Dva mjeseca nakon što je Hillary Clinton u Zagrebu objavila zaokret američke politike prema Siriji i sirijskoj opoziciji, dvije zemlje iz, kako se to voli reći – regije – priznale su tzv. novu sirijsku opoziciju kao legitimne političke predstavnike sirijskoga naroda.

Iako je priznala sirijsku oporbu, Crna Gora nije u skupini “Prijatelja sirijskog naroda”

Najprije je to napravila Crna Gora, na posljednjoj sjednici nove Đukanovićeve Vlade u 2012. godini. Na svojem 4. sijelu, održanom 27. prosinca prošle godine, Vlada Crne Gore usvojila je kratak dokument pod nazivom „Odluka o priznavanju sirijske Nacionalne koalicije revolucionarnih i opozicijskih snaga kao legitimnog političkog predstavnika sirijskog naroda“. Osim tog priznanja, Vlada CG još je dala „podršku naporima usmjerenima ka demokratskoj tranziciji, poštivanju ljudskih prava i uspostavljanju trajnog mira u Siriji u skladu sa željama sirijskog naroda“, te je obećala da će „i dalje podržavati napore međunarodne zajednice i zajedničkog predstavnika UN i Lige arapskih zemalja u cilju pronalaženja političkog rješenja krize u Siriji“.

Tjedan dana kasnije, 3. siječnja ove godine, isto je napravila i slovenska Vlada na svojoj 43. redovnoj sjednici. Janšin ministarski skup to je pomalo ublaženo nazvao „upoznavanjem s informacijom o odnosu Republike Slovenije prema Nacionalnoj koaliciji sirijskih revolucionarnih i opozicijskih snaga“, ali je nedvojbeno dao do znanja da „s obzirom na više puta izražena uvjerenja EU da je sirijski predsjednik Bashar al-Assad izgubio legitimitet za daljnje vladanje Sirijom, i da se Nacionalna koalicija uspješno potvrđuje kao važan i kredibilan sugovornik međunarodne zajednice, Republika Slovenija odlučila je priznati Nacionalnu koaliciju sirijskih revolucionarnih i opozicijskih snaga kao (jedinog) legitimnog predstavnika sirijskog naroda“. Usput je u Vladinom priopćenju dodano i to da Slovenija, usporedno s ovom odlukom, očekuje od Nacionalne koalicije daljnji intenzivan rad na uspostavi široke oporbene platforme, kako bi se zadovoljila legitimna očekivanja sirijskog naroda, te da se u narednim postupcima Koalicije očekuje daljnje zalaganje za pronalaženje mirnog rješenja sirijske krize, za univerzalno načelo vladavine demokracije i poštivanja ljudskih prava. Kao pomoć u sirijskoj krizi, Slovenija je u listopadu dala 60 tisuća eura dobrovoljnog priloga za potporu programima UNHCR-a – prije svega za pomoć osobama raseljenima unutar Sirije, te izbjeglicama u susjedne države. Prije ljeta, točnije 31. svibnja, Slovenija je donijela odluku da veleposlanika Sirije u Sloveniji, sa sjedištem u Beču, proglasi nepoželjnim. Baš kao i Hrvatska, i Dežela je sudjelovala u promatračkoj misiji UN-a u Siriji (UNSMIS), ali s jednim vojnikom manje (dakle, s ukupno jednim vojnim promatračem).

Da li je Hrvatska priznala sirijsku opoziciju?

Marakeš – 4. sastanak Prijatelja Sirije, 12. prosinca 2012. godine

I da i ne! Pita li se Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, Hrvatska je to učinila na sastanku Prijatelja sirijskog naroda 12. prosinca prošle godine u Marakešu, kako su iz MVEP RH potvrdili za jedan hrvatski dnevni list. U izjavi koju su tada prihvatili svi sudionici sastanka, među kojima je bio i potpredsjednik hrvatske Vlade Neven Mimica, stoji: „Sudionici prihvaćaju Nacionalnu koaliciju kao legitimnog predstavnika sirijskog naroda i krovnu organizaciju za okupljanje sirijskih opozicijskih grupa“. Hrvatska je samo jedna od 114 zemalja okupljenih u „Prijateljima“, no za MVEP to je dovoljno da se za potrebe domaćih medija sudjelovanje na ovakvom skupu proglasi državnim „priznanjem“. Istovremeno, ni MVEP ni Vlada tu izjavu nisu zabilježili u svojim javno vidljivim i dostupnim dokumentima kao izričit stav, odnosno nedvojbeno priznanje nove sirijske opozicije od strane Republike Hrvatske. To očito kao državni stav nisu prihvatile ni neke druge članice „Prijatelja sirijskoga naroda“, poput već spomenute Slovenije, ili pak Albanije, Francuske, Velike Britanije, SAD-a, i mnogih drugih čije su Vlade zasebno, neovisno od izjave iz Marakeša, posebnim aktima priznavale Nacionalnu koaliciju kao legitimnog predstavnika sirijskog naroda.

Isto tako, mnogo je zemalja “Prijatelja” koji se uopće nisu izjašnjavali o priznanju sirijske opozicije. Druga krajnost je Brazil, također „Prijatelj sirijskoga naroda“ – njegov je predstavnik sudjelovao na sastanku grupe u Marakešu, ali se brazilska Vlada posebno izjasnila da ta zemlja neće priznati sirijsku opoziciju. Mjesec dana prije sastanka „Prijatelja“, sirijsku Nacionalnu koaliciju priznala je i Europska unija putem ministara vanjskih poslova zemalja-članica, ali niti to nije smatrano državnim stavom svake zemlje članice ponaosob. Hrvatska tu očito ima veliku sreću – kada joj odgovara, može se pozvati na izjavu neke od asocijacija kojoj pripada, ili pak “glumiti tošu” kada joj situacija nije po volji, jer, eto, nema državne odluke. Kada je Sirija u pitanju, s jedne su se strane čule žalopojke o prenagloj odluci o napuštanju naftnih polja u Siriji, dok se s druge strane potajice njeguju odnosi s predstavnicima Assadove opozicije. Tako se, u kratkom roku, nakon suzdržanosti prilikom glasanja o Palestini, već drugi put pokazuje da u Hrvatskoj ne postoji jasno osmišljena strategija vanjske politike – ili, ako ona “kao da” postoji, da je zapravo riječ tek o parafraziranju one narodne “vuk sit, a ovce na broju”.