Suvremene oružane snage u svijetu sve više se oslanjaju na kompleksna oružja visoke tehnologije temeljena na elektronici. Mnoga od njih upravljana su informacijama koje se ostvaruju elektromagnetskim zračenjima. Iako se učinkovitost elektronički upravljanih oružja skokovito povećala u odnosu na klasična oružja, takvi sustavi posjeduju i “urođenu” slabost koja leži u činjenici da je zračenje elektromagnetske energije podložno detekciji i interferencijama koje mogu smanjiti tu učinkovitost u većini primjena. Detekcijom elektromagnetskih zračenja iz tih oružnih sustava može se otkriti njihova prisustnost na mnogo većim daljinama nego što je to bilo u slučaju elektromagnetski “tihih” klasičnih oružja, i to prije aktiviranja njihovih paljbenih djelovanja. Djelovanje oružnih sustava uz pomoć elektromagnetskog zračenja s jedne strane, i istodobna protudjelovanja kroz detekciju tih zračenih signala, te ometanje ili obmanjivanje oružja elektromagnetskim interferencijama s druge strane, predstavljaju nečujnu i nevidljivu borbu nazvanu elektroničko ratovanje (Electronic Warfare – EW) ili elektronička borba.

Elektroničko ratovanje definirano je vojnim akcijama koje koriste elektromagnetsku energiju u svrhu: (1) eksploatiranja elektromagnetskih zračenja neprijatelja, otkrivajući njegovo prisustvo i položaj, te prikupljajući informacije o njegovim sredstvima i namjerama, uz pomoć mjera potpore i detekcije zračenih prijetnji (Electronic Suport Measures – ESM); (2) sprječavanja neprijatelja u korištenju elektromagnetskoga spektra pri njegovim djelovanjima, uz pomoć elektroničkih protumjera (Electronic Countermeasures – ECM) i (3) omogućavanja efikasnog korištenja vlastitih sustava koji zrače i/ili primaju elektromagnetsku energiju, štiteći ih od namjernih interferencija uz pomoć protu-protumjera (Electronic Counter-Counter Measures – ECCM).

Učinkovitost “tvrdih” oružja potakla razvoj protuelektroničkih djelovanja

U prvom desetljeću nakon Drugog svjetskog rata malo se raspravljalo i radilo na tehnikama te taktikama elektroničkoga ratovanja. To je bilo vrijeme razvoja atomskog oružja. Pojam elektroničke borbe tada još nije šire razmatran, čak ni u vojnim krugovima. Tek iskustva u Jugoistočnoj Aziji pokazala su kako i nadmoćne američke zračne snage mogu pretrpjeti značajne gubitke od umrežene protuzračne obrane usmjeravane radarima, kojom se uredno i organizirano upravljalo. Ta protuzračna obrana, uz pomoć operatora koje su obučavali sovjetski stručnjaci, dokazala je kako se koordiniranom uporabom obrambenog sustava i uz pomoć radara može uspješno suprotstaviti jakim zračnim snagama.

Tek 1965. godine, kada je elektronički upravljana raketa V-750 (SA-2 Guideline, zemlja-zrak) srušila američki zrakoplov F-4C Phantom II u Vijetnamu, te pojavom radarski upravljanih protuzračnih topova ruske proizvodnje, američki vojni stručnjaci shvatili su u kakvoj su opasnosti njihove zračne snage. Američki zrakoplovi nisu bili opremljeni uređajima za rano otkrivanje radarskih signala, a ni sustavima za elektronička protudjelovanja. Uspješno djelovanje protuzračne obrane bilo je tako šokantno da se čitav zapadni svijet u prvom trenutku osjećao inferiorno zbog neočekivanih gubitaka i nemoći odgovora takvim oružjima.

Nakon tih poraznih iskustava slijede pozivi elektroničarima za pronalaženje načina suprotstavljanja glavnim krivcima – radarima. U to doba (1965. – 1973. godine) tehnike elektroničkog ratovanja (Electronic Warfare – EW) čine svoje prve ozbiljnije korake, prerastajući u posebno, novo područje vojnih tehnologija i taktika. Radi se intenzivno na razvoju elektroničkih protumjera (Electronic Counter Measures – ECM) kojima treba osujetiti funkcioniranje radarskih sustava. Radaru je trebalo uskratiti informacije koje je, zračenjem elektromagnetske energije, pokušavao prikupiti o ciljevima u motrenom volumenu prostora. Prvo se nastojalo onemogućiti otkrivanje cilja, a zatim sprječavati određivanje točnog položaja već detektiranog cilja, te inicijalizaciju automatskog praćenja cilja i kontinuiteta takvog praćenja.

Ometači radara su razvijani i proizvedeni u strogoj tajnosti i kratkom vremenu. Ti novi sustavi iznenađenja pokazali su svoja učinkovita djelovanja već u nekim sukobima koji su bili u tijeku, a i u kasnijim ratnim operacijama. Žurno je rekonstruiran američki taktički bombarder Douglas EB-66 Destroyer. EB-66C/E bio je jedan od prvih zrakoplova namijenjenih elektroničkom ratovanju, opremljen ometačima radara i sustavima za rano otkrivanje radara. Korištenjem ovoga zrakoplova (kasnije i F-100, F-101, F-105 i F-4) na bojištima u Vijetnamu odnos snaga temeljito se izmijenio. Otkrivani su aktivni radari uz protuzrakoplovne bitnice, koji su uspješno uništavani zajedno s lanserima raketa zemlja-zrak. Spomenuta događanja značila su preokret i stajališta mnogih vojnih stručnjaka prema samom elektroničkom ratovanju. To je područje promovirano u sofisticiranu znanost, što je rezultiralo razvojem te izgradnjom sve složenijih sustava elektroničkog ratovanja.

Fijasko na moru potakao razvoj mornaričkih EW sposobnosti

Unatoč općem rastu zanimanja za elektronički rat, većina ratnih mornarica svijeta sporo je prihvaćala njegovu punu važnost i dugo je odbijala uvođenje sofsticirane te skupe EW opreme na svoje brodove, radije investirajući u nabavu teških oružja. Međutim, dva važna incidenta koja su se dogodila tih godina šokirala su mornaričke stožere i dala vrlo bitan poticaj razvoju brodskih sutava za elektroničko ratovanje. Prvi incident se zbio u drugoj polovici 1967. godine, kada je Ratna mornarica Egipta lansirala šest inercijalno/radarski vođenih protubrodskih raketa Styx (SS-N-2) ruske proizvodnje na brodove Izraela. Četiri rakete, dometa oko 59 km, potrošene su za potapanje razarača Eilat, a dvije su iskorištene za potapanje izraelskoga trgovačkog broda. Kao drugo, tijekom indijsko-pakistanskog sukoba 1971. godine Ratna mornarica Indije lansirala je 13 protubrodskih raketa Styx, postigavši 12 pogodaka i potopivši nekoliko brodova Ratne mornarice Pakistana i tri neutralna trgovačka broda.

Samonavođene protubrodske rakete Styx pokazale su efikasnost koja je natjerala mornaričke planere u projektantske urede na istraživanja i razvoj odgovarajućih protumjera. Ti incidenti dokazali su uspješnost iznenađenja novim oružjem, i potrebu kontinuirane procjene vlastitih sposobnosti za elektroničko ratovanje u svrhu osiguranja “ravnoteže” prema novim prijetnjama. Istaknuta je važnost dobro organizirane mreže elektroničkog obavješćivanja (Signal inteligence – SIG INT), te nužnost razvoja sustava za ranu detekciju opasnih signala-prijetnji na velikim daljinama (ESM), koji će pružiti brodu upozorenje i dostatno vremena za poduzimanje odgovarajućih obrambenih aktivnosti. Jasno je demonstrirana i potreba za učinkovitim elektroničkim protumjerama (ECM) koje će se moći suprotstaviti rastućoj opasnosti od krstarećih raketa.

Poslije gorkog iskustva Izraela u ratu 1967. godine, izraelska Ratna mornarica opremljena je uglavnom malim topovnjačama s protubrodskim raketama “Gabriel” dometa oko 30 km. Na te brodove ugrađeni su i detektori radarskih signala-prijetnji za rano otkrivanje opasnih radara, te aktivni i pasivni sustavi za generiranje elektroničkih protumjera (ECM). Takve promjene i pripreme izraelske RM dale su spektakularne rezultate u ratu 1973. godine. Od 50 raketa Styx koje su lansirale arapske mornarice prema brodovima Izraela – ni jedna nije pogodila željeni cilj. Do rata 1973. godine, ratne mornarice diljem svijeta nisu imale iskustava s punom učinkovitošću elektroničkih protumjera u borbenim uvjetima. Naime, do tada je bilo mnogo lakše prezentirati kvalitetu i efikasnost sustava teških oružja otvaranjem paljbe na ispitne mete, nego efikasnost ECM sustava protiv samonavođene rakete, što je bilo moguće provjeriti jedino u nekom realnom konfliktu. Tada je postalo očito svim zapadnim mornaricama da više neće biti tako jednostavnog pljena na moru kao 1968. i 1973. godine, te da će se brodovi svih veličina opremati ESM uređajima (detektori radarskih signala), ECM sustavima (pasivni i aktivni ometači) i ECCM zaštitama radara od namjernih ometanja i obmanjivanja. Također je shvaćeno da će i brodovi trećih zemalja biti opremljeni protubrodskim raketama koje su im isporučivale vlade zapadnih zemalja, te bivši SSSR ili kasnije Ruska Federacija.

Kvalitetni EW sustavi + obrazovani EW kadrovi = uspješno vođenje elektroničke borbe

Postignuta sofisticiranost i visoka tehnološka razina sustava za elektroničko ratovanje omogućavala je zemljama koje raspolažu vlastitim proizvodnim resursima ili financijskim sredstvima opremanje njihovih brodova vrhunskom EW opremom. Međutim, iskustva Izraela 1973. i Britanaca 1982. (rat na Falklandima) ukazala su da sama oprema ne jamči uspjeh u elektroničkoj borbi ako prethodno nisu proučavane, razrađivane i uvježbavane taktike i načini uporabe, instalirane opreme. Ne postoji samo jedna taktika ili EW sustav koji može jednako dobro služiti za različite borbene scenarije. Odabrana kombinacija EW tehnika i taktika predstavljat će kompromis između različitih  čimbenika. Optimalan izbor režima rada raspoloživih EW sustava i taktika koje će biti adekvatne za specifičnu situaciju zahtijeva opće poznavaje relativnih prednosti i nedostataka mogućih alternativa elektroničke borbe.

Brodovi većine ratnih mornarica – malih i velikih – sada su opremljeni širokim spektrom tehnoloških razina EW sustava, od onih starijih jednostavnih do visokosofisticiranih i automatiziranih, no dosta brodova je i bez EW opreme. Dio tih brodova još uvijek je naoružan starim protubrodskim raketama Styx, dok brodovi jačih i bogatijih ratnih mornarica nose sofisticirane rakete s visokim stupnjem elektroničkih protu-protumjera (ECCM) i programiranim letom velikog dometa. Pri tome, potubrodska raketa Styx može i danas biti opasna kao prije pedesetak godina, ukoliko se lansira prema brodu bez EW opreme i bez vanjske EW zaštite.

Novi koncept spektralnog ratovanja u elektromagnetskom spektru

Iskustva elektroničkog ratovanja stečena u dosadašnjim sukobima diljem svijeta mogu biti dragocjena podloga za pripremu i vođenje elektroničke borbe u eventualnim budućim sukobima sa sličnim scenarijima. Razlika će vjerojatno biti u bogatijem i gušćem elektromagnetskom okolišu. Gustoća i sadržaj elektromagnetskoga okoliša na moru ovisit će o općim i trenutnim okolnostima na nekom području (mirnodopsko, predratno ili ratno stanje). U simfoniji elektromagnetskih valova sudjelovat će civilni i vojni izvori zračenja, komunikacijski radio odašiljači, radari različitih namjena, odašiljači navigacijskih sustava, itd.

Suvremeno elektroničko ratovanje razvija se kao ozbiljna vojna aktivnost sa širokim asortimanom primjena na kopnu, moru i u zraku. Elektromagnetski spektar je bitan i nevidljiv medij za mnoge vojne i civilne aktivnosti. Spektralno ratovanje postalo je jednako važno kao i bilo koja druga domena ratovanja na različitim bojištima – kopno, more, zrak. Vjerojatno će se buduće borbene operacije odvijati i u mediju elektromagnetskog spektra, a ne samo uz pomoć elektromagnetskog spektra kao do sada. Ratovi se neće voditi samo granatama i bombama, niti će se ratovati dominantno na moru, kopnu ili u zraku. Pobjednici sutrašnjice imat će dominantnu moć u elektromagnetskom spektru, u eteru. Oni će dominirati sposobnostima vođenja elektroničkog ratovanja. Očito će takvo okruženje zahtijevati promjene koncepta vođenja borbenih operacija, razvoj novih tehnologija vojnih sustava i, što je najvažnije, novi način razmišljanja vojnih stručnjaka-organizatora vođenja ratovanja na kopnu, moru i u zraku.

EW tehnologije i u rukama malih država, narko kartela i terorističkih grupa

Od početka ovog stoljeća specifična vojna razvojna istraživanja bila su potiskivana dominacijom komercijalne telekomunikacijske industrije te globalnim, intenzivnim razvojem bržih, manjih, jeftinijih kompjuterskih procesora, memorija, pokazivača i kamera. Takav razvoj i širenje komercijalnih tehnologija omogućavao je bilo kojoj državi, narko kartelu ili terorističkoj grupi, bez obzira na veličinu ili proračun, da raspolaže s EW tehnologijama koje su donedavna bile tretirane kao strogo čuvano tajanstveno područje u okvirima velikih i moćnih vojnih sila.

Sposobnost elektroničkog ratovanja postala je jedna od najvažnijih ofanzivnih i defanzivnih sposobnosti vojnih-institucionalnih sustava na pomorskim, kopnenim i zračnim bojištima. No, treba očekivati da i manje države s ograničenim vojnim proračunima mogu biti opremljene sustavima elektroničkog ratovanja, možda ne i najsuvremenijim, ali iznenađujuće djelotvornima.

Sposobnost elektroničkog ratovanja – ključ  preživljavanja na moru

Povijest je pokazala da je uvijek bilo iznenadnih vojnih uspjeha na polju elektroničkog ratovanja, i to upravo prije ili za vrijeme većih sukoba. Međutim, te prednosti bile su zanemarivane u razdobljima mira. Tenkovi, rakete, bombe, ratni brodovi i zrakoplovi su vojni elementi koji impresioniraju većinu političara, pa i obične ljude, jer se oni mogu vidjeti i razumijeti. Uvijek je bio problem takve ljude uvjeriti u važnost opremanja njihovih oružanih snaga uređajima i opremom za elektroničko ratovanje koje ne ubija, ne ruši i ne proizvodi opipljive te vidljive rezultate.

Elektroničko ratovanje se ne treba razmatrati samo kao dopunu tradicionalnim oružjima, već kao činjenicu da je sposobnost elektroničkog ratovanja apsolutni zahtjev za preživljavanje u eventualnim budućim konfliktima. Kako se stečena sposobnost i prednost u elektroničkom ratovanju gubi vrlo brzo, većina starih ratnih brodova u svijetu oprema se novom EW opremom, a svaki novo izgrađeni ratni brod obvezno je opremljen sustavima elektroničkog ratovanja. I zemlje trećeg svijeta to isto rade, pa se u područjima gdje se nekada očekivao tek kakav plemenski sukob danas može dogoditi i vrlo sofisticirani rat.

Elektroničko ratovanje – poluotvorena “kutija”

Rasprave i tekstovi o elektroničkom ratovanju, posebice o elektroničkim protudjelovanjima, dugo vremena bili su osjetljive teme u ratnim mornaricama. Do nedavno se čitavo područje protuelektroničkih djelovanja držalo čvrsto zatvorenom “crnom umjetnošću” koja je bila slabo razumljiva i malo cijenjena izvan krugova specijalista za elektroničko ratovanje. Međutim, tijekom posljednja 2-3 desetljeća iznjedrilo se mornaričko elektroničko ratovanje iz duboke tajanstvenosti, ali ne u potpunosti i sasvim sigurno ne na polju stečenih taktičkih iskustava u realnim okolnostima na moru, posebice tijekom pomorskih sukoba. Sada se više piše te govori o teorijama tehnika i taktika elektromagnetskih ometanja u mornaričkoj areni. Također raste vjera u potporu novih tehnologija za sve učinkovitije djelovanje protiv-radarskih sustava (Radar Electronic Counter Measures – RECM).

Sve šire i otvorenije prezentacije opreme za elektroničko ratovanje na različitim sajmovima i seminarima diljem svijeta ukazuju na komercijalne interese pojedinih proizvođača te zemalja za prodajom svojih proizvoda, i to posebice modificiranih starih EW uređaja s kojima se više ne mogu djelotvorno napadati njihovi najnoviji radarski sustavi. U tim ponudama, posebno novijih tehnologija, spektar potencijalnih kupaca nadziran je i ograničen. Naime, ti ponuđači još uvijek u svojim oružanim snagama rabe također i radare starijih naraštaja u koje nije ugrađen dostatno visoki stupanj ECCM zaštite. Dakako, vrlo rijetko ili gotovo nikada ne iznose se potencijalnim kupcima praktična iskustva iz prethodne uporabe tih ometača u nekim borbenim operacijama, pa čak ni potpuni rezultati njihova ispitivanja tijekom vježbi ili manevara. To ostaju dobro čuvane tajne, jer uspjesi ili neuspjesi protuelektroničkih djelovanja, odnosno njihovi efekti, u većini slučajeva, nisu znani napadnutoj strani, kao što je primjerice jasno uočljiv pogodak ili promašaj nekog “tvrdog” oružja.  Stoga su stručnjaci i časnici za elektroničko ratovanje sofisticiranih mornarica, koji posjeduju praktična iskustva iz realnih okolnosti i ratnih operacija na moru, vrlo cijenjena i čuvana “roba”.

Bivša JRM oprezno je prilazila sustavima EW-a

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća bivša JRM bila je opremljena brodovima i brodskim sustavima proizvedenim uglavnom u bivšem SSSR-u. Njihovi radari i drugi elektronički sustavi proizvedeni su u staroj tehnologiji s elektronskim cijevima. Jedina zaštita radara od eventualnih elektroničkih ometanja bila je mogućnost promjene radne frekvencije radara između 3-4 fiksne frekvencije. Stručnjaci tehničkih službi JRM-a, znajući kakve ugroze prijete njihovoj floti, predlagali su pripremu i uvođenje sustava za elektroničko ratovanje na brodove i obalu.

Prvi korak napravljen je nabavkom jednog ometača radara engleske proizvodnje 1979. godine, koji je bio namijenjen ispitivanjima otpornosti brodskih radara na ometanja. Taj je ometač pripadao prvom naraštaju razvijenom prvenstveno za suprotstavljanje i navođenje protubrodskih raketa Styx. Prihvat, ugradnju i testriranje ometača i učinaka ometanja na brodske radare obavljali su inženjeri – radarski specijalisti iz bivšeg Mornaričkog elektronskog zavoda Split (sadašnji PCE). Prvo su testirani radari na raketnim i torpednim brodovima, koji su bili najmnogobrojniji. Ispitno polje bilo je u Kaštelanskom zaljevu. Vozilo s ometačem postavljeno je u Divulje, a testirani radari su bili na brodovima u luci Lora. Ispitni cilj na moru bila je barkasa na sredini Kaštelanskog zaljeva. Na raketnom brodu ispitivana je otpornost navigacijskog radara Rangout i ciljačkog radara MR-104 RIS, a na torpednom brodu navigacijskog radara i također ciljačkog radara MR-104 RIS.

Prije uključivanja ometača, odraz cilja-barkase bio je jasno prikazan na svim radarima. Kada je uključeno ometanje, ekrane navigacijskih radara prekrio je bijeli šum u kojega se utopio odraz barkase, dok su ciljački radari bili “izluđeni” šumnim signalima. Antena radara je vibrirala gore-dolje, lijevo-desno. Dakle, u tome ometanom režimu svi radari na tim brodovima bili su potpuno neupotrebljivi. Drugo ispitivanje radarskih sustava na patrolnom brodu VPBR-31 provedeno je na moru ispred Rogoznice, na udaljenosti oko 15 km, kojega je “napadao” MIG-21 leteći u smjeru kopno-VPBR. Vozilo s ometačem postavljeno je na uzvisini iznad obale, ispod smjera leta MIG-a. Funkcija ometača je bilo tzv. eskortno ometanje (SOJ) radara na VPBR-u, štiteći tako MIG u doletu i napadu na VPBR. Na toj vježbi ometačem su upravljali inženjeri, a radarima na brodu obučeni operatori. Ometanjem su zaslijepljeni svi ciljnički radari i navigacijski radar. Za MIG su bili opasni ciljnički radar MR-104 RIS, koji upravlja topom za blisku protuzračnu obranu (CIWS), te radar u sklopu protuzračne raketne bitnice OSA-M, čija su djelovanja bila onemogućena šumnim ometanjem, pa su MIG-ovi mogli neometano “napasti” brod. Šokantna saznanja o nemoći obrambenih sustava VPBR-a razačarala su vodstvo JRM-a. Ometač je taj moćni ratni brod pretvorio u ploveću metu.

Iako je 1982. godine zapadno tržište bilo još dosta zatvoreno za prodaju sustava elektroničkog ratovanja zemljama trećeg svijeta, JRM je uspjela nabaviti brodski komplet za EW: ESM detektor radarskih signala spregnut s ometačem radara. To je ponudila mala i nepoznata američka tvrtka. Taj sustav je instaliran na patrolni brod VPBR-34, no nikada nije proradio. To je bio poluproizvod s ugrađenim materijalima neadekvatnim za morsku sredinu, koji nije bio testiran po MIL standardima, niti su provedena primopredajna testiranja u tvornici (FAT) i na terenu kupca (SAT). Skupina MEZ-ovih inženjera stekla je znatna iskustva teorijskim izučavanjem engleskog i američkog ometača, te praktična saznanja tijekom ispitivanja elemenata elektroničkog ratovanja uživo. Oni su bili tada, a vjerojatno su i sada, najkompetentniji stručnjaci EW-a u Hrvatskoj. Tu završavaju iskustva i znanja o elektroničkom ratovanju u bivšoj JRM.

HRM je sposobna za elektroničku borbu?

Ratni brodovi HRM-a posjeduju samo neke sposobnosti elektroničkog ratovanja. Zanemarivanje nedostatne opremljenosti brodova i obale sustavima EW-a, kao i nespremnosti kadrova za vođenje elektroničke borbe, lako može rezultirati poražavajućim završetkom eventualnog sukoba na Jadranu. Već su dokazane elektromagnetske gužve u novijim pomorskim sukobima, pa i tijekom operacija pomorskih snaga NATO saveza na Jadranu, s golemim brojem signala zračenih iz vojnih i civilnih elektroničkih sustava na moru te na obali. To je stvaralo znatne probleme i iskusnim časnicima za elektroničko ratovanje pri interpretaciji, prepoznavanju i otkrivanju odraze (refleksije) u nepredvidljivim smjerovima što, i uz inače veliki broj elektromagnetskih izvora u tom području, povećava konfuziju operatorima SIGINT i ESM sustava na brodovima i letjelicama. Ukoliko se u takvu gužvu uključe i napadi ometačima, tu može nastati opći kaos.

Svaka zemlja koja brani svoju obalu treba očekivati intenzivne “meke” napadaje, osobito u pripremnoj fazi operacija za invaziju, posebice sa SOJ (Standoff Jamming) ometačima kojima će napadač pokrivati svoje pomorske i zračne snage od “očiju i ušiju” obalnih i brodskih senzora obrambenih snaga. Obalne mreže motrilačkih radara velikog dometa bit će tu prve na udaru. Iluzorno je očekivati kako će u “mekoj” borbi funkcionirati bilo koji radar bez ugrađenih protu-protu mjera, odnosno ECCM svojstava. Da bi se spriječio takav scenarij, odašiljači tih radara trebali bi biti, najmanje, frekventno agilni od impulsa do impulsa, da njihovi odaslani impulsi budu kodno modulirani i da frekvencija ponavljanja impulsa bude promjenljiva (jitter). Svi drugi radari bez elektroničke protu-protu zaštite (ECCM) i bez viška-pričuve efektivne zračene snage bit će napadima i onih najednostavnijih ometača izbačeni iz funkcije.

Takav scenarij predviđaju iole ozbiljniji vojni planeri i razmatraju u slučaju kriznih situacija, odnosno eventualnih mogućnosti pomorskih sukoba i “mekih” gužvi u priobalju, no za to se treba pravovremeno pripremiti materijalno, kadrovski i organizacijski.

 

* gost autor: dipl.ing. Vili Kezić, stručnjak za radarske sustave i elektroničko ratovanje, u mirovini