Nakon više godina propadanja, nekadašnja vojna bolnica u zagrebačkoj Vlaškoj ulici danas dobiva barem nekakav novi život. U sklopu ovogodišnjeg izdanja Muzeja ulične umjetnosti, 40 domaćih i stranih uličnih umjetnika, crtača i ilustratora, proteklih je dana oslikavalo zidove i hodnike dva kata lijevog krila velike klasicističke zgrade sa statusom zaštićenog kulturnog dobra.
„Muzej ulične umjetnosti po prvi puta se bavi revitalizacijom napuštenog gradskog prostora, i to tako da na tu lokaciju dovodi kulturni sadržaj i pretvara ga u novo gradsko kulturno žarište i mjesto susreta“,
najavila je 10. rujna Ivana Vukšić, direktorica Muzeja ulične umjetnosti, predstavljajući program Muzeja koji je ove godine dio projekta „Recover the Streets“, u suradnji s još 4 europska grada: Zaragoza (Španjolska), Toulouse (Francuska), Besançon (Francuska) i Köln (Njemačka). Osim lokalnim i državnim sredstvima, projekt je financiran i sredstvima Europske unije kroz program Kultura 2007-2013. Građanima Zagreba Muzej ulične umjetnosti najpoznatiji je po svom prvom izdanju iz 2010. godine, kada je zanimljivim, duhovitim i šarenim muralima oslikao oko 450 metara dugi zid u Branimirovoj ulici. Nešto slično naredne su dvije godine radili u sivim i zapuštenim prostorima Dugava i Sigeta, da bi ove godine na korištenje dobili unutrašnjost jednog dijela stare vojne bolnice u Vlaškoj 87.
Koja to vojna bolnica u Vlaškoj ulici?
Iako je zdanje u Vlaškoj najpoznatije kao vojna bolnica, ona je polovicom 19. stoljeća po nalogu biskupa Aleksandra Alagovića, a novcem iz zaklade biskupa Maksimilijana Vrhovca, izgrađena kao vojarna, odnosno kao dio kruga tzv. “Nadbiskupske vojarne 3“. Biskup Alagović time je oslobodio Zagrepčane obveze primanja na konak pripadnika carsko-kraljevskih postrojbi. Točnije, prednja ulična zgrada služila je kao pisarna i vojarna, dok je druga, veća, dvorišna zgrada, nazvana “Garnisonsspital No 23 in Agram” bila namijenjena za bolnicu s 223 kreveta. Sagradio ih je zagrebački graditelj Antun Stiedl, koji je, među ostalim, proširio istočno krilo biskupskog dvora i sagradio župni dvor Sv. Ivana u Novoj Vesi 55. No dvokatno zdanje u Vlaškoj 87 najvažnije je Stiedlovo djelo, poznato po slijepim arkadama u svom prizemlju.
Prostor u centru Zagreba, oko 12.000 kvadratnih metara, već godinama traži svhu
Pod raznim režimima i u raznim državama, kompleks u Vlaškoj od svog otvorenja 1862. godine pa do 1988. godine djelovao je kao vojna bolnica. Kada je 1988. u Dubravi otvorena netom izgrađena nova vojna bolnica, zdanje u Vlaškoj gubi svoju 120 godina dugu funkciju. Tijekom Domovinskog rata, u dvorišnu zgradu smještene su izbjeglice, što je prilično pridonijelo devastaciji, dok je u uličnoj zgradi stolovala Vojna policija. Njenim odlaskom, prednji dio kompleksa u Vlaškoj udomio je redakcije svojedobnih Vojnih glasila (Hrvatskog vojnika, te Velebita, a onda i njegova nasljednika – Obrane), kao i uredski dio nikada u praksi zaživjelog Vojnog muzeja, te ponešto s MORH-om povezanih udruga građana.
Javnosti poznatije pročelje prednje zgrade bivšeg vojnog kompleksa na adresi Vlaška 87, zapadno od Petrove crkve.
Muke po pitanju budućnosti kompleksa u Vlaškoj 87 duge su već punih 13 godina, i do sada niti jedna vlast nije našla adekvatnu namjenu za njegovih ukupno oko 12.000 kvadratnih metara prostora u centru Zagreba. MORH je to sve još 2001. godine proglasio neperspektivnim za svoje potrebe, da bi onda Vlada RH (odlukom iz srpnja 2001. godine) nekretninu dodijelila na korištenje Ministarstvu znanosti i tehnologije i Ministarstvu za javne radove, obnovu i graditeljstvo. Oba ministarstva suglasila su se da zgrada u Vlaškoj ne zadovoljava njihove potrebe, a tadašnji ministar javnih radova Radimir Čačić imao je neke ideje da bi je prenamijenio u neke druge svrhe temeljem javno-privatnog partnerstva. Iako su studije o tome napravljene, sama ideja nikada nije zaživjela – tako da je prednji dio kompleksa još neko vrijeme nastavio koristiti MORH, dok je stražnji dio (uz povremene izlete u ulogu kulise domaćih filmova) nastavio propadati.
U srpnju 2004. godine Grad Zagreb i Republika Hrvatska donose Zaključak o zamjeni nekretnina. Prema tom Zaključku, Grad Zagreb je u prostoru bivše vojne bolnice trebao osigurati smještaj nekoliko srednjih škola – a za uzvrat je Republici Hrvatskoj dao naizgled poprilično manji prostor na lokaciji Krajiška 20 za rad državne uprave. Zaključak je u ime Grada potpisala tadašnja gradonačelnica Vlasta Pavić. Nakon zamjene nekretnina na liniji Zagreb-RH, narednih nekoliko godina ponovno je zavladalo zatišje. Sve do lipnja 2007. godine, kada su tadašnji ministar znanosti, obrazovanja i športa Dragan Primorac i gradonačelnik Zagreba Milan Bandić potpisali Sporazum o sufinanciranju investicija u srednjoškolskim ustanovama na području Grada Zagreba.
Nekoliko godina star, a ponešto manje poznat pogled na kompleks Vlaška, sa sjevera, iz Jurkovićeve ulice.
Tim je Sporazumom trebao biti riješen povrat imovine u vlasništvu Crkve i preseljenje 4 srednje škole na lokaciju Vlaška 87. Radilo se o preseljenju Upravne i birotehničke škole, Škole suvremenog plesa, XVIII. gimnazije i Škole za klasični balet, koje su do tada djelovale u prostorijama u vlasništvu Katoličke crkve, Srpske pravoslavne crkve i Grada Zagreba. Sporazum je propisivao da će Ministarstvo iz državnog proračuna i kredita Svjetske banke osigurati iznos od 30 milijuna kuna, dok je Grad Zagreb trebao financirati infrastrukturne troškove, doprinose i opremanje građevina, kao i eventualnu izgradnju sportske dvorane. Rok za useljenje te 4 škole u Vlašku 87 bila je 2010. godina. No samo na papiru, jer se u stvarnosti dogodilo tek to da su malobrojni zaposlenici MORH-a i OS RH, koji su u to vrijeme još radili u Vlaškoj, na brzinu, u samo 15 dana, napustili tragično zapuštenu prednju zgradu kompleksa.
Gradonačelnik i njegovi dogovori
Vojna bolnica danas – pripreme za “postavu” Muzeja ulične umjetnosti
Nakon toga, pa do prije mjesec dana, nije bilo nikakvih znakova da se po pitanju zgrade bivše vojne bolnice išta radi. Ingerenciju nad zdanjem dijelila su tri gradska ureda, od kojih je jedan – onaj za prostorno uređenje – naručio studiju o mogućnostima smještaja školskih kapaciteta u prostor bivšeg vojnog objekta, utvrdio da objekt ne zadovoljava gradskim planovima o smještaju učenika, i dignuo ruke. Dok je prednji dio kompleksa ostao pust, s tek ponekom udrugom branitelja koja se iz svojih starih prostora nije dala van, dvorišni se dio kompleksa u potpunosti pretvorio u utočište za beskućnike, narkomane i štakore, okruženo smradom koji je zagađivao cijelo susjedstvo. Zato je Grad velikodušno odlučio – srušiti sve osim ulične zgrade, kako bi se na istom mjestu nanovo izgradili potpuno novi školski objekti. Bilo je to 2011. godine, ali nakon toga niti je došlo do rušenja, a pogotovo ne do gradnje.
Milan Bandić i Ivana Vukšić
S obzirom na 12-godišnje nabacivanje sudbinom zgrada sa statusom zaštićenog kulturnog dobra u Vlaškoj, naizgled nije loša ideja da se barem na neko vrijeme taj kompleks stavi u kakvu-takvu funkciju. Pitanje je, naravno, može li Muzej ulične umjetnosti barem privremeno održati zdanja u Vlaškoj, i spasiti ih od daljnje devastacije – što je uloga u kojoj je dosad spektakularno omanuo već čitav niz ministarstava i gradskih ureda. No upitan je i sam način na koji su oni kompleks uopće dobili na korištenje. Prema riječima direktorice Muzeja Ivane Vukšić:
„U dogovoru s gradonačelnikom prostor u Vlaškoj dan nam je na korištenje na minimalno dvije godine, a ostali gradski prostori koji nisu u funkciji stavljeni su nam na raspolaganje, što jasno pokazuje namjeru gradonačelnika i nadležnih ureda da planski koriste uličnu umjetnost u svojoj razvojnoj politici“.
Nit’ javne rasprave, nit’ natječaja, već dogovorom do nekretnine u centru grada! Time, do sada pokazana prevelika sklonost gradonačelnika kojekakvim dogovorima pod upitnik stavlja i ovaj, naizgled dobar potez.
*This material has been produced with the assistance of the European Union. The contents of this material are the sole responsibility of Center for Peace Studies and can in no way be taken to reflect the views of the European Union. Ovaj materijal nastao je uz financijsku podršku Europske unije. Za sadržaj je isključivo odgovoran Centar za mirovne studije i ne može se smatrati službenim stavom Europske unije*
