Vlada Republike Hrvatske je prošlog četvrtka, 9. travnja 2020. godine, na svojoj 223. sjednici napravila do sada neuobičajen korak, te je u okviru 5. točke dnevnoga reda objavila sadržaj prve od više predstojećih proračunskih preraspodjela. Dokument „Prijedlog odluke o preraspodjeli sredstava planiranih u Državnom proračunu Republike Hrvatske za 2020. godinu“ javno je kratko obrazložio ministar financija Zdravko Marić – o čemu smo već pisali na portalu Obris.org. No, sada je vrijeme da se i detaljnije pozabavimo promjenama koje on nosi u obrambenoj kvoti državnog proračuna RH, prije nego što u skladu s prošlotjednim najavama ministra financija za oko desetak dana dođe vrijeme i za daljnja proračunska preraspoređivanja.

Što se rezalo?

Kao prvo, napomenimo da je baza za promatranje aktualni državni proračun za 2020. godinu, kojeg je Vlada RH usvojila na svojoj 187. sjednici, održanoj 31. listopada 2019. godine, a Hrvatski sabor izglasao 14. studenog 2019. godine. Riječ je, dakle, o financijskom planu za primjenu u izbornoj godini 2020. – koji je u primjeni izdržao jedva tri puna mjeseca, da bi se sad našao pred nizom promjena za koje je ministar financija Marić najavio da bi se mogle izvoditi kroz uzastopne proračunske preraspodjele. To je bitno budući da se tu radi o alatu koji, za razliku od proračunskog rebalansa, ne ide na raspravu u Hrvatski sabor, a u pravilu se do sada i nije javno objavljivao. Aktualnim izborom preraspodjela kao alata za proračunsko suočavanje s nadolazećom epidemiološkom te ekonomskom krizom, Republika Hrvatska se u 2020. godini postavila bitno drugačije nego krizne 2009. godine – koja je vidjela tri uzastopna rebalansa, koja je Sabor izglasao 3. travnja (NN 44/09), 17. srpnja (NN 86/09) i 31. srpnja 2009. godine (NN 95/09). Nažalost, riječ je tu o još jednoj slučaju gdje posljednjih tjedana Vlada RH pod krinkom neuobičajenih okolnosti borbe protiv epidemije praktično izbjegava puno učestvovanje Hrvatskog sabora u obavljanju redovite državne vlasti. No, pogledajmo sad i sadržaj prošlotjednih proračunskih zahvata izvedenih na obrambenom proračunu RH.

U spomenutoj preraspodjeli od 9. travnja 2020. godine, Ministarstvo obrane RH je po veličini izgubljenog iznosa na prvom mjestu od svih 20 resora hrvatske države. Kako smo već pisali, tu je odrezano 346.400.000 kuna, odnosno 6,49 posto novaca prethodno planiranih za obranu. Time je obrambeni proračun RH od prvotno planiranih 5.339.629.262 kuna (za što smo još lani spominjali da predstavlja iznimno optimističnu, predizbornu i teško dohvativu razinu) spušten na 4.993.229.262 kuna za 2020. godinu – što je, načelno gledano, vrlo blizu razine koju se krajem 2018. optimistično planiralo za 2019. godinu (5.075.302.937 kuna). No, kako spomenuti planovi ni tijekom prošle godine nisu bili ispunjeni, Vlada RH ih je u rebalansu krajem listopada ozbiljno smanjila (na 4.815.302.937 kuna). Upravo te razine – iz rebalansa za 2019. i slično kalibriranog plana za 2018. – vjerojatno predstavljaju stepenicu za kojom će MORH posegnuti u prvim idućim rundama već najavljenih proračunskih rezova, da bi se onda otvorili i ponori klizanja obrambenog proračuna prema jadnim razinama iz izvršenja državnog proračuna 2018. te katastrofičnom stanju kakvo je sektor obrane iskusio 2016. godine.

Zahvati po dijelovima

Gledajući dva glavna dijela hrvatskog obrambenog proračuna u aktualnoj preraspodjeli – (1) segment „Obrana“ smanjen je od 5.183.923.762 na 4.865.395.973 kuna (za 318.527.789 kuna ili 6,14 posto), a (2) segment „Javna sigurnost“ je smanjen od planiranih 155.705.500 na 127.833.289 kuna (za 27.872.211 kuna ili 17,9 posto).

1. Obrana

Unutar proračunskog segmenta „Obrana“ jasno se vidi uzorak promjena izvedenih aktualnom preraspodjelom. Od ukupno 6 velikih sastavnih dijelova rezovi su postotno koncentrirani u njih dva – (1) „Komunikacijsko-informacijski sustavi i potpora“ je izgubio 21,92 posto (63,2 milijuna HRK), a (2) „Obuka i logistička potpora OS“ je ostala bez 17,54 posto (oko 86,94 milijuna HRK). Zatim su tu dva dijela u kojima su rezovi postotno umjereni – (3) „Opremanje, modernizacija i izgradnja“ koja gubi 8,92 posto sredstava (oko 112 milijuna HRK), te (4) „Međunarodna suradnja“ sa smanjenjem od 6,72 posto (minus od oko 4,77 milijuna HRK). Konačno, dva su dijela postotno manje mijenjana – (5) „Mirovne misije“ s padom od 3,46 posto (6 milijuna HRK manje), te (6) „Upravljanje i potpora osoblju“ s planiranim smanjenjem od 1,63 posto (oko 45,6 milijuna HRK).

Napomenimo kako je unutar odjeljka „Komunikacijsko-informacijski sustavi i potpora“ glavnina ušteda ostvarena na stavkama „Opremanje i modernizacija KIS (A545054)“ (smanjenje od 41,43 posto, 37,2 milijuna kuna), „Razvoj cyber sposobnosti (Mrežni računalni sustavi) (K545056)“ (smanjenje od 30,92 posto, 12 milijuna kuna) i „Održavanje KIS (A545055)“ (smanjenje od 18,58 posto ili 8 milijuna kuna). Unutar odjeljka „Obuka i logistička potpora OS“ glavnina ušteda sadržana je u usporavanju održavanja – stavka „Održavanje materijalnih sredstava i sustava (A545061)” izgubila je 55,5 milijuna (18,25 posto), a stavka „Održavanje građevina i infrastrukture (A545062)“ oko 10,44 milijuna kuna (14,44 posto) – dok je sa stavke „Obuka i vježbe (A545060)“ skinut još 21 milijun kuna (17,62 posto).

Unutar odjeljka „Opremanje, modernizacija i izgradnja“ – glavnina ušteda koncentrirana je u stavkama „Opskrba materijalnim sredstvima (A545049)“ (smanjenje od oko 57,9 milijuna ili 12,42 posto), „Izgradnja, rekonstrukcija i adaptacija objekata i infrastrukture (A545076)“ (smanjenje od oko 32,1 milijuna kuna ili 17,48 posto), kao i na proračunski istaknutim strateškim projektima „Obalni ophodni brod (K545044)“ (smanjenje od 13 milijuna HRK ili 17,02 posto), te „NATO integrirani sustav PZO (K545046)“ (smanjenje od 9 milijuna ili 25,85 posto). No, unutar gotovo nedirnutog odjeljka „Međunarodna suradnja“ glavninom je oduzeto iz stavke „Bilateralna i multilateralna suradnja (A545063)“ – 3 milijuna HRK ili 20,05 posto – dok je ukupno oko četiri puta veća stavka „Aktivnosti u okviru NATO i EU (A545064)“ ostala kraća za oko 1,77 milijuna kuna (3,16 posto).

Konačno, između postotno najmanje diranih dijelova obrambenog proračuna, u odjeljku „Mirovne misije“ smanjena je samo stavka „NATO operacije (A545066)“, koja sačinjava preko 95 posto ovog odjeljka – i to za 6 milijuna kuna ili 3,63 posto. U odjeljku „Upravljanje i potpora osoblju“ – koji je postotno najmanje diran, iako se zbog njegove većine tu i mali postoci prevode u velike apsolutne brojke – glavnina ušteda izvedena je na „mamutskoj“ stavci „Troškovi osoblja i personalna potpora (A545052)“, gdje je oduzeto 1,62 posto sredstava (oko 45,1 milijuna kuna), dok je radikalno manja stavka „Pribavljanje osoblja i izobrazba (A545053)“ ostala gotovo nepromijenjena rezom od 2,42 posto (što ondje iznosi 500 tisuća kuna).

2. Javna sigurnost

Od ukupno pet proračunskih stavki koje strukturno sačinjavaju proračunski segment „Javna sigurnost“ aktualnom proračunskom preraspodjelom su mijenjana samo dva. Kao prvo, smanjena je stavka „Protupožarna zaštita (A545035)“ za oko 27,04 milijuna kuna ili 24,13 posto – što neće biti problem budući se ona time tek vratila u rang iznosa koje se za tu namjenu izdvajalo 2018. i 2019. godine. Osim toga, za oko 836 tisuća kuna (3,26 posto) je smanjena i stavka „Obalna straža (A545039)“, čija će ciklična priroda taj neveliki rez ionako kompenzirati još nekoliko mjeseci – do kada će vjerojatno obrambeni proračun podnijeti još podosta rezova koji će biti i bitno bolniji.

Za kraj…

Spomenimo još i da je sve ove prve ovogodišnje rezove u obrambeni proračun za glavnu informativnu emisiju televizijske stanice NOVA TV, večernji Dnevnik, u petak 10. travnja kratko komentirao i Ante Modrić, pomoćnik ministra obrane zadužen za proračun i financije. Od njega se tom prilikom o postupanju Ministarstva obrane RH moglo čuti: „Određene projekte, koji u ovom trenutku nisu primarni… ne za funkcioniranje Oružanih snaga… smo prolongirali. Znači, riječ je prvenstveno o opremanju i razvoju komunikacijsko-informacijskih sustava, određenim projektima izgradnje“. Pri tome, neki programi opremanja dobili su poseban tretman, a prema Modriću to su po granama, za HKoV prvenstveno – „DUOS, odnosno opremanje i integracija oružnog sustava na Patriu. Za Hrvatsku ratnu mornaricu… znači, riječ je o izgradnji Obalnog ophodnog broda i remonta topovnjača. A, za zrakoplovstvo – to je nastavak opremanja helikopterima Black Hawk“.

Naravno, treba napomenuti kako se kod opremanja borbenih vozila Patria oružnim stanicama od 30 mm zapravo radi o jednom projektu koji masivno kasni, dok su preostala dva spomenuta posla još itekako u svojim početnim fazama. Kako je ugovor koji omogućuje početak gradnje daljnjih obalnih brodova za Obalnu stražu potpisan prije nepuna dva mjeseca, zanimljivo je da se on ipak našao pred ozbiljnim smanjenjem u prvome krugu smanjenja. Kako smo već istaknuli, ovaj projekt kod domaćeg brodograditelja – čije očuvanje ujedno pomaže i hrvatskoj obrambenoj industriji – podnio je tu rez od 13 milijuna HRK ili 17,02 posto sredstava, a ionako tek treba vidjeti kako će ići gradnja najavljenih brodova, pa onda i njihova prijemna ispitivanja te primanje u službu. Ponešto je izvjesniji američki „helikopterski“ paket kojeg je MORH zakoturao krajem lanjske godine, dok će se provedba tog posla i isporuka robe u Hrvatsku otegnuti kroz niz predstojećih godina. Tu treba spomenuti i sa sadašnjeg „kriznog“ gledišta posebno bizarnu okolnost – da je to sve u Sjedinjene Američke Države već plaćeno avansno (unaprijed). No, kako se sam projekt nabavke helikoptera Black Hawk te njima prateće opreme i usluga nije našlo za shodno u obrambenom proračunu RH izdvojiti u zaseban strateški projekt, tek se naslućuje kako bi većina novaca za tu svrhu mogla biti sadržana u aktualnom preraspodjelom nedirnutoj stavci „Opremanje materijalno tehničkim sredstvima (A545042)“.

Ako ste čitali vijesti (barem one međunarodne), mogli ste pročitati kako su Amerikanci jučer prijavili dodatnih 6.2 milijuna nezaposlenih, što znači da je u protekla tri tjedna u Americi bez posla ostalo oko 17 milijuna ljudi. Perspektive radi, riječ je o oko 10 posto ukupnog broja zaposlenih i postavlja se pitanje kako to da je kod njih toliko eksplozivni rast nezaposlenih, a kod nas toliko manji? Radne snage kod nas (ovisno tko i kako broji) moglo bi biti između 1.5 i 1.7 milijuna (malo su nejasni kriteriji kako se broje zaposleni jer neke samostalne djelatnosti i OPG-ovi nisu uvijek dio statistike), ali recimo da je to oko 1.7 milijuna, što je taman 1 posto američke radne snage. Analogno tome, i kada bi pratili trendove, mi bi morali prijaviti oko 170.000 nezaposlenih, a danas smo bliže 17.000 (što se lijepo vidi na Index.hr), što je dakle 1/10 onoga što se desilo u Americi.

Dio odgovora sigurno možemo pronaći u Vladinim mjerama, jer trgovačka društva pokušavaju sagledati koliko je ova situacija trajna, odnosno koje će ukupne efekte imati na njihovo poslovanje. Drugi, neusporedivo veći faktor (barem kako ja to vidim) su naši zakoni o radu koji, između ostalog, predviđaju otkazne rokove koji su vrlo raskošni u odnosu na one američke. Ako malo prevrtite film unazad, onda ćete znati da je posljednji dan škole bio 13. ožujka, dok je karantena (ili „lockdown“ ili kako god želimo nazvati ovu situaciju) stupila na snagu 23. ožujka. Ako pretpostavimo da je tipični otkazni rok mjesec dana, za očekivati je kako će oni koji su dobili otkaz od 13. ožujka nadalje na HZZ početi dopirati tek sljedeći tjedan i tada ćemo početi dobivati pravu sliku nezaposlenosti.

Nema nikakve sumnje kako će ogromni broj ljudi završiti ili je već završio na HZZ-u, a kako nas je korona ulovila taman u uzlaznom ciklusu sezonskog zapošljavanja, za očekivati je kako ti sezonci neće moći pronaći posao niti na našem moru, ali zbog općih zabrana međugraničnog kretanja neće moći pronaći posao niti u inozemstvu (a o nedostatku sezonskih radnika u poljoprivredi i efektu na dostupnost i rastu cijena pojedinih poljoprivrednih proizvoda u tjednima koji dolaze sam pisao već ranije). Ti sezonci su ljudi kojima je posao elementarna egzistencija i situacija tu nažalost nije dobra. Svakako treba spomenuti i famoznih tridesetak posto sive ekonomije – siva ekonomija nisu samo ugostitelji koji rade na crno ili kriminalci, nego i cijele društvene skupine (primjerice blokirani), koji nemaju alternative nego raditi na crno. U okolnostima zabranjenog kretanja, zaustavljanja opće ekonomije ili obustave svih investicija (razmišljajte o sitnoj građevini po obali, raznim kućnim radovima po kontinentu ili ispomoći „na crno“ u raznim obrtima i trgovačkim društvima) – ti ljudi su ostali bez ikakvih, pa makar i nelegalnih prihoda i dodatno će skliznuti prema siromaštvu. Mislim da kolektivno podcjenjujemo efekte ekonomske krize u koju smo uletjeli punom brzinom. Do sada se u ekonomske krize (i depresije) ulazilo polako i toliko nježno da nismo dugo vremena shvaćali što se desilo, ovo sada je sasvim druga situacija.

Pravo je pitanje, a mnogi diskutiraju o tome, u kojem času se možemo početi približavati bilo čemu što liči na naše živote prije gore spomenutog petka, 13. ožujka? Ako pogledate ovaj dokument (PDF) od „Boston Consulting Group“, i ako promatramo nama susjedne zemlje ili zemlje u kojima je rasprostranjenost virusa donekle slična našoj situaciji, mislim da nema dvojbe kako neće biti moguće krenuti s olakšavanjem mjera kretanja prije drugog tjedna lipnja. To također znači da još nismo stigli niti do polovice krize i pitanje je kako će izgledati život za dva mjeseca? Predsjednica ECB-a Lagarde prošli je tjedan rekla kako svaki mjesec lockdowna znači 2-3 posto BDP-a manje, a tu brojku u našim specifičnim okolnostima treba vjerojatno pomnožiti s nekim faktorom, a sve skupa treba dodatno pomnožiti da bi saznali kolika će biti proračunska rupa. Da se vratimo na olakšavanja mjera izolacije, slušati ćemo puno o primjerima Austrije, Danske ili Češke gdje su u olakšavanje mjera odlučili krenuti ranije, ali treba biti jako oprezan da se ne desi ono što se desilo Singapuru koji, iako se to tako činilo, nije uspio riješit pitanje širenja epidemije. Situacija je kod nas vrlo slična i većina zaraženih se mogla popratiti do nekog konkretnog „uvoznika“ virusa, no posljednjih nekoliko dana i proboj virusa u staračke domove i bolničke prostore ne daje baš puno razloga za zadovoljstvo.

Singapurska situacija je zanimljiva i zato jer naši vlastodršci u pokušaju instalacije sustava masovnog nadzora navode upravo primjer Singapura kao dobrog primjera gdje je aplikacija za praćenje navodno uspješno pomogla širenju epidemije. Eh, nove činjenice su upravo stigle i ne zvuče tako dobro. Južnokorejski primjer također pokazuje znakove „umora“ i vrijedi ponoviti još jednom kako nema čak niti naznake kako ovakve aplikacije imalo pomažu u rješavanju problema, a istovremeno na najspektakularniji način narušavaju pravo na privatnost i slobodu od nadzora. Ne bih sada htio biti sitničav, ali odjednom imamo jedan cijeli niz novih aplikacija i rješenja (recimo onaj od Stožera civilne zaštite za izdavanje propusnica), pa me zanima, a sve u duhu GDPR-a, tko je točno voditelj zbirke, koje sve točno privole dajete kada upisujete podatke i tko će tome imati pristupa, zašto i koliko dugo. Jasno je meni da je riječ o percipiranom javnom dobru (premda, ako 1/6 populacije ima propusnice, postavlja se pitanje koji je smisao njihovog postojanja), no svejedno postoje neki zakonski okviri iz kojeg ne bi smjeli iskakati – baš kao i onaj da odluke i opseg odluka koje donosi nacionalni stožer nisu unutar zakona. Kako li je samo to promaklo silnim pravnicima pozapošljavanima po državi i javnom sektoru?

Vrijedi, naravno, spomenuti i kriterije transparentnosti. Naime, u ovome času suspendirano je puno toga i hitnosti radi, radi se cijeli niz raznoraznih nabavki kojekakve opreme i materijala koji su nužni u borbi protiv ove pošasti. Svejedno (a u biti upravo zato), potrebno je da država, javni sektor, a osobito ovi lokalci (od Bandića na dalje), sve troškove vezane za ovu katastrofu isporučuju javnosti u realnom vremenu. Nema isprike niti izgovora da se to ne radi. Možemo početi sa samom web stranicom koronavirus.hr, a za koju ne znamo tko njome točno upravlja (znam da zvuči nebitno i sitničavo ali…), pa do toga da nisu u stanju mjesec dana kasnije dijeliti podatke u strojno obradivom formatu (ja mislim da je to namjerno, jer oni sami moraju imate te podatke ali ih ne žele dijeliti). A tu su onda i sve ostale informacije koje bi mogle biti zanimljive, od primjerice pitanja testiranja (zašto se testira koliko se testira, naša taktika se čini drugačijom od mnogih). Koji su razlozi za to, da li je problem u materijalima (reagensima, nisam stručnjak pa ne znam) ili ima neki drugi razlog, od koga ih nabavljamo i po kojim cijenama? A onda se možemo prebaciti i na mjere subvencija gdje sam prisiljen složiti se sa sindikatima i reći da bi trebalo javno napisati koje trgovačko društvo/obrt su dobili koliko novca i za koji broj zaposlenih (a ima logike i zahtjev da se društvima koja su zatražila dobit zabrani isplata dobiti u sljedećem razdoblju, na sličan način kako je to napravljeno bankama, uočite da je EU preporučila neisplatu dobiti dok su naši HNB i HANFA zabranili isplatu dobiti – osjećam neku parnicu i naknadu štete na vidiku). Transparentnost bi pomogla da vrlo brzo identificiramo zloupotrebu, ali bi i odvratile one koje razmišljaju o tome da pribjegnu nekom zamračivanju javnog novca. Nažalost, transparentnost i javni uvid u trošenje javnog novca nisu baš bog zna kako popularani u našim krajevima. Bit će zanimljivo pogledati da li se te uplate vide na web stranici Ministarstva financija (koju sam ja još davno osmislio, premda moja ideja i ova realizacija nemaju puno veze jedno s drugim, ali tako je to kada birokratski um čita upute).

Ono što mislim da će se dogoditi s ekonomskim mjerama naše Vlade (a nekako mi se čini da treba vrlo pažljivo čitati i razlikovati očekivane efekte mjera od stvarnog novca koji je upumpan u sustav) je to da smo puno toga napravili da mjere ekonomske pomoći koje bi po svim kriterijima morale biti jako brze to jednostavno nisu. Kreditiranje kroz HBOR, HAMAG i tko zna koje sve druge institucije (uključivo i banke) uključuje administrativne procese koje traju vremena, koje su podložne raznim provjerama i preispitivanjima i naravno odlukama. U okolini gdje će biti tisuće ili desetine tisuća takvih zahtjeva teško je očekivati propulzivnost administrativnog aparata pa će mjere, ako dođu i budu odobrene, za mnoge doći prekasno. Apsolutni pobjednik u kreiranju besmislenih servisa je naravno FINA (oni su i u normalnim vremenima sigurna oklada tako da nije trebalo daleko ili puno tražiti), oni su naime kreirali web stranicu na kojoj se možete prijaviti za neke gospodarske mjere. Oni nisu provedbeno tijelo, ne odlučuju ni o čemu, a s podacima koje prikupljaju iz samo njima znanih razloga ne naprave apsolutno ništa nego ih proslijede dalje banci ili gore navedenim institucijama. Zašto bi to netko napravio, a ne kontaktirao direktno svoju banku – apsolutno je nejasno. Vjerojatno su genijalci u FINI shvatili da i oni moraju_učiniti_nešto, pa makar bilo i besmisleno. Dojam je sve.

S druge strane, država nam se radikalno digitalizira i sada kada je kontakt sa strankama potencijalno pogibeljni zadatak – odjednom se sve može preko interneta ili emailom. Nadajmo se samo da ekipa dokumentira to što radi jer kasnije neće biti moguće raspetljati što se dogodilo jednom kada nešto negdje zastane.

* Ovaj članak napisao je Marko Rakar, savjetnik iz Zagreba. Objavio ga je 11. travnja 2020. godine na internetskom blogu „Mračni blog“ (https://mrak.org/) pod originalnim nazivom „Post korona-virusna budućnost, II dio“. Prenesen je s dozvolom autora, a njegov original dostupan je na internetskoj adresi: https://mrak.org/2020/04/11/post-korona-virusna-buducnost-ii-dio/

Na jučerašnjoj 223. sjednici Vlade RH kao peta točka dnevnoga reda raspravljen je dokument pod nazivom „Prijedlog odluke o preraspodjeli sredstava planiranih u Državnom proračunu Republike Hrvatske za 2020. godinu“. Riječ je tu o prvom od više proračunskih rezova, kojima Ministarstvo financija u praksi ostvaruje najavljene mjere protiv ekonomske krize izazvane epidemijom bolesti Covid-19. Budući da se još uvijek ne mijenja ukupne omjere proračuna, ovi su zahvati obavljeni u formi proračunske preraspodjele, a ne punog rebalansa (koji treba biti raspravljan pred Hrvatskim saborom), a iako je ministar financija Zdravko Marić jučer već najavio dodatne preraspodjele – ni rebalans vjerojatno nije daleko ako stanje ostane jednako loše ili se nadalje pogorša. Kako je jučer, 9. travnja 2020. godine, obrazložio ministar Marić, Zakonom o izvršavanju državnog proračuna za 2020. propisano je:

„(…) da se sredstva za saniranje posljedica epidemije koronavirusom mogu osigurati… odnosno, odlukom Vlade, ako za to postoji mogućnost i sukladno potrebi, tijekom proračunske godine… mogu osigurati preraspodjelom bez ograničenja, odnosno, u iznosu većem od propisanog zakonom kojim se uređuje proračun. Predmetnom preraspodjelom osiguravaju se uštede, odnosno financijska sredstva za provedbu mjera Vlade Repulike Hrvatske, za pomoć gospodarstvu uslijed epidemije koronavirusa, u ukupnom iznosu od 2,1 milijardu kuna, i ne mijenja se ukupan iznos sredstava osiguranih u državnom proračunu Republike Hrvatske za 2020. godinu. Ovo je prva preraspodjela, a u idućim tjednima uslijedit će i nadolazeće. Očekujemo već za dva do tri tjedna i iduću“.

Dakle, riječ je tek o prvoj u nizu promjena, kojima Vlada RH misli u ritmu popularnog trajanja epidemioloških samoizolacija mijenjati krvnu sliku proračunskih resora, ali na način koji izbjegava uvlačenje Hrvatskog sabora u čitavu priču, jednako kao što je to napravljeno i po pitanju proglašenja „posebnih okolnosti“ u izmjenama Zakona o sustavu civilne zaštite, bez da se proglasilo Ustavom definirano stanje „velike prirodne nepogode“ koje sa sobom nosi i jaču kontrolnu ulogu Sabora nad izvršnom vlasti u doba krize. No, kako je to skupno opisao ministar Marić – evo za što se troši:

„(…) dakle, već spomenutih 2,1 milijardu kuna se raspodjeljuje na sljedeći način – gotovo 90 posto ovih sredstava, dakle, govorimo o uštedama koje su učinjene unutar proračunskih razdjela, a onda se preraspodjeljuju na pojedine proračunske korisnike… gotovo 90 posto sredstava, milijarda i 870 – za provedbu mjera očuvanja radnih mjesta kod poslodavaca kojima je zbog posebne okolnosti uvjetovane koronavirusom, narušena gospodarska aktivnost. 80 milijuna kuna za provedbu mjera Hrvatske banke za obnovu i razvitak, od čega 30 za programe povlaštenog kreditiranja po već postojećim programima, kao i novim, HBOR-a… te 50 milijuna za garantni fond, za osiguranje izvoza. 53,2 milijuna kuna za financiranje nabave dijagnostičke i zaštitne opreme, te dezinficijensa. 40 milijuna kuna za provedbu mjera za očuvanje radnih mjesta u pravnim osobama u sustavu športa. 34 milijuna kuna za provedbu mjere potpore samostalnim umjetnicima, samozaposlenima, i fizičkim i pravnim osobama u kulturnim i kreativnim industrijama, te osiguranja sredstava fizičkim i pravnim osobama u području kulture, za produženo razdoblje pripremnih aktivnosti za odobrene projekte u kulturi. 25 milijuna kuna za mjere potpore za programe financiranja obrtnih sredstava, i poboljšanja likvidnosti ugroženih gospodarstvenika u turizmu. 20 milijuna kuna za provedbu mjera pomoći sektoru poljoprivrede, zbog ograničenja prometa i povećanja manipulativnih troškova. 16,2 milijuna kuna za nabavu zaštitne opreme, najam viličara i eko-WC-a, te deratizaciju, sukladno zahtjevima nacionalnog Stožera civilne zaštite u situaciji epidemije koronavirusom. Preostali iznos – za neke ostale mjere“.

Ako pogledamo dokument kojeg se tako obrazlagalo, vidimo da su promjene zaista sveobuhvatne. Od ukupno 20 resora Vlade RH, samo je kvota Ministarstva rada i mirovinskoga sustava rasla za 1,83 milijarde HRK (oko 3,61 posto). Uz to, nisu se mijenjala sredstva predviđena za resore samog Ministarstva financija, Ministarstva poljoprivrede i Ministarstva zdravstva. Još su tri ministarstva dobila ponešto dodatnih novaca za navedene „mjere“, kojima su tek umanjilo načelan pad u svojim resorima (Ministarstvo kulture s padom od 0,91 posto, Ministarstvo unutarnjih poslova s padom od 2,19 posto, i Ministarstvo turizma s padom od 3,98 posto). Preostalih 13 resora su u padu bez kompenzacija.

Postoci promjena po resorima Vlade RH u prvoj proračunskoj preraspodjeli 2020. godine

Gubitnici predvođeni resorom obrane

MUP RH gubi manje od prosjeka ove proračunske preraspodjele

Dok prosječno smanjenje na razini svih pojedinih resora iznosi 2,84 posto – taj teret nije ravnomjerno raspodjeljen, budući da su u 13 resora promjene manjeg opsega od ovog prosjeka, a u njih 7 većeg opsega. Tih sedam bitnijih gubitnika prema postotku ušteda predvode relativno malo Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU s 11,7 posto pada, te mikro-ministarstvo državne imovine s 11,44 posto pada, no to su ukupno gledano manji iznosi ušteda (152,9 i 8,2 milijuna kuna). Jednako su tako manje i uštede u kvotama četvrtog, petog i šestog resora po postotku reza u njihovu kvotu – Ministarstva hrvatskih branitelja (5,39 posto, odnosno 77,2 milijuna HRK), Ministarstva vanjskih i europskih poslova (4,86 posto ili oko 46,1 miliun kuna) i Ministarstva turizma (3,98 posto ili oko 10,3 milijuna HRK). Svi ti resori zajedno nisu uštedjeli koliko 7. po redu rezova – Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture s oko 305 milijuna smanjenja (3,4 posto dosadašnje kvote). No, ni njihovo odricanje opet ne dostiže Ministarstvo obrane, resor Vlade RH koji je ukupno prema postotku reza u svojoj kvoti treći, ali od svih prvi po iznosu novaca koje gubi.

Plan obrambenih izdvajanja smanjen je za 346,4 milijuna kuna ili 6,49 posto kvote, koja se od prvotno za 2020. planiranih 5,34 milijardi privremeno zaustavila na 4,99 milijardi kuna. Za razliku od toga, Ministarstvo unutarnjih poslova – kao 8. na listi gubitnika s 2,19 posto smanjenja – ostalo je bez 129,5 milijuna kuna, te stalo na resornom proračunu od ukupno 5.775.937.495 kuna za 2020. godinu ili oko 783 milijuna više od zadnjih godina politički i propagandno isticanog MORH-a. Time se ponovno pokazalo da obrambena kvota u državnom proračunu najteže raste, ali zato najlakše pada.

Spremnost na uštede i prije izrade analiza već danima ukazuje na streloviti pad

Dok tek treba promotriti konkretan raspored i utjecaj ovog velikog smanjenja obrambenog proračuna na samom početku 2020. godine, zanimljivo je napomenuti kako se tu radi tek o prvom u nizu predstojećih i najavljenih proračunskih rezova – rezu koji je ujedno izveden i prije no što su izrađene sve one analize aktivnosti i planovi ušteda, koje se naložilo 30. ožujka, da budu dovršene do Uskrsnog ponedjeljka 13. ožujka ove godine. Dakle vjerojatno je riječ tek o mjerama zasnovanima na općenitoj početnoj spremnosti ministra Damira Krstičevića da smanji svoj resor, kako je on i istaknuo pred sjednicu Vlade RH 2. travnja – o čemu smo već pisali na portalu Obris.org.

Za kraj, istaknimo ipak da najavljenom proračunskom preraspodjelom resor obrane od optimistično i predizborno (pa samim time i neralno) planiranih 5.339.629.262 kuna za 2020. godinu pad započinje na razini od 4.993.229.262 kuna. To je i dalje oko 178 milijuna kuna (3,69 posto) više od zadnjih planova za 2019. godinu – za koju još neko vrijeme nećemo znati kako je i stvarno završila – ali čak i 640,7 milijuna (14,7 posto) više od konačnog iznosa obrambenog proračuna u financijski katastrofalnoj 2018. godini. Kad pogledamo te brojeve i prisjetimo se da su za aktualnog neuspješnog ministra i oni iz 2018. još uvijek bili dobar povod hvale i činjenicama suprotnih tvrdnji o rastu obrambenih financija – nije teško zaključiti kako u općem nedostatku suvislih projekata samo nebo zna koje su zapravo doljnje granice proračunske kvote MORH-a. No, budući da pravi rezovi tek slijede – vjerojatno ćemo vidjeti i to…

Nakon jučerašnje pomalo šokantne spoznaje kako je ministar obrane prvi prigrlio buduću državnu racionalizaciju troškova, odričući se „do daljnjeg“ ionako sporog postupka nabave borbenih aviona, postavlja se pitanje gdje i kako Ministarstvo obrane Republike Hrvatske te njene Oružane snage mogu još uštedjeti. Ministar Krstičević jučer je rekao kako u njegovom resoru „ima puno prostora za uštede“, i kako će se sve što „nije ključno niti bitno – odgoditi“. No, što to nije bitno – vidjet će se nakon analize.

Početkom ovoga tjedna, točnije u ponedjeljak, 30. ožujka, ministar Damir Krstičević donio je dokument pod nazivom „Smjernice za rad Ministarstva obrane i Hrvatske vojske“, kojim je definirao početne okvire odnosa obrambenog sektora s narastajućom ekonomskoj krizom. U njemu ministar obrane navodno traži od svake ustrojstvene jedinice Ministarstva obrane i OS RH da analiziraju svoje planove i aktivnosti, te da predlože mjere racionalizacije i štednje. Među ostalim, traže se prijedlozi ušteda: (1) na aktivnostima iz Plana nabave za 2020., i to na onima za koje nije stvorena obveza, odnosno donesena odluka o odabiru ili sklopljen okvirni sporazum/ugovor, (2) na aktivnostima Plana prijma u OS RH u ovoj godini (uključujući i plan promjene kategorija postojećih DVO), Plana izdvajanja osoblja i Plana promaknuća DVO, (3) na aktivnostima iz Plana međunarodne vojne suradnje, s naglaskom na maksimalnoj racionalizaciji troškova službenih putovanja u inozemstvo, te (4) u planovima vježbi i obuka u 2020. godini.

Racionalizacija će utjecati i na sklapanje ugovora o djelu, koji bi se od sada nadalje trebali koristiti samo u iznimno opravdanim situacijama, i ne za redovite poslove iz djelokruga rada. Državni službenici i namještenici ubuduće će umjesto uvećanja osnovne plaće po osnovi prekovremenog rada moći koristiti slobodne dane, u skladu s ostvarenim satima prekovremenog rada te u skladu s Kolektivnim ugovorom za državne službenike i namještenike. Racionalizacija u MORH-u i OS RH obuhvaća i korištenje službenih automobila, te troškove reprezentacije. Prehrana se za sada neće dirati, osim što se zapovjednici, odnosno čelnici ustrojstvenih jedinica, zadužuju za točnu i pravovremenu prijavu brojnog stanja kako bi se u odgovarajućoj mjeri osigurali i organizirali obroci, dok su nositelji provedbe ugovora o prehrani dužni u suradnji s nadležnim ustrojstvenim jedinicama provesti analize provedbe ugovora i utvrditi prijedlog ušteda. Analizu i prijedlog ušteda moraju napraviti i nositelji provedbe ugovora o posebnom linijskom prijevozu, koje će se prilagoditi i eventualno izmijeniti u skladu s potrebama OS RH, ali i s traženim rezanjem troškova.

Ove godine se neće obilježavati ni obljetnice i druge svečanosti u OS RH, već će takva protokolarna događanja biti zamijenjena pružanjem pomoći lokalnoj zajednici te institucijama civilnog društva u provedbi humanitarnih projekata i projekata od općeg interesa.

Sve ove analize i prijedlozi mjera ušteda moraju biti završeni do ponedjeljka, 13. travnja, koji je inače neradni, uskrsni ponedjeljak.

Iako je teško sadržajno i objektivno promatrati pojedine resore, posebno ako su aktivni, pa time i sastavljeni od mnogo pokretnih komadića – odluka od kojih svaka ima težinu i posljedice – ponekad dođe trenutak kada se kockice slože i slika najednom postane jasna. Kako stvari stoje, baš danas se to dogodilo po pitanju Damira Krstičevića, bivšeg generala, HDZ-ove obrambene uzdanice, i aktualnog ministra obrane. Naime, izgleda da se baš danas, u izbornoj godini ali mjesecima prije samog “festivala demokracije”, već može dati ocjena njegova aktualnog mandata na čelu Ministarstva obrane Republike Hrvatske. I ta ocjena ne samo da nije dobra, već nije ni načelno prolazna!

Kako je počelo?

Krajem 2016. godine, kada je HDZ-MOST vlada premijera Plenkovića na Markovom Trgu naslijedila HDZ-MOST vladu slučajnoga premijera Tima Oreškovića, izgledalo je da za obranu lošije ne može. Ministar obrane Josip Buljević u svom kratkom mandatu djelovao je kao kratka elementarna nepogoda, i vjerojatno nije bilo osobe koja nije odahnula kada je na mjesto ministra obrane (ali i potpredsjednika Vlade zaduženog za nacionalnu sigurnost) došao Damir Krstičević. Novi ministar bio je osoba jake političke i stranačke pozicije, prije izbora šef stranačkog Odbora za nacionalnu sigurnost, obranu i unutarnje poslove, te bivši general kojeg je u vrijeme prisilnog umirovljenja krajem 2000. godine pratio glas mladog i sposobnog časnika, da bi kasnije tome u biografiju dodao još i iskustvo u privatnom gospodarstvu. I stvari su te, danas davne 2016. krenule dobro. Novi je ministar preuzeo resor, počeo s postupnim sastavljanjem svoje ekipe, pokrenut je široki postupak izrade nove Strategije nacionalne sigurnosti, a donesen je i proračun za 2017. godinu, koji je bio razvojni.

Do ljeta te godine još se moglo govoriti kako stvari idu dobro, pa je tako i donesena ta nova Strategija nacionalne sigurnosti, prva nakon 2002. godine –  ali već tijekom 2017. godine stvari su se počele lomiti. Naime, s uspješnim startom mandata na vidjelo su počele sve više dolaziti neke čudne pojave prvo ministra, a onda postupno i čitavog obrambenog sustava koji se za svojim voditeljem povodio. Problemi su počeli po pitanju transparentnosti sustava, sve manjom otvorenošću (posebno po pitanju tekućih javnih nabava), a na određeni način su ih kombinirale i kadrovske promjene širom vrha obrambenoga sustava – gdje su ionako malobrojne civile redom nadomjestili umirovljeni ili djelatni časnici, osobe navikle na bespogovornu poslušnost i sustezanje kritike, a savjetnička svita ministra obrane narasla je na najbrojniju i najskuplju u ovoj Vladi. Naglasak čitavog sustava našao se na fizičkoj spremi ljudstva, a javne nabave su se rascijepile na dva radikalno različita pravca – na priču o borbenim avionima (kao skupi dio), i praksu nabave jeftinih sportskih kompleta (kao prizemnu praksu), dok je glavninu one tihe mase poslova ipak sačinjavalo dovršavanje raznih preuzetih starih projekata opremanja. Naravno, pri svemu tome krenulo se kao ministarskog prethodnika tretirati Antu Kotromanovića, posve brišući s lica povijesti kaotičnu koalicijsku vladu iz prve polovice 2016. godine, te stranačkoga kolegu Buljevića. I time je obrana zakoračila u 2018. godinu.

Loše, ali još ne očajno

Sredina mandata potrošena je na katastrofalno loše proveden pokušaj pribavljanja borbenih aviona F-16 Barak iz Izraela – javnu nabavu koja je podijelila stručnu i širu javnost. Dok je tijekom čitave te godine bilo jasno da problema ima, njima se u javnoj sferi nitko nije bavio. Jeftina propaganda i sve vidljivije marketinško djelovanje države i ministra obrane kroz pojedine medije nadomještali su ozbiljno sagledavanje stanja. Zato i ne čudi da su neki od do tada šire korištenih savjetnika najednom postali neprijatelji sustava, a novouvedeni godišnji pregled djelatnosti ministra obrane krenuo se pretvarati u “selo nacrtanih kuća” kojeg se ni jedan populist u države ne bi posramio. No, sve to nije moglo sakriti činjenicu da se Hrvatska kroz sporno baratanje javnim nabavama itekako odmakla i od svog najvećeg strateškog saveznika, Sjedinjenih Američkih Država, i od one umjerene srednje struje kadrova u obrani, za koje se najednom sve češće čulo kako “ne vole Hrvatsku”. Uz pokazivanje vojne spremnosti na velikoj vježbi “Velebit 18”, naglasak sustava stavljen je na “domovinsku sigurnost”, te pomaganje civilnom sektoru u svim okolnostima (posebno kad su kamere medija blizu). I tu dolazimo do 2019. godine, te javno vidljivog početka preokreta stanja i situacije.

Prošla 2019. godina odmah je započela burno po ministra Damira Krstičevića, budući je već u drugome tjednu nove godine spektakularno pred očima čitavoga svijeta propala njegova kupovina borbenih aviona F-16 Barak iz Izraela. Za taj razvoj situacije nitko nije preuzeo ni trunku odgovornosti, kako u vrijeme proljetne saborske interpelacije na temu, tako ni kasnije. Sve negativne pojave iz dotadašnjeg perioda počele su dodatno napredovati. Javna nabava u sektoru obrane izgledala je sve čudnije, komuniciranje se sve više zatvaralo te svodilo na navijanje i uske kanale odabranih novinara nasuprot sve neugodnijim pitanjima glavnine medija, a naglasak je stavljan na nastavak vođenja nabave borbenih aviona usprkos problemima i upitnosti raspoloživog vremena. Uz najednom sve vidljivije terminološke promjene (gdje je naziv “Hrvatska vojska” najednom potopio službene “Oružane snage RH”), najavljen je i prvi vojni air-show u Zadru – čije je održavanje trebalo popratiti povratak politički obilježenog 30. svibnja u red državnih praznika i neradnih dana. No, već sredinom 2019. vidjele su se i praktične posljedice katastrofalne provedbe izraelskog posla s borbenim avionima – prvo kroz dramatičan pad u NATO savez prijavljenih podataka o trošenju za obranu i udjela za modernizaciju, a onda i kroz novi set proračunskih kriterija kojima je MORH krenuo proračunski padati – dok je ministar nadalje zabavljao javnost pričama o nepostojećem nastavku rasta obrambenog proračuna i “domovinskoj sigurnosti”. Do kraja godine to je postalo vidljivo svima koji su imali barem malo volje gledati.

Računi su došli na naplatu!

Nova 2020. godina počela je predizborno – najavom novog natječaja za kupovinu borbenih aviona i bizarnim avansnim plaćanjem američkih transportnih helikoptera Black Hawk – projekta koji je tijekom samo nekoliko mjeseci od ograničene donacije prerastao u ponor za buduća obrambena sredstva. Pa ipak, svi su se prijašnji obrambeni problemi tek nastavili komplicirati, kako u javnoj nabavi, tako i mimo nje. I onda je krajem veljače došao preokret. Koronavirus SARS-CoV-2 polagano je dospio do Europe, a iz Italije i u Hrvatsku. Ministar obrane Damir Krstičević, čije su govorničke vještine polagano postale predmet općeg izrugivanja, usprkos formalnoj funkciji voditelja stranačkog izbornog stožera za Andreja Plenkovića (interno pobjedonosnog, 15. ožujka 2020. godine), kompletno je nestao iz javnosti na nekoliko tjedana, a svi njegovi glavni projekti ušli su u stanje brzog raspadanja.

Dok je Vlada izvanredno stanje u državi povodom bolesti Covid-19 krenula rješavati kroz sustav “civilne zaštite”, pod vodstvom ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića, postalo je očigledno kako u bespućima povijesne zbiljnosti nestaje čitav koncept “domovinske sigurnosti”. Tek povremeno bi na marginama događanja u fokus uskočile Oružane snage te njihov ministar – recimo, kada je ekspedicijski kamp iz donacija SAD raspoređen kod zagrebačkih bolnica, i tijekom čišćenja Zagreba od posljedica razornoga potresa. No pravi udarac resoru i osobi Damira Krstičevića došao je tek danas, 2. travnja 2020. godine – ne u sustavnom priopćenju ili konferenciji za medije, nego onako usput, prije sjednice Vlade RH, kada je javnost čula dvije eksplozivne vijesti.

Ministar Damir Krstičević tek je na izričita pitanja novinara Nove TV izjavio – kao prvo, da se odgađa kupovina borbenih aviona, te pod drugo – da jednaka sudbina (očekivano) čeka i planiranu zrakoplovnu priredbu u Zadru. Razlozi su tu opet više objektivni – koronavirus i navodno traženje stranih partnera – dok ni trunke ikakve odgovornosti nema na domaćoj strani. Uglavnom, šest mjeseci pred izbore su i HDZ, i Vlada premijera Andreja Plenkovića, i ministar obrane Damir Krstičević ostali na polju obrane kompletno bez učinaka, bez planova i ikakve ideje. Pritom tragikomično zvuči izjava ministra obrane o “očuvanju spremnosti Hrvatske vojske” kao jednom od prioriteta – jer pitanje očuvanja borbenog zrakoplovstva nije samo pitanje spremnosti vojske, nego i pitanje temelja nacionalne sigurnosti države. Nacionalne sigurnosti koja je upravo danas svedena na istu mjeru kao i vježbe ili bilo koje druge vojne aktivnosti, trenutno suspendirane zbog koronavirusa.

Svima onima koji su posljednjih godina sve zabrinutije promatrali stanje opreme Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i Hrvatske ratne mornarice današnji dan s pravom može biti knedla u grlu. Teško je zamisliti da u svjetlu ovih okolnosti borbena komponenta HRZ-a ima ikakve realne šanse za opstanak, jednako kao i Flota HRM-a. Ionako slabo postojeće ukupne protuzračne sposobnosti Republike Hrvatske, simbolično pokopane izbacivanjem “PZO” iz imena grane u ožujku 2018. godine, sada su vjerojatno i trajnije prekrižene – dok Vlada po običaju čuva upravni status quo, preveliku lokalnu samoupravu i tisuće političkih radnih mjesta, sve to na račun konkretnih radnih sposobnosti (među ostalim i u obrani te širom privatnoga sektora). Sav prostor (politički i financijski) dobiven kasnim izlaskom Republike Hrvatske iz ekonomske krize 2008./2009. potrošen je uludo. Za to vrijeme, ideološko čistunstvo u najboljem stilu kasnih 1990-tih, “kreativnost” u javnim nabavama, te naglasak na PR-u umjesto kvaliteti postupanja – obija se Hrvatskoj o glavu, i načelno, a kamoli ne u obrani kao društvu u malom. Svaka čast, ministre!

Kao i kod nabave borbenih aviona, tako se lome koplja i prilikom odluke o odgodi kupovine. Iz jutrošnjih izjava premijera Plenkovića i ministra obrane Krstičevića vidljive su dvije tvrdnje – dok Plenković kaže da će države kojima je poslan RfP dobiti pisanu obavijest s novim, promijenjenim datumima, ministar Krstičević govori o odgodi dok gospodarska situacija ne bude bolja. Također, ministar tvrdi kako je do odgode došlo, među ostalim, i na traženje partnera, dok premijer to ne spominje. Bit će zanimljivo saznati koji su to partneri tražili odgodu, a već sada se neslužbeno može čuti da barem dio partnera, i to onih ozbiljnijih, nije iznio takav zahtjev pred Vladu RH i Ministarstvo obrane.

Prva reakcija na odgodu nabave borbenih aviona stigla je od Franka Vidovića, SDP-ovog saborskog zastupnika i člana Odbora za objavu. On je na svom profilu na Facebooku napisao:

“Sad svi možemo vidjeti koliko nas je koštao avanturizam, nasilno guranje u pravcu koji nije mogao rezultirati uspjehom i gubitak vremena tijekom prvog natječaja za višenamjenske borbene zrakoplove. Usprkos upozorenjima partnera da tadašnji odabir nije dobar te da nije optimalan za OS RH, Vlada je uporno išla u kontrasmjeru. Usprkos dobronamjernim upozorenjima cijele oporbe da se natječaj ne vodi u skladu s najboljim poslovnim i inim običajima, a u želji da dobijemo optimalan izbor cijene i kvalitete, te usprkos podršci koju je SDP kao vodeća stranka oporbe dala nabavi višenamjenskog borbenog zrakoplova, ipak je konačan rezultat krah ovog projekta i krah ministra obrane! Sad se vidi koliko je to (tad izgubljeno) vrijeme bilo dragocjeno. I nije kriva sadašnja pandemija COVID-19, već je kriva nesposobnost da se iskoriste vrijeme i novac koji su nam bili na raspolaganju. Bojim se da će HRZ ovaj gubitak vremena dugoročno platiti gubljenjem sposobnosti. Nažalost!“

Svoje ogorčenje ne krije ni umirovljeni pilot Ivan Selak koji je na društvenim mrežama, među ostalim, napisao i ovo:

“Istina je da coronu nećeš pobiti borbenim avionom (još manje Black Hawkom o kojem šutiš ko p…) , ali postoji način, ako postoji volja, a ne interes kao u slučaju barakuda, može to i puno, puno skromnije, jer su takve okolnosti. Sad trebaš preživjeti i biraj rješenje za preživljavanje, sad nećeš ići na dugotrajno rješenje nego na rješenje za narednih 10-12 godina, ali tko da ti to sprovede kad si nepismen i ne znaš što ti je prioritet (nije to od danas niti od jučer, to je od rata na ovamo).”

Selak je podsjetio da je sam svojedobno bio predmetom politikantskih napada:

“Nisam ja očekivao ovaj najgluplji scenarij (ili možda…). Svojevremeno me je gospođa sa brda povrh Zagreba, a naziva Pantovčak, prozvala veleizdajnikom jer sam svoje jebeno dupe trpao ko zadnja budala u kabinu MiG-a tijekom probnih letova i u Ukrajini i u Lijepoj našoj, a sve sa ciljem opstanka onog što mora opstati, sa ciljem da ono što ti je najpotrebnije u vremenu jedne od pošasti-rat preživi. Kako da nazovem ovu odluku ????”

Bivši ministar obrane Ante Kotromanović smatra da je još uvijek nezahvalno davati prognoze, pa za Obris.org kaže:

“Za mene je to u ovoj situaciji bila očekivana odluka. Mi smo kroz zadnjih 5 godina imali priliku riješiti pitanje borbene eskadrile, a sada vidimo da trenutna HDZ ova vlast nije imala jasnu viziju ni strategiju obrambene politike. Sve se svelo na PR i promociju čelne osobe Ministarstva, a suštinski u Ministarstvu obrane nismo vidjeli ni jedan ozbiljan nastavak reforme niti novi osmišljeni projekt modernizacije. Znamo da će se urušavanje gospodarstva zbog korona virusa odraziti na obrambeni proračun, ali ne znamo još koliko, kao ni što ne znamo ni koliko će koronavirus utjecati na dugoročan gospodarski rast u RH. Zato je teško govoriti o budućnosti borbenog zrakoplovstva – jer je potpuno nejasna gospodarska situacija, koja je glavni ključ i za sami obrambeni proračun Ministarstva obrane.”

Sada je sasvim sigurno da će Hrvatska morati pribjeći scenariju koji su prije par mjeseci najavljivali današnji načelnik GS OS RH admiral Robert Hranj i zapovjednik HRZ-a, brigadni general Michael Križanec, a to je pomoć u kontroli hrvatskog zračnog prostora od strane NATO saveznika. No s današnjim razvojem događaja, izgledno je da se neće raditi samo o kratkoročnoj pomoći.

Uoči današnje 222. sjednice Vlade, ministar obrane Damir Krstičević izjavio je da će se i njegov resor prilagoditi izvanrednoj situaciji u kojoj trenutno živimo. „Jasno da ćemo uvijek pokazati solidarnost, ali jasno je da moramo voditi računa uvijek i o spremnosti Hrvatske vojske“, rekao je Krstičević, a na izričito novinarsko pitanje o sudbini nabave borbenih aviona odgovorio je:

„Ta sposobnost je potrebna hrvatskoj državi, ali jasno, vidite, stvari su se dramatično promijenile. Prema tome, mi sada moramo voditi računa da preživimo. To je prvi prioritet. A onda, u perspektivi, kad situacija, vjerujem, gospodarski bude bolja, tada treba vidjeti. Prema tome, proces je otvoren, prikupljamo ponude, vjerojatno će se sada odgoditi jer i ovi naši koji trebaju predati ponude partneri su već tražili da se odgodi… Mi smo imali namjeru 07.05. primiti ponude, međutim oni traže da se to odgodi i mi ćemo odgoditi. Jer opet… cilj je da se dobiju kvalitetne ponude. Ali kažem, još jednom, prioriteti se moraju znati. Hrvatska vojska mislim da se odgovorno ponaša i dalje ćemo se odgovorno ponašati“.

Kako će se Ministarstvo obrane ponašati u aktualnoj gospodarskoj krizi, znat će se uskoro, ali kako je rekao ministar Krstičević:

„Ima puno prostora za uštede. Radimo analize i ima puno prostora … Ima uvijek puno prostora, prema tome moramo biti odgovorni i Hrvatska vojska, kažem, vodit će računa o solidarnosti, vodit će računa o situaciji. A vidjeli ste, moramo voditi računa i o spremnosti Hrvatske vojske. Vidjeli ste, kad je bio potres pa ko je reagira’? Ili razne situacije… Požar… Dolazi nam protupožarna sezona. Prema tome, naši kanaderi, Air Tractori – oni moraju biti spremni. Prema tome, vodit ćemo računa o sigurnosti, o Hrvatskoj vojsci, ali jasno vodit ćemo računa i o ovoj situaciji da mi isto odgovorno sudjelujemo u ovim procesima štednje, racionalizacije, i sve ono što nije ključno, što je …nije bitno – odgodit ćemo!“.

Osim nabave borbenih aviona, definitivno je sigurno da će se odgoditi i CROIMAS, prvi hrvatski vojni air show koji je bio najavljen za 30. svibnja u Zadru:

„Vi znate da smo za Dan državnosti željeli ove godine organizirati po prvi put međunarodni aeromiting, a upravo zbog ove situacije solidarnosti, odgovornosti, mi ćemo taj međunarodni aeromiting odgoditi za sljedeću godinu“.

Ministar obrane, kako je sam rekao, u aktualnoj situaciji ima tri prioriteta: (1) spremnost OS RH, (2) biti na raspolaganju i pomoći hrvatskom narodu, te (3) sigurnost i zdravlje svakog hrvatskog vojnika, dočasnika i časnika i njihovih obitelji.

Ove dvije teme našle su se potom i na dnevnom redu 222. sjednice Vlade RH. Jučer najavljen dnevni red Vlade dopunjen je jutros još jednom, 26. po redu točkom dnevnoga reda – „Prijedlog odluke o odgodi održavanja prvog hrvatskog međunarodnog vojnog zrakoplovnog mitinga ‘CROIMAS 2020‘“. Prije nego je dao riječ ministru obrane, premijer Plenković je rekao:

„Kao što ste vidjeli, u ovim okolnostima, mi smo odlučili da do daljnjega odgodimo proces nabave borbenih aviona. To je u ovome trenutku jedina logična i ispravna odluka. O tome ćemo i pismeno obavijestiti sve one zemlje koje sudjeluju u ovome procesu slanja ponuda s odgovarajućim promijenjenim datumima“.

Odgođen i CROIMAS 2020

Potom je premijer dao riječ ministru obrane, koji je o odgodi CROIMAS-a rekao:

„Prvi hrvatski međunarodni vojni zrakoplovni miting CROIMAS 2020 trebao se održati u Zadru 30. svibnja 2020. godine. Naša namjera je bila u prigodi Dana državnosti po prvi put organizirati jednu ovakvu manifestaciju koja bi privukla veliki broj domaćih i stranih gostiju, te na najbolji način prezentirala Hrvatsku u svijetu. Pripreme za ovaj događaj su protekle u najboljem redu i imali smo ogroman odaziv naših partnera kojima se još jednom zahvaljujem. Međutim, zbog novonastale situacije oko epidemija koronovirusa, koja je globalni problem s neizvjesnim završetkom, i koja se odražava na segmente države i društva, iskazuje se solidarnost i predlaže odgoda održavanja prvog hrvatskog međunarodnog vojnog zrakoplovnog mitinga CROIMAS 2020 za 30. svibnja 2021. Vodeći računa o prioritetima i potrebi usmjeravanja svih raspoloživih resursa u rješavanju krize, kojoj je izložena Republika Hrvatska, te vodeći računa o zdravlju građana, smatramo kako je primjerenim CROIMAS 2020 odgoditi za 2021. godinu“.

Ova je odluka jednoglasno donesena.

Evo prvo malo presjeka situacije (kako ga ja vidim, kako bi Ameri rekli „your mileage may vary“). U ovome trenutku imamo nekoliko situacija koje se paralelno razvijaju i koje će po mom mišljenju trajno promijeniti način na koji svijet i ekonomija funkcioniraju. S jedne strane, tu je koronavirus koji je u vrlo kratkom roku zaustavio ili će zaustaviti cijeli planet. Kina, odakle je sve poteklo, polako se vraća u normalu, no Europa u ovome času još nije došla do vrhunca (pa čak niti započela s vrhuncem) krize. Kao temeljni efekt koronavirusa došli smo do kompletnog gašenja društvene infrastrukture. Ekonomija na teritoriju cijele EU kolektivno je digla ručnu kočnicu, svjetska ekonomija je stala u mjestu. To je događaj bez presedana i nikada se ništa slično nije dogodilo, čak niti u ratnim vremenima, Merkel je jučer izjavila kako je ovo najveći njemački izazov nakon Drugog svjetskog rata – ovo navodim čisto da bi dobili sliku razmjera katastrofe ako vam nije jasna. Nacionalne granice se zatvaraju, hoteli (u Zagrebu su zatvoreni praktički svi hoteli, situacija koju ni u ratu nismo imali), restorani… U biti, sve lokacije na kojima je moguće bilo kakvo okupljanje su zatvorene ili je okupljanje na njima strogo regulirano. Čak je i Hrvatski zavod za zapošljavanje prekonoćno omogućio registraciju nezaposlenih putem interneta (ova kriza će čuda napraviti za digitalnu transformaciju). Putovanja svih vrsta su zaustavljena, Lufthansa je prizemljila 92 posto svoje flote, Ryan Air je doslovno prestao letjeti, a slična situacija vrijedi za većinu kompanija. Za koji dan kompletni zračni promet će stati ili će biti sveden na povijesno niske razine.

U okolini u kojoj je zabranjeno okupljanje u kafiću, slična situacija vrijedi i za tvornice. Kompletna auto industrija je obustavila proizvodnju na minimalno 30 dana, a slično se događa i u stotinama drugih tvornica širom svijeta. Dijelom zato što nije moguće osigurati proizvodnju bez „socijalnog distanciranja“ (koji blesavi naziv za nužnost fizičkog razmaka među ljudima – očito je to neki političar osmislio kako bi zvučalo ozbiljno ali ne i alarmantno). Auto industrija je osobito zanimljiva jer je kapitalno intenzivna i od osamdesetih do danas je u cijelosti prebačena na „just in time“ koncept proizvodnje, što znači da je „supply chain“ najkraći mogući. Prevedeno, ako BMW ili Renault odluči da ovaj tjedan neće proizvoditi automobile, to znači da će domaća AD plastika ili Boxmark ovoga tjedna prestati proizvoditi branike ili presvlake za sjedala (a vjerojatno su prestali još prošli tjedan). Lanac dostave je strašno krhak i počiva na pretpostavci slobodnog transfera roba, a taj transfer je prekinut još tamo negdje u siječnju. Prije možda mjesec dana naletio sam na tekst koji objašnjava kako zbog prestanka isplovljavanja brodova, stotine tisuća, a danas već milijuni kontejnera ostaju zarobljeni na pogrešnim pozicijama. To pak znači da kada jednom ova pošast prođe, proizvođači neće imati u što upakirati svoju robu jer su kontejneri na krivim mjestima, proces premještaja koji će se morati događati paralelno s uobičajenim tijekom roba trajati će mjesecima (ako ne i godinu dana) samo da bi došli na poziciju na kojoj smo bili početkom siječnja ove godine. Ako naivno mislite da vas to neće zahvatiti, gotovo je sigurno da neki od proizvoda ili dijelova koje koristite u svojoj proizvodnji ili prodaji ovisi o kineskom dobavljaču, koji pak ovisi o američkom, koji možda ovisi o europskom. Dovoljna vam je jedna jedina komponenta (od nekoliko tisuća) koje čine jedan automobil, stroj ili perilicu rublja, da cijela tvornica stane. Ova kriza će donijeti tektonske promjene u načinu na koji razmišljamo kada kreiramo „supply chain“.

Tu je i pitanje cijena nafte – prije desetak dana Rusija i Saudijska Arabija prestale su koordinirati razinu proizvodnje nafte. Obje ove države ovise o izvozu nafte i naftnih derivata da bi pogonile svoje ekonomije. Rezultat toga je drastičan pad cijene nafte, dijelom zato jer su obje države povećale proizvodnju, a sve skupa u pokušaju da u okolnostima drastično smanjene svjetske potražnje osvoje veći dio tržišta i osiguraju priljev novca za svoje ekonomije. Kolateral toga je američka naftna industrija, naime ono što se nakon Zaljevskog rata do danas dogodilo jest da je Amerika postala neto izvoznik, a ne uvoznik nafte – dakle oni danas proizvode više nafte nego što je sami potroše, što na prvu zvuči super. Problem je u tome što američka naftna industrija počiva velikim dijelom na procesu koji se zove „fracking“ (to je ekološki problematičan postupak), i koji je u svojoj osnovi skup. Ako je vjerovati ovom članku (a pitanje je u biti samo stilska figura), samo 5 od ukupno stotinu naftnih proizvođača u Americi u stanju je profitabilno proizvoditi naftu po cijenama nižim od 31 USD (koje su vrijedile u trenutku pisanja članka). Jučer (srijeda 18. ožujka), WTI (West Texast Intermediate oil), index koji se koristi kao barometar burzovnih cijena ovog „commoditya“) bio je 20,06  USD po barelu nafte. Super, jeftina nafta rekli bi, no američki energetski sektor je nositelj velikog dijela financijskih obveznica koje su i inače bile u „junk“ bonitetnom razredu a samo ove i sljedeće godine ti isti proizvođači su trebali isplatiti oko 100 milijardi USD tih obveznica. Ne treba posebno naglašavati da će ova situacija pokrenuti val stečajeva američkog energetskog sektora, što će proizvesti desetke ako ne i stotine tisuća nezaposlenih, a sama količina nenaplativih obveznica pak stavlja cijeli bankarski sektor u rizik, i tu dolazimo do problema tržišta kapitala.

Tržišta kapitala su podivljala u posljednjih nekoliko dana, tu vam ne moram ništa posebno objašnjavati, burze i njihovi indeksi uglavnom izgledaju kao da je nešto palo s litice u Brightonu. Ponašanje je uglavnom nepredvidivo i imamo dan-dva strelovitog pada, pa onda dan-dva predaha i laganog uzdizanja, pa sve ispočetka. Sve ovo se događa dok centralne banke pokušavaju osigurati likvidnost financijskih tržišta i doslovce zasipaju tržište milijardama dolara i eura – fenomen koji se inače zove „helicopter money“.

Jučer i prekjučer smo dobili prve procjene što će se događati s BDP-om raznih zemalja i ekonomskih zona. Ova donja slika dolazi iz briefinga Deutsche Bank:

Uočite kako je pad za drugi kvartal ove godine za Euro područje veći od 20 posto, dok je američki na cca -14 posto. Gornje grafikone bih kao amater, a u svjetlu svih gornjih informacija, u biti proglasio kao vrlo optimistične, osobito u pogledu brzine oporavka sustava nakon što koronavirus pandemija prođe. IFO je malo prije objavio procjenu za njemačku ekonomiju gdje najoptimističniji scenarij kaže 1.5 posto pada na godišnjoj razini, dok je prvi sljedeći scenarij na -6 posto.

I tu u biti dolazimo do naše domaće situacije. Mislim da ne bi trebalo biti sporno da je domaća ekonomija na teritoriju cijele zemlje doživjela nevjerojatni udarac. Od današnjeg dana praktički kompletni uslužni sektor je sveden na hladni pogon i nije mu dopušteno poslovanje. Turistička sezona koja bi trebala početi s uskršnjim praznicima u cijelosti je otkazana i nerealno je očekivati bilo kakav pomak u turističkom sektoru prije lipnja (ovaj tekst predviđa štetu za talijansku turističku industriju do kraja svibnja u visini od 8 milijardi EUR, s time da je članak nastao prije nego je cijela Italija otišla u karantenu). „Lockdown“ u kojem se nalazimo će po svoj prilici trajati bitno duže od petnaest dana i treba razmatrati što možemo napraviti već danas za novonastalu situaciju (a što smo vjerojatno morali napraviti prošli tjedan). Jedan od problema našeg poreznog sustava je to da je on asimetričan, to otprilike znači da ako imamo 1 posto rasta BDP-a porezni prihodi će rasti otprilike 3 posto (možda nešto manje od toga), analogno tome – ako nam BDP padne za 1 posto… U scenariju u kojem BDP Euro-zone padne za recimo skromnih 15 posto u drugom kvartalu to bi ukratko značilo da će prihodi proračuna pasti za barem 40 posto u tom istom kvartalu. Pod uvjetom da su svi drugi kvartali barem na nuli (premda, uz navalu na maloprodaju, pitanje je samo trenutka kada će neki genijalni političar izvaliti da nije neka drama jer prvi kvartal pokazuje sjajan plus), falit će nam minimalno 40/3 = 13.3 posto ukupnog godišnjeg proračuna i to znamo već danas (ok, proračun se ne puni istim ritmom tijekom cijele godine i ima sezonskih varijacija tako da ne tražite greške u kalkulaciji). Uvjeren sam da je ovo vrlooo optimistični izračun. Američke i Njemačke procjene su da će (ekonomska) kriza trajati između godinu i pol i dvije dana, dok po definiciji kriza ne može trajati kraće od šest mjeseci.

Prosječna tvrtka u RH iskazuje dobit koja je u redu veličine 3-6 posto godišnjeg prihoda. Ako godina ima cca. 240 radnih dana (365 minus 52 vikenda, 13 dana praznika, malo godišnjeg ili bolovanja…) u kojima možete ostvariti taj prihod, sa 6 posto dobiti vi u gubitak sletite 15-ti dan. Zamislite danas sve domaće restorane, kafiće, hotele i slične objekte – oni će do kraja mjeseca doći u minus koji spektakularna godina više neće moći pokriti. Nije problem samo u njima, nego i u svim drugim djelatnostima koje ovise o potrošnji. U trenucima krize prvo stradavaju marketinški budžeti, pa ako ste u nekom od „businessa“ koji ovise o marketingu već ste u problemu. Neke grane žive isključivo od toga, primjerice TV, radio, novine i portali – a od njih ovih dana očekujemo puni pogon. Frizeri i restorani mogu poslati ljude kući, otpustiti viškove ili ne zaposliti sezonce, no od medija danas očekujemo ne samo puni pogon nego i bitno više od toga. Po prirodi stvari, u krizi se odustaje od investicija svih vrsta, odgodit će se kupovina svega nebitnog za osnovno poslovanje, nema zanavljanja opreme, prorijedit će se i redovito servisno održavanje, sitne preinake i slične aktivnosti. Tisuće ljudi će dobiti otkaze (uključivo i tisuće onih koji su odselili prošlih godina i koji će se vratiti jer je trošak stanovanja/života vani prevelik). Ne zaboravite da ogromni dio naše ekonomije (i to dio koji se upravo bavi prehrambenim proizvodima) još uvijek trpi posljedice pada Agrokora, te su financijski iscrpljeni i u raznim oblicima predstečajnih i drugih postupaka, a u bankama se vode kao rizični klijenti. Posljedice ove situacije su dijelom trenutne, a dijelom će trajati mjesecima, ako ne i godinama, nakon što pandemija prođe – da se vratimo (ako ćemo se ikada vratiti) na stare obrasce funkcioniranja.

Mislim da je u ovome času bitno razumjeti da više nije moguće tek tako „spašavati radna mjesta“ – tu fazu smo prošli, i vjerojatno preko nje preletjeli a da nismo ni primjetili. Naravno da i to treba raditi i tko god može to bi morao napraviti. Ušli smo u zonu u kojoj je dužnost poduzetnika učiniti sve da održi svoj „business“, da obrt ili tvrtka preživi ovu krizu, jer kada se pandemija zaustavi, poduzetnici su ti koji moraju ponovno pokrenuti ekonomiju, otvoriti dućane, radionice i tvornice. Posao je države da se pobrine za sve one koji u ovim danima izgube posao. Istovremeno, što radi naša Vlada? Izdali su popis 63 mjere koje su uglavnom kozmetičke naravi i tek u nekim objašnjenjima i pomoćnim dokumentima nailazite na elemente koji pokazuju da ipak ima neke svjesti oko toga što se događa. Uočite i da se niti jednim jedinim zarezom nisu osvrnuli na rashodnu stranu proračuna, gdje bi morali (kao što je to cijeli svijet napravio) dignuti ručnu kočnicu. Mjere koje su predviđene solidnim su dijelom selektivne i predmet neke administrativne odluke, što za veliku većinu poslovnih subjekata nije neka velika sreća jer nemaju niti novca niti vremena. Problem kriterija je, između ostalog, i to što one tvrtke koje imaju loše rezultate (neovisno o tome jesu li pogođeni krizom) na papiru izgledaju kao bolji kandidati od tvrtki koje dobro posluju, a koje su stožerni stupovi ekonomije u ovome trenutku.

Mjere, koje god one bile, moraju biti strašno jednostavne, dostupne doslovno svima pod jednakim uvjetima i provedive u nekoliko dana bez sakupljanja dokumentacije i hodanja po šalterima. Ne možemo niti imamo vremena u ovome času raditi procjene da li je netko zloupotrijebio neku mjeru ili ne, za to postoje institucije koje se time trebaju baviti kasnije, no u ovome trenutku je kriterij – napraviti sve što se napraviti može da se postojeća situacija ublaži, a ponašanje svih institucija mora biti takvo da mogu na najjednostavniji mogući način omogućiti bilo kome da pridonese i pomogne.

Neki mogući prijedlozi, a koji se odnose na rashodnu stranu proračuna su:

• Zaustavljanje svih natječaja za nabavke roba i usluga koji su u tijeku ili onih koji su provedeni, a nisu donešene odluke o pobjedniku natječaja (osim onih koji se odnose na ovu situaciju)
• Zaustavljanje, odgoda ili usporavanje svih natječaja za nabavke roba i usluga koji su ugovoreni (osim onih koji se odnose na ovu situaciju)
• Zaustavljanje svih natječaja za zapošljavanje koji su u tijeku ili onih koji su provedeni, a nisu donešene odluke o pobjedniku natječaja (osim onih koji se odnose na ovu situaciju)
• Zaustavljanje svih okvirnih ugovora (osim onih koji se odnose na ovu situaciju)
• Zaustavljanje isplata SVIH subvencija koje nisu usmjerene u proizvodnju (a osobito one koje su usmjerene na stimuliranje potrošnje poput natječaja APN-a i tome sličnih programa na svim razinama)
• Hitna korekcija dužnosničkih plaća (npr. 15%, simbolike radi, ne zato jer će se uštediti puno novaca)
• Hitna korekcija povlaštenih mirovina
• Korekcija plaća u državnom i javnom sektoru (nelinearna)

Neki mogući prijedlozi, a koji se odnose na prihodnu stranu proračuna (i drugih parafiskalnih nameta) su:

• Beskamatna odgoda plaćanja poreza i prireza na dohodak, doprinosa – odmah, bianco i svima, na ukupno vrijeme trajanje krize, otplata na dvije godine nakon što problem prestane
• Ukidanje plaćanja akontacije poreza na dobit (za 2020 godinu) – odmah, bianco i svima. Ekonomija će ionako biti u minusu
• Ukidanje ili drastično rezanje komunalnih naknada za cjelokupno vrijeme trajanje krize – odmah, bianco i svima. Postepeno podizanje na stare razine u periodu od dvije godine
• Ukidanje plaćanja za HGK, HTZ, HOK, HRT i slične namete za cjelokupno vrijeme trajanje krize – odmah, bianco i svima

Za državu ne trebamo previše brinuti, ona će se uvijek snaći (vidi gore pod „helicopter money“) jer su njoj dostupni resursi koji drugima nisu. Također, država mora napraviti SVE (a i puno više od toga) da u ovom času maksimalno fleksibilizira i olakša poslovanje, što znači liberalizacija poslovanja kako ono ne bi stalo (da se ne desi da vam uleti neki Mikulićev inspektor i mjeri da li je „home office“ radni stol na 78 cm, da li je istekla kutija prve pomoći, imate li 400 luxa osvjetljenja na radnoj površini ili posjedujete li jasno označeni put evakuacije iz dnevne sobe). To ne znači amnestija ili dozvola za zaobilaženje propisa ili plaćanja poreza, nego maksimalno olakšavanje gospodarstvu da se brzo prilagodi krizi u kojoj smo se našli. Treba nam cijeli niz brzih, jasnih, poštenih i svima dostupnih državničkih poteza.

Također, po mom mišljenju i neposrednom iskustvu, treba dobro paziti da birokracija ne iskoristi ovu totalnu dramu i kaos da progura tko zna što sve ne ispod radara dok nemamo vremena gledati. Takve situacije kada se pojave (uočite da sam napisao „kada“, a ne „ako“) treba bez odgode i nemilosrdno kažnjavati.

* Ovaj članak napisao je Marko Rakar, savjetnik iz Zagreba. Objavio ga je 19. ožujka 2020. godine na internetskom blogu “Mračni blog” (https://mrak.org/). Prenesen je s dozvolom autora, a njegov original dostupan je na internetskoj adresi: https://mrak.org/2020/03/19/business-i-politika-u-doba-koronavirusa/