Utorak 28. veljače ujedno je bio i 370. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini, gdje domaći branitelji već preko mjesec dana odbijaju rusku zimsku ofenzivu – pokrenutu tijekom do sada jedinog hladnog razdoblja koje je barem na kratko smrznulo itekako produženu blatnu sezonu. Kako izgleda, od kraja prošloga tjedna taj je vojno povoljni vremenski period završio, vrijeme je krenulo zatopljavati, a izgleda da će toplije te kišno (i blatno) biti širom Ukrajine i u nadolazećim tjednima. Zato i ne čudi da je nakon tjedana vrlo žestokih borbi zadnjih dana intenzitet ratovanja počeo opadati. Međutim, to nipošto ne znači da širom istoka, jugoistoka i juga Ukrajine vlada mir – već samo da su se borbe u oblastima Herson i Zaporižje uvelike svele na razmjene topničke i raketne vatre, da intenzivni ruski kopneni napadi na sjeveru Donbasa nisu donijeli nikakvih pomaka, baš kao ni oko okupirane Kremine, ili oko pobunjenog Donjecka. Jedino područje borbi s kojeg se posljednjih dana čulo novosti je ono oko Bahmuta, ukrajinskog uporišta koje je oko tri četvrtine okruženo agresorima. Dok ruska strana već duže aktivno iščekuje znakove kompletnog ukrajinskog povlačenja iz ovog uporišta – borbe su se ondje zadnjih dana koncentrirale na sjever grada. Ondje se još u petak 24. veljače neslužbeno čulo da su pripadnici privatnog poduzeća „Wagner“ prešli magistralu M-03 na jugozapad, te zauzeli selo Berhivka (oko 2 km sjeverozapadno od sjevernih predgrađa Bahmuta), da bi dan kasnije, u subotu 25. veljače, osvojili i prigradsko selo Jagidne neposredno uz sjeverna predgrađa Bahmuta. Baš tog dana u posjet Bahmutu stigao je i ukrajinski general Oleksandr Sirski, zapovjednik čitave Istočne skupine snaga – što mnogi nisu protumačili dobrim znakom budući je on i u Soledaru bio samo koji dan prije ukrajinskog povlačenja. Tada se spominjalo i moguće ukrajinsko dizanje u zrak brane na vodnom rezervoaru južno od Berhivke za koje – usprkos pojedinim medijskim spomenima – na satelitskim slikama nije postalo vidljivo ikakvo posebno plavljenje, koje bi ozbiljnije usporilo metodično rusko napredovanje na jugozapad.
Kako izgleda, cilj tog kretanja je prilazak prigradskim selima Bogdanivka i Kromove na zapadu Bahmuta, čime bi agresori dospjeli i do ceste Bahmut-Časiv Jar koja je donedavno bila među zadnjim slobodnim prilazima gradu. Uz to je nastavljen i pritisak na sjeverna predgrađa samog Bahmuta, gdje se jučer, u utorak 28. veljače, bilježilo i ulazak agresora iz „Wagnera“ u tzv. mikrodistrikt Stupki, gdje su ih onda branitelji barem privremeno zaustavili pred tamošnjom tvornicom obojenih metala (AZOCM). Imajući u vidu ozbiljnost prijetnje koju čitavo takvo napredovanje predstavlja za daljnju obranu Bahmuta, ne čudi da su se na tom širem potezu zadnjih pet dana vodile izuzetno žestoke borbe, čiji ishod za sada nije do kraja jasan – među ostalim i zbog medijske tišine koju su na tu temu ovih dana navodno uveli ukrajinski službeni izvori. Jednako tako nije jasno ni je li bilo išta istine u nagađanjima o nekakvom ukrajinskom protunapadu ponešto sjevernije, gdje se zadnjih dana nagađalo o pokušaju udara u desno krilo čitavog tog ruskog napredovanja (na pravcu od sela Zaliznjanske na jugoistok prema cesti T-0513 i onda sve do okolice okupiranog sela Krasna Gora). Doduše, stanje je izgleda ponešto bolje na istoku samog grada Bahmuta, gdje se borbe i dalje vode po prigradskim naseljima na istočnoj obali rječice Bahmutovke uz vrlo umjerene ruske uspjehe – te na jugu grada gdje su agresori također doprli do rubova urbanog prostora i gradskog groblja, ali nisu prodrli duboko u naselje. Donekle je stabilizirana i situacija jugozapadno od Bahmuta, gdje branitelji usprkos žestokom pritisku i nadalje održavaju agresore fizički podalje od naselja Ivanivske i Stupočki, te ceste T-0504 (Bahmut-Kostjantinivka) – još jednog od bitnih prilaza u grad. Uglavnom, ne bi bilo krivo reći da se posljednjih dana sve borbeno bitno u Ukrajini svelo na prostor od tek 5 sa 5 kilometara na sjeveru Bahmuta, što dosta govori o razini ukupnog ofenzivnog kapaciteta Ruske Federacije koji Ukrajina trenutno zaustavlja na oko 1.000 km dužine tamošnjeg bojišta.
Strujna mreža, zračni napadi
Čak i Odesa ima manje problema sa strujom
Dok toplije vrijeme i intenzivno popravljanje ukrajinske strujne mreže vodi do činjenice kako tijekom zadnja dva tjedna ondje nije bilo bitnijih manjkova struje – to ipak ne znači da se situacija s nacionalnom opskrbom strujom kompletno poboljšala. Naime, i dalje ima dosta krajeva u kojima oštećenja infrastrukture diktiraju redukcije – a po tom pitanju je zadnje vrijeme posebno u oči upadala Odesa, grad u kojem se nakon više tjedana problema tek jučer, u utorak 28. veljače, uspjelo riješiti većinu problema, te osigurati struju za glavninu kritičnih potrošača u gradu i široj okolnoj oblasti. Pa ipak, do bolje situacije s opskrbom preostalih potrošača struje u Ukrajini nisu doveli samo popravci, toplije vrijeme, dulje danje svjetlo, dobro stanje zaliha vode u preostalim hidrocentralama i uvoz struje iz Europske unije – već ponešto treba zahvaliti i činjenici da je od početka rata iz mreže navodno otpalo i oko 35 posto dotadašnjih potrošača, uvelike iz industrije koju je na velikim dijelovima Ukrajine pomeo ratni vihor – tako da je s preostalom proizvodnjom lakše pokriti preostale potrošače. Ujedno se nastavlja i intenzivno investiranje u popravke elektro-infrastrukture, za što je jučer i iz Švedske bilo pridodano oko 30 milijuna USD kroz „Fond za energetsku potporu Ukrajine“, jednako kao što bi se moglo pokazati bitnim i jučer objavljeno prebacivanje sedam blokova ukrajinskih nuklearnih elektrana s ruskog na nuklearno gorivo američkog koncerna Westinghouse. Dio je ovo napora kojim se od 2024. nastoji svih 15 blokova preostalih ukrajinskih nuklearki osloboditi ovisnosti o ruskome gorivu – po čemu je Ukrajina za sada prva zemlja u Europi kojoj je to uspjelo, otvorivši prostor žarko željenoj diverzifikaciji nacionalne opskrbe nuklearnim gorivom tamošnjih reaktora. O svemu tome, ali i o obnovi ukrajinskog energetskog sustava, bit će govora danas tijekom dana i sutra, 2. ožujka, baš u Zagrebu – gdje se održava „IV. sastanak Partnerstva za transatlantsku energetsku i klimatsku suradnju“ (P-TECC). Riječ je o međunarodnom okupljanju stručnjaka te ministara energetike iz Sjedinjenih Američkih Država i još 24 zemlje srednje i istočne Europe (uključujući i Ukrajinu), ne bi li raspravljali teme energetske sigurnosti, optimizacije mreže, tehnologija čiste energije te potpore ukrajinskom energetskom sustavu.
No, dok oni konstruktivni raspravljaju o izgradnji te popravcima elektro mreža (pa i onih u Ukrajini), treba napomenuti kako nije minula ni opasnost od daljnjeg ratnog uništavanja te bitne ukrajinske nacionalne infrastrukture. Iako se krajem prošloga tjedna nagađalo da bi Ruska Federacija mogla biti pri kraju svojih zaliha iranskih kamikaza-dronova Shaheed-136 – kojih se od 15. veljače desetak dana nije viđalo u zraku – već ponedjeljak 27. veljače opet je osvanuo obilježen takvim zračnim napadima. Tijekom noći i rano ujutro je na ciljeve širom Ukrajine bilo lansirano 14 takvih letjelica, i to u dva vala – od čega je ukrajinska protuzračna obrana navodno uspjela oboriti njih 11. Jučer, u utorak 28. veljače ujutro, zabilježeno je korištenje još dvije takve letjelice, a ove noći je bilježen još niz takvih napada na Kijev te brojne druge gradove središnje Ukrajine s barem desetak takvih letjelica – kojima se pokušalo nanijeti štetu, ali i opipati spremnost te raspored ukrajinske protuzračne obrane. Naime, iz ukrajinskih se izvora čulo pretpostavke da još od kraja prošlog tjedna ruski agresor stoji u pripravnosti i za izvođenje širih zračnih napada raznim raketnim projektilima i besposadnim sustavima – kojima bi ovakva pojedinačna djelovanja lako mogla biti uvod.
Takvi prethodni napadi ipak u praksi budu senzorski praćeni iz aviona Beriev A-50 (NATO oznaka „Mainstay“) – čijim se radarima bilježi djelovanje ukrajinske protuzračne obrane, ne bi li se uhvatilo njen raspored i onda omogućilo njeno uništavanje. Budući se u subotu 25. veljače nagađalo da su jedan od samo 9 takvih izvidničkih aviona koje Rusija ima, možda dronovima oštetili bjeloruski partizani na prostorima zračne luke Mačulišči južno od Minska – ne bi čudilo da je i takva situacija (te onda i nužnost operativne zamjene takvog onesposobljenog strateškog resursa) do sada doprinijela izostanku novih ruskih raketiranja po Ukrajini.
Donacije ukrajinskih saveznika
Dok se borbe širom Ukrajine nesmiljeno nastavljaju, a mnogi broje dane i tjedne do pristizanja razne obećane vojne tehnike – posebice novih protuzračnih sustava te zapadnih oklopnih vozila i tenkova – u sjeni prolaze brojne manje donacije ukrajinskih saveznika širom svijeta. U petak 24. veljače se tako moglo čuti da Australija put Ukrajine šalje dodatne izviđačke bespilotne letjelice vrijedne oko 33 milijuna dolara – što je materijalna nadogradnja na dodatne sankcije koje je ta država uvela prema dodatnih 90 ruskih fizičkih te 40 pravnih osoba. Iz Južne Koreje se čulo o slanju oko 130 milijuna USD humanitarne i gospodarske pomoći, a SAD su krajem prošloga tjedna odvojile i dodatnih 7 milijuna USD za „zaštitu te obnovu ukrajinskih kulturnih mjesta i zbirki“ – dok će dodatnih 250 milijuna USD biti usmjereno za pomoć energetskom sustavu Ukrajine. Iz Litve se čulo da su tamošnji građani prikupili 14 milijuna eura za kupovinu radara za ukrajinsku protuzračnu obranu (kao nastavak sličnih akcija u organizaciji tamošnjeg novinara Andryusa Tapinasa), a u ponedjeljak 27. veljače Kijev je pohodio i saudijski ministar vanjskih poslova, princ Faisal bin Farhan – na licu mjesta obećavši pomoć vrijednu oko 400 milijuna USD koji bi u Ukrajinu krenuli stizati već idućega tjedna.
Mi-8 iz sastava HRZ – uskoro bez oznaaka pa put Ukrajine
Do početka ovoga tjedna je postalo jasno i da Republika Hrvatska konačno radi na pripremi svojih 14 relativno isluženih helikoptera Mi-8 za transport u Ukrajinu. Na helikopterima se radi u prostorima Zrakoplovno-tehničkog centra u Velikoj Gorici, a Ministarstvo obrane već tradicionalno o svemu šuti – dok je istodobno zanimljivo vidjeti kako je na tu temu svoje koplje u trnje bacio predsjednik Zoran Milanović, jedina osoba koja je na našoj javnoj sceni povodom te donacije pokrenula i pitanje nadomještanja konkretnih helikopterskih sposobnosti u RH nakon ove velike donacije. Naime, koliko god donacija ovakve opreme u Ukrajinu bila pohvalna i vrijedna, činjenica je da na vidiku zapravo i nema jasnoga plana daljnjeg opremanja OS RH skupim i modernim američkim helikopterima Sikorsky UH-60 Black Hawk – bilo kupovinom ili donacijom saveznika. A dok se takvo pitanje ne riješi – ostaje činjenica da ovim potezom Ukrajina dobiva, ali Hrvatska baš i ne – budući da ostajemo tek na floti od 10 itekako rabljenih ruskih helikoptera Mi-171Sh, koji su onda bili i razoružani na relativno nedavnom ruskom remontu, dok je medijskom pompom praćena nabava prva 4 helikoptera UH-60M još jako daleko od potrebnog broja takvih letjelica.
Za to vrijeme ostaje činjenica kako su tenkovi za Ukrajinu ipak jedna globalno popularna tema. Tako je krajem prošloga tjedna Kanada ponosno objavila kako će uz već obećana 4 komada u Ukrajinu donirati i još 4 dodatna tenka Leopard 2 (kao i nekoliko tisuća pripadajućih granata te oklopno vozilo za popravak i evakuaciju) – a uz to su dodatno i sankcionirali još 129 pojedinaca i preko 60 poduzeća iz Rusije. Istovremeno se iz Savezne Republike Njemačke, koja je također već ponešto povećala voju kvotu obećanih tenkova Leopard 2, čulo kako oni rade na tome da zemlje NATO-kruga u Ukrajinu prebace barem 62 komada takvih modernih tenkova (tipovi 2A5 i 2A6), ne bi li se njima u Ukrajini moglo opremiti dvije tenkovske bojne. Iako je Zapad navodno spreman Ukrajini donirati oko 300 tenkova, koliko se iz Kijeva višekratno tražilo, manje je vjerojatno da svi oni budu tehnološki najmodernijih tipova. Dok je jasno kako će barem donacija američkih tenkova M1 Abrams u Ukrajinu pričekati mjesecima (ako ne i godinama) – u ponedjeljak 27. veljače se iz Poljske čulo kako Ukrajina od tog saveznika može uskoro računati na dodatnih 10 tenkova Leopard 2 (uz prije koji dan isporučena 4 komada), te oko 60 tenkova T-72 i PT-91 Twardy (tamošnja modernizacija tenka T-72). Ovu opremu, koju mogu brzo krenuti koristiti, Ukrajinci bi mogli preuzeti već za koji dan – budući su oni navodno već u transportu. Otvoreno je pitanje i kada će se takvoj oklopnoj tehnici pridružiti i zapadni oklopni transporteri tipa CV90, Marder i Bradley – gdje se ovih dana čulo kako je prva kvota ukrajinskih vojnika baš za M2A2 Bradley završila svoju ubrzanu obuku s američkim instruktorima u bazama širom Njemačke.
Međunarodni okoliš i Ukrajina
Osim što se razna vojna oprema sprema i šalje put ratišta u Ukrajini, nedvojbena je činjenica i da je prošlotjedna obljetnica opće ruske agresije na Ukrajinu bila povodom da se dodatno postrože razne međunarodne sankcije uvedene protiv Ruske Federacije. Ta država je u brzom ritmu tijekom zadnjih godinu dana, od početka svoje tzv „specijalne operacije u Ukrajini“, nakupila ukupno 10.213 sankcijskih mjera raznih država i međunarodnih organizacija protiv svojih državljana te gospodarskih poduzeća – a sve se te mjere dorađuju i postrožuju gotovo na tjednoj bazi. Tako se uz već spomenute nove mjere iz Australije i Kanade, i s Novog Zelanda čulo o sankcioniranju dodatnih 87 građana Rusije – osoba iz državnoga vrha, vojne hijerarhije te članova njihovih obitelji. Uz dodatne mjere iz SAD po pitanju metalurgije i rudarstva, te vojne industrije – dodane su još i dodatne mjere protiv ruskog bankarskog sektora, te zabrane izvoza u Rusiju brojnih tipova bijele tehnike i kućnih sprava.
Posebno je živopisno ispalo pitanje 10. po redu paketa sankcija Europske unije prema Ruskoj Federaciji. Riječ je o kompletu novih ograničenja koja se tjednima najavljivalo za godišnjicu ruskog napada na Ukrajinu 24. veljače – da bi onda do zadnjega trenutka trajala natezanja o opsegu ograničenja i raznim izuzecima na predviđene mjere. Sa stola je tu sletjelo ograničavanje ruske nuklearne industrije, prvenstveno zahvaljujući mađarskom inzistiranju, a čulo se kako je službena Budimpešta i za 9 Rusa iz poslovnih krugova tražila izuzimanje s EU sankcijskih lista. Iako je izgledalo kako će se ograničiti uvoz dijamanata iz Rusije i još svašta pride – do petka u 21 sat međunarodni su mediji javljali da nema ni traga dogovoru, da bi se onda pod pritiskom švedskog predsjedanja EU ipak oko 23 sata objavilo nekakav dogovor, kojeg se onda još dovršavalo te poliralo tijekom subote 25. veljače. Među ostalim je problem bio i u Poljskoj, koja nije pristajala na kompletno razblaživanje mjera – da bi na kraju sankcionirano bilo i nekoliko ruskih medija (među ostalima Russia Today, te RT Arabic i Sputnik Arabic), tri dodatne banke („Tinkoff“, „Alfa banka“ i „Rosbank“), koje su završile isključene iz sustava međunarodnog plaćanja SWIFT, ali i mjere protiv dodatne 121 fizičke i pravne osobe iz Rusije (od toga 11 pojedinaca te 7 organizacija vezanih uz kvazi-privatno vojno poduzeće „Wagner“). Također se pod sankcijama našao i ruski državni Fond nacionalnog bogatstva – za koji ruske vlasti tvrde da ova nova ograničenja ne bi trebala omesti planirana državna ulaganja, što će se tek zapravo vidjeti u nadolazećoj praksi.
Mimo sankcioniranja Ruske Federacije, posebno treba obratiti pažnju i na pritiske kojima se s raznih strana nastoji Ukrajinu prisiliti na pregovore (a onda i razna popuštanja ruskim agresorima) – sve pod parolom „brzog postizanja mira“. Dok ne čudi da je na takvu stranu, iako prešutno, vukao dokument sa stajalištima prema ukrajinskoj krizi koji su prošloga tjedna objavile vlasti Kine – ponešto je začudnije kad se takve stavove i nastojanja bilježi u pojedinim krugovima Zapadne Europe i Sjedinjenih Američkih Država. Pa ipak, radilo se tu o „realistima“ ili „mirotvorcima“ – ostaje na stvari činjenica da takvi pogledi ne samo da su propustili uočiti dosadašnje borbene uspjehe Ukrajine, već oni prvo i osnovno odgovaraju tek Vladimiru Putinu i njegovom režimu u Moskvi. Naime, kad već nisu uspjeli sve svoje želje ostvariti na bojištu, oni nemaju baš nikakvoga problema da neuspjehe s terena dopune prisilom za „zelenim stolom“. Ukrajina, s druge strane, za sada sprema snage za protunapad, te inzistira da sve mirovne inicijative budu u skladu s rezolucijom Opće skupštine UN od 23. veljače – kada je velikom većinom država usvojeno kao preduvjet za mir da se Rusija ipak mora vojno povući iz Ukrajine. Dok Rusija itekako podržava kineski prijedlog o pregovorima bez preduvjeta i „jednostranih sankcija“ (s čijim se izjednačavanjem žrtve i agresora izgleda slaže i službena mađarska politika) – međunarodne krugove istodobno tresu i obavještajne informacije o tome da Kina ujedno promišlja kako još i vojno pomoći poljuljanu rusku agresiju u Ukrajini. Iako tamošnji službeni krugovi glasno demantiraju takva nagađanja o mogućem slanju raznog streljiva i bespilotnih letjelica ratom iscrpljenom ruskom agresoru – nije sporno da bi takva pomoć predstavljala strukturnu promjenu dosadašnjeg međunarodnog položaja Narodne Republike Kine, koja se barem načelno trudila držati neutralnom u ratu koji zadnjih preko godinu dana intenzivno bjesni Ukrajinom. O svemu tome će zacijelo biti riječi i u državnom posjetu bjeloruskog despota Aleksandra Lukašenka Kini, koji je započeo jučer, u utorak 28. veljače – dok zli jezici već navode kako Lukašenko u Peking zapravo dolazi pomoći u operacionalizaciji zaobilaženja zapadnih sankcija kod provedbe takve kineske vojne pomoći Ruskoj Federaciji.
* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 1. ožujka 2023. pod nazivom “Ako Kinezi pošalju oružje Putinu sve se mijenja, a Hrvati su pomogli Ukrajini, no sebi baš i ne…” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/ako-kinezi-posalju-oruzje-putinu-sve-se-mijenja-a-hrvati-su-pomogli-ukrajini-no-sebi-bas-i-ne-15310846
