Kao prvo, treba konstatirati da je utorak, 31. ožujka, ujedno 32. dan intervencije SAD-a i Izraela u Iranu. Iako na temu rata u Iranu još od 19. ožujka nije bilo konferencije za medije u Pentagonu, kao ni izvješća iz američkog Centralnog zapovjedništva još od 10. ožujka – iz službenih izvora čuju se tek općeniti navodi o uspjesima “vojne operacije“. CENTCOM izvješće za 28. ožujka (koje je danas kao aktualno ponovila i glasnogovornica Bijele kuće Karoline Leavitt) spominje preko 11.000 borbenih letova i preko 11.000 pogođenih ciljeva, te više od 150 oštećenih ili potopljenih iranskih ratnih brodova (uključujući 92 posto njihovih najvećih plovila).
Stabiliziran broj iranskih napada
Doduše, Donald Trump je još u petak, 27. ožujka, spomenuo uništenje 97 posto iranskih lansera raketa, napomenuvši da na američkim listama ostaje još točno 3.554 cilja za pogoditi, dok je 30. ožujka za medij FT, mimo svoje administracije, ustvrdio kako su SAD do tada gađale ukupno 13.000 pojedinačnih ciljeva. Ujedno je potvrdio i priče o kombiniranom napadu iranskih dronova te raketa na američki nosač zrakoplova USS Abraham Lincoln (baš kako su to Iranci višekratno tvrdili, zadnje 25. ožujka) – no, bezuspješno, budući su obrambeni sustavi borbene skupine ispravno odreagirali na kombinaciju napadnih sredstava. Ujedno, nastavljeni su i iranski odgovori po neprijateljima i njihovim saveznicima – gdje se od početka intervencije do 29. ožujka bilježilo njihovo lansiranje barem 1419 raznih raketa (od toga njih oko 300 prema Izraelu te 1.119 prema zemljama Zaljeva) i barem 4.342 drona (oko 550 prema Izraelu i 3.792 prema zemljama Zaljeva). Pri tome se u zadnjih tjedan dana broj lansiranih dronova od preko 70 dnevno do 29. ožujka stabilizirao na oko 63 dnevno, dok se bilježio polagani porast broja dnevnih lansiranja raznih raketa, s oko 28 prema 40 dnevno – uz navode određenog povećanja stope prolaznosti kroz protuzračnu obranu (posebno u Izraelu, gdje su razni navodi spominjali prolazak između 54 do 80 posto iranskih raketa, pa onda i odgovarajuća bilježenja sve težih šteta).
U ovom kontekstu treba spomenuti i uspješan iranski napad na strateški bitnu zračnu bazu ‘Princ Sultan‘ u Saudijskoj Arabiji u petak, 27. ožujka, kada je oštećen niz američkih zračnih tankera KC-135 (baš kao i ranije, sredinom ožujka), a uništen je i barem jedan leteći radar AWACS, Boeing E-3 Sentry. Iako ovi incidenti pokazuju kako protuzračna obrana ove baze izgleda periodično bilježi proboje iranskih raketa i dronova, čini se da njezina blizina bojištu u Iranu ipak nastavlja diktirati neprekidno korištenje te tamošnje baziranje velikog broja letjelica (sada, izgleda, ipak parkiranih više raspršeno).
Potrošeno više od 30 milijardi dolara u mjesec dana
Što se žrtava tiče, u Iranu bilježe barem 1.900 mrtvih (od toga preko 200 djece), u Libanonu se spominje preko 1.200 mrtvih (barem 124 djece) i preko 3.200 ranjenih, dok Izrael broji više od 20 mrtvih te preko 6.000 ranjenih, a za SAD se čulo o 13 mrtvih i nekoliko stotina ranjenih vojnika. Sve su to rezultati “vojne operacije” koja je, prema pojedinim procjenama, do sada SAD koštala preko 27 milijardi USD (od toga oko 10 milijardi za razne zračne udare, 10 milijardi za razna protuzračna sredstva, barem 4 milijarde u uništenoj opremi te 3 milijarde potrošenih krstarećih raketa Tomahawk), dok se izraelske troškove za prvih 20 dana rata u tamošnjim medijima procjenjivalo na oko 6,4 milijarde USD, uz daljnji intenzivni rast troškova – kako u borbenoj zoni oko Irana, tako i po pitanju aktualnog izraelskog upada u južni dio Libanona.
Objave po ritmu tržišta
Kretanje cijena Brent nafte do ponedjeljka 30. ožujka rano ujutro
Kao drugo, već se više tjedana može uočiti kako Trump sve svoje objave o ratu u Iranu zapravo tempira po radnom ritmu svjetskih tržišta, posebno po pitanju nafte. Nakon njegove objave primirja tik pred otvaranje tržišta u ponedjeljak, 23. ožujka, cijene sirove nafte naglo su pale – cijena barela nafte WTI tog je dana, od oko 99 USD, pala na minimalno 85,7 USD, dok je nafta Brent s oko 113 USD pala na 96,9 USD. No, tu se radilo samo o odgodi američkih napada na iranske elektrane i strujnu infrastrukturu (prema ultimatumu Trumpa od 48 sati, objavljenom 22. ožujka) – a čitavog se prošlog tjedna, iz dana u dan, nastavilo izvođenje američkih udara po raznoj iranskoj vojnoj infrastrukturi, baš kao i izraelskih napada na razne druge ciljeve.
Iako je Trump tih dana pričao o prigodnom iranskom poklonu iznimne vrijednosti (od osam i onda još dva broda kroz Hormuz, koje nitko nije posebno registrirao u stvarnosti) – čitavo je to vrijeme Hormuški tjesnac ostao praktično zatvoren. Temeljem te činjenice idućih se dana mogao bilježiti i ustrajan rast cijena nafte – bez obzira na Trumpove, skoro pa svakodnevne, priče o pobjedi, uspješnim razaranjima i uspješnim pregovorima – gdje su cijene nafte tjedan završile praktično pa na razinama kao i krajem ranijeg tjedna, prije Trumpovih priča o primirju i pregovorima (u petak, 27. ožujka, barel WTI završio je na 101,79 USD, a barel nafte Brent oko 116,39 USD).
Trumpove poruke
U svjetlu takve višednevne propasti bajki o pregovorima, ne čudi onda ni pokušaj Trumpa da u četvrtak, 26. ožujka, famoznu “odgodu uništenja energetskih postrojenja” produži na još deset dana – s točnim navodom isteka na Uskrsni ponedjeljak, 6. travnja, u 8 navečer po američkom istočnom vremenu. Ujedno, dok je Trump tvrdio kako tu odgodu donosi na iranski zahtjev, ove su tvrdnje opovrgnuli ne samo Iranci nego i posrednici iz Pakistana, koji su proteklog tjedna, izgleda, uspostavili nekakav mirovni proces između Irana i SAD-a. Nažalost, baš kako nije “radila” odgoda do petka, 27. ožujka, tako, izgleda, nije “radila” ni spomenuta dodatna odgoda famoznih američkih napada na iransku energetsku infrastrukturu do iza Uskrsa.
Valjda suočen s daljnjim rastom cijena nafte i ustrajnim nastavkom blokade Hormuza, oko 7:30 ujutro po američkom istočnom vremenu u ponedjeljak, 30. ožujka, opet je osvanula objava Trumpa na njegovoj društvenoj mreži Truth Social – u kojoj on prvo govori o nastavku pregovora (koje sada vodi s “NOVIM, I VIŠE RAZUMNIM, REŽIMOM”). No usprkos “sjajnom napretku“, ako “iz bilo kojeg razloga uskoro ne bude sporazuma, a vjerojatno će biti” – i ako “Hormuški tjesnac ne bude momentalno ‘otvoren za poslovanje’ – mi ćemo okončati naš predivni ‘boravak’ u Iranu uz razaranje, kompletno brisanje svih njihovih elektrana, izvora nafte i otoka Harg (a moguće i svih desalinizacijskih pogona!), koje namjerno do sada još nismo ‘dirali’“. Dakle, opet se tu pojačano prijeti masivnim uništavanjima iranske civilne infrastrukture (što je ratni zločin), ali ovoga puta bez izričitog navoda rokova (valjda do iza Uskrsa), i to ne samo radi (1) navodnih pregovora nego i (2) vezano uz hitno otvaranje Hormuškog tjesnaca – iako je, prema nekim medijima, itekako upitna njegova volja za provedbom duže operacije otvaranja ovog međunarodnog plovnog puta.
Tržište prestaje pratiti Trumpa
Efekti ove objave u praksi su pokazali da tržišta kao da više i ne slušaju Trumpa previše – jer se rast cijena nastavio polagano i ustrajno, bez posebnih skokova kakve su nekad izazivale njegove spektakularne javne objave. To se vidjelo već do kraja radnoga dana u ponedjeljak, 30. ožujka, kada se na burzama nastavio kontinuirani rast cijena nafte (nafta WTI je prešla 105 USD za barel, dok je nafta Brent na momente opet prelazila 116 USD i završila na oko 114,3 USD za barel). Naravno, ostaje za vidjeti hoće li to skoro pa ignoriranje Trumpa od strane međunarodnih tržišta, koja su, izgleda, fiksirana na Hormuz, sada izazvati i kakve posebne posljedice temeljem povrijeđenog ponosa ignorirane veličine iz Washingtona.
Odmah nakon prve američke objave o pregovorima, u ponedjeljak, 23. ožujka, krenula su nagađanja s kim točno u Iranu Sjedinjene Države razgovaraju. Iako se to zapravo i nije saznalo – nagađanja su stala na tamošnjem ministru vanjskih poslova Abasu Aragčiju ili na iranskom predsjedniku parlamenta Muhamadu Bageru Galibafu. Ovo zapravo predstavlja i napredak, budući se u prvo vrijeme dovodilo u pitanje postoje li spomenuti pregovori uopće ili to samo Trump izmišlja za smirivanje tržišta – da bi u utorak, 24. ožujka, Pakistan objavio svoju ulogu posrednika u ovom procesu. Kako izgleda, Sjedinjene Države su prema Iranu otposlale neku verziju lanjskog plana od 15 točaka, a Iranci, koji samo priznaju da im SAD šalju poruke, navodno su odgovorili vlastitim popisom od pet točaka. Kako se moglo čuti, oba su popisa zapravo maksimalistička, pa je onda i teško vjerovati u izjave Trumpa od večeri 29. ožujka – da je Iran prihvatio većinu zahtjeva, dok se SAD spremaju dodati još koji u hodu. Ipak, u korist ozbiljnosti pakistanskog posredovanja govorile su objave pakistanskog ministra vanjskih poslova Ishaqa Dara od nedjelje, 29. ožujka, o iranskom dopuštanju da 20 “nagradnih” brodova pod pakistanskom zastavom prođe Hormuz, po dva dnevno (što je Trump odmah idućeg dana proglasio dodatnim iranskim dankom) – tako i tijekom nedjelje, 29. ožujka, održan sastanak ministara vanjskih poslova Saudijske Arabije, Egipta i Turske u Islamabadu, gdje se podržala regionalna deeskalacija rata pod pakistanskim posredovanjem.
Iran odbija američke zahtjeve
Optimizam tu ipak prigušuju izjave iz Irana, koji priznaje tek kontakte, ali ne i pregovore, odbija američkih 15 točaka kao metodu diplomatskog postizanja svega što nije išlo vojnim sredstvima – te spominje manjak povjerenja u SAD, kao državu koja svaki put kad započne pregovore s Iranom taj postupak odmah iskoristi kao pokriće za iznenadni napad. Pritom Trump početkom ovog tjedna i nadalje nastoji govoriti o pregovorima – indirektnim, ali navodno i nekakvim direktnim – a, doduše, u istom navratu spominje i kako je uspješno obavljena promjena režima u Iranu (ne jednom nego odmah tri puta, gdje su prva i druga garnitura navodno mrtve, i sad je na vlasti neka nježna i podatna treća ekipa).
Konačno, tu nije do kraja nestao ni spomen pitanja iranskog nuklearnog naoružanja, kao ultimativnog zahtjeva i majke svih preduvjeta. Za to vrijeme, uz spomen iranskog nuklearnog programa, američki ministar vanjskih poslova Marco Rubio ipak je ponešto praktičniji. Naime, u svojim izjavama od ponedjeljka, 30. ožujka, on je uz brojne načelne ciljeve rata definirao i četiri točke koje su po njemu bitne za SAD (uništenje iranskog ratnog zrakoplovstva, koje se ostvaruje, i uništenje ratne mornarice, kao većinom ostvareno), ili su blizu ostvarenja (bitno smanjenje broja iranskih lansera raketa, što je prema Rubiju na putu, te planirano uništavanje tvornica koje proizvode te problematične iranske rakete, ali i dronove – koji su aktualno isplivali kao poseban borbeni izazov). Sve bi to trebalo biti gotovo “u tjednima, a ne mjesecima“, dok bi se nekako paralelno rješavalo i pitanje Hormuškog tjesnaca (nad kojim SAD, navodno, ipak ne pomišljaju na predaju suvereniteta isključivo u iranske ruke). Jednako tako, za SAD je neprihvatljiva i uspostava kontrole hutista nad tjesnacem Bab al-Mandeb na drugoj strani Arapskog poluotoka – gdje se ta frakcija u Jemenu u subotu, 28. ožujka, raketnim napadom uključila u iranske napade na Izrael, ali još oklijeva po pitanju napada na velike međunarodne tankere koji iz Crvenog mora zadnjih dana intenzivno prevoze naftu iz alternativnog saudijskog “Naftovoda istok–zapad” prema svjetskim tržištima.
Potencijalno širenje intervencije
USS Gerald R. Ford pred Splitom
Nažalost, i aktualni ciklus razgovora/pregovora ili čega već lako bi mogao biti tek uvod u širenje intervencije SAD-a i Izraela u Iranu. Naime, dok razgovori navodno traju, u zonu Bliskog istoka aktivno se prebacuju dodatne američke vojne snage. S istoka se dopremaju marinci – njihova 31. ekspedicijska skupina oko desantnog nosača USS Tripoli (s pomoćnim brodovima USS New Orleans i USS San Diego) stigla je u područje operacija najkasnije u petak, 27. ožujka, dok je pristizanje 11. ekspedicijske skupine oko desantnog nosača USS Boxer (s pomoćnim brodovima USS Portland i USS Comstock) započelo njihovim odlaskom s američke Zapadne obale 19. ožujka, s očekivanim pristizanjem u zonu operacija do polovice travnja. Do tada bi nedaleko od Irana možda mogla osvanuti i borbena skupina zasnovana oko nuklearnog nosača USS George H. W. Bush (CVN-77), koja se sprema isploviti s istočne obale SAD-a, ne bi li kod Irana pojačala nosač USS Abraham Lincoln (CVN-72) nakon iznenadnog odlaska USS Gerald R. Forda (CVN-78) – koji se, nakon sudjelovanja u prvim tjednima intervencije pred Izraelom i u Crvenom moru, ipak vratio u Mediteran i sada je u Hrvatskoj (gdje možda nastavlja popravke započete na brodu, a onda nastavljene na Kreti).
Uz sve to, moraju se spomenuti i dodatni potezi koje se počelo uočavati tijekom zadnjih desetak dana. Kao prvo, bilo je tu riječi o prebacivanju bliže Iranu dijelova 82. zračno-desantne divizije (zapovjedni dio i elementi njihove 1. brigade, možda kao uvod u pristizanje čitave te brigade). Kao drugo, treba spomenuti i prebacivanje raznorodnih specijalnih postrojbi iz čitavog vojnog sustava SAD-a prema Bliskome istoku, gdje je više desetaka teretnih letova u Izraelu (zrakoplovna baza Ovda) i Jordanu (zrakoplovna baza ‘King Abdullah II‘) navodno okupilo više stotina američkih specijalaca. Kao treće, čulo se i o dopremi specijaliziranog američkog ljudstva za popravljanje oštećenih zrakoplovnih pista, što zapovjedništvu također dodaje neke pojedine operativne mogućnosti. Sve to zajedno dovodi broj neposredno borbeno rasporedivog američkog ljudstva na oko 10.000, što je sjajno za izvođenje raznih prepada ili iznenadnih akcija manje okupacije, ali ipak teško da je dovoljno za veća zauzimanja ili dulja držanja teritorija pod aktivnom vatrom raznih još nepokorenih kopnenih snaga Irana.
Hormuški tjesnac kao kritična točka
Treba naglasiti kako Iran nadalje širi mehanizam povremenog propuštanja po desetak vlastitih ili prijateljskih plovila dnevno kroz tjesnac Hormuz, dok oko 97 posto tamošnjeg standardnog međunarodnog prometa i nadalje stoji (dok traju izuzetno žestoke akcije ometanja tamošnje satelitske navigacije). Osim za naftu i plin, to je posebno bitno za oko 200 velikih tankova ukapljenog helija na -269 stupnjeva Celzijusa, koji u transportnoj konfiguraciji mogu izdržati do 48 dana transporta bez posebnog hlađenja. Dobar dio tog roka već je istekao bez da se tu vrijednu robu pokrenulo van Perzijskog zaljeva – još malo i helij će u njima krenuti vrijeti i sigurnosni ventili će ga ispustiti u zrak (ili prema posebnom postrojenju za ponovno ukapljivanje, kakvog nema većina teretnih luka). A to je tek jedan od tamošnjih neobičnih problema o kojem malo tko vodi računa. Jednako je tako i po pitanju svjetske opskrbe naftom, o kojoj mnogi zgroženo govore u javnosti, ali to za sada tržišta ne prate konkretnom eksplozijom cijena. Iako se već čulo o ograničavanju dnevne prodaje goriva u nama susjednoj Sloveniji, većina raznih mjera štednje za sada kao da uglavnom dolazi s Dalekog istoka.
Zemlje uvode posebne mjere, prijete nestašice diljem svijeta
Tako su Filipini, Pakistan i Šri Lanka uveli četverodnevni radni tjedan, te, baš kao i Vijetnam, Bangladeš i Tajland, potiču rad od kuće, zatvaraju pojedine tipove javnih institucija i ograničavaju kupovinu goriva te korištenje klimatizacijskih uređaja u državnim prostorima. Kenija i Egipat uveli su racioniranje struje i goriva (u Egiptu i putem općeg zatvaranja dućana i restorana u 21 sat), dok je Kina za početak tek ograničila izvoz svih derivata koji bi mogli biti posebno deficitarni. No, to su tek vijesti iz krajeva (Daleki istok, istočna Afrika i dijelovi Bliskog istoka) koje će prave nestašice energenata iz Perzijskog zaljeva početi pogađati od sredine ovog tjedna, nakon što tamošnjim kupcima pristignu zadnje pošiljke nafte, plina ili prerađevina koje su još prošle kroz Hormuz prije zatvaranja.
Slične bi nestašice Europu počele primjetnije pogađati nakon 10. travnja, Sjevernu Ameriku nakon 15. travnja, a Australiju i Novi Zeland nakon 20. travnja – tako da se pravi energetski učinak intervencije u Iranu (uz time vezana poskupljenja) tek treba postupno očekivati u tjednima koji dolaze. Nažalost, ti se rokovi možda i dodatno skrate ako iz pogona ispadnu pojedini bitni naftovodi koji su ponešto nafte mogli prebaciti izvan zone Zaljeva mimo Hormuškog tjesnaca. Riječ je tu prvenstveno o već spomenutom saudijskom “Naftovodu istok–zapad” ili “Petroline”, maksimalnog kapaciteta do 7 milijuna barela, što teče od naftnih polja Abqaiq nedaleko od Bahreina i Katara, zapadno do terminala Yanbu na Crvenom moru – te još i “Abu Dhabi naftovodu za sirovu naftu” (ADCOP), poznatom i kao naftovod “Habshan–Fujairah”, koji do maksimalno 1,8 milijuna barela dnevno može prebaciti iz naftnih polja Ujedinjenih Arapskih Emirata u Perzijskom zaljevu prema kompleksu luke Fujairah u Omanskom zaljevu, oko 150 km južno od Hormuza. Dok je spomenuta trasa kroz Saudijsku Arabiju, usprkos pojedinačnim iranskim napadima, načelno dobra i prohodna, sasvim bi drugačija situacija od ponedjeljka, 30. ožujka, mogla biti sa spomenutom poveznicom u Emiratima, budući se tijekom dana moglo vidjeti satelitske snimke požara na pojedinim pumpnim stanicama ovog sustava, čija je uporabivost sad pod znakom pitanja.
Problemi su puno veći
Napomenimo kako je to samo dio širih problema, budući da su se u 32 dana dosadašnje intervencije SAD-a i Izraela u Iranu već mogla bilježiti ukupna načelna poskupljenja loživog ulja za 77 posto, europskog plina za 71 posto, helija oko 70 posto, nafte Brent za 58 posto, nafte WTI za 51 posto, uree za 48 posto, dizelskog goriva za 44 posto, sumpora za 43 posto, benzina za 42 posto, amonijaka za 29 posto – i sve su to vrijednosti u dnevnim kretanjima prema gore, ne samo do neposrednog otvaranja masovnog međunarodnog transporta kroz Hormuz (milom ili silom), već i nešto duže – sve do bitno sporijeg stabiliziranja opskrbnih lanaca za svaki pojedinačni deficitarni proizvod.
Naravno, ako u nadolazeće vrijeme sukob u Iranu dalje eskalira, sve će te cijene i dodatno skakati, ovisno o tijeku operacija i raznim štetama koje bi dodatno mogle pogoditi pojedine od raznolikih industrijskih postrojenja širom zemalja Perzijskog zaljeva i šireg susjedstva. Sve to dobro ilustrira i osjećaje koji su u srijedu, 25. ožujka, potaknuli španjolskog premijera Pedro Sanchez na izjavu: “Nije pošteno da netko vatrom potpali svijet, a mi ostali onda moramo gutati pepela“, prije nego što je u ponedjeljak, 30. ožujka, onda i dodatno zabranio korištenje španjolskog zračnog prostora te vojnih baza za sve američke vojne letjelice umiješane u tijek rata u Iranu.
* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 31. ožujka 2026. pod nazivom “Oko 10.000 Amerikanaca je na Bliskom istoku. Ta brojka dovoljno govori o Trumpovim planovima” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/blokada-hormuza-rast-cijena-trzista-ignoriraju-trumpa-rat-u-iranu-15694467
