Prosvjedi protiv križara, 13. ožujka 2012. u Jalalabadu

Dok neki nastoje uspostaviti kakav-takav mir u zemlji, tri su incidenta posljednjih mjeseci obilježila Afganistan mimo želje Zapada. Svaki od njih bi se gledan zasebno moglo doživjeti kao neugodnu slučajnost, dok promatrani zajedno oni daju sliku kaosa i širih problema strateške naravi.

Primjer prvi

Ako klizanje Afganistana nizbrdo površnome promatraču možda još i nije bilo jasno sredinom siječnja, pojava video-snimke u javnosti  11. siječnja, na kojoj četvorica navodnih američkih marinaca uriniraju po tijelima mrtvih neprijatelja, mnoge je podsjetila na Irak i Abu Graib. Dok je Marinski korpus objavio kako takvo postupanje nije u skladu s njihovim vrijednostima i pravilima, te je najavljena i istraga putem nadležnih tijela vojnog pravosuđa, problematična se situacija nije brzo riješila. Postupanje, koje je predsjednik Karzai nazvao “neljudskim”, a koje je revoltiralo popriličan dio tehnološki-upućene urbane populacije Afganistana, ipak je izazvalo bitno smirenije reakcije talibana. Dok su njihovi borci navodno bili za osvetu, njihovo se vodstvo suzdržalo – ne bi li sačuvali tada još novo zasnovani proces pregovora s američkim predstavnicima.

Primjer drugi

Nasilni prosvjedi pred vojnom bazom Bagram

Krajem veljače, točnije 20. u mjesecu, odnose zapadnih vojski i naroda Afganistana  strmoglavilo je otkriće lokalnih radnika zaposlenih u vojnoj bazi Bagram. Oni su, naime, otkrili izgorjele ostatke spaljenih Kurana, muslimanskih svetih knjiga, koje su nastradale pri nepromišljenome uništavanju navodne radikalističke literature iz fonda knjižnica tamošnjeg zatvorskoga bloka. Oveći nemiri, koncentrirani na Kabul i krajeve koji nisu glavno područje talibanske pobune, počeli su gotovo odmah nakon otkrivanja izgorjelih ostataka knjiga i trajali više od tjedan dana ostavivši zasobom nekoliko desetina mrtvih Afganistanaca te 6 zapadnih vojnika. Dok je osnovni povod i razlog demonstracija bio nesporan, moglo se čuti i procjene kako određen utjecaj u događanjima ima i nezadovoljstvo političko-oružanih frakcija okupljenih oko vlade u Afganistanu oko navodnih pregovora SAD s talibanima u Pakistanu i Kataru.

Primjer treći

Poprište jednog dijela pokolja

Jedva što su se smirili prosvjedi oko uništavanja Kurana u bazi Bagram, i točno na dva mjeseca od objave filma o marincima i mrtvim talibanskim borcima – u nedjelju 11. ožujka rano izjutra dogodio se novi incident. Ovoga puta on je bio mnogo neposrednije vrste od prošla dva, jer se nije radilo ni o video snimkama, niti o ostacima nekih prošlih katastrofalnih grešaka. Naime, zasad neimenovani američki vojnik napustio je tada vojni logor nedaleko grada Kandahara, prošetao do jednog obližnjeg afganistanskog sela – ondje ustrijelio psa čuvara, upao u dvije kuće, navodno pogubivši 11 civila – zatim krenuo do drugog obližnjega sela i ondje upao u još jednu privatnu kuću. Nakon što je ukupno došao glave 16 lokalnih civila (pretežitim dijelom žena te i vrlo mlade djece), on se navodno predao vojnoj patroli koja ga je krenula tražiti nakon dojave o njegovom odlasku iz kruga baze u mrak. Dok je prvih sati nakon pokolja na ulicama vladala šutnja, u medijima zgroženost, a među političarima ispričavanje, ubrzo je postalo jasno kako će rješavanje ovog slučaja biti teško i iznimno hitno.

Afganistanci traže da se počinitelju sudi u Afganistanu, prema lokalnome pravu i gotovo uz isključiv spomen smrtne kazne praćene brzim odlaskom stranaca iz zemlje. Dok ne čudi da o tome pričaju talibani, ujedno obečavajući osvetu, zabrinjava činjenica da su se oni sada po prvi put u traženjima poklopili i s većinom građana Afganistana.

Dok je Karzai odmah bio vrlo izričit – “Kada snage Sjedinjenih američkih država namjerno ubijaju afganistanski narod, te su aktivnosti ubojstvo, teror i nisu oprostive” – pravu ozbiljnost situacije pokazao je samo dan kasnije, u kasnim satima ponedjeljka 12 ožujka, američki ministar obrane Leon Panetta. On je tijekom leta u Kirgiziju novinarima koji su bili s njim na zrakoplovu izjavio kako, dok insistira na suđenju po američkome pravu i pod okriljem američkog vojnog pravosuđa, za masakr kod Kandahara u obzir dolazi i smrtna kazna za počinitelja.

Dok je mnogo detalja još nejasno (neki svjedoci čak govore o više alkoholiziranih počinitelja u vozilima), službena je verzija jasna – jedan vojnik, ako i pijan, a ono psihički puknut – sve začinjeno s mnogo isprika. No, telefonski pozivi Baracka Obame i Leona Pannete predsjedniku Afganistana Karzaiju ubrzo nakon incidenta, kao ni javnosti nenajavljena pojavljivanja u Afganistanu njemačke kancelarke Merkel (a onda 13. ožujka i već spomenutog američkog ministra Panette), ne izgleda da mogu popraviti stanje, ni nabrzinu sanirati učinjenu štetu.

Ako se tom, navodno poremećenome Amerikancu i bude sudilo po američkome pravu, ako je on i stvarno veteran koji je 2010. bio povrijeđen (lakša traumatska ozljeda mozga) tijekom 3. ture u Iraku, ako je on i bio neprilagođen i s braćnim problemima – ostaje činjenica da je njegov incident prilično nedvojben ratni zločin koji je došao u iznimno neugodnome trenutku za sve one koji Afganistan pokušavaju gledati konstruktivno.

Diplomacija na djelu

Upravo tijekom posljednjih mjeseci ocrtavaju se vezano uz Afganistan dva paralelna diplomatska procesa. Dok ih načelno i deklarativno vodi želja za pomakom ka mirnome rješavanju stanja u zemlji i reguliranju statusa stranih vojnika u Afganistanu do 2014. godine i nakon tog roka, zli jezici insinuiraju kako se radi o popunjavanju dnevnoga reda za predstojeći NATO summit, zakazan za 20. i 21. svibnja ove godine u Chicagu, savezna država Illinois.

Katar se istakao svojim posredovanjem u pregovorima

Kao prvo, riječ je službenom i sustavnom početku pregovaranja talibana i današnjih međunarodno priznatih vlasti Afganistana. Ovaj je proces obuhvatio otvaranje svojevrsnog javnog  predstavništva talibanskih snaga, u siječnju ove godine u Qataru, a posljednjih ga se mjeseci pokušava “podmazati” i puštanjem manjeg broja zarobljenih talibana iz zatvora u zaljevu Guantanamo. Ova inicijativa trenutno obuhvaća 5 osoba, negdašnjih visokih dužnosnika, koje će SAD uskoro navodno kao simbol dobre volje iz zatvora na Kubi prebaciti u taj isti Qatar i ondje ujediniti s obiteljima, sve to pod stalnim nadzorom tamošnjih vlasti.

Ova inicijativa, koja se u javnosti pojavila krajem prosinca 2011. godine, tijekom posljednjih mjeseci došla je prilično daleko. Naime, samo dan prije nedjeljnog masakra u Afganistanu, mediji su popratili posjet afganistanske delegacije zatvoru Guantanamo – ne bi li prikupili pristanke spomenute petorice za  njihovu katarsku avanturu. U idućih desetak dan očekivao se i odlazak afganistanskog ministra vanjskih poslova u Katar, ne bi li ondje razgovarao o detaljima izručenja petorice talibana i detaljima pregovora SAD i talibana.

Kao drugo, nakon dugog natezanjana vidiku se pojavio i strateški sporazum o sigurnosti u Afganistanu, kojim bi Zapad i trenutne vlasti Afganistana trebale regulirati stanje i odnose nakon odlaska glavnine NATO snaga iz zemlje, dakle, nakon 2014. godine. Nakon više od godinu dana pregovaranja, više zastoja i ponovnih početaka, do ove nedjelje izgledalo je kako je napredak gotovo postignut. Osim načelnog dogovora o financiranju afganistanskih sigurnosnih snaga nakon 2014. godine, navodno su riješena bila i preostala dva sporna pitanja – predaja svekolikih zatvorskih kompleksa u domaće ruke (pa i zatvor u bazi Bagram, u kome su spaljeni Kurani, oko čega su se u veljači lomila koplja) i obuzdavanje koalicijskih vojnih djelovanja, raznih zračnih napada i noćnih vojnih akcija – u koje se na najgori mogući način uklopio i nedjeljni masakr.

Uspjesi u ugovaranju oba ova područja napretka navodno se namjeravalo prezentirati za nešto više od mjesec dana u Chicagu, na NATO summitu kojem je Afganistan jedna od težišnih točaka. Iako je sve već izgledalo poprilično dogovoreno, masakr od 11. ožujka  ponešto je pomrsio račune – svima osim talibanima, koji kao da polagano prerastaju u heroje prosječnih Afganistanaca.