Jadransko more za Republiku Hrvatsku ima strateški značaj koji će dalje jačati. To toplo more prodire duboko u europsko kopno, a jedinstvena istočna obala Jadrana u najvećem je dijelu hrvatski nacionalni prostor. Takva pozicija daje mu važnost prometnog i energetskog koridora, s naglaskom na terminal ukapljenog plina i Jadransko-jonski plinovod. Izgradnja ravničarske željezničke pruge od luke Rijeka u Mađarsku, koridora 5C do luke Ploče, obnova ličke i unske pruge, te stavljanje u funkciju luka Split, Šibenik i Zadar, povećat će važnost istočne obale Jadrana. Cjelovita sigurnost Jadranskog mora nužan je preduvjet ostvarenja strateških državnih, gospodarskih i opće društvenih ciljeva RH.

Sigurno more, a time i sigurnu državu, pored svih političkih i diplomatskih napora nije moguće uspostaviti i održati bez odgovarajućih pomorskih snaga – mornarice, obalne straže i ostalih pomorskih servisa za obavljanje poslova na moru. Osvrnemo li se u prošlost, vidjeti ćemo da je more učestalo ojačavalo kopno, te da je redovito najveća pomorska sila bila i najveća sila na svijetu. Globalnu i sveobuhvatnu projekciju moći nije moguće izraziti bez snažne pomorske moći, ali ni obraniti obalu bez primjerenih pomorskih snaga.

Hrvatska i njene pomorske snage

Dosadašnje iskustvo nas uči da, nažalost, ni jedno državno rukovodstvo od završetka Domovinskog rata do danas nije prepoznalo važnost mora. Po stvarnoj snazi ratne mornarice nikad nismo bili niže – čak i početkom devedesetih bili smo osjetno snažniji, posebno kadrovski. Glavne sposobnosti borbene flote ogledaju se kroz (1) raketne protubrodske sposobnosti, (2) raketne sposobnosti protuzrakoplovne obrane, (3) protupodmorničke sposobnosti, (4) podmorničke sposobnosti i (5) protuminske sposobnosti. HRM nema podmorničke, protupodmorničke, protuminske i sposobnosti raketne PZO. Raketne protubrodske sposobnosti su upitne, a bez nabave novih brodova i novog protubrodskog raketnog sustava one su pred potpunim nestankom.

Na sadašnje stanje definitivno je najviše utjecao izostanak postizanja ciljeva iz DPR za razdoblje 2006.–2015. To je bio relativno dobar plan – nudio je zaustavljanje degradacije mornarice i prelazak u fazu razvoja bez velikih trauma. Kao što se vidi, nije napravljeno ništa od navedenog i planiranog. Da bude stanje još gore, nabavljene su rabljene finske topovnjače od kojih nema nikakve koristi. Javnosti su se „zamazale oči“ – kao „eto, sad imamo i protupodmorničku snagu, a ojačali smo i protubrodsku komponentu“. Nažalost, veoma je lako i jednostavno dokazati kako to nije istina, uz financijski trošak koji je enormno visok, te predstavlja i apsolutno nerazumno razbacivanje ovo malo resursa. Nije se radilo prema DPR, mornarica je zanemarena i za to, po običaju, nitko nije bio odgovoran. U tom stilu možemo se sjetiti i velikih najava gradnje HRB-21 (Hrvatskog ratnog broda za 21. stoljeće), od kojeg se na tih način i bez obrazloženja odustalo iako je ušao u ustrojbene dokumente. Neki su rasporedom na taj planirani brod i plaću primali.

Kad se analiziraju svi pokušaji izgradnje flote – od planova s početka Domovinskog rata, kad smo još uvijek imali vrlo sposobnu domaću brodogradnju, preko HRB-21, Gowinda i poslova na FREMM fregatama, te DPR 2006-2015. – možemo konstatirati da su sve to propuštene prilike i propadanje. Ipak, puno veći problem je gubljenje znanja i vještina na svim područjima u mornarici. Brodarski institut je zapušten i degradiran, a ono što je još ostalo – teško se može nazivati institutom. Pomorski centar za elektroniku na najnižim je granama bez mogućnosti oživljavanja te kvalitetnog servisiranja HRM, a on treba u području elektronike servisirati i Oružane snage u cjelini. Gradnja podmornica i ratnih brodova tehnološki je najnapredniji dio brodogradnje. Zapitajmo se gdje nam je završila sposobnost gradnje podmornica u Splitu, ili ratnih brodova u Kraljevici i Splitu, ili pak održavanje tih brodova u Šibeniku. Došli smo u situaciju da ne možemo izgraditi i najjednostavniji brod za obalnu stražu, ili na najskromnijoj razini složenosti integrirati oružni i senzorski podsustav u jedinstveni brodski borbeni sustav. Brodovi i poglavito podmornice su najsloženiji borbeni sustavi koje je čovjek stvorio, i dok vojni i politički čelnici u MORH i GS OS RH iste izjednačuju s tenkom, transporterom ili kamionom – nema mogućnosti za izgradnju flote pomorskih snaga Republike Hrvatske.

Krajnje je vrijeme za energične mjere s ciljem ispravljanja učinjenih pogrešaka. Biti će teško jer se uvijek kada je mornarica u pitanju kaže: „nema novaca zbog preuzetih obveza“ ili se sakriva iza nepostojećih zahtjeva saveznika i „prijatelja“. Zadnje preuzimanje obveza za helikoptere, uzimajući i ono malo prije predviđenog za mornaričke radare i protuminske brodove, svjedoči o nepoznavanju stvari i određivanje prioriteta bez pravih stručnih podloga i na mah. Sadašnje stanje flote ne dopušta daljnje odlaganje ulaganja u obrambene sposobnosti Republike Hrvatske na moru. Tehničko i tehnološko stanje je zabrinjavajuće, u prvom redu zbog starosti, zastarjelosti i neadekvatnosti brodova i borbenih sustava s kojima raspolaže HRM, a to izravno utječe i na sposobnosti njenih pripadnika. Ni održavanje brodova i borbenih sustava ne odgovara potrebnim standardima (usprkos naporima pripadnika HRM i marljivim posadama). Ovo što imamo je praktički ono što smo uspjeli uzeti iz bivše zajedničke mornarice na početku Domovinskog rata te nešto već započetih novogradnji. Takav skup brodova teško se može zvati flota jer je flota osmišljeni sastav brodova, a ne tek s brda i dola nabacana gomila bez smisla i reda.

Uz to, Dugoročni plan razvoja za razdoblje 2015-2024. za mornaricu je loš do poražavajući. Dokument je napravljen neprecizno, tako da često napisano u tekstu nije u suglasju s tabličnim prikazom, a podjela na prioritete od jedan do tri daje mogućnost različitog postupanja – temeljem nečije samovolje, i lažnim argumentima vješto uobličenim u zakonske okvire. Kao veliki problem pokazuje se i uređenje države te podjela izvršne vlast u maloj državi na jaka i brojna ministarstva. Tu je previše centara moći i svi se žele ponašati kao „država u državi“, imaju veliki broj zaposlenih koji ne rade svoj posao ili ga rade vrlo neproduktivno.

Kakve pomorske snage treba RH?

Pomorske snage jedinstvene nacionalne flote važan su i glavni nositelj pomorske i obrambene strategije te pomorske moći. Njih u RH čine: (1) pomorske snage HRM za tradicionalne zadaće pomorskog ratovanja, (2) snage Obalne straže RH, te (3) „snage dvojne namjene“ , koje u miru djeluju kao obalna straža, a u ratu mogu djelovati kao dio ratne flote. Zato RH i treba graditi (1) brodove za tradicionalne mornaričke zadaće i (2) brodove za zadaće obalne straže. Dio plovila je tu zajednički – u miru su dio Obalne straže, a u ratu sa ili bez dodatnog opremanja postaju dio pomorskih snaga za tradicionalne zadaće. Važno je imati sustav koji će biti održiv s materijalne i personalne strane, učinkovit i dovoljno snažan za izvršenje zadaća koje su pred njega postavljene. Bez obzira gdje administrativno smjestili plovila, s njihovim zahtjevima treba biti maksimalno racionalan – osloboditi se megalomanskih ambicija, ali se ne uspavati. Hrvatska mornarica također treba imati kapacitete za sudjelovanje u međunarodnim operacijama, te ispunjavati dio zadaća UN, NATO i EU, što nije nužno uvjetovano velikim brodovima. Time bi mornarica rasteretila vojsku, smanjujući broj vojnika u opasnim situacijama. Uglavnom, za Hrvatsku je primjerenije participirati u površinskim operacijama – u njima smo osjetno obučeniji i s većim naslijeđenim iskustvom.

Republika Hrvatska kroz izgradnju svoje mornarice treba sačuvati veći broj sposobnosti: treba zadržati sposobnosti površinskog ratovanja na visokoj razini, a protupodmorničkog, protuminskog i minskog djelovanja, upravo ovim redoslijedom, na razini brzog narastanja u slučaju potrebe. U ovom trenutku, prvenstveno zbog gospodarske nemoći, podmornica nam nije dostupna. Ipak, zbog pristupa visokim tehnologijama vrijedilo bi postati dio međunarodnog konzorcija i sudjelovati u gradnji podmornica i najsloženijih ratnih brodova, ako ne za sebe a ono za treće zemlje. Također treba pamtiti da od sposobnosti gradnje podmornica do njihovog uvođenja u vlastitu flotu nije dalek put. Trendovi razvoja svjetskih mornarica ukazuju na „novo“ otkrivanje podmornica, sada na novim tehnologijama i spoznajama da su upravo one glavni dio strateških snaga, ne samo velikih i nuklearnih sila već o onih malih te ne-nuklearnih. U nastavku ćemo snage nacionalne flote RH detaljnije razmotriti po segmentima:

1. Pomorske snage za zadaće obalne straže

Obalna straža svojim pomorskim snagama treba osigurati zaštitu prava i interesa RH na moru, te u slučaju rata u cijelosti ili sa za to predviđenim brodovima ojačati ratnu flotu. Studijom Brodarskog instituta iz 2006. utvrđena je potreba za pet izvanobalnih i devet obalnih ophodnih brodova. Vjerojatno je to broj blizu optimalnog. Bilo bi najelegantnije za to izgraditi potrebni broj „čisto“ namjenskih brodova. Primjena prethodno izloženog sklopa namjenskih brodova i manjeg broja plovila koja su po karakteristikama između dviju osnovnih uporabnih kategorija, smanjila bi financijske izdatke i nepotrebno gomilanje ratnih brodova u vrijeme mira, a svakako ne manje važno, dala bi ukupno manji angažman ljudskih potencijala.

Veću učinkovitost i smanjenje broja brodova moguće je postići duljim boravkom pojedinačnih brodova na moru od predviđenog u studiji, te približavanjem istih u područje očekivanog, najčešćeg djelovanja, tj. rasporedom brodova obalne straže na vanjske otoke, na granici između unutarnjih morskih voda (UMV) i teritorijalnog mora (TM). Pri tome, za uzor bi mogao poslužiti i uvid u razne višenamjenske izvanobalne brodove, kakve za zadaće obalne straže koristi niz ozbiljnih pomorskih sila.

2. Zajednički dio pomorskih snaga

Pod „zajedničkim“ dijelom pomorskih snaga podrazumijevaju se brodovi koji u vrijeme mira u sklopu obalne straže nadziru i štite interes RH na moru, ali su u većoj ili manjoj mjeri pripremljeni za konverziju u ratne brodove u slučaju rata, ratne ugroze ili po odluci nadležnog državnog tijela. To bi inače bili neki ophodni brodovi iz sastava obalne straže spremni za konverziju za protupodmornička i /ili protubrodska djelovanja. Mogućnost takvog rješenja već je prikazana, i nalazi se u presjeku dva skupa – jedan je skup ratnih brodova za tradicionalne zadaće, a drugi skup predstavljaju ratni ili javni brodovi za zadaće obalne straže.

Oprema koja bi se ugrađivala na te brodove u slučaju potrebe trebala bi biti u redovitoj uporabi na brodovima za tradicionalne zadaće, čime bi se omogućilo obučavanje posada konkretnih brodova. Njihova cijena bi bila bliže brodu za tradicionalne zadaće ili brodu za zadaće obalne straže, zavisno o pripremljenosti za tradicionalne zadaće.

3. Pomorske snage za tradicionalne mornaričke zadaće

Za početak treba pitati – što su to tradicionalne zadaće ratnih mornarica i koliko su izmijenjene u zadnjim desetljećima, pa i stoljećima. U tim tradicionalnim zadaćama koje često imaju strateški značaj samo se sadržaji borbenih djelovanja mijenjaju zahvaljujući novim tehnologijama i tehničkim rješenjima. Naime, mornarica je oduvijek imala zadaće:

– ostvariti nadzor mora i koristiti ga za vlastite potrebe uz osporavanje korištenja drugima;

– štititi vlastitu obalu i teritorij, po mogućnosti na što većim udaljenostima, posebice ako je ta udaljenost nesavladiv prostor za protivnika;

– ugroziti protivničke obale i prostor po dubini do krajnjih granica, te pružiti potporu ostalim, najčešće invazijskim snagama.

To su globalne zadaće, ali si ih u većoj mjeri mogu priuštiti samo najveće mornarice svijeta. Mornaričkim zadaćama često smatramo sadržaje oružane borbe (sadržaje ratovanja) na moru, i u najširem smislu možemo ih svrstati u:

 – površinsko ratovanje;
– podvodno ratovanje;
– djelovanje protiv kopna (sve više odvojeno iz površinskog pomorskog ratovanja);
– protubalističko djelovanje (novost suvremenog doba i snažnog razvoja raketa).

 Ovisno što se pod navedenim zadaćama podrazumijeva, iste mogu imati različite sastavnice, pitanja i dileme. Na primjer gdje su tu protuzrakoplovna i proturaketna djelovanja? Ta djelovanja se mogu smatrati preduvjetom bez kojeg se ne mogu izvršiti glavne zadaće. Znači, ona su „usputna“, nužna ali krucijalna za preživljavanje i izvršenje glavne zadaće. Također, postavlja se pitanje kako se određuje prostorni značaj, je li to mjesto cilja ili mjesto s kojeg se vrši djelovanje. Je li određujući medij ili objekt protiv kojeg se djeluje. Jasno, to bi trebalo definirati.

Svjedoci smo da značajna „zadaća“ mornarice postaje protubalistička obrana. Ona jasno pripada u sklop globalne zadaće „zaštita vlastite i savezničke obale te teritorija“, a može biti provođena blizu mjesta lansiranja ili blizu objekta obrane, ali i u prostoru i vremenu kada je balistička raketa bilo gdje na putanji između te dvije točke. Raketa je najosjetljivija kada je na tjemenu putanje, jer tada ima najmanju brzinu i najmanju kutnu promjenu u odnosu na obrambeni sustav. Značajne se mjere poduzimaju kako bi se taj, za raketu kritični dio putanje poništio ili smanjio, posebice kod država koje daju prednost ofenzivnom nad defenzivnim djelovanjem (prednost „maču“ nad „štitom“).

Kolike Pomorske snage treba RH?

Pomorske snage RH za tradicionalne zadaće trebaju imati visoko razvijenu sposobnost površinskog djelovanja – za zaštitu, kontrolu i obranu nacionalnih interesa na moru, obranu obale i pomoć snagama na kopnu. Snage za protupodmorničko, minsko i protuminsko djelovanje trebaju imati mogućnosti brzog narastanja sposobnosti. Svakako te snage trebaju biti kompatibilne s pomorskim snaga EU i NATO, te podupirati zajedničku pomorsku i vojnu strategiju. Za stvaranje sposobnosti potrebni su ljudi, organizacija i materijalna sredstva. Ako pretpostavimo da Hrvatska može osigurati kvalitetan kadar, te da ima znanja i sposobnosti, ostaje pitanje kako riješiti materijalnu komponentu.

Za uspješno izvršavanje zadaća mornarica i obalna straža trebaju namjensku i specifičnu zračnu komponentu, koja je nužna za kvalitetno protubrodsko i protupodmorničko djelovanje, te izviđanje i lovačku zaštitu. Ove resurse treba rješavati s ratnim zrakoplovstvom, letjelicama sa specifičnom namjenom i sposobnostima djelovanja nad morem, uz pretpostavku da će se Hrvatsko ratno zrakoplovstvo s pozicije roda kopnene vojske vratiti tamo gdje mu je mjesto i preuzeti prirodnu obvezu potpore pomorskoj floti.

Ostaje i definirati minimalan broj brodova za tradicionalne zadaće, vodeći računa da si to RH može priuštiti, a izgradnja bi trebala uslijediti što je moguće brže. Uz već započetu gradnju brodova za zadaće obalne straže, nužna je žurna modernizaciji raketnih topovnjača klase „Kralj“ i izgradnja višenamjenskih brodova klase K (korveta) ili NOPV (veličine K). Najboljim brodovima, RTOP-11 i 12, treba vratiti izgubljene borbene sposobnosti, a novogradnje osmisliti po mjeri vlastitih potreba i mogućnosti. Kvalitetno modernizirane raketne topovnjače mogle bi ostati u uporabi desetak-petnaest godina nakon temeljite modernizacije.

S gradnjom novih suvremenih brodova mora se početi što prije, bar u minimalnom broju, kako se još više ne bi izgubile borbene sposobnosti. Izgradnja jedinstvene flote naslanja se i na imperativ stavljanja gradnje brodova u funkciju razvoja i tehnološke obnove hrvatske brodogradnje. Ako bi se opredijelili za inačicu s brodovima kase „K“ ili MIOB (NOPV), stvorili bi kapacitete za protupodmornička djelovanja i mogućnost participiranja u snagama UN, NATO i EU izvan Jadrana. Izgradnja takvih brodova izravno bi utjecala i na definiranje logističkog, odnosno logističko-borbenog broda za potporu višenamjenskim brodovima (veličine K, odnosno NOPV). Ako nemamo ambicije razvoja protupodmorničke sposobnosti, što bi bila velika šteta, umjesto ovih brodova trebali bi graditi RPB (500 do 1000t) kao nasljednike sadašnjih RTOP. Osim zamjene u protubrodskim borbenim djelovanjima, oni bi bili i baza za obuku obalnih ophodnih brodova iz obalne straže predviđenih za konverziju u ratne brodove s protubrodskim sposobnostima, što upućuje kako bi se trebali graditi na istoj platformi i po mogućnosti s istim ili nešto reduciranim pogonom.

Ulaskom Crne Gore u NATO, obje obale Jadranskog mora biti će i obale NATO zemalja, a vjerojatno u doglednoj budućnosti i EU. U takvim okolnosti nema zemlje u neposrednom okruženju kojoj je interes masovno miniranje Jadranskog mora. Puno je vjerojatnije polaganje ofenzivnih mina podmornicom. Znači, protupodmornička borba za RH je posredno i protuminska. Što se tiče protuminskih brodova, oni su svakako potrebni radi nadzora plovnih putova i neutralizacije eksplozivnih naprava u Jadranskom moru. No, zahtijevanjem od NATO saveza i EU detaljne pretrage te čišćenja Jadrana od mina i bombi – na neko bi vrijeme mogli težište pomaknuti na nabavu potrebnijih brodova i borbenih sustava. Ako bi htjeli vlastitim protuminskim brodovima participirati u NATO protuminskim aktivnostima – dva su broda za to malo.

Iz tablice je vidljivo da bi 2035., znači za 20 godina, jedinstvena nacionalna flota RH trebala imati 20 novonabavljenih brodova, od toga u dijelu za tradicionalne zadaće devet (3xK ili IOOB, 2xRPB, 2xLB i 2xPMB) te 11 (5xOOB, 2xIOB; 2x(M)IOB i 2x(M)OOB) za zadaće obalne straže, od čega četiri pripremljena za brzu konverziju u ratne brodove, po dva za protupodmornička i protu-brodska djelovanja. Ovakav plan iziskivao bi u prosjeku gradnju jednog broda godišnje. Od sadašnjih brodova HRM možda bi samo jedan ili oba broda tipa desantnih brodova minopolagača (1-2xDBM) mogli dočekati 2035. godinu, uz velike napore i troškove održavanja i s nedorečenom namjenom. Bili bi to brodovi u poodmaklim godinama, u petom desetljeću.

Kojim putem do flote?

Brodovi su neusporedivo skuplji ako se ne grade na vlastitim navozima. Pored toga skuplje je i njihovo održavanje, najčešće i uz manju raspoloživost i kraći životni vijek. Kao ilustracija cijene uzeta je francuska korveta GOWIND-2500. Ona je, obzirom na opremu – najpovoljnija, po toni deplasmana oko 110.000$, a gradi se za Egipatsku ratnu mornaricu. Njena cijena bez naoružanja u seriji od četiri broda je 250 milijuna eura, a s naoružanjem (protubrodske rakete, rakete za PZO i protupodmornička torpeda) oko 400 milijuna eura po jedinici. Zbog takvih brojki nužno je kroz program izgradnje hrvatske pomorske flote vratiti domaće brodograđevne sposobnosti.

Izgradnja Obalne straže ne smije biti razlog zanemarivanja borbene flote. Miješanje snaga za pomorsko ratovanje i snaga pomorske sigurnosti, te njihovo financiranje iz istog proračuna potencijalno vode opasnosti nestanka borbene flote, prvenstveno zbog neusporedivo skupljih brodova za borbenu namjenu. Svako zanemarivanje bit će izuzetno skupo i generira mogućnost pretvaranja mornarice u obalnu stražu bez obzira kako se te pomorske snage službeno zovu. Dilema o tome da li nam treba ili ne treba mornarica je zlonamjerna, s mogućim katastrofalnim posljedicama. U aktualnim svjetskim političkim i gospodarskim odnosima, mjestu RH u NATO i EU, te sigurnosnom situacijom u okruženju, nužno je uspostaviti ravnotežu između dijela za (1) tradicionalne zadaće i (2) mirnodopske obalne straže. Jedan od glavnih preduvjeta za to je odvojeno financiranje, i u miru odvojeno upravljanje. Ispravan je put odrediti potrebe i mogućnosti, dovesti ih u vezu, i kao rezultat odrediti snage/brodove kojima će se planovi moći realizirati – sve to objektivnom analizom, a ne nesigurnom subjektivnošću.

More treba staviti u funkciju svekolikog društvenog razvoja, sigurnosti i obrane. Na moru i preko mora, država treba biti u mogućnosti obaviti diplomatsku, vojnu i socioekonomsku zadaću, a za to su potrebni bodovi. Sigurno će biti lakše izgraditi ovako malu flotu budemo li pametni i veći dio novca za izgradnju brodova za zadaće obalne straže namaknemo iz EU fondova. Ako te novce koriste Italija i Švedska, a od NATO saveza i Norveška te mnoge druge zemlje, zašto ne i mi? Odgovora mogu biti samo dva – ili smo prebogati ili preglupi.

 

* gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini