Prvo ono nedvojbeno. Svi se slažu da Josipu Buljeviću danas, 10. listopada 2012. godine, ističe mandat čelnika Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA). Na to je mjesto Buljević dospio 10. listopada 2008. godine, u doba kada je izgledalo da se tresu sami temelji države.
Tomislav Karamarko: od šefa civilne obavještajne službe do šefa oporbe
Naime, nakon što je 6. listopada u središtu Zagreba ubijena Ivana Hodak (što je zločin o kojem i danas traju određene kontroverze), Ivo Sanader odstupio je od običaja i na izvanrednoj press konferenciji ekspresno s položaja ministara u svojoj Vladi smijenio Anu Lovrin i Berislava Rončevića, ministre pravosuđa i unutarnjih poslova, te Marijana Benka s mjesta ravnatelja policije. Kako je novim ministrom unutarnjih poslova postao Tomislav Karamarko, dotadašnji ravnatelj SOA-e, njegovim prelaskom na novu dužnost otvorila se praznina na čelu hrvatske civilne sigurnosno-obavještajne službe – i upravo je to mjesto popunio Josip Buljević, napredujući s mjesta pomoćnika ravnatelja SOA za operacije.
Josip Buljević, kratko i anonimno
Što se javne primjetljivosti tog čovjeka tiče, ona je i po napredovanju ostala ista – praktično pa nepostojeća. Dapače, Buljević se pokazao toliko nevidljivim, da se o vrhu SOA-e u medijima jedino čulo da je i dalje čvrsto u rukama svoga bivšega ravnatelja, odnedavno i šefa glavne oporbene stranke HDZ (u koju je, nakon dužeg vremena, opet primljen 13. rujna 2011. godine – opet na izvanrednoj press konferenciji – da bi već na parlamentarnim izborima 4. prosinca u kvoti HDZ ušao u Sabor, a 21. svibnja 2012. i preuzeo stranku). Dok je odlazak Josipa Buljevića već neko vrijeme poprilično izvjestan – gdje već, u diplomaciju, u Ured Vijeća za nacionalnu sigurnost ili na neko treće mjesto – pitanje njegova nasljednika pokazalo se poprilično neizvjesnijom temom.
Mirko Bilandžić - profesor i stručnjak za terorizam
Nakon smjene vlasti, bilo je za očekivati da će do smjene doći i na čelu sigurnosno-obavještajnih agencija. Vojna je agencija vrh promijenila 17. srpnja, a za sredinu listopada spominjanu smjenu na čelu civilne agencije već su se početkom rujna u javnosti spominjala dva kandidata – Mirko Bilandžić, profesor na zagrebačkom Filozofskom fakultetu (blizak Ozrenu Žunecu, koji je i sam od 16. veljače do 24. svibnja 2000. godine bio ravnatelj tadašnjega HIS-a) i Dragan Lozančić, trenutni pomoćnik ministra obrane RH zadužen za obrambenu politiku.
Hrvatski mediji javljaju da su se Predsjednik RH Josipović i premijer Milanović, a nakon praktično mjesec dana promišljanja i pogađanja, ipak odlučili za Dragana Lozančića. To bi onda pretpostavljalo i njegovo skoro razrješenje s položaja u obrambenome sustavu i primjenu procedure sadržane u Ustavu RH, u njegovu 102. članku, koji glasi:
“Predsjednik Republike i Vlada Republike Hrvatske, u skladu s Ustavom i zakonom, surađuju u usmjeravanju rada sigurnosnih službi. Imenovanje čelnika sigurnosnih službi, uz prethodno pribavljeno mišljenje nadležnog odbora Hrvatskoga sabora, supotpisuje Predsjednik Republike i predsjednik Vlade Republike Hrvatske.”
Dok sve to rješava dilemu o vodstvu civilnoga dijela sigurnosno-obavještajnog sektora u RH, ova kadrovska varijanta zapravo uopće nije dobra za obrambeni sektor RH. Naime, današnji pomoćnik ministra obrane za obrambenu politiku, Lozančić, na to je mjesto imenovan 29. prosinca 2011. godine – na zatvorenome dijelu 1. sjednice aktualnoga saziva Vlade (nakon što je promjenom Uredbe o načelima za unutarnje ustrojstvo tijela državne uprave takvo mjesto uopće opet bilo uspostavljeno u Hrvatskoj). No, u slučaju Dragana Lozančića tu se zapravo radilo o svojevrsnome “imenovanju kontinuiteta”, budući je Lozančić još od sredine 2011. godine radio na povezanome mjestu ravnatelja Uprave za obrambenu politiku u MORH – jednoj izuzetno odgovornoj i strateški važnoj, a opet prilično nesretnoj poziciji unutar obrambenoga sektora.
Pjer Šimunović - više od dvije godine predsjedanja nad kadrovskom rupom
Naime, mjesto ravnatelja u ministarstvima uspostavljeno je donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o sustavu državne uprave (NN 79/07, od 30. srpnja 2007. godine), da bi sredinom 2008. godine na novoustrojeno mjesto ravnatelja Uprave za obrambenu politiku MORH bio postavljen Pjer Šimunović (na temelju javnog natječaja s kraja travnja 2008. godine). On je s tog položaja 26. veljače 2009. napredovao na mjesto državnoga tajnika (nakon tragične smrti Gordana Čačića, 20. prosinca 2008. godine), dok je njegov dotadašnji položaj – onaj ravnatelja Uprave za obrambenu politiku – neobjašnjivo ostao praznim preko dvije godine. Taj je neshvatljivi propust ostavio dubokoga traga u radu čitavog obrambenog sustava u godinama koje su uslijedile.
Tek se nakon smjene Branka Vukelića (krajem 2010. godine) i s dolaskom Davora Božinovića na čelo obrambenoga resora počelo rješavati i spomenutu rupu u sustavu obrane RH. Krajem ožujka 2011. raspisan je javni natječaj (objavljen na internetskim stranicama MORH 1. travnja 2011. godine), a uskoro je na tome mjestu osvanuo Dragan Lozančić – osoba dobro poznata iskusnijim pratiteljima obrambenoga sektora RH, kojoj je taman tog proljeća istekao mandat predavača na Centru za sigurnosnu politiku “George C. Marshall” u Garmisch-Partenkirchenu.
Budući je Lozančića na mjestu ravnatelja dočekala kadrovska pustinja i gomile posla koji je praktično stajao godinama, pravi je izazov bio otkuda početi. Tijekom 2011. godine učinak mu nije bio sjajan – što vjerojatno ima veze i s ostankom Pjera Šimunovića na mjestu državnoga tajnika (neformalno posebno zaduženog upravo za poslove obrambene politike i međunarodne obrambene suradnje). U tom periodu nije donesena nova Strategija nacionalne sigurnosti (usprkos javnoj raspravi o katastrofalno lošem javno objavljenome nacrtu), kao baš ni jedan od pompozno najavljivanih preostalih strateških dokumenata što se već godinama porađaju u okrilju MORH-a (SPO, DPR).
Je li obrambena politika u RH danas prevelik izazov za jednog čovjeka zna samo Dragan Lozančić
Kako je nakon smjene vlasti posao oko Strategije nacionalne sigurnosti prebačen u Ministarstvo vanjskih i europskih poslova (gdje se već gotovo 10 mjeseci njime navodno jednako neuspješno poigrava Joško Klisović), nakon svog imenovanja na mjesto pomoćnika ministra obrane Lozančić se prvenstveno zabavljao nacrtom novog Strateškog pregleda obrane (o čemu smo opsežno pisali i na portalu obris.org) – da bi onda i taj dokument posljednjih mjeseci bio usporen u ionako olakšanome postupku donošenja (gdje ovaj dokument donosi samo Vlada, a bez sudjelovanja Sabora). Kako je time i prvih 10 mjeseci ove godine te novog, “pomoćničkoga” mandata Dragana Lozančića pri vrhu obrane u Hrvata ponovo obilježen stagnacijom – ne čudi ni njegova moguća odluka o promjeni radnoga mjesta.
Kako navodni nedostatak u biografiji Dragana Lozančića – konkretno, višak – njegovo dvostruko hrvatsko i američko državljanstvo (zbog kojeg je krajem 2002. navodno i bio smijenjen s tadašnjeg mjesta vršitelja dužnosti šefa Uprave za međunarodnu suradnju) nije bio prepreka pri obnašanju jedne od najviših i najodgovornijih dužnosti u obrani, ne treba očekivati ni da će to sada biti problem u sigurnosnome sektoru. Pa ipak, njegovim odlaskom iz obrane ponovo se otvara praznina na čelu resora obrambene politike i planiranja – što nije samo kratkoročna teškoća, već nešto što polagano postaje tradicionalnim problemom obrane u Hrvatskoj. Upravo zato, trebat će s posebnom pažnjom pratiti kako mogući odlazak Dragana Lozančića iz obrambene politike, tako i postupak imenovanja njegova nasljednika, budući da RH stvarno više nema prostora za, recimo, još dvije godine praznine u obrambenome planiranju.
