Imajući u vidu stanje na bojištima u Ukrajini, današnje odluke vodstva Ruske Federacije o uvođenju „djelomične mobilizacije“ nisu nerazumljive. Naime, u sedam mjeseci intenzivnog ratovanja širom Ukrajine ovo je zapravo najava trećeg vala ruskog osoblja za rat – budući se u agresiju krajem veljače ušlo sa snagama sastavljenim pretežito od profesionalaca na ugovor, pridruženih snaga policije i Rosgvardije, te ponešto ročnika (koje se onda ipak povuklo s bojišta nakon neuspjeha i žrtava u prvim tjednima sukoba). Zatim je došlo rusko povlačenje sa sjevera Ukrajine, koje je omogućilo da se gustoća i potentnost preostalih snaga ipak zadrži njihovim koncentriranjem samo na širi prostor Donbasa i ključne, uspješno osvojene dijelove juga Ukrajine. No, do ljeta su se te sve snage toliko istrošile da im je vidljivo trebalo pojačanja – koje je bilo pronađeno u ruskim privatnim vojnim kompanijama, u javnosti popularnim pod nazivom „wagnerovci“, prema svojedobnom imenu najvidljivije od njih u vlasništvu Vladimiru Putinu bliskog oligarha Jevgenija Prigožina.

Smanjen ofenzivni potencijal

Upravo su ti „wagnerovci“, zajedno s ponešto preostalih padobranaca i pripadnika odabranih dijelova Rosgvardije (čečenski „kadirovci“ te razne SOBR postrojbe), bili na oštrici ruskih napredovanja na istoku Donbasa u lipnju i srpnju ove godine, kada su pomogli osvojiti mjesto Popasna i onda zauzeti velik dio ukrajinskih prednjih obrambenih linija u preostalim slobodnim dijelovima Luhanske oblasti. No, do kraja kolovoza postalo je potpuno jasno da su i te snage na izmaku – budući ih se mjesecima nemilosrdno trošilo u napadnim akcijama. Time se do kraja kolovoza uvelike smanjio ofenzivni potencijal čitavog sklopa ruske vojske u Ukrajini jednako kao i njihovih lokalnih saveznika, separatista iz tzv. LNR i DNR.

Situacija na krajnjem jugozapadu bojišta, u okupiranom dijelu Hersonske oblasti na zapadnoj obali rijeke Dnjepar, pokazala se velikim problemom za agresorske snage. Naime, ondje su oni pošto-poto željeli zadržati kontrolu nad cjelokupnim administrativnim područjem Hersonske oblasti, koju su planirali postepeno integrirati u „ruski svijet“ – a u tome su ih ometale najave ukrajinske ofenzive, kao i stalni vojni pritisak branitelja i njihovih pozadinskih suradnika (partizana). Suočeni s takvim pritiskom i sve intenzivnijim ofenzivnim potezima ukrajinske strane, Rusi su u tu enklavu na zapadnoj obali Dnjepra postupno koncentrirali sve veći dio svojih snaga, okupljajući u tom relativno izoliranom prostoru dobar dio svojih preostalih kvalitetnijih postrojbi (dok ih je ostatak ostao zabavljen napadanjem na Bahmut i sela oko Donjecka na istoku i jugoistoku Donbasa). Dakle, takav realni manjak kvalitetnog ili barem brojnog pješaštva otvorio je ukrajinskoj strani prostor za uspješan brzi prodor na dijametralno suprotnom kraju bojišta – u sektoru jugoistočno od Harkiva koji je ranijih mjeseci bio poprištem okupljanja značajnijih ruskih efektiva, te pokušaja velikih prodora u srce ukrajinske obrane na sjeveroistoku Donbasa oko Slovjanska – da bi onda postupno ostao relativno ispražnjen slanjem postrojbi od tamo na druge dijelove fronte, te time i prilično slabo branjen.

Umorna vojska

Prigozin regrutira u zatvorskoj koloniji Mari

Činjenica da je u zadnja tri tjedna inicijativa na bojištima širom Ukrajine vidljivo prešla na stranu branitelja otvorila je veliki problem za Ruse. Njihova je vojska u Ukrajini prilično umorna, budući da ih se nije kvalitetno rotiralo na ozbiljnije periode odmora, a i oprema im je postupno istrošena u nizu žestokih napadajnih djelovanja tijekom zadnjih sedam mjeseci rata. Pri tome, ozbiljan broj njihovih vojnika na ugovor došao je i do isteka pojedinačnih šestomjesečnih ugovora, a da nije otpušten s bojišta, već su samo dobrano potrošenim postrojbama dodavana pojačanja ne bi li se zadržalo ikakvu efikasnost tih postrojbi. Nije bitno bolje stanje ni s dragovoljcima, koje se također nije štedjelo, a čije se postrojbe zadnje vrijeme krenulo ozbiljnije popunjavati i novačenjem po ruskim zatvorima – gdje se službu na ratištu reklamiralo kao oblik ublažavanja kazni ili potpunih pomilovanja.

Svemu tome više nisu mogli bitno pomoći ni borci iz lokalnih separatističkih tvorevina na prostoru Ukrajine, čije su donedavne nazovi-samostalne vojske završile integrirane u ruske snage kao dva odvojena korpusa – koji su također trpjeli velike gubitke u borbama, a čiji se sastav već mjesecima popunjavalo sve oštrijom općom mobilizacijom lokalnog muškog stanovništva. Dakle, takvo ukupno stanje na bojištima Ukrajine tražilo je ili neku radikalniju promjenu u sustavu pribavljanja ljudstva za ruske snage u „specijalnoj vojnoj operaciji“, ili početak ozbiljnih pregovora o primirju – koji bi zapravo značili i više ili manje otvoreno priznanje neuspjeha čitave te ruske vojne avanture. No, kako stvari stoje – Putin ne pregovara, i Putin se ne predaje. Umjesto toga je danas, u srijedu 21. rujna 2022. godine, u Ruskoj Federaciji proglašena „djelomična mobilizacija“, o čemu je odmah potpisan i odgovarajući predsjednički ukaz – iako se takvom suštinski vojnom mjerom ipak priznalo kako u Ukrajini traje rat, a ne samo nekakva policijska ili antiteroristička „specijalna operacija“.

Bazen od 25 milijuna ljudi

I dok je ruski predsjednik Vladimir Putin u svom unaprijed snimljenom jutrošnjem obraćanju naciji tek napomenuo da je riječ o „ograničenom“ prikupljanju novog ljudstva za vojsku – jasno je da tako nešto u Rusiji do sada nije bilo viđeno. Nejasne obrise takvog kompletno neuobičajenog poteza za Rusku Federaciju kao državu, Putin je pokušao barem prividno zamagliti stavljanjem jasnog naglaska na mobiliziranje ljudstva koje već ima vojno iskustvo. Te navode je uskoro u medijima pojasnio ministar obrane Ruske Federacije Sergej Šoigu, koji je tu dodao brojku od oko 300 tisuća kandidata za mobilizaciju, što je tek mali dio ukupno raspoloživog ljudstva. Naime, procjenjujući ukupan bazen raspoloživog ljudstva na oko 25 milijuna ljudi, on je istaknuo da se tu radi otprilike o pozivanju 1 posto raspoloživog kadra, i to postupno. Time će ukupna spominjana brojka od ukupno 300 tisuća vjerojatno biti tek načelni okvir, dok će na teren to ljudstvo vremenom dolaziti u manjim sklopovima. Uglavnom, tako pozvano osoblje imat će status kakav u Rusiji ima vojska na ugovor, što zapravo i ne govori mnogo, budući se zadnjih mjeseci itekako čulo i o zadržavanju ljudi u službi nakon što su im ugovori istekli. On je pojasnio i da će se tu raditi (1) o ljudima koji su već ranije bili u vojsci, te (2) da imaju pojedine specijalnosti koje su sada posebno potrebne. Uz to, izričito se napomenulo da studenti neće biti mobilizirani, kao ni da ročnici na redovitom odsluženju vojne obveze neće biti slani u Ukrajinu. Naravno, taj će se detalj možda i mijenjati, kad se jednom na poprištima borbi u Ukrajini provedu najavljeni referendumi, a onda se ta područja možda i priključe Ruskoj Federaciji – pa više neće biti „strana bojišta“ zatvorena za ročnike, već domaći teren kojega se treba braniti svim sredstvima.

Kako bilo da bilo, mobilizacija ljudstva će ipak ruskom obrambenom sustavu omogućiti da bira kadar za svoje postrojbe, čiji će vojni ugovor sada trajati do kraja perioda „djelomične mobilizacije“. Ujedno, time će biti prikupljen i relativno mlad kadar, za razliku od nedavnih prikupljanja dragovoljaca gdje se novčanim bonusima pretežito skupljalo ljudstvo vidljivo starije od 40 godina. Ovo je danas dodatno pojasnio i Andrej Kartapolov, čelnik Odbora za obranu Državne Dume Ruske Federacije, ističući da će se prvenstveno pozivati ljudstvo iz prvog mobilizacijskog razreda (vojnici i dočasnici mlađi od 35, te časnici do 45 godina starosti), a tek izvanredno i iz drugog razreda (vojnici i dočasnici do 45 i časnici do 50), ako postoji posebna potreba za njihovim znanjimai specijalnostima. Pri tome je Kartapolov naznačio i da se mobilizirane snage namjerava prvenstveno koristiti za „zaštitu granica Ruske Federacije“ – što naravno može formalno značiti i okupirana područja Ukrajine nakon upitnih referenduma o neovisnosti i onda njihova pripajanja Rusiji.

Kako sastaviti kadar časnika

Ramzan Kadirov predstavlja novu čečensku bojnu za Ukrajinu, 13. rujna 2022. godine

Naravno, kad se jednom to ljudstvo i prikupi – bilo bi zamislivo da im ne treba ponavljati kompletnu obuku, za što bi vjerojatno i nedostajalo kapaciteta, budući da Rusija svoju osnovnu obuku vojnika dijeli na kratki opći dio i onda većinu stvarne obuke u pojedinim postrojbama u koje ljudi budu poslani na službu. Naravno, većina kvalitetnih postrojbi je već duže na bojištima – odnosno, prvo je u borbu bio poslan njihov razmjestivi dio, kojeg se onda ojačavalo kadrovima i opremom iz preostalog sastava. Takvo postupno kanibaliziranje snaga znači i da je za prijam te obuku svježe mobiliziranog kadra na raspolaganju manje kvalitetnog profesionalnog ljudstva i tehnike koji bi im obavili osvježavanje prethodno stečenih vojnih znanja. Uz to, bit će vjerojatno i izazov sastaviti kadar časnika i dočasnika koji bi trebali takve nove postrojbe mobiliziranih rezervista voditi u borbu, budući da su ti postojeći kadrovski potencijali prilično sigurno ozbiljno narušeni borbenim gubicima – kojih je zasigurno bilo više od skromnih brojki koje ruska strana danas priznaje. Pri tome, nije jasno ni da li će takva mobilizirana pojačanja uopće biti formirana u neke nove odvojene postrojbe – gdje navodni ljetošnji problemi s formiranjem dragovoljačkog 3. korpusa u centru Mulino kod Nižnjeg Novgoroda dobro opisuju izazove takvog postupanja – ili će to dodatno ljudstvo biti u hodu uklapano u postojeće postrojbe (koje bi za to onda bilo potrebno rotirati s bojišta). Pri tome, nije do kraja jasno ni kako će se mobilizirane snage opremati, budući je i do sada bilo vrlo vidljivo da su razni dijelovi agresorskih snaga itekako varirali u raspoloživim sredstvima (uz poseban naglasak na zastarjela sredstava pri mobiliziranim snagama separatističkih tvorevina, koje se ipak intenzivno koristilo za napadna djelovanja). Uglavnom, iz kombinacije svih ovih okolnosti, prilično je jasno da ove nove snage ipak neće biti posebno profesionalne, a neće biti ni posebno borbeno motivirane jednom kada osvanu na bojištu.

Pojačanja stižu tek krajem godine

Naravno, sve to zajedno ukazuje i na činjenicu da sve takve ruske opcije ipak neće omogućiti konkretna pojačanja brzo, nego tek u nekom doglednom roku – teško prije nastupanja jesenske sezone kiša i loše prohodnosti (rasputica), a možda i tek u zimsko doba. Time bi novi ruski borbeni resursi u najboljem slučaju bili stvarno terenski raspoloživi krajem godine, dok će do tada ruske linije bojišta trebati i nadalje držati aktualne umorne i potrošene snage. Naravno, kako to sve vidi i zna ukrajinska strana u sukobu, vjerojatno će takvo stanje ruskih snaga u skorije vrijeme biti i najozbiljniji poticaj za nova ukrajinska napadna djelovanja – kojima treba iskoristiti vrijeme, dodatno osloboditi što je više moguće okupiranog prostora, te dodatno oslabiti iskusne ruske trupe prije dolaska njihovih borbeno relativno neiskusnih pojačanja.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 21. rujna 2022. pod nazivom “Pozadina Putinove odluke: Evo kakvo je zapravo stanje ruskih trupa i kad im stižu pojačanja” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/pozadina-putinove-odluke-evo-kakvo-je-zapravo-stanje-ruskih-trupa-i-kad-im-stizu-pojacanja-15250576