Predsjednik Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost Ranko Ostojić (SDP) u četvrtak 7. studenog je izjavio da je od Vlade zatražio izvješće o padu drona u Zagrebu, s obzirom da je zamjenik glavnog tajnika NATO-a Boris Ruge kazao da Vlada zna sve o tome. Naravno, ni na Odboru, a ni od bilo kojeg predstavnika državne vlasti nema nikakvih službenih informacija o porijeklu drona Tu-141 koji je preklani, 10. ožujka 2022., pao na Zagreb. Ostojiću je logično da kao predsjednik Odbora za nacionalnu sigurnost pita Vladu što je to što „oni znaju, a mi ne znamo, nego nam očito mora doći netko sa strane i reći nešto o tome“, rekao je Ostojić nakon višesatne sjednice Odbora za nacionalnu sigurnost koja se primarno bavila izvješćima  iz djelokruga vojno-obavještajne zjednice. Ostojić se, naime, referirao na nedavno održanu sjednicu Odbora za vanjsku politiku i Izaslanstva pri NATO Parlamentarnoj skupštini na kojoj je v.d. zamjenika Glavnog tajnika NATO-a, Boris Ruge, prisutnim saborskim zastupnicima objašnjavao smisao i važnost NSATU misije za Ukrajinu. Tek uzgredno, na insistiranje zastupnika Mire Bulja (Most), Ruge se dotaknuo i drona koji je u ožujku 2022. pao nedaleko studentskog doma na Savi.

Naime, Boris Ruge je 30. listopada u Saboru, govoreći na zajedničkoj sjednici Odbora za vanjsku politiku i izaslanstva pri Parlamentarnoj skupštini NATO-a, rekao kako je, što se pada drona tiče, situacija pomno analizirana.

„Sve informacije o tom incidentu su dostupne Vladi Republike Hrvatske i  mislim da su te informacije podijeljene s NATO-om, i da je taj incident pomno istražen. Ali ja nemam saznanja o pojedinostima vezano za to“,

rekao je Ruge. No nakon nešto vremena, na inzistiranje drugog zastupnika Mosta, Zvonimira Troskota, Ruge se ponovno vratio na pitanje navodno neidentificiranog drona koji je neočekivano pao u Zagrebu.

„Koliko sam shvatio, to nije bio napad na Hrvatsku, bila je to tehnička nezgoda, greška koja se dogodila. Kada pogledamo Istočno krilo NATO-a, gdje je Rumunjska svakodnevno suočena sa dronovima koji ulijeću u njen zračni prostor, ili kada otpatci od zračnih naprava padaju na Rumunjsku… isto tako, u hrvatskoj smo imali taj jedan slučaj… Hrvatske vlasti su tu informaciju i analizu zajedno s NATO-om podijelile s NATO-om i zajedno smo analizirali tu situaciju, a rezultati te analize su klasificirani podatak i ne mogu ih ovdje podijeliti s vama na ovom sastanku. Međutim, nije da je NATO bio nezainteresiran za tu situaciju, ali moramo reći da to nije bio napad Rusije na Hrvatsku. To nije bio slučaj“.

Boris Ruge u Hrvatskom saboru – o NSATU, ali i o Tu-141

Za zaboravne podsjetimo da je 10. ožujka 2022. godine u zagrebačkom naselju Jarun kod Studentskog doma Stjepan Radić pala bespilotna letjelica Tu-141 sovjetske proizvodnje koja je prethodno preletjela Rumunjsku i Mađarsku. Da je ta bespilotna letjelica bila naoružana aviobombom, koja je eksplodirala pri udaru o tlo, tvrdio je tadašnji ministar obrane Banožić, no da u njoj nije bilo vojnog eksploziva poput TNT-a, rečeno je nekoliko dana nakon incidenta, na konferenciji za novinare Županijskog državnog odvjetništva.

Prošloga tjedna je predsjednik saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost Ranko Ostojić (SDP) najavio kako želi napokon rasvijetliti taj slučaj. „Vidjet ćemo je li istina bila ono što se govorilo nakon što je dron pao, kao i čiji je dron, te jesu li se prikrivale informacije s tim u vezi“, poručio je Ostojić, kazavši da ne želi ništa prejudicirati nego će „pričekati odgovor Vlade“. Na primjedbu novinara da se Vlada već izjasnila da nemaju informaciju, Ostojić je rekao kako mu onda jedino preostaje da se obrati zamjeniku glavnog tajnika NATO-a i „pitam ga na što je mislio, odnosno, tko tu laže – Plenković ili zamjenik glavnog tajnika. Javnost to treba znat“.

Ovu temu, koji je u javnosti prošla relativno nezapaženo i u sjeni predsjedničkih izbora u SAD-u te predsjedničke kampanje u Hrvatskoj, komentirao je i predsjednik Vlade Andrej Plenković:

„Mi smo pitali Ukrajinu da nam kaže što je bilo. Koliko je meni poznato, ukrajinska država nam do sada nije rekla što se dogodilo. Postoje li nečije analize, spekulacije kako se dogodilo, to je nešto drugo. Ali čvrstu informaciju – a) bila je greška ili b) bila je namjera – ja nikad nisam vidio od onih odakle je dron krenuo“.

Odmah nakon incidenta, tadašnji ukrajinski ministar obrane Oleksij Reznikov je zatražio od hrvatskih vlasti da sve ispitaju i zabilježe, dok je njegov savjetnik Markijan Lubkjivski rezolutno odbio mogućnost da dron pripada Ukrajini. Istodobno, prema analizi putanje, bilo je nedvojbeno da je dron došao s teritorija Ukrajine, ali nije bilo jasno tko ga je ispalio – ukrajinska ili ruska strana.

Tu-141 – sve se zna i ništa se ne zna

Inače ovaj model bespilotne letjelice, kao i verziju Tu-143, Ukrajinci su koristili za napade na ciljeve u Rusiji, a neke od tih dronova srušila je i ruska protuzračna obrana te objavila fotografije oborenih letjelica. Tako je Roman Starovojt, sada bivši guverner Kurske oblasti u zapadnoj Rusiji, objavio u srpnju 2022. godine, na društvenim mrežama fotografije koje prikazuju olupinu repnog dijela drona Tu-143. Iako je dron na fotografijama jako oštećen, neovisni stručnjaci tvrde da je neosporno riječ o tom tipu letjelice. Starovojt je svoju objavu popratio navodom kako objavljuje fotografije drona kojeg je ruska vojska oborila nakon što je doletio iz ukrajinskog zračnog prostora te da je u tijeku istraga.

Jutros su brojni domaći mediji prenijeli da je ministar obrane Mario Banožić tijekom jučerašnje saborske sjednice o obučnoj misiji za ukrajinsku vojsku „potvrdio kako hrvatske vlasti znaju tko je ispalio dron koji je prije osam i pol mjeseci pao na Zagreb“, odnosno kako „u Vladi dobro znaju tko je i odakle poslao dron, ali je na taj podatak stavljena oznaka tajnosti“. O porijeklu i vlasniku drona ga je, naime, pitao zastupnik Domovinskog pokreta i član saborskog Odbora za obranu Stipo Mlinarić Ćipe: „Ali evo sad Vama pitanje, jer to hrvatsku javnost jako zanima, a naslikavali ste se pored one rupe gdje je dron pao… Jel zna hrvatska država odakle je doletio dron, čiji je to dron… jer vidjeli smo kad je palo na Poljsku u roku od 24 sata se znalo čija je raketa pala. Jel mi znamo čija je raketa pala tamo gdje ste se vi i Andrej Plenković naslikavali kod studentskog doma na Savi?“

Ministar obrane Banožić mu je odgovorio konspirativno kao i uvijek:

„Prije svega, htio bi reć’ da se nismo premijer Plenković ni ja naslikavali pored nikakve rupe nego bili smo jednostavno na lokaciji za koju smo iskazali zabrinutost na osnovu tadašnjih analiza koje su jasno pokazale da postoji ugroza iz samog projektila koji je došao. Što se tiče obavještajnih podataka, oni se odnose na prikupljanje podataka od drugih zemalja NATO članica iz koje su isto tako, ovaj, kroz zračnih prostor doletila… doletio Striž… Striž Tupoljev 141, koji je pao na Jarun 10.03. oko 11 sati navečer. I na osnovu podataka koji su klasificirani u drugim zemljama oni se nisu mogli iznositi u javnost“.

Tumačenje Banožićevog odgovora u današnjim medijima natjeralo je Ministarstvo obrane na reakciju danas kasno popodne:

„Naime, u tekstovima je objavljen netočan citat kao i netočna interpretacija ministra Marija Banožića iz Hrvatskog sabora 30. studenog 2022. godine. Ministar Banožić ni u jednom trenutku nije rekao ‘znamo tko je lansirao dron koji je pao na Zagreb, ali to je tajna’. Osvrnuo se na činjenicu da je bespilotna letjelica prošla kroz nekoliko država te je naveo da Hrvatska razmjenjuje informacije s članicama NATO-a, no nije prejudicirao konačnu informaciju o tome tko je lansirao letjelicu, o čemu istraga i dalje traje“.

MORH dalje citira ranije navedenu izjavu ministra Banožića i u kojoj zaista nema ni traga jutrošnjim navodima iz medija – jer podaci nisu tajni, nego klasificirani. I to u nekim drugim zemljama.

Međutim, ni Ministarsvo obrane nije sasvim točno u svom demantiju, kada kaže: „Nije prejudicirao konačnu informaciju tome tko je lansirao letjelicu, o čemu istraga i dalje traje“.

Nakon što je na Poljsku pala tada još neidentificirana raketa i ubila 2 ljudi u selu Przewodow, mediji su se prisjetili sličnog, ali ipak sretnijeg slučaja s padom Tu-141 kod studentskog doma na Savi. Upitan zna li se o padu Striža nešto više od onoga što je bilo objavljeno na javnoj prezentaciji, ministar obrane Mario Banožić je 16. studenog odgovorio: „Dakle, imali ste zadnje izvještaj Državnog odvjetništva, ja sam siguran da oni istragu vode dalje u određenom smjeru“. No Banožić je tu temeljito promašio. Istoga dana su, naime, Dnevniku Nove TV poručili iz Županijskog državnog odvjetništva:

„Na navedenoj konferenciji za novinare odgovoreno je kako su odgovori na pitanja otkud je došla letjelica i čija je letjelica u nadležnosti drugih tijela, a ne u nadležnosti Državnog odvjetništva“.

Kao što smo prognozirali i u travnju, nakon press-konferencije Županijskog DO, brojna pitanja o padu bespilotnog Tu-141, njegovom mjestu lansiranja i čudnovatom eksplozivu kojeg ima pa nema, ostat će očito vječno bez odgovora.

Iako se puno očekivalo od press-konferencije zagrebačkog Županijskog odvjetništva o rezultatima istrage o padu bespilotne letjelice Tu-141 Striž, na tom javnom događanju ne samo da nije odgovoreno na postojeća pitanja, nego su se pojavila i nova. Nešto više od mjesec dana nakon pada sovjetske bespilotne letjelice, županijski državni odvjetnik Jurica Ilić, brigadir Mario Počinok – glavni vojni istražitelj, ujedno i šef Povjerenstva za istragu pada bespilotne letjelice, brigadir Jadranko Karlušić (voditelj Službe Kriminalističke vojne policije), bojnik Mile Tomić (načelnik Odjela za nadzor ispravnosti i upravljanje klasom V u Logističkom operativnom središtu ZzP) i dr. Ivana Bačić – glavna vještakinja za požare i eksplozije u Centru za forenzična ispitivanja i vještačenja „Ivan Vučetić“ stali su pred novinare i predočili rezultate svog jednomjesečnog rada.

Dio Ti-141 izvađen iz kratera u Jarunskoj bb (Photo: MORH/J.Kopi)

No, treba napomenuti da su se jučerašnja objašnjenja i zaključci odnosili isključivo na onaj dio izvida povezanih uz sam pad i posljedice pada letjelice. Drugi dio izvida – onaj koji se tiče okolnosti dolaska i porijekla letjelice – provode neka druga tijela, i oni su još uvijek u tijeku. Šteta koje je nastala padom Tu-141 nastala je prvenstveno na automobilima i neslužbeno je procijenjena na 600.000 kuna, rekao je uvodno brigadir Jadranko Karlušić. Letjelica je pala nedaleko studentskog doma na Savi 10. ožujka u 23:04, a očevid je trajao od 11. do 14. ožujka. Treba podsjetiti da je u tom razdoblju oko kratera šetalo pola Vlade na čelu s premijerom, ministar obrane potrošio je vikend nadgledajući radove, i sve u svemu – gomila ljudi motala se po „mjestu zločina“. Pripadnici zagrebačke Policijske uprave i istražitelji Kriminalističke vojne policije proveli su očevid na 4 mjesta – (1) na samom mjestu pada u Jarunskoj bb, potom (2) na nogometnom igralištu u Veslačkoj ulici gdje je nađen zadnji konus, (3) na Gredicama je pronađen glavni padobran, a (4) na području Jaruna kočeći padobran. Od nadzornih kamera nema neke koristi – izuzete su snimke s 3 kamere, no kako je navedeno, ni jedna – navodno – nije izravno zabilježila pad Tu-141. Jednako tako, nema koristi ni od pronađene tzv. crne kutije, odnosno sklopa nazvanog „flight data recorder“, koji je pri padu letjelice navodno bio prilično oštećen, a u kojem je u potpunosti uništen i sam medij koji bilježi podatke.

Šef Povjerenstva za istragu pada Tu-141, od ranije nam dobro znani brigadir Mario Počinok, objasnio je neke okolnosti samoga pada:

„Letjelica je ušla u 22:57 u zračni prostor Hrvatske po svojim visokim letnim elementima – imala je brzinu od 860 do 950 na sat, visinu je držala točno 1.341 metar cijelo vrijeme, i konstantan kurs od 244 stupnja. Pri dolasku u šire područje ZG, odnosno na 8 do 10 km prije točka udara bespilotna letjelica započinje svoj manevar slijetanja – ona slijeće pomoću padobrana, a ne klasično – tu je krenula u promjenu svog uzdužnog položaja oko poprečne osi na gore. To znači da se dovodi u uvjete idealne pozicije za slijetanje. U isto vrijeme isključuje se iz pogona motor, aktivira se putem piropatrona kočeći padobran koji je smješten u zadnjem dijelu letjelice u aerodinamičnom konusu te se aktivira kočeći padobran i letjelica izbaci višak goriva. U zadnjem radarskom zapisu letjelica je došla do 2.000 metara i brzine 90 na sat. Pri toj brzini ponovno mijenja svoj uzdužni položaj iz pozicije na gore naskoro 90 prema dole. To sve odgovara normalnoj proceduri. Pri toj promjeni otkačuje se ponovo putem piropatrona kočeći padobran i njegovim otkačivanjem aktivira se glavni padobran“.

No tu je u zagrebačkom slučaju nastao pravi problem: „U procesu izvlačenja glavnog padobrana i kad je trebalo premjestiti hvatište, odnosno stvoriti novo hvatište na sredini letjelice, jednostavno nije bilo mehaničke veze između same letjelice i glavnog padobrana. To znači da je u isto vrijeme i retro-raketa ostala u svom ležištu, nije se uspjela po uzdužnoj osi promijeniti za 90 stupnjeva, jednostavno je sa visine od oko 1.700 metara iskliznula iz padobrana i okomito udarila u tlo“. Motor pri udaru, kazao je Počinok, nije radio.

Poprište pada i vještačenja

Na samom mjestu pada letjelice prikupljeno je 47 fragmenata metalnih dijelova, što je bojnik Mile Tomić iz Logističkog operativnog središta dokumentirao i snimkama. „Na temelju pregleda metalnih fragmenata dostavljenih na vještačenje, te mehaničkih tragova u vidu kidanja krhotina s tragovima kaljenja metala na kidajućim plohama fragmenata nedvojbeno je zaključeno da se radi o avio-bombi OFAB 100/120, naoružana upaljačem AVU ET 350F koji je inicirao eksplozivno punjenje u bombi, što je za posljedicu imalo eksploziju i fragmentaciju tijela bombe u više metalnih fragmenata“, iznio je kao zaključak bojnik Tomić. Bomba je izgleda bila postavljena u prednjem dijelu Tu-141 Striž, na mjesto na kojem se inače nalazi kamera. No pravu pomutnju izazvala je dr. Ivana Bačić, glavna vještakinja za požare i eksplozije u Centru za forenzična ispitivanja i vještačenja „Ivan Vučetić“, koji je provodio fizikalno-kemijska vještačenja.

Te su djelatnosti išle u 3 smjera: (1) utvrđivanje tragova eksploziva, eventualnih tragova eksploziva i da li se uopće radilo o eksploziji, (2) utvrđivanje prisutnosti naftnih derivata u zemlji iz kratera, te (3) vještačenje boje s oplate letjelice. Na mjestu pada Tu-141 nastao je krater promjera 5,5 metara i dubine oko 1,5 metara, iz kojeg je potom izdvojeno 45 metalnih fragmenata nepravilnog oblika, s vidljivim mehaničkim oštećenjima u vidu kidanja metala i promjenom boje na rubnim dijelovima.

„Također je značajno da nisu na mjestu događaja, odnosno na ostacima vidljivih dijelova letjelice, kao ni na zemlji u unutrašnjosti kratera, nisu uočeni značajni tragovi zacrnjenja, da su oštećenja na okolnim objektima – primarno automobilima na parkiralištu koji su se nalazili u blizini mjesta pada letjelice – da su ta oštećenja manjeg intenziteta i da su većinom uzrokovana raspršenjem materijala i zemlje, odnosno zemlje, kamenja i grančica. Na drvetu i rasvjetnom stupu koji se nalazio u neposrednoj blizini mjesta pada letjelice također nije bilo značajnih oštećenja i osjetio se na mjestu događaja intenzivan miris karakterističan za amonijak koji se tijekom provođenja očevida pojačavao produbljivanjem kratera“,

naglasila je Bačić. Tijekom laboratorijskih ispitivanja, uočeno je da na fragmentima metala koji potječu od avio-bombe OFAB 100/120, kao i na uzorcima zemlja iz kratera – nema značajnih zacrnjenja kako jednog od parametara za utvrđivanje prisutnosti vojnog eksploziva, ali je na rubovima metalnih fragmenata uočena karakteristična pojava promjene boje u plavu što se događa kod kaljenja metala uslijed veoma visoke temperature plinova razvijenih tijekom eksplozije. Dostavljeni fragmenti bili su različitih veličina, u rasponu od 2,5*2 pa do 14*43 cm, pri čemu je uočeno da ima dosta fragmenata većih dimenzija. Ukratko, što se tog prvog smjera vještačenja tiče, Bačić je donijela sljedeći zaključak:

„Na fragmentima tijela i upaljača avio-bombe na dijelovima letjelice, te u zemlji iz kratera NISU detektirani tragovi vojnih eksploziva. Pod vojne eksplozive kao najvažniji predstavnici se ubrajaju trinitrotoluen, pentrit, heksogen odnosno RBX, oktogen odnosno HMX. Također nije utvrđena prisutnost privrednih eksploziva na osnovi amonijevog nitrata, prisutnost bezdimnih baruta, niti drugih eksplozivnih tvari. A onaj prethodno spomenuti miris amonijaka zaista je potvrđen da se radi o tragovima, znači neizravnom metodom potvrđena je prisutnost amonijevih iona, što uz lužnatost medija i intenzivan miris ukazuje da su prisutni tragovi amonijaka“.

Što se tiče prisutnosti naftnih derivata u zemlji iz kratera, utvrđena je prisutnost tragova smjese kerozina kao pogonskog goriva letjelice i naftno-parafinske komponente, za koje je utvrđeno da potječu iz pogonskog sustava same letjelice. Centar „Ivan Vučetić“ analizirao je boju sa stabilizatora letenja i s lijevog, odnosno desnog krila letjelice, gdje je najzastupljenija bila crvena boja zbog nacrtane zvijezde petokrake s bijelim i crvenim rubom, te da je riječ o originalnoj boji koja je čvrsto prianjala uz podlogu.  No na crvenoj boji su mjestimično bili vidljivi i dodatni slojevi žute i plave boje, te njihove kombinacije, koji su se lagano počeli odvajati od podloge i ljuštiti – što znači da je ta boja nanešena naknadno i nekvalitetno.

Može li kod eksplozije upaljač ostati netaknut?!

„Kao nekakav cjeloviti zaključak i balističkog vještačenja i provedenih kemijsko-fizikalnih vještačenja i analiza je da je nedvojbeno da je prilikom pada letjelice, odnosno nakon njezinog udara u tlo, došlo do eksplozije uslijed aktiviranja improviziranog eksplozivnog sredstva kojeg je sačinjavalo tijelo avio-bombe OFAB 100/120 s upaljačem AVU ET 350F, i eksplozivne tvari koja NE pripada skupini tradicionalnih vojnih niti privrednih eksploziva. Kao eksplozivno punjenje najvjerojatnije je korištena visokoenergetska, ali nekonvencionalna tvar ili smjesa tvari organskog porijekla koja je u eksploziji u potpunosti kemijski razgrađena do plinovitih produkata tipa ugljičnog dioksida, vode, dušika, ili već kojih komponenata je bilo unutra, što u konačnici onemogućava njezinu identifikaciju“,

iznijela je dr. Ivana Bačić zaključke svog dijela vještačenja.

Na nekoliko novinarskih pitanja o kakvoj vrsti punjenja je mogla biti riječ, Bačić je odgovorila: „Primijenjen je jako velik broj instrumentnih tehnika, različitih, što u našem centru, što posebnim tehnikama na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, znači nismo se ograničili samo na naše resurse nego smo išli do kraja provesti sve analize, i niti jedna primijenjena tehnika nije potvrdila prisutnost eksplozivnih tvari, niti razgradnih nekakvih otpadnih produkata koji bi mogli ukazivati o kojoj se eksplozivnoj tvari radi“. Uz to, na sustavu upravljanja letjelicom, ustvrdio je brigadir Mario Počinok, nije bilo tragova preinaka, a Povjerenstvo kojem je na čelu nije se bavilo pitanjem tko je i odakle ispalio sovjetskog Striža, niti da li je Zagreb, odnosno Hrvatska, bila namjerna meta ove letjelice.

Prve reakcije na izvješća izvida

Prvi koji je reagirao na rezultate dosadašnje istrage bio je predsjednik RH, Zoran Milanović, koji je i nakon prospavane noći, prilikom današnje posjete Lučkom, ponovio gotovo isti stav:

„Tri tjedna se muljalo i petljalo da bi se na kraju okupili predstavnici nekakvih institucija i daju izjavu koju je nekoliko generala, vrlo školovanih, ne razumije. (…) Ne znam, stvarno… Mislim, šta ti se treba dogoditi da iskoristiš trenutak pažnje i organiziraš da avioni lete na 500 metara iznad centra grada 3 dana nakon što je na grad pala potencijalna bomba koja to u stvari nije?! Dakle da se razumijemo – nema eksploziva, ni privrednog ni vojnog… Kakvog je onda porijekla? Vanzemaljskog? Di je tu bomba? Pa nije bomba sve što izgleda ko bomba“.

„Pedeset kilograma TNT-a raznese Mamuticu“, nastavio je egzaltirano Milanović, dodavši da kinetička energija letjelice od 6 tona u slobodnom padu može ubiti nekoliko ljudi, no to nije nimalo mjerljivo s učinkom 50 kg vojnog eksploziva. „Nije toliko strašno kao što je moglo biti, to je poanta, a htjelo se reći da je strašno, da nam je prijetila ogromna opasnost… Mogla je, ali nije“, zaključio je Milanović.

Premijer Plenković se, pak, osvrnuo na jučerašnju press-konferenciju Županijskog državnog odvjetništva u uvodnom dijelu današnje sjednice Vlade. „Bitno je da smo jučer i na ovoj razini čuli ono što smo govorili cijelo vrijeme i želio bih još jednom pozvati sve aktere u društvu na ozbiljnost, na shvaćanje vrlo ozbiljno te situacije koja se dogodila kao što smo je i mi shvatili od prvoga dana, a to je da je u Zagreb – to je bila večer s četvrtka na petak kada se u Versaillesu dogovarala na razini Europskog vijeća upravo deklaracija o ruskoj agresiji na Ukrajinu – srušila letjelica koja je, kao što smo vidjeli i kao što smo rekli ranije, bila naoružana avio-bombom, s upaljačem, da je prilikom pada te letjelice došlo do eksplozije, da je ona inače namijenjena za izviđanje, da je ovdje bila prilagođena da na sebi nosi i oružje, i da su svi detalji o kojima su jučer ovdje stručnjaci govorili izrazito bitni jer oni prije svega potvrđuju ono što smo komunicirali svo vrijeme“, naglasio je Plenković u uvodnom izlaganju Vladine jutrošnje sjednice. Dodao je i da sada predstoji utvrditi kako je ta letjelica završila baš u Zagrebu, o čemu se razgovara i s hrvatskim partnerima.

Nažalost…

I tako, dok ne čudi dijametralno suprotan pogled na ožujski pad bespilotne letjelice Tu-141 na zagrebački Jarun, nejasnim ostaje čitav niz pitanja na koja jučerašnja izlaganja stručnjaka koji sudjeluju u istrazi baš i nisu dali zadovoljavajuće odgovore. Prije svega, to je pitanje o kakvom se tu nestandardnom eksplozivu radilo, kojim je navodno bila ispunjena od svog standardnog sadržaja temeljito ispražnjena košuljica ruske zrakoplovne bombe, i čijem izgaranju nije ostalo nikakvog konkretnog traga. Koje je snage bila ta eksplozija, i koji su joj bili konkretni učinci (budući su okolnje štete bile izuzetno umjerene, a veliki komadi pale besposadne letjelice ipak su ostali dovoljno koherentni za vađenje i kasniju analizu)? Zatim, ako je takva bomba stvarno eksplodirala, kako je pri svemu tome njen upaljač ostao kompletan i praktično neoštećen? Naravno, ponešto je začudno i da nisu nađeni ni tragovi eksploziva iz više spomenutih piropatrona, kao ni tragovi prvotnog vojnog eksploziva iz zrakoplovne bombe i njoj pripadajućeg upaljača. Osim toga, po širem pitanju modifikacija bespilotne letjelice, nisu bili spomenuti ni detalji analize pronađenih tragova pogonskoga goriva, čija bi dopuna modernim aditivima lako mogla značajno produžiti originalni domet letjelice, te time i bitno utjecati na procjenu zone njenog lansiranja. Nažalost, kako izgleda, sva ova pitanja završiti će kao trajne nepoznanice – pokopane u zapećak pod valom političkih nastojanja za dokazivanjem načelnog postojanja nekakve bombe u letjelici.

Četiri je dana prošlo od pada najprije neidentificiranog, a onda postupno identificiranog letećeg objekta na Zagreb. Do sada je već postalo jasno da se radi o bespilotnoj letjelici ili dronu iz sovjetskog vremena. To je velika letjelica pogonjena turbomlaznim motorom, Tumanski KR-17A. Prvenstvena joj je svrha izviđanje i pohrana podataka pribavljenih u raznim spektrima elektromagnetskog zračenja. Letjelica je namijenjena da se vrati u prostor pod vlastitom kontrolom kako bi vlasnik dobio prikupljene podatke operativnog i taktičkog izviđanja, a temeljem kojih se mogu donijeti kvalitetne odluke za uporabu snaga ili poduzimanje drugih mjera.

Letjelica je dovoljno velika da se u nju mogu ugraditi i moderni sustavi upravljanja letom, kao i mogućnost slanja podataka u realnom vremenu. Već pri uvođenju u uporabu na programiranu putanju leta moglo se utjecati pomoću radio veze. Bitno je znati poziciju letjelice. (1) Mogla se pratiti radarski  i – ako se utvrde odstupanja – s udaljenog mjesta za upravljanje letom mogao se poslati korigirajući signal na izvršne kormilarske mehanizme za upravljanje letom. (2) Drugi način – ujedno i mnogo suptilniji i tajniji je da u vremenskim diskontinuitetima letjelica šalje svoju poziciju koja se prima na udaljenom mjestu upravljanja te, ako ima potrebe, a na većim udaljenostima često ima, vrši korekcija. Češća su bočna odstupanja zbog pomicanja tijela letjelice bez promjene kuta. Promjenu kuta i brzinu promjene kuta mjere žiroskopi, a promjenu paralelnog pomicanja integrirajući mehanizmi. Za mjerenje brzine i posredno održavanje iste koristi se Pitot-cijev. Do promjene u brzini leta može doći zbog promjene u strujanju zraka. Naravno, meteorološka priprema se podrazumijeva. Isti sustavi su se koristili na raketama P-3 „Schedok“. Načelno su se isti  sustavi koristili na raketama porodice „P“ (P-15, P-20, P21,22) osim korigiranja putanje radio putem, a za što nije bilo ni potrebe zbog relativno male udaljenosti gađanja. Moguće odstupanje se kompenziralo širinom snopa radarske glave za samonavođenje. Kormilarski motori upravljaju s kormilima po pravcu visine, te po uzdužnoj osi pomoću elerona. Ako se ima veza s letjelicom, nema nikakvih problema istu srušiti u bilo kojem trenutku, zakrećući kormila visine prema dolje. Kao što znamo, to je velika letjelica i nije je problem opremiti različitim teretima, pa i ubojnim. Iako ne brojna, bila je to dosta rasprostranjena letjelica – osim u SSSR bila je u upotrebi i u drugim zemljama VU (Varšavskog ugovora), ali i mnogim SSSR-u prijateljskim državama, pa i na Bliskom istoku. Vjerojatno ih je najviše ostalo u Rusiji, Ukrajini i Bjelorusiji jer su težišno bile usmjerene prema prostoru NATO.

Ono što je sigurno je činjenica da ni jedna država lako održivo „staro“ oružje ne uništava (osim, naravno, Hrvatske) – nego ga skladišti, minimalno održava i čuva za „zlu ne trebalo“. Vjerujem da tog oružja ima u mnogim skladištima, pa i u skladištima Rusije. Naravno, Rusija ima i mnogo savršenije dronove, ali eto vidimo da i ovaj „zastarjeli“ bez problema prolazi pored toliko hvaljene proturaketne i protuzrakoplovne obrane NATO kao saveza, ali i zemalja članica NATO te njihovih sustava „domovinske sigurnosti“.

Kamo je nestao hrvatski PZO?

Ono iz naslova „Car je gol“ odnosi se na našu, i ne samo na našu, PR/PZO. Ipak, ovdje nas prvenstveno zanima naša nacionalna obrana od ugroze iz zračnog prostora. Mi nemamo ništa za obranu visina preko nekih 3.000 m, a i ispod 3.000 m je zaštita gotovo nikakva. Neću spominjati što imamo iz, nadam se, razumljivih razloga. Nismo trebali biti nemoćni bar u miru jer imali smo ne baš mali broj PZO raketa 9M33M iz sustava „OSA-M“ (SA-N-4). Taj sustav bio je na brodovima klase VPBR-31 i 33. Rakete smo dobili zauzimanjem raketne baze u Žrnovnici. Iste rakete još i sada koristi više zemalja u sustavu SA-8 „Gecko“ koji su instalirani na 3-osovinskim vozilima i koriste se za PZO teritorija kao obrana PZO sustava većeg dosega, poput S-300, te za trupnu PZO. Ovaj raketni sustav još se koristi u ruskim i ukrajinskim oružanim snagama. Prikladnih vozila bilo je na stotine i za „bagatelu“ u zemljama Varšavskog ugovora i bivšeg SSSR, ali eto – mi smo još 1991/92. htjeli MIM-104 PATRIOT.

Sustav Patriot se u RH vidjelo tek u svibnju 2021. na kratko, tijekom NATO vježbe

Predlagao sam da nabavimo ta vozila, a imali smo i nekoliko obučenih posada, ali „odabrani“ mladi poručnik to ne prihvaća iako se suglasio da su nam PZO sustavi trebali jučer. Pošteni pokojni doktor Abduli (bio je na čelu projekta SUZA) nemoćno je slijegao ramenima. Ako ništa drugo, a ono smo mogli sačuvati raketne PZO sposobnosti i jednog dana lakše usvojiti neki sustav napredniji od SA-8 „Gecko“, koji bi ovu letjelicu  rušio bez probleme. Tko ne zna – brodski PZ sustav SA-N-4 bio je najnapredniji takav sustav u OS SFRJ. Stari sustavi se – dok god imaju borbenu sposobnost – ne uništavaju i ne otpisuju. Oni se ispisuju iz djelatnog sastava i čuvaju na primjerenom mjestu. Koliko SAD ima u konzerviranom stanju brodova i posebno u pustinji zrakoplova, tenkova oklopnih transportera i koječega još?!? U ratu nitko nema dovoljno najmodernijeg oružja. Nitko nema toliko novaca, a i ne može toliko ljudi osposobiti. Jednostavno, nove tehnologije prate novi ljudi, a tek rijetki iz stare garde se uzdignu i prate nove tehnologije. Nažalost, konačno, u Republici Hrvatskoj našli su se ljudi na odgovornim funkcijama, vojnim i civilnim, koji su s guštom uništavali ispravne rakete RZ-13 na Crvenoj zemlji.

Što je bilo s hvaljenim radarima Lockheed Martin AN/FPS-117? Je li problem u njima ili u nama  (organizacija, ljudi, obučenost…)? Zašto nisu dignuti MiG-ovi? Ako su avioni osposobljeni, a piloti obučeni, ne bi trebao biti problem. Ipak, je li problem u tome što je bila noć? Ne mogu se složiti s galamom stručnjaka opće prakse koji prozivaju sadašnjeg ministra obrane, načelnika GS OS RH i ravnatelja Civilne zaštite. Pa ljudi, zar nisu barem prvi i treći od njih kompetentni kao doktori znanosti?! Istina, neki su toliko zaslužni da će se na dužnosti fosilizirati.

Drago Lovrić i Robert Hranj – trebaju li načelnici GS biti ujedno i glavni vojni savjetnici?

Odgovornost je svakako dužeg vijeka i ima puno širi obuhvat. Tu su, naravno, sve Vlade od rata na ovamo, svi sazivi Sabora, ali i Vrhovni zapovjednici. Sigurno su najmanje odgovorni načelnici GS OS RH kao vojnici, ali imaju veliku odgovornost kao glavni savjetnici Vrhovnog zapovjednika/Predsjednika države i ministra obrane. Jasno je kako su zapravo apsolutno nespojive dužnosti načelnika GS – koji zapovijeda OS, ali je i savjetnik sebi nadređenima. Budući da to implicira kako on treba otići kod Predsjednika te ministra i reći im što će mu zapovjediti. Vidim, neki okrivljuju HDZ, a aboliraju druge. Sve Vlade su krive, a ako gradiramo onda su krive više one koje su bile duže na vlasti, žrtvujući se za sebe u ime naroda. E moj narode! Sabor ovakav kakav se bira niti je niti će ikad biti kompetentan za donošenje velikih odluka i vođenje države suglasno ustavnoj dužnosti. Pretvorio se u glasačku mašineriju i pokrivalo Vladinih stidnih dijelova. Neka se netko prisjeti kad je Predsjednik smišljeno i kvalitetno u Saboru i hrvatskoj javnosti inicirao pitanje obrane i izgradnje OS RH?! Stanje nije dobro u sustavu obrane, pa tako ni u OS. Važno je da su se neki naučili skrivati iza uzvišenog plagijata iz SAD – sustava domovinske sigurnost. Što je to, gospodo? Tko s tim upravlja i tko je zapravo odgovoran za njegovo funkcioniranje?

Tužna istina

Ovo što se dogodilo možda je slučajno, a možda i nije, ali je nedvojbeno pokazalo svu nesposobnost državnih struktura i zanemarivanje vitalnih dijelova OS RH. Vidimo kako nam je slaba obrana od napada iz zraka. Ako je to neka dvojka, onda nam je nadzor mora i posebno podmorja duboko ispod nule. Isti novinari koji sad prozivaju koliko jučer bili su protiv ulaganja u OS. Uvijek se na obranu gledalo kao na teret, a ne kao jedan od temeljnih uvjeta opstanka naroda, nacije i države. I od onog malog dijela proračuna na kontu MORH-a najlakše se uzimalo i popunjavalo rupe, a i od onog što je ostalo radije se koristilo za privilegije nego za, primjerice, sonar za podmornicu. Što bi bilo da smo imali Rafale? Isto! Avionima se ne može uspostaviti PR/PZO obrana države, a posebno ne ako ih bude 12. Avioni imaju svoju ulogu, ali su glavna snaga PR/PZ raketne, topničke i sve više druge snage. Dobra je nabava aviona (da li baš ovih?), ali ima boljih i u konačnici jeftinijih rješenje.

Je li slučajno? Moglo bi biti i zato apeliram na prijateljsku Ukrajinu da kaže istinu. Nadam se da znaju – ako je letjelica njihova – kuda im je odletjela. Može biti slučajno, jer slučajno se može ostvariti i ono čija vjerojatnost događanja teži nuli ali nije nula, znači nije nemoguće. Ako je tako – onda smo imali sreće jer se dron nije zabio u neku zgradu. Nije teško izračunati kinetičku energiju i procijeniti učinak. A neki bi trebali znati da mi ipak nismo Božji narod ni više ni manje od drugih naroda. Valjda neki ne misle da se možemo mjeriti s „izabranim“, Rusima i Srbima?

Je li namjerno? Moguće! Ako je namjerno, vjerojatno nije iz Ukrajine. Moglo bi biti upozorenje, i to ne samo nama. To bi bilo upozorenje i EU i NATO te jasno iskazana sposobnost djelovanja ne samo na Zapadnom Balkanu nego i puno dalje. Postoje krilate rakete dosega i više tisuća kilometara, a neke mogu biti naoružane i nuklearnim bojnim glavama. Naravno, strah je nagori saveznik u donošenju razboritih odluka. Isto tako političari bi trebali znati što se može, a što ne može reći. Nekad je pomoć puno korisnija ako se o njoj ne govori.

Je li netko zamijenio zagrebački Jarun za Jarun u Žitomirskoj oblasti u Ukrajini?

Zašto Jarun? Ne vjerujem da je Jarun zamijenjen s nekim drugim mjestom sličnog imena. Ako je ime sličnu nisu (φ i λ). Iako se čini slučajno, često to nije tako. Možda je Jarun jer su se željele izbjeći žrtve a poslati jasna poruka, možda jer su tamo u svoje vrijeme prodefilirali lanseri S-300, a evo ovih dana taj isti raketni sustav s nama povezuju umirovljeni generali strane države, strateškog partnera. Nije teško zaključiti gdje bi to Hrvatska trebala poslati, kako oni kažu, moćni PR/PZ sustav S-300. A gdje je taj sustav iz novostvorene priče? Treba biti ponosan, odgovoran i principijelan, ali ne i glup. Na žalost, za glupe i nerazumne poteze na visokoj razini najmanje odgovaraju glupi. Ministre i drugi, neke stvari su korisnije ako se o njima ne govori jer naša pomoć u oružju neće odnijeti prevagu!

Ako su naši sjeverni susjedi pratili inkriminiranu letjelicu zašto je nisu rušili? Ovo su sad sve spinovi jer NATO, EU i pojedinačne države ne žele prihvatiti očitu sramotu. Gospodo, vi koji ste plaćeni preko svake razumne mjere, koji živite udobno od praznih riječi, koji spavate na lovorikama od kraja Hladnog rata, probudite se, ili se možda probudite kao sirotinja ako se uopće probudite. Tko prvi trepne mogao bi loše završiti…

* gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini

Nakon dva dana kopanja, danas su konačno izvađeni dijelovi besposadne letjelice Tu-141 koja je u četvrtak navečer pala u neposrednoj blizini studentskog doma na Savi,da bi potom cijela rupa bila zatrpana i zaravnana. Tijekom radova i jučer i danas bio je evakuiran dio studenata iz obližnjih paviljona, i to iz čiste predostrožnosti, kako je navelo Ministarstvo obrane. Danas u podne izjave o dosadašnjim saznanjima dao je ministar obrane Mario Banožić, koji je oko rupe s ostacima Tu-141 dežurao puna dva dana. Banožić je zaključio da je istraga ušla u završnu fazu (?!), te da se samo vađenje ostataka otegnulo zbog nekih novih otkrića:

„Kako smo najavili ono prvo jutro, plan je bio za jučer, međutim na samom početku istrage dobili smo određena saznanja o tome da se na pojedinim fragmentima nalaze elementi eksploziva i moralo se pristupi jednom pažljivijem načinu vađenja same besposadne letjelice i na taj način otkloniti bilo kakav rizik za nekakav tragičan događaj. Iz tog razloga je ovdje bio ispražnjen i paviljon, isto tako iz sigurnosnih razloga mnogi su bili udaljeni iz ovoga područja“.

Eksploziv i zrakoplovna bomba

Tijekom vrlo pažljivog seciranja gotovo svakog komadića zemlje pronađeni su, kazao je Banožić, neki vrlo vrijedni dokazi:

„Također pronađena je i tzv. crna kutija iz kojih očekujemo da ćemo izvući određene podatke o samome letu besposadne letjelice koje ćemo isto tako komparirati s onim drugim krakom istrage koji radimo sa našim članicama NATO saveza i na osnovu odraza koji se pojavljivao u radaru rekonstruirati odakle je točno letjelica došla. Također, pored crne kutije je… rekao sam da su pronađeni tragovi eksploziva, ali isto tako elementi koji upućuju da je ova letjelica nije bila izvidničkog tipa koji se u onom prvom jutru pokazao s obzirom da je riječ o letjelici iz Sovjetskoga saveza Tupoljev 141 koji je u naravi bio razvijan ’70-ih godina u izvidničke svrhe jer na ovoj letjelici smo našli dijelove avio-bombe. Avio-bomba, iz ovog sad što možemo na osnovi fragmenata zaključiti, je također sovjetske proizvodnje Ona je, isto tako kao i svi ostali elementi, odvežena s ovoga područja i nakon dublje analize i rekonstrukcije moći ćemo reći točno koji tip i u koju svrhu. Za sada možemo samo potvrditi da je riječ o avio-bombi koja se koristila na avionima sovjetske proizvodnje.

Također na osnovu ova dva nalaza isto tako imamo određena saznanja koja bi mogla dovesti u dilemu – osim same lokacije odakle je letjelica došla u Republiku Hrvatsku – da postoje određeni elementi koji bi mogli ukazivat da može biti i sa ruske, ali isto tako i s ukrajinske strane. Tako da će ova istraga još malo potrajat, a u slučaju svih onih daljnjih analiza i zaključaka koje budemo imali izvještavat ćemo pravovremeno javnost. Ono što je sad najbitnije još jednom pokazati da je ovo područje sigurno, ovdje nema eksplozivnih sredstava – bar u ovom momentu – dečki će još, iz MUP-a i Vojne policije – još detaljnije pregledati ovaj teren da nije još nešto ostalo unutra, ali u pravilu ona je u glavnini izvađena van“.

Jučer pri samom početku radova primijećeni su određeni pokazatelji postojanja dijelova eksploziva, rekao je Banožić, pojašnjavajući kako su analize na licu mjesta detektirale određeni mirisi i boje, te promjene u zemlji koje bi mogle na to ukazivati. No to je „prošlo svršeno vrijeme“, rekao je ministar. Nakon što se ostaci sovjetskoga Striža dopreme na tajnu vojnu lokaciju, radit će se daljnja analiza koja bi trebala otkriti i o kakvom se eksplozivu radilo.

No puno je bila šokantnija Banožićeva tvrdnja o avio-bombi, koju je potom pojasnio:

„Da, avio-bomba sovjetske proizvodnje koja je na osnovu ovoga što vidimo sad po liku, po obliku, po upaljaču, da je riječ o avio-bombi“.

No kao i ranije spomenuti eksploziv, i avio-bomba je „prošlo svršeno vrijeme“, za koje će daljnja analiza pokazati „kad i u kojem trenutku je ona imala reakciju“: „(…) kad je posložimo dobit ćemo i sam tip bombe, automatski s tim koji je upaljač bio, koje je bilo punjenje eksploziva unutra i samim tim možemo računati o razmjerima štete“. Iako Banožić tvrdi da je istraga u završnoj fazi, iz njegovih naknadnih pojašnjenja očito je da prava istraga tek slijedi.

„Spomenio sam još određene dokaze koje će se prije svega biti povezani i vezano za crnu kutiju o samim podacima o letenju, ali isto tako o onome što se dobija kroz radarske sustave. Komparacijom te dvije analize siguran sam da ćemo moć’ utvrditi lokaciju odakle je ovaj projektil došao. Isto tako… odnosno letjelica. Isto tako sam siguran da ćemo kroz određena saznanja koja vidimo sada na izmjenama, odnosno modifikacijama letjelice koja se dogodila očito u posljednje vrijeme jer pojedini sklopovi koje smo mogli primijetiti vidimo da ne odgovaraju onome povijesnom razdoblju za koje se iz otvorenih izvora govorilo da – ono prvo jutro – da je Tupoljev 141 bio rađen za izviđanje“,

naglasio je ministar obrane, koji puno očekuje i od tzv. crne kutije, koja je donekle oštećena, ali bi svejedno mogla biti korisna.

Na poprište unatoč upozorenjima

Oko rupe u koju se zabio Tu-141 jučer se okupio i vrh Vlade – premijer (Plenković), dva potpredsjednika (Božinović i Medved) te dva ministra (Banožić i Grlić Radman), što je iz dva razloga pomalo suludo. S jedne strane, svatko tko je bar jednom pogledao CSI zna da se tako kontaminira mjesto „zločina“, a s druge strane – ovakvo šetanje je možda bilo i prilično opasno, uzmu li se za ozbiljno današnje tvrdnje ministra obrane o eksplozivu i avio-bombi. No za samog ministra Banožića tu nema problema jer:

„Ja sam ovdje bio od prvog trenutka kada se događaj dogodio i bio sam sve ove dane, i bit ću dok god odavde ne ode posljednji komad. Također sam bio upozoren od strane osiguranja štićene osobe da to ne bi bilo dobro, ali evo – ja sam se odlučio na takav korak. Isto kao što se odlučio i premijer biti ovdje, jer prije svega moramo pokazati da je to sigurna situacija unatoč tome što su postojale analize“.

Još jučer je premijer Plenković najavio da će tu temu dignuti u svim tijelima i NATO-a i Europske unije i detaljno ih obavijestiti o svemu, te raditi na tome da se učinkovito i brzo reagira, kako bi se ovakve letjelice u nekim budućim situacijama neutralizirale na nekom sigurnom mjestu, a ne da dolete i padnu u jako gusto naseljeni dio glavnoga grada. Danas je isto ponovio i ministar Banožić, koji će o tome govoriti i u srijedu na izvanrednom sastanku NATO-a:

“Razgovor sa NATO-om je obavljen u nekoliko pravaca, ja sam razgovarao onaj prvi dan kada sam obavijestio  i zamjenika Glavnog tajnika, i premijer Vlade će razgovarati sa Glavnim tajnikom, i u srijedu imamo izvanredni NATO sastanak na razini ministara gdje ćemo također spomeniti ovu temu, ali isto tako i propuste koji su se dogodile i u Rumunjskoj i u Mađarskoj, i na taj način dovedena je ova situacija u Republici Hrvatskoj… Ona da je na vrijeme detektirana i riješena u susjednim zemljama mi ne bi bili danas ovdje. Dakle na ovakav način ćemo komunicirati i jednostavno tražit odgovore što se dogodilo u propustu. Ja sam isto ono jutro razgovarao i sa ministrom obrane Mađarske i sa ministrom obrane Rumunjske – oni su meni rekli da rade evaluaciju, valorizaciju svih podataka koje imaju da utvrde što se točno kod njih dogodilo u samom procesu i očekujemo odgovor“.

Kako je krenula priča s eksplozivom?

Prije samog ministra Banožića, prvi koji je spomenuo eksploziv bio je brigadir Vlado Kovačević, načelnik Samostalnog sektora za vojno-policijske poslove Ministarstva obrane. On je u Dnevniku HTV-a u subotu, 12. ožujka, izjavio:

„Današnjim razgovorom, znači,  možemo pretpostavljati, znači, da se radilo o eksplozivnoj napravi koju je nosila letjelica… Jedan dio fragmenata, znači, pokazuje na to, ali još uvijek nismo sigurni u kojem smjeru to, ovoga, ide, je li!? To ćemo vidjeti…”.

Na pitanje voditelja Branka Nađvinskog smije li letjelica koja je špijunske namjene nositi u sebi eksploziv, brigadier Kovačević je odgovorio:

„Ukoliko je špijunske ili obavještajne namjene, znači, onda u tu svrhu se ne koristi, ali u ovom dijelu – sada kako pokazatelji pokazuju, znači, očito da je ona bila s nekom drugom namjenom… namijenjena”.

Gotovo istodobno u središnjoj informativnoj emisiji RTL-a gostovao je Ivica Grebenar, ravnatelj Uprave za materijalne resurse MORH-a te inače karijerno stručnjak vojno-zrakoplovne struke. On je bio puno umjereniji u ocjeni prirode letjelice Tu-141 koja se, po njegovim riječima, gotovo okomito cijelom svojom dužinom zabila u tlo:

„Dva su razloga zašto je ovo zahtjevno. Prvo zbog toga da sačuvamo što više podataka, dakle da sačuvamo one nosače podataka – jer ovo je prvenstveno izvidnička letjelica. Ne znači da ona kroz modifikaciju nije izmijenjena u nešto drugo, ali originalno ona je izvidnička. Možda je i modificirana u međuvremenu pa su možda i neki novi nosači podataka te novi senzori nadograđeni na nju, a postoji određena mogućnost da je nešto možda i od eksplozivnih sredstava postavljeno u nju. Vrlo mala je ta mogućnost s obzirom, kao što sam ranije rekao, da je sredstvo udarilo velikom brzinom i zabilo se cijelom dužinom u zemlju, i da je bilo nešto od eksplozivnih sredstava ono bi već eksplodiralo – bilo da se radi o gorivu, kerozinu, hidrazinu, ili nekom eksplozivu. Znači, treba biti pažljiv… A s druge strane, treba biti pažljiv ako se nađe nešto od nosača podataka ili neka tzv. ‘crna kutija’ – onda bi nam to bilo korisno u našoj istrazi kasnije”.

Bomba od 120 kg?

Od opreznog Grebenara i malo manje opreznog Kovačevića cijela priča eskalirala je u današnjem nastupu ministra obrane Marija Banožića, te njegovim navodima o fragmentima koji ukazuju na eksploziv i avio-bombu. Tu je tezu u svom središnjem Dnevniku potencirao i HTV, koji je objavio:

„Iz visokih izvora u MORH-u HRT doznaje da je bomba pronađena u letjelici koja je pala na Zagreb bila težine do 120 kilograma. No, kako je letjelica udarila u meko tlo, eksplozija se dogodila ispod zemlje. Da je udarila, primjerice u asfalt ili beton, posljedice bi bile katastrofalne”.

Tvrdnja visokog neimenovanog izvora trebala je poslužiti kao uvod u razgovor s dr.sc. Robertom Barićem, bivšim časnikom OS RH i aktualnim profesorom na Fakultetu političkih znanosti, no on je odmah na početku izrazio sumnju u tu tezu, smatravši kako se vjerojatnije radi o eksploziji sustava za samouništenje opreme i skupljenih podataka, te eventualno piropatrona kojima se izbacuju kamere prije spuštanja letjelice.

Tvrdnje ministra obrane Marija Banožića izazivaju prilično skepse i u širim stručnim krugovima. Tako je umirovljeni pukovnik Damir Galešić u Dnevniku Nove TV rekao:

„Ne znam zašto se provukla priča o avio-bombi uopće kao takvoj. Moguće je uvijek da netko neplanirano ili namjerno ugradi nešto što je eksplozivna naprava u takvu letjelicu… Najčešće su takve letjelice iz doba Hladnog rata imale uređaj za samouništenje posebne elektronike koja se u njima nalazila. Dakle, s te strane, bez nalaza, završnih nalaza istrage, bez završnih nalaza zajedničke istrage NATO-a i RH, ne želim ovo komentirati uopće. Znam o kojoj letjelici se radi – to je letjelica iz doba Hladnog rata na mlazni pogon, vrlo brza, predviđena za aero-foto izviđanje, i koja je bila predviđena za to… predviđena vratiti se nazad svojem pošiljatelju i njemu dostaviti snimke sa terena koji je trebala izvidjeti. To su bile zadaće takvih letjelica. Da li je netko zloupotrijebio tu letjelicu ili ne, to mora pokazati istraga”.

Galešić je kroz smijeh ustvrdio kako bi krater bio „malo veći” da je letjelica zaista eksplodirala u tlu, u što on ne vjeruje.

Sudeći po izjavama i drugih umirovljenih visokih vojnih časnika, kako u medijima tako i van njih, čini se da se ministar obrane ovdje opet ponešto zaletio u svojim ocjenama iz djelokruga resora kojem manje od dvije godine nastoji šefovati.

*Photo: MORH/J.Kopi, Vlada RH, screenshot