Tekst koji slijedi, pisan je 12. kolovoza 2011. godine, a u ponešto izmijenjenoj formi objavio ga je zagrebački tjednik Nacional u svome broju od 16. kolovoza 2011. godine, pod naslovom “Arapsko proljeće u kolovozu” – takav je dostupan i na na web stranici tjednika Nacional, pod adresom: http://www.nacional.hr/clanak/114348/arapsko-proljece-u-kolovozu.

Smatrali smo ga potrebnim objaviti i ovdje, u svijetlu predstojećeg odlaska hrvatskih vojnika u novouspostavljenu promatračku misiju Organizacije UN u Siriji, UNSMIS.

—————————————————————————————————————–

“Nemiri u Siriji neprekidno traju još od sredine ožujka, pa iako se javnost već gotovo navikla na vijesti o tamošnjoj represiji i žrtvama, posljednjih je tjedana postupno poklapanje međunarodnih stajališta oko Sirije barem donekle razbilo okoštalu shemu. Što se sirijske oporbe tiče, nema puno novoga. Njihovi zahtjevi već mjesecima postupno rastu, od slobode okupljanja, preko puštanja uhapšenih demonstranata i amnestije, do višestranačja uz svojevrstan prethodni nestanak Bashara al-Assada i vladajućih Alavita. Nakon što su vlasti ove posljednje zahtjeve odbile u srpnju, oporba je najavila demonstracije tijekom Ramazana, islamskoga mjeseca posta i molitve, koji je ove godine počeo 1. kolovoza. Kao i do sada, režim Bashara al-Assada reagirao je oštro i umjesto prosvjednoga ritma, koji bi kulminirao petkom nakon najvećih tjednih molitvi, posljednje vrijeme gledamo nedjeljni ritam kulminirajuće represije. Budući da prosvjednici nisu posustali, 4. kolovoza donesen je novi izborni zakon i u Siriji je legalizirano višestranačje, što naravno da nikoga nije zadovoljilo.

Praćeno stalnim gubicima ljudskih života, stanje u Siriji tek se polagano iz dugog uvoda približava ozbiljnoj prijelomnici, koja će donijeti ili svojevrsno ispunjenje oporbenih zahtjeva nakon vala stvarno velikih prosvjeda ili preživljavanje režima i postupno gušenje pobune. Budući da stabilnost Sirije ovisi o nizu osnovnih elemenata – o prosvjedima (njihovim lokacijama, masovnosti i sudionicima), o odgovoru vlasti na izazove i o utjecaju čitavog tog revolucionarnoga vala na sirijsku državu kao cjelinu – to su elementi koje treba pobliže pogledati u traženju mogućih ishoda ove dugotrajne, konfuzne i krvave zbrke.

Krajem srpnja nemiri potresaju i Deir al-Zour, centar sirijske petrokemijske industrije

Prosvjedi u Siriji

Pogledamo li situaciju posljednjih mjeseci, prosvjedi protiv režima ostali su ograničeni na relativno jasan niz regija i gradova, u kojima se ponavljaju i u kojima dolazi do njihova uzastopnoga gušenja. Dok je to na početku, u ožujku, bila samo Deraa na jugu zemlje, posljednjih se tjedana događanja koncentriraju na Hamu, Homs, njima nedaleki Idbil i Saraqeb, te Deir al-Zour u istočnoj pustinji. Sva ova mjesta imaju svojevrstan strateški položaj. Deraa se nalazi na samoj staroj cesti koja vezuje sirijski glavni grad Damask s jordanskom prijestolnicom Ammanom, a nedaleko je i novijeg autoputa kojim danas ide velik dio teretnog prometa između Sirije i Jordana. Hama, Homs i Saraqeb (kao i obližnji Idbil) na trasi su autoputa koji povezuje Aleppo i Damask, dva najveća i još uvijek ponešto mirnija sirijska grada, dok je Deir al-Zour najveći grad uz sirijski tok Eufrata – mjesto na cesti za Irak i Bagdad, oko kojeg je smješten i dobar dio sirijske petrokemijske industrije. Navodno da u tim mjestima ili traju, ili periodično izbijaju prosvjedi čiju je veličinu teško nedvojbeno ocijeniti – jednako kao i njihove žrtve, gdje nakon pet mjeseci demonstracija broj mrtvih varira između 1400 i 2400, a govori se o oko 3000 nestalih, uz što su navodno još i deseci tisuća ljudi zatvarani. Iako Sirija posljednje vrijeme ustrajno broji oko 30 navodno mrtvih prosvjednika dnevno, do sada ondje još nije došlo do nezaustavljivih milijunskih demonstracija egipatskog ili tuniskoga tipa, bilo u glavnome gradu Damasku, u gospodarskome centru Sirije Aleppu ili alavitskome uporištu Latakiji, koje bi stvarno ugrozile vlast i protresle državu.

Razlog nesigurnosti svih tih procjena je prvenstveno u načinu na koji Sirija oštro kontrolira svoj medijski prostor. U zemlji praktično pa nema stranih novinara, a informacije u svijet stižu raznim oporbenim kanalima, putem dopisništava iz okolnih država koja u Siriji imaju nekakve kontakte, iz međunarodnih diplomatskih i političkih krugova ili pak iz sirijskih službenih medija koji su tako šturi i umjetni da je to teško opisivo. Sve u svemu, iako je glasine i iskaze iznimno teško provjeriti, formirale su se dvije suprotstavljene priče o stanju u Siriji – jedna o brojnim žrtvama i prosvjedima koje vlasti suzbijaju, i druga o naoružanim banditima, islamistima, koji ometaju promet, ruše javnu infrastrukturu i šire kaos.

Što se sudionika prosvjeda tiče, izgleda da su oni pretežito iz redova sirijskih Arapa sunita, iako je to jednako teško procijeniti kao i etničku ili religijsku sliku države u cjelini. Dok Siriju čini oko 90 posto Arapa i 10 posto Armenaca, Kurda i drugih, grubo se može procijeniti i da suniti čine oko 75 posto stanovništva, a ostalo su manjine – malo manje od 7 posto Alavita, jednako toliko i drugih nesunitskih muslimana, oko 10 posto kršćana i još oko 3 posto Druza. Pri tome, nekoliko stvari tu muti pogled. Kao prvo, Sirija je jedna od onih zemalja koje sustavno izbjegavaju bilježiti vjersko opredjeljivanje na popisima stanovništva, ne bi li time smanjila mogućnosti nacionalnoga razdora. Uz to, i donedavno jedina moguća stranka, Arapska socijalistička Baath stranka, nastoji biti nadnacionalna i nadvjerska te dodatno zamagljuje vjersku i etničku sliku Sirije privlačenjem svojih oko dva milijuna članova iz svih mogućih krugova društva.

Odgovor vlasti na izazov

Vrh sirijske državne vlasti u ovoj mješavini religije i politike već je preko 40 godina sastavljen od manjinskih Alavita, koji planski dijele pozicije u državi ne bi li se održali na vlasti. Pri tome, oni se oslanjaju i na dio manjina, koje onda strogo kontrolirano sudjeluju u vlasti – poput kršćana, koji su prije samo nekoliko dana po prvi put dobili svog čovjeka na mjestu ministra obrane. Po sličnom ključu etničke i vjerske pripadnosti kombinirane s osobnom lojalnošću vođi formirane su i brojne sigurnosne službe, ali i časnički kadar, te pojedine ključne postrojbe sirijske vojske. Upravo ta kadrovska politika omogućava sirijskim vlastima da neko vrijeme i silom suzbijaju pobunu pripadnika većinske zajednice u zemlji.

I u Siriji, kao i u Libiji, jedan od sinova staroga vođe je profesionalni vojnik

Tijekom proteklih pet mjeseci, pobunjenici su se sukobljavali s policijom, vojskom, sigurnosnim službama, čijih je pripadnika u obrani države navodno stradalo ukupno oko 500. Pa ipak, u represiji nisu sudjelovali svi dijelovi ovih državnih sustava, budući se za početak pokušalo izbjeći da sunitske pobunjenike suzbijaju suniti. To je jasno vidljivo na primjeru sirijske vojske. Iako se procjenjuje da su oko 70 posto od njenih oko 200 tisuća profesionalaca Alaviti (zajedno s oko 80 posto ukupnog časničkoga kadra), i tu se biralo da suniti ne budu suočeni s pobunjenicima. Tako, za razliku od Libije, nije bilo korišteno zrakoplovstvo, inače u Siriji izrazito sunitima popunjena grana Oružanih snaga. Jednako tako, pojačano se koristilo oklopne i mehanizirane postrojbe – posebice Republikansku gardu i 4. oklopnu diviziju, kojima zapovijeda brat predsjednika Bashara, Maher al-Assad, dok se izbjegavalo koristiti 2. diviziju i svekoliku ročnu vojsku kojima dominiraju suniti. Ovo je pristup suzbijanju nemira koji može funkcioniratii još neko vrijeme – dok su protesti opsegom relativno mali te točkasto raspoređeni, i dok revolucija ne eskalira toliko da i u vladajućim krugovima dođe do podjela.

Upravo su naznake podjela u vladajućem bloku Sirije ono što obitelj al-Assad najviše plaši, budući da je opozicija iznimno slaba i temeljito razjedinjena. Dok je krajem travnja na trenutak izgledalo da se osipa članstvo sirijske Baath stranke, javni su izlasci iz njenih redova stali na nešto više od 200 osoba u regiji oko grada Deraa, gdje je tada bila i jezgra otpora. I u prošlotjednoj smjeni sirijskoga ministra obrane naziralo se zavjeru – iako je general Ali Habib svoj odlazak opravdao zdravstvenim razlozima, već su idući dan počele kolati glasine da je nakon smjene ubijen zbog izdaje režima kojem je do jučer pripadao. Te su špekulacije dosegle takvu razinu da su morale biti opovrgnute službenom osobnom izjavom i pojavljivanjem „pokojnika“ na sirijskoj javnoj televiziji.

Dok ustrajno najavljuje parlamentarne izbore do kraja godine, nekakvo višestranačje i navodno opsežne reforme, režimu u Damasku glavobolje zadaje i sve lošija ekonomska situacija u zemlji. Tijekom prve polovice ove godine zbog protesta se bitno usporila ukupna ekonomska aktivnost u državi. Stopa rasta je s prošlogodišnjih solidnih 3,5 pala na oko 0,5 posto, a u potpunosti je presušio i turizam, svojedobni izvor i do 8 milijardi USD ili oko 12 posto ukupnih prihoda. No, zapadna promišljanja o sankcioniranju sirijskog prometa naftom i „financijskome isušivanju Sirije“, po riječima francuskog ministra obrane Gérarda Longueta, mogla bi se nasukati na naznakama pomoći Damasku prijateljskog Irana – pomoći u kadru i obuci sigurnosnih službi, oružju i vojnoj opremi, ali i iznosom od 5,8 milijardi USD, te još navodno i dostavom oko 290 tisuća besplatnih barela nafte dnevno tijekom idućih devet mjeseci.

Međunarodni aspekti krize

Usprkos žestokim osudama iz pojedinih zapadnoeuropskih prijestolnica, već je duže jasno da protiv Sirije neće biti vojne intervencije u libijskome stilu. Za to u krugovima Europske unije, koja postupno zaoštrava i širi svoje sankcije prema Siriji, nema snage, dok Sjedinjenim američkim državama za započinjanje četvrtog većeg rata u islamskome svijetu nedostaje volje. Otuda i činjenica da su se do sada američke reakcije svele na djelovanje u Vijeću sigurnosti UN, lagano pooštravanje već postojećeg sustava sankcija (ovoga puta s obrazloženjem da Sirija sudjeluje u međunarodnoj proliferaciji oružja masovnog uništenja), i razmatranje apela Baraka Obame predsjedniku al-Assadu da odstupi s vlasti.

Mnogo su zanimljiviji stavovi preostale dvije članice VS UN, Ruske federacije i Kine. Ove su dvije države svojim vetom u Vijeću sigurnosti sprečavale svaku ozbiljnu akciju protiv režima u Damasku, ali i tu su vidljive postupne promjene. Još prije nekoliko tjedana Ruska federacija bila je izričito protiv ikakve rezolucije o Siriji, bojeći se da bi ona jednostavno mogla poslužiti kao osnova za intervenciju i skretanje stanja u Siriji nekim libijskim smjerom, da bi onda i ministar vanjskih poslova Sergei Lavrov poručio Damasku kako krvoproliće ipak mora stati.

Dok Izrael i u ovoj krizi značajno šuti, poruke slične ovima iz Moskve, posljednjih su se dana čule i od niza Siriji susjednih država. Prije desetak dana Saudijska Arabija, Kuvajt i Bahrein povukli su iz Damaska svoje veleposlanike, na što je Sirija odvratila istom mjerom. Sunitske države iz regije i njihove Saudijskom Arabijom predvođene organizacije, Arapska liga i Zaljevsko vijeće za suradnju, traže prekid nasilja i reforme. Bez njih se Sirija, po riječima egipatskog ministra vanjskih poslova Mohameda Kamela, primiče „točki s koje više neće biti povratka“. Time se one zalažu za prava i život sunita u Siriji, ali posredno – zalažući se za demokraciju i „Arapsko proljeće“ u tuđem, ali ne i u svom dvorištu – pritiskom na vlasti u Damasku stišću i zonu utjecaja njihovog najvećeg saveznika, šijitskog Irana.

Ahmet Davutoglu, turski ministar vanjskih poslova tijekom misije u Damasku

Upravo zbog ovog vezanog efekta, kojim revolucija u Siriji postaje dio šireg odmjeravanja snaga dviju velikih država s nasuprotnih obala Perzijskoga zaljeva, dodatno na važnosti dobiva sirijska inicijativa Turske, zemlje koja je relativno dobra s Iranom, ali i s Europskom unijom, Sjedinjenim američkim državama i Izraelom, za koji je godinama bila posrednik u pregovorima sa Sirijom oko rješavanja spora na Golanskoj visoravni. Izričitim aktiviranjem turske diplomacije, čiji je ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoğlu prošloga tjedna boravio u Siriji, došlo je do privremenog popuštanja sukoba u Hami iz koje su se povukli sirijski tenkovi. Iako službena Ankara nije ujedno zatražila i al-Assadov odlazak s vlasti, navodno su tom prilikom prenesena i konačna upozorenja da će u slučaju nastavka nasilja i Turska biti prisiljena okrenuti leđa režimu u Damasku. Za to vrijeme, u očekivanju dobrih vijesti iz Sirije, ohrabrujuće zvuče riječi moćnog turskog predsjednika vlade Recepa Tayyipa Erdogana, koji je nakon spomenute turske diplomatske ofanzive ustvrdio da u idućih 15 dana očekuje početak ozbiljnih reformi u Siriji.”