Nedjelja, 3. svibnja, ujedno je 65. dan intervencije SAD-a i Izraela u Iranu, gdje je proteklih deset dana prošlo bez velikih novosti na terenu, ali uz brojna kolebanja na tržištima. Naime, iako se u više navrata nagađalo da direktni pregovori samo što nisu opet krenuli, jednako se tako višekratno očekivala i obnova američkih te izraelskih ratnih djelovanja nad Iranom. Ni ta očekivanja se (za sada) nisu ostvarila.

Jednako tako, izgleda da se nisu ostvarila ni nagađanja o tome da je iranska strana nepomirljivo podijeljena između vojne frakcije (Revolucionarna garda) i „umjerenijih“ političara – što je trebala biti američka osnova za postizanje nekakvih mirovnih kompromisa. Ujedno, treba napomenuti da (za razliku od Irana) mir u Libanonu zapravo nije zaživio u potpunosti – tako da su se iz dana u dan bilježili razni oružani incidenti na tom sekundarnom ratištu, gdje Izrael ustrajno napada položaje i infrastrukturu libanonskog Hezbollaha, dok vojne postrojbe te stranke/milicije uzvraćaju po izraelskim vojnim postrojbama i položajima.

Naravno, u sklopu svih održanih razgovora po pitanju mira u Libanonu nije došlo do povlačenja Izraelaca s okupiranih pograničnih krajeva na jugu države, baš kao što ni lokalne vlasti nisu bile niti blizu razoružavanju Hezbollaha, koje službeni Tel Aviv ustrajno postavlja među preduvjete trajnijeg rješenja tamošnjih sukoba.

Ekonomski troškovi i pad javne potpore u Americi

U međuvremenu, iz službenih američkih vojnih izvora čulo se da je dosadašnji tijek rata u Iranu SAD koštao oko 25 milijardi USD, dok američka oporba i neovisni izvori spominju kako se tu vjerojatno radi samo o novcu za potrošena ubojna sredstva, dok je puni obračun s operativnim troškovima i pretrpljenim štetama ipak bitno viši.

Zato i ne čudi da se do petka, 1. svibnja, moglo čuti kako nakon 65 dana intervencije čak 61 posto Amerikanaca ne podržava aktualno ratovanje u Iranu (19 posto republikanaca, 71 posto neopredijeljenih i 91 posto demokrata), dok je za postizanje takvih razina javnog neslaganja u slučaju rata u Iraku trebalo preko 3 godine sukoba, a u slučaju Vijetnamskog rata čak 6 godina američkog sudjelovanja.

Status Hormuškog tjesnaca i Trumpova retorika

Hormuški tjesnac i nadalje je zatvoren. U zadnjih desetak dana ustrajno se čulo i o mogućoj obnovi sukoba ako se ne otvori međunarodni brodski promet Hormuzom, o čemu je u utorak, 28. travnja, na svojoj društvenoj mreži Truth Social živopisno pisao i američki predsjednik Donald Trump.

– Iran nas je taman izvijestio da su u ‘stanju kolapsa‘. Oni hoće da mi ‘otvorimo Hormuški tjesnac‘, što je prije moguće, dok oni pokušavaju dokučiti svoje pitanje vodstva (što mislim da će biti u stanju!) Hvala na pažnji na ovu temu!, napisao je.

Ipak, ne samo da Iran nije molio SAD da im otvore Hormuz, već se ni ta njihova „situacija po pitanju vodstva“ nije pokazala nekim posebnim problemom. Problem je tu vidljiv nastavak iranskoga izvoza – tako se u petak, 24. travnja, čulo o punjenju triju velikih tankera na iranskom otoku Harg (oko 6 milijuna barela nafte). Uz to, stigle su i vijesti o gomilanju barem 20 raznih iranskih tankera u luci Chabahar (nedaleko od granice s Pakistanom) – što je bilo tumačeno djelovanjem nedaleko postavljene američke blokade. Ipak, u subotu, 25. travnja, kroz Hormuz je navodno prošlo samo 5 brodova (tri tankera – kineski, grčki i jedan nespecificirani – te još dva teretna broda), a idući dani su navodno tjerali vodstvo SAD-a da odluči između daljnjeg čekanja i pregovaranja ili obnove ratnih djelovanja.

Ipak, kako se moglo čuti iz pojedinih neslužbenih izvora, od 25. do 28. travnja američku su blokadu navodno probila čak 52 iranska plovila (31 tanker i 21 teretni brod, kako u izlazu, tako i u ulazu u Zaljev), dok je u isto vrijeme legalni prolaz obuhvatio oko 30 plovila. Dodatno, u ponedjeljak, 27. travnja, bilo je 6 prolazaka kroz Hormuz, a u utorak, 28. travnja, mogao se u Hormuzu vidjeti i izlazak japanskog tankera „Idemitzu Maru“ s naftom iz Saudijske Arabije, tankera Stairway u kineskom vlasništvu iz UAE u Oman, uz još 4 broda (tri tankera i jedan teretni brod iz iranskih luka), te barem jedan ulazak. U srijedu, 29. travnja, čulo se za izlazak 16 brodova, a u četvrtak, 30. travnja – izlazak 4 i ulazak 3 broda. Uz to, za niz iranskih plovila u blizini obale Iraka moglo se čuti i da im se ometaju sustavi za identifikaciju i lokaciju ne bi li se navodni pretovar iranske nafte mogao prikriti zapravo nepostojećim boravkom u iračkim lukama.

Dosezi i učinci američke mornaričke blokade

Američka blokada i dalje traje. Čitavo je ovo vrijeme nastavljena i američka blokada iranskog prometa koju je Trump objavio i uspostavio 13. travnja. Dok se iz američkog Središnjeg zapovjedništva (CENTCOM) u subotu, 2. svibnja, moglo čuti da je u prvih 20 dana blokade 48 brodova bilo zaustavljeno ili preusmjereno – ipak nema mnogo naznaka da je to kompletno zaustavilo iranski pomorski promet i izvoz nafte, iako se moglo čuti kako se dotok iranske nafte prema tržištima istočne Azije više nego prepolovio (od oko 2,1 milijuna barela dnevno prema 570.000 dnevno). Tome je zasigurno pomoglo i američko uzapćenje iranskog tankera „Stream“ u Malajskom tjesnacu, u nedjelju, 26. travnja – vjerojatno takva akcija izvedena do sada najdalje od područja sukoba.

Ipak, u dva mjeseca ratnih djelovanja naftni prihodi pojedinih država su narasli (Saudijske Arabije oko 10 posto, a Omana oko 7 posto) – dok je Bahrein bilježio minus od oko 17 posto, Katar oko 20 posto, Ujedinjeni Arapski Emirati oko 25 posto, a Kuvajt oko 40 posto (uz nula izvoza u travnju, po prvi put od Zaljevskog rata 1991. godine).

Budući da se 28. travnja moglo čuti kako Iran u svojim vodama još ima 19 praznih tankera ozbiljne zapremine (iako su neki od njih iznimno stari i krhki, zapravo transportno gotovo neupotrebljivi) – ova je flota Iranu pružila dodatne skladišne kapacitete mimo plana američke pomorske blokade, jednako kao što je navodno pomogla i manja uspostava željezničkog izvoza preko Pakistana prema Kini.

Naravno, efekti blokade ovise i o sposobnosti Irana da u međuvremenu skladišti svoju naftu (1) na kopnu (provincija Khuzestan), (2) na moru (u tankere je od početka blokade navodno spremljeno oko 20 milijuna barela), ali i (3) da jača rafinerijsku preradu te (4) nastavi izvoz (koji redovito osigurava predah u nakupljanju nafte i time odgađa prisilno zatvaranje izvora).

Iranska izdržljivost i ‘piratska‘ taktika SAD-a

Imajući sve te opcije u vidu, treba uočiti da u dosadašnjem tijeku američke mornaričke blokade nije došlo do brzog zastoja iranske naftne industrije (popunjavanja skladišta nakon obustave izvoza), ne samo u prva dva tjedna blokade (kako su se prvotno procjenjivali ukupni iranski skladišni kapaciteti), tako ni nakon 20 dana blokade – uz nove procjene koje su im 28. travnja davale i dodatnih 12 do 22 dana naftne proizvodnje (do 10. ili 20. svibnja). Sve je to relevantno pod uvjetom da zanemarimo činjenicu da je Iran između 2019. i 2022. godine bilježio preko 33 mjeseca s proizvodnjom oko 15 do 20 posto današnje (ispod 350.000 barela dnevno u prosjeku), te da je i tada izbjegao sva ta oštećenja naftnih izvora za koja se sada uzima da bi ih mogla natjerati na popuštanje i pregovore.

Naravno, dok se time opet pokazala loša kvaliteta sadržajnih procjena na kojima Trump i njegova administracija zasnivaju svoje konkretne odluke u ovom sukobu, ipak nema sumnje u postupnu učinkovitost ovakvog blokiranja protivničke strane – što su dobro ilustrirale i izjave prenesene 29. travnja u iranskim medijima prema kojima bi nastavak blokade mogao „uskoro biti predu­sretnut praktičnim i do sada neviđenim vojnim mjerama“, budući da iransko „strpljenje ima granice“ – kada god one stvarno budu u praksi dostignute.

Do tada treba samo citirati američkog predsjednika Trumpa iz njegova govora na Floridi, 2. svibnja (na „Forum Club of the Palm Beaches“), gdje je o američkoj provedbi blokade zaključio: „Mi smo im preuzeli teret, preuzeli smo naftu. To je vrlo profitabilan posao. Tko bi si mislio da bismo mi to radili, mi smo kao pirati. Mi smo tu kao neka vrsta pirata“.

Diplomatska ofenziva i pregovarački zastoj

Pregovori idu ili ne idu. Unatoč prošlotjednim naznakama da bi se direktni pregovori SAD-a i Irana mogli nastaviti tijekom vikenda i početkom tjedna – već u subotu, 25. travnja, od Trumpa se moglo čitati kako američka delegacija neće ići u Islamabad i ondje gubiti vrijeme. Među ostalim, on je razlog za to opet našao u „iznimnoj borbi i zbunjenosti unutar njihovog ‘vodstva‘“, napominjući kako „Nitko ne zna tko ondje vodi, uključujući ni njih“ – naravno, još i uz tvrdnje „Također, mi držimo sve karte, a oni nemaju ni jednu“.

Među ostalim, Iran je na sve to odvratio diplomatskom ofenzivom koja je njihovog ministra vanjskih poslova Abasa Arakčija prvo odvela u Pakistan, pa onda 25. travnja i u obližnji Oman te 27. travnja u Rusku Federaciju (sastanak s Vladimirom Putinom u Sankt-Peterburgu). Barem dio onoga o čemu se pričalo s Irancima Putin je onda 29. travnja valjda prenio Trumpu – gdje je u javnost dospjelo tek upozorenje kako bi obnova ratovanja s Iranom imala „ekstremno teške posljedice“, a potencijalna kopnena djelovanja bila bi „kompletno neprihvatljiva i opasna“.

Iako se iz SAD-a čas tvrdilo da Iran pristaje na sve zahtjeve, a čas se zastoj opravdavao kaosom u Teheranu – baš kako su to najavljivali pakistanski posrednici, Iran je do 26. travnja prema SAD-u poslao svoj novi prijedlog za pregovore, čime su obje strane razmijenile svoja nova stajališta. Za to se vrijeme iz Islamabada, izgleda, pokušalo osigurati dobru volju Teherana otvaranjem i kopnenih pravaca za transport preko 3.000 brodskih kontejnera koji su umjesto u Iranu zadnjih tjedana završili u pojedinim pakistanskim lukama. Tu se spominje ukupno 6 transportnih koridora od luka u Pakistanu do graničnih prijelaza s Iranom na jednu stranu te kopnenim putem prema Kini na drugu stranu.

Kako izgleda, srž iranskih prijedloga odnosila se prvo na trajnu obustavu napada, a tek zatim na rješavanje zastoja u Hormuzu, uz iransku naplatu prolaza i američku obustavu blokade – dok bi tema nuklearnog programa na dnevni red došla kasnije, što se za SAD i Trumpa pokazalo kompletno neprihvatljivim. U odgovoru na sve to, Trump je navodno u Bijeloj kući, 28. travnja, održao sastanak s članovima kabineta i odabranim čelnicima naftne industrije ne bi li se pronašle mjere za stabiliziranje tržišta nafte.

Ujedno, od vojnih vlasti zatražene su pripreme za dugu blokadu Irana, što je dodatno bilo podcrtano i grafičkim prijetnjama Iranu na društvenoj mreži Truth Social u srijedu, 29. travnja – što je onda tijekom srijede, 29. travnja, potjeralo terminske cijene nafte u nebo (barel WTI nafte do 110,1 USD, te barel Brent nafte do 120,86 USD), da bi se samo dan kasnije te procjene pokazale krivima – pa je nafta opet pala (barel WTI nafte do 103,71 USD, a barel Brent nafte 107,19 USD) i onda nastavila jako varirati oko te donje granice do vikenda.

Prijedlozi u 14 točaka i razmimoilaženja u regiji

Nakon te napete srijede, 29. travnja, iz Irana se čulo o izradi novih, izmijenjenih pregovaračkih stajališta, koja navodno, među ostalim, u 14 točaka obuhvaćaju i (1) povlačenje SAD-a iz okolice Irana, (2) prestanak blokade i novi sustav upravljanja Hormuzom, (3) ukidanje sankcija, (4) odmrzavanje sankcijama blokiranog novca, (5) plaćanje reparacija te (6) završetak rata na svim bojištima, uključivo Libanon. Novost bi tu bila da se ne traži prestanak američke blokade kao preduvjet razgovora, već bi do toga došlo u sklopu procesa razgovora o otvaranju Hormuza, nuklearnim pitanjima i sigurnosnim garancijama za Iran.

Nasuprot tome, s američke se strane u 9 točaka navodno, među ostalim, govorilo o održavanju blokade sve do postizanja dogovora o nuklearnim pitanjima, dok su pregovori posredno poticani i glasinama o mogućim vojnim udarima za poticanje Irana na neke ustupke. Ipak, dok su SAD navodno predlagale razgovore u trajanju primirja od 2 mjeseca, Iran navodno smatra da bi se do dogovora moglo doći unutar 30 dana. O svemu tome su Iranci opet nastojali obavijestiti širi krug zainteresiranih – pa je tako ministar Araghchi 1. svibnja telefonom razgovarao s kolegama iz Turske, Egipta, Katara, Saudijske Arabije, Iraka i Azerbajdžana, te konačno i s visokom predstavnicom EU Kajom Kallas.

Za razliku od svega toga, ako je vjerovati objavi Trumpa na njegovoj društvenoj mreži Truth Social od kasnih sati u subotu, 2. svibnja – te nove iranske pregovore tek treba sagledati u Washingtonu, iako Trump „ne može zamisliti da bi oni bili prihvatljivi, budući da oni (Iran) još nisu platili dovoljno visoku cijenu za sve što su napravili čovječanstvu i svijetu u zadnjih 47 godina“. Nije čudo da su ovakve riječi izazvale nove ratne strahove kod promatrača stanja u Iranu, iako do nedjelje, 3. svibnja, još nije bilo za uočiti i bitnije promjene očekivanih cijena nafte na raznim terminskim tržištima.

Pri svemu tome, itekako je ostalo otvoreno pitanje koje to arapske zemlje Zaljeva zapravo uopće podržavaju pregovore, a koje se zalažu za nastavak ratovanja – na terenu se moglo vidjeti da Saudijska Arabija aktivno radi s Pakistanom, Turskom i Egiptom na nastavku pregovora, dok su navodno Ujedinjeni Arapski Emirati više bili za svojevrsno temeljitije pokoravanje aktualnog režima u Iranu (što i ne čudi ako se ima u vidu da su baš oni bili i najviše izloženi iranskim napadima tijekom aktivne faze aktualnog ratovanja u Zaljevu). Budući da nije bilo suglasja, 27. travnja su UAE iz Pakistana naglo povukli kredit od 3,5 milijardi USD, koji su u tamošnjoj središnjoj banci brzo nadopunili iz Saudijske Arabije. Nije nemoguće da je, uz ostala dosadašnja neslaganja UAE-a i Saudijske Arabije, i ova tema imala utjecaja na izlazak UAE-a iz okvira organizacija OPEC i OPEC+, što su najavili u utorak, 28. travnja, s učinkom od petka, 1. svibnja.

Ipak, treba napomenuti kako su Ujedinjeni Emirati ipak 28. travnja bili na sastanku zemalja Vijeća za suradnju u Zaljevu održanom u gradu Džeddi u Saudijskoj Arabiji – gdje su pak jedini izostali predstavnici Omana, što je izazvalo brojna dodatna nagađanja. Iako su Ujedinjeni Arapski Emirati bili članovi OPEC-a od 1967. godine, oni su u zadnje vrijeme bili druga članica po proizvodnji i sposobnosti njezina doziranja – činili su 13 posto proizvodnje OPEC-a, odnosno 9 posto u OPEC+. Navodno se unutar UAE-a nisu mogli miriti i s nametnutim ograničenjima proizvodnje koja zapravo nemaju smisla dok je Hormuz zatvoren, a UAE ovise tek o prometu svojim ograničenim (i zapravo već otprije pretrpanim) naftovodom Habshan–Fujairah mimo tjesnaca. Svi bi ti prihodi u predstojeće doba visokih cijena trebali pomoći sanirati brojne ratne štete i nanovo ojačati istrošenu protuzračnu obranu države – baš kako SAD prema novim objavama hitno jačaju zalihu raketa Patriot PAC-2 i PAC-3 u Kataru (2. svibnja odobrena prodaja za 4,1 milijardu USD).

Gomilanje vojnih snaga i operativna kretanja

Američke vojne snage nadalje pristižu. Baš kao i krajem prošloga tjedna, tako se i zadnjih dana bilježio konstantan promet američkih vojnih transportnih aviona i letećih tankera koji na Bliski istok donose dodatne snage, streljivo i opremu. Time je uspostavljena zračna ruta od Velike Britanije preko Njemačke, Češke, Mađarske, Srbije, Bugarske i Grčke, pa na Izrael i bliže Perzijskom zaljevu – koju se i iz civilnih izvora moglo svakodnevno promatrati u radu.

Tako se u utorak, 28. travnja, mogao vidjeti prelet 26 letećih tankera i 31 transportnog aviona, uz brojne izviđačke letjelice (recimo, avion Boeing RC-135W „Rivet Joint“ koji nad Perzijskim zaljevom zadnjih dana navodno užurbano dopunjava američki popis meta za potencijalne buduće zračne udare). Pri tome treba napomenuti kako je 27. travnja iznad Perzijskog zaljeva oštećena još jedna skupa i specijalizirana bespilotna letjelica MQ-4C Triton (uz onu srušenu 9. travnja), što se iz američkih vojnih krugova uskoro nadomjestilo prebacivanjem dodatnih takvih sustava iz Italije u zonu intervencije.

Ukratko, sva ta zrakoplovna manevriranja uklopila su se u već prisutni strah oko moguće obnove ratnih djelovanja krajem srijede, 29. travnja, kada se spominjalo da je iz Pentagona predsjedniku Trumpu bila prikazana mogućnost izvođenja niza „kratkih i snažnih“ napada kojima bi se Iran potaknulo na nastavak pregovora. Iako je to možda nekome moglo izgledati opravdano ili korisno, takva bi se djelovanja samo temeljito uklopila u tzv. „eskalacijsku zamku“ na koju SAD uporno upozoravaju pojedini američki stručnjaci te znanstvenici.

Za to vrijeme nastavlja se i prisutnost triju američkih borbenih skupina okupljenih oko nosača zrakoplova – USS Gerald Ford (CVN-78) je i dalje na sjeveru Crvenog mora (iako se čulo i naznake o njegovu mogućem skorijem povlačenju natrag prema SAD-u), USS Abraham Lincoln (CVN-72) primijećen je nedaleko od američke blokade u Omanskom zaljevu, a USS George H.W. Bush (CVN-77) navodno je negdje u obližnjem Arapskom moru, jednako kao i desantni nosač USS Tripoli (LHA-7), dok je izgleda ipak u dolasku i drugi desantni nosač – USS Boxer (LHD-4), kojeg se nakon određenih otezanja ipak u petak, 1. svibnja, bilježilo u prolasku od Singapura u područje nedaleko od Irana.

Uz to, u četvrtak, 30. travnja, moglo se čuti i o mogućem prebacivanju malobrojnih aktivnih lansera hipersoničnih raketa LRHW (poznatih i kao „Dark Eagle“) prema Iranu – iako mali broj navodno raspoloživih komada ovih oružja u statusu tek „inicijalne operativne sposobnosti“ itekako dovodi u pitanje njihovu prvu ozbiljnu ratnu uporabu. Zato ima manje sumnji u sposobnost protuzračnog sustava THAAD koji je put Bliskog istoka krenuo iz Koreje – ostavivši tog američkog saveznika bez takvog „kišobrana“ čije je raspoređivanje na Korejski poluotok u srpnju 2016. bilo okidač ozbiljnih političkih pritisaka iz Kine i Rusije.

Jednako tako se s iranske strane nastavilo bilježiti užurbane radove na saniranju pojedinih ratom oštećenih podzemnih raketnih kompleksa – iz kojih se nastoji izvući zakopane lansere i zalihe raketnih projektila te bespilotnih letjelica. Ujedno, nastavile su pristizati i vijesti o povremenim masovnijim djelovanjima iranske protuzračne obrane – navodno protiv brojnih manjih dronova nepoznatog podrijetla, koje se ustrajno opisuje kao isprobavanje iranske obrane pred moguće nove napade. Takve su se situacije bilježile u rano jutro nedjelje, 26. travnja (kod Kermanšaha i Qoma, na navodnom koridoru iz Izraela prema Teheranu), pa opet u četvrtak, 30. travnja (Teheran), i subotu, 2. svibnja (Qom).

Zakonodavni okviri i političko kupovanje vremena

Za kraj napomenimo kako je 29. travnja istekao rok od 60 dana od započinjanja ratnih djelovanja SAD-a i Izraela u Iranu, da bi krajem 1. svibnja istekao i rok od 60 dana od kada je administracija predsjednika SAD-a Trumpa o svojoj aktualnoj ratnoj avanturi obavijestila Kongres. No, dok američka Rezolucija o ratnim ovlastima („War Powers Resolution“ iz 1973. godine) zapravo traži da se do tada Kongres oglasi o dozvoli takve vojne akcije (ili da se otvori dodatni rok od 30 dana za povlačenje snaga s poprišta operacija) – za sada ne vidimo ništa od navedenoga.

Trump je tek 1. svibnja prema Kongresu opet otposlao kratko pismo u kojem tvrdi da su ratne operacije u Iranu zapravo „terminirane“ još 7. travnja, s proglašenjem primirja, dok Iran i dalje ostaje izvor prijetnji – pa bi se protiv njega uskoro moglo opet odvojeno djelovati po slobodnoj volji izvršne vlasti.

Naravno, sve je to itekako problematično ako znamo da i nakon spomenutog primirja od 13. travnja pa do danas nad Iranom Oružane snage SAD-a provode mornaričku blokadu – što je itekako oblik mornaričkog ratovanja – tako da ni operacije zapravo nisu gotove, a angažirane snage nisu bile povučene nego tek presložene (te ujedno i ojačane). Ipak, kako će se o tim stavovima predsjedničke administracije postaviti sam američki Kongres još nije jasno – budući je čelnik Zastupničkog doma Mike Johnson za zastupnike opet proglasio proljetne neradne dane, kupujući time Trumpu vrijeme najmanje do 11. svibnja.

 

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 3. svibnja 2026. pod nazivom “Sve je više dokaza da je Trumpov plan propao, Amerikanci gomilaju snage u Perzijskom zaljevu” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/hormuz-zatvoren-skuplja-se-blokada-nafta-skace-pregovori-zapinju-15704829