Utorak 31. siječnja ujedno je i 342. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Relativno hladno vrijeme posljednjih dana pogodovalo je provedbi kopnenih djelovanja, koja su se usporila samo u nedjelju 29. siječnja kada je širom Donbasa padao snijeg (koji se doduše nije zadržao dugo na tlu). Što se borbene situacije na terenu tiče – posljednjih se dana bilježio niz ruskih napadnih djelovanja, posebno oko okupiranog grada Kremina, sjeverno od rijeke Siverski Donjec, oko ukrajinskog uporišta Bahmut, te južno – kako sjeverozapadno (Avdiivka), zapadno (Vodjane, Marinka) te jugozapadno (Vugledar, Velika Novosilka) od okupiranog Donjecka.
Pri tome, treba napomenuti kako su ukrajinski branitelji izgleda uspjeli izdržati ruske napade kvalitetnijim ljudstvom i teškom tehnikom (među ostalim oklopnim vozilima BMPT „Terminator“) zapadno i jugozapadno od Kremine, što ih ostavlja u prilici nastaviti s pritiscima i prema tom ruskom uporištu. Kod Bahmuta se i nadalje vode žestoke borbe, a dok se još u nedjelju iz neslužbenih ruskih izvora čulo o zauzimanju malog sela Blagodatne oko 8 km sjeverno od grada, uz cestu T-0513 prema Siversku, to je danas bilo i službeno potvrđeno od ruskog Ministarstva obrane u dnevnom izvještaju. Pa ipak, kako se nova fronta već neko vrijeme nalazi na grebenima zapadno od ceste i uz nju smještenih te nedavno osvojenih sela (Blagodatne-Silj-Krasnopolivka, u potezu dužine oko 6 km) – to ima pretežito propagandno značenje, budući da branitelji i dalje s visine topništvom nadziru nedavno izgubljenu ravnicu i naselja u njoj. Jednako tako nije jasno ni stanje južno od Bahmuta, gdje izgleda da se i dalje borbe vode na prostoru između sela uz cestu T-0504 (potez Bahmut-Kostjantinivka dug oko 17 km) te nedavno osvojenih mjesta zapadno od ceste T-0513 (oko 18 km poteza Bahmut-Klišćivka-Kurdjumivka-Ozarjanivka, uz kanal Siverski Donjec-Donbas) prema jugu. Ovdje izgleda borbena linija već neko vrijeme varira, a ni jedna strana nije uspjela trajnije zaštititi svoje položaje.
Oko Donjecka treba napomenuti kako ruski napadi nisu imali većeg uspjeha sjeverozapadno od grada, iako se moglo čuti o manjim ruskim pomacima oko ukrajinskog uporišta Vodjane, koji su izgleda ipak bili suzbijeni. Posebno treba napomenuti borbeno stanje oko ukrajinskog uporišta Vugledar, oko 45 km jugozapadno od okupiranog Donjecka, gdje su posljednjih dana bitno oživjeli ruski kopneni napadi. Kao i oko Kremine i Bahmuta, i ondje se sada bilježi pretežito prisustvo ruskih postrojbi regularne vojske, među kojom oko Vugledara dominira rusko mornaričko pješaštvo, dok se oko Bahmuta i Kremine sada javlja o padobrancima (VDV). Pa ipak, usprkos mnogo priča o napadnim djelovanjima, ni oko Vugledara (kao ni u druge dvije spomenute borbene zone) nije bilo bitnijeg pomaka bojišta. Slično se stanje bilježi i jugozapadnije, u oblasti Zaporižje, gdje izgleda nije bilo bitnijih efekata ruskih napada oko Orihiva, te na potezu do rijeke Dnjepar. Usprkos vijestima o ruskim isprobavanjima ukrajinske obrane na tih oko 70 km bojišnice, te manjim pomacima na tzv. „ničijoj zemlji“ – i ta borbena djelovanja, jednako kao i vijesti o prikupljanjima snaga za neke desantne akcije preko Dnjepra, uvelike spadaju u sferu ruskog psihološkog ratovanja.
Riječ je o manevrima koje prate intenzivna premještanja ruskih snaga iza većih dijelova bojišta, daljnje jačanje obrambenih linija u oblasti Zaporižje (s okupiranim Mariupoljom kao logističkim osloncem), te intenzivna provedba vojnih vježbi i obuke ruskih snaga u Bjelorusiji. Kako izgleda, ta kombinacija dvaju faktora: (1) učestalog (ponekad i snažnog) isprobavanja ukrajinske obrane uzduž većine bojišnice, te ujedno (2) slanje naznaka više mogućih pravaca nekog većeg skorog ruskog protunapada – uvelike obilježavaju zapovjedni stil Valerija Gerasimova, nedavno postavljenog glavnog zapovjednika tzv. „specijalne operacije“ u Ukrajini. Naravno, za provedbu ovih ili onih borbenih ciljeva opet se spominje i nekakav bitan datum – ovoga puta 24. veljače kao godišnjica početka operacije, dok će (u slučaju da to „omane“) idući na redu valjda opet biti „Dan pobjede“ 9. svibnja.
Gomilaju se ratni problemi
Odesa je već danima bez struje
Sve od zadnjeg ruskog zračnog napada na ukrajinsku strujnu infrastrukturu u četvrtak 26. siječnja, i dalje traju popravci ukrajinske strujne mreže. Iako je na prvi pogled izgledalo kako su štete od tog napada ostale ograničene (Kijev je dan kasnije bio na 62 posto potrebne struje, a njegova regija na oko 49 posto) – ubrzo se pokazalo kako je taj dojam među ostalim bio vezan i s toplijim vremenom te vikendom (kada je i potrošnja nešto manja nego radnim danima). Za razliku od nekih ranijih navrata, tijekom dosadašnjih 13 raketnih i 15 napada bespilotnim letjelicama, kada je proizvodnja opstala ali se struju nije moglo isporučiti korisnicima radi oštećenja transportne mreže – izgleda da su sada usko grlo postale oštećene ukrajinske centrale, koje jednostavno ne uspijevaju proizvesti potrebnu struju. Od predratnih oko 20 gW proizvodnih kapaciteta, njih je oko 10 otpalo radi okupacije ili neposrednih oštećenja na bojištu, a trenutno se nastoji podržati preostalih oko 10 gigavata kapaciteta za proizvodnju električne energije. Pri tome, aktualno se bilježi manjak proizvodnje električne energije do 5 gW pri vršnim opterećenjima tijekom dana i do 3 gW noću. Najteže stanje se bilježi oko Odese, gdje su zadnje vrijeme bile velike štete, na čijem se otklanjanju navodno žustro radi – ali gdje se i danas bilježilo brojne izvanredne redukcije i nemogućnost povratka na fiksni raspored isključenja.
Nažalost, slični se problemi vidljivi i u ukrajinskoj poljoprivredi, gdje je do kraja prošle godine bilo zasijano oko 21,8 milijuna hektara oranica – što je oko 6,8 milijuna manje nego 2021. godine. Borbena djelovanja onemogućila su korištenje oko 25 posto ukrajinskih poljoprivrednih površina, koje će se i nakon budućeg oslobođenja vjerojatno još godinama tek postupno vraćati u proizvodnju, nakon deokupacije, razminiranja i čišćenja. Ujedno, kako izgleda, dio površina nije zasijan i zbog loših vremenskih prilika – tako da se očekuje deficit ozimih usjeva. No što god da rodi – pretežito će u izvoz ići pomorskim putem, koji je zadnje vrijeme otežan tzv. „žitnim koridorima“ na Crnome moru. Iako se propusnost tih trgovačkih putova u ratnim okolnostima procjenjivalo na oko 25-29 milijuna tona robe, posljednje vrijeme su ukrajinske luke bile prisiljene raditi s oko pola kapaciteta. Tako je od 1. kolovoza 2022. tek oko 17,8 milijuna tona ukrajinskih poljoprivrednih proizvoda bilo izvezeno iz ukrajinskih luka tzv. „Velike Odese“ (luke Odesa, Čornomorsk i Pivdeni). Naime, na Bosporu se stvorio veliki red brodova – bilo zbog lošeg vremena ili ruskog otezanja s provedbom kontrola, ovisno koga se pita. Od 18. siječnja je ondje bio bilježen 121 brod u očekivanju inspekcije, od toga 28 natovarenih poljoprivrednim proizvodima i još 93 prazna broda na putu prema utovaru u Ukrajini, uz prosječno vrijeme čekanja od 2 do 5 tjedana. Pa ipak, od početka rada „Inicijative za žito“ koju su među zaraćenim stranama ugovorili Turska i UN, barem 659 brodova s hranom otišlo je u zemlje Afrike, Azije i Europe, dok se njih preko 643 prihvatilo na ukrcaj poljoprivrednih proizvoda u Ukrajini.
I dok se u Ukrajini očekuje održavanje 24. summita Ukrajina-EU, zakazanog za petak 3. veljače u Kijevu – uz potencijalni iskorak prema EU članstvu kroz približavanje bezviznom režimu putovanja, ulaskom u euro-zonu te zonu mobilnog komuniciranja bez naplate roaminga – dio ukrajinskih EU aspiracija opisuje i postupak certificiranja ukrajinskog poduzeća Ukrtransgaz kao operatera skladišta plina u skladu s pravilima EU. Ideja ovog poteza bila bi u omogućavanju skladištenje dijela strateških rezervi goriva zemalja EU-a u ukrajinskim skladištima plina – dok sama Ukrajina optimistično priželjkuje ulazak države u Europsku uniju za oko dvije godine.
Vojna pomoć na putu
Sve do ostvarenja takvih ciljeva, fokus je i dalje na aktualnom ratovanju širom istoka, jugoistoka i juga Ukrajine, a nakon što se prošloga tjedna ustvrdilo doniranje veće količine teške borbene tehnike, sada iz krugova ukrajinskih zapadnih saveznika stižu i detalji o tim predstojećim potezima. Kao prvo, iz Ukrajine se čuje kako je toj državi ukupno obećano oko 320 zapadnih tenkova, naravno, uz postupno doniranje u više faza – gdje se ozbiljno postavlja i pitanje hoće li sva ta tehnika stići na vrijeme, budući da ruska strana izgleda ubrzava svoje ofenzivne planove s obzirom na te najave. Ne tješi tu ni činjenica kako je Ukrajina prve njemačke tenkove Leopard od saveznika zatražila još u prvih tjedan dana od lanjskog početka opće ruske invazije, da bi se oko toga službeni Berlin usuglasio skoro godinu dana kasnije. Kako izgleda, saveznička „tenkovska koalicija“ sada ima barem 12 država članica koje su u prvome valu obećale oko 120 do 140 tenkova, te veći broj i već ranije usuglašenih borbenih oklopnih vozila za ukrajinske snage.
Ukrajinski tenkisti stigli n obuku u UK
I dok su prvi Ukrajinci u petak 27. siječnja stigli u Njemačku na obuku za korištenje oklopnjaka Marder, tamošnja obuka tenkista se tek očekuje – iako iz njemačkih službenih izvora najavljuju isporuku prvih 14 tenkova Leopard 2 iz fondova aktivnog Bundeswehra krajem ožujka ili početkom travnja ove godine. Do tada bi već krajem ožujka Ukrajina mogla zaprimiti i prve tenkove Leopard 2 iz Norveške, kao donirani dio od njihovih ukupno 36 takvih vozila – za razliku od Grčke koja je baš danas objavila kako nije u stanju u Ukrajinu poslati ni jedan od svojih preko 350 Leopard 2 tenkova, budući su oni „apsolutno esencijalni za našu vlastitu strategiju obrane“, kako je to sažeo grčki premijer Kyriakos Mitsotakis tijekom svog radnog posjeta Japanu. Nasuprot toga, u nedjelju 29. siječnja već su prvi ukrajinski tenkisti pristigli u Veliku Britaniju na tamošnju obuku korištenja doniranih tenkova Challenger 2 – dok se njihovo raspoređivanje na bojište ipak očekuje tek u svibnju ili početkom ljeta, nakon obuke za korištenje pojedinih vozila, pa onda i borbene obuke širih postrojbi. Naravno, o ritmu obuke ili dopreme također najavljenih američkih tenkova M1A2 Abrams još se ništa ne zna, osim da se primjerke tih vozila za Ukrajinu treba lišiti „tajnih sustava“ – što zanimljivo korespondira i s britanskim strahovima oko toga da bi zarobljavanje njihovih Challengera na ukrajinskim bojištima ruskoj strani moglo pružiti određena saznanja o britanskoj tajnoj tehnologiji tenkovskih oklopa.
Ukrcavanje Bradleya za Ukrajinu
Za to vrijeme ponešto je jasniji put obećanih američkih oklopnjaka M2A2 Bradley prema Ukrajini – prvih oko 60 komada ovih vozila je još prošle srijede, 25. siječnja, bilo ukrcano na teretni brod u mjestu North Charleston, savezna država Južna Carolina. Pri tome se moglo uočiti kako je tu bila riječ o ponešto naprednijim vozilima od prvotno najavljenih – budući se umjesto verzije M2A2 ODS poslalo vozila verzije M2A2 ODS-SA s ponešto unaprijeđenim komunikacijskim te elektroničkim sustavima. Sve to je samo uvod u novi paket vojne pomoći Sjedinjenih Američkih Država Ukrajini, za kojeg se danas u kasnim večernjim satima čulo kako će biti vrijedan oko 2,2 milijarde USD, a među ostalim će uključivati i dugo tražena raketna oružja dometa dužeg od svega do sada doniranoga Ukrajini.
Pa ipak, dok sad i u samoj Njemačkoj prevladava stajalište javnosti da se tenkove trebalo poslati u Ukrajinu (54 posto „za“, 38 „protiv“, navodno s jasnom podjelom države na zapad i istok), i Njemačka – baš kao i SAD – još su neumoljivi po pitanju ukrajinskih želja za dobivanjem borbenih aviona, iako se na tu temu određeni razgovori vode između Ukrajine i Francuske. Do donošenja kakve konkretnije odluke najavljuje se da Francuska put Ukrajine šalje još 12 komada samohodnih haubica na kotačima tipa Caesar – kao dodatak na 18 ranije doniranih, te još 19 koje je najavila donirati Danska. Ujedno se zadnjih dana čulo kako su u petak 27. siječnja Francuska te Italija uspjele riješiti i svoje „tehničke probleme“ oko doniranja protuzračnog sustava SAMP-T u Ukrajinu. Doduše, ujedno je odlučeno o dodatnoj narudžbi raketa Aster-30 za ovaj sustav – a sumnje o radikalnom manjku tih raketa potvrdile su i najave o tome kako će dio dodatne narudžbe od 700 raketa radi donacije Ukrajini ipak završiti i jačajući arsenale same Francuske i Italije.
Konačno bi i službeno trebala biti donesena odluka o donaciji Astera
No neće samo protuzračne rakete Aster pojačati knjigu narudžbi europske vojne industrije, budući se i iz Belgije čulo kako sprema paket vojne pomoći vrijedan oko 92 milijuna eura – sačinjen od oko 80 otpisanih vozila Iveco LMV, oko 150 kamiona Volvo koje povlače iz službe, te veće količine namjenski kupljenog streljiva te oružja domaće tvrtke FN Herstal. Jednako se tako i iz Njemačke čuje da se poduzeće Rheinmetall itekako sprema za povećanu proizvodnju tenkovskog streljiva kalibra 120 mm (kojeg mogu godišnje proizvesti oko 240.000 komada), te formalno deficitarnih topničkih granata kalibra 155 mm – za koje Nijemci tvrde kako ih godišnje proizvode oko 60 do 70 tisuća, a svoju godišnju proizvodnju mogu podići na oko 450-500 tisuća komada, i to bez posebnih prethodnih priprema. Jednako tako se iz Rheinmetalla čulo i da sredinom ove godine kreće pokretanje nove proizvodne linije za topničko streljivo kalibra 30 mm – koje se pokazalo deficitarnim kada se ljetos doniralo u Ukrajinu više desetaka protuzračnih oklopnjaka Gepard, koji su iz njemačkog Bundeswehra bili povučeni još 2010. godine.
Što je s hrvatskom vojnom pomoći?
Veleposlanica SAD u Ukrajini Bridget Brink s američkim inspektorima
Svi ti proizvodni kapaciteti, uključujući i navodne pregovore o budućoj proizvodnji sustava HIMARS u Njemačkoj, bit će itekako potrebni – budući je posljednjih dana isto tako postalo jasno i kako lani odvojenih oko 100 milijardi eura za dodatno naoružavanje i opremanje njemačkih Oružanih snaga ipak neće biti dovoljno da se ispune sva domaća očekivanja političara. Dakle, dok se revizijom stanja opreme i zaliha ustanovilo kako povećanje donedavnih oko 50 milijardi obrambenog proračuna za duplo neće biti dovoljno – zanimljivo će biti vidjeti koja to cifra zapravo pokriva želje službenog Berlina. Naravno, kako u Njemačkoj, tako je i u Ukrajini, velika je tema odgovorno te efikasno trošenje obrambenih sredstava. I dok Njemačka taj problem rješava sama, Ukrajina je u subotu 28. siječnja primila i posebnu delegaciju iz Sjedinjenih Država – inspektore iz Pentagona, State Departmenta i organizacije USAID koji su pristigli u reviziju američke vojne pomoći Ukrajini. U očekivanju pozitivnog ishoda njihove kontrole, treba spomenuti i da su tog istog dana i veleposlanici skupine država G7 u Kijevu imali poseban sastanak s ukrajinskim voditeljem Nacionalne agencije za sprječavanje korupcije (NACP) Oleksandrom Novikovim. On je tom prilikom predstavio antikorupcijsku politiku i zakonodavstvo Ukrajine, kao i nedavnu provedbu više smjena u državnom sustavu na tu temu – što i ne čudi ako se ima na umu koliko je suzbijanje korupcije bitno u kontekstu ne samo aktualnog povećanja inozemne pomoći toj države, već i predstojećeg postupka oporavka i rekonstrukcije Ukrajine.
Za kraj spomenimo kako se u zadnje vrijeme nije mnogo čulo o hrvatskoj vojnoj pomoći Ukrajini – dok su domaćim, regionalnim te međunarodnim medijima istodobno dominirale najblaže rečeno upitne izjave predsjednika Zorana Milanovića na temu te ruskom agresijom pogođene države. Pa ipak, na sjednici Vlade Republike Hrvatske održanoj u četvrtak 26. siječnja odlučeno je da će se preko Ministarstva vanjskih i europskih poslova hitno uputiti milijun eura prema Fondu Ujedinjenih naroda za djecu (UNICEF) – ne bi li tim novcima bilo kupljeno do 50 generatora snage 100KW za ključne objekte (bolnice i škole) u Ukrajini.
Za to vrijeme, u međunarodnim se izvorima moglo čuti kako je u subotu 28. siječnja svoj ukupno četvrti paket pomoći Ukrajini otposlala i Moldova, valjda najsiromašnija zemlja u Europi – koja je za oko 16,8 milijuna leja (oko 825.860 eura) uputila paket lijekova, opremu za energetski sustav, te šatore, posteljinu, posuđe, medicinske maske i odjeću. Kad čovjek i to sagleda, posebno u svjetlu stanja energetskog i drugih sustava Ukrajine – nekako ova hrvatska pomoć putem UNICEF-a baš i ne izgleda tako moćno i obilno – dok se ovim slanjem gotovog novca u inozemstvo već i načelno zaobišlo ukupno skromnu hrvatsku industriju, čija pojedina poduzeća ipak imaju ozbiljnih iskustava u proizvodnji dijelova za kompleksne popravke bilo koje elektro-opskrbne infrastrukture.
* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 31. siječnja 2023. pod nazivom “Krvavi klinč na ‘ničijoj zemlji‘, sada se vidi što radi Gerasimov, a kakvu to pomoć šalju Hrvati?” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/krvavi-klinc-na-nicijoj-zemlji-sada-se-vidi-sto-radi-gerasimov-a-kakvu-to-pomoc-salju-hrvati-15301197
