Nije posebna novost konstatirati da umjesto 3 ili 13, ruski intenzivni ratu u Ukrajini na dan 3. lipnja 2022. godine traje već punih 100 dana. No, dok branitelji dnevno gube i do stotinjak ljudi, uz oko 500 ranjenih, na oko 700 kilometara linije bojišnice – prilično je jasno da ruski gubici tu nisu manji. Zato i nema sumnje kako je aktualni rat u Ukrajini najveći vojni sukob u Europi od Drugog svjetskog rata do danas. No, dok je 100 dana ruskog ratovanja širom Ukrajine postiglo da se iz predstavništva SAD pri NATO savezu jučer čulo kako će u svom novom Strateškom konceptu NATO označiti Rusku Federaciju kao glavnu prijetnju, prilično je jasno da će učinak i sposobnosti te agresivne države biti potrebno temeljito iznova ocijeniti.
Prije ovoga rata su brojni instituti – i IISS iz Londona i američki RAND Corporation iz Santa Monice i švedski SDRA – kroz svoje ratne igre predviđali poraz NATO saveza u scenariju brzog te oštrog općeg sukoba s Rusijom. Pri tome je IISS proigravao i suzdržanost SAD, dok su RAND i SDRA ipak računali na američko uključivanje u hipotetski sukob – rezultat im je svima bio sličan: Rusi pobjeđuju NATO i lokalne snage na sjeveru Europe tijekom prve faze sukoba, dok bi Saveznici možda mogli preokrenuti situaciju u kasnijem protunapadu. Ukrajina je svemu tome dala jedan posve novi sadržaj, koji će se još dugo analizirati s posebnim osvrtom na brojne dijelove poprilično različitih tamošnjih zona borbi.
Koncentrirani na Donbas
Iako ruske snage nastoje napadati (ili barem bombardirati) većinu tih linija, već tjednima je glavnina događanja koncentrirana u Donbasu – u ostacima Luhanske i Donjecke oblasti pod ukrajinskom kontrolom – što je u posljednje vrijeme otvorilo i prostor za neke manje pokušaje ukrajinskih protunapada na sjeveru kod Harkiva i na jugu oko Hersona. Za to vrijeme Rusi se u Donbasu bave suzbijanjem preostalih ukrajinskih enklava na sjevernoj obali rijeke Siverski Donjec, te ponešto južnije pokušajima napredovanja u pozadinu ukrajinske obrane od osvojene Popasne na zapad prema gradu Bahmutu. Od donedavne ukupno tri ukrajinske enklave uz Siverski Donjec, posljednjih je dana bitno smanjena ona oko mjesta Svjatogirsk, praktično je osvojena ona oko Limana, a velike se borbe intenzivno vode oko Severodonjecka – gdje u obzir treba uzeti i prostor grada Lisičanska, direktno s južne strane rijeke, u koji se branitelji mogu povući i koji je praktično zadnje stvarno veliko naseljeno mjesto Luhanske oblasti u ukrajinskim rukama.
Tijekom ovoga tjedna konačno se saznao i sadržaj 11. po redu i 700 milijuna USD vrijednog paketa američke vojne pomoći Ukrajini, odrađenog temeljem tzv. Presidential Drawdown Authority (PDA), odnosno kroz izuzimanje vojne opreme i drugih sredstava direktno iz fondova američkih državnih agencija. Nakon dužih najava, odluka o ovome paketu bila je objavljena 1. lipnja, i ona obuhvaća 4 sustava višecijevna raketna sustava M142 HIMARS, 7 raznih radara, 4 helikoptera Mi-17, 15 vozila, 1.000 komada protuoklopnih oružja FGM-148 Javelin, još 6.000 komada protuoklopnog naoružanja, 15000 granata kalibra 155mm, te drugu pomoćnu opremu i rezervne dijelove. Iako se već tjednima nagađalo o američkome slanju modernih višecijevnih raketnih lansera s preciznim streljivom tipa M270 MLRS ili njegove manje varijante na kotačnim vozilima M142 – spomenuta američka odluka tu nije kraj slanja takve opreme, već tek njen početak.
Kako je zaobiđena ‘crvena crta’
Naime, iako je trebalo vremena da se razriješe ruske prijetnje o mogućem korištenju tog oružja protiv same Rusije – što su agresori tumačili kao prelazak “crvene crte” po pitanju direktnog uključenja SAD i NATO u rat – rješenje je pronađeno u odluci da se Ukrajini za takva oružja ipak isporuče tek standardni tipovi VBR projektila dometa do 70 km, koji ipak svojim dometom i preciznošću uvelike nadmašuju slične starije ruske sustave, te Ukrajincima rješavaju dosta problema. Jednako tako, predaja samo 4 takva američka oružna sustava trebala bi biti brza, budući je oprema već nedaleko Ukrajine, a oni bi ionako trebali prvenstveno poslužiti kratkoj obuci ljudstva za takva oružja koja će ubuduće stizati u većim količinama (što uz zalaganje SAD garantiraju i naznake o slanju M270 MLRS iz Velike Britanije, sada kad su vrata za to otvorena). Za razliku od ove američke pomoći, ponešto manje medijske pažnje zadobila je i najava od 2. lipnja da Švedska sprema slanje svog ukupno 4. paketa vojne pomoći Ukrajini, koji bi uz protuoklopno oružje i strojnice kalibra 12,7 mm trebao obuhvaćati i protubrodske rakete Robot-17 – lako i mobilno naoružanje nastalo švedskom prilagodbom američkih raketa AGM-114C Hellfire u aranžmanu tvrtke Bofors. Jednako tako, ponešto tiše prošle su i vijesti o poljskom slanju tri bitnice (18 komada) samohodnih haubica kalibra 155 mm tipa AHS Krab u Ukrajinu krajem svibnja, za što je već odrađena i obuka prvih stotinjak ljudi za posade. Tim je temeljem 2. lipnja onda objavljen i dodatan sporazum o prodaji, kojim je Ukrajina od Poljske za oko 700 milijuna USD kupila još oko 60 takvih samohodnih oružja s rokom isporuke do kraja ove godine. Dakle, ako na bojištima ne bude nekih katastrofalnih promjena, Ukrajina bi tijekom idućih mjeseci tehnikom iz SAD, Poljske, Češke, Italije, Francuske, Nizozemske i Njemačke trebala kompletirati ozbiljno topništvo zapadnoga tipa. Naravno, ako se tu ostvare sve najave i obećanja, koja uvijek padaju lakše od samih isporuka novaca ili tehnike.
Promjene na bojištima
Što se stanja na bojištima tiče, treba napomenuti da je usprkos brojnim zračnim uzbunama ruska strana zadnjih dana manje raketama gađala ciljeve u dubini ukrajinskog teritorija, osim 1. lipnja zabilježenog neuspješnog napada na željeznički sustav tunela Beskidy, koji kod Lviva Ukrajinu povezuje sa Slovačkom i predstavlja glavnu željezničku vezu sa zapadom. Inače, svih ovih dana nastavljena su brojna bombardiranja i raketiranja ciljeva uz linije bojišta, s posebnim naglaskom na zone intenzivnih borbi i njihova zaleđa. Kod Harkiva je stanje na bojištu posljednjih dana bilo promjenjivo – temeljem ukrajinskih napada oslobođena su sela Vesele i Male Vesele na oko 28 km sjeveroistočno od grada, iako su ruski agresori svojim protunapadima opet zauzeli selo Ternova. Budući da dosta izvora opet i selo Lipci stavlja u ruske ruke, to bi sada značilo da su napadači u tom kraju nanovo uspostavili koridor dužine oko 50 km uz granicu s Ruskom Federacijom, dubine 4 do 8 kilometara – što im ipak otežava doseg samog grada Harkiva topničkim sredstvima. Uz to, nije potpuno jasno ni stanje ukrajinskog napredovanja na sjeveroistok od Ternove prema Vovčansku (izgleda zaustavljeno), kao ni status mogućeg ukrajinskog mostobrana preko gornjeg toka rijeke Siverski Donjec kod mjesta Stari Saltiv, na oko 25 km južno od međudržavne granice. Pa ipak, izgleda da je ovo (kao i slično napredovanje od Harkiva na istok ponešto južnije) ipak potaklo ruske snage da krenu ojačavati ponešto istočnije smještenu zonu grada Kupjanska, koji je važno logističko središte agresora – to više što je posljednjih dana ondje dovršen i popravak željezničkog mosta kojim se otvara ruta na jug do nedavno osvojenog grada Limana na prvim linijama bojišta u Donbasu.
Selo Velika Komišuvaha je pod paljbom već mjesecima
Na oko 120 km jugoistočno, na bojištima oko grada Izjuma, izgleda da je stvarno bilo nekih ukrajinskih protunapada u kojima je onda oslobođeno selo Velika Komišuvaha, koje se i dalje drži usprkos ruskim nastojanjima da je nanovo zauzmu. Nisu bitno bilje prošli ni napadi na ostala mjesta u toj zoni, gdje su bilježena i ruska prestrojavanja oslabljenih postrojbi. Ipak, u zadnja tri dana, oveći napredak je izgleda postignut na oko 20 km jugoistočno od Izjuma, na prostoru ukrajinske enklave Svjatogirsk na sjevernoj obali rijeke Siverski Donjec. Ondje se nakon ruskog prelaska rijeke kod sela Yaremivka prvo pod napadom našao prostor mjesta Studenok, da bi se borbena djelovanja zadnjih dana pomakla istočno prema selima Sosnove i Jarova na samo 4 km oko Svatogirska. Iako se u izvorima fantastično nepouzdanih “kadirovaca” već i Svjatogirsk jučer proglašavalo osvojenim, izgleda da borbe ondje još traju. Dok je ta enklava pred osvajanjem, posljednjih su dana ruske snage praktično pa riješile otpor preostalih branitelja u šumama jugozapadno od Limana, okončavši time postojanje te ukrajinske enklave. Doduše, time su tek stigli u prostor naselja Stari Karavan i Raigorodok, između kojih su prelazi preko rijeke Siverski Donjec te na put prema oko 12 km jugozapadno smještenom gradu Slovjansk. Za očekivati je da su tu mostovi porušeni, a močvarni teren će pomoći zaustavljanju agresora, iako sve to itekako stavlja Slovjansk u domet ruskog topništva.
Glavni fokus – Severodonjeck
Glavno bojište u posljednjih nekoliko dana ipak je bilo oko 50 kilometara istočnije, u gradu Severodonjecku. Tijekom protekla tri dana agresori su postupno zauzeli oko 80 posto gradskoga prostora, potisnuvši branitelje u industrijsku zonu na jugozapadu grada. Iako se u zadnja 24 sata čulo i ponešto vijesti o većim ukrajinskim protunapadima u gradu, nije jasno koji je njihov pravi razmjer i uspješnost. Jednako je tako nejasno i stanje u zoni jugoistočno od Severodonjecka, gdje Ukrajinci i dalje izgleda drže dio obrambene zone centriran na prigradsko naselje Borivske. Sve to su sada zone urbanih borbi koje ne pogoduju strukturi snaga ruskih napadača, iz kojih se branitelji na kraju ipak imaju mogućnost povući na jugozapad, prema položajima svog uporišta u Lisičansku. Naglasimo još jednom da je upravo Lisičansk zapravo zadnje veliko naseljeno mjesto Luhanske oblasti pod ukrajinskom kontrolom, koje rijeka pomaže štititi od napada sa sjevera, dok još donekle funkcioniraju i tamošnji logistički pravci na zapad prema oko 60 km udaljenom Slovjansku, i na jugozapad prema oko 45 km udaljenom Bahmutu.
Strateški važna cesta pod ruskom paljbom
Upravo je ta cesta Bahmut-Lisičansk (T1302) predmetom i posebno ogorčenih borbi u zoni samog grada Bahmuta, konkretno na oko 15 km sjeveroistočno od Bahmuta, gdje su se tom pravcu Rusi primakli nakon zauzimanja Popasne i uspješnog svibanjskog prodora na zapad. Iako su načelno uspjeli stabilizirati stanje oko Bahmuta i obližnjeg Soledara, ukrajinski branitelji na tom prostoru vode dnevne borbe s ruskim snagama na oko 15 km dugom potezu sjeverozapadno uz spomenutu cestu od Soledara prema Lisičansku. Nakon privremenih ruskih prekida ove prometnice, ona je sada navodno kompletno u ukrajinskim rukama, iako su sela Bilogorivka i Berestove uz cestu pod učestalim napadima, a čitava je prometnica izložena ruskim granatiranjima – što, naravno, itekako otežava promet vojne logistike njome do Lisičanska. Jednako je tako načelno stabilizirana i ruska navala od Popasne na sjever, gdje se brani zaleđe otporne crte Girske-Zolote (u selima Komišuvaha i Vrubivka), kao i rusko napredovanje južno od Popasne, gdje se linija fronte stabilizirala uz sela i nedaleke obale vodnih akumulacija na rijeci Luhanj.
Mirnije od Donjecka do rijeke Dnjepar
Konvoj ruskih tenkova T-62 uočen na kolodvoru Melitopol, 25. svibnja 2022. godine
Za razliku od prostora Donbasa, posljednjih je dana bilo načelno mirnije na odsjecima fronte od Donjecka do rijeke Dnjepar, gdje se i dalje nastavlja bilježiti napade na Avdiivku te koncentriranje ruskih snaga oko Vasilivke na Dnjepru. Izgleda da su baš ondje, iza ruskih fortifikacijskih linija, na kraju završili i stariji tenkovi T-62, kojima su agresori naoružali pričuvne snage separatista, dok su za sebe zadržali svježe pristigle modernije T-72 i T-80. Dok nije jasno da li će to u nekom trenutku prerasti u ruski napad na sjever prema gradu Zaporižje, ipak je jasno da se na tim prostorima nastavlja sustavna ruska pljačka okupiranih prostora, kako žita iz unutrašnjosti, tako i zadnjih pošiljki čelika iz bivših tvornica u Mariupolju – čiji su drugi brodski tovar baš danas lokalni ruski podanici namjerili otposlati iz nedavno razminiranog teretnog dijela tamošnje luke. Jednako se tako barem donekle nastavljaju i ukrajinski pokušaji ofenzivnih djelovanja na krajnjem jugozapadu bojišta – na potezu fronte oko 80 km sjeveroistočno od osvojenog grada Hersona. Dok tu u zaleđu ruske snage nastoje organizirati okupacijsku vlast u velikim osvojenim dijelovima Hersonske i Zaporiške oblasti, među ostalim i poticanjem stanovništva da uzme rusko državljanstvo – a pri tome im sve veće probleme zadaju ukrajinski partizani i njihovi brojni napadi – oko mjesta Davidiv Brid na rijeci Ingulec i dalje opstaje ukrajinski mostobran nastao prelaskom rijeke u smjeru istoka. Oslobođeno područje tu je veliko oko 10 kvadratnih kilometara od granice Mikolajevske u Hersonsku oblast. Budući da ono otežava opskrbu ruskih snaga oko 30 km sjeveroistočno, usmjerenih prema ukrajinskome gradu Krivi Rih, ne čudi da ga ruske snage aktivno bombardiraju, te nastoje suzbiti. Pri tome do punog izražaja dolazi pretjerana rastegnutost slabo pješaštvom branjenih ruskih linija linijama, koje agresori u toj regiji zadnje vrijeme nastoje braniti i aktivnim postavljanjem minskih polja, kako uz rijeku Ingulec, tako i uz sam Dnjepar.
* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 3. lipnja 2022. pod nazivom “Kako je 100 dana rata u Ukrajini rasplinulo iluzije o svemoći ruske vojske” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/kako-je-100-dana-rata-u-ukrajini-rasplinulo-iluzije-o-svemoci-ruske-vojske-15206130
