Već duže vrijeme rastući kineski politički i ekonomski utjecaj u Europskoj uniji izaziva rastuću zabrinutost Bruxellesa. Taj je utjecaj posebno snažan u jugoistočnoj Europi, gdje je Kina u proteklih šest godina postala vodeći ulagač u velike infrastrukturne projekte. Za Uniju je posebno zabrinjavajući rast kineskog političkog i ekonomskog utjecaja na Zapadnom Balkanu, među zemljama-kandidatima za članstvo u EU. Peking ovim zemljama nudi jačanje političkih veza kroz bilateralnu ekonomsku suradnju, primarno na području transportne i energetske infrastrukture. S obzirom da kineska ulaganja ne odlaze praćena strogim uvjetima i dugotrajnim procedurama kakve traži Bruxelles za korištenje EU fondova (regulatorni okvir na području tržišnog natjecanja i zaštite okoliša, transparentnost u donošenju odluka o investicijama), vladajuće političke elite imaju mogućnost iskoristiti kineske zajmove i za jačanje vlastitog političkog utjecaja.

Navedena situacija dovela je do toga da je EU počela percipirati Kinu kao političku i normativnu prijetnju Uniji po pitanju utjecaja EU na području Zapadnog Balkana. U ožujku 2019. godine u izvještaju Europske komisije o odnosima s Kinom navedeno je kako je Kina istovremeno ekonomski partner, ekonomski takmac ali i sistemski rival.

Izvori kineskog djelovanja

Za razumijevanje kineske strategije prema EU potrebno je analizirati motive kineskog djelovanja. Iako su raširene ocjene da Kina nastoji stvoriti uvjete za postizanje globalne dominacije, u ovom trenutku Kina i dalje nema političke, ekonomske, vojne i ideološke sposobnosti za preuzimanje uloge globalnog hegemona iz ruku SAD. Kineski cilj je u ovom trenutku usmjeren na uklanjanje glavne prijetnje unutarnjoj stabilnosti Kine – nejednakom ekonomskom razvoju između obalnih i unutrašnjih dijelova Kine. To znači ubrzavanje ekonomskog razvoja koji će riješiti ovu prijetnju – kineska vlada treba stvoriti adekvatni ekonomski rast kako bi osigurala razvoj, društvenu stabilnost i jačanje međunarodnog utjecaja Kine.

Pogleda li se povijest Kine vidljivi su ciklusi unutarnje stabilnosti i nestabilnosti izazvani kombinacijom niza činilaca (vanjska prijetnja, unutarnja politička destabilizacija, te na kraju daljnje jačanje ekonomske nejednakosti između obalnih i unutarnjih regija). Zadnji ciklus započeo je nasilnim otvaranjem Kine od strane Britanskog carstva za vrijeme Prvog opijumskog rata (1839.-1842. godine). U idućih 110 godina Kina je bila na rubu kolapsa ugrožavana unutarnjom nestabilnosti i pobunama, izložena političkim i ekonomskim pritiscima europskih sila, građanskom ratu i dva rata s Japanom. U ovom razdoblju ekonomska nejednakost između obale i unutrašnjosti još više se povećala: dok su obalne regije bile integrirane u globalnu ekonomiju, razvoj unutrašnjih je zanemaren. Nakon političke unifikacije Kine nastale pobjedom komunista u građanskom ratu 1949. godine, problem unutrašnje ekonomske nejednakosti nije riješen već dodatno pogoršan katastrofalnim ekonomskim politikama Mao Tse Tunga (Veliki skok naprijed). Njegov nasljednik Deng Xiao Ping bio je prisiljen otvoriti Kinu Zapadu u nadi da će ekonomski razvoj konačno riješiti problem ekonomske nejednakosti u zemlji. To se nije dogodilo.

Kineski ekonomski model razvijen u razdoblju od 1979. do 2008. godine zasniva se na masovnoj proizvodnji nisko tehnoloških proizvoda. Iako je ovaj model izuzetno ubrzao ekonomski razvoj Kine, on nije riješio problem ekonomske nejednakosti obale i unutrašnjosti, koja se u 90-im godinama prošlog stoljeća dodatno povećala, što stvara političke tenzije unutar Kine. Negativni rezultati velike globalne ekonomske krize 2008. godine (usporavanje kineskog ekonomskog rasta i demografska kriza) usmjerili su kineski politički vrh na usvajanje novog modela ekonomskog rasta zasnovanog na razvoju visoko tehnoloških industrija i domaće potrošnje. Ali i u provedbi novog ekonomskog modela problem je ponovno ekonomska nejednakost između obalnih i unutrašnjih regija koja je nešto smanjena (ali ne i riješena) jačanjem industrijalizacije unutrašnjosti u prošlom desetljeću. Zapravo, jačanje industrijalizacije unutrašnjih regija otvorilo je opasnost dugoročnog produbljenja ovog jaza, jer obalne regije sada su usmjerene prema razvoju visokotehnoloških industrija i usluga.

Kineski odgovor na ovu dilemu bila je odluka novog kineskog vođe  Xi Jinpinga iz 2013. godine o pokretanju inicijative „Jedan pojas, jedan put“ (One Belt, One Road) – čiji je naziv 2015. godine promijenjen u „Pojas i put“ (Belt and Road Initiative – BRI), kao načina rješavanja kineskih ekonomskih i političkih problema. Bit inicijative BRI je kinesko financiranje velikih infrastrukturnih projekata s ciljem ekonomskog povezivanja i integriranja euroazijskog područja kopnenim i pomorskim prometnim koridorima. Pri tome, naglasak je na razvoju unutrašnjih regija Kine uz istovremeno angažiranje viška kineskih industrijskih kapaciteta (metalurška i građevinarska industrija). Kroz „Pojas i put“ inicijative Kina želi i ojačati svoj utjecaj na području Euroazije. Navedeno ukazuje na sljedeći zaključak: u kolaborativnim BRI projektima s drugim zemljama i organizacijama Kina na prvo mjesto stavlja svoje političke i ekonomske interese. Ova činjenica je bitna za razumijevanje promjene kineske strategije prema EU.

Kina i EU

Od 2012. godine vidljiv je zaokret u kineskoj strategiji odnosa s Europskom unijom – Kina sada tretira Uniju kao slabijeg, ekonomski ovisnog partnera. To je posljedica globalne ekonomske krize koja je izbila 2008. godine i promijenila kinesku percepciju prema Uniji i njezinim članicama.

Naime, od uspostave diplomatskih odnosa između Kine i tadašnje Europske ekonomske zajednice 1975. pa do 2008. godine, kineska politika prema Europi bila je zasnovana na percepciji rastuće uloge EEZ/EU u svijetu. Prema kineskim pogledima, proces europske ekonomske integracije doveo je stvaranja ekonomske supersile ravnopravne Sjedinjenim Američkim Državama. EU je postala glavni trgovački partner Kini, glavni izvor inozemnih ulaganja i tehnologije, te konzekventno tome ima strateško značenje i za ekonomsku modernizaciju Kine. U Pekingu se zajedno s razvojem ekonomskih odnosa razvijala i percepcija EU kao subjekta s kojim postoji konvergencija po pitanju ključnih vanjskopolitičkih pitanja (multilateralni međunarodni poredak, miroljubivo rješavanje sukoba, središnja uloga UN-a u međunarodnim odnosima, održivi razvoj). EU je stoga percipirana kao nastajuća globalna sila i primjer uspješne ekonomske i političke integracije čije se pouke mogu iskoristiti u daljem razvoju Kine. Osim toga, u kineskim pogledima navodila se i mogućnost da EU kao partner može pomoći kineskom otporu globalnoj hegemoniji SAD-a.

Ova pozitivna percepcija EU promijenila se između 2008. i 2012. godine, kada je Peking zaključio da je kao posljedica globalne ekonomske krize u EU došlo do značajnog i dugoročnog ekonomskog nazadovanja praćenog visokom nezaposlenošću, sporim oporavkom i do tada nezabilježenom dužničkom krizom. Kao glavni uzrok ove situacije navedeno je postojanje ekonomske unije bez jedinstvene monetarne politike. Tijekom procesa spašavanja eura stvorena je djelomična europska financijska ovisnost o Kini, a time i prvi puta od uspostave odnosa – ekonomska jednakost između obije strane.

Na području međunarodnih odnosa, prema kineskim ocjenama, EU nije pokazala bilo kakav interes za uključivanje u globalnu borbu za utjecajem koja se vodi između Kine i SAD, kao ni za rješavanjem glavnih geopolitičkih izazova na području Euroazije. Kineski zaključak je da EU gubi sposobnost prerastanja u normativnu silu sposobnu za projekciju svojih vrijednosti, vizije i ideja u svijetu. U skladu s navedenim, nastupila je promjena kineske strategije prema Uniji. Umjesto s institucijama EU, Kina sada nastoji jačati suradnju s članicama EU. U novom pristupu fokus je na razvijanju odnosa sa skupinama država članicama u pojedinim europskim regijama – s južnom Europom na području povezivanja kopnenih i pomorskih BRI koridora, sa sjevernom Europom o razvoju i sigurnosti Sjevernog pomorskog puta, srednjom i istočnom Europom o ekonomskoj suradnji u okviru inicijative 17+1, te sa zapadnom Europom o industriji i tržištu visoke tehnologije.

Na europske optužbe da se radi o strategiji „podijeli i vladaj“ kineska strana odgovara da je ovako prisiljena postupiti jer EU nije sposobna, zbog njezinih nedjelotvornih institucija i velikih političkih i ekonomskih razlika u interesima između članica Unije, osmisliti i provoditi zajedničku politiku prema razvoju odnosa s Kinom, te je kineska strana prisiljena ići na razvoj bilateralnih odnosa. Peking stoga fokusira razvoj odnosa primarno na ekonomsko područje, s ciljem dobivanja slobodnog pristupa jedinstvenom tržištu EU uz istovremena nastojanja smanjivanja pristupa kineskom tržištu od strane članica Unije. Pri tome Kina nastoji razviti odnose s Unijom na temelju njezinih pravila, te koristeći strategiju poticanja podjela stvoriti unutar EU snažni pro-kineski lobi, posebno među članicama u srednjoj i istočnoj Europi. U ovakvom kineskom djelovanju vidljive su tri strategije koje se primjenjuju prema članicama EU:

1. Strategija specifičnog reciprociteta. Klasična strategija „mrkve i batine“ koja se primjenjuje kada kineska strana želi postići određeni cilj pod svaku cijenu. Nagrada za ispunjavanje kineskih zahtjeva je otvaranje pristupa kineskom tržištu, a kazna za odbijanje zahtjeva prijetnja ekonomskim sankcijama i otežavanje ulaska na kinesko tržište. Zadnji primjer ove strategije je talijansko potpisivanje memoranduma o razumijevanju na području ekonomske suradnje sa Kinom u ožujku 2019. godine.
2. Strategija pozitivnog reciprociteta. Ova strategija koristi se kada Kina želi utjecati na političke odluke više članica, pri čemu se – umjesto ucjene – naglašavaju obostrano korisni ekonomski interesi i mogućnost njihovog razvijanja. Primjer ovog pristupa su do sada neuspješni kineski pokušaji lobiranja za dobivanjem statusa tržišne ekonomije u EU, čime bi bila olakšana kineska ulaganja u Europi.
3. Strateško angažiranje. Strategija se zasniva na daljnjem širenju i produbljivanju uspostavljenih ekonomskih odnosa s pojedinim članicama ili skupinama članica, s ciljem mijenjanja njihovog političkog i ekonomskog djelovanja u skladu s kineskim interesima. Primjeri ovakvog djelovanja su razvijanje ekonomske suradnje s Grčkom od 2010. godine, nakon njezina ekonomskog sloma, koja je dovela do 35-godišnjeg iznajmljivanja luke Pirej kineskoj kompaniji COSCO, ili kinesko djelovanje u okviru inicijative 17+1 sa zemljama srednje i istočne Europe u razvijanju ekonomskih veza i širenju kineskog utjecaja na taj dio članica Unije (to je inicijativa u kojoj ni na koji način ne sudjeluju institucije EU, te ju Bruxelles karakterizira kao način stvaranja podjela unutar EU).

Značaj jugoistočne Europe za Kinu

U kineskoj percepciji jugoistočna Europa predstavlja dio periferije EU, kojeg se postupno treba penetrirati radi postizanja pristupa razvijenim tržištima zapadne Europe. To se nastoji postići kroz uspostavu kontrole nad ključnim pomorskim lukama i transportnim koridorima.

U kineskoj percepciji poseban značaj ima Zapadni Balkan, kao područje koje povezuje srednju Europu i Sredozemlje sa širom Euroazijom. Stoga kineska ulaganja u regiji imaju dva cilja. Prvi je stvaranje ulazne točke za pristup europskom tržištu, a drugi – korištenjem sredstava „meke moći“ stvoriti saveznike među članicama EU i državama kandidatima za članstvo. Pri tome se nastoje iskoristiti tri obilježja zemalja Zapadnog Balkana koje su kandidati za članstvo u EU:

1. Kina percipira regiju kao područje s nerazvijenim demokratskim sustavima i netransparentnošću u procesu donošenja političkih odluka u usporedbi s drugim članicama EU, što kineskoj strani omogućava investiranje zasnovano na netransparentnim političkim pregovorima a ne na otvorenim natječajima.
2. Donošenje odluka o investiranju Kina ne uvjetuje jačanjem procesa demokratizacije (jedan od ključnih uvjeta EU), što Kini omogućava ulaganja u zemlje regije kojima je EU uskratila financijsku potporu zbog kršenja demokratskih načela.
3. U investicijskim projektima Kina nije vezana standardima i propisima Unije na području financijske održivosti projekata.

Međunarodni monetarni fond (IMF) dao je i procjenu kako Kina ima barem 6,2 milijardi eura za financiranje energetskih i transportnih projekata u regiji. Time se otvara mogućnost stvaranja dužničke klopke na tom prostoru: države koje su potpisale ugovore s kineskim tvrtkama najčešće nemaju institucionalne sposobnosti za provedbu potpisanih sporazuma, što znači i da neće biti sposobne za otplatu uzetih zajmova. Problem je i u činjenici kako je upitna isplativost mnogih takvih projekata. Kao primjer može se uzeti izgradnja autoputa Bar-Boljare u Crnoj Gori koji se financira kineskim kreditom. Prema procjeni Međunarodnog monetarnog fonda iz 2019. godine cijena tog projekta će povećati crnogorski dug s 59 posto na 78 posto njihovog bruto društvenog proizvoda.

Najbolji primjer kineskog djelovanja na Zapadnom Balkanu bio je vidljiv kroz pružanje pomoći Srbiji nakon izbijanja pandemije virusa Covid-19. Nakon što Bruxelles u početku nije pokazao volju za pružanjem pomoći Srbiji, priliku je odmah iskoristila Kina koja intenzivno razvija odnose sa Srbijom zadnjih deset godina. Beogradu je odmah upućena medicinska pomoć, a Unija je reagirala tek nakon kineskog poteza. Na kraju, Srbija je od EU za borbu protiv pandemije dobila pomoć u ukupnom iznosu od 93 milijuna eura (15 milijuna za hitnu nabavu i transport medicinske opreme, a ostatak za ublažavanje ekonomskih posljedica pandemije). Kineska pomoć bila je minimalna (konstrukcija dva medicinska laboratorija i slanje medicinske opreme), ali u srpskim medijima i izjavama srpskih političara slavljena je prvenstveno Kina i njezina pomoć. Znatno veća pomoć koju je kasnije uputila Unija praktično je zanemarena. Kroz ovaj korak, koji je nije puno koštao, Kina je ojačala svoj politički i ekonomski utjecaj u Srbiji i regiji, te pokazala cijenu kasne reakcije EU. Nastavi li se ovakva inercija Bruxellesa i u budućnosti, Pekingu će biti otvorena vrata za daljnje jačanje sfere utjecaja u ovoj regiji od strateškog značaja za Europu.

Promjena BRI strategije

U zadnje dvije godine vidljiva je promjena „Pojas i put“ strategije, što je rezultat dva činioca. Prvi je rastući otpor infrastrukturnim projektima u okviru BRI inicijative. U ovim projektima kineska strana osigurava financijska sredstva putem zajmova (što otvara mogućnost dužničke klopke, a time i stvaranje dugoročne političke te ekonomske ovisnosti zemlje primateljice zajma o Kini), a radove izvode kineske umjesto domaćih tvrtki. Ovakvo djelovanje dovodi do gubitka kontrole zemlje primateljice nad projektom i njegovog preuzimanja od strane kineskih tvrtki. Primjer je izgradnja luke Hambantota u Šri Lanki. Kako vlada Šri Lanke nije mogla isplatiti zajam od 8 milijardi USD bila je prisiljena kineskoj strani iznajmiti luku na 99 godina, a istovremeno se dug prema kineskoj strani povećao na 13 milijardi USD. Stoga u zadnjih nekoliko godina rastu otpori BRI projektima. Na primjer, u Maleziji su otkazana dva projekta vrijedna 22,3 milijarde USD koja je trebala financirati Kina.

Drugi činilac je pitanje može li Kina i u budućnosti ulagati ovako velika sredstva u BRI projekte. Niz događaja – izbijanje trgovinskog rata sa SAD, ekonomsko usporavanje u Kini, te sada globalna pandemija izazvana virusom Corona-19 – otvorili su čak i u Kini kritike u poslovnim i akademskim krugovima o korištenju kineskih ekonomskih resursa u inozemstvu. Od prošle godine Kina – prema procjenama Međunarodnog monetarnog fonda – više nema ekonomski suficit već deficit u trgovinskoj razmjeni s inozemstvom. Osim toga, unutarnji kineski problemi (rast izdataka za mirovine zbog starenja stanovništva, potreba održavanja makroekonomske stabilnosti) također traže preispitivanje dosadašnjih ulaganja u BRI projekte.

Kako je „Pojas i put“ inicijativa postala jedan od važnih instrumenata za ekonomski razvoj Kine i širenje kineskog utjecaja, njeno obustavljanje ne dolazi u obzir. Umjesto toga, BRI je modificiran kroz primjenu tri nove strategije:

1. Nastojanje uključivanja trećih zemalja i organizacija u BRI projekte. Kina nastoji uključiti u infrastrukturne projekte svoje geopolitičke rivale kako bi se ublažio rast otpora prema BRI inicijativi, a istovremeno i smanjila razina kineskih financijskih ulaganja. Do sada su ponude dane Japanu i Indiji, a u Europi Kina pokušava s Njemačkom pokrenuti razgovor o suradnji dvije zemlje u infrastrukturnim projektima u srednjoj i istočnoj Europi. Ovi napori do sada nisu dali rezultate.
2. Buduće kineske investicije bit će primarno usmjerene prema dugoročnom kineskom upravljanju infrastrukturnim projektima. Umjesto davanja financijskih zajmova Kina sada nastoji dobiti dugoročne koncesije ili izravno kupiti infrastrukturu za koju je zainteresirana.
3. Rastući fokus na znanstvenoj suradnji u okviru BRI inicijative. Kroz izgradnju posebne organizacije (Alliance of International Science Organizations) Kina nudi financijsku podršku za znanstvene projekte. Ovi napori su vidljivi u srednjoj i istočnoj Europi (u Bugarskoj Kina financira izgradnju energetski učinkovitog „inteligentnog grada“ pored Sofije, a vrijednost projekta je između 1,2 i 1,5 milijardi eura), zbog nedostatka sličnih napora EU. Time se otvara mogućnost da za relativno mala ulaganja kroz nejednako partnerstvo dobije vrijedne rezultate znanstvenih istraživanja, a istovremeno da zemlje u koje ulaže dovede u dužničku klopku.

Hrvatski slučaj

Pogledajmo sada u kontekstu ove analize neke aktualne i moguća kineske poslove u Republici Hrvatskoj. Kao prvo, tu se nameće razmatranje projekta gradnje Pelješkog mosta, monumentalnog građevinskog projekta započetog u studenom 2005. godine domaćoj režiji, da bi onda rad domaćeg konzorcija Konstruktor/Viadukt/Hidroelektra praktično bio zaustavljen u srpnju 2009. godine. Nastavak projekta sredstvima EU omogućile su višestruke studije izvodivosti 2012. i 2013. godine, čijim je temeljem 7. lipnja 2017. dobiveno 357 milijuna eura iz EU kohezijskih fondova na ime 85 posto od ukupnih 420 milijuna eura troškova izgradnje. Posao je 15. siječnja 2018. godine dobila kineska kompanija „China Road and Bridge Corporation“, čija je ponuda od 2,08 milijardi kuna bila najpovoljnija (ujedno i uz najkraći rok izgradnje). Ugovor je potpisan 23. travnja 2018. godine, radovi su započeli početkom siječnja 2019. godine, a dovršetak se planiralo za 1. kolovoza 2021. godine. Uz to je 9. listopada 2019. potpisan i 990 milijuna kuna vrijedan ugovor o gradnji prilaznih cesta koje grade austrijska tvrtka Strabag i grčki Avax, s rokom dovršetka u srpnju 2022. godine – što možda i neće biti problem, budući se 25. svibnja 2020. od samog premijera Plenkovića tijekom posjete gradilištu čulo kako bi se i dovršetak izgradnje mosta mogao otegnuti još nekoliko mjeseci, budući da zbog epidemije koronavirusa neko vrijeme nisu radile tvornice mosnih segmenata u Kini. Ovaj posao iako izvođen od kineskih građevinara, nije ujedno i financiran kineskim sredstvima, već iz okrilja EU.

Uz taj uspješni projekt izgradnje, prije samo godinu dana mogle su se čuti najave i pojedinih velikih kineskih ulaganja širom Hrvatske – u brodogradnju, turizam, energetiku i transportnu infrastrukturu. Do danas se od ovih najava praktično ništa nije ostvarilo. Da li to znači da Kina nije zainteresirana za ulaganja u Hrvatsku?

Prije bilo kakvog razmatranja mogućih ulaganja treba rasvijetliti kineske motive za investiranje u Hrvatsku. Kako je ranije rečeno, područje jugoistočne Europe je u kineskim planovima povezano s uspostavom pomorskih i kopnenih transportnih koridora prema srednjoj i zapadnoj Europi, koji će biti pod kineskim nadzorom. U ovim planovima značajno mjesto ima uspostavljanje zapadnog kraja predloženog pomorskog „Puta svile“ iz Azije prema Europi. Cilj je zajedno povezati jadranske pomorske terminale u Italiji (Ravena, Venecija, Trst), Sloveniji (Kopar) i Hrvatskoj (Rijeka, Zadar, Ploče), te istovremeno modernizirati željezničke linije prema srednjoj Europi. Kinesko vlasništvo nad ovim lukama omogućilo bi efikasno korištenje sjevernojadranske pomorske rute koja je još od Antike najkraći put do unutrašnjih regija Europe iz Male Azije.

Od hrvatskih luka Rijeka bi bila idealna za kineske planove zbog mogućnosti modernizacije željezničke pruge prema Zagrebu i Budimpešti. Dvije kineske kompanije (konzorcij „Ningbo Port“ i „China Road and Bridge Company“) su prošle godine izrazile interes za dobivanje 50-godišnje koncesije za izgradnju i upravljanje kontejnerskim terminalom u Rijeci. Po pitanju modernizacije željezničke pruge Rijeka-Zagreb kineska strana je propustila priliku. Europska komisija je promijenila prijašnju odluku o nefinanciranju modernizacije pruge prema Zagrebu (razlog prvobitnog odbijanja bila je procjena o neisplativosti modernizacije, a promjena odluke vjerojatno je napravljena s ciljem sprječavanja kineske strane da preuzme kontrolu nad ovim transportnim pravcem) i u prosincu 2019. godine donijela odluku o odobravanju iznosa od 311 milijuna eura za modernizaciju dijela pruge (odsjek Hrvatski Leskovac-Karlovac dužine 44 km).

Teretni terminal Gaženica u zadarskoj luci je od 2018. godine pod kineskom kontrolom. Kineska kompanija „Luxury Real Estate“ postala je vlasnik 75 posto udjela u vlasništvu luke te dobila 25-godišnju koncesiju za upravljanje terminalom. Kineska strana odmah je navela i mogućnost modernizacije Unske pruge. U luku Ploče kineska strana je do sada investirala 30 milijuna eura (isporuka i ugradnja opreme za novi terminal za krupni teret). Godine 2018. kineska kompanija COSCO („China COSCO Shipping Corporation Limited“, koja je od 2016 večinski vlasnik grčke luke Pirej) izrazila je namjeru za izgradnjom kontejnerskog terminala u Pločama radi uvoza robe u Bosnu i Hercegovinu. Podružnica COSCO-a osnovana u Sarajevu u rujnu 2018. godine kao cilj je navela dobivanje koncesije za modernizaciju i upravljanje prugom Sarajevo-Ploče – ako se taj projekt ostvari, idući korak vjerojatno će biti traženje koncesije za modernizaciju pruge Sarajevo-Osijek-Budimpešta na međunarodnom transportnom koridoru Vc. Još jedan potencijalni projekt kineskog ulaganja u transportnu infrastrukturu u Hrvatskoj vezan je uz rastući kineski interes za razvojem sliva rijeke Dunav kao vodnog puta koji povezuje unutarnje riječne putove u Europi s područjem Crnog mora i istočnog Sredozemlja. Od 2017. godine spominje se mogućnost izgradnje kanala od Soluna u Grčkoj koji bi povezivao rijeku Axios sa Sjevernom Makedonijom do rijeke Morave u Srbiji, čime bi se otvorio riječni put do Dunava. Dio tog projekta bila bi modernizacija riječnih luka u Hrvatskoj i Srbiji, što objašnjava kineski interes za ulaganje u luku (teretni terminal) i aerodrom (logistički centar) u Osijeku. U svim navedenim slučajevima kineska strana izrazila je interes ne za davanjem zajmova hrvatskoj vladi već za dobivanjem koncesija na duže vremensko razdoblje (25-50 godina) ili izravnim investiranjem.

Kineska strana izražava interes i za znanstvenom suradnjom. Tako su u travnju prošle godine vođeni razgovori između Brodarskog instituta i kineske tvrtke „China Shipbuilding Industry Corporation“. Iako ovi razgovori nisu doveli do konkretne suradnje, znakovito je da je s hrvatske strane naglašeno kako u obzir dolazi suradnja ali ne i davanje vlasničkog udjela kineskoj strani u institutu. No, potencijalna kineska ulaganja u Hrvatskoj biti će olakšana i zbog sljedećih činjenica:

1. Želja svih hrvatskih vlada (pa i zadnje) za dobivanjem stranih investicija pod svaku cijenu, što otvara mogućnost davanja značajnih ustupaka kineskoj strani.
2. Nepostojanje regulacijskog okvira i mehanizma za nadzor stranih investicija. Prema procjeni OECD-a o mogućnostima ulaganja u Hrvat6sku iz 2019. godine (OECD Investment Policy Reviews: Croatia, 2019), u hrvatskom zakonodavstvu postoji samo nekoliko regulatornih ograničenja o sprječavanju stranih ulaganja u Hrvatsku.
3. Velika, ali nedjelotvorna i pretjerano politizirana javna uprava odupire se promjenama i obilježena je korupcijom. Prema procjeni javne uprave u Hrvatskoj, koju je napravila Europska komisija u kolovozu 2018. godine (Public administration characteristics and performance in EU28, Croatia Study), posljedice ovakve situacije su slabo strateško planiranje i konzekventno tome donošenje neodgovarajućih političkih odluka, skupe i nedjelotvorne javne službe, te politički motivirano primanje osoblja u javne institucije na svim razinama vlasti.

Ovakva situacija daje kineskoj strani mogućnost da u pregovorima o načinima investiranja snažno promovira kineske ekonomske interese i izgradi politički utjecaj u Hrvatskoj. Takva mogućnost vidljiva je na primjeru Grčke i Mađarske. Na primjer, paralelno s velikim kineskim investicijama baš su Grčka i Mađarska 2016. godine razblažile rezoluciju Vijeća EU o kineskoj militarizaciji Južnokineskog mora, a godinu dana kasnije blokirale i osudu kršenja ljudskih prava u Kini. Ujedno, svoje posebne ovlasti u doba pandemije koronavirusa mađarski premijer Viktor Orban iskoristio je da bi 8, travnja u parlamentarnu raspravu otposlao zakonski akt kojim se tajnim proglašavaju svi detalji posla modernizacije 350 km duge pruge Budimpešta-Beograd. Riječ je o poslu čijih će 15 posto biti financiran domaćim sredstvima, dok je za preostalih 85 posto Mađarska u kineskoj „Exim Bank of China“ digla kredit od 1,9 milijardi USD, na 20 godina uz 2,5 posto kamata. Kako se čulo u medijima, detalje ovog posla ukupno procijenjenog na oko 2,24 milijarde USD treba ukloniti iz dosega javnosti na 10 godina, jer bi njihova objava mogla „ugroziti sposobnost Mađarske da vodi svoju vanjsku politiku i trgovinske interese bez nepotrebnih vanjskih utjecaja“.

 

* Gost autor je doc. dr. sc. Robert Barić s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.