Dok Turska i dalje nastavlja s provođenjem svoje operacije “Štit Eufrata” u Siriji, već prvih dana po začetku tog djelovanja počele su i diskusije o pojedinim operativnim aspektima ove vojne intervencije. Tako je i blog “Offiziere.ch” još 2. rujna ove godine skrenuo pažnju na pomalo neobičan odabir oklopne tehnike kojom je Turska krenula u akciju protiv Islamske države u Siriji…

Turska je proteklog tjedna pretrpjela svoje prve smrtne žrtve, dok njihov vojni ulet usmjeren protiv Islamske države (ISIS) i snaga sirijskih Kurda nije bio ni tjedan dana star. Ono što je izgledalo kao milicija pod borbenom zastavom arapsko-kurdskih Sirijskih demokratskih snaga (Syrian Democratic Forces – SDF) uspjelo je, prema turskim službenim izvorima, ubiti jednog turskog vojnika i ozlijediti još trojicu prilikom napada raketama na njihov tenk, sedam kilometara južno od sirijskog pograničnog grada Jarabulusa. Video snimke su tu zorno pokazale tenk pogođen raketom ispaljenom od SDF, koji se onda i zapalio u jarku vatrenu loptu:
—————–

—————–
Također, u utorak 30. kolovoza još su tri turska vojnika bila ranjena kada se njihov tenk našao pod napadom zapadno od Jarabulusa.

Dostupne snimke turske intervencije pokazuju njihove M60 Patton tenkove i ACV-15 oklopne transportere (APC) kako štite savezničke pripadnike sirijskih milicija i oko 350 turskih vojnika koji su tada djelovali južno od međudržavne granice. Ovo traži postavljanje pitanja: zašto Turska svoje djelovanje u ovoj velikoj operaciji predvodi svojim M60, umjesto bitno naprednijim tenkovima Leopard 2?

Istina je da su mnogi turski M60 bili unapređivani i modernizirani u Izraelu, ali oni ipak nisu najpouzdaniji tenkovi u turskome arsenalu. Izabrati M60 za predvođenje takvog potencijalno rizičnog juriša na neprijateljski teritorij je nedvojbeno upitan potez, imajući u vidu tursko posjedovanje stotina bitno izdržljivijih Leoparda 2.

Nadalje, izlaganje ovih tenkova raketnoj vatri, kako se to vidjelo iz dosadašnjih incidenata, postavlja i pitanje sposobnosti snaga oko Jarabulusa za daljnje kretanje južno od granice, u borbu s neprijateljima. Ako ništa drugo, njihova teška situacija u kojoj su se zatekli na sjeverozapadu Sirije nije potpuno različita od one s kojom su se suočili izraelski vojnici u Libanonu, tijekom završnih faza njihova posljednjeg rata s Hezbollahom, još tamo u ljeto 2006. godine.

Kada je Izrael pokrenuo operaciju “Promjena smjera 11”, Izraelske obrambene snage planirale su da će helikopterima prevezeni komandosi raditi u suradnji s njihovim oklopom, ne bi li se zaokružilo Hezbollah na jugu Libanona, i osiguralo izraelsku granicu od raketnih napada koje je ta skupina izvodila. Bio je to spektakularan neuspjeh, a loša koordinacija na zapovjednim razinama dovela je do toga da su izraelske kopnene snage postale žrtvom dobro organiziranih zasjeda Hezbollaha. U jednoj je prilici  tenkovska kolona sastavljena od 24 tenka Merkava upala u zasjedu boraca Hezbollaha, koji su na njih ispalili protuoklopne projektile s vrhova brda, oštetivši najmanje 11 izraelskih tenkova. Čak su uspjeli vatrom iz ručnog oružja i minobacača otjerati izraelsko pješaštvo koje je oklopu pružalo podršku, čime je zasjeda postigla puni uspjeh. Tenkovi, glupo poslani u djelovanje po brdskome terenu, brzo su postali nemoćne mete za Hezbollah.

S obzirom na pažnju posvećenu sigurnosnim karakteristikama, izraelske Merkave nazivalo se najsigurnijim tenkom na svijetu. Smrt oko 30 izraelskih vojnika i časnika iz oklopnih snaga, uključujući tu i dva zapovjednika bojni, zajedno s oštećivanjem oko 50 njihovih tenkova protuoklopnim raketama Hezbollaha tijekom ovoga rata, zorno je pokazalo da ti tenkovi definitivno nisu neranjivi.

Sada u Siriji Turci nisu ušli u borbu sa svojim najsigurnijim tenkovima, već s ponešto svojih starijih i brojnijih tenkova koji su trebali, u najboljem slučaju, igrati tek ulogu podrške njihovim boljim Leopardima 2. Ti su tenkovi bolje opremljeni za umanjivanje učinaka štete koja posadama prijeti od vatre; na primjer, njihovo je streljivo odvojeno od posade u zaseban odjeljak, za neželjeni slučaj da dođe do njegovoga zapaljenja tijekom žestokih borbenih djelovanja.

Nakon prvih dana operacije, turske Oružane snage započele su s prebacivanjem tenkova Leopard 2A4 na južne granice države. Prema publikaciji Military Balance 2016, Turska ima 325 Leoparda 2A4. Ne izgleda da ta oružja rabi ijedna oklopna postrojba trenutno raspoređena u operacije protiv Kurda na jugu države, ni u okviru operacija u Siriji ili Iraku. Više je vjerojatno da se ti operativno sposobniji tenkovi nalaze pri postrojbama koje čuvaju tursku granicu prema Grčkoj i Rusiji, gdje bi se oni mogli naći suočeni s bitno sposobnijim protivnicima, koji koriste i modernija te opasnija protuoklopna oružja.

Leopard 2 nipošto nije savršen, a postupno će biti i sve ranjiviji kako vrijeme ide, imajući u vidu pojavu sve novijih i ubojitijih protuoklopnih raketnih oružja. Pa ipak, on i dalje ostaje najbolji tenk u turskom arsenalu, a imajući u vidu koliki broj ovih oružja Turska ima na raspolaganju – baš su oni trebali biti tenkovi koji bi predvodili tu operaciju.

Treba procijeniti moguće razloge koji bi Tursku spriječili da u ovu akciju pošalje svoje Leoparde. Turska je velika zemlja i vojne baze na njenom južnom kraju možda i nisu imale u svome rasporedu ove tenkove, ili možda nisu imale posade potrebne za djelovanje ovih tenkova, imajući u vidu široki raspon uhićenja i pritvaranja koje je Vlada provela nakon neuspjelog državnog udara 15. srpnja ove godine. Također, iako je Turska dugo promišljala interveniranje u tom dijelu sjeverozapadne Sirije – u lipnju 2015. godine Erdogan i njegovi generali diskutirali su o pokretanju upada u to područje, s oko 2.000 vojnika (taj je plan brzo bio odbačen po ruskoj intervenciji i incidentom oko borbenog zrakoplova koji je uslijedio) – do ove je intervencije ipak došlo iznimno naglo, bez da je i Washington unaprijed upozoren prije no što su ispaljene prve salve ovog 24. kolovoza.

Po pitanju ove operacije Sjedinjene Američke Države i Turska nisu bile tako dobro koordinirane kako se moglo zaključiti iz njihovih prvih objava za javnost. Dok je Turska čitav poduhvat prikazivala kao zajedničku operaciju s koalicijom koju predvode SAD, prvi udari iz zraka koje su izveli turski zrakoplovi oko Jarabulusa bili su jednostrani, a ne pod kišobranom koalicije (Adam Entous, Gordon Lubold and Dion Nissenbaum – “Turska ofanziva na Islamsku državu u Siriji zatekla je SAD nespremne”, Wall Street Journal, 30. kolovoza 2016. godine)

Barem djelomični razlog ovakvog postupanja bila je i činjenicada se Turska našla suočena s jasnim povodom za rat, groznim terorističkim napadom 20. kolovoza bombom na kurdsko vjenčanje u Gaziantepu, koji je ubio 53 osobe, od kojih su mnoge bile djeca, a onda i s minobacačkim napadom na Karkamış. Da se nije poduzelo ništa, i da nije odlučno odgovoreno na takve grozne napade, a samo šest tjedana nakon već spomenutog pokušaja državnog udara, postiglo bi da u očima turskoga naroda Vlada i vojne vlasti izgledaju slabo u tom kritičnom trenutku.

S druge strane, turska je Vlada mogla objaviti da će eliminirati sve teroriste na nacionalnim granicama, a onda nastaviti s raspoređivanjem i prikupljanjem ozbiljnoga broja Leopard tenkova na ugroženoj granici i drugdje širom države – što bi odalo njihove namjere i upropastilo efekt iznenađenja.

Pa ipak, Turska je već više od godinu dana imala topništvo, tenkove i vojne trupe povoljno raspoređene uz problematičnu granicu. Uz to, postojao efekt iznenađenja ili ne, bilo je malo vjerojatno da bi se borci ISIS borili do smrti radi obrane mjesta kao Jarabulus, grada na periferiji takozvanog kalifata – što je bio i razlog njihove odluke o brzome povlačenju. I prije no što je započela ova operacija, bilo je jasno da se ISIS taktički povlači iz krajeva u kojima se ne mogu dobro utvrditi, ne bi li postupno ozbiljno trošili snage napadača. Tim više što je bilo jasno da će napad vojnim sredstvima biti nužan iz već navedenog razloga – da je ISIS nastavljala ustrajno napadati turska naselja i gradove smještene uz granicu.

Turski oklopni transporteri ACV-15 viđeni nedaleko međunarodne granice sa Sirijom 25. kolovoza 2016. godine

Pitanje koje se zato moralo postaviti glasi: Je li Turska stvarno trebala pokretati ovu ofanzivu prije no što je pripravila svoja najefikasnija oružja? Iskorištavanje vremena za okupljanje efikasnije opreme moglo je povećati vjerojatnost postizanja jasnije i temeljitije pobjede za turske vlasti i oružane snage, što bi sve itekako pojačalo povjerenje javnosti, koje se možda i ponešto poljuljalo.

S trenutnim sastavom snaga u Siriji, Turcima bi bilo preporučljivo da ne napreduju predaleko na jug, u neprijateljska područja gdje bi se iz prve ruke moglo provjeriti koliko je zapravo ranjiva njihova flota starih tenkova tipa M60 – za potencijalno ubojite mobilne zasjede, a i mine te improvizirane eksplozivne naprave (IED). Napadi otrpljeni prve subote ovoga djelovanja poslali su jasno upozorenje o mogućim razornim posljedicama s kojima bi se Turska mogla suočiti ne promisli li o pitanju sastava svojih operativnih snaga otposlanih u ratom devastiranu močvaru s one strane državne granice.

* Ovaj je tekst objavljen 2. rujna 2016. na blogu Offiziere.ch (http://www.offiziere.ch/), pod izvornim naslovom “Why did Turkey use M60’s to spearhead its Syria intervention?”. U originalu, s određenim aktualnim dopunama, se ovaj tekst može naći na internetskoj adresi: http://www.offiziere.ch/?p=28962