Od kada je Donald Trump na mjestu predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, danska poluautonomna regija Grenland periodično je završavala na naslovnicama medija kao cilj američkih presizanja. Dok se u prvom mandatu Donalda Trumpa ovaj najveći svjetski otok neuspješno nastojalo kupiti – od početka 2025. stvar je prešla na prijetnje silom te žestoke kritike upravljanja ovim dijelom Danske. Sve je eskaliralo početkom siječnja ove godine – da bi do održavanja ekonomskog summita u Davosu čitava kriza počela ličiti na potencijalni okidač oružanog sukoba između SAD-a i ostatka NATO saveza, ili barem skupnih država Europske unije. Ipak, u Davosu je Trump 21. siječnja na kraju barem malo spustio tenzije tvrdnjom kako „ipak neće koristiti silu, iako on samo traži mjesto nazvano Grenland, koje su već nekad imali“, ali su ga ipak „vratili“ Danskoj.
Tom je prilikom Trump još ponovio i čitavu paletu američkih zahtjeva i prigovora vezanih uz Grenland, tamošnju upravu i dansko upravljanje tim prostorom. Naime, Grenland su SAD još 1826. priznali kao danski, što je bilo ponovljeno 1916. i 1941. godine – kada je vojna sila SAD-a taj otok održala slobodnim (za razliku od Danske koja je rat provela pod njemačkom okupacijom). Dakle, usprkos navodnom poštovanju koje Trump osjeća prema stanovnicima Grenlanda i Danske, on je naglasio kako je taj prostor američke NATO saveznice Danske i nakon 2. svjetskog rata bio poprištem američkog vojnog djelovanja, doduše u dogovoru s vlastima iz Kopenhagena – koje su i 1946. odbile otok prodati Sjedinjenim Državama.
Ondje je do kraja Hladnog rata bilo raspoređeno preko 10.000 američkih vojnika, u praktično 17 većih baza i instalacija – da bi taj raspored bio postupno smanjivan. Iako je Donald Trump u Davosu američko povlačenje i predaju prostora natrag pod punu vlast Danske prozvao glupim – danas ga mami strateški položaj tog otoka, njegovi mineralni resursi, ali i specifična atmosferska pozicija preostale vojne baze Pituffik. Upravo bi ta vojna instalacija zbog svog položaja na dalekom sjeverozapadu Grenlanda, ali i zbog tamošnje polarne klime, trebala postati ključnim dijelom Trumpova futurističkog koncepta „Zlatne kupole“, sustava za globalnu proturaketnu obranu (a onda i dominaciju pod zaštitom takvog štita čija se cijena vrti od 185 milijardi do više bilijuna USD). Ukratko, kako je Trump opisao američke apetite prema Grenlandu, oni bi zapravo trebali biti normalni svima u NATO savezu, za Sjedinjene Države koje „toliko mnogo daju, a tako malo dobivaju“.
Pregovori u tišini
Nakon Davosa, pažnja javnosti je od kraja veljače uvelike završila usmjerena prema intervenciji SAD-a i Izraela u Iranu, pa onda i na zatvaranju Hormuškog tjesnaca koji već mjesecima pogoni globalnu energetsku krizu. Ipak, Trump se i tijekom zadnjih 8 mjeseci nastavio povremeno osvrtati na Grenland, prvenstveno objavom raznih prigodnih slika na društvenoj mreži Truth Social. No, kako izgleda, čitavo je to vrijeme trajao i određeni pregovarački postupak između Kraljevine Danske i Sjedinjenih Američkih Država – koji je 18. rujna urodio podužom objavom Donalda Trumpa na društvenoj mreži Truth Social o postignutom sporazumu. Konkretno, bila je tu riječ o dopuni obrambenog sporazuma od 27. travnja 1951. godine, po prvi put od 2004. godine – kada se 6. kolovoza američku vojnu prisutnost ograničilo samo na prostor vojne baze Thule (kasnije zvane Pituffik prema davno raseljenom selu tamošnjeg stanovništva na prostoru današnjih vojnih pista višedesetljetne američke zrakoplovne baze), te otvorilo prostor i za određenu autonomiju Grenlanda unutar Danske – što je onda bilo i izglasano na referendumu 25. studenog 2008. i zakonodavno provedeno 21. lipnja 2009. godine (kada je Danskoj ipak ostavljena nadležnost nad tamošnjim pitanjima državljanstva, monetarne politike, sigurnosti i vanjskih poslova).
U takvom kontekstu treba gledati i objavu Donalda Trumpa od petka 18. rujna – kada se pohvalio stjecanjem „permanentne kontrole nad sigurnošću i svim drugim potrebama Grenlanda“ – i sve to bez ikakvih troškova za SAD. Ujedno, nijedan takmac SAD-u neće moći imati baze ili vojnu prisutnost na tom otoku, odnosno investirati ondje bez posebnih dozvola. Vidljivo oduševljeni Trump je tada najavio i početak „procesa razvoja velike vojne prisutnosti na odgovarajućim dijelovima Grenlanda“, sve u suradnji s tamošnjim stanovništvom (kojeg se zadnjih godina već višekratno pokušavalo čak i novcima pridobivati za američka presizanja te političke planove). Naravno, kada je čitava stvar bila potpisana na marginama jesenskog zasjedanja Opće skupštine Ujedinjenih naroda u New Yorku u utorak 22. rujna, taj je usuglašeni dokument završio u javnosti (na svojoj web-stranici objavilo ga je prvo dansko Ministarstvo vanjskih poslova, pa onda Bijela kuća), a uvidom u tekst moglo se brzo uočiti kako mnogo toga na kraju baš i nije izgledalo po željama Donalda Trumpa.
Novi sporazum o Grenlandu
Novi je sporazum – sada trostran, usuglašen između SAD-a, Danske i Grenlanda – svojim potpisom zapravo tek dopunio već važeće slične dokumente iz 1951. i 2004. godine, i treba ga još višestrano parlamentno ratificirati. U tekstu dugom desetak stranica priznat je suverenitet Danske i pravo stanovništva Grenlanda na samoodređenje (u skladu s aktima iz lipnja 2009. godine), kao i bitna uloga članstva SAD-a i Danske u NATO savezu. Ujedno se pažnja obratila i na ekološku posebnost Grenlanda te specifične tradicije tamošnjeg stanovništva – u čijoj obrani SAD već desetljećima sudjeluju uz nemale troškove, posebice i budućom uspostavom obrambenog sustava „Zlatna kupola“. Pri tome, vojna pitanja između ugovornih strana i nadalje su ostavljena u nadležnosti posebnog „Stalnog odbora“, dok bi sporovi bili postupno dizani na ministarsku razinu SAD-a i Danske.
Što se vojnih ovlasti Sjedinjenih Država tiče, ugovoreno je (1) jačanje i modernizacija baze Pituffik te (2) otvaranje novih vojnih baza u mjestima Narsarsuaq i Mestersvig. Konkretno, Narsarsuaq je lokacija na jugozapadu Grenlanda, negdašnja američka zrakoplovna baza koja je bila osnovana u lipnju 1941. i korištena od SAD-a do 1958. godine – da bi nadalje bila tek manja civilna točka u tamošnjem prometu. Neki izvori tu spominju i ozbiljna zagađenja koja su ostala za vojnim snagama SAD-a, koja bi sad trebalo čistiti prije bilo kakvog širenja ili bitnije nadogradnje lokalne infrastrukture. Situacija je samo malo bolja u izuzetno zabačenoj lokaciji Mestersvig na sredini istočne obale Grenlanda – gdje se donedavno također moglo viđati Oružane snage SAD-a na obuci arktičkog ratovanja, dok je tamošnja malobrojna stalnija posada sastavljena od pojedinih danskih mornaričkih specijalaca, koji s psećim zapregama kontroliraju istok i sjever Grenlanda. Ondje se spominje i mogućnost američke izgradnje lučkih kapaciteta te obnove oko 1.800 metara duge priručne zrakoplovne piste. Time bi SAD prvo na lokaciji baze Narsarsuaq dobili ozbiljniju logističku točku za sve aktivnosti na Grenlandu, dok bi s lokacije Mestersvig mogli bolje promatrati kako rusku stranu Arktika, tako i promet između Grenlanda i Islanda (prvi korak mornarički izuzetno bitne povijesne okosnice Grenland-Island-Ujedinjena Kraljevina, skraćeno GIUK). No, i ovdje je usuglašeno da se takve investicije, ali i uspostava novih vojnih baza, provode tek nakon međusobnog dogovora ugovornih strana – dakle, nipošto ne jednostrano. Pri tome, za sve bi radove također trebalo angažirati domaće i lokalne radne snage, ako je to ikako moguće.
Danska i Grenland su pridržali pravo razmatranja uspostave „besposadnih vojnih instalacija“, dok su za Sjedinjene Države kao i do sada priznali pravo prilaza do vojnih objekata kopnom, morem i zrakom – za potrebe „obrane prostora Sjevernoatlantskog ugovora, Grenlanda i američkog kontinenta“, uz poštivanje lokalnog načina života, lova i ribolova, kulture i povijesti, koliko je god to moguće. Ujedno se za SAD jamčilo i zajedničko osiguravanje vojne infrastrukture, te suzbijanje potencijalne špijunaže zajedničkim djelovanjem SAD-a i Danske (koja će jačati vlastite i NATO arktičke kapacitete). Nijedna država koja nije u NATO-u neće na Grenlandu moći uspostavljati „posadne ili besposadne vojne instalacije“ bez suglasnosti stranaka ovog sporazuma, a bilo kakvo ostvarivanje utjecaja na otoku neće bez postizanja posebne suglasnosti biti dopušteno ni ostalima (koji nisu članovi NATO-a ili EU, odnosno NATO-partneri). Sva takva djelovanja ili investicije bit će podvrgnute vlastima Grenlanda i Kraljevine Danske – koje će se o svemu tome konzultirati sa Sjedinjenim Državama i njihovim partnerima.
Dakle, i tu je ostala zaštićena uloga lokalnih vlasti i Danske, bez čije privole nema ikakvih stranih samovoljnih djelovanja (barem ne bez teških kršenja postignutog dogovora). Za razliku od ranijih sporazuma koji su aktivno obuhvaćali samo SAD i Dansku, u 2026. godini se definira da ovaj trajni dokument nastavlja vrijediti i u slučaju osamostaljivanja Grenlanda – kada bi Grenland i Danska trebali osigurati da otok (1) ostane u NATO članstvu te (2) preuzme na sebe sve posebne ugovorne obveze Kraljevine Danske.
Ima li novosti?
Kroz sve izneseno nije teško uočiti da se status SAD-a na Grenlandu (usprkos tvrdnjama Donalda Trumpa i njegovih pristalica) ovim novim sporazumom baš i nije bitnije promijenio. Dapače, već je u prvim rečenicama tu bila potvrđena danska suverenost, uz jačanje i uloge NATO/EU partnera te lokalnih vlasti, s kojima SAD do sada baš i nisu ozbiljnije računale. Američka prava na danskom Grenlandu ostala su prilično ista, regulirana već ranijim Sporazumima o statusu snaga (SOFA), a sve uspostave novih vojnih objekata ostale su na račun službenog Washingtona – koji time teško može na Grenlandu proći bez ikakvih novih troškova ili barem jeftino. Doduše, svime time je Danska sebi možda osigurala i mjesto u američkom konceptu „Zlatne kupole“ – koliko god taj vojni poduhvat bio tehnološki teško ostvariv, iznimno skup, te protivan dosadašnjim pravilima o izbjegavanju militarizacije svemira.
Naravno, pri svemu tome je ipak teško smetnuti s uma i postupanje Donalda Trumpa prema partnerima u Meksiku i Kanadi, s kojima SAD još od 1994. ima veliki trgovački sporazum (prvo NAFTA, a onda od srpnja 2020. USMCA). I tu se moglo vidjeti nastojanje Trumpa da prvo krene mijenjati postojeći ugovorni okvir, praveći se da je nova varijanta sporazuma sjajna – da njegovi partneri onda ipak ne dobiju mira, već se tek nađu izloženi daljnjim trgovinskim zahtjevima i carinskim ucjenama u 2025. i 2026. godini. Dakle, otvoreno je pitanje je li sporazum o vojnim instalacijama, pristupu i korištenju resursa na Grenlandu za Trumpa i stvarno ostvarenje nekih bitnih političkih ciljeva – ili se tu radi tek o koraku prema daljnjim nastojanjima za aneksijom Grenlanda – na račun Danske, ali i ostalih država NATO-a i partnera iz Europske unije, čiji bi skupni odnosi prema SAD-u time trpjeli dodatne nepopravljive štete.
* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 23. rujna 2026. pod nazivom “Trump se hvali sporazumom o najvećem svjetskom otoku. Prava istina, čini se, potpuno je drugačija” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/trump-grenland-novi-sporazum-baze-pituffik-narsarsuaq-mestersvig-15749314
