoki povjerenik Borell naEU-ministarskom sastanku u Zagrebu početkom ožujka ove godine najavio je novu operaciju koja će naslijediti postojeću operaciju EU NAVFOR MED Sophia, oko koje su se u tom trenutku još lomila koplja među članicama EU. U konačnici je dogovoreno nekoliko ciljeva te operacije: (1) provedba embarga na oružje Libiji, uz pomoć zračnih, satelitskih i pomorskih resursa zemalja-članica EU, (2) doprinos provedbi mjera UN-a za sprečavanje nezakonitog izvoza nafte iz Libije, (3) izgradnja kapaciteta i osposobljavanje libijske obalne straže i mornarice, te (4) sprečavanje poslovnog modela mreža za krijumčarenje ljudi i trgovinu ljudima.

Ovdje spomenuti treći cilj bio je proteklih godina i u hrvatskom fokusu – iako je Hrvatska započela s angažmanom u EU NAVFOR MED Sophia u rujnu 2017. godine, i to upućivanjem 3 pripadnika HRM-a, s obučavanjem pripadnika libijske obalne straže započelo se nešto kasnije. U studenom 2018. u splitsku bazu Lora stigla je prva grupa pripadnika libijske ratne mornarice i obalne straže, druga grupa je na obuku stigla u veljači 2019., dok je treća grupa došla na 5 tjedana dugu obuku u lipnju 2019. Tri mjeseca kasnije, u rujnu prošle godine, u Split je stigla prva grupa libijskih mornara na napredni tečaj, no to je ujedno bio i posljednji tečaj u okviru operacije „Sophia“. Ukupno je kroz 4 održana tečaja obučeno 25 pripadnika libijske obalne straže i mornarice.

Kao što je prije 3 godine Hrvatska počela sudjelovanje u EU NAVFOR MED Sophia s 3 pripadnika HRM, tako će sada, odlukom Sabora, simbolično započeti i angažman u nasljednoj operaciji, EU NAVFOR MED IRINI. Iako su u prvom ovogodišnjem rebalansu obrambenog proračuna na stavku “EU misije i operacije” (A545067) bila dodana 2 milijuna kuna, državni tajnik Tomislav Ivić je kao predstavnik MORH-a u raspravi održanoj 15. svibnja saborskim zastupnicima rekao kako se 2020. u ovu operaciju predviđa slanje tek jednog časnika HRM, i to u njeno zapovjedništvo u Rimu. Toliko o važnosti ove operacije, hrvatskim strateškim ciljevima i važnosti hrvatskog predsjedanja Europskom unijom!

No ova operacija, iako je službeno zvono za početak odjeknulo 31. ožujka, još uvijek trpi porođajne muke. Tek su početkom svibnja pojedine zemlje-članice EU deklarirale svoje brodove za potrebe operacije IRINI – inicijalno, Francuska, Grčka i Italija doprinijet će operaciji svojim vojnim brodovima, Malta s jednim timom ljudi na brodu, dok će Njemačka, Luksemburg i Poljska sudjelovati s 3 izvidnička zrakoplova. Iako se od Njemačke očekivalo da igra jednu od ključnih uloga u operaciji, jednaku kao i u operaciji „Sophia“, njemačka ministrica obrane Annegret Kramp-Karrenbauer jasno je rekla da Njemačka nema namjeru slati ikakve brodove u operaciju IRINI. Konačno, 4. svibnja luksemburški avion SW3 Merlin III i francuski brod „Jean Bart“ (D615) započeli su s prvim aktivnostima na moru ispred Libije. Za razliku od Hrvatske, Slovenija je početkom svibnja odlučila da će sudjelovati u novoj operaciji IRINI u jednakom obimu kao što je sudjelovala u operaciji „Sophia“ – s do 12 pripadnika Slovenske vojske, višenamjenskim brodom VNL-11 „Triglav“ i posadom do 43 vojnika. No za početak, Slovenska vojska u zapovjedništvo operacije u Rimu šalje 2 svoja pripadnika.

SW3 Merlin III nije čudotvorac koji može spasiti operaciju “Irini”

Međutim, kasni početak nove operacije nije jedini problem – tu je i novouspostavljeni mehanizam kontrole – za razliku od dosadašnjih operacija koje se provode u okviru Zajedničke sigurnosne i obrambene politike, operacija IRINI svaka četiri mjeseca mora na potvrdu kod Političkog i sigurnosnog odbora Vijeća EU, ili se bez te potvrde operacija automatski prekida.  Tu je i cijeli niz „osigurača“ kako ova operacija ne bi bila fokusirana na spašavanje migranata na Sredozemlju – među ostalim, svakoj pojedinačnoj zemlji koja sudjeluje u operaciji IRINI omogućeno je da napusti određeno morsko područje odmah i na rok od 8 dana. Ovo je po mnogo čemu specifičnija operacija od dosadašnjih EU-aktivnosti na Sredozemlju, što je rezultat i neslaganja pojedinih EU članica – prvenstveno Italije – prema dosadašnjoj EU-politici prema migrantima na Mediteranu. Članice Europske unije prilično su se podijelile oko pitanja što napraviti s migrantima koje se spasi tijekom trajanja operacije IRINI,a koje Italija rezolutno odbija prihvatiti. Na kraju je Grčka pristala postati prihvatilište za takve spašene migrante, iako je ostalo nedorečeno što će se s njima događati nakon pristizanja u grčke luke. Jednako tako, EU nema odgovor na to kako osigurati kopnenu granicu između Egipta i Libije, kroz koju oružje i dalje ulazi u „Gadafijevu“ zemlju. To je priznao i sam Borrell, uz objašnjenje kako „IRINI nije rješenje, nego dio rješenja“.

Jedanaest pripadnika Libijske ratne mornarice i obalne straže polazi napredni tečaj ronjenja (Advanced Diving Course) u Središtu za obuku HRM-a „Petar Krešimir IV“ u Lori, priopćili su iz Oružanih snaga RH. Nakon temeljnog tečaja ronjenja, kakvog se već više puta izvodilo za ove polaznike, ovo je prvi puta da HRM u okviru hrvatskog angažmana u operaciji EU NAVFOR MED Sophia provodi i napredni tečaj ronjenja za libijske mornare. Napredni tečaj ronjenja traje pet tjedana, a sastoji se od šest modula teorijske i praktične obuke u moru: (1) podvodna medicina, (2) pravilo ronjenja, (3) pomorstvo i meteorologija, (4) hiperbarična i ronilačka oprema, (5) vježbe ronjenja i (6) roniteljske procedure. Libijski polaznici se osposobljavaju za ronjenje napredne razine na dubinama do 50 metara u različitim uvjetima, uz korištenje podvodnih hidrauličkih alata, podizanje tereta, pretraživanje dna i provedbu podvodnih iskapanja uporabom opreme za podvodne iskope, servisiranje roniteljske opreme, provedbu jednostavnijih popravaka, pružanje prve pomoći u slučaju potrebe te provedbu lakih roniteljskih radova u sklopu održavanja brodskog trupa. Zanimljivo je da je Zapovjedništvo operacije EU NAVFOR MED Sophia još 27. kolovoza objavilo vijest o početku naprednog tečaja ronjenja za libijske mornare, navodeći da se radi o 12 polaznika (a ne 11, kako kažu iz OS  RH) – za koje se napomenulo da bi obuku trebali završiti 27. rujna ove godine.

Do ovog tečaja, pripadnici HRM-a su u tri navrata provodili Temeljni tečaj ronjenja (Basic Ship’s Divers Course) za pripadnike Libijske ratne mornarice i obalne straže. Posljednji takav tečaj održan je tijekom lipnja i srpnja 2019. godine i okončan je 19. srpnja ove godine. U njegovom okviru su libijski polaznici tijekom 5 tjedana obuke prošli teorijski i praktični dio (ronjenje na dubinama do 30 metara), kao i završni ispit nakon kojeg su bili osposobljeni za dužnost brodskog ronitelja. Tijekom tečaja, pripadnici Libijske mornarice i obalne straže dobili su uvid i u osnove međunarodnog humanitarnog prava, pružanja prve pomoći i rodne politike.

Novi tečaj u HRM-u obišli su i pripadnici Zapovjedništva operacije EU NAVFOR MED SOPHIA (Photo: HRM/B.Gaćina Bilin)

O tijeku naprednog tečaja ronjenja u utorak, 17. rujna, na licu mjesta – u Središtu za obuku HRM-a – uvjerili su se časnici Zapovjedništva operacije Europske unije EU NAVFOR MED SOPHIA, načelnik Odjela za obuku CJ-7 kapetan bojnog broda Alberto Mancini i zamjenik načelnika Odjela za odnose s javnošću pukovnik Angel Brufau, u pratnji novinara francuskog “Le Mondea”.  Razgled kapaciteta Središta za obuku HRM-a, a posebno dijela kojeg koristi Odjel za obuku ronjenja, obuhvatio je sve faze jednog dana tečaja: od jutarnjeg sažetka, podvodnih aktivnosti te na kraju raščlambe aktivnosti. Razgovori su se vodili i o planiranju obučnih aktivnosti koje Središte za obuku ima namjeru pripremiti, a onda i ponuditi inozemnim saveznicima te partnerima. U razgovorima su sudjelovali kapetan bojnog broda Ivan Vuković (zapovjednik SzO HRM-a), kapetan fregate Dražen Guć (voditelj Odsjeka za obuku i doktrinu Odjela N-3 ZHRM), kapetan fregate Boris Kartelo (zapovjednik Odjela za obuku ronjenja), časnički namjesnik Tihomir Roso (instruktor ronjenja) te polaznici tečaja.

Od početka rujna i Talijanska mornarica pruža nove tipove obuke za pripadnike Libijske mornarice u okviru operacije EU NAVFOR MED SOPHIA. U Obučnom centru Talijanske mornarice u bazama La Maddalena i Taranto trenutno 78 libijskih časnika polazi modularnu obuku – modul temeljne obuke za mornaričke časnike (“Deck Officer Course”), časnike stroja (“Mechanical Engineer Officer Course”), te temeljni modul časničke obuke za brodske elektro-sustave (“Electrical Basic Engineer Officer Course”). Sve spomenute obuke traju po 4 tjedna, a njihov završetak planiran je također za 27. rujna ove godine.

Kroz obuku koju provode zemlje-sudionice u operaciji EU NAVFOR MED SOPHIA do sada je ukupno prošlo više od 500 pripadnika Libijske ratne mornarice i obalne straže.

Četiri mjeseca nakon početka drugog tečaja, u vojarni „Admiral flote Sveto Letica-Barba“ u Splitu, u ponedjeljak 17. lipnja 2019. godine, započeo je treći ciklus Temeljnog tečaja ronjenja („Basic Ship’s Divers Course“) za pripadnike Libijske ratne mornarice i obalne straže. Riječ je o aktivnosti koja se provodi u okviru operacije Europske unije EUNAVFOR MED SOPHIA, a čiji je načelni cilj borba protiv trgovine i krijumčarenja ljudi morskim putem, te presijecanje krijumčarskih ruta u južnom Mediteranu.

Kao i do sada, cilj tečaja je obuka za ronjenje na dubinama do 30 m i osposobljavanje za obnašanje dužnosti brodskog ronioca. Tečaj u trajanju od pet tjedana sastoji se od teorijskog i praktičnog dijela (obuka na moru), te završnog ispita.

Gotovo istodobno, u Italiji je započeo i novi ciklus obuke pripadnika Libijske obalne straže u komunikaciji i odnosima s javnošću, koji već na prvi pogled ima bitno više polaznika od hrvatskog tečaja ronjenja.

Kako smo već ranije pisali, u Središtu za obuku HRM-a prvi ovakav tečaj za pripadnike Libijske ratne mornarice i obalne straže proveden je krajem 2018. godine, a drugi je započeo krajem veljače ove godine. Dok se o toj temi u Hrvatskoj više nije mnogo čulo, na internetskoj stranici operacije EUNAVFOR MED SOPHIA ostalo je zabilježeno da su 29. ožujka ove godine pripadnici Libijske obalne straže uspješno završili tečaj u Hrvatskoj, koji je bio fokusiran na procedure i tehnike pri ronjenju, kako bi Libijci u budućnosti mogli provoditi i podvodno održavanje plovila. Osim obuke ronjenja, 3 pripadnika Obalne straže i 3 pripadnika Libijske ratne mornarice tada su u Hrvatskoj prošla i obuku na teme ljudskih prava, prve pomoći i rodne politike.

U mornaričkoj bazi Lora, sada splitskoj vojarni „Admiral flote Sveto Letica-Barba“, u četvrtak, 21. veljače 2019. godine započela je provedba temeljnog tečaja ronjenja (Basic Ship’s Divers Course) za pripadnike Libijske ratne mornarice i obalne straže. Riječ je o drugom takvom programu, kojeg Hrvatska ratna mornarica provodi zadnjih mjeseci. Naime, prvi takav tečaj za pripadnike Libijske ratne mornarice i obalne straže u Središtu za obuku Hrvatske ratne mornarice uspješno je proveden u studenom i prosincu 2018. godine, kada se u Hrvatskoj obučavalo pet Libijaca.

Nakon sigurnosnih i zdravstvenih provjera polaznika, započet je program obuke polaznika u trajanju od pet tjedana, koji se sastoji od teorijskog i praktičnog dijela (obuka na moru), te završnog ispita. Cilj tečaja je obučiti libijsko osoblje za ronjenje na dubinama do 30 metara i osposobiti ih za obnašanje dužnosti brodskog ronitelja.

Ovo je nastavak aktivnosti i potpore Republike Hrvatske u okviru operacije Europske unije EUNAVFOR MED SOPHIA, koja za cilj ima borbu protiv trgovine i krijumčarenja ljudi morskim putem, te presijecanje krijumčarskih ruta u južnom Mediteranu.

U ime RH i Hrvatska ratna mornarica neposredno sudjeluje u ovoj EU operaciji od rujna 2017. godine. Do danas je ukupno šest časnika HRM-a bilo upućeno u Zapovjedništvo snaga (na zapovjedni brod) u području operacije, te se izmjenjuju svaka 4 mjeseca.

]]> https://obris.org/hrvatska/hrm-obucava-libijsku-obalnu-strazu/ Wed, 14 Nov 2018 20:39:18 +0000 http://obris.org/?p=52717  

Jedan od ciljeva EU operacije EU NAVFOR MED Sophia je obuka pripadnika Libijske obalne straže, čijem postizanju se prije godinu dana pridružila i HRM, koja je do sada u operaciji sudjelovala s po jednim časnikom u Zapovjedništvu snaga u Rimu. U ponedjeljak, 12. studenog, u vojarni „Admiral Sveto Letica-Barba“ u Splitu započela je ronilačka obuka pripadnika Libijske mornarice i obalne straže.

Pripadnici Libijske mornarice i obalne straže na obuci u Lori (Photo: HRM/D.Mišić)

Ukupno 5 pripadnika Libijske mornarice i obalne straže najprije je moralo proći sigurnosne i zdravstvene provjere, nakon čega su pristupili obuci u trajanju od 5 tjedana. Polaznici će kroz devet modula obuke steći stručna znanja i vještine nužne za obavljanje ronilačkih zadaća, a bit će im održana i predavanja s područja ljudskih prava te pružanja prve pomoći. U MORH-u kažu da provođenjem ove obuke Republika Hrvatska povećava svoj doprinos naporima Europske unije kojima se nastoji doprinijeti jačanju kapaciteta libijskih institucija, kako bi one mogle u što većoj mjeri samostalno obavljati zadaće izgradnje sigurnog i stabilnog okruženja. To je prvi puta da u HRM dolaze pripadnici Libijske mornarice i obalne straže na obuku pod okriljem Europske unije.

Do rujna ove godine, EU-obuku završilo je ukupno 237 pripadnika Libijske obalne straže. Kandidate za obuku najprije izaberu odgovarajuće libijske institucije, nakon čega oni prolaze kroz postupak provjere koji se provodi u nekoliko faza. Njih se provjerava kroz mehanizme prikupljanja i razmjene informacija kojima raspolaže zapovjedništvo operacije EU NAVFOR MED Sophia, kao i kroz odgovarajuće mehanizme i institucije samih EU-članica, te međunarodnih agencija poput Europola i Interpola. Portal EUobserver je sredinom rujna objavio da je za sada nepoznati broj pripadnika Libijske obalne straže pao na ovakvim sigurnosnim provjerama, te nije upućen na obuku u Europsku uniju nego je vraćen na posao u sastav Libijske obalne straže.

Nakon proglašenja sankcija, al-Milad je izbačen iz Libijske obalne straže

Iako se iz Bruxellesa nije moglo čuti ništa o razlozima odbijenica, EUobserver upozorava na glasine o tome da su se pripadnici raznih libijskih milicija i krijumčari ljudima infiltrirali u Libijsku obalnu stražu. Nedavni slučaj zapovjednika postrojbe Libijske obalne straže u mjestu Zawiyah ukazao je na neke od tih spornih veza. Naime, Abd al-Rahmana al-Milada i još 5 pripadnika Libijske obalne straže sankcionirali su Ujedinjeni narodi zbog sumnje na trgovinu ljudima i krijumčarenje migranata. Među ostalim, utvrđeno je da je al-Milad zajedno sa svojim podređenima sudjelovao u namjernom potapanju plovila s migrantima, koristeći pri tome vatreno oružje, kao i druge nasilne metode. Tako “prikupljene” migrante brodolomce on bi predao u sabirni centar al-Nasr u gradu Zawiyah, u kojem su dalje primjenjivali razne brutalne metode prema migrantima. Centar vodi jedna od tamošnjih milicija, s kojom je zapovjednik al-Milad „surađivao“ i na švercu ukradenog goriva iz lokalne rafinerije gdje je šef osiguranja bio njegov bratić. Tijekom istrage, UN je al-Milada povezao s nekolicinom trgovaca ljudima, čiju je zaštitu uživao on sam, ali im ju je i pružao, djelujući kao zapovjednik Obalne straže prema “konkurentskim” trgovcima i krijumčarima.

Čini se kako al-Milad nije prošao EU-obuku, ali je otkriveno da je u svibnju 2017. u Rimu sudjelovao na radionici koju je financirala EU, a organizirala Međunarodna organizacija za migracije (IOM). Time je al-Milad došao pod istragu Ujedinjenih naroda, koji su mu u konačnici izrekli međunarodne sankcije.

Ovih dana 3 pripadnika HRM-a uputiti će se u međunarodne operacije – već danas u operaciju „Resolute Support“ u Afganistanu idu bojnik Nenad Bikić i stožerni narednik Vinko Ernest Maretić, dok će se narednih dana put Mediterana otisnuti poručnik bojnog broda Ivan Rumora. Pbb Rumora ujedno je i prvi pripadnik OS RH koji će sudjelovati u od Sabora nedavno odobrenoj operaciji „EU NAVFOR Med – Operation Sophia“ u južnom Mediteranu ispred obala Libije. Kako je u nedavnom intervjuu za Obris.org najavio zapovjednik HRM kontraadmiral Predrag Stipanović, Hrvatska će za početak u Operaciji Sophia djelovati sa svojim stožernim osobljem, pa tako pbb Ivana Rumoru čeka dužnost na brodu pri Zapovjedništvu snaga operacije. To mu je prvi angažman u nekoj međunarodnoj operaciji, a u nju odlazi s dužnosti zapovjednika ophodnog broda OB-04 iz 2. Divizijuna Obalne straže RH.

Operacija Sophia – dileme i rasprave

Angažman OS RH u EU-operaciji Sophia Hrvatski je Sabor bez previše razmišljanja odobrio krajem lipnja ove godine, kada i angažman u operaciji „Inherent Resolve“ u Iraku, te sudjelovanje u sklopu jačanja prednje prisutnosti NATO-saveza na istoku Europe, u Poljskoj i Litvi. Upravo ovo posljednje preuzelo je cijelu saborsku raspravu o novim međunarodnim misijama za OS RH, pa se o angažmanu u Mediteranu i Iraku nije izreklo gotovo ništa. Za to vrijeme su se u Europskoj uniji vodile žustre polemike o budućnosti te do sada vrlo kontroverzne operacije.

Već prilikom pokretanja operacije 2015. godine, nije se uspio postići dogovor o kontroli krijumčarskih brodova u libijskim vodama i naročito u libijskim lukama, pa je privremeno taj cilj odgođen, a krijumčari su otkrivani, kao i do tada, u vodama središnjeg Mediterana. Također, i drugi cilj operacije – obuka libijske Obalne straže – počeo je sa zakašnjenjem. Pa brodovima i snagama koje sudjeluju u operaciji nije preostalo ništa drugo nego da rade ono što rade i brodovi u drugim operacijama i misijama na tom području – detektiraju krijumčarske brodove i spašavaju migrante iz Afrike. I u tome je Operacija Sophia uspješna – snage angažirane u toj operaciji spasile su ili su pomogle u spašavanju između 33.000 i 40.000 ljudi tijekom protekle dvije godine. No zato su talijanskim vlastima predale tek 110 potencijalnih trgovaca ljudima, i neutralizirale 470 plovila. Tijekom posljednjih godinu dana, otkad je počela obuka libijske Obalne straže, obuku koju provode EU-vojnici prošlo je tek 136 Libijaca.

Sredinom srpnja o Operaciji Sophia na temelju vlastitog izvješća raspravljao je britanski House of Lords, točnije tamošnji parlamentarni Pododbor za vanjske poslove EU. Kao prvo, njihov je zaključak bio da je Operacija Sophia podbacila u postizanju svojih zadanih ciljeva – u ometanju i onemogućavanju trgovačkog modela krijumčarenja ljudima i pripadajućih krijumčarskih mreža u južnom i središnjem Mediteranu. Druga, neželjena posljedica uništavanja krijumčarskih plovila bila je da su se krijumčari prilagodili, i počeli slati migrante na Mediteran u neprikladnim i nesigurnim plovilima, što je rezultiralo s još više smrti na moru. Samo u 2016. godini broj prijavljenih smrti na središnjoj mediteranskoj ruti povećao se za 42%, dok je do sredine srpnja 2017. zabilježeno 2.150 žrtava. I treće – politički i sigurnosni uvjeti u Libiji zasigurno se neće dovoljno poboljšati kako bi omogućili djelovanje snaga EU na libijskome kopnu ikada. Jedan od preduvjeta smislenog djelovanja EU na teritoriju Libije je jedinstvena libijska vlada (koje sada nema), a koja bi bila u stanju osigurati smisleno djelovanje protiv krijumčarenja ljudi na kopnu, no u House of Lords nisu uvjereni da će se to ikada dogoditi, pa je i samim time Operacija Sophia, s ranije postavljenim ciljevima, potpuno besmislena. Preporuke članova Pododbora za vanjske poslove EU bila je ne-obnavljanje mandata Operaciji Sophia, te orijentacija na pružanje humanitarne pomoći migrantima u prikladnijim, civilnim plovilima. „Ubuduće bi se akcije Ujedinjene Kraljevine i EU trebale fokusirati na onemogućavanje krijumčarenja ljudima na samom izvorištu, kao i u tranzitnim zemljama, kao i na podršku održivom ekonomskom razvoju i dobrom upravljanju u zemljama polazišta“, zaključak je britanskom parlamentarnom pododbora.

Ovo se izvješće poklopilo s ranijim izvješćem Amnesty Internationala pod nazivom „Savršena oluja“ , koji je zaključio kako „bezobzirne operacije EU uništavaju najsigurnije brodove krijumčara na Mediteranu“, uzrokujući više smrti među izbjeglicama i migrantima. Preporuke AI bila je da bi se Europske unija trebala vratiti na ranije strategije zaštite i spašavanja. Uništavanje i zapljene krijumčarskih brodova dovele su do toga da su krijumčari umjesto drvenih plovila ponovno počeli koristiti gumenjake, koji često nemaju dovoljno goriva, nemaju pojaseve za spašavanje, kao ni satelitskih telefona za poziv u pomoć, pa time migranti gotovo da nemaju nikakve šanse za dosezanje europske obale bez pomoći europskih spasilaca, zaključio je Amnesty International. Zato su se ministri vanjskih poslova EU dosjetili spasonosnog rješenja – sredinom srpnja dogovorili su se da će EU limitirati prodaju gumenih plovila i vanbrodskih motora Libiji, te da zemlje-članice EU mogu zabraniti prodaju gumenjaka Libiji, ne bi li obeshrabrili krijumčare. Ove će se mjere primjenjivati i na gumena plovila i motore kojima je EU samo tranzitno područje, i to svaki put kada postoji opravdana sumnja da se ta sredstva neće upotrebljavati za npr. ribolov ili neku drugu zakonito djelatnost.

U prvoj polovici 2017. godine, do Italije je došlo oko 73.000 izbjeglica, što je 14% više nego u istom razdoblju prošle godine. No one druge brojke mogle bi biti još i veće: „S 2,5 smrti na svakih 100 ljudi koji pokušaju prijeći Mediteran, 2016. godine bila je najsmrtonosnija godina otkad izbjeglice i migranti prelaze rutu središnjeg Mediterana. Prema trenutnim podacima, smrtnost u 2017. mogla bi biti jednako visoke, ako ne i viša“, upozorio je Amnesty International. Prema njihovom uvidu, sudjelovanje libijske Obalne straže u EU-operacijama ne funkcionira, a zabilježeni su i slučajevi silovanja i seksualnog nasilja koje su nad migrantima počinili libijski vojnici, kao i otuđenje novaca i mobitela.

No u Bruxellesu se s tim zaključcima nisu složili – štoviše, 25. srpnja na zasjedanju Eruopskog vijeća izglasano je produženje mandata. Time će „EU NAVFOR Med – Operation Sophia“ trajati najmanje još do 31. prosinca 2018. godine. Vijeće je donekle izmijenilo mandat operacije, te je kao nove ciljeve zadalo: (1) uspostavljanje mehanizma praćenja pripadnika libijske Obalne straže koji su prošli obuku, kako bi se osigurala dugoročna učinkovitost obuke i osposobljavanja, (2) provođenje novih nadzornih aktivnosti i razmjena informacija o ilegalnoj trgovini i izvozu nafte iz Libije, te (3) jačanje mogućnosti za dijeljenje informacija o krojumčarenju ljudima s policijskim i pravosudnim tijelima zemalja-članica EU, FRONTEX-om i EUROPOL-om. Po donošenju novih ciljeva, u Bruxellesu i u Rimu, gdje je smješteno zapovjedništvo Operacije Sophia, započelo se s revizijom operativnog plana i implementacijom novih mehanizama za praćenje aktivnosti libijske Obalne straže i Mornarice nakon provedene obuke. U takvim okolnostima i Republika Hrvatska započinje svoj angažman u „EU NAVFOR Med – Operation Sophia“, obećan još prošle godine.

Budući da uskoro brojimo tri mjeseca od početka ofenzive libijskih snaga na uporište Islamske države u Libiji, a da ova vojna operacija nije postigla željenog uspjeha, jučer su se ondje u borbu aktivno uključile i Sjedinjene Američke Države. Udarima iz zraka nastoji se pomoći pri aktualnoj opsadi grada Sirta, rodnog mjesta Moamera al-Gadafija, te tamošnjeg glavnog uporišta radikalnih islamista priseglih na vjernost kalifu Islamske države Abu Bakru al-Baghdadiju. Dok su borbe oko Sirta snage odane Tripoliju do sada koštale oko 250 mrtvih, njihov je neuspjeh postajao sve većim problemom za libijsku Vladu nacionalnog sporazuma – ne samo radi žrtava među ionako slabim saveznicima Zapada u Libiji, već i zbog slabog učinka logističke i tehničke pomoći koju Vladi nacionalnog sporazuma pružaju njeni međunarodni saveznici.

Dosadašnja djelovanja SAD u Libiji

Noureddine Chouchane i poprište američkog napada, Sabratha, 19. veljače 2016. godine

Ovo američko borbeno djelovanje za sada predstavlja treći navrat da su SAD posljednjih godina iz zraka napadale ciljeve u Siriji. Prvi put su takva djelovanja bila zabilježena u večernjim satima 13. studenog 2015. godine, kada je iz zraka gađan “zapovjedni centar Islamske države” nedaleko grada Darne na istoku Libije. Iako se službeno broji da je taj kraj pod vlašću Zapadu sklonijih libijskih skupina od lipnja 2015. godine, svojim su djelovanjem američki zrakoplovi F-15 ondje eliminirali tamošnjeg islamističkog vođu Abu Nabila al Anbarija. Taj je Iračanin u Libiju stigao tijekom rujna 2014. godine, kao osobno otposlani izaslanik kalifa al-Baghdadija iz Raqqae.

Druga serija američkih napada u Siriji bila je izvedena u petak 19. veljače ove godine, iz američkih letjelica s posadom i bez nje (među ostalima i zrakoplovima F-15 Strike Eagle Ratnog zrakoplovstva SAD baziranima na RAF Lakenheath u Suffolku). Cilj ove serije jutarnjih napada bio je “kamp za obuku ISIS” nedaleko obalnog grada Sabratha, na zapadu Libije (oko 80 kilometara zapadno od Tripolija), gdje je glavna meta bio islamistički vođa Noureddine Chouchane, osoba navodno odgovorna za organizaciju dva napada na strance u Tunisu, 18. ožujka 2015. i 26. lipnja 2015. godine, koji su zajedno odnijeli 60 života. Treba napomenuti da je baš u ovom napadu SAD na ciljeve Islamske države kod Sabrathe bilo ubijeno i dvoje talaca iz Srbije. Riječ je bila o Slađani Stanković i Jovici Stepiću, službenicima srpske ambasade u Libiji, o čijem se oslobađanju aktivno pregovaralo još od otmice 8. studenog 2015. godine.

Objava novih američkih zrakoplovnih djelovanja u Libiji

Prema navodima iz Ministarstva obrane SAD, jučerašnji su zračni napadi izvedeni temeljem “zahtjeva libijske Vlade nacionalnog sporazuma“, a američki predsjednik Barack Obama navodno ih je autorizirao tijekom prošloga tjedna temeljem preporuka ministra obrane SAD Asha Cartera i generala Josepha Dunforda, načelnika Združenog stožera OS SAD. Za razliku od već spomenuta prva dva niza takvih američkih zračnih napada u Libiji, koje se izvodilo neovisno o saveznicima na terenu (što je možda i imalo veze s njihovim dvojbenim učinkom), ovi zadnji izvedeni su uz koordinaciju s međunarodno priznatim lokalnim vlastima. Prema riječima Petera Cooka, glasnogovornika Pentagona, ovi napadi su:

“… konzistentni s našim pristupom borbi protiv ISIL-a, uz suradnju sa sposobnim i motiviranim lokalnim snagama. Snage povezane s Vladom nacionalnog sporazuma imale su uspjeha pri oslobađanju prostora iz ruku ISIL-a, za sada oko Sirta, i dodatni udari SAD će nastaviti gađati ISIL u Sirtu, ne bi li omogućili vladinim snagama izvođenje odlučujućeg strateškog napredovanja“.

Nova američka ratna operacija?

Negdašnji konferencijski centar Ougadougou – jedna od glavnih utvrda ISIS u Sirtu

Pri tome, do sada su gađane konkretne mete u području užeg centra grada Sirt, čija opsada neprekidno traje još od 8. lipnja ove godine. Izgleda da su konkretno gađana dva teretna vozila korištena od islamista i jedan tenk T-72, što je, čini se, samo uvod u širu pomoć ondje zaglavljenim vojnim nastojanjima Vlade iz Tripolija. Sam izbor meta izveden je temeljem informacija koje su na terenu prikupila djelovanja pripadnika američkih postrojbi specijalne namjene, a navodno su u djelovanjima sudjelovale i bespilotne letjelice MQ-9 Reaper bazirane u zrakoplovnoj bazi Sigonella na Siciliji, te helikopteri AH-1W Super Cobra s desantnog nosača zrakoplova USS Wasp (LHD-1), koji je trenutno u vodama nedaleko Libije, navodno bez ostala dva plovila svoje uobičajene amfibijske skupine brodova.

Glasnogovornik Pentagona Cook napominje kako su djelovanja SAD u Libiji ograničena na zračne udare i obavještajnu potporu, ukazujući da ondje nema prodaje naoružanja ili isporuka kakve nesmrtonosne vojne pomoći – ističući da:

“Po pitanju ove konkretne operacije u Sirtu ne očekujemo sudjelovanje kopnenih postrojbi SAD u ovoj konkretnoj operaciji. Ne bih želio govoriti o korištenju kakvih drugih snaga SAD u širem kontekstu Libije… Mi smo već ranije naznačili da imamo snage na terenu, koje nam pružaju sliku stanja, i to je bilo korisno i uspješno. Ali, to je zasebno i odvojeno od ove operacije“.

Raketni napad na Sirt izvršen 18. srpnja nije ubrzao opsadu

S vojne strane, čitavom širom američkom operacijom u Libiji se izgleda rukovodi iz Američkog zapovjedništva za Afriku (US Africa Command – AFRICOM), čiji je zapovjednik general Thomas D. Waldhauser dobio i ovlast odobravanja budućih borbenih djelovanja oko Sirta. Ove aktivnosti se navodno izvode u okviru operativnog plana sastavljenog od tri prepoznatljive faze. Kao prvo, “Operacija rješavanje Odiseje” (Operation Odyssey Resolve) obuhvaća obavještajne djelatnosti i izviđačke letove, kojima se prikuplja informacije potrebne za suprotstavljanje nasilnom ekstremizmu u Libiji. Kao drugo, operacija nazvana “Junction Serpent” iz dostupnih informacija formira konkretne podatke o ciljevima potencijalnih djelovanja, izričito uz konzultiranje lokalnih vlasti Libije. Konačno, kao treće, operacija “Odyssey Lightning”, započeta tijekom proteklih dana, obuhvaća djelovanja borbenih letjelica koje onda pogađaju tako prethodno odabrane ciljeve.

Ples po žici u Libiji

Navodni ostaci helikoptera u kojem su stradali Francuzi kod Bengazija

Za kraj napomenimo i činjenicu da su spomenuta američka djelovanja postrojbi specijalne namjene u Libiji očigledno odvojena od usporedivih francuskih aktivnosti, iako se proteklih mjeseci s terena čulo o naznakama djelovanja snaga obiju ovih država. Za razliku od aktualnog priznanja američke prisutnosti, Francuska je boravak svojih specijalaca u Libiji objavila 20. srpnja ove godine, povodom smrti trojice njihovih ljudi – pri rušenju libijskog helikoptera (navodno pripadajućeg snagama libijskog generala Khalifa Haftara), 17. srpnja ove godine nedaleko Bengazija. Za razliku od SAD, za koje se spominju dvije skupine specijalaca na širem zapadu države, Francuska je u Libiji djelovala na istoku države, gdje se izgleda tijekom proteklog vremena izrotiralo i više tisuća francuskih vojnika. Među ostalim, njihovom se djelovanju pripisuju i obavještajni podaci prema kojima je bio pripremljen već spomenuti prvi američki zračni napad u Libiji, uspješno izveden 13. studenog 2015. godine na istoku Libije.

Prosvjedi nakon objave francuskog prisustva u Libiji ,Tripoli, 21. srpnja 2016. godine

Pa ipak, kako te francuske aktivnosti na istoku Libije nisu bile usklađene s Vladom nacionalnog sporazuma, već samo s Tripoliju suprotstavljenim snagama u Bengaziju, ovo je priznanje francuske prisutnosti u Libiji u krugovima međunarodno priznate vlade dočekano političkim negodovanjem, potpomognutim i javnim prosvjedima u četvrtak, 21. srpnja ove godine. Usprkos povoljnim reakcijama koje su objave borbenog prisustva u Libiji imale na francusku unutarnju politiku, budući da su došle samo šest dana po velikom terorističkom napadu u Nici, vanjskopolitički je čitava ova situacija bila izvor popriličnih neugodnosti. Zato i ne čudi da su si SAD dale truda postupiti drugačije, možda i temeljem lekcija naučenih iz usporedivog političkog neuspjeha svoje druge serije zračnih napada u Libiji, u veljači ove godine – koordinirajući svoje aktivnosti s međunarodno priznatom vladom Libije, koja je i prva javno objavila američka borbena djelovanja u Libiji, da bi Pentagon tek onda naknadno potvrdio te službene libijske navode.

Libijski premijer Fayez Sarraj i članovi Predsjedničkog vijeća

Tako je tijekom popodneva libijski premijer Fayez Serraj mogao pred kamerama izjaviti da je upravo on tražio pomoć SAD, ne bi li olakšao napredovanje svojoj Vladi vjernih snaga oko Sirta. Konkretno, istaknuo je da je pomoć zatražena nakon koordiniranja snaga milicije al-Bunian al-Marsous i ministra obrane u Vladi nacionalnog sporazuma, čime je Predsjedničko vijeće Libije “odlučilo aktivirati svoje sudjelovanje u međunarodnome savezu protiv ISIS“. Pri tome, oni ponovno naglašavaju kako su i dalje protiv “strane vojne intervencije na terenu” u Libiji, do koje po njima može doći samo uz izričit pristanak međunarodno priznate Vlade nacionalnog sporazuma. U takovom kontekstu, dok je nenajavljeno francusko prisustvo u Libiji predstavljalo kršenje suvereniteta i “oskvrnuće svetosti libijskoga tla” – ograničena američka djelovanja samo su pomoć lokalnim vlastima u borbi protiv snaga Islamske države u Libiji.

Ovaj je tekst priređen u sklopu suradnje “Udruge OBRIS – Obrana i sigurnost” s “Platformom za međunarodnu razvojnu suradnju Hrvatske – CROSOL”. Riječ je o aktivnosti koju podržava Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva kroz svoj program “Tematski fond – “Demokratizacija i razvoj civilnog društva 2.0”.

Dok po pitanju organizacije ISIS, ili Islamska država, posljednjih dana pažnju glavnine medija okupira Irak (oslobođenje od 2014. okupiranog grada Fallujah), pa i Sirija (napredovanje raznih snaga u smjeru grada Raqqa), ponešto je manje pažnje bilo posvećeno Libiji – u kojoj također traje oveća ofenziva na tamošnje središte Islamske države. Naime, u Libiji borbe aktivno traju oko grada Sirta, negdašnjeg rodnog mjesta Moamera Gadafija, koje je tijekom veljače 2015. prešlo u ruke organizacije ISIS u Libiji. Nakon osvajanja ISIS uporišta u gradu Darna, na istoku Libije (tzv. “vilajet Barqa”, u širem sastavu Islamske države), Sirt je postao i glavno uporište islamista bliskih Islamskoj državi u Libiji, koji su ondje proglasili i svoj “vilajet Tarablus”.

Otkud ISIS u Sirtu?

Iako su se tamo uvelike nadovezali na postojeću lokalnu salafi-islamističku organizaciju Ansar al-Sharia (jednu od više istoimenih, ali odvojenih grupa tog imena u Libiji), Islamska država je ubrzo svojom okrutnošću i u tom gradu stvorila aktivne neprijatelje. Nakon manjeg ustanka tamošnjeg plemena al Ferjani (povodom ubojstva imama Khalid bin Rajab Ferjanija, 10. kolovoza 2015. godine, pretežito na prostoru obalnog, 3. okruga na istoku Sirta), bilo je nada da će ondje doći do intervencije snaga vjernih vladi iz Tobruka – budući su žrtve ustanka bile iz istoga plemena kao i general Khalifa Haftar, koji je njihov glavni vojni zapovjednik. No, iako se u praksi pokazalo da je takva jednostrana intervencija gotovo pa nemoguća, budući je Sirt na granici utjecaja dviju tada glavnih podijeljenih vlada u Libiji, a ondje utvrđene snage ISIS su jake – ipak je okrutno suzbijanje ovog ustanka (do 200 pogubljenih, sravnjena džamija pokojnog imama, više ljudi javno raspeto) postupno dovelo do organiziranja koalicije za suzbijanje ondje okupljenih snaga ISIS.

Borbe u Sirtu zastale su na rubovima grada

Obračun s Islamskom državom u Sirtu pokazao se još i hitnijim početkom 2016. godine, kada su tamošnji islamisti krenuli vojno napredovati. Naime, obuhvativši obalni prostor u dužini od gotovo 300 kilometara, njihov ih je pohod uz obale Mediterana na zapadu doveo do pola puta od grada Misrate (velikog uporišta milicija bliskih vladi u Tripoliju), a na istoku do naftnih postrojenja u Ras Lanufu (oko 200 km od Sirta, pod kontrolom snaga vjernih vladi u Tobruku). Svjesna da je Misrata ipak previše tvrd cilj, ISIS se za početak koncentrirala na ometanje izvoza nafte na terminalima Es Sider i Ras Lanuf, gdje je početkom siječnja ove godine spalila niz velikih spremnika. Uz to, izveden je i niz pomorskih prepada na naftnu infrastrukturu, kako u Ras Lanufu, tako i još 150 km istočnije, u mjestu Az-Zuwaytinah (sad već blizu Bengazija i velikih uporišta vlade iz Tobruka). Osim što je time dodatno smanjena libijska naftna proizvodnja, koja je od predratnih 1,6 milijuna barela dnevno (2010. godine) pala na oko 370 tisuća barela u veljači ove godine – ovaj je razvoj situacije na Libiju fokusirao i dodatnu pažnju zapadnih sila, nesklonih ozbiljnoj ekspanziji ISIS na samo 600 kilometara od talijanskih obala. Tada je i u međunarodnim medijima zapaženo djelovanje američkih i britanskih snaga u području Misrate, ali i aktivna talijanska te francuska pomoć vladi iz Tobruka, u prostorima oko Bengazija.

Na sve te aktivnosti iz prvog tromjesečja 2016. godine nadovezalo se u travnju i početkom svibnja ove godine vojno napredovanje ISIS na zapadu od Sirta, gdje su njihove snage do 6. svibnja osvojile raskršće Abu Grein, smješteno na obalnoj cesti oko 120 km južno od Misrate, i oko 140 kilometara zapadno od Sirta. Kako je ovo napredovanje jasno ukazalo na buduće namjere ISIS u tome kraju, odgovor je bio brz i jak – unutar desetak dana organizirani borci iz Misrate krenuli su u protunapad, koji je zaustavio napredovanje ISIS, te do kraja svibnja krenuo i rezati logistički važne cestovne pravce od Sirta prema unutrašnjosti (Wadi Alloud). Do početka lipnja trupe iz Misrate već su bile nadomak Sirta (zauzevši negdašnju zrakoplovnu bazu Ghardabiya, oko 20 kilometara južno od grada), da bi onda i opkolile grad. Pri tome su imale tek umjerenu podršku vojske sklone vladi u Tobruku, koja se pretežito ograničila na vrlo ograničeno napredovanje, ne bi li tek odmakla ISIS od obalne naftne infrastrukture i učvrstila tradicionalnu granicu među glavnim interesnim zonama u Libiji.

Uzvratni udarac

Snage iz Misrate i dalje muku muče s opskrbom i vojnom opremom

U srijedu, 8. lipnja, jedinice iz Misrate krenule su u osvajanje samog grada Sirta, da bi već 11. lipnja objavile kako kontroliraju tamošnju luku. No, to nipošto nije bio i kraj borbi, koje su se svele na ogorčeno urbano ratovanje u kojem Islamska država pod normalno koristi i veći broj bombaša samoubojica, te automobila bombi. Iako je do dvije trećine od oko 80.000 civila navodno napustilo Sirt, sada već treći tjedan opsade i dalje obuhvaća većinu bivših gradskih naselja – gdje je prostor pod kontrolom ISIS do 3. srpnja navodno bio sabijen u uži gradski prostor Sirta – područje klinastog oblika oslonjeno na more u duljini od oko 6 kilometara naseljenog prostora, i usmjereno prema unutrašnjosti, u dužini od oko 4 kilometra. Dosadašnje su operacije trupama iz Misrate navodno donijele oko 800 ranjenih i preko 150 mrtvih boraca, dok su i snage ISIS izgleda oslabljene. Od negdašnjeg spominjanja njihovih oko 6.500 boraca, a onda i 8.000 po riječima Johna Brennana, direktora CIA pred američkim Kongresom 20. lipnja, terenske procjene tu govore o otprilike 600 pripadnika Islamske države u okruženju, i to dobrim dijelom ljudi iz Tunisa, Egipta i Sudana.

Borbeno prisustvo specijalnih snaga iz SAD i UK na terenu se navodno prvenstveno vidi u obliku bespilotnih letjelica koje kruže nad urbanim bojištem, a kojima se izviđaju ciljevi za savezničko topništvo i povremeno aktivne ostatke libijskog ratnog zrakoplovstva. Osim koordiniranja takvih djelovanja, oni navodno kontroliraju i stanje na bojištima, tražeći slabe točke ISIS, te upozoravajući na predstojeće napadne akcije opkoljenog zajedničkog neprijatelja. No, takva djelovanja nipošto ne zadovoljavaju libijske snage – kako one koje od Zapada traže streljivo, medicinske potrepštine i borbenu podršku iz zraka, tako ni već spomenutog generala Khalifa Haftar, koji je u potrazi za oružjem 27. lipnja posjetio i Moskvu, gdje su razgovori na tu temu odmah u utorak, 28. lipnja nastavljeni i s Ahmedom Maiteeqom, visokim dužnosnikom vlade u Tripoliju. Uspjeh ovakvih aktivnosti je poprilično upitan, budući se još u ožujku ove godine od ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova moglo čuti da je Libija “crna rupa” iz koje se oružje i militanti nekontrolirano šire nizom drugih država.

Zapadne snage iz daleka navode libijsko topništvo

Treba napomenuti i da dok ovakvi pregovori te borbe traju, prema libijskim vodama navodno plovi čitav niz brodova za koje Zapad drži da bi uz svoj legalni teret lako mogli nositi i ilegalne pošiljke vojne opreme, među ostalim i za tamošnje borce Islamske države. Pa ipak, bez obzira na ovakve situacije, na nizove pregovora, kao i na pritisak međunarodne zajednice (koja itekako promišlja nekakvu podršku Libiji) – velike političke frakcije u Libiji svoje glavne neprijatelje i dalje više vide jedna u drugoj, nego pod okrutnom palicom ikakvih organizacija tipa ISIS ili Islamska država.

Ovaj je tekst priređen u sklopu suradnje “Udruge OBRIS – Obrana i sigurnost” s “Platformom za međunarodnu razvojnu suradnju Hrvatske – CROSOL”. Riječ je o aktivnosti koju podržava Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva kroz svoj program “Tematski fond – “Demokratizacija i razvoj civilnog društva 2.0”.

Na ovotjednom sastanku Vijeća za vanjske poslove EU u formatu ministara obrane, o čijim smo nekim temama već pisali, Libija je bila gotovo pa dominantna tema tijekom dva dana sastančenja u Bruxellesu. Pritom je ministrima bilo izuzetno važno dati podršku novoj „zajedničkoj“ vladi u Libiji, koja počiva na dokumentu pod nazivom „Libijski politički sporazum“, potpisanom od strane članova Doma zastupnika i  Novog općeg nacionalnog kongresa 17. prosinca prošle godine. Na temelju tog sporazuma, formirani su 9-člano “Predsjedničko vijeće Libije” i 17-člana “Vlada nacionalnog sporazuma”, uz obvezu održavanja novih izbora u roku od dvije godine. No koliko je ovaj sporazum krhak i nimalo „ujedinjavateljski“, pokazalo se prilikom preuzimanja vlasti – novi libijski premijer Fayez Mustafa al-Sarraj nije mogao do Tripolija doći kopnenim putem, s obzirom da je unutrašnjost Libija pod kontrolom različitih skupina. Glavni Serrajev rival, predsjednik parlamenta u Tobruku Aqaliah Saleh, novu vladu u Tripoliju proglasio je „alatom u rukama UN-ovog posebnog izaslanika za Libiju Martina Koblera“, dok različite radikalne skupine odriču pravo Sarraju i društvu da vladaju Libijom.

Istovremeno, Zapad se trudi dati političku i ponešto skromniju financijsku podršku vladi u Tripoliju, od koje očekuje ujedinjavanje zemlje i zajednički otpor lokalnim ograncima Islamske države. Tako je početkom ovog mjeseca talijanski ministar vanjskih poslova Paolo Gentiloni u Tripoliju razgovarao o ponovnom otvaranju stranih veleposlanstava, koja su iz sigurnosnih razloga zatvorena još od 2014. godine, nakon što je Tripoli postao središte teških borbi između suparničkih milicija (kada su iz Libije otišli i hrvatski diplomati). Već sredinom mjeseca u Tripoli su se vratili veleposlanici Francuske, Velike Britanije i Španjolske.

Predsjedničko vijeće Libije

U ovom svjetlu i ne čudi tolika fokusiranost ministara-članova Vijeća za vanjske poslove EU upravo na Libiju. U zajedničkoj izjavi EU-ministara stoji da „EU pozdravlja dolazak Predsjedničkog vijeća u Tripoli 30. ožujka 2016., te pozdravlja hrabrost i odlučnost premijera Sarraja, drugih članova Predsjedničkog vijeća, kao i svih pristaša na terenu.“ Nadalje, „Vladu nacionalnog sporazuma Europska unija smatra jedinom legitimnom vladom u Libiji“, piše u izjavi, pa „EU pozdravlja priznavanje autoriteta i legitimiteta novoj vladi koje su iskazale brojne državne institucije, uključujući Središnju banku, Nacionalnu naftnu kompaniju i Libijsku investicijsku vlast, kao i razne libijske lokalne uprave.“ Punu podršku Bruxellesa dobila je i UN-ova misija u Libiji UNSMIL (United Nations Support Mission in Libya), kao i UN-ov posebni izaslanik za Libiju general Martin Kobler, čiji je zadatak osigurati punu implementaciju Libijskog političkog sporazuma. Financijska podrška EU očitovat će se u donaciji 100 milijuna eura za različita područja, definirana u bliskoj suradnji s Vladom nacionalnog sporazuma i u koordinaciji s UNSMIL-om. EU će nastaviti pružati kratkoročnu pomoć kroz razne instrumente financiranja, uključujući tu i podršku lokalnoj upravi, te pružajući osnovne usluge neophodne libijskom narodu. Poboljšanje sigurnosnih uvjeta na terenu olakšalo bi i poboljšalo učinkovitost dostave EU-pomoći. Zato je EU spremna podržati Vladu nacionalnog sporazuma u upravljanju migracijama i azilom, u uskoj koordinaciji s UNHCR-om i Međunarodnom organizacijom za migracije.

Što se tiče upravo sigurnosnih uvjeta na terenu, rastuća prijetnja terorizma (uključujući tu Islamsku državu (Daesh) i razne njihove „suradnike“), požuruje potrebu da Vlada nacionalnog sporazuma što prije ujedini libijske snage iz svih regija kao jedini način za uspostavljanje mira, stabilnosti i napretka, čuvajući pritom zajedništvo i teritorijalni integritet. „EU je spremna ponuditi pomoć sigurnosnom sektoru kao odgovor na moguće zahtjeve Vlade nacionalnog jedinstva. Ako bi predstojeći libijski zahtjev došao nakon konzultacija s Libijcima, potencijalna civilna misija Zajedničke sigurnosne i obrambene politike EU (CSDP) mogla bi pomoći libijske napore, među ostalim i kroz savjetovanje te izgradnju kapaciteta u policiji i pravosuđu, uključujući borbu protiv terorizma, upravljanje granicama, borbu protiv ilegalnih migracija i krijumčarenja migrantima, kao i u općoj trgovini ljudima, sve to kao dio šire podrške reformi sigurnosnog sektora“, stoji u zajedničkoj izjavi Vijeća za vanjsku politiku EU. Ova potencijalna misija mogla bi se osloniti na postojeće planirane kapacitete misije EUBAM u Libiji (EU Border Assistance Mission). Osim ove potencijalne misije, razmatra se i pružanje pomoći kroz EU NAVFOR MED Sophia, jačanjem kapaciteta ove misije čiji je cilj uništavanje poslovnog modela krijumčarenja ljudima i krijumčarske mreže, kao i doprinos široj sigurnosti kroz potencijalnu izgradnju kapaciteta libijske Obalne straže te implementaciju međunarodnog prava. S obzirom na važnost sigurnosti libijskih granica za regionalnu i europsku sigurnost, EU će razmotriti načine jačanje svoje podrške regiji, uključujući i kroz postojeće CSDP aktivnosti u Sahelu.

Sve to piše u zajedničkoj izjavi koju su u ponedjeljak i utorak (18. i 19. travnja) sastavljali, a onda i potpisali članovi Vijeća za vanjsku politiku EU, točnije ministri obrane, među kojima je bio i hrvatski ministar Josip Buljević. Štoviše, u kratkoj izjavi Buljević je najavio i mogući hrvatski angažman:

„Također su razmatrani načini unapređenja operacije Sophia, gdje u principu će države EU dati svoj doprinos, tako i RH – vjerojatno kroz obuku libijskih snaga, odnosno moguće Obalne straže“.

Nakon što je prošla hrvatska vlada rekla da nema namjeru sudjelovati u operaciji EU NAVFOR MED, već samo u FRONTEX-ovoj operaciji TRITON, sada je došlo do djelomične promjene stava, koja je ipak otvorila vrata i za EU NAVFOR MED (iako u proračunu nisu jasno vidljivi novci ni za jednu od ovih međunarodnih aktivnosti). Moguće je ta djelomična promjena stava posljedica i određene „grižnje savjesti“ zbog nedavnog zatvaranja balkanske rute – poteza zbog kojeg se u narednim mjesecima očekuje pojačani pritisak migranata na središnju, pomorsku mediteransku rutu. Najava ostvarenja takvih očekivanja došla je ovog ponedjeljka i utorka, kada je na potezu od Libije do Italije (Sicilije) spašeno oko 4000 migranata.

No, EU NAVFOR MED Sophia od samog svog osmišljavanja pa do realizacije ima brojnih poteškoća, o čemu smo već pisali na portalu Obris.org. Sredinom veljače ove godine na Wikileaksu se pojavilo klasificirano izvješće o djelovanju i rezultatima operacije Sophia u prvih 6 mjeseci, odnosno od 22. lipnja do 31. prosinca 2015. godine. Izvješće koje je sastavio zapovjednik Operacije kontraadmiral Enrico Credendino namijenjeno je (1) EEAS-u (Europskoj vanjskoposlovnoj službi), (2) EUMC-u (Vojnom odboru Europske unije) te (3) Političkom i sigurnosnom odboru EU (Comité politique et de sécurité – COPS). Osim što govori o migrantskim tokovima i planovima operacije, kroz izvješće se provlači određeni pritisak na EU tijela da ubrzaju proces formiranja EU-prijateljske i pouzdane vlade u Libiji, koja neće samo „pozvati“ EU-snage da djeluju unutar libijskih teritorijalnih voda, već će dozvoliti vojnim jedinicama EU da djeluju i na kopnu. Omogućavanje djelovanja snaga obuhvaćenih operacijom Sophia u libijskim vodama označeno je kao prelazak iz Faze 2A u Fazu 2B – za što je, prema Credendinu, nužno postojanje nacionalne libijske vlade voljne surađivati s EU. Za razliku od toga, izlazna strategija EU bila bi, prema ovom izvješću, osiguravanje stanja u kojem libijska Obalna straža može štititi vlastite granice i sprečavati ilegalne migracije na što većim udaljenostima od libijske obale.

Prema zajedničkoj izjavi usvojenoj početkom tjedna u Bruxellesu, trenutno je izgledno samo da dogovor s novom libijskom vladom otvara „ulaz“ u libijske teritorijalne vode za EU-snage, bez ikakvog spomena kopnenih snaga ili djelovanja. S druge strane, što se tiče spomenutog dugoročnog „izlaza“ EU iz krize u Libiji, i tu bi određeni pomak mogao biti ostvaren najavljenim jačanjem kapaciteta tamošnje obalne straže (oko kojeg se sada naizgled svi izvori slažu).

Ovaj je tekst priređen u sklopu suradnje “Udruge OBRIS – Obrana i sigurnost” s “Platformom za međunarodnu razvojnu suradnju Hrvatske – CROSOL”. Riječ je o aktivnosti koju podržava Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva kroz svoj program “Tematski fond – “Demokratizacija i razvoj civilnog društva 2.0”.

I opet, po drugi put u samo nekoliko tjedana, američke su državne vlasti očitale bukvicu i Hrvatskoj, ali i hrvatskoj javnosti, o pravome smjeru domaće nam vanjske politike, te stanju ukupnih odnosa s javnošću ovdje vladajućih političara. Naime, u petak, 19. rujna, američko Ministarstvo vanjskih poslova (US  Department of State) objavilo je svojevrsno Stajalište za medije, a po pitanju odnosa Sjedinjenih Američkih Država i organizacije Islamska država u Iraku i Velikoj Siriji (IS, ISIS ili ISIL). U tom programatskome tekstu rezimirana su američka djelovanja posljednjih mjeseci, te je naveden i izričit popis država koje trenutno sudjeluju u “globalnome naporu” za uništenje islamističkih boraca i infrastrukture na prostoru Iraka i Sirije. Naravno, na tom popisu je i Hrvatska, iako tu nije i detaljnije specificirana uloga svake od država s liste. Ujedno, i spomenuta lista je ponešto upitna – izgleda sastavljana ponešto marketinški – budući su na njoj uz države ravnopravno navedene i pojedine međunarodne organizacije (Arapska liga, Europska unija, NATO), dok je na nju upisan i dio zemalja čiji je doprinos upitan (Ukrajina, Andora), ako se već i izrijekom ne špekulira o njihovom pomaganju istim tim islamistima protiv kojih se ovaj “globalni napor” zapravo bori (Katar, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati). U isto vrijeme, na čitavu ovu temu nije se od službenog Zagreba čulo ni riječi…

Prijetnja i odgovor

Navodeći organizaciju Islamska država Iraka i Levanta (ISIL) kao prijetnju stabilnosti Iraka, Sirije i šireg Bliskog Istoka, SAD su ujedno spomenuli i svekoliko nasilje praćeno kršenjima ljudskih prava, te međunarodnog prava u velikim razmjerima. Time je ISIL okarakteriziran kao globalna teroristička prijetnja, ne bi li se na njih onda primijenile i odredbe Rezolucije Vijeća sigurnosti UN br. 2170, kojom su 15. kolovoza ove godine osuđena brojna kršenja ljudskih prava u Iraku i Siriji.

Dok su SAD i ranije vojno te sigurnosno surađivale s vlastima Iraka, ova je veza bitno ojačana posljednjih mjeseci, nakon navale kojom je ISIS u lipnju osvojio sjever Iraka (slanje više skupina osoblja, uspostava združenih operativnih centara u Bagdadu i Erbilu). Uz to, SAD su poticale i političke promjene u Iraku (podrška novome premijeru Haideru al-Abadiju, koji je 8. rujna sastavio novu vladu Iraka) – dok je paralelno s tim krenula i “ograničena misija protiv ISIL-a“, kroz zaštitu američkih državljana i osoblja, te sprečavanje šire humanitarne katastrofe.

Za ta je djelovanja 10. rujna SAD krenuo uspostavljati i međunarodnu koaliciju, ne bi li se oslabilo, a možda i uništilo kapacitete organizacije ISIL. Odobreni su zračni udari po Iraku i Siriji, a krenulo se i prekidati financiranje islamista, te ograničavati njihove međunarodne napore na regrutiranju novih boraca. Za jačanje “dobre” opozicije u Siriji američki je Kongres autorizirao program koji će Ministarstvu obrane omogućiti uvježbavanje i opremanje odabranih skupina – i to izvan Sirije, na prostoru zemalja partnera.

Formiranje koalicije

Prema američkim navodima, do sada je više od 50 država i organizacija poduprlo djelovanje SAD u Iraku i Siriji. Dio je zemalja surađivao vojno – od kolovoza, kada su SAD, UK i Italija iz zraka bacale pomoć civilima koje je ISIS opkolila na planini Sinjar, preko dostave pomoći u opkoljen grad Amerli koju su dostavljale vojne postrojbe SAD, UK, Australije i Francuske – dok su pojedini partneri doprinosili i na druge načine (500 milijuna USD iz Saudijske Arabije za humanitarnu pomoć izbjeglicama).

Više je država doprinijelo vojnim naporima kroz dostavu oružja i vojne opreme, obuku i savjetovanje, ali i druga sredstva te usluge. Za to su 5. rujna na NATO summitu u Velikoj Britaniji, američki ministri Kerry i Hagel definirali 5 odvojenih tipova aktivnosti (u suradnji s UK, Francuskom, Australijom, Njemačkom, Kanadom, Turskom, Italijom, Poljskom i Danskom). Tih pet smjerova aktivnosti su: (1) vojna pomoć iračkim partnerima, (2) zaustavljanje pritoka islamističkih boraca iz inozemstva, (3) zaustavljanje financiranja i pritoka novaca u ISIL, (4) rješavanje povezanih humanitarnih kriza, (5) opovrgavanje ISIL ideologije. Ujedno je dogovoreno da će uključene države i same razraditi konkretne metode za provođenje ovih smjernica.

Nakon spomenutog NATO summita, SAD su svoje planove izložile na sjednici Vijeća za suradnju u Zaljevu (Gulf Cooperation Council – GCC), koja je uz prisutnost Jordana, Iraka, Egipta te Libanona održana u saudijskome mjestu Jeddah. Dok su prisutne arapske države načelno pristale sudjelovati u suzbijanju ISIL-a, dodatne snage su prikupljene 15. rujna ove godine – kada se 26 država okupilo u Parizu, na sastanku odabranih zemalja EU, Arapske lige i UN – no službeno bez prisustva Republike Hrvatske. Sve to predstavlja uvod u ministarsku debatu pod okriljem Vijeća sigurnosti UN, kojom će predsjedati američki ministar vanjski poslova Kerry. Tom se prilikom želi pokazati međunarodna podrška vladi u Bagdadu, pozvati na ravnopravniji tretman svih etničkih i vjerskih grupa u Iraku, te pomoći pri rješavanju humanitarnih izazova.

I Hrvatska je tu na listi!

Uz ovakvo definiranje dosadašnjih i predstojećih nastojanja, SAD su tu dale i izričitu listu zemalja i međunarodnih organizacija koje, za sada, u tom djelovanju sudjeluju. Među ukupno 57 entiteta, nabrojeni su: Albanija, Andora, Arapska liga, Australija, Austrija, Bahrein, Belgija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Cipar, Crna Gora, Češka Republika, Danska, Egipat, Estonija, Europska unija, Finska, Francuska, Grčka, Hrvatska, Irak, Irska, Italija, Japan, Jordan, Kanada, Katar, Kosovo, Kuvajt, Libanon, Litva, Luxembourg, Mađarska, Makedonija, Malta, Maroko, Moldova, NATO, Njemačka, Nizozemska, Novi Zeland, Norveška, Oman, Poljska, Portugal, Republika Koreja, Rumunjska, Saudijska Arabija, Slovačka, Slovenija, Srbija, Španjolska, Švedska, Turska, Ukrajina, Ujedinjeni Arapski Emirati i Ujedinjeno Kraljevstvo.

No, okupljanje saveznika obično je tek faza na početku borbe. Da bi se aktivnosti i ubuduće nastavile na usklađen način, američki predsjednik Barack Obama je 12. rujna imenovao Johna Allena, bivšeg generala Oružanih snaga SAD, na mjesto specijalnog predsjedničkog izaslanika za ovu globalnu koaliciju snaga. On će surađivati sa svim nabrojenim državama i organizacijama, ne bi li uskladio njihove razne doprinose ciljevima ovoga okupljanja. Pri tome se iz službenih američkih krugova napominje kako uz nabrojene igrače SAD tu računa i na neke druge moguće suradnike – ne-tradicionalne partnere SAD, ali uz zadržavanje koalicijskih aktivnosti u granicama međunarodnoga prava, uz puno poštovanje suverenosti Iraka.

Naravno, o svemu tome nismo ni slovca mogli čuti iz službenih izvora Republike Hrvatske – ne iz pojedinih ministarstava, ne iz Vlade RH, a kamoli iz smjera Predsjednika RH, koji je po službenoj dužnosti i sukreator hrvatske vanjske politike. Kao i prije dvadesetak dana, ponovo su informacije o Hrvatskoj tu stigle tek kao sporedni detalj u američkim objavama, gdje onda ostaje za nagađati o pravome smislu izrečenoga, te mogućoj dubini i svega onoga što nije bilo rečeno u objavama iz smjera dalekog Washington DC-a. Uglavnom na stvari je jednako nejasna situacija kao i ona s kraja kolovoza – kada je Vlada RH u tajnosti odlučila o miješanju Hrvatske u naoružavanje iračkih političkih frakcija, ne bi li onda sva njena tajnost pala u vodu unutar 24 sata, da onda ostanemo suočeni tek s premijerom koji površno i onako usput novinarima pojašnjava do jučer tajne stvari. I, kao što tada zapravo nismo čuli ni jedan konkretni detalj o ovom kolopletu ozbiljnih tema – tako i sada možemo uočiti samo da se Hrvatska učestalo pojavljuje u svjetskoj politici i medijima – i to u svjetlu koje baš i nije pozitivno, a zasigurno nije proizvod usuglašene i jasne vanjskopolitičke strategije. Pri tome, tek pojedini mediji polagano počinju otvarati pitanje rizika kojima se RH tu izlaže (naoružavajući sirijsku oporbu te Kurde u Iraku, ali i dopuštajući preradu kontroverzne kurdske nafte u RH, gdje nam ostaje sav rizik i nimalo profita) – po pitanju aktualnih postupanja u Siriji i Iraku naši službeni izvori kao da uvode bezglavu politiku šutnje, usporedivu s onom oko islamističkog bombaša samoubojice u Rijeci 20. listopada 1995. godine (o čemu se već gotovo dva desetljeća može pronaći gotovo sve u inozemnoj stručnoj literaturi, ali praktično ništa ozbiljnoga u samoj Hrvatskoj).

Novi i stari saveznici

Pri spomenu tih “ne-tradicionalnih” partnera SAD bi se lako moglo raditi o Iranu, dok mnogi spominju da će tu loše stanje na terenu vjerojatno učiniti nužnim i određenu mjeru usklađivanja, komunikacije (a možda i konkretne suradnje) sa snagama sirijskog režima iz Damaska, predvođenog Basharom al-Assadom.

Ujedno, dok bi djelovanja na terenu Iraka i Sirije lako mogla za stol dovesti i neke nove sugovornike – što mnogima predstavlja ideološki i politički problem – jednako je sporna i stvarna suradnja nekih od zemalja navedenih na listi saveznika i partnera u ovome poduhvatu. Dok se već više godina jasno vidi tko je financirao i opremao koji dio oporbe u Siriji (gdje su se islamisti otrgnuli s uzda Zapada, preuzevši dobar dio tehnike, ali i teritorija od ostatka oporbe) – sad se od dobroga dijela tih država očekuje da jednostavno promijene stranu, ne bi li najednom počele suzbijati iste one snage Islamske države, ISIS ili ISIL, koje su donedavno sami uspostavljali i podržavali.

Na ovu je temu zanimljiv materijal objavljen ovu subotu, 20. rujna 2014. godine, u britanskome The Telegraphu – gdje autori ovih novina raščlanjuju djelovanje Katara u Libiji (gdje ta zemlja Perzijskoga zaljeva već godinama igra ulogu glavnog sponzora islamističkih milicija, posebno onih iz Misrate), ali i u Siriji, u koju je svojedobno prebačen velik dio viška naoružanja iz Libije u režiji sponzora iz Katara. Što se Sirije tiče, katarski odabranici su ondje spadali u organizaciju Ahrar al-Sham – za koju se moglo čuti da je u Siriji navodno itekako surađivala s postrojbama Jabhat al-Nusra – islamističkom frakcijom koja je navodno ostala vjerna mreži al-Qaeda, dok se ISIS otrgnuo i krenuo samostalno – ali su radili i sa samom organizacijom ISIS. Njima su sve do nedavnih velikih podjela među sirijskim islamistima pomagali pri vođenju grada Raqqa  – centra područja koje ISIS kontrolira u Siriji i glavnog grada “kalifata” proglašenog 29. lipnja ove godine, s početkom muslimanskog svetog mjeseca Ramazana.

Abdul Rahman al-Nusimi

Pri tome, britanski novinari navode i konkretnu osobu, Abdula Rahmana al-Nusimija, kao svojevrsnog neslužbenog predstavnika Katara, navodeći više situacija kada se uspjelo pratiti tijekove novca prema islamistima. Tu je riječ o 366 tisuća USD za predstavnike mreže al-Qaeda u Siriji, oko 2 milijuna USD za “al-Qaedu u Iraku”, te 250 tisuća USD za somalsku organizaciju al-Shabaab. Dok su odnosi Katara s raznim oružanim skupinama u Libiji i Siriji navodno išli kroz četiri odvojena kanala (ministarstava vanjskih poslova i obrane, obavještajne agencije i neposredno preko emira Tamima bin Hamada al-Thanija), metode rada su navodno u svim slučajevima bile slične ili iste. Tu bi se veliki iznosi novca isplaćivali posrednicima, prvenstveno u Turskoj, koji bi onda ta sredstva raspoređivali i njima kupovali oružje i opremu za islamiste. I naravno, među državama od kojih se kupovalo – opet je izrijekom spomenuta i Hrvatska.

Poglavar Katara u Berlinu, 17. rujna 2014.

Ovaj problem s “vannastavnim aktivnostima” Katara posljednje je vrijeme postao dovoljno izražen da potakne i preispitivanje uloge kapitala iz ove zemlje Perzijskoga zaljeva u gospodarstvu Velike Britanije, te da dovede do situacije u kojoj se sredinom prošloga tjedna i sam navedeni emir mora pred njemačkom kancelarkom opravdavati riječima: “To što se događa u Siriji i Iraku je ekstremizam, i takve su organizacije djelomično financirane iz inozemstva, ali Katar nikad nije podržavao i nikad neće podržavati terorističke organizacije“. Doduše, ta naoko ozbiljna i teška izjava ima bitno manje značenje ako se sjetimo da je ionako osnovna dilema po pitanju terorizma već desetljećima  – “Onaj tko je jednima terorista, obično je nekim drugima borac za slobodu“.