Samo dan nakon odlaska Kofi Annana s mjesta UN pregovarača za Siriju, koje prati i glasovanje o nasilju u Siriji pred Općom skupštinom UN u New Yorku, sprema se početak ozbiljnog režimskog napada na pobunjenike u Aleppu. Upravo je to trenutak kojeg je Republika Srbija odabrala za evakuaciju svojih građana iz te, ratom potresene zemlje – službeno, “zbog pogoršanja bezbedonosne situacije u toj zemlji“.

Prva skupina građana Srbije evakuiranih iz Sirije stigla je u Beograd oko 15 sati

Poduhvat je organiziran po nalogu Vlade Srbije, u suradnji Ministarstava vanjskih i unutarnjih poslova Srbije. Posao je na terenu operacionaliziran putem veleposlanstva RS u Damasku, koje je još od ožujka obavještavalo oko 200 srpskih državljana o mogućnostima izvlačenja. Nakon tih dužih najava te poziva, prije oko dva tjedna se krenulo i konkretnije, po sustavu koji je korišten i tijekom prošlogodišnje evakuacije iz Libije. Posebnom zračnom linijom, namjenskim zrakoplovom JAT-a, organiziran je prijevoz 43 osobe, građana RS i članova njihovih obitelji (većinom žena udatih za Sirijce – iz samog Damaska, ali i iz drugih krajeva države), koje su se prijavile za povratak u domovinu. Let je krenuo iz Beograda danas, 3. kolovoza 2012. godine, u 7 ujutro, ne bi li se u zračnu luku “Nikola Tesla” s putnicima vratio u 14.50. Najavljeno je da slični letovi mogu biti i ponovljeni ubuduće, bude li za to potrebe. To ne bi čudilo, ima li se u vidu izjava Dragan Markovića iz Ministarstva unutrašnjih poslova RS:

“Većina njih se još nije odlučila da dođe u Srbiju, budući da se uglavnom radi o mešovitim brakovima. U Alepu, gde se vode borbe i gde nije bilo bezbedno da se naši građani evakuišu, ostalo je nekoliko desetina naših državljana, s kojima smo u kontaktu“.

Dok su neke države u  akciju sličnu današnjoj srpskoj krenule još sredinom srpnja – recimo, Irak, koji je tada tijekom 48 sati u 8 zrakoplova prevezao oko 750 Iračana iz Damaska – Hrvatska i BiH tu izgleda stvari gledaju više flegmatično. Dok je BiH za svojih procjenjenih 300 do 500 građana u Siriji jednostavno objavila poziv da napuste Siriju, ali i objavila da ne planira ništa, Hrvatska nije napravila niti to.

Naime, prema informacijama iz Ministarstva vanjskih i europskih poslova, za vlasti RH stvar je završila informacijom da u Siriji navodno više nema osoba s isključivo hrvatskim državljanstvom – dok vjerojatno još ima ljudi s dvostrukim državljanstvom, valjda i hrvatskim i sirijskim. No, budući da se za njihovu evakuaciju ništa nije planiralo, ispada da se po gledanju vlasti u Zagrebu tim osobama sva interakcija s Hrvatskom svodi samo na periodičko plaćanje hrvatskih dokumenata, te mogućnost dodatnog registriranja za glasovanje na ovdašnjim izborima. Opravdanje za taj iznimno čudan pogled na stvari pronađen je u nepostojanju čvrstoga popisa osoba s dvojnim državljanstvom i nemogućnosti da ih se prisili na registraciju ili neko organizirano izvlačenje iz zemlje u ratu. Doduše, to je točno onaj isti problem kojem su u Srbiji doskočili višemjesečnim organiziranim pozivanjem nositelja dvojnih dokumenata – koje je na kraju postiglo da danas u Beograd prispije grupa sastavljena većinom od žena i djece iz takvih miješanih srpsko-sirijskih životnih situacija.

Što se hrvatskih dvojnih državljana u Siriji tiče, takvo praktično državljanstvo drugoga reda – gotovo jednako korisno kao i članarina u nekom nenametljivom inozemnom klubu skupljača salveta – dodatno ističe i činjenica da je Hrvatska desetljećima u Siriji imala poslove i građane, ali ne i veleposlanstvo. Sve od uspostave diplomatskih odnosa RH i Sirijske Arapske Republike 29. kolovoza 1997. godine, oni neobjašnjivo uporni pojedinci – koji baš insistiraju imati te, u Siriji praktično beskorisne papire zvane Domovnica, Putovnica i Osobna iskaznica – po te svoje hobi-dokumente moraju ići u Egipat (Abou El Feda St. 3, Zamalek, Cairo, Egipat). Radi se o putu koji je postao posebno nezgodan otkad je RH krenula uvoditi biometrijske dokumente, čija ispostava u inozemstvu bez problema traje i tjednima, a traži osobnu prisutnost svih nosilaca dokumenata radi davanje otisaka prstiju – što u slučaju obiteljskog pribavljanja dokumenata znači i česte te produžene obiteljske izlete u Egipat.

Hrvatski počasni konzul nije zaradio pravo na pomoć RH - može je dobiti samo ako zamoli!

U “drugoj vlastitoj državi” – konkretno, Siriji – tim entuzijastima od siječnja 2004. godine na raspolaganju stoji tek počasni konzul RH, g. Nissan N. Khouchaba. Radi se o osobi koja je u mirno vrijeme jasno pokazala da poznaje vrhove vlasti svoje države – znanje kojim je tijekom mirnih godina itekako bio na korist i Hrvatskoj i hrvatskim kompanijama u Siriji. Kao i u slučaju dvostrukih državljana, ako se sam nije izvukao ranije, s radnicima INE, od njega se također očekuje da se javi i moli za pomoć. Tek bi takvo samo-ponižavanje možda bilo razlogom da službeni Zagreb uopće počne razmišljati o načinu da se pomogne toj dokazano vjernoj i korisnoj osobi, koja samim svojim radom za Hrvatsku nije zaslužila da joj se ponudi modalitet spasa iz ratom pogođenog Damaska. Budući da do sada nije molio – nema ni spašavanja!

Suočeni s javnom šutnjom hrvatskih vlasti, optimisti bi rekli da se MVEP valjda u tišini sprema postupati kao po pitanju evakuacije iz Libije – koja je službeno bila proglašena vrlo uspješnom. Oni malo manje lakovjerni, koje je možda nesreća zatekla u Siriji s tek dvojnim hrvatskim državljanstvom, mogu računati ili (1) na tradicionalne elemente hrvatske krizne politike – na sreću te intervenciju ovdašnjih privatnih kompanija koje možda još ondje imaju kakav interes – ili (2) na nekakvo moguće međunarodno djelovanje, ako i kada do njega dođe. Tu tješe naznake da EU ipak nešto radi po pitanju priprema za izvlačenje svojih građana na Cipar – što je navodno preferirana opcija i u MVEP na Zrinjevcu, za slučaj da se ipak nametne ikakva potreba nekakvih evakuacija – ako netko ipak ponizno i dovoljno pristojno zamoli!