Dok su svi registrirali tzv. balkansku turu američke državne tajnice Hillary Clinton, zanimljiva je razlika u naglasku – dok je on za domaće medije bio čvrsto vezan uz Hrvatsku, stranci su istakli nešto sasvim drugo – a sve to iz istih 20 minuta konferencije za tisak, kojom su se javnosti iz Zagreba obratili Hillary Clinton i njen domaćin Ivo Josipović 31. listopada 2012. godine. Od ukupno dva pitanja novinara koja su slijedila službene izjave, prvo se radilo o Hrvatskoj. Na njega su odgovorili i Clinton i Josipović, a ono je u nas i široko citirano. No, upravo u drugome pitanju, zabavljenom Sirijom, moglo se čuti mnogo za Hrvatsku neuobičajenih poruka – relevantna i aktualna svjetska vanjska politika, s naznakama budućih razvoja situacije priređivanim za sastanak Prijatelja sirijskoga naroda u Dohi, 5. studenog 2012. godine.

Clinton je tu praktično pa objavila lom s dosadašnjom politikom SAD prema Siriji – pristupom koji je tijekom protekle dvije godine oblikovan na temelju odnosa prema Libiji, i kojim su uvelike dominirale države iz sastava Europske unije. Lom koji je Clinton naznačila po pitanju Sirije vidljivo je inspiriran promatranjem proteklih godinu dana kaosa u Libiji, a dopunjen je i razvojem gledanja na Arapsko proljeće u zadnjih nešto manje od dva mjeseca – od tragičnog napada na američki konzulat u Bengaziju, 11. rujna ove godine, pa do danas. No, pogledajmo u cjelini to pitanje i odgovor Hillary Clinton.  

Pitanje, postavljeno iz Reutersa, glasilo je:

„Gospođo državna tajnice, ako bih mogao pitati o Siriji… Pokušaj dogovaranja primirja, kojim se okušao g. Brahimi, evidentno je propao i nasilje se ponovo pojačava. Koji su vaši pogledi na to što ondje treba poduzeti, ne bi li se smanjilo nasilje? I, s obzirom na opozicijsku konferenciju u Dohi, koja je zakazana za idući tjedan – što vam daje pouzdanje, ako išta, da bi ona mogla proizvesti naznake neke buduće vlade, što do sada nije uspijevalo? Jeste li sigurni da su vaši ključni saveznici, uključujući tu i Tursku, spremni stati iza ishoda skupa u Dohi, kakav god on bio?“

Odgovor Hillary Clinton:

„To su sve vrlo važna i aktualna pitanja. Želim početi sa zahvalama Hrvatskoj na njenoj pomoći u radu s iznimno teškim problemima koje predstavljaju oboje, i Sirija i Iran. Vidite, meni je iskreno žao, ali, nažalost, nisam bila iznenađena propašću posljednjeg pokušaja uspostave prekida vatre. Bez obzira na objavljenu posvećenost naporima posebnog izaslanika UN, g. Brahimija, Assadov režim nije niti na jedan dan prekinuo svoje korištenje naprednog naoružanja protiv naroda u Siriji, i bombardiranja u predgrađima Damaska su tijekom protekloga vikenda bila jednako teška kao i u bilo kojem drugom trenutku tijekom ovoga sukoba. Dakle, dok potičemo specijalnog izaslanika Brahimija da poduzme sve što može, u Moskvi i Beijingu, ne bi li ih uvjerio da promijene svoje držanje i podupru jače UN djelovanje – mi na to ne možemo, i ne želimo čekati. Umjesto toga, naši napori i napori naših partnera (uz pokazivanje rukom na Josipovića, op.a.) u EU i Arapskoj ligi fokusirani su na pritiskanje režima, putem sve jačih i sve obuhvatnijih sankcija, na zadovoljavanje humanitarnih potreba sirijskog stanovništva koje je izbjeglo, pomoć zemljama u kojima oni traže pribježište, te pomaganje oporbi da se ujedini na temelju neke zajedničke, efikasne strategije koja se može oduprijeti režimskome nasilju te početi davati temelje političke tranzicije – koja bi jasnije nego dosad mogla pokazati što budućnost nosi narodu Sirije, jednom kad Assada više ne bude. Dakle, mi jako vrijedno radimo s mnogim elementima te opozicije… Da, u Siriji, jednako kao i izvan Sirije. Neki od vas će se sjetiti da sam ugostila sastanak u New Yorku, tijekom zasjedanja Generalne skupštine UN… Mi smo pomogli u izvlačenju iz zemlje za nekoliko pripadnika unutarnje opozicije, ne bi li oni mogli objasniti okupljenim zemljama – zašto baš oni moraju biti za stolom… To ne može biti oporba predstavljena od ljudi koji, iako imaju mnoge dobre osobine, u mnogim slučajevima nisu bili u Siriji po dvadeset, trideset ili četrdeset godina. Moraju tu biti predstavljeni oni koji su na prvim linijama, koji se danas ondje bore i umiru, ne bi li izborili slobodu. Treba postojati struktura vodstva opozicije, koja je posvećena predstavljanju i zaštiti svih Sirijaca. Nije neka tajna da su mnogi u Siriji zabrinuti oko toga što slijedi. Oni ne žale Assadov režim, ali su zabrinuti – i to s razlogom – za budućnost. Dakle, mora to biti oporba koja se može obraćati svim segmentima, i svim geografskim dijelovima Sirije. I također, trebamo opoziciju koja će se izričito, službeno i snažno suprotstavljati naporima ekstremista, koji nastoje „oteti“ sirijsku revoluciju. Dolaze tu zabrinjavajući izvještaji o ekstremistima koji dolaze u Siriju i onda nastoje preuzeti nešto što je bila legitimna revolucija protiv jednog opresivnog režima – a oni to rade za neke svoje ciljeve. Dakle, skup koji idućeg tjedna počinje u Dohi, uz podršku Arapske lige, tu će biti važan idući korak. Ja sam stalno u tome, zajedno s mojim kolegama i iz zemalja Europske unije i iz Arapske lige, posebice s domaćinima sastanka zakazanog za idući tjedan u Kataru. Preporučili smo imena i organizacije, za koje mislimo da bi trebali biti uključeni u bilo koju vodeću strukturu. Jasno smo pokazali da smatramo kako Sirijsko nacionalno vijeće više ne može biti promatrano kao vidljiv predvodnik opozicije – oni mogu biti dio šire opozicije, ali ta oporba mora uključivati ljude iz same Sirije i druge, koji imaju legitimni glas kojeg također treba saslušati. Dakle, naši su napori trenutno iznimno fokusirani na te stvari. “

Više je tu zanimljivih stvari. Kao prvo, istaknuto je da Hrvatska nešto radi, možda i posreduje između SAD i međunarodne zajednica s jedne strane i Sirije te Irana s druge strane. Ako se tu ne radi o čistoj ljubaznosti prema domaćinima, onda je tu riječ o djelovanju koje hrvatskoj javnosti baš i nije poznato ili vidljivo. Ipak, stvar je pohvalna, kakva god bila.

Sirijsko nacionalno vijeće – neskladna salonska oporba

Kao drugo, Clinton je kratko i jasno predstavila politiku Sjedinjenih Američkih Država prema Siriji, politiku koja paralelno uz rad u okrilju UN ima i svoje druge putove djelovanja. Putove koji imaju oslonac na Europsku uniju i Arapsku ligu, ali tom činjenicom nisu i isključivo definirani. A tu dolazimo i do osnovne novosti u odnosu SAD i Sirije – naime, do objave činjenice da Clinton i njena domovina na predstojećem sastanku „Prijatelja Sirije“ u Dohi planiraju odstupiti od dosadašnjeg modela organizacije i ustroja tamošnje oporbe. Dok se dosadašnji sustav zasnivao na preferiranju Sirijskog nacionalnog vijeća, tek jedne od tamošnjih političkih skupina, bazirane izvan Sirije i pretežito popunjene dugogodišnjim emigrantima – po novom bi naglasak trebao biti na snagama „s terena“, iz same Sirije. Temeljita je to promjena, kojom se napušta model ustanovljen 2011. na primjeru Libije, gdje je glavnina međunarodne podrške od početka bila koncentrirana na Libijsko nacionalno vijeće, bez obzira na milicije koje su i nakon pobjede oporbenjaka ostale tek rubno integrirane u novi državni sustav.

Kao treće, uz tu promjenu ukupnog težišta pri organizaciji alternative režimu, dodatno je istaknuta i negativna uloga radikalnih elemenata – grupacija pretežito islamističke orijentacije, za koje se ističe kao opasnost moguće „otimanje“ revolucije. Svrnuvši ponovo pogled na Libiju, to isticanje u slučaju Sirije ne čudi. Naime, upravo su to krugovi iz kojih izgleda da je poteklo planiranje i izvedba napada koji je 11. rujna ove godine u Bengaziju koštao života i američkog veleposlanika u Libiji Johna Christophera Stevensa.