Prije razmatranja uloga ratnih mornarica Ruske Federacije (Военно-морской флот Российской Федерации/Voyenno-morskoy flot Rossiyskoy Federatsii/Mornarica Ruske Federacije) i Ukrajine (Військово-Морські Сили України/Pomorske snage Ukrajine) treba nedvosmisleno reći sljedeće…

Ruski car Nikolaj I., vladao od 1825. do 1855.

Jasno je da Rusija želi okupirati cijelu Ukrajinu i pretvoriti je u svoj posjed, negirati njenu državnost, a Ukrajincima narodnost i nacionalnost, odnosno ukrajinsko državljanstvo. To ne iznenađuje jer je poznata tvrdnja ruskih nacionalista, pa i predsjednika Putina, da su Rusi, Ukrajinci i Bjelorusi isti narod, a koji je to narod – po njima je nedvojbeno. Ta politika s manjim popuštanjima zbog komunističke ideologije traje od najmanje 17. stoljeća i anektiranja Ukrajine (Car Nikolaj I.). Na taj bi se način Ukrajinci od naroda sveli na puku teritorijalnu pripadnost unutar Rusije. Svakako glavni podupiratelj takvih pogleda je Ruska pravoslavna crkva koja Ruse drži odabranim božjim narodom (zar i na našim prostorima to ne zvuči poznato?!), a Moskvu „trećim Rimom“. Ovdje je znakovit „treći Rim“, a ne „drugi Carigrad“. Ipak „treći Rim“ nije ostvaren bez Kijevs’ke Rus’  (ukrajinski: Ки́ївська Русь, ruski: Ки́евская Русь) Vladimira/Volodjomira Velikog, 988. godine i primanja kršćanstva, te Jaroslava Mudrog i njegovih moći u Kijevskoj katedrali.

Razni ciljevi ruskog postupanja

Dmitrij Medvedev i Aleksandar Vučić – dva oka u (ruskoj) glavi

Ovo nerazumno i katastrofično ponašanje te ratno razaranje Ukrajine mogli bi biti dio višeg cilja i uspostave ruske dominacije u cijelom pravoslavnom svijetu. Da, naravno, problem je NATO na putu, a nakon Ukrajine cilj su Moldova, Rumunjska, Bugarska, Makedonija, Crna Gora, Grčka i Cipar, a Srbija i Republika Srpska su tu i čekaju mig kako bi napravile nered i to ne po prvi put. Na udaru bi se našla i Albanija, ali i Bosna i Hercegovina, te u najmanju ruku južna Hrvatska. Pitanje je samo da li do Neretve, Splita ili po željama Vuka Karadžića, Ilije Garašanina, Stevana Moljevića, Karađorđevića, Slobodana Miloševića, svih bjelosvjetskih redikula pa do Šešeljevog malog od kužine Aleksandra Vučića, vrlog intelektualca Milorada Dodika… Ima ih još (pa i u Hrvatskoj), a tu je i neizostavni SANU. Naravno, ni susjedne države zapadnog kršćanstva ne bi ostale neokrznute. Na Crnom moru Gruzija je jasno označena meta još od 2008. godine. Ovo su počeci, a dokle će goropadni povijesni mitomani s „trećim Rimom“ ići – ovisi o odgovoru Zapada, ali ne samo NATO i EU. Nešto bi trebao raditi i „prvi Rim“, a ne samo se moliti i pozivati na savjest one koji je nemaju. Neodlučnost Zapada može pobuditi još veće apetite imajući u vidu teritorijalne pretenzije u Indijsko-pacifičkom prostoru. Ne veseli ni uspjeh ni neuspjeh bilo koje strane jer Rusija i ruski narod svejedno (svjesno ili nesvjesno) srlja u zagrljaj moćnoj Kini iz kojeg će se teško izvući bez velikih svjetskih „potresa“. U takvom savezu Rusi će se veoma brzo osjetiti kao manjina iako ih ima (etničkih) preko 100 milijuna.

Vladimir Veliki ili Sveti Vladimir od Kijeva

No vratimo se aktualnom ratu i ruskoj agresiji na Ukrajinu. Većini je jasno da je povijesno u tom prostoru najvažniji Kijev. Tu je formirana prva istočnoslavenska država, tu je 987. primljeno kršćanstvo pod vodstvom Vladimira/Volodjomira Velikog (od strane Bizanta),  a tu je i sarkofag velikog prosvjetitelja Jaroslava Mudrog. Kijev je Rusima važan ne samo kao glavni grad napadnute države – on je njihova tiha patnja pa će njegov povijesni dio htjeti sačuvati a bude li po njihovom možda bi postao i novi glavni grad Ruskog Carstva ili bar crkveno sjedište jer to je ipak bliže Atlantskom oceanu. Djelovanje u ostalom dijelu Ukrajine sve će više biti bezobzirno, rušilačko i divlje, a ljudi u ratu mogu biti puno gori od najgorih zvijeri. Silovanja se na žalost podrazumijevaju. Dovoljno je sjetiti se Berlina, pa i naših krajeva kuda prođoše osloboditelji, crvenoarmejci i četničke horde koji, eto, za tu prigodu promijeniše odoru, a na šajkaču umjesto kokarde staviše petokraku. Naravno, i tu je prisutna prirodna sila akcije i reakcije.

Ispod „radara“ prolazi drugi, vrlo važan među-cilj, a to je lišavanje Ukrajine Crnog i Azovskog mora. Već samim priznanjem Donjecka Rusija je „anektirala“ i Mariupolj (nešto manje od 500.000 stanovnika), pa i po cijenu razaranja samoga grada. Sljedeći cilj na jugu je ovladavanje Odesom (oko milijun stanovnika), što je olakšano zauzimanjem Hersona (oko 360.000 stanovnika). Vrši se veoma snažan pritisak na Mikolajev (oko 500.000 stanovnika) koji u ovim okolnostima slabe mornarice i praktički nikakvih površinskih snaga, podmornica i mornaričkog zrakoplovstva ima možda i presudni značaj za obranu Odese i zaustavljanje izbijanja ruskih snaga na Dnjestar te uzimanja dijela, ako ne i cijele Moldove. Zauzimanjem ukrajinske obale Crnog mora Moldova bi bila ugrožene i s juga, a Rusi bi izbili na kopnenu i pomorsku granicu Rumunjske. Takvo stanje nikako ne bi odgovaralo Turskoj, a već je ruskim anketiranjem Krima poremećena kakva takva ravnoteža između turske mornarice i crnomorske flote u Crnom moru.

Mornarički kapaciteti

Plaže oko Odese pune su ježeva i mina

Ukrajinska mornarica postoji u tragovima, iako je Ukrajina u sovjetsko vrijeme glede brodogradnje bila vrlo napredna. Također je za sovjetsku mornaricu proizvodila skoro sve pogonske strojeve – motore, plinske i parne turbine, te parne kotlove potrebne za nuklearni pogon. U prvom redu zbog siromaštva i nezainteresiranosti zapadnih zemalja Ukrajina nije mogla graditi svoju mornaricu, pored u početku značajnih brodograđevnih i zrakoplovnih kapaciteta. Pomoć u vidu otpisanih brodova obalne straže ničemu ne služi. Bilo bi puno bolje da su im poslali obalne protubrodske sustave i borbene bespilotne letjelice, a imaju ih u velikom broju. Ono što je u manjem obujmu od mornarice ostalo su snage obalne obrane i, vjerujem, mornaričke mine. Mine su razlog velikog opreza ruskih pomorskih snaga pa se drže dalje od obale i još ne poduzimaju pomorsko-desantne operacije na obalu oko Odese. Dodatni razlog je relativno slaba obučenost i manjkavo iskustva ruskih snaga u pomorsko-desantnim operacijama na branjenu obalu. Uz mornaričko pješaštvo, oko Odese su i topničke snage obalne obrane, te i dijelovi vojske, nešto više u dubini kopna.

Što se tiče raketnih snaga iz ostavštine SSSR, teško je išta pouzdano reći. Za nadati se kako nije sve demontirano i uništeno, te da je bar nešto upotrebljivo. U Ukrajini je na temelju sovjetske rakete Kh-35U razvijena protubrodska raketa R-360 „Neptun“ vjerojatnog dosega oko 280 km. Raketa je nešto duža od originala, i to zbog više goriva te posljedično većeg dometa. Sustav je predviđen za tri platforme – brod, zrakoplov i kamion. Kao što znamo, brodova i zrakoplova nema. Prema dostupnim podacima, Ukrajinske pomorske snage su na proljeće prošle godine raspolagale s manjim brojem sustava na kopnu. Vjerojatno 72*R-360 „Neptun“ i  6*RS-360 „Neptun“ sa po četiri rakete. Znači, s teoretskim plotunom od 24 rakete. Ti sustavi bi također mogli biti razlog što se ruski ratni brodovi još uvijek drže dalje od obale. Logičko je pitanje ima li tko tim sustavima poslati upotrebljive podatke o cilju. U razvoju R-360 bilo je problema sa sustavom samonavođenja i vjerojatno sa sustavom održavanja visina poglavito iznad kopna. Nije objavljen podatak s koje udaljenosti od obale te rakete mogu gađati pomorski cilj i da li se mogu upotrijebiti za gađanje kopnenih ciljeva. Teoretski, bojna glava (oko 145 kg) može potopiti ili izbaciti iz stroja ratni brod deplasmana do 5.000 tona. Zauzimanjem Mikolajeva na kraju zaljeva uvučenog u kopno – 65 km od obale, 60 km od Hersona i 100 km od Odese – ruske snage bi imale olakšan put prema Moldovi i Odesi. Na taj način vjerojatno bi i raketni sustav RS-360 „Neptun“ učinili bezopasnim za brodove. Ovo je jedna od onih situacija kada obalna pomorska postrojenja i obalni gradovi padaju djelovanjem s kopna, a vlastita mornarica im ne može pomoći. Nadam se da i mi iz ovoga možemo izvući određene strateške pouke, ne učeći lekcije na vlastitom iskustvu.

Teorija i stvarnost – može li Neptun zaista sve to pokriti?

Rusija je učinila velike napore te osuvremenila i pripremila Crnomorsku flotu za nadzor, pa i gospodarenje Crnim morem. Ima tu puno suvremenih malih brodova s velikim borbenim potencijalom, opremljenih najsuvremenijim raketnim sustavima za djelovanje protiv brodova i kopna, što je pokazano i djelovanjem u Siriji iz Kaspijskoga mora/jezera.

Novi patrolni brod Crnomorske flote, “Dmitrij Rogačev” klase 22160

Glavni brodovi Crnomorske flote s relevantnim oružjem za ovaj rat i djelovanja protiv Ukrajine su: Krstarica „Moskva“ (18*P-500 „Bazalt“ ili 18*P-1000 „Vulkan“ i top 1*130 mm/L70); 3 fregate Projekt 11356 „Gligorovič“ (8*„Kalibar“ ili „Oniks“ i top 1*100 mm); 2 lebdjelice „Bora“ (8*11356 „Moskito“ i top 1*76,2mm); 4 korvete „Bujan-M“ (8*2 „Kalibar“ ili „Oniks“); 3 desantna broda tipa „Aligator“ (300-425 vojnika, 20 tenkova, 1*122 mm mornarički „Grad“ s 40 cijevi za pripremu desantne osnovice; 1/II*57mm); 4 desantna broda tipa „Ropuča“ (10 tenkova ili 12BVP i 340 vojnika, 2*57 mm ili 1*76,2 mm i 2*30-cijevni „Grad-M“ od 122 mm); više različitih desantnih čamaca; više brodova specijalne namjene; više patrolnih brodova; vrlo važnih 10 protuminskih brodova od čega četiri najmodernija klase „Aleksandrit“ projekta 12700; sedam konvencionalnih podmornica, od toga 6*„Varšjanka“, 636.3 osposobljene za uporabu raketa „Kalibar“ i djelovanje protiv ciljeva na kopnu, te jedna „Kilo“, 877V – jedina s vodomlaznom propulzijom. Crnomorska flota ima vrlo snažno i brojno mornaričko zrakoplovstvo na kopnu (manje na brodovima), te izuzetno brojne raketne i topničke snage obalne obrane. Također ima mornaričko i mornaričko desantno pješaštvo. Tako snažna flota dodatno je ojačana površinskim borbenim i desantnim snagama iz Baltičke, Sjeverne i Pacifičke flote te Kaspijske flotile. U (1) Crnom moru i (2) Sredozemnom moru nalaze se sve tri krstarice Ruske flote s klasičnim pogonom. Na sjeveru je ostala samo jedna – „Petar Veliki“ s nuklearnim pogonom. Krstarice iz Sjeverne te Pacifičke flote su u Sredozemnoj eskadri i nalaze se u istočnom Sredozemlju s osloncem na bazu Tartus u Siriji. Ove snage bi uz pomoć zrakoplovstva iz Sirije, crnomorske obale i južnog okruga trebale spriječiti ulazak NATO pomorskih snaga u Crno more. Osobno mislim da bi im na Sredozemlju šanse bile jako male, kao i površinskim snagama NATO u Crnom moru, ako se prije napadnih djelovanja ne bi neutraliziralo obalnu obranu te mornaričko zrakoplovstvo u Crnom moru, poglavito na Krimu.

Tek letimičnim pogledom na ove snage jasno je kako su ukrajinske površinske pomorske snage nemoćne, a podmornice, koje bi jedine imale kakve takve šanse ne postoje.

Stanje na bojištima i pouke

Uništen urski tenk kod Mariupola

Gledajući stanje na cijelom ratištu nameće se zaključak da je zadaća snaga koje nadiru iz Bjelorusije te sa sjeveroistoka opkoliti, iscrpiti i zauzeti Kijev bez uništenja za Ruse mitskih dijelova grada. S istoka iz područja Kurska i Belgoroda – ne mareći za razaranja – nastoje osvojiti Sumi, Harkiv, dalje Poltavu te što prije izbiti na Dnjepar. Nakon slamanja otpora u Mariupolju, snage iz Luganska i Donjecka uz krak s Juga imati će za cilj zauzeti Zaporižje i Dnjipro. Na jugu je glavni cilj zauzeti Odesu, ali prije toga napadači moraju ili zauzeti ili zaobići Mikolajev, a onda neka Bog pomogne Moldovi.

Što bi bilo dobro činiti? Svakako zadržavati brzo napredovanje neprijatelja i maksimalno iznalaziti mogućnost bočnih udara i posebice udara po kolonama opskrbe. Također posvetiti maksimalnu pažnju i poduzeti sve mjere zaštite svoj pomoći koja braniteljima stiže preko zapadne Ukrajine. U ruskoj doktrine nema nikakvih iznenađenja. To je doktrina iz SSSR, poznata kao duboki prodori oklopno-mehaniziranih postrojbi uz pokušaj implementacije nekih načela zračno-kopnene bitke. Treba im maksimalno otežati izbijanja na Dnjepar i zauzimanje njene istočne obale. Na rijeci bi moglo doći do strateške stanke, pregrupiranja agresora i uvođenja značajnih svježih snaga u borbu. Svakako, treba ih usporavati i nanositi gubitke, a proljeće i posljedice viših temperatura trebali bi bit saveznik braniteljima.

Zapad se nije pokazao pouzdanim saveznikom, plaše se hazardera i njegovog iskustva sa saveznicima-štakorima. Kroz povijest se popuštanje bolesnim umovima pokazalo pogubnim. No, da – naravno – i takvima treba ostaviti mogućnost izlaska iz stupice kako ne bi u ludosti donijeli dalekosežne i za život na Zemlji katastrofalne odluke. Vidjeli smo kako je vlastodržac sebe legitimirao u Siriji jer ga je pozvao tamošnji diktator na vlasti. Što bi bilo da je, po tom uzoru, netko ušao ili uđe u Ukrajinu, na poziv legalne i demokratski izabrane Vlade?!

Zar i netko sa Zapada nije bio jamac ukrajinskoj samostalnosti, integritetu i suverenitetu u Budimpešti, 1994. godine?! Tko će takvima vjerovati u budućnosti? Žao mi je, moji dragi Ukrajinci, ali to vam je bila strateška i povijesna pogreška. Očito niste izvukli pouke iz povijest, iz 17. stoljeća, ni iz Holodomora za vrijeme Staljina, iz 20.stoljeća. Da ste ih izvukli i da vas prevaranti sa Zapada i Istoka ne z…..še, ne bi bilo ovog zla u 21. stoljeću.

Iako je krivnja načelno uvijek na pojedincu, narodi kao kolektivitet ne mogu se oprati od zločina koja u njihovo ime počiniše pojedinci. To je posebno jasno kada im kolektivno daju podršku, sudjeluju u ludostima, i na kraju ih slave ako uspiju i eventualno osuđuju ne zbog zločina već zbog neuspjeha. Slava (živjela) Ukrajina! Ruski ljudi, i vi ste odgovorni za vaše ludonje, pomozite da ova ludost prestane, riješite se mitomanije i megalomanije (imate preko 17.000.000 km² kopna). Vi ste Europljani i vama je mjesto u Europi. Iako ste najveća imperijalna sila (16. stoljeće, Ivan Grozni), prema nekima ste populacijski patuljak. Nemojte da vaš destruktivni doprinos ljudskoj zajednici nadmaši sve dobro što učinište.

* gost autor: Zdravko Kardum; bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini