U trećem nastavku serijala bavimo se modernim razvojem ratne mornarice Hrvata na Jadranu. Nakon što smo u prijašnjim tekstovima obuhvatili dolazak Hrvata na Jadran, te niz uloga istočne obale Jadranskoga mora u kazalištu velikih pomorskih sila, vrijeme je sagledati razvoj stvari u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, i posebice gdje je Hrvatska ratna mornarica danas. Nakon završetka Drugog svjetskog rata mornarica se razvijala i sve više postajala suvremena te primjerena za obranu Jadranskog mora. Na početku je nešto brodova dobiveno na ime reparacije, a već 1945. SAD su dale FNRJ osam drvenih torpednih čamaca „Higgins“. Prema dobivenoj dokumentaciji u brodogradilištima na Korčuli i u Trogiru izgrađeno je ukupno 76 takvih brodova (prema Hrvatskoj tehničkoj enciklopediji). To je bilo vrijeme flote, velikog broja malih brodova.

Veliki iskorak glede borbenih sposobnosti JRM učinjen je 1960-tih, kada su u SSSR kupljeni deset raketnih i četiri torpedna čamca. Još 10 torpednih čamaca je izgrađeno po licenci u Kraljevici. Velikim naporima priskrbljene su i podmornice, a kao rezultat velikih napora izgrađene su podmornice vlastitog dizajna, klase „Heroj“ u brodogradilištu Split. Tri podmornice predane su mornarici u kratkom razdoblju. Od brodova i podmornica sa značajnim borbenim sposobnostima izgrađeno je u Kraljevici šest raketnih topovnjača klase „Končar“ (RTOP-401 do RTOP-406), predanih na uporabu od 1976. do 1983., te VPBR-33 „Kotor“ (1986.) i VPBR-34 „Pula“ (1988.). U Splitu su izgrađene dvije podmornice: P-831 „Sava“ (1978.) i P-832 „Drava“ (1980.). U SSSR su kupljeni i nakon toga naoružani protubrodskim raketama VPBR-31 „Split“ (1980.) i VPBR-32 „Koper“ (1982.). Upravo su ovi brodovi bili polazište za dizajniranje VPBR-33. Značajno povećanje borbenih sposobnosti nastupilo je uvođenjem raketnih i torpednih čamaca ruske konstrukcije. JRM  je uvelike preuzela nadzor nad Jadranskim morem, a Talijani su brzo odgovorili raketnim topovnjačama „Sparviero“. Bilo je to nadmetanje „moskitnih“ flota istočne i zapadne obale Jadrana. 

Iako je osamdesetih realizirano nekoliko osmišljenih projekata (6xRTOP-401; 2xVPBR-31; 2xVPBR-33; 2xP-831, te nekoliko pomoćnih ratnih brodova) osjećao se idejni zamor na novim projektima, pomanjkanje financija, nedostupnost kvalitetne opreme sa Zapada, slabljenje kvalitete polaznika Akademije, te sve veće nepovjerenje među časnicima. Najnoviji projekt bio je početak grdnje RTOP-411. Razmišljalo se o gradnji novih podmornica s protubrodskim raketama po projektu „Lora“, te o nabavi zamjenskih brodova za nekad brojnu flotu patrolnih brodova. Ti novi brodovi trebali su na višu razinu dići PPd sposobnosti ali i preuzeti nadzor nad gospodarskim pojasom kada on bude proglašen. Razmatrale su se protupodmorničke korvete/mali protupodmornički brodovi („Малый противолодочный корабль“ – MPK) sovjetskog dizajna klase Grisha („Альбатрос“). Pored svih teškoća, pred početak raspada SFRJ, pretvaranja JNA u srpsku vojsku i početak Domovinskog rata, JRM je raspolagala velikim brojem brodova s respektabilnim sposobnostima. Geopolitičke prilike u svijetu, političke i općenito društvene neprilike u zemlji učinile su da i ova mornarica završi ne slavnije od kraljevske. Završila je neslavno i sramno jer je dio svojih borbenih sposobnosti upotrijebila protiv naroda i obale s kojim i na kojoj je živjela pola stoljeća.

Dijelom i od  te mornarice koja se raspadala u krvi u vrijeme Domovinskog rata, stvorena je Hrvatska ratna mornarica (HRM) na ponos svog naroda. Ona treba i mora biti dostojna slavne pomorske prošlosti Hrvata, simbol suvremene Hrvatske i pokazatelj njene pomorske orijentacije. Ova naša (državna) mornarica je reinkarnacija slavne (državne) mornarice iz vremena srednjovjekovne hrvatske države, a koja je kao državna pouzdano postojala za vrijeme Petra Krešimira IV i Dmitra Zvonimira.

Republika Hrvatska uspjela se domoći oko tridesetak brodova i plovnih sredstava različitih kategorija i namjena, a to je bilo manje od 20 posto broja brodova baziranih na Jadranu. Kao što se vidi iz tablice, JRM je u flotnoj listi sveukupno imala 344 broda i plovna sredstva bez popisanih minolovaca. Borbeno najvrijedniji brodovi bili su raketna topovnjača (RTOP-402), raketni čamac (RČ-310), torpedni čamac (TČ-222) i tri patrolna čamca klase „Mirna“ (PČ-171, 180 i 181). Za najubojitije brodove, RTOP i RČ, nismo imali rakete. Ipak, najvrijedniji brod nalazio se pri kraju gradnje u Kraljevici, „Kralj Petar-Krešimir IV“, s u to vrijeme suvremenim i svim proturaketnim sustavima JRM superiornim protubrodskim raketama RBS-15. Kasnije je izvršena modernizacija RTOP-21 „Šibenik“ i izgrađena su tri obalna mobilna lansera za iste rakete. U početku glavna snaga je bilo obalno topništvo, ali je prevagu donijela raketa. Raketni čamac nikad nije vraćen u funkciju pa je pretvoren u brzi ophodni brod minopolagač. U HRM čamci su preimenovani u brodove. Još valja napomenuti da su diverzanti HRM oštetili jedan patrolni čamac JRM – isti je nakon popravka postao naš ophodni brod „Šolta“.

Gdje smo danas, 25 g. od „Posejdona-94“ i 24 g. od „Oluje“ ?

„(…) Ako tek pogledamo povijest čovječanstva, na prvi mah ćemo se osvjedočiti o velikoj istini da niti jedan narod nije mogao da postane trajno velikim i moćnim, ako ne imađoše mora i na moru razvita pomorstva… dočim i sitne, po svom teritoriju, državice uz razvijeno svoje pomorstvo postadoše moćne i bogate“, (don Bare Poparić, „Pomorska sila Hrvata“, 1899.)

Moglo bi se slikovito i na prvu reći da smo na dnu kace. Ipak, bolje je izložiti stanje pa tek onda izvesti zaključak. Najprije treba reći što bi to trebala biti svrha HRM i kako je opravdati, odnosno koje zadaće treba biti u stanju riješiti. Sve te zadaće mornarice ostvaruju kroz davno poznate sadržaje pomorskog ratovanja/djelovanja, samostalno i/ili uz sudjelovanje ostalih dijelova oružanih snaga, a to su:

(1) površinska djelovanja

1. protubrodska
2. djelovanje po ciljevima na kopnu
3. desantna
4. protudesantna djelovanja

(2) podvodna (ispod razine mora) djelovanja

1. podmornička
2. protupodmornička
3. minska
4. protuminska

(3) djelovanja u i iz zračnog prostora

1. obrana od napada iz zraka (protuzračna i proturaketna obrana – PZ i PRO)
2. napadi iz zraka po ciljevima na moru, podmorju, te otočkom i obalnom kopnu

(4) specijalna djelovanja

1. na moru
2. na kopnu

(5) zaštita i osiguranje borbenih djelovanja

(6) logističko, personalno i borbeno osiguranje i potpora

Sistematska razrada nabrojenog zahtijeva zasebne teme po sadržajima pa se ovdje neće obrađivati, ipak – usputno će se spominjati sa snagama koje bi to trebale provoditi, poglavito u dijelu površinskog djelovanja. Jasno je kako snaga nikad nema dovoljno, ali katastrofalno je „zabijanje glave u pijesak“ i odsustvo skepticizma u definiranju potrebnih snaga, mogućih vitalnih ugroza ma koliko one bile male vjerojatnosti. Stalno treba imati na umu kako su možda najmanje vjerojatne ugroze istovremeno i najopasnije.

Po tko zna koji put potrebno je ukazati na činjenicu kako flotu nije moguće stvoriti za kratko vrijeme, jer flota podrazumijeva brodove i ljude, i još puno toga. Nabrojeno i naznačeno čini tek dio pomorske  snage (moći) čije sastavnice nalazimo u promišljanju jednog od u povijesti najvećih zagovornika mora i mornarica, Alfreda Thayera Mahana (1840.-1914.), a one su: (1)geografski položaj države, (2) fizički oblik države, (3) protezanje državnog teritorija, (4) stanovništvo, (5) nacionalni karakter i (6) upravne ustanove (politika). Ove sastavnice su nezaobilazna polazišta, a postale su i postulati izgradnje svake iole ozbiljne pomorske doktrine. Ipak treba znati kako pomorska strategija i  pomorska moć zavise o vrednovanju položaja nacije (u našem slučaju: pomorski, kopneni, dunavski, srednjeeuropski, mediteranski, balkanski) i nacionalne politike dovedene u vezu s mornaricom (ratnom mornaricom) te brodarstvom (trgovačkom mornaricom).

Gledajući na pomorsku moć Hrvatske s pozicije strategije vidljiv je povoljniji položaj istočne (hrvatske) obale s otočnim nizom u odnosu na zapadnu obalu Jadranskog mora. Takva obala i otoci omogućavaju uspostavu učinkovite obalne obrane i dobro štićene rajone baziranja pomorskih snaga, posebice manjih brodova, takozvane „moskitne flote“. Današnji mali brodovi deplasmana od pedesetak do 1.000 tona mogu raspolagati razornim raketnim naoružanjem za izvođenje učinkovitih napada po kopnenim ciljevima i po svim klasama ratnih brodova, i to samostalno, ili uz sudjelovanje snaga obalne obrane, zračnih i kopnenih snaga. Fizički oblik države nam je jako hendikepiran, poglavito od Cetine prema jugu a izrazito i zabrinjavajuće od Neretve do rta Oštro. Državni teritorij prati obalu ali je na već spomenutom jugu to problematično jer je iz jedinstvenog geografskog prostora istrgnuta BiH, što je razdvojilo panonski od južnojadranskog dijela Hrvatske. Tom uskom dijelu kopna hendikep mogu umanjiti samo kvalitetne osmišljene pomorske snage i snage obalne obrane. U ovome dijelu obala može biti opasno ugrožena i s kopna.

Stanovništvo koje se brojčano smanjuje, a istovremeno i sve više stari, već sad je postalo kritičan čimbenik za očuvanje stabilnog društva. Pored tog demografskog problema katastrofalnih razmjera snašli su nas i veliki migracijski problemi jer nam veliki broj radno aktivnih ljudi napušta zemlju. Neće dugo proći i bit ćemo u problemima kako kvalitetnim kadrom popuniti i ovako devastiranu mornaricu, ali i ostale dijelove OS RH. Nacionalni karakter stanovništva u toj premaloj brojnosti je povoljan. Zbog povijesnih grijeha, u prvom redu političkih struktura, odnos prema najvažnijim državnim vrijednosti je raznolik i često negativan jer se nezadovoljstvo institucijama prenosi tamo gdje ne bi trebalo. Ako tek pogledamo kritičare možemo ih svrstati bar u dvije kategorije, i to: (1) one koji kritiziraju pojavnosti jer vole svoju zemlju i žele promjene na bolje. Njima nikakav političar ili neki drugi povlašteni državni dužnosnik ne može nanijeti toliko zlo da zamrze svoju Hrvatsku; te (2) one koji joj i nisu baš naklonjeni pa zbog stvarno loših pojavnosti izražavaju svoju ogorčenost i prema državi. Takvi bi najradije da Hrvatske nikad nije ni bilo. (3) Treća kategorija nisu kritičari već oni koji hvale državu, stranke i politiku iz čistog interesa, to su oni (primijenjeno na pojedince i grupe) za koje je u „Memoarima“napisao Friedrich II. ili Friedrich Veliki: „(…) Umjesto da smjelo krstare među oblacima, takvi ljudi samo znaju metodično gmizati kroz kaljužu. Oni nikad nisu u nedoumici i nikad ne saznaju uzroke svojih trijumfa ili poraza“.Valja priznati, dobro znaju korito na kojem će se napojiti. Ovi su dugoročno najveća opasnost za državu i narod.

Na koncu svaki ratni cilj, pa bio on i najviše strateške razine, i sredstvo politike, uvijek ili skoro uvijek se postiže krvavim sukobima na taktičkoj razini iako ih je bolji postići bez borbe. Za vođenje borbenih djelovanje potrebne su snage (ljudi i sredstva) sposobne za vođenje borbenih djelovanja s  ciljem ostvarenja zadaća koje postavlja strategija. Što se tiče upravnih ustanova (politike) dovedenih u vezu s mornaricom, pomorstvom i općenito morem – poštovani čitatelji, pokušajte sastavnice pomorske moći, pomorsku usmjerenost i pomorsku nacionalnu politiku prepoznati na primjeru Hrvatske.

Stanje sposobnosti HRM

Svakako prva sposobnost mornarice (flota i obalna obrana) je sposobnost za površinsko ratovanje koje često sadrži i sposobnost vlastite obrane od napada iz zraka. Obrana od napada iz zraka u suvremenim uvjetima svodi se na proturaketnu obranu. Gdje je tu Hrvatska ratna mornarica (HRM)?

Protubrodsko djelovanje bazira se isključivo na starom i zastarjelom sustavu zasnovanom na raketi RBS-15B. Već je puno o tome pisano, ali valja naglasiti kako tu konkretnu inačicu, te inače svojevremeno kvalitetne rakete, već dugo u uporabi nema baš nitko. HRM ima ukupno osam nositelja tih raketa (pet brodova i tri MOL-a) s ukupno mogućih 48 lansera. Takav plotun krajem osamdesetih i početkom devedesetih teško bi preživio i brojni sastav moćnih brodova. Danas? Za te rakete je mnoge pričuvne dijelove nemoguće osigurati, a modernizacija je postala nemoguća ili bar jako, jako neisplativa. Brodovi su stari i osim urednog održavanja izgleda, malo se ulagalo i ulaže u održavanje borbeno ispravnog stanja, a nema ni govora o modernizacijama vitalnih sustava. Ipak najveći problem je što nema prave i pravovremene artikulacije potreba.

Pitanje je protiv kakvog bi se neprijatelja ili, ako ne želimo spominjati neprijatelja, protiv kakvih bi se snaga taj sustav mogao efikasno upotrijebiti. Takve snage jednostavno nije moguće zamisliti. Vjerujem kako bi bili nadmoćni  susjedima na istočnoj obali Jadranskog moru, a ne vjerujem da će nedavni agresor krenuti dunavskom flotilom u „oslobađanje srpskog mora“. Možda je netko zaključio kako je NATO i EU bar do kraja svijeta, pa i dalje, te kako nitko „vanjski“ nikad neće ući u Jadransko more ili ga naciljati izdaleka. Iako je stanje protubrodskih sposobnosti alarmantno, one u odnosu na ostale sposobnosti još nisu do kraja nestale. Sposobnost djelovanja po ciljevima na kopnu je zanemariva. Najveći kalibar je 57 mm. Domet i razorna snaga projektila su nedostatni. Raketni sustav RBS-15B nije predviđen, a nije ni dizajniran za djelovanje po ciljevima na kopnu.

Kad je prije skoro dvadesetak godina mornarica tražila pukovniju ili bar bojnu mornaričko-desantnog pješaštva – tome se nije udovoljilo. U jednom je trenutku na papirima bila nacrtana bojna, a kasnije je bila i obrisana. Rečeno je kako će gardijska brigada HKoV biti osposobljena za mornaričko-desantna djelovanja, a jedna bojna za to u potpunosti specijalizirana. Gdje smo, znamo li?! Sada se prodaju „neke stvari pod bubrege“ i eto – Hrvatska vojska priprema marince. Nedavno su izvršili uspješan pokazni pomorski desant na branjenu obalu i uspostavili mostobran!? Znamo li uopće što je to pomorski (pomorsko-zračni) desant na branjenu obalu, kakve snage podrazumijeva, i koliko je to složena i bez izuzetka krvava operacija?! S druge strane, za uspješnu protudesantnu obranu obale nužni preduvjeti su uređena obala, obučene i opremljene snage na kopnu, ispred njih respektabilne flotne snage i topničko raketne snage obalne obrane koje su u stanju neprijateljskom desantu nanijeti velike gubitke, a iznad njih zrakoplovne snage za potporu i lovačku zaštitu, te raznovrsne i slojevite snage PZ i PRO na kopnu i brodovima.

O sposobnostima od broja 2 do 6 u ovome članku neće biti govora jer bi to bilo trljanje soli na neizdrživo bolnu ranu.

Umjesto zaključka

„Odista ako budući povjesničar jednog dana bude morao odrediti dan kada je odlučen ishod Prvog svjetskog rata, on će vjerojatno izabrati 2. kolovoza 1914. godine – dan kada Engleska još nije bila ni stupila u rat, kad je Winston Churchill u 13.25 sati izdao zapovijed za mobilizaciju britanske mornarice“ (Sir Basill Henry Liddell Hart, „Strategija posrednog prilaženja“)

Zašto „umjesto zaključka“? Ne želim ovom članku davati proročansku važnost pa donositi zaključke kao konačne sudove. To nije njegov cilj. Cilj je ukazati na važnost, ali i na probleme mornarice koji su prije svega proizišli iz njenog zanemarivanje i neshvaćanja važnosti mora kod izrazito kopneno orijentiranih rukovodećih struktura u GS OS RH i Ministarstvu obrane, te pogubne šutnje najviše rangiranih mornaričkih kadrova i pomorske struke. To se čini u kontinuitetu još iz vremena Domovinskog rata kada su neki „veliki umovi“ predlagali braniti more postavljanjem minobacača po otocima pa sve do danas kada nam se baze pretvaraju u vojarne, mornari nazivaju vojnicima, umjesto oružanih snaga nameće vojska, mornarički časnici studiraju vojno pomorstvo (vojnu nautiku, vojno brodostrojarstvo i vojnu…). Brodovi se često nazivaju vojni ili brodovi Hrvatske vojske, ne znajući da je taj „vojni brod“ u hrvatskom jeziku zapravo pogrešno shvaćeni prijevod ruskog naziva („военный корабль“) za „ratni brod“. Konvencija UN o pravu mora ne poznaje termin „vojni brod“ kakav se nama nameće, ali koga je to briga. Ona poznaje termin „ratni brod“ („warship“) i propisuje njegov status i pravo na moru, u vrijeme rata i vrijeme mira.

Ovakvo devastiranje značaja i podcjenjivanje mornarice nije zabilježeno od Arpadovića 1102. godine, pa je čak i Koloman shvatio koliko je mornarica važna. Čak i omrznuti velikosrpski režim jedne od tamnica hrvatskog naroda, Kraljevine Jugoslavije, imao je Ministarstvo vojske i mornarice, istina i ministra vojnog („vojnâ“=„rat“). U niti jednoj državi u Europi ili NATO-u ustrojbeni čin zapovjednika mornarice nije niži od ustrojbenog čina zapovjednika vojske (kopnene vojske), ali naši veliki stratezi, ratovođe ili možda vojskovođe u mandatu ne ovoga načelnika glavnog stožera i ne ovoga ministra obrane to učiniše, kako bi „svjedočili tisućljetnu pomorsku povijest hrvatskog naroda“. Kako i ne bi kad i ruski carski admiral tvrdi da su Hrvati u srednjem vijeku bili jedini pomorski narod među Slavenima. Također na Zapadu na kojega se tako rado pozivamo nigdje nije ustrojbeni čin zapovjednika brigade viši od ustrojbenog čina zapovjednika flotile, isti je ili niži.

Za mornaricu u cjelini, a poglavito za flotu, od životne važnosti je odgovarajuća infrastruktura na kopnu gdje brodograđevni i remontni kapaciteti imaju nezamjenjivu važnost. Pored toga, rajoni baziranja i pomorske baze moraju biti u stanju omogućiti u miru baziranje primjereno 21. stoljeću, primjerene uvjete za obuku te održavanje brodova, a u vrijeme rata siguran i kvalitetan odmor, te revitalizaciju ljudi i tehnike. Pomorske baze nisu tek obične vojarne ili kasarne. Na ovim našim prostorima, povijest nas poučava od Ilira, preko srednjevjekovne Hrvatske države, Venecije, Austrougarske i obje Jugoslavije ,kako nema kvalitetne mornarice bez razvijene infrastrukture. Što smo mi učinili i što činimo? Mornarica nema ni jedan dok, lift (dizalo) ili navoz na koji bi mogla podići ili izvući brod. Na ono malo što je ostalo u devastiranim brodograđevnim i remontnim kapacitetima u državi mornarica nema utjecaja. Bez vlastite ratne brodogradnje i remontnih kapaciteta za brodove deplasmana 1.000-2.000 tona, bez temeljnog i školovanja na strateškoj razini, te obuke u vlastitoj državi nije moguće imati kvalitetnu ratnu mornaricu. Svakako na svim razinama treba se čuvati „besplatnog ručka“.

Mornarica je do krajnjih granica devastirana i degradirana materijalno, personalno i moralno. Brodovi su stari i neadekvatni za odgovor na potencijalne izazove, personalna brojnost svedena je na trećinu brigade kopnene vojske. Mornarica nema vlastitu specijalističku izobrazbu, nema školu taktike, nema potrebne materijalne (brodovi, kabineti, trenažeri poligoni, taktičke vježbaonice) pa i ljudske resurse za obuku, ubija joj se tradicija i prepoznatljivost, a to vodi u moralni ponor. Brodovi sve više služe kao kulise za proslavu raznih događanja po načelu dobro poznatih „Potemkinovih sela“. Sjećam se odlučnosti posada kada su isplovile u područje Mljeta za veličanstvenu „Oluju“ sa spremnim raketama za lansiranje (sad se ispaljuju), odlučnih da i po cijenu života spriječe prodor neprijatelja zapadno od rta Oštro – a sad nemaju nikakav kontakt s modernim mornaričkim borbenim sustavima, nemaju novih brodova pa glancaju vojničke čizme i brodove zrele za muzej ili rezalište. U suvremenim i normalnim flotama ciljana prosječna starost brodova je 15 godina. Kolika je starost brodova u flotili i „čudnovatom kljunašu“ zvanom obalna straža lako je izračunati.

Mnogi se pozivaju na Predsjednika Tuđmana kad im to odgovara, a kad im ne odgovara zaboravljaju njegove vrijedne ideje i putokaze – a tako je lijepo i nedvosmisleno odredio mjesto i ulogu svekolikog sustava hrvatske obrane, postrojbi hrvatske oružane sile i svih njezinih grana koje se izgrađuju u interesu obrane Domovine. Davno je prošlo „doba razuma“ kada su ratovali ratnici ili vojevali vojnici. U to vrijeme civili su bili pošteđeni i za njih se ne bi ništa bitno mijenjalo. Promijenio bi se gospodar kome su nastavili plaćati poreze. Bilo je to vrijeme kad se još uvijek nije moglo niti pomišljati na zajednice slične današnjim državama. Danas su prilike drugačije jer već odavno ratove ne vode samo oružane sile, ratove vode države i narodi, a posljedice su velike. Ogledaju se kroz ogromna razaranja i ogromne, često nenadoknadive ljudske gubitke. Upravo poradi toga nije ekskluzivno pravo onih na vlasti da bez naroda odlučuju o tome što je najbolje činiti kako bi sustav obrane bio učinkovit, po mogućnosti optimalan te na najbolji način jamči sigurnost države i naroda.

Svjedoci smo  da za učinjene promašaje nitko ne odgovara jer je dovoljno „raditi u dobroj vjeri“, a za kompetencije nitko nikoga ne pita. Naime, dovoljno je biti blizu onom već spomenutom koritu. Ako se već uzburka javnost onda tamo neki „lijevo krilni dobije šamar“ i idemo ispočetka. Dobar primjer je odgovornost za, kako izgleda, katastrofalan posao glede remonta MIG-ova. Nije samo to, ima toga još i u Kopnenoj vojsci i u Zrakoplovstvu. Naravno, ima i u mornarici za koju je netko svojevremeno odlučio kupiti i na taj način „ispod preše“ spasiti dvije RTOP i pomoći siromašnoj Finskoj. To je humano i blagoslovljeno jer je stvarno u redu kad bogati pomažu siromahe. Brodogradnja i općenito industrija nam ne trebaju jer to ipak opterećuje moždane vijuge.

Propusti u kvalitetnoj izgradnji sustava obrane u miru su nenadoknadivi, poglavito u mornarici, a posljedice mogu biti katastrofalne – čak do gubitka države i nestanka naroda. Povijest nas na to upozorava, kao i poznati američki general Douglas MacArthur 1935. godine, koji je u „IZVJEŠTAJU NAČELNIKA GLAVNOG STOŽERA“ napisao: „Održavanje u vrijeme mira nepotrebno razvijenog vojnog aparat zahtijeva veliki utrošak sredstava. Ali, minimalne potrebe se bezuvjetno moraju prihvatiti. U ratu ne postoji djelomični uspjeh. On je vrlo blizu poraza, a vojni poraz sobom donosi političku, ekonomsku, društvenu i duhovnu propast naroda“. Koliko je cijenjeni general u pravu svjedoči povampireni iredentizam i imperijalizam u nekih naših susjeda. Neki bi razdvojili hrvatski nacionalni korpus i utopili ga u neprepoznatljivu masu naroda, jezika i kultura, neki bi željeli naše primorje, neki misle kako imaju pravo na cijelu Hrvatsku, a eto – neki bi nam i ostavili „ostatke ostataka“. Ovi zadnji, iako puno galame vjerojatno su i najmanje opasni, a glavna poluga im se izbija onemogućavanjem imperijalističkog djelovanja SPC te dovođenjem pravoslavlja na uljuđenu razinu iz vremena Austrougarske.

Pored svega držim da još ima vremena za učiniti iskorak. Imamo ministra obrane s jakom pozicijom u Vladi, ratnim putem zasluženog respekta, velike želje i dobre vjere za učiniti OS RH važnim garantom sigurne budućnosti hrvatskog naroda i države za što, iako važan, samo novac ipak nije dovoljan. Još samo da nositelji dužnosti u lancu odlučivanja prepoznaju važnost Hrvatske ratne mornarice i sudbinsku povezanost hrvatskog naroda s Jadranskim morem, Mediteranom, i time s cijelim svijetom.

 

*gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini