Kada je prije tjedan dana Austrija počela postavljati žičanu ogradu uz granični prijelaz Spielfeld/Šentilj, duž kojeg je do sada prošao najveći broj migranata i izbjeglica, činilo se kao da će, za razliku od sličnih postupaka u Sloveniji, Mađarskoj i Makedoniji, taj posao proći bez ikakvih većih problema. Austrijska ministrica unutarnjih poslova Johanna Mikl-Leitner još je u listopadu najavila podizanje ograde radi „osiguravanja urednog i kontroliranog ulaska u zemlju“, ponajviše zato što je primijećeno kako su pojedine grupe migranata postale nestrpljive i agresivne. Njen kolega, ministar obrane Gerald Klug, posebno je isticao kako se zbog postavljanje 3,5 do 4 kilometra ograde i urednije kontrole migranata „ne smije izgubiti humanost pogažena bodljikavom žicom u Mađarskoj“. Ni susjedi Slovenci nisu se bunili, štoviše – slovensko Ministarstvo vanjskih poslova prokomentiralo je da je riječ tek o „privremenoj mjeri“, dogovorenoj između Austrije i Slovenije, radi boljeg usmjeravanja migrantskog vala. Tako su u ponedjeljak, 7. prosinca, počele pripreme, a onda i samo postavljanje ograde na austrijskom dijelu granice. Baš kako je ranije najavila koalicijska Vlada Austrije, ograda je metalna, visoka 2 metra, i za razliku od one kod slovenskih i mađarskih susjeda – nema ni bodlje ni „žilete“. No ograda je ipak po nečemu specifična – prva je ograda podignuta između dviju EU-zemalja u schengenskome prostoru.
Nepunih tjedan dana kasnije, problemi s austrijskom žicom počeli su dolaziti s nekoliko strana. Najprije se postavilo pitanje troškova, a zbog medijskih procjena da se radi o trošku od čak 10 milijuna eura, austrijska je policija objavila ne samo troškove, nego i neke druge detalje. Direkcija policije austrijske pokrajine Štajerske objavila je krajem prošloga tjedna da se žica, koja se koristi za ogradu – iznajmljuje, zbog čega je njena cijena „tek“ 330.000 eura za 6 mjeseci. Iznajmljuju se i kontejneri, njih 29, koji će biti postavljeni na mjestima gdje će se provoditi upis i kontrola migranata, te će služiti i kao privremeni prihvatni centar. Prema policijskom priopćenju, ukupni troškovi novog sustava upravljanja granicom za pola godine iznose milijun eura, ali u to nisu uračunati troškovi osoblja, te nabava skenera i elektroničkih radnih stranica za policiju u kontejnerima.
Helmut Strobl pokazuje nesuđeno mjesto za žičanu ogradu
U troškove nisu uračunata ni obeštećenja vlasnicima zemljišta preko kojih se proteže ograda. U prvim danima podizanja ograde, tek jedna desetina vlasnika zemljišta dala je svoj pristanak, dok se jedan – bivši vijećnik iz Graza (ÖVP) Helmut Strobl – izričito izjasnio protiv podizanja ograde na svome imanju. Policija je time zapala u velike probleme, budući da će zbog Stroblovog protivljenja ograda imati „rupu“ u dužini od 8,1 metara. Njemu se potom pridružila i nekolicina lokalnih vinogradara, uz obrazloženje da „u miroljubivoj zemlji žici nema mjesta“. Naravno, tu je još i onaj praktičan razlog – posjedovanje zemlje s obje strane granice. Vlasti su taj problem pokušale riješiti mogućnošću postavljanja posebnih vratiju u ogradi, kako bi vlasnici mogli nesmetano prolaziti preko svojih posjeda, no taj je prijedlog jednoglasno odbijen. Zbog njihovog odbijanja, rupe u ogradi na granici već su narasla na oko 1 kilometar, s čime se, izgleda, konačno pomirila i austrijska policija. Manfred Komericky, zamjenik načelnika nacionalnih policijskih snaga, najavio je da se razmišlja o pojačanim kontrolama policije ili nekih drugih snaga sigurnosti na dijelu granične „rupe“.
Zajednička policijsko-vojna ophodnja u Salzburgu
Uz sve to, novi problem za Vladu u Beču došao je iz redova austrijske vojske. Nakon što su se zemlje Europske unije dogovorile da neće primati ekonomske migrante, već isključivo izbjeglice iz ratnih područja, ljudi koji već tjednima, pa i mjesecima putuju do Europe postali su sve očajniji, ne birajući sredstva da se konačno dokopaju željenog cilja. U nekoliko su navrata pripadnici vojske ozlijeđeni u sukobu s migrantima, a incidentne situacije rješavali su upotrebom gole tjelesne mase. Zahtjevi da se vojsci omogući nošenje i upotreba suzavca i palica u svrhu samozaštite odbijeni su, uz obrazloženje da im ne prijeti nikakva opasnost od migranata i izbjeglica. Istovremeno, pripadnicima policija ta su sredstva dozvoljena. Zbog toga je u Glavnom stožeru Oružanih snaga Austrije prosjedovao i vojni sindikat, tražeći zaštitu za vojnike i osiguravanje bolje opreme, no i njihovi su zahtjevi odbijeni. Pri tome, prozvano Ministarstvo obrane lopticu je izgleda prebacilo na zapovjedništvo Kopnene vojske koje, tvrde, odlučuje o opremi vojnika.
Pripadnici vojske raspoređeni na granici naoružani su pištoljima, kojim smiju pucati u zrak, no njihova upotreba nije preporučljiva zbog „negativnog medijskog odjeka“. Vojnicima na granici strogo je zabranjeno nošenje kaciga i štitnika, kako ne bi djelovali „zastrašujuće“. U migrantskoj krizi angažirano je više od 1.200 pripadnika Oružanih snaga.
