Nedjelja, 27. travnja, ujedno je 1159. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini – koja se nakon nekoliko dana toplog ali promjenjivog vremena do sredine idućeg tjedna približava ljetu s manje padalina. Sve to predstavlja dobro vrijeme za kopnene operacije koje će biti još aktivnije s prestankom ionako slabije proljetne blatne sezone. Dakle, borbe se nastavljaju, a s ukrajinske strane se čuju i navodi o sve učestalijem ruskom korištenju kemijskog naoružanja (u 767 navrata samo u ožujku 2025.) – ne samo suzavca na bojišnici, već i bacanjem iz bespilotnih letjelica te navodno i u premazima po trupu dronova (što je opasnost i za civile na poprištima takvih zračnih napada ili rušenja ruskih dronova).

Napomenimo i da je prije ovogodišnjeg Uskrsa 18. travnja sama Ukrajina produžila trajanje izvanrednog stanja i opće mobilizacije do 6. kolovoza (čime je otpala i ideja ljetnih izbora u zemlji, koju nameću pojedini zapadni partneri), a izvedene su i dodatne razmjene – kako ratnih zarobljenika (preko 246 zarobljenika i još deseci ranjenika), tako i mrtvih tijela branitelja (909 tijela stiglo u Ukrajinu). Usprkos propagandi s obje strane – za sam Uskrs nije bilo posebno krvavih napada ili „provokacija“ o čijoj se mogućnosti pričalo. No nije zaživjelo ni jednostrano rusko primirje od 30 sati (od večeri u subotu 19. do kraja nedjelje 20. travnja). Tijekom tog perioda obje su strane jačale položaje, izviđale i obnavljale opskrbu – dok se bilježilo i brojne oružane incidente (Ukrajina navela 2.935 incidenata i napada, posebno kod Pokrovska i u ruskoj regiji Kursk, dok je ruska strana govorila o 4.900 navodnih ukrajinskih kršenja). Naravno, treba napomenuti da se tu opet radilo o jednostranom propagandnom potezu ruske strane (baš kao i po pitanju 30-dnevnog primirja na zračne napade od 18. ožujka do 18. travnja), gdje službena Moskva nije prihvatila zapadne mirovne prijedloge nego je sama proglasila „primirje“ čiji se sadržaj onda u hodu podešava ili krši po potrebi. Pri tome, aktivno se brojilo navodna ukrajinska kršenja primirja, optužujući ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog da zapravo ne kontrolira ukrajinsku vojsku. No takva primirja u osnovi nisu uspjela ni 2022. godine kada ih je predlagao UN, te 2023. kada su ga jednostrano predložili Rusi.

U svjetlu situacije gdje službena Moskva gotovo svakodnevno aktivno pregovara sa Sjedinjenim Državama, a ostatak NATO saveza službeno optužuje za „agresivno vojno planiranje“ (koje sjevernu Europu „umjetno pretvara u arenu sukoba“) – ne čudi ni propast mirovnog sastanka SAD, Ukrajine i europskih saveznika u Londonu, kao ni skromni učinak jučerašnjeg razgovora Zelenskog i Trumpa u Vatikanu (u samoj bazilici sv. Petra prije sprovoda pape Franje, ali bez francuskog predsjednika Macrona koji se neuspješno želio pridružiti). Dok odjekuju i izjave američkog ministra obrane Hegsetha da SAD „više ne mogu biti jamac sigurnosti Europe“ – jasno je da takva nesloga u NATO i EU krugovima zapravo veseli jedino ruske vlasti u Moskvi. Za to vrijeme, Ruska Federacija nastavlja aktivne mjere protiv ukrajinskog stanovništva i vlasništva u okupiranim područjima (samo u okupiranom Mariupolju preko 5.700 nekretnina u postupku zapljene, a u regiji Lugansk je preko 117.000 nekretnina prisilno preneseno u općinsko, regionalno ili federalno vlasništvo) – dok treba bilježiti i nastavak zatvaranja brojnih ekonomski neisplativih rudnika ugljena širom okupiranih regija Donjeck i Lugansk, gdje su izostala od Rusa obećana ulaganja, a nema novca ni za održavanje infrastrukture ili prekvalifikaciju radnika (koje se ionako zadnjih godina aktivno potiče na vojnu službu, koja često ispadne poprilično smrtonosna).

Ukrajinski problemi i nastojanja

Za to vrijeme Ukrajina nastavlja rad na reorganizaciji svog sustava vojnog zapovijedanja i opskrbe. S jedne strane, to obuhvaća nastavak uspostave postrojbi razine korpusa, na čemu posebno radi njihov načelnik Glavnog stožera general bojnik Andrij Gnatov (podređen Oleksandru Sirskom kao Vrhovnom zapovjedniku OS Ukrajine). Tu se čulo o promjenama zapovjednog kadra 12. brigade specijalnih snaga Azov (kao osnove 1. korpusa Nacionalne garde Ukrajine), kao i o uspostavi 8. korpusa Oružanih snaga – koji obuhvaća pet profiliranih desantno-jurišnih brigada, topništvo i logistiku, ali bez vidljivog većeg segmenta bespilotnih letjelica. S druge strane, počele su i pripreme za implementaciju modernog sustava upravljanja vojnim resursima u Ministarstvu obrane i Oružanim snagama (SAP Defense & Security) – za upravljanje organizacijom, kadrovskim poslovima, financijama, životnim ciklusom naoružanja i opreme te nabavama i općom logistikom. Riječ je o projektu koji bi trebao trajati do 2027. godine, uz financiranje iz Njemačke i SAD te dodatnu podršku iz Kanade, Nizozemske i Poljske.

Saab 340 AEW&C na testnom letu iznad Lviva

Na praktičnoj razini treba napomenuti kako je u ponedjeljak 21. travnja bilo objavljeno pristizanje u Ukrajinu prvog aviona Saab 340 AEW&C (Airborne Early Warning and Control) – koji će omogućiti bolji nadzor zračnog prostora, koordiniranje borbenih aviona i traženje ciljeva – dok se uskoro iz Švedske očekuje i drugi takav specijalizirani avion. Nasuprot tome, treba spomenuti i da u četvrtak 24. travnja Ukrajini nije uspjelo restrukturirati oko 2,6 milijardi USD duga s fiksnim prihodima. Riječ je o „egzotičnim“ vrijednosnicama izdanim 2015. godine, koje nisu bile obuhvaćene lanjskim velikim reprogramiranjem ukrajinskih dugova, i koje se aktiviraju kad rast BDP-a prijeđe ugovorene granice. Temeljem formalnog rasta od 3 posto u 2023. godini (nakon ogromnog pada u 2022. godini, a temeljem stabilizacije bojišta i početka velike međunarodne pomoći) sada se razgovara o isplati rate od oko 615 milijuna USD – što Ukrajini predstavlja veliki financijski problem, iako je ukupno sređivanje svih inozemnih financijskih obveza jedan od preduvjeta za nastavak suradnje s Međunarodnim monetarnim fondom (sada vrijedne oko 15,6 milijardi USD). Zato i ne čudi da se ovi pregovori sa stranim investicijskim fondovima aktivno nastavljaju.

Atentati i ratni gubici

Jevgenij Ritikov

Aktivno se nastavljaju i ukrajinske operacije u samoj Ruskoj Federaciji – gdje treba napomenuti vijesti od petka 25. travnja o provedbi dva atentata. U regiji Brijansk je u eksploziji automobila poginuo Jevgenij Ritikov, bitan stručnjak u razvoju naprednih sustava ruskog elektroničkog ratovanja (među ostalim i sustava Krasuha, kojeg se serijski proizvodi u tamošnjem poduzeću „Brijanski elektromehanički zavod“). Istoga dana se iz Moskve čulo o smrti generala Jaroslava Moskalika, zamjenika zapovjednika Glavnog operativnog direktorata u Glavnom stožeru OS Ruske Federacije. Kako izgleda, ovaj je general praćen duže vrijeme da bi onda atentat bio izveden dizanjem u zrak parkiranog automobila kraj kojeg je prolazio. Riječ je o najvišoj ruskoj vojnoj žrtvi od prosinca 2024. godine, kada je u eksploziji u Moskvi stradao tadašnji čelnik ruskih NBKO trupa.

Slično tome, tog istog petka 25. travnja čulo se i o pogibiji mladog Amerikanca Michaela Glossa na bojištu kod Soledara početkom travnja 2024. godine, koji se borio u redovima ruske vojske. Riječ je o jednom od oko 1.500 stranaca iz preko 48 država, koji su od travnja 2023. do svibnja 2024. stigli u selekcijski punkt u Moskvi i ondje potpisali ugovore o vojnoj službi za Rusku Federaciju. Kako se saznalo temeljem curenja podataka iz tamošnjeg Jedinstvenog medicinskog informacijskog i analitičkog sustava Moskve (EMIAS), njih 603 je stiglo iz Nepala, mnogi iz Afrike i s Bliskog Istoka, deseci ljudi iz država Europe i barem dva Amerikanca. Pri tome, Michael Gloss je ispao poseban budući se radilo o mladiću od 21 godinu, koji je u ruskoj službi završio temeljem alternativnog stila života, a vjerojatno i u okviru pobune protiv roditelja – oboje s vojnim karijerama, gdje je majka poginulog aktualna zamjenica direktora Centralne obavještajne agencije (CIA), zadužena za digitalnu transformaciju tog obavještajnog sustava u SAD. Napomenimo da je mladi Gloss u Rusiju stigao u kolovozu 2023. godine, do prosinca te iste godine završio je vojnu obuku u gradu Rjazanu, da bi poginuo nakon jedva tri mjeseca službe na bojišnici.

Međunarodna arena

Tijekom zadnjih desetak dana moglo se vidjeti nekoliko paralelnih vanjskopolitičkih postupaka, koji se vežu uz tijek rata u Ukrajini, teku paralelno ali zapravo idu odvojeno. Kao prvo, riječ je tu o sporazumu SAD i Ukrajine o zajedničkom iskorištavanju ukrajinskih rudnih bogatstava i pojedine nacionalne infrastrukture – na čijem potpisivanju Sjedinjene Države inzistiraju već tjednima. Nakon pregovora postalo je očigledno da Ukrajina postupno uspijeva obuzdati pretjerane američke zahtjeve, a o postignutom napretku je 17. travnja potpisan i prigodni memorandum o razumijevanju. Ipak, do sklapanja konačnog sporazuma nije došlo do 24. travnja, kako su to najavljivali „optimisti“ iz Washingtona, te treba očekivati da će se ti tematski pregovori itekako nastaviti prije konačnog potpisivanja i parlamentarne ratifikacije ovog gospodarsko-političkog dokumenta.

Razgovori u Parizu

Kao drugo, nastavljaju se pregovori o miru u Ukrajini, u koje su Sjedinjene Države zadnjih desetak dana konačno ipak pokušale uključiti i svoje europske partnere – ne bi li ukidanje i europskih sankcija prema Rusiji uključili u konačni sporazum. Ta faza pregovora uz uključivanje i „koalicije voljnih“ započela je u Parizu 17. travnja – gdje su američkog ministra vanjskih poslova Marca Rubia i posrednike Stevea Witkoffa i Keitha Kellogga s ukrajinske strane dočekali ministri vanjskih poslova Sibiga i obrane Umerov, te ministri vanjskih poslova i savjetnici za nacionalnu sigurnost iz Francuske, Velike Britanije i Njemačke (samo savjetnik Jens Ploetner).

S američke strane su Europljanima predstavljeni prijedlozi koje su SAD sastavili s Rusijom – ukupno 7 točaka, i to: (1) zamrzavanje fronte kao crte razdvajanja, (2) početak izravnih pregovora Moskve i Kijeva, (3) odustajanje Ukrajine od članstva u NATO savezu, (4) priznavanje Krima ruskim (posebno problematično), a faktično i ruske kontrole nad regijama Lugansk, Donjeck, Zaporižje i Herson, te predaju Ukrajini prostora brane kod Nove Kahovke te zone Kinburnške kose na utoku Dnjepra u Crno more, (5) proglašavanje teritorija nuklearne elektrane Zaporižje neutralnim i pod kontrolom SAD, kao i (6) potpisivanje sporazuma Ukrajine i SAD o „podzemnim“ resursima, te (7) ukidanje sankcija SAD prema Ruskoj Federaciji. Ujedno se izbjeglo davanje ikakvih sigurnosnih garancija za Ukrajinu ili europski mirovni kontingent koji bi trebao nadgledati primirje (čemu se Ruska Federacija i nadalje izričito protivi). Samo dan kasnije, 18. travnja, po prvi put je bila iznesena i teza da ako Ukrajina i Europa ne pristanu brzo na spomenute odredbe – SAD bi jednostavno mogle iskočiti iz mirovnog postupka kojeg su pokrenule i forsirale zadnjih mjeseci. Ujedno je i sam američki predsjednik Donald Trump nastavio u izjavama optuživati Zelenskog za „uplitanje u rat“ s Rusijom, a onda i nevoljkost da se taj rat okonča (bez obzira na posljedice koje po Ukrajinu nose aktualni planovi iz SAD i Rusije). Stav Rusije prema čitavom tom postupku dobro pokazuje i Dmitrij Medvedev izjavom: „Navodno je vrh ukrajinske fašističke bande stigao u Pariz na pregovore s Velikom Britanijom, Njemačkom i Francuskom o tome koliko bi europskih lijesova bili spremni prihvatiti nakon uvođenja trupa ‘koalicije voljnih‘ u Ukrajinu“. Prema njemu, „EU bi trebala slijediti primjer SAD i izraziti spremnost da ‘operu ruke‘ od Ukrajine“, a „tada će Rusija sve brže riješiti“.

Ukrajinsko izaslanstvo u Londonu

Imajući u vidu sve te elemente – ne čude onda ni izjave iz Kijeva od 19. travnja kako zapravo ne stoje američki navodi da se Ukrajina slaže s 90 posto Trumpovih prijedloga, a i Ukrajina i spomenute europske države krenule su na spomenute američke prijedloge raditi i svoje uzvratne teze te prijedloge – koje su dužnosnicima iz SAD planirali predstaviti na sličnom sastanku u Londonu 23. travnja. No čitavo nastojanje već je zapelo na prvoj prepreci – izjavama ukrajinskog predsjednika Zelenskog od 22. travnja kako za Ukrajinu uopće nije prihvatljivo međunarodno prihvaćanje ruske okupacije Krima – što je izgleda činjenica koju Rusija postavlja kao svojevrsni test u razgovorima sa službenim Washingtonom. Uz to, čulo se i da je Ukrajina zapravo spremna razgovarati o teritorijalnim pitanjima tek nakon potpunog i bezuvjetnog prekida borbi – što je još jedna od tema koje Ruska Federacija pažljivo izbjegava, računajući da i dalje ima inicijativu na bojištima. Uglavnom, nakon tih ukrajinskih odbijanja, američki ministar vanjskih poslova Rubio odbio je dolazak u London (čime je američka delegacija svedena tek na savjetnika Kellogga), opravdavši se „logističkim problemima u rasporedu“ – da bi onda 23. travnja svoj sastanak u Londonu otkazali i ministri vanjskih poslova Njemačke i Francuske, tako da se s ukrajinskim kolegama Sibigom i Umerovom sastao tek britanski ministar vanjskih poslova David Lammy. Time se čitava diplomatska situacija pretvorila u „strašno razočaranje“ – koje je još jednom pokazalo koliko zapravo SAD ne cijene sudjelovanje Europe u ovom pregovaračkom postupku. Za to vrijeme je i američki potpredsjednik JD Vance ponovio kako će SAD „izaći iz pregovora“ako se sporazum ne postigne uskoro, dok se iz Ukrajine čulo optimistične note uz napomenu kako se Sjedinjenim Državama predalo revidiranu verziju njihovog dokumenta primljenog tjedan dana ranije u Parizu – čime se očigledno nastoji o mirovnom sporazumu otvoriti proces pregovaranja (baš kako je to ranije učinjeno i po pitanju sporazuma o zajedničkom iskorištavanju ukrajinskih rudnih bogatstava i razne komercijalno isplative infrastrukture). Navodno je tu bila riječ o (1) izbjegavanju službenog priznavanja aneksije Krima, (2) inzistiranje na međunarodnom utemeljenju sporazuma, s osvrtom na problem Kine i Tajvana, (3) ozbiljnim sigurnosnim jamstvima za Ukrajinu, (4) izbjegavanju ikakvog ruskog ograničavanja Oružanih snaga Ukrajine i njihovog naoružanja, te (5) osiguravanju ravnopravne pregovaračke uloge za Ukrajinu.

Witkoff (opet) u Moskvi

Ujedno, postavilo se kao načelno stajalište i da Ukrajina općenito (1) nikad neće priznati nijedan dio svog teritorija kao ruski, da se (2) ne pristaje na ikakva ograničenja Oružanih snaga, obrambene industrije ili pomoći saveznika, te (3) da ni jedna strana država nema pravo veta na ukrajinsko članstvo bilo u NATO savezu ili u Europskoj uniji. No, dok se svijet zgražao nad rezultatima velikog ruskog zračnog napada na Kijev 24. travnja (gdje su rakete i kamikaza-dronovi izazvali barem 12 mrtvih i preko 90 ranjenih) – što je čak i Donalda Trumpa potaklo na poziv Vladimiru (Putinu) da to više ne čini – od američkog ministra vanjskih poslova Rubia čulo se o novom roku za završetak pregovora. Naime, oni bi morali biti dovršeni u iduća dva tjedna, inače će se SAD povući iz pregovaračkog procesa. Budući da se istodobno iz Rusije čulo da ne misli priznati „nešto novo u Londonu o čemu se nismo dogovorili”, kako je to sročio ruski predstavnik Kiril Dmitrijev – nije začudilo ni hrljenje američkog pregovarača Steve Witkoffa na četvrti sastanak s Putinom u Moskvi. Dok se iz Bijele kuće stavove Volodimira Zelenskog nazivalo „kretanjem u krivom smjeru“ te isticalo kako se strpljenje Donalda Trumpa bliži kraju, Steve Witkoff se u petak 25. travnja na tri sata susreo s Putinom, po četvrti put u samo nekoliko tjedana. Navodno su teme razgovora obuhvaćale izvještavanje o prethodnim razgovorima s ukrajinskim i europskim dužnosnicima, kao i posebno pitanje skorog organiziranja direktnih pregovora Ukrajine i Ruske Federacije. Dok nije sporno kako Witkoff tu prenosi poruke između Vladimira Putina i Donalda Trumpa, manje je jasno o kakvom se tu „približavanju stavova“ i napretku razgovora zapravo radilo – budući da Steve Witkoff i ovako na mahove zvuči više kao megafon ruske propagande nego ikakav posrednik u pregovorima.

Starmer i Macron umjesto Trumpa

Nažalost, nije tu jasan ni učinak razgovor jedan-na-jedan Donalda Trumpa i Volodimira Zelenskog u Vatikanu tijekom jutra u subotu 26. travnja – iako je Trump po sprovodu pokojnog pape Franje brzinski napustio Italiju, određeno ohrabrenje je pružila njegova popodnevna objava na društvenoj mreži Truth Social o tome kako ga možda ipak Putin zavlači po pitanju pregovora dok stvarno ne želi zaustaviti rat i svoje napade po ukrajinskim gradovima i civilima. Jednako tako, u pojedinim se medijima spominjalo i da je Trump u Italiji ipak pristao pružiti i određene američke sigurnosne garancije za potencijalne europske mirovne snage koje bi se nakon postizanja mirovnog sporazuma mogle rasporediti po Ukrajini (usprkos izričitom ruskom neslaganju s tim konceptom). S druge strane, Zelenski je i nakon susreta s Trumpom ostao u Italiji, te ondje odradio i sastanke s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom, s britanskim premijerom Keirom Starmerom, te s predsjednicom Europske komisije Ursulom von der Leyen – dok konkretni rezultati svih ovih susreta još nisu jasnu u vrijeme pisanja ovoga teksta.

Stanje na bojišnici – ruske regije Kursk i Belgorod

Prilično je jasno da ruska strana barem dio odgovornosti za sada već skoro devet mjeseci borbi u ruskoj regiji Kursk misli prebaciti na donedavnog guvernera regije Alekseja Smirnova i njegovog zamjenika Alekseja Dedova (obojica uhićeni 16. travnja) – koji su obojica optuženi da su korupcijom oslabili tamošnju izradu pograničnih utvrđenja, zajedno s bivšim zastupnikom u Dumi regije Kursk Maksimom Vasiljevim (uhićen u ponedjeljak 21. travnja). Sve se to događalo u pozadini ruskih tvrdnji kako je u regiji Kursk do 19. travnja bilo oslobođeno 99,5 posto prostora regije, te da je te iste subote „oslobođeno“ i pogranično selo Olešnja, dok se Ukrajince do utorka 22. travnja potjeralo iz prostora Nikoljsko-belogorskog samostana prema nedalekom selu Gornalj. Ipak, postupno je postalo jasno da su se Ukrajinci iz prostora tog samostana uspjeli povući, minirajući zgrade iza sebe, dok su borbe u samom pograničnom selu Gornalj bjesnile još u četvrtak 24. i petak 25. travnja.

General Gerasimov objavio je oslobođenje Kurske regije

Čitav je taj prostor zadnjih tjedana bio svakodnevno izložen i intenzivnim zračnim te topničkim napadima, kao i djelovanju brojnih taktičkih kamikaza-dronova obiju strana – dok se ovoga tjedna u više navrata s ruske strane registriralo i pristizanje ukrajinskih pojačanja. Zato je trebalo s velikim oprezom uzeti ruske tvrdnje o „oslobođenju“ sela Olešnja u subotu 19. travnja – gdje se i idućih dana kako u ukrajinskim tako i u pojedinim ruskim izvorima redovito izvještavalo o borbama, uz geolociranje ruskog prilaska na istok naselja tek u četvrtak 24. travnja. Jednako oprezno treba tretirati i ruske objave od subote 26. travnja da su borbe u regiji Kursk okončane i okupacija završena (što su istoga dana službeno demantirali iz Oružanih snaga Ukrajine). Ipak, treba napomenuti kako je u rusku regiju Kursk u petak 25. travnja prvo pristigao u posjetu ruski ministar obrane Andrej Belousov, a onda u subotu 26. travnja i ruski načelnik Glavnog stožera OS Valerij Gerasimov. Tom prilikom je Gerasimov pohvalio i borce iz Demokratske Narodne Republike Koreje – što je prvi put da se s ruske strane izrijekom priznalo njihovo sudjelovanje i „visoka razina profesionalnosti“ u tamošnjim borbama tijekom zadnjih mjeseci, o čemu se itekako mnogo čulo iz raznih međunarodnih, ali i brojnih ukrajinskih izvora.

Slična je borbena situacija bilježena i u nedalekim pograničnim dijelovima ruske regije Belgorod, gdje Ukrajinci izgleda još drže tek pogranično selo Popovka, dok se prema ruskim izvorima tek 24. travnja Ukrajince odmaknulo južno i jugozapadno od donedavnog poprišta borbi u selu Demidovka. U tom kraju, ali i u čitavom pograničnom pojasu ruske regije Belgorod svakodnevno se bilježe brojni ukrajinski napadi stotinama taktičkih bespilotnih letjelica i topništva, kako na infrastrukturu tako i na vojne postrojbe i njihova vozila. Jednako tako, ruska strana navodi brojne topničke i zračne napade u ukrajinsku pozadinu, gađajući brojna naselja regije Sumi. Ipak, konkretnih informacija o stanju na tamošnjim prostorima borbi zapravo ima vrlo malo i poprilično su nepouzdane.

Stanje na bojištima – Ukrajina

Uz nastavak angažiranja ruske skupine snaga “Sjever” u regijama Kursk i Belgorod (uz manji upad u pograničnu zonu ukrajinske oblasti Sumi) – ne čudi da se zadnjih dana na sjeveru Harkivske oblasti tek povremeno bilježilo borbe u Vovčansku, te manje sukobe u pojedinim nedalekim manjim mjestima (Mali Prohodi, Lipci i Vovčanski Hutori). Zadnjih desetak dana je bilo mirnije i oko 80 km na jugoistok, na prilazima ukrajinskom gradu Kupjansku. Ondje se i nadalje bilježilo okršaje sjeverozapadno od grada, na ruskom mostobranu po zapadnoj obali rijeke Oskil. Nakon intenzivnije faze, posljednjih je dana nešto mirnije bilo kod ukrajinskog grada Kupjanska, gdje se nastavljaju sukobi u zoni ruskih prodora zapadno od rijeke Oskil. Ondje se (1) na sjeveru bilježe daljnje borbe u mjestu Kamjanka, te (2) na samim sjeverozapadnim prilazima Kupjansku (kod sela Dorošivka, Monačinivka, Tišćenkivka i na prilazima selu Moskovka). Slična je situacija bilježena i preko Oskila, na prostoru ukrajinske enklave istočno od Kupjanska – gdje se ustrajno spominju borbe oko Petropavlivke, južno od Zagoruikivke (uz nastavak ruskog napredovanja) i na prilazima ukrajinskom selu Pišćane Gornje. Ponešto je aktivnije bilo 23 km južno od Kupjanska, gdje se nastavljaju ruski napadi na prostor sela Zagrizove i Boguslavka, baš kao i 2 km istočnije prema Novoj Krugljakivki (valjda u okviru pritiska niz Oskil, prema 13 km južnijem ukrajinskom gradu Borova).

Usprkos tzv. „Uskrsnom primirju“ s ruske strane, ipak se bilježilo napredovanje agresora u borbenoj zoni oko 25 km jugoistočno od grada Borova, oko sela Katerinivka (koje su Rusi proglasili osvojenim 7. travnja, a definitivno osvojili do 20. travnja). Ondje se nastavilo rusko napredovanje u više pravaca – 20. travnja je službeno objavljena okupacije sjevernijeg sela Novomihailivka, a početkom ovoga tjedna se kroz niz dana bilježio i pritisak agresora prema naseljima Novij Mir, Glušćenkove i Ridkodub, dok se vidjelo i ruski upad u selo Nove (od početka tjedna podijeljeno te poprište borbi). Nastavljene su i borbe 12 km na jugozapad, kod sela Kolodjazi, Jampolivka (manje rusko napredovanje jugoistočno od okupiranog naselja), te na prilazima selu Torske. Ipak, treba napomenuti i događanja ponešto južnije – preko rijeke Siverski Donjec. Ondje se prije tjedan dana bilježilo odbacivanje ukrajinskih branitelja od prostora otvorenog kopa krede južno od Bilogorivke, a samo koji dan kasnije se agresore vidjelo i na cesti od Bilogorivke zapadno prema Grigorivki na Siverskom Donjecu. Sve bi to moglo ukazivati na činjenicu ukrajinskog gubitka kompletnog prostora Bilogorivke – uporišta koje je godinama zadržavalo Ruse na tom dijelu bojišta. Uz to, nastavljen je ruski pritisak i samo koji kilometar južnije, na prilazima naselju Verhnokamjanske (oko kojeg također još od srpnja 2022. godine traju ogorčene borbe). Poprilično je mirnije bilo oko Časiv Jara, gdje se okršaji odvijaju (1) u sjevernim selima (Vasjukivka, Minkivka, Markove i Majske), (2) u samom gradu, te (3) u naseljima južnije (kod naselja Stupočki, Predtečine i Bila Gora, uz sporadični ukrajinski spomen i Klišćivke te Andriivke – sela koja su vjerojatno ipak poprilično iza aktualne bojišnice).

Rusija je jednostrano proglasila tzv. uskrsno primirje

Što se tiče ponešto južnije borbene zone oko grada Torecka, ondje je i zadnjih dana bilo podosta borbi. (1) Na sjeveru grada se bilježilo rusko napredovanje sjeverozapadno od prigradskog naselja Družba prema naselju Dačne (za koji su Rusi još 11. ožujka oglasili okupaciju), a čulo se i o napredovanju sjeverno od rubne gradske četvrti Krimske (smjer prema Diliivki) – sve uz korištenje „rojeva“ jurišnih motociklista. (2) Također su Rusi zadržali kontrolu nad prostorom oko rudnika „Svete Matrone Moskovske“ na sjeverozapadnom izlazu iz Torecka, a izgleda da su tijekom ovog tjedna imali uspjeha i (3) u centru grada – gdje se u urbanoj „sivoj zoni“ postupno potiskuje branitelje. Dok se (4) na jugozapadu grada i dalje drže ukrajinski položaji kod Šćerbinivke, Leonidivke i Romanivke – samo 6 km južnije nastavljaju se veliki problemi za branitelje. Naime, tu se nastavlja urušavati istočni dio linije od Torecka prema gradu Pokrovsku – nakon ruskog zauzimanja Panteleimonivke (29. ožujka) i Oleksandropilja (do 4. travnja), oko 7 km zapadnije je osvojeno uporište Kalinove (službeno zauzeto 16. travnja), pa onda opet istočnije Valentinivka (17. travnja) i konačno Suha Balka (uvelike osvojena do 20. travnja, da bi s kompletnom okolicom bila okupirana do 22. travnja). Time su Rusi zauzeli ne samo niz sela jugozapadno od Torecka, već i niz tamošnjih većih poljskih fortifikacija – te je bojišnica skraćena i pomaknuta prema već spomenutoj Romanivki i Staroj Mikolaivki (koje zatvaraju tamošnji prilaz prema oko 20 km sjevernijem većem ukrajinskom gradu Kostjantinivka).

Nije bilo mirno ni na zapadnom dijelu te crte od Torecka prema Pokrovsku – uz borbe kod naselja Zelene Pole, 23. travnja se bilježio ruski upad i u južni dio Tarasivke (gdje su agresori službeno objavili okupaciju kompletnog naselja), da bi u iduća dva dana ondje i ponešto ojačali svoje položaje, baš kao i kod malo zapadnijeg sela Vodjane Druge (od kuda se napadalo i na sjever, prema ukrajinskom selu Berezivka). Tek koji kilometar dalje na zapad odolijevali su ukrajinski položaji kod Malinivke i na prilazima okupiranoj Elizavetivki, dok se nakon Uskrsa moglo govoriti i o upadu agresora u središte mjesta Miroljubivka (iz smjera 12. travnja okupiranog sela Novotorecke na jugoistoku). Dok je stanje na istočnim prilazima Pokrovsku bilo nepromijenjeno (borbe kod sela Promin, na prilazima Mirnogradu i kod Lisivke), i nadalje vijesti o borbama intenzivno dolaze s prostora južno od grada – na liniji Novopavlivka-Čunišine-Novoukrainka-Vidroženja-Ševčenko-Zvirove. Uz to, jugozapadno od Pokrovska opet se čulo o sukobima kod sela Kotline, Udačne, Uspenivka, te južnije kod Novooleksandrivke i na prilazima okupiranog sela Nadiivka (uz manje napredovanje agresora kroz tamošnje otvorene prostore). Oko 3 km južnije Rusi su 20. travnja proglasili okupaciju sela Preobraženka (zauzetog 30. ožujka) – a bilježilo se i borbe kod Kotljarivke (sjeverozapadno), kod sela Troicke i Gorihove (zapadno), te južno oko Bogdanivke (24. travnja službeno objavljena njena okupacija).

Jugoistok i jug bojišta u Ukrajini

Oko 8 km južnije od Bogdanivke, Rusi i nadalje nastoje napredovati prema zapadu – iz okupirane Andriivke prema ukrajinskom uporištu Oleksiivka, te iz okolice Konstantinopilja prema Bagatiru (kojem se polagano približavaju i s jugoistoka, od 1. travnja okupiranog Rozliva). Slično s jugoistoka agresori postupno prilaze i ukrajinskom uporištu Odradne. U nastavku tu dolazi borbena zona kod okupirane Velike Novosilke – gdje se i dalje bilježe okršaji (1) sjeverno od Velike Novosilke traju borbe kod sela Vesele (prilazi Fedorivki i ukrajinskom uporištu Komar). Borbe su trajale i (2) zapadno od Velike Novosilke – kod sela Priviljne i Vilne Pole, kod okupirane Novosilke i južnije na prilazima okupiranom Rivnopilju (baš kao i kod malo zapadnijih ukrajinskih sela Zelene Pole, Novopilj i Novodarivka). U Zaporižju, opet se spominjalo borbe kod grada Gulajpole, te oko ukrajinskog uporišta Orihiv (posebno kod Male Tokmačke i na prilazima Novodanilivki) – a žestoko je bilo i oko 20 km zapadnije. Ondje izgleda odolijevaju ostaci ukrajinske obrane kod naselja Šćerbaki, Mali Šćerbaki (borbe bilježene prema 5 km sjevernijoj Pavlivki) i Stepove – jednako kao i kod sela Lobkove i oko ukrajinskog grada Kamjanske (na negdašnjim obalama akumulacijskog jezera na Dnjepru, a danas oko 20 km istočno od tog vodotoka) – sve bez vidljivih promjena bojišnice.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 27. travnja 2025. pod nazivom “Izgubljeno uporište koje je godinama odvraćalo Ruse, no upitno je govori li Putin istinu o Kursku… A sada je i Trump postao sumnjičav” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/izgubljeno-uporiste-koje-je-godinama-odvracalo-ruse-no-upitno-je-govori-li-putin-istinu-o-kursku-a-sada-je-i-trump-postao-sumnjicav-15577990