Iako je to vrlo teško za povjerovati, ali do prije kojeg tjedna nije postojao niti jedan međunarodni ugovor koji bi regulirao trgovinu konvencionalnim naoružanjem. Tu govorimo o “svakidašnjoj” opremi na bojištima, o tenkovima, topništvu i vatrenom naoružanju.

Ali, 24. prosinca prošle godine na snagu je stupio Sporazum o trgovini naoružanjem (Arms Trade Treaty – ATT) organizacije Ujedinjenih naroda. Do tog je došlo dvije godine nakon što ga je po prvi put prihvatila Opća skupština UN, i tri mjeseca nakon što je taj ugovor prikupio 50 potrebnih ratifikacija. Oni što se zalažu za ljudska prava, ali i drugi aktivisti, ATT su pozdravili kao jedno epohalno dostignuće. Bude li ga se rigorozno primjenjivalo, njegove bi odredbe mogle uvelike smanjiti ljudske patnje. No, sve je to pod velikim pitanjem. Iako je ovaj ugovor stupio na snagu, on sadrži i neke velike pravne praznine te “rupe”, zbog kojih je malo vjerojatno da će zaustaviti ikoji rat.

Spomenuti Arms Trade Treaty pokriva osam specifičnih kategorija konvencionalnog naoružanja, u rasponu od tenkova, zrakoplova i brodova – pa sve do ručnog vatrenog oružja, kakvo su puške i strojnice. Ali to nije sve. Veliku novost predstavlja činjenica da ovaj ugovor  državama koje sudjeluju u njegovu režimu nalaže i uspostavu sustava kontrole za streljivo. Države moraju “regulirati izvoz streljiva/ubojnih sredstava koje se ispaljuje, lansira ili isporučuje konvencionalnim oružjem“. Nadalje, države potpisnice moraju prijavljivati svoje izvoze naoružanja UN-u, i ne smiju izvoziti naoružanje imaju li “saznanja u vrijeme autorizacije” da će neka zemlja-primatelj robe to oružje koristiti za provođenje genocida, za počinjenje zločina protiv humanosti, ili izvođenje napada na civile.

“Prilično je brzo za ovakav veliki međunarodni ugovor da je već stupio na snagu“, rekla je autorima ovog teksta Ana Macdonald, direktorica neprofitne skupine Control Arms, dodavši: “Za nas je najvažnija stvar uspostavljanje novog standarda međunarodnoga prava, kroz kreiranje novih međunarodnih normi, kojima postaje politički teško odstupati“. Velika je stvar da ovaj ugovor uključuje i pitanje streljiva. Naoružane skupine i nacije uključene u ratove rijetko mogu samostalno proizvesti velike količine naoružanja i streljiva. Umjesto toga, one ovise o uvozu. To je posebno točno u slučaju streljiva za ručno naoružanje, rekla je Macdonald. “Ako pogledate neke od najgorih konflikata u Africi, ondje ćete vidjeti staro oružje, od čega neko može biti i desetljećima staro“, izjavila je ona: “Ali streljivo koje oni koriste je potpuno novo“. Nažalost, opći svjetski mir još je daleko.

Kao prvo, ovaj ugovor veže samo države koje su ga potpisale i ratificirale. On je potpuno dobrovoljan, i nije vjerojatno da će mu u ikakvo dogledno vrijeme pristupiti većina najvećih svjetskih izvoznika naoružanja. Rusija, Kina, Iran, Sudan i Egipat – da spomenemo tek nekoliko zemalja čije se oružje pokazivalo u nedavnim konfliktima – nisu pristupili Ugovoru, ili najavili ikakve planove da to naprave. Predsjednik Barack Obama potpisao je ATT u ime Sjedinjenih Američkih Država, ali da bi se on počeo primjenjivati još treba i dvotrećinska većina u američkom Senatu. Pri tome, SAD su izdaleka vodeći svjetski izvoznik naoružanja.

Sam ugovor sadrži i čitav niz “rupa”. “Ovaj ugovor ne pokriva stvari kao što je tehnološki transfer“, kazao je autorima ovoga članka Max Mutschler, analitičar pri bonnskom Međunarodnome centru za konverziju (International Center for Conversion). To je nezgodno, budući da poslovi s naoružanjem danas često sadržavaju i više od same fizičke opreme. U mnogim slučajevima, poslovi dolaze s prijenosom određenog znanja te prava na intelektualno vlasništvo, koje onda primatelju omogućava lokalnu proizvodnju oružja. Mutschler se slaže da je uključivanje streljiva ogroman uspjeh za zagovornike kontrole naoružanja, ali ni streljivo – kao niti dijelovi oružja te komponente oružnih sustava – neće biti u onome o čemu po ugovoru treba izvješćivati. To je jedna bitna distinkcija. Ne smije se isporučivati oružje vojskama sklonima genocidu, no kako li će tu UN išta dokazivati?

Više država, uključivo i SAD, zalagalo se protiv strogih mjera kontrole za streljivo, tvrdeći kako je municiju previše teško kontrolirati. Postojao je tu i nezanemariv domaći pritisak protiv ovakvih restrikcija, od strane američkih proizvođača streljiva. “Definicija transfera naoružanja – na kojoj je i zasnovan Ugovor – također ne uključuje izričito opremu danu na kredit, putem leasinga i na poklon“, kaže Mutschler, koji je podrobno pratio pregovore oko sklapanja Ugovora: “To je jedna potencijalna pravna praznina“.

Uz to, da bi na snagu stupile zabrane izvoza, države izvoznice moraju ustanoviti “pretežući rizik” da će primatelj počiniti nedjela. Kako će UN interpretirati taj “pretežući rizik” – kao i mnogi drugi aspekti ovog ugovora – će tek tražiti duge godine pregovaranja i tehničkih diskusija, tvrdi Mutschler. Da bi stvari bile još i gore, Ugovor u sebi ne sadrži nikakav mehanizam sankcija. Ako država povrijedi dužnost izvješćivanja što proizlazi iz ATT-a, međunarodna zajednica može tek posegnuti za javnim sramoćenjem i prijetećim mahanjem prstom. Po pitanju posljedica, tu nema ništa – za sve osim za žrtve tog naoružanja.

Iz tih razloga, Mutschler ne smatra da će ATT u dogledno vrijeme zamijeniti uporabu nekih drugih instrumenata – kao što je UN embargo: “Embargo uveden od Vijeća sigurnosti prema Poglavlju VII (Povelje UN-a) je obvezujući, čak i za države koje nisu bile uključene u samu tu odluku Vijeća sigurnosti“. Ipak, Mutschler kaže da je ATT “pohvalan, budući da je to prvi put da smo uspostavili pravila za međunarodnu trgovinu naoružanjem, na međunarodnoj razini“.

Macdonald se slaže, i tvrdi da će neki efekti ATT-a ipak nastupiti skoro, bez mnogo otezanja. “Trgovina oružjem je po svojoj prirodi jedno vrlo globalizirano poslovanje“, izjavila je Macdonald. “Države su u tim poslovima jako međuzavisno povezane. Zato će za zemlje koje u potpunosti ostaju izvan režima nametnutih ovim ugovorom postati vrlo teško nastaviti s poslovima kao obično, budući će tako mnogo država biti obuhvaćeno Ugovorom, za kojeg se nadamo da će i njegove odredbe primjenjivati rigorozno“. Do sada je 130 država potpisalo ovaj ugovor, a njih 63 ga je i ratificiralo.

Njih oboje, i Mutschler i Macdonald, kažu da će predstojeći mjeseci i godine biti ključni za uspostavu dugotrajne ostavštine ugovora ATT. “Usuglašavanje oko njega, i njegovo dovođenje na snagu su bili tek prvi koraci“, tvrdi Madonald. “Sada tek počinje pravi posao – veliki posao oko njegove efikasne implementacije“. Mutschler je dodao kako su organizacije civilnog društva, poput Control Arms, bile ključne u postizanju dogovora oko ATT-a, te njegovog usvajanja od Opće skupštine UN-a. No, i efikasna implementacija Ugovora će većinom “ovisiti o tome koliko žestoko će se civilno društvo nastaviti baviti ovom temom“.

Original ovoga teksta objavljen je 23. veljače 2015. godine pod naslovom “The U.N. Wants to Regulate the Arms Trade—Here’s Why It Won’t Work”, na internetskoj stranici https://medium.com/war-is-boring/. Njegov je autor Peter Dörrie.

U originalu je tekst dostupan na adresi: https://medium.com/war-is-boring/the-u-n-wants-to-regulate-the-arms-trade-here-s-why-it-won-t-work-7bdf927f1219