Donald Trump i njegova administracija objavili su svoj mirovni plan za Gazu u dvadeset točki, i koliko god to zvučalo neobično u kontekstu dosadašnjeg Trumpova mandata, plan je dobar. Doduše, krajnje je moguće da bude na kraju neprihvatljiv za obje strane, ali o tome poslije.

Plan je prije svega dobar jer podrazumijeva da po prihvaćanju dvije zaraćene strane isti trenutak nastupa prekid ratnih akcija, te počinje puna dostava humanitarne pomoći u pojas Gaze, izmučen ratom i glađu. Iz pozicije trenutne humanitarne katastrofe koja se tamo događa radi se o najbitnijim točkama, stanje je alarmantno i najbitnije je prekinuti razaranja i dostaviti pomoć, prije svega hranu.

Kad se pogledaju i ostale točke mirovnog sporazuma, teško je naći racionalni razlog da se čovjek ne složi s njim. Odmah po prekidu vatre predviđeno je puštanje otetih Izraelaca i “zapadnjaka” iz Hamasova zarobljeništva te puštanje gotovo 2.000 uhićenika Palestinaca iz izraelskih zatvora. Predviđena je i razmjena posmrtnih ostataka koji drže obje zaraćene strane.

Pro-palestinski prosvjed u Beču

Ključna stavka iz izraelske perspektive svakako je potpuno razoružavanje Hamasa i prestanak njegovih političkih i vojnih djelovanja. Gaza bi trebala biti demilitarizirana zona, a za takvu perspektivu Izrael bi morao pristati da svim članovima Hamasa, nakon što predaju oružje, da amnestiju za ratna zbivanja.

Iz arapskog kuta svakako je najbitnije da američki prijedlog govori kako bi na kraju mirovnog procesa trebalo ići prema palestinskoj državnosti kao težnji naroda. SAD su do sada uglavnom izbjegavale uopće pričati o ovome, blokadom u UN-u spriječavaju Palestince da ih se primi u tu organizaciju, i ovo je zapravo veliki iskorak na koji bi Izraelci u zamjenu za mir trebali pristati.

Vjerojatno će dosta rasprave biti o obliku prijelazne vlasti nad Pojasom Gaze. Iako su neki mediji objavili kako je plan da tu svojevrsnu vladu vodi Trump, činjenice su ipak malo drugačije. Operativno i izvršno Gazu bi vodila tehnokratska vlada sastavljena od Palestinaca, dok bi Trump bio na čelu međunarodnog nadzornog odbora, koji bi nadgledao radi li se sve u skladu sa sporazumom. To je ipak drugačije od toga da Trump vlada Gazom.

Kako je Trump zamišljao Gazu na početku svog mandata…

Plan je dakle dobar, jer trenutačno zaustavlja sukob i dostavlja humanitarnu pomoć (pod ingerencijom UN-ovih službi i Crvenog polumjeseca, nije nebitno napomenuti). Uz to, finalni cilj je palestinska državnost, dakle rješenje „Dvije države“, jedino logično i smisleno za Bliski istok. Dodajmo i kako bi jamac da se sve ovo sprovede trebale biti međunarodne snage, svojevrsni bliskoistočni UNPROFOR, koji bi bio zadužen i za obuku nove palestinske policije. I koliko god mislio da ovo nikad neću napisati, kad bi ovaj plan uspio, Trump bi zbilja zaslužio da ga se razmotri za Nobelovu nagradu za mir, njegovu više glasnu nego tihu patnju.

E sad, zašto je vjerojatno neostvariv? Pa zato jer zapravo ne odgovara niti jednoj od zaraćenih strana u ovom trenutku – unutarpolitička situacija i u Palestini i u Izraelu je takva da će postojati ozbiljna opozicija ovakvim uvjetima. Hamas je s jedne strane već imao više prilika da u zamjenu za gubitak svoje moći u Gazi postigne mirovni dogovor. Nikad nisu pristali zaozbiljno. Od njih se ovim planom traži razoružavanje i prestanak bavljenja politikom, faktički samoukidanje, a terorističke organizacije nisu poznate po tome da dobrovoljno pristanu na to.

No, poteškoća je da niti izraelska strana vjerojatno neće tek tako pristati na ovo. Netanyahuovu vladu na vlasti održavaju radikalne desne stranke, većini njih je bilo kakva priča o dvije države nedopustiva. Dapače, većina njih jedini scenarij koji priznaju je potpuna okupacija i aneksija Gaze i Zapadne obale. Prihvaćanje ovakvog sporazuma vjerojatno bi značilo pad izraelske vlade, a Netanyahu zna da ga u tom slučaju čeka minimalno suđenje za razne koruptivne nejasnoće, a vjerojatno i zatvorska kazna. Stoga je jako upitno bi li se upustio u takvo samožrtvovanje.

Jest, on sam je bio na predstavljanju prijedloga mirovnog sporazuma, izjasnio se pozitivno, ali to operativno ne znači ništa. Kako je Thomas Friedman napisao u svojoj današnjoj kolumni za NY Times, na Zapadu političari javno lažu, a privatno govore istinu, dok na Bliskom istoku političari privatno lažu, a javno govore istinu. Stoga pojašnjava kako je najbitnije vidjeti i čuti što će Netanyahu reći svojim građanima na hebrejskom. Istaknimo kako i Friedman drži da je plan vjerojatno neostvariv, ali drži kako se mora pokušati s njime.