Dok je već duže vidljiva napetost na Baltiku, manje je zamjetljivo bilo usporedivo događanje i na Crnome moru. O ovom drugom kriznom žarištu sada donosimo i ponešto više detalja.
Treba napomenuti da 6 obalnih država – Bugarska, Gruzija, Rumunjska, Ruska Federacija, Turska i Ukrajina – usprkos toga što dijele Crno more nemaju mnogo zajedničkoga. Bugarska i Rumunjska su članice Europske unije i zajedno s Turskom su u NATO savezu, dok Gruzija i Ukrajina kao odnedavno neovisne države teže ulasku u EU i NATO. Rusija stoji zasebno, i sebe doživljava kao hegemona na Crnome moru, te je spremna uzvratiti svim raspoloživim sredstvima (uključujući vojna) ne bi li spriječila gruzijske i ukrajinske korake prema ulasku u EU i NATO. Da li preostalih pet obalnih država stvari gledaju i ponešto drugačije potpuno je nevažno s moskovske točke gledišta. Drugim riječima, tih bi pet država trebalo slijediti političke smjernice iz Moskve i biti spremno na predaju svojih suverenih prava u ruske ruke. Primjer ruske aneksije Krima i danas je relevantan, kao što je to bio 18. ožujka 2014. godine.
Govoreći na Balkanskoj sigurnosnoj konferenciji u Istanbulu još tamo 11. svibnja 2016. godine predsjednik Recep Tayyip Erdoğan žalio se da je Crno more postalo „rusko jezero“. Erdoğan je dodao i: „Rekao sam Jensu Stoltenbergu, glavnom tajniku NATO saveza, da ste vi odsutni sa Crnoga mora i da je to razlog zašto je ono gotovo pa postalo rusko jezero. Mi bi trebali provesti naše dužnosti budući da predstavljamo zemlje s pristupom Crnome moru. Ako ništa ne poduzmemo, povijest nam to neće oprostiti.“
Erdoğan se tu naizgled referirao na rumunjski prijedlog o kreiranju svojevrsne NATO crnomorske flote, koji je dobio vjetar u leđa podrškom SAD-a u travnju.
Aleksandar Gruško, ruski stalni predstavnik pri NATO, rekao je u intervjuu za novine Rosiskaja Gazeta 31. svibnja da: „Danas NATO nastoji prenijeti konfrontacijske sheme ponašanja u vode Crnoga mora. NATO savršeno razumije da Crno more nikad neće biti NATO jezero, i mi radimo najviše što možemo ne bi li neutralizirali moguće prijetnje te pokušaje izvođenja pritisaka na Rusiju s juga“. To je još jedan primjer ruskoga pravila kojeg bi se trebale pridržavati 5 preostalih obalnih država.
Prvi državni čelnik koji je popustio pred igricama o suprotnosti „ruskog jezera“ nasuprot „NATO jezera“ bio je Bojko Borisov, premijer Bugarske. Borisov je rekao novinarima u Sofiji 16. lipnja, kako je to citirao Bloomberg, da: „Slanje ratnih brodova kao flote protiv ruskih brodova prelazi limite onoga što mi možemo dopustiti. Mogućnost raspoređivanja razarača, nosača zrakoplova kraj (turističkih centara) Bourgasa ili Varne tijekom turističke sezone je neprihvatljiva“.
Kao suprotnost i Erdoganovom ranijem spominjanju NATO crnomorske flote i Borisovljevim nedavnim izjavama, Klaus Iohannis, predsjednik Rumunjske, koji je Bugarsku posjetio 15. i 16 lipnja, te diskutirao o toj inicijativi s tamošnjim premijerom Borisovim i predsjednikom Rosenom Plevnelievim, izjavio je da: „Jedina svrha te inicijative je ‘praktična suradnja u zajedničkim vježbama’. Nitko tu ne želi stvarati NATO flotu. To je glupost. NATO nema ni sredstva ni želju za održavanjem crnomorske flote“.
Unatoč tome, sudionici na summitu u Varšavi 08. i 09. srpnja složili su se da će odluka o širenju NATO prisutnosti na Crnome moru biti donesena na idućem sastanku Saveza u listopadu ove godine. Pa ipak, tu postoji vidljiva razlika u gledanju između premijera Borisova, koji je predložio da se Crno more proglasi demilitariziranom zonom bez ikakvih vojnih prisustava, bez brodova i podmornica, te predsjednika Plevnelieva, koji je izjavio da: „NATO saveznici su se složili s bugarskim stavom da NATO prisutnost u regiji Crnoga mora treba biti proširena“. Ta proširena suradnja bi također trebala uključivati i Gruziju te Ukrajinu, iako te dvije države imaju prilično ograničene mornaričke sposobnosti.
Nakon posljednjeg tursko-ruskog pomirenja, i poruke koje dolaze iz Ankare su se suštinski promijenile. Mevlüt Çavuşoğlu, turski ministar vanjskih poslova, kazao je u ekskluzivnom intervjuu danom ruskim medijima: „Turska želi da regija Crnoga mora bude ‘centar stabilnosti i suradnje’ prije nego neko područje napetosti“. Time su ranije izjave predsjednika Erdoğana o tome da je Crno more postalo „rusko jezero“ sada zanemarene i zaboravljene.
Da zaključimo: dvije i pol godine nakon ruske aneksije Krima i ustrajne ruske militarizacije tog poluotoka, vojni balans u crnomorskoj regiji promijenio se u korist Rusije. Borisovljev prijedlog o demilitarizaciji Crnoga mora, te Çavuşoğluova ideja o pretvaranju Crnoga mora u „centar stabilnosti i suradnje“ ne samo da su naivne, već su i teze odljepljene od realnosti. Nadalje, tako dugo dok se članice NATO saveza ne usuglase i iznesu artikuliranu zajedničku politiku, te dok ostanu međusobno podijeljene po pitanju strateške vizije za regiju Crnoga mora – ta će regija ostati nesigurna i marginalizirana. Što se ruskih interesa ondje tiče, oni su kristalno jasni – naime, zadržati dominaciju i ne pustiti drugima da je ugroze.
* Gost autor je dr. Eugene Kogan, obrambeni i sigurnosni ekspert pri Gruzijskoj zakladi za strateške i međunarodne studije (Georgian Foundation for Strategic and International Studies – GFSIS).
* Ovaj je tekst priređen u sklopu suradnje “Udruge OBRIS – Obrana i sigurnost” s “Platformom za međunarodnu razvojnu suradnju Hrvatske – CROSOL”. Riječ je o aktivnosti koju podržava Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva kroz svoj program “Tematski fond – “Demokratizacija i razvoj civilnog društva 2.0”.
