Jedva sedam mjeseci nakon što je pilot turskih Zračnih snaga oborio ruski borbeni zrakoplov Su-24, odnosi između Ruske Federacije i Turske počeli su zatopljavati. Krajem lipnja 2016. godine turski predsjednik Erdogan dramatično je odstupio od svog dotadašnjeg tvrdog stava da neće biti isprike, a time ni svojevrsne predaje, te je svom ruskom kolegi Putinu uputio pismo koje je službeni Kremlj i objavio. Izražavajući “simpatije i duboku sućut obitelji ruskoga pilota“, Erdogan je od Rusije zatražio da “nam oprosti“. Također je rekao i da će Turčin osumnjičen za ubojstvo pilota biti suđen. Putin je 29. lipnja ove godine s Erdoganom pričao telefonski, po prvi put od incidenta. Ruski predsjednik je pristao ukinuti ograničenja na putovanje i započeti pregovore o okončanju drugih ekonomskih sankcija. Ovdje se treba podsjetiti da je Erdoganova isprika razotkrila jednako tako slabost turskoga predsjednika, koji do objave ove isprike nije bio spreman na popuštanje, a u isto vrijeme i određenu dozu pragmatizma nakon širokih ekonomskih sankcija uvedenih od Putina Turskoj, koje su jako bolno pogodile tursku ekonomiju.
Zahlađenje bilateralnih odnosa demonstriralo je turskoj Vladi da je više ovisna o Rusiji nego obrnuto. Takozvano strateško partnerstvo Turske i Rusije, iskovano od nekih turskih analitičara i komentatora, zapravo nikad nije postojalo – bila je to tek turska vizija bez osiguranja strateškog zaleđa, koja je zakazala pri prvom slučaju pogoršanja odnosa između te dvije države. Nedavno ponovno približavanje stvorilo je jasnog pobjednika u ovom sukobu osobnosti, naime Putina – dok je Erdogan ostao satjeran u kut bez mogućnosti za bijeg. Nadalje, jasno je vidljivo da to političko približavanje ne vodi natrag prema starim srdačnim odnosima koji su nekad postojali među dvojicom predsjednika. Ovoga puta Putin vodi igru, a Erdogan prati. Drugim riječima, dinamika ovih bilateralnih odnosa se pogoršala za Erdogana, pa makar to on sam još i ne bio spreman priznati.
Nedavni neuspjeli pokušaj izvođenja vojnog udara u Turskoj Erdogana je postavio u fokus događanja, a dodao je i ponešto novih problema na Erdoganovu listu domaćih političkih prioriteta. Iako je međunarodna zajednica osudila sam pokušaj vojnoga udara, ona također osuđuje i aktualni val uhićenja ljudi iz pravosuđa, akademskih krugova, medija, uprave i vojske – koje Erdogan provodi u ime zaštite demokracije. Drugim riječima, bilateralni odnosi EU-Turska i SAD-Turska su pogoršani, a put prema njihovom budućem poboljšavanju ostaje, najblaže rečeno, dug i težak. S druge strane, Putin je istaknuo “kategoričku nedopustivost protuustavnih djelovanja i nasilja u državnome životu“, te je potvrdio i svoju namjeru održavanja osobnog sastanka s Erdoganom u skorijoj budućnosti. Kao što je to 25. lipnja istaknuo Mevlüt Çavuşoğlu, turski ministar vanjskih poslova: “Mi smo od Rusije primili bezuvjetnu podršku, za razliku od nekih drugih država” – odnosno od svojih zapadnih saveznika.
Sastanak Lavrov-Cavusoglu u Sochiju tijekom skupa Organizacije za ekonomsku suradnju na Crnome moru (BSEC), 1. srpnja 2016. godine
To je “bezuvjetna podrška” od iste one Rusije koja je ojačala režim Bashara al-Assada, i koja ga nastavlja podupirati. S druge strane, prema Erdoganu je Assadov režim trebalo srušiti sa svjetske scene još tamo 2011. godine. Borbe koje neprekidno traju u Siriji u Tursku su otposlale preko 3 milijuna izbjeglica. A napad ISIS na istanbulsku zračnu luku “Kemal Ataturk” 28. lipnja, te sastanak turskog ministra Çavuşoğlua i njegovog ruskog kolege Sergeja Lavrova koji je uslijedio, doveli su do suglasja dvije strane o obnovi sigurnosne i obavještajne suradnje koja je bila zaustavljena nakon obaranja Su-24 – sada s posebnim naglaskom na suzbijanje ISIS-a. Susret dvaju ministara vanjskih poslova također je položio temelje i za šire diskusije o suradnji u Siriji, gdje bi Turska možda mogla i omekšati svoje zahtjeve za momentalni silazak s vlasti Assada, u zamjenu za rusko umanjivanje pomoći sirijskim Kurdima i direktno koordiniranje u borbi s ISIS-om.
Ako je do sada Erdogan u Rusiji i Iranu vidio svoje protivnike po pitanju Sirije, sada bi se on mogao naći prisiljen na promjenu stavova i prihvaćanje realnosti na terenu u Siriji – da, naime, režim Bashara al Assada ostaje, i da Ankara prihvati realnost takvog svršenoga čina. Predstojeći susret Erdogana i Putina, zakazan za 9. kolovoza u Sankt Petersburgu, bacit će ponešto dodatnoga svjetla na tu, po Erdogana ključnu odluku. Nema sumnji da će Putin poticati Erdogana na ponovno razmatranje njegovih anti-sirijskih stavova, kroz ukazivanje prstom na Zapad, i optuživanje zapada za sva zla koja su se u Siriji dogodila tijekom proteklih pet godina.
Još nije nedvojbeno odlučeno hoće li ovoga puta Putin uspjeti Erdogana odvratiti od Zapada. Putin je to pokušavao i prije incidenta s rušenjem zrakoplova, kada je izgledalo da bi taj napor mogao i uspjeti. Pa ipak, taj je incident doveo do hlađenja odnosa Rusije i Turske, te zatopljavanja inače napetih odnosa Turske i njenih NATO saveznika. Trenutna situacija u Turskoj – nakon pokušaja vojnog udara, kada turske vlasti osuđuju sa Zapada, dok je Rusija izgleda sretna da ih može podržavati – mogla bi Erdogana približiti Putinu. Pri tome, još ostaje za vidjeti hoće li Erdogan prihvatiti Putinove vanjskopolitičke ciljeve, posebice u Siriji, te takozvanu rusku sferu interesa u južnim krajevima Kavkaza. No, do kraja priče Turska bi lako mogla otkriti kako je cijena ruskoga prijateljstva zapravo visoka, a pitanje na koje još čekamo odgovor je – da li je tu cijenu Tuska voljna platiti, te onda i igrati prema ruskim uvjetima.
* Gost autor je dr. Eugene Kogan, obrambeni i sigurnosni ekspert pri Gruzijskoj zakladi za strateške i međunarodne studije (Georgian Foundation for Strategic and International Studies – GFSIS).
* Ovaj je tekst priređen u sklopu suradnje “Udruge OBRIS – Obrana i sigurnost” s “Platformom za međunarodnu razvojnu suradnju Hrvatske – CROSOL”. Riječ je o aktivnosti koju podržava Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva kroz svoj program “Tematski fond – “Demokratizacija i razvoj civilnog društva 2.0”.
