Na vojnom poligonu “Eugen Kvaternik” kod Slunja provedeno je topničko bojno gađanje 2. bitnice Samohodne haubičke bojne Topničko‑raketne pukovnije iz Bjelovara, objavilo je danas Ministarstvo obrane RH.

Tijekom višednevne aktivnosti pripadnici Bitnice prolazili su sve ključne elemente topničkog djelovanja – od zapovjedno-stožernog planiranja i pripreme vatrenih zadaća, preko topografske pripreme položaja i raspoređivanja borbenog sredstva, do same provedbe bojnog gađanja. Poseban naglasak stavljen je na sinkronizaciju rada zapovjednih elemenata, izračun elemenata za gađanje te brzinu i točnost djelovanja posada na samohodnim haubicama PzH 2000. Poručnik Marko Borna Zrno objasnio je važnost dobre pripreme prije provedbe ovakvog ocjenjivanja:

“Ovo nije samo dolazak na teren i provedba gađanja. Pripreme za aktivnost trajale su više od mjesec dana. U našoj bazi u Bjelovaru provodili smo intenzivne pripreme, na kojima smo uvježbavali sve procedure i radnje koje se primjenjuju i ovdje na poligonu, ali bez uporabe streljiva.”

Ocjenjivanje je obuhvatilo spektar zadaća koje topnička bitnica mora biti sposobna izvršiti na suvremenom bojištu: brzo zauzimanje i napuštanje vatrenih položaja, precizno djelovanje po ciljevima na različitim udaljenostima te koordinaciju s nadređenim zapovjedništvom i drugim sastavnicama postrojbe. Posebno su ocjenjivani postupci zapovijedanja i upravljanja vatrom, kao i sposobnost pravodobnog reagiranja na promjene u taktičkoj situaciji.

“Testirali smo vlastite granice kada je riječ o brzini i učinkovitosti provedbe različitih vatrenih zadaća. Cilj nam je bio provjeriti koliko brzo možemo zaprimiti, obraditi i izvršiti zapovijedi za djelovanje, a pritom zadržati visoku razinu preciznosti i koordinacije svih elemenata unutar Bitnice. Rezultati su pokazali da je ta granica postavljena prilično visoko – u svega šest minuta uspjeli smo izvršiti ukupno 11 vatrenih zadaća. Takav tempo rada zahtijeva izvrsnu uvježbanost posada, dobru komunikaciju i potpunu sinkronizaciju zapovjednih i izvršnih elemenata, što potvrđuje visoku razinu spremnosti i osposobljenosti naših pripadnika”,

objasnio je bojnik Ivan Kamber.

Osim same preciznosti i učinkovitosti gađanja, ocjenjivački tim pratio je i organizaciju rada unutar Bitnice, razinu uvježbanosti posada, logističku potporu te sigurnosne procedure tijekom provedbe bojnog gađanja. Provedbom ovakvih ocjenjivanja potvrđuje se visoka razina osposobljenosti pripadnika 2. bitnice Samohodne haubičke bojne te njihova spremnost za izvršavanje zahtjevnih topničkih zadaća, zaključuje MORH.

Photo: MORH/F.Klen

Nakon prethodne obavijesti Vlade Republike Slovenije, Ministarstvo obrane RS je, zajedno s Bugarskom i Portugalom, u svibnju 2025. godine pristupilo Okvirnom sporazumu između Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Ministarstva obrane Republike Estonije i ministra obrane Francuske Republike za zajedničku europsku nabavu sustava CAESAR. Na temelju potpisanog Amandmana 1 Okvirnog sporazuma, Slovenija planira isporuku opreme i usluga u dvije faze. Prva narudžba, koju je slovensko Ministarstvo obrane potvrdilo u lipnju 2025., isporučit će 12 samohodnih haubica CAESAR 6×6 kalibra 155 mm, uključujući izviđačke sustave i topnički informacijski sustav Atlas, do 2028. godine. Vrijednost narudžbe je nešto manje od 87 milijuna eura bez PDV-a. Druga faza, odnosno dodatnih šest topničkih sustava CAESAR bit će naručeno i isporučeno do 2030. godine.

Bugarskoj je, pak, nabava haubica bila na rezervnoj listi prioriteta, no pritisci unutar NATO-a za podizanje izdvajanja za obranu natjerali su je na bržu reakciju. Tako je Bugarska odlučila ubrzati nabavu zamjene za do sada korištene haubice Gvozdika 122 mm, koje su se od 2024. počele povlačiti iz službe. Time bugarsko Ministarstvo obrane unutar programa EDIRPA sudjeluje u dva projektna prijedloga – JAMIE za zajedničku nabavu sustava protuzračne obrane IRIS-T s koordinatorom Njemačkom (čime će Bugarska zamijeniti ruske aketne sustave S-300), kao i CAESAR s koordinatorom Francuskom. Portugal je svojim potpisom na Okvirni sporazum naručio 36 samohodnih haubica CAESAR, s rokom isporuke do 2034. Kako je krajem prošle godine potvrdio načelnik portugalskog Glavnog stožera, general Eduardo Mendes Ferrao, „cilj je da svo portugalsko topništvo bude opremljeno istim sustavom naoružanja, za razliku od onoga što se sada događa, gdje imamo tri različita sustava sa svim logističkim i operativnim implikacijama koje to podrazumijeva“. Francuski samohodni sustav od 155 mm bit će značajna nadogradnja portugalske vučene haubice M114A1, smatra general Ferrao.

U svjetlu poticanja država članica Europske unije na suradnju u zajedničkoj nabavi obrambene opreme i potrebe za jačanjem tehnološke i industrijske baze europske obrane, u lipnju 2024. potpisan je Okvirni sporazum između Ministarstava obrane Republike Hrvatske, Republike Estonije i Francuske Republike o zajedničkoj europskoj nabavi topničkih sustava CAESAR.

Ministarstvo obrane Crne Gore raspisalo je natječaj za izbor procjenitelja stare vojne imovine koj je planirana za prodaju – riječ je, između ostalog. o zrakoplovima, helikopterima, kao i oklopnim vozilima, višecijevnim lanserima raketa, itd. Vrijednost natječaja koji je podijeljen u nekoliko dijelova je 50.000 eura sa PDV-om, navode u tom ministarstvu. Tako se Crna Gora želi riješiti starog i zastarjelog oružja, većinom iz arsenala bivše JNA, koje je uskladišteno na više vojnih lokacija u Crnoj Gori.

Ministarstvo traži uslugu procjene vrijednosti deset lakih helikoptera tipa “Soko Aerospatiale SA-341/342 Gazela” s pripadajućim naoružanjem, opremom i kontingentom rezervnih dijelova. Nakon dvije nesreće i par manjih incidenata, helikopteri tog tipa su prije nekoliko godina povučeni iz operativne upotrebe. Te se letjelice sada nalaze uskladištene u hangarima na vojnom aerodromu u Golubovcima. Prema crnogorskom Dugoročnom planu razvoja obrane za razdoblje od 2019. do 2028. bilo je planirano da u operativnoj upotrebi VCG, nakon remonta i modernizacije, ostanu samo četiri helikoptera tipa SA-342 u njegovoj naoružanoj protuoklopnoj varijanti “Hn-45M Gama”, ali se i od toga odustalo. Naoružane s po četiri protuoklopne vođene rakete 9M14M Maljutka i dvije samonavođene rakete zrak-zrak 9M32M Strijela-2M, “Game” su bile jedine letjelice u Crnoj Gori sposobne za zadatke pružanja vatrene podrške pješačkim postrojbama te vođenja protuoklopne borbe iz zraka na daljinama do tri kilometra. Zbog svojih odličnih manevarskih osobina i hitrosti, “Gazela” je bio omiljen helikopter među vojnim pilotima na prostoru bivše Jugoslavije. Proizvodili su se u mostarskoj tvornici  “Soko” po licenci francuske firme “Aerospatiale” za bivšu JNA. Napravljeno je oko 160 komada tog helikoptera.

VCG se namjerava u dogledno vrijeme naoružati i opremiti za izvođenje jednostavnijih zadataka borbene podrške pješaštvu sa dva od tri postojeća srednja višenamjenska helikoptera tipa “Bell-412 EP/EPI. Ali oni nisu ni izbliza tako pogodni za protuoklopnu borbu kao što je to bio slučaj sa naoružanijim “Gazelama”.

Crna Gora je također u procesu zamjena istočne opreme zapadnom tehnikom

Za procjenu vrijednosti 10 preostalih “Gazela” i ukupno 783 stavke rezervnih dijelova za te helikoptere, Ministarstvo obrane je predvidjelo iznos od 15.000 eura bez PDV-a, te 3.000 eura bez PDV-a za procjenu 152 stavke rezervnih dijelova za srednje transportne helikoptere tipa “Mil Mi-8” koji su iz operativne upotrebe VCG povučeni i prodani prije 15-ak godina u Kazahstan.

Traži se i procjena vrijednosti dva školsko-borbena zrakoplova tipa “Supergaleb G-4” koji su povučeni iz operativne upotrebe prije desetak godina i kontingenta rezervnih dijelova za njih s ukupno 3.628 stavki za 4.000 eura bez PDV-a.

Ministarstvo je namijenilo 6.000 eura bez PDV-a za procjenu 12 komada samohodnih višecjevnih lansera raketa tipa M63/94 Plamen-S, s kontingentom streljiva za njih (800 fugasnih nevođenih raketnih zrna kalibra 128 mm). Ovi višecijevni lanseri raketa, dometa skoro 13 kilometara su, uz 12 sovjetskih haubica D-30 kalibra 122 mm, trenutno jedino značajnije topničko naoružanje VCG, a bilo je planirano da u operativnoj upotrebi ostanu najmanje do 2028.

Isti iznos od 6.000 eura bez PDV-a namijenjen je i za procjenu vrijednosti 10 lakih oklopih borbenih vozila-točkaša tipa BOV-1 u varijanti naoružanoj protuoklopnim raketama maljutka, dva trenažera za obuku vojnika za ta vozila, kao i šest vozila BOV-1 u varijanti M-86 koju je koristila vojna policija, te po dva tenka-nosača mosta tipa MT-55A i jednog tenka za izvlačenje tipa JVBT-55A.

Iznos od nešto preko 2.600 eura bez PDV-a rezerviran je za plaćanje usluga procjene vrijednosti raznih dijelova mornaričkog naoružanja: palubnih brodskih topova AK-230 kalibra 30 mm, trocjevnih i jednocjevnih protuavionskih topova kalibra 20 mm, te protuavionskih topova “bofors” kalibra 40 mm.

Vojna apomoć Ukrajini počela je pritjecati i prije samog početka opće ruske agresija 24. veljače 2022. godine, no čitavo vrijeme teško se bilo oteti dojmu da roba od saveznika zapravo dolazi izrazito postupno i teškom mukom. Prvih dana agresije u Ukrajinu krenula se slijevati uglavnom pješačka oprema te laki protuzračni i protuoklopni sustavi – što je odgovaralo dojmovima da bi Ukrajinci lako mogli izgubiti konvencionalne sukobe i naći se u gerilskoj borbi protiv pobjedonosne ruske vojske. No, za razliku od juga Ukrajine, gdje je agresor imao poprilično borbenih uspjeha – na sjeveru i sjeveroistoku njihov je napad bio prvo zaustavljen, a onda su napadači natjerani i na povlačenje. Doduše, to je Rusima dalo priliku da se koncentriraju na istok i jugoistok bojišta, čime su se postupno promijenile i potrebe branitelja. Sve više se krenulo tražiti topništvo (zapadnih kalibara, budući je postalo jasno da se neće moći osigurati dovoljno streljiva za nastavak masovne uporabe oružja sovjetskih kalibara), a onda i višecijevni raketni lanseri te razna oklopna tehnika. Naravno, i tu je prvo te osnovno došlo do pražnjenja zaliha starih vozila sovjetskog podrijetla iz raznih članica NATO saveza, da bi tek postupno počele i donacije robe zapadnog podrijetla. Zapadne države su ipak čitavo to vrijeme gotovo na dnevnoj bazi odmjeravale reakcije Ruske Federacije, tako da se čitav proces slanja pomoći uvelike iscrpljivao na raznim ukrajinskim zahtjevima (temeljem potreba ili želja), ruskim “crvenim linijama” i postupnom zapadnom slanju pomoći – nakon bolnih političkih grčeva koji su agresoru redovito davali vremena za pripremu na nove oružne sustave na bojištima.

Istaknuti oružni sustavi iz donacija

Posebno treba istaknuti nekoliko tipova donirane vojne opreme koja je na ukrajinskim ratištima imala zamjetan borbeni uspjeh. Kao prvo, tu spadaju razne bespilotne letjelice – od turskih Bajraktara TB2 (posebno uspješni u prva dva mjeseca rata), do njemačkih izviđačkih letjelica Vector i danskih RQ-35 Heidrun i američkih kamikaza-dronova Switchblade (koji se na kraju baš i nisu pokazali na bojištu). Sve to je i samim Ukrajincima pokazalo koliki je značaj te bespilotne tehnike – u koju su onda i oni sami krenuli masovno ulagati. Pri tome, treba napomenuti golemu ulogu kupovina raznih civilnih/komercijalnih dronova (pretežito kineskih proizvođača, kao letjelica Mavic tvrtke DJI) – koje se kupovalo na tisuće, bilo kao gotove sustave ili u dijelovima – što je trend koji ne jenjava ni s masovnim jačanjem domaće ukrajinske proizvodnje. Dapače, može se bez puno oklijevanja reći da je masovna primjena bespilotnih letjelica svih kategorija bitno obilježila dosadašnji tijek rata u Ukrajini, ne samo kao sredstva izviđanja ili navođenja vatre, već i kao samostalnog oružja za izvođenje napada – bilo na kratki, srednji ili na dugi domet po raznim ciljevima u dubini Ruske Federacije. U prvim fazama odbijanja agresije 2022. godine posebno su se istakle turske bespilotne letjelice Bayraktar TB2, koje su još 2019. po prvi puta kupljene za kopnene snage i ratnu mornaricu Ukrajine, da bi tijekom 2021. bile i borbeno korištene u Donbasu. Ipak, usprkos gubitku gotovo pola od prvotno dostupnih 20 komada – borbeni i propagandni učinak Bayratktara TB2 bio je takav da se već sredinom ožujka 2022. Ukrajinom krenula širiti i pjesma o ovom oružnom sustavu kao brani pred agresijom. Nažalost, konsolidiranjem ruske trupne protuzračne obrane ta je faza prestala sredinom 2022. godine i Bayraktari do danas više nisu oslonac ukrajinske bespilotne flote, iako ih se u više navrata dodatno pribavljalo bilo kupovinom ili iz donacija (posebno kroz javni „crowdfunding” u nizu europskih država). S druge strane, treba spomenuti iranske bespilotne letjelice Shaheed-136, koje su Rusi prvo koristili iz uvoza od sredine rujna 2022. godine, da bi onda uskoro pokrenuli i vlastitu masovnu proizvodnju u Tatarstanu pod nazivom „Geranj-2”. Ove letjelice, iako relativno spore i uočljive, svojim skoro svakodnevnim napadima širom Ukrajine rade itekako masivne probleme i štete.

Sjevernokorejske samohodne haubice M-1978/1989 Koksan na putu u Rusiju

Što se tiče topništva, izvori iz SAD navode kako je prema Ukrajini poslano više od 200 komada haubica kalibra 155 mm, kako samohodnih tako i tegljenih. Iako je tu bilo mnoštvo modela, posebno se svojim karakteristikama istaknula američka tegljena haubica M777A2, čija je masovna isporuka u Ukrajinu započela tijekom travnja 2022. godine. Značaj pomoći u topništvu dobro ilustriraju i podaci iz ukrajinskog topništva, koji govore da je 2022. godine s ukrajinske strane ukupno ispaljeno oko 1,5 milijuna raznih mina i granata – od toga oko polovica u sovjetskim kalibrima 152 i 122 mm, dok je kalibra 155 bila oko trećina. Samo godinu dana kasnije, ispaljeno je bilo ukupno oko 3 milijuna mina, granata i raketa – od čega je kalibra 155 mm bilo između 1,6 i 1,7 milijuna komada, dakle preko polovice. Što se dobave topničkog streljiva tiče, SAD se službeno hvale isporukom preko 3 milijuna komada, EU je usprkos obećanja od 20. ožujka (milijun komada do ožujka 2024. godine) sada tek na putu isporuke te količine, dok se barem 500.000 navodno kupilo na svjetskim tržištima posredovanjem Češke. Zato i ne čude ukrajinski navodi da na njihovih 300-350 tisuća komada mjesečno Ruska Federacija ispaljuje u prosjeku oko 2 milijuna komada na mjesec. No, dok se Ukrajina pouzdala na svoje zapadne saveznike, Rusija je uz vlastite zalihe i proizvodnju ovdje koristila i pomoć prvo Bjelorusije (preko 130.000 tona streljiva u prvih godinu dana opće agresije), a onda i Sjeverne Koreje (najmanje 2 milijuna komada topničkog streljiva), dok se nagađa i o ulasku Irana u ovakve poslove s režimom u Moskvi. Uz streljivo, Ruska Federacija je vjerojatno primila pomoć saveznika i u konkretnim topničkim instalacijama – gdje treba posebno napomenuti 14. studenog zabilježeno pristizanje samohodnih haubica M-1978/1989 Koksan kalibra 170 mm iz Sjeverne Koreje u Rusiju kao novo zaoštravanje vojno-diplomatske situacije.

Američki sustav HIMARS posebno je utjecao na rusku logistiku

Posebno tu treba napomenuti i ulogu modernih višecijevnih raketnih sustava M142 HIMARS koje je Zapad od sredine 2022. počeo slati u Ukrajinu, da bi ih do danas službeno bilo poslano više od 40 iz SAD i 3 iz Njemačke. Već dolazak prvih sustava HIMARS, od 23. lipnja 2022. godine, temeljito je promijenio rusku logistiku na bojištima – budući je niz velikih eksplozija agresore natjerao da sva svoja bitnija skladišta pomaknu dalje od 80 km od bojišnice. To ne samo da je usporilo opskrbu fronte, već je itekako pojačalo i trošenje ruske flote vojnih kamiona, te je agresore natjeralo na uspostavu mreže malih skladišta u prilazu bojištu i bitno više manevriranja zalihama. Ovakav učinak, gdje se u šali rane večernje sate zvalo „HIMARS-vrijeme”, dodatno je pojačan uvođenjem raketa s bojnim glavama koje se rasprskavaju u zraku iznad cilja, te onda i postupnijim slanjem usporedivih gusjeničnih sustava M270 (njemački MARS 2, francuski LRU, britanski M270B1) koji nose po dvije kolijevke za rakete umjesto samo jedne na lakšem sustavu HIMARS zasnovanom na kamionskom podvozju. Usporedivi ruski moderni višecijevni raketni sustavi tipa Tornado nisu ostavili posebnog utjecaja na dosadašnji tijek rata u Ukrajini.

Što se protuzračne obrane tiče – treba posebno napomenuti ulogu starijeg njemačkog sustava Gepard zasnovanog na tijelu tenka Leopard 1, te opremljenog radarom koji kontrolira dva topa Oerlikon GDF kalibra 35 mm. Iako je svih ovih godina bilo problema u dobivanju izvoznih dozvola švicarskih proizvođača topa i njegovog streljiva, u Ukrajini je postupno završilo barem 55 oklopnjaka Gepard iz njemačkih zaliha, a onda navodno i još nekoliko iz Jordana. Ovo oružje, koje se smatralo zastarjelim te je krajem 2010. bilo i povučeno iz aktivne službe u Njemačkoj, ispalo je pravim hitom protuzračne obrane u Ukrajini. Naime, u svom borbenom dometu ti su oklopnjaci postali izuzetno ubojiti kako za helikoptere i bespilotne letjelice, tako i za brojne tipove ruskih krstarećih raketa. Slično su se pokazali i protuzračni sustavi IRIS-T (u verzijama SLM i SLS), kojih je desetak isporučeno iz Njemačke, kao i sustav NASAMS (12 došlo iz SAD, a još nekoliko i od raznih europskih korisnika). No na kraju se u praksi pokazalo da s raznim ruskim balističkim raketama na kraj uspješno izlazi samo MIM-104 Patriot kojeg se u Ukrajini vidi od travnja 2023. godine (ukupno do sada 3 baterije iz SAD, 3 iz Njemačke i jedna iz Rumunjske), dok se usprkos navoda o donacijama nije čulo ništa o francusko-talijanskom sustavu SAMP/T, koji bi trebao biti barem donekle usporedivih sposobnosti.

Vozilo Bradley u sastavu 100. samostalne mehanizirane brigade ukrajinske vojske

Što se oklopnih vozila i tenkova tiče, Ukrajina se postupno našla zasuta raznim vozilima s raznih strana. Od sveg tog šarenila ipak treba istaknuti američka borbena vozila pješaštva M2A2 Bradley (kojih je do danas isporučeno preko 300 komada, uz još preko 190 vozila Stryker, te više stotina vozila HMMWV i raznih MRAP-ova). Konkretno, vozila Bradley su u Ukrajini pokazala da je riječ o zrelom dizajnu iznimne visoke ofenzivne snage, uz posebno izraženu sposobnost preživljavanja na bojištu čak i uz brojne napade ruskih bespilotnih kamikaza-letjelica. Kako izgleda, slično se pokazalo i starije njemačko borbeno vozilo Marder 1A3, kojih je do sada u Ukrajinu isporučeno barem 140 komada. Uz to, u Ukrajini je završilo i više stotina raznih starijih oklopnjaka, bilo sovjetskog podrijetla (BMP-1, BMP-2, BTR-60, BRDM-2 i drugi) ili sa Zapada (prvenstveno M113), no oni su se pokazali korisnima i ništa preko toga. Slično je na kraju završila i priča o tenkovima, gdje se uz brojne donacije tenkova istočnog podrijetla u Ukrajinu poslalo i ponešto zapadne opreme. Riječ je prvenstveno o 31 komadu američkih tenkova M1A1 Abrams, 18 Leopard 2A6 iz Njemačke te 14 britanskih Challenger 2, i još ponešto tenkova Leopard 2A6 (3 iz Portugala), tenkova Leopard 2A4 (preko 74 komada iz Poljske, Norveške, Kanade, Španjolske, Finske te Nizozemske/Danske), te Stridsvagn 122 (10 komada iz Švedske, ekvivalent Leopard 2A5). Uz to, u ovu se priču uklopilo i slanje barem 88 starijih njemačkih tenkova Leopard 1A5. Doduše, njihova isporuka se itekako otegla, a u doglednoj budućnosti očekuje se njih barem još 47 komada. Sveukupno ta se skupa i masivna oprema pokazala nužnom, ali i izuzetno ranjivom na ukrajinskim bojištima (kako na mine, tako još i više na bespilotne kamikaza-dronove, što je problem kojeg će itekako tek trebati rješavati).

„Čarobni štapići” – propagandni i stvarni

Za razliku od zapadnih tenkova, za čije se doniranje borba intenzivno vodila preko 8 mjeseci, natezanja o doniranju zapadnih borbenih aviona trajala su preko godinu i pol. Naime, iako je to borbeno sredstvo Ukrajina tražila još u veljači 2022. tek su u kolovozu 2023. Sjedinjene Američke Države dale dozvolu za transfere – da bi onda 4 europske države (Belgija, Danska, Nizozemska i Norveška) krenule postupno isporučivati svoje stare avione dok se istodobno radilo i na obuci ukrajinskih pilota te tehničara. Prvi F-16 su u Ukrajinu bili isporučeni krajem srpnja 2024. godine. Od tada se nekoliko puta čulo o njihovom borbenom korištenju, uglavnom vezanom za rušenje ruskih raketa i bespilotnih letjelica – dok je suzdržanost u korištenju možda i pojačana nakon štoje 26. kolovoza 2024. godine u padu takvog borbenog aviona poginuo mladi pilot Oleksij Mes (borbeno ime „Moonfish”). Kako bilo da bilo, borbenih aviona F-16 u Ukrajini za sada ima maksimalno desetak i oni se definitivno nisu pokazali ikakvom prekretnicom u ovome ratu. Usprkos žestokoj medijskoj propagandi, opet se tu ispravnijom pokazala suzdržanost pojedinih stručnih izvora koji su isticali kako za njihovu iole masovniju ili intenzivniju uporabu Ukrajini ipak treba bitno više vremena (ali i reformi ukupnog ratnog zrakoplovstva).

Dok se za sada stvarno ne može govoriti o ikakvom revolucionarnom učinku borbenih aviona F-16 u Ukrajini, još je nejasno kakve će učinke imati zapadna taktička oružja dugog dometa – prvenstveno britanske i francuske zrakoplovne rakete Storm Shadow/SCALP EG (dometa do 250 km) te američke balističke rakete ATACMS (dometa do 300 km). Velika Britanija je isporučila prve rakete Storm Shadow krajem travnja i početkom svibnja 2023. godine (objavljeno 11. svibnja), da bi se samo nekoliko dana kasnije čulo i o francuskoj isporuci njihove varijante ovog oružja pod oznakom SCALP-EG. Oružja je lansirano s prilagođenih ukrajinskih aviona Su-24MR, koristeći rabljene britanske pilone s borbenih aviona Tornado GR4. No dok je za čitavu ovu donaciju bila potrebna i dozvola Sjedinjenih Država (radi sustava karti koje ove rakete koriste u navigaciji), odmah je postalo jasno da se dozvolu dalo pod uvjetom da ta oružja smiju biti korištena samo na okupiranim prostorima Ukrajine. Zato i nije čudilo da se prvo njihovo korištenje bilježilo širom okupiranih dijelova Luganske, Zaporiške i Hersonske oblasti te u rujnu 2023. po ciljevima u Sevastopolju na okupiranom Krimu. Iako se od svibnja 2024. diskutiralo o davanju dozvole za korištenje ovog oružja i na prostorima Ruske Federacije, do toga je došlo tek u studenom 2024. godine – da bi se prvi takav napad bilježio 20. studenog na rusko zapovjedno središte kod mjesta Marino u regiji Kursk. Rakete ATACMS ispaljuju se iz lansera HIMARS ili M-270, a načelno mogu nositi kasetnu ili unitarnu bojnu glavu. Kako izgleda, Ukrajina je tijekom rujna 2023. godine od saveznika dobila rakete ATACMS rane verzije MGM-140M39 s kasetnom bojnom glavom i dometom od 160 km – koje su prvi put iskoristili sredinom listopada 2023. za napad na aerodrome agresora kod Berdjanska na okupiranom jugu ukrajinske regije Zaporižje. Do sredine travnja 2024. pojavile su se naznake o donaciji te borbenom korištenju varijati raketa ATACMS dužeg dometa (napad na zrakoplovnu bazu Džankoj na Krimu) – dok je ostalo izvjesno da i za njih vrijede ograničenja o korištenju samo na prostorima Ukrajine. Jednako kako se rakete ATACMS krenulo masovnije slati u Ukrajinu tek nakon što su ta oružja u američkoj operativnoj službi bila otpisana (a od prosinca 2023. počele su i isporuke zamjenskog sustava PRsM, dometa oko 500 km, također ispaljivog iz lansera HIMARS i M-270), tako se i Storm Shadow/SCALP-EG usporedno s isporukom u Ukrajinu na zapadu krenulo mijenjati novijim raketama usporedivog tipa, čija se operativnost očekuje oko 2028. godine – dok je nepostojanje zamjenskog programa po nekima i glavni razlog zašto Njemačka ustrajno odbija Ukrajini isporučitit svoje rakete tipa Taurus. Napomenimo još i da se politika SAD o zabrani korištenja raketa ATACMS te Storm Shadow/SCALP-EG na prostoru Ruske Federacije javno promijenila 17. studenog, temeljem pristizanja vojnika iz Sjeverne Koreje prema bojištima ruske agresije na Ukrajinu – tako da se 19. studenog bilježilo napad većim brojem raketa ATACMS na rusko strateško skladište streljiva kod grada Karačev na sjeveroistoku regije Brijansk. Kao uzvrat za spomenute napade raketama ATACMS od 19. studenog i raketama Storm Shadow 20. studenog, Ruska Federacija je u četvrtak 21. studenom ukrajinski grad Dnipro napala verzijom strateške balističke rakete srednjeg dometa RS-26 Rubež, kao još jednom u nizu eskalacija svoje agresije na Ukrajinu.

Sustav Starlink Elona Muska na ukrajinskom bojištu

Za kraj spomenimo i civilnu te vojnu ulogu američkog privatnog sustava satelitske komunikacije Starlink. Nakon početka lansiranja brojnih satelita ovog sustava u svibnju 2019. godine, mreža je početkom 2021. počela s komercijalnim radom, koji je poboljšavan redovitim dodavanjima satelita u njegovu konstelaciju. Vojna primjena u Ukrajini započela je početkom ožujka 2022. godine, nakon apela Vlade iz Kijeva da se tim sustavom nadomjesti redovite komunikacijske sustave koje su Rusi uspješno ometali. Uz civilnu uporabu, ove se komplete za satelitski internet uskoro počelo koristiti i za kontrolu besposadnih sustava, koordinaciju topništva, te održavanje i vojnih komunikacija širom Ukrajine. No usluga koja je na početku bila besplatna uskoro je postala kritično važan dio ukrajinskog obrambenog sustava s troškovima procijenjenim i preko 100 milijuna USD mjesečno. Ne bi li olakšali podmirivanje tih troškova, u američkom Ministarstvu obrane su početkom lipnja 2023. sklopili i poseban ugovor o financiranju usluge Starlink za Ukrajinu. Ipak, uz sve operativne prednosti, ovaj je sustav pokazao i određene probleme – posebno od trenutka kad se njegov vlasnik Elon Musk počeo baviti politikom. To je išlo od njegove vizije mirovnog plana za Ukrajinu i Rusiju iz listopada 2022., preko rujna 2023. kada se čulo o povremenim gašenjima Starlink sustava nad Krimom i Ukrajinom u korist ruske vojske te mornarice, pa onda i njegovim otvorenim angažiranjem u predsjedničkoj kandidaturi Donalda Trumpa za predsjednika SAD i brojnim direktnim kontaktima prema Vladimiru Putinu koje su otkrili američki istraživački novinari. Dakle, i ovdje je u pitanju tehnološki sasvim koristan sustav, koji je tek postupno otkrio i neke za Ukrajinu neželjene karakteristike (doduše, ovoga puta ne u opremi nego u osobi svog vlasnika).

Dakle, iz svega ovoga možemo zaključiti kako se zapadna vojna pomoć do sada pokazala ključnom za ukrajinsko preživljavanje u ratu s Ruskom Federacijom. Ipak, ta sredstva ustrajno dolaze previše usporeno i u relativno malim količinama, dok često i duge javne diskusije o njihovom slanju daju Rusima dovoljno vremena za pripremu na učinke tih „novih” (zapravo često vrlo starih) oružja na konkretnom bojištu. Naravno, time se s jedne strane Ukrajini omogućava da nastavi preživljavati rusku agresiju, ali bez da im se ujedno daju sredstva potrebna za odlučnu pobjedu – što onda agresijom pogođenu državu čini i posebno osjetljivom na „zapadni zamor ovim ratom”, te pritiske na otvaranje ovakvih ili onakvih pregovora s agresorom (bez puno obzira na stanje stvari širom bojišnice).

**ovaj tekst je dio projekta “NATO i Hrvatska pred neočekivanim izazovima” i objavljen je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti

Ovogodišnji međunarodni vojni sajam Eurosatory koji se u Parizu održavao od 17. do 21. lipnja pokazao je da francuska kompanija KNDS (Nexter) itekako ima konja za  utrku. Ta  je čast ove godine pripala samohodnoj haubici CAESAR 155 mm. Hrvatsko Ministarstvo obrane, kako smo pisali i na portalu Obris.org, objavilo je interes za nabavu ovog naoružanja, potpisivanjem za sada  neobvezujućeg Okvirnog sporazuma za pristupanje RH programu zajedničke nabave samohodnih haubica CAESAR. Za razliku od ove „sramežljive“ MORH-ove objave, nekoliko specijaliziranih inozemnih medija proteklih je dana objavilo i par detalja, predstavljajući hrvatsku namjeru kupovine CAESAR-a kao gotovu stvar.

Estonija je naručila 12 haubica CAESAR MkII

Tako je francuski portal Meta-defense 20. lipnja objavio  tekst o CAESAR-u kao najizvoznijem europskom topničkom sustavu, koji se u tom ekskluzivnom klubu pridružio borbenim avionima Dassault Rafale i podmornici Scorpene. Tijekom ovogodišnjeg Eurosatoryja, Armenija, Hrvatska i Estonia potpisale su ugovor za kupovinu 60 novih francuskih topničkih sustava, piše Meta-defense. Od toga je Armenija 18. lipnja najavila kupovinu 36 CAESAR-a MkI 6×6 za opremanje 2 topničke bojne Armenske vojske, kao jasan znak okretanja od ruskog „pokroviteljstva“ prema Francuskoj i SAD-u. Sljedećeg dana, 19. lipnja, Hrvatska i Estonija naručile su svaka po 12 komada, od čega je varijantu MkI naručio Zagreb, a MkII Tallin, čime su ove dvije zemlje postale 12. i 13. korisnica haubica CAESAR u svijetu, odnosno 5. i 6. u Europi, piše Meta-defense. No portal također napominje i da su Hrvatska i Estonija prigodno povodom održavanja Eurosatoryja potpisale okvirni sporazum s Francuskom  za organiziranje nabave, isporuke i održavanje topničkih sustava, tvoreći time temelje „Kluba CAESAR“, inspiriranog njemačkim programom LEOBEN za podršku zemljama korisnicama tenkova Leopard. Francusko Ministarstvo oružanih snaga je preciziralo da su i neke druge zemlje već iskazale interes za pristupanje ovom Klubu, ne navodeći radi li se o postojećim kupcima ili potencijalnim novim korisnicima. Estonska nacionalna radiotelevizija je objavila da će temeljem ugovora s Francuskom, prvih 6 samohodnih haubica CAESAR biti isporučeno ove godine, dok će se isporuke preostalih 6 nastaviti u 2025. godini. Estonski ministar obrane Hanno Pevkur je rekao kako se radi o „povijesnom danu koji označava novu prekretnicu u bilateralnoj obrambenoj suradnji između Estonije i Francuske“. „Drago nam je da je francuska industrija u mogućnosti osigurati 6 haubica već ove godine i popratni paket potrebne obuke i rezervnih dijelova unutar vremenskog roka koji odgovara hitnom vremenskom okviru Estonije za razvoj obrambenih sposobnosti“, naglasio je Pevkur. Estonija  je istoga dana potpisala i ugovor za kupovinu PZO sustava Mistral.

Poljski MilMag također je zabilježio da je Ivica Grebenar, ravnatelj Uprave za materijalne resurse Ministarstva obrane RH, potpisao okvirni sporazum s francuskom Glavnom upravom za naoružanje DGA (Direction générale de l’Armement) Ministarstva Oružanih snaga za zajedničku nabavu haubica CAESAR. Kao i MORH, tako i Poljaci upozoravaju da okvirni sporazum nije ujedno i izvršni ugovor, zbog čega nema obveze stvarne kupovine spomenute opreme. „Donacija 15 vučenih haubica M-46H1 120 mm u kolovozu 2022. i 40 vučenih haubica 130 mm D-30 u ožujku 2023. Ukrajini ostavila je hrvatske kopnene snage (Hrvatska kopnena vojska, HKoV) sa samo nekoliko funkcionalnih topničkih bitnica i iscrpljenim zalihama streljiva kalibra 122 i 130 mm“, piše MilMag, dodavši kako je zbog toga Hrvatska prisiljena na temeljitu obnovu topništva: „Stoga je najavljen plan zamjene cjelokupnih postsovjetskih topničkih sustava do ranih 2030-ih kupnjom najmanje 36 do 58 haubica na kotačima od 155 mm, a kao favorit odabran je CAESAR. Zatim se planira kupiti još najviše 12 haubica Panzerhaubitze 2000 (PzH 2000) na gusjenicama za jednu bojnu, što će nadopuniti 16 haubica ovog tipa nabavljenih iz sredstava Bundeswehra u 2015.-2016. Hrvatska mora zadržati najmanje tri topničke bitnice u aktivnoj službi, od kojih najmanje jedna bojna mora biti opremljena s 18 oklopnih samohodnih haubica na gusjenicama“. Pritom je nejasno na koje se to planove Poljaci pozivaju, budući da u aktualnom DPR-u takvih planova nema, osim „završetka opremanja samovoznim topničkim sustavom 155 mm do kraja 2020.“ (što se nije dogodilo), a novog DPR-a, unatoč brojnim najavama sada bivših ministra Krstičevića i Banožića, ipak još nema ni u tragovima.

Osim Armenija, Hrvatske i Estonije, za francuske samohodne haubice CAESAR zainteresirana je i Belgija. U utorak, 21. svibnja ove godine, tijekom posjeta belgijske ministrice obrane Ludivine Dedonder Parizu, potpisano je Pismo namjere vezano za proširenje strateškog partnerstva CaMO (Capacité Motorisée). Među odredbama u dokumentu bila je, među ostalima, izjava o namjeri Belgija da kupi 28 haubica CAESAR.

Posljednja verzija samohodne haubice CAESAR MkII, premijerno predstavljena tijekom Eurosatoryja, dostigla je vlastiti rekord – knjiga narudžbi za ovu verziju premašila je 600 primjeraka ukupne procijenjene vrijednosti oko 3,5 milijardi USD. Osim već spomenute Belgije i Estonije, u red za kupovinu MkII stali su i Češka (na podvozju od Tatre 8×8), Indonezija, Saudijska Arabija (podvozje Mercedes-Benz 6×6), Litva, Tajland, Maroko i Ukrajina (zahvaljujući zajedničkoj nabavi preko Francuske i Danske). Danska je, poput Hrvatske, svojedobno od Francuske nabavila CAESAR MkI, koje su trenutno u postupku zamjene haubicama CAESAR MkII temeljem ugovora iz veljače ove godine. Zaključno spomenimo da verzija MkII ima isto oružje kao i prethodnica (top 155mm dužine cijevi 52 kalibra), dok se razlikuje po poboljšanoj oklopnoj zaštiti kabine, poboljšanoj mobilnosti (motor od 460 konjskih snaga nasuprot starom od 215, novi automatski mjenjač i unaprijeđeno podvozje), kao i drugim poboljšanjima (novi software za upravljanje vatrom te priprema za novi komunikacijski sustav Thales CONTACT NCT-t, odnosno „Noeud de Communications Tactiques – terrestres“).

Prošloga tjedna brojni izvori koji se bave tzv. OSINT-informacijama ili „tragači za oružjem“ (tzv. „weapon tracker“) uočili su hrvatsku donaciju opreme za Ukrajinu. Jedna od najpoznatijih takvih stranica Oryx u subotu, 13. kolovoza, objavila je  dorađenu listu međunarodne vojne opreme poslane ili obećane ukrajinskoj vojsci na kojoj se po prvi puta pojavila i Hrvatska, i to sa donacijom 15 (ili više) vučenih topova M-46 130 mm. Uz napomenu kako se radi o sovjetskom oružju iz doba Hladnoga rata nema nikakvih detaljnijih informacija o pojavi ovog topa na ukrajinskom bojištu, iako je jasno da se tog oružja već ranije itekako nalazilo u ukrajinkskom arsenalu.

Hrvatska pošiljka na odmorištu (Izvor: Oryx)

Ipak, time se izgleda razriješila misterija oružane pošiljke koja se 8. kolovoza pojavila na graničnom prijelazu Macelj/Bregana. Tog je dana na FB stranici pod nazivom „Policija zaustavlja-Krapinsko zagorska županija“ veliki interes izazvala neuobičajena objava. „7.12 Dobro jutro. 12 komada šlepera natovareni sa haubicama i topovima na Macelju“ Osim teksta, bio je priložen i kratak video, očito snimljen mobitelom, koji prikazuje labudice na kojima se zaista vidi polupokriveno naoružanje. No video je ubrzo uklonjen, i ostao je samo tekstualni dio poruke. Prema „screenshotovima“ priložene video-snimke, dalo se zaključiti da se radi o tegljenom topničkom oružju. Sličan teret vidljiv je i na fotografiji koju je objavio Oryx, samo što labudica s topovskim teretom stoji na odmorištu.

————————

————————

Testiranje UbS-a na Zečevu 2015. godine (Photo: MORH/Tomislav Brandt)

Prema Dugoročnom planu razvoja OS RH za razdoblje od 2006. do 2015. Hrvatska vojska raspolagala je s 83 topa M46 (M46 H1), od čega je 36 komada bilo potrebno za djelatni sastav i pričuvu. Već u sljedećem DPR-u, koji je još uvijek važeći, konstatira se da su postojeća topnička oruđa ((kalibara 105 mm, 120 mm, 122 mm, 130 mm, 152 mm, 155 mm) tehnološki zastarjela zbog čega je potrebno započeti process opremanja topničkim sustavima NATO kalibra 155 mm. U javno dostupnim izvorima M46 spominje se periodički – kao npr. u listopadu 2015. godine, kada je Zapovjedništvo za potporu organiziralo nadzorno-tehničko gađanje na poligonu “Zečevo”. Riječ je bila o redovitoj godšnjoj aktivnosti nadzorno-tehničkog gađanja s unutarnjim i vanjskim balističkim mjerenjima značajki UbS-a streljivom 105 mm za haubice H M2A1 B1 i streljivom 130 mm za top M46 H1. Kako je izvijestio Hrvatski vojnik, “Iz topa M46 H1 ispaljeno je 40 trenutno-fugasnih granata, a gađalo se na udaljenost od 16 400 m, dok se iz haubiceH M2A1 B1 gađalo na udaljenost od 11 200m, a ispaljeno je 56 tempirnih i trenutno-fugasnih granata. Kod gađanja iz haubice ispitivalo se sedam, a iz topa pet serija laboracije streljiva”. Slično nadzorno-tehničko gaađanje bilo je provedeno i prošle godine, i to iz minobacača M75, iz haubice LH33 CITER kalibra 155 mm, te iz topa M46.

U aktualnim strateškim dokumentima top M46 uopće se više ne spominje, pa nije ni čudo ako su početkom kolovoza ovi topovi iz VSK “Jasikovac” krenuli put Ukrajine.

————————

————————

Danas je na vojnom poligonu „Eugen Kvaternik“ kod Slunja provedeno bojno gađanje iz Panzerhaubica PzH 2000. Iz dvije samohodne PzH 2000 ispaljeno je ukupno 36 projektila. Time je uspješno okončana obuka 22 polaznika, kao i certificiranje operatera na ovoj samohodnoj haubici.

Program obuke predviđa ciklus od šest tjedana. Ovaj krug obuke započeo je 27. srpnja, no zbog poštivanja epidemioloških mjera obuka se otegnula na 9 tjedana.

„Bojevo gađanje je uspješno provedeno. Zadovoljan sam kako je protekla vježba tijekom koje se pokazalo da su sve posade na istoj razini obučenosti. Dobit će certifikat i sad je njihova jedina zadaća baviti se sredstvom, razvijati svoje znanje i vještine kako bi u budućnosti na bilo kojoj aktivnosti mogli odraditi svoju zadaću“,

rekao je nakon završetka pripremnog topničkog bojnog gađanja voditelj gađanja natporučnik Mihael Lach, zapovjednik 1. samohodne haubičke bitnice u Topničko-raketnoj pukovniji Hrvatske kopnene vojske.

Prošle godine na saborskom Odboru za obranu postavljeno je pitanje o problemima sustava za upravljanje vatrom na PzH 2000. Tadašnji ministar obrane Damir Krstičević priznao je probleme, ali je optimistično odgovorio kako su oni rješivi. U Godišnjem izvješću o obrani za 2018. godinu napominje se da je tijekom te godine „razvijan sustav za upravljanje vatrom u sklopu čega je provedeno više poligonskih ispitivanja, te se konačna integracija sustava očekuje do potkraj 2019. godine“. Godinu dana kasnije, u Godišnjem izvješću o obrani za 2019. godinu, navodi se da je tijekom te 2019. na vojnom poligonu u Slunju „provedeno završno testiranje softvera za sustav upravljanja paljbom (Artillery Systems Cooperation Activities – ASCA)“. Također su obavljena i završna testiranja komunikacijskih elemenata – „provedeno je kompletiranje i ugradnja kabina veze i kabina za promatrače na sustavu samohodnih haubica 155 mm PzH 2000“, piše u Godišnjem izvješću koje bi upravo u četvrtak, 24. rujna trebalo biti na raspravi na plenarnoj sjednici Hrvatskog sabora. Uz sve to, tijekom 2019. je za potrebe održavanja samohodnih haubica 155 mm PzH 2000 provedena i dodatna obuka uz ispomoć njemačke tvrtke Krauss-Maffei Wegman.

*Photo: MORH/T.Brandt, G.Resovac

Samohodna haubica američkih kopnenih snaga po prvi je put ispaljivanjem projektila brzne leta od 5 maha uspjela oboriti krstareći projektil. Velika je to stvar. Zamislite da, u nekom budućem ratu, haubice kopnenih snaga okružuju strateški važnu zrakoplovnu bazu na zapadnom Pacifiku, rušeći nadolazeće rakete, ne bi li razni zrakoplovi mogli ondje nesmetano polijetati i slijetati.

Do ovog pokusnog rušenja došlo je na poligonima vojnog kompleksa White Sands u američkoj saveznoj državi New Mexico, u srijedu 2. rujna ove godine. Samohodni sustav M-109 Paladin ispalio je hiper brzu granatu kalibra 155 milimetara na nadolazeću bespilotnu metu BQM-167 Skeeter, te ju raznio na komadiće. „Tenkovi koji ruše krstareće rakete bili bi izvanredni – sjajni kao iz video-igara ili uradaka znanstvene fantastike“, kazao je Will Roper, vodeći znanstvenik američkih Zračnih snaga.
———————-

———————-
Ovakva protuzračna obrana zasnovana na teškom topništvu bila je dio još jednog, ukupno drugog po redu ciklusa dvodnevnih ispitivanja novog zapovjednog sustava kojeg razvija američko Ratno zrakoplovstvo. Sustav nazvan „Advanced Battle Management System“ (ABMS) obuhvaća umjetnu inteligenciju koja uzima senzorske podatke iz niza raznolikih izvora – sa satelita, stealth-lovaca, cepelina, s radarskih instalacija – i onda ih sve kombinira. Ono što time nastaje je digitalna slika čitavog bojišta. Umjetna inteligencija tada identificira one prijateljske snage koje bi mogle uništiti pojedinu metu, te pojedinim zapovjednicima stavlja na raspolaganje izbornik iz kojeg mogu odabrati platformu za izvođenje konkretnog gađanja. Sam ABMS je velik, ambiciozan i kontroverzan sustav. Američko Ratno zrakoplovstvo ga želi – i spremno je odustati od svojih postojećih zapovjednih zrakoplova E-8C Joint STARS, ne bi li time namaknulo novce za tu novu opremu. Za razliku od njih, američki Kongres je suzdržan oko djelotvornosti takvog novog zapovjednog sustava, te pitanja može li on tako dobro raditi kako to Zrakoplovstvo tvrdi da bi trebao. No, sada je radio dovoljno dobro da pomogne haubici u rušenju letjelice na mlazni pogon.

Nakon višedesetljetnog zanemarivanja topništva, američke Kopnene snage krenule su trošiti milijarde USD ne bi li modernizirale stotine svojih komada topničkog naoružanja i raketnih lansera. Pri tome oni imaju dvojak cilj – kao prvo, nadjačati na ovome polju ruske snage u slučaju kakvog kopnenog rata u Europi; kao drugo, učiniti topništvo US Army na neki način relevantnim u potencijalnim otočnim kampanjama protiv Kine na Pacifiku.

Ispaljivanje HVP streljiva na krstareću metu 2. rujna 2020. godine (US Army)

Što se tiče problema s Kinom, haubice koje ruše rakete mogle bi biti baš ono što se traži. Naime, Kina u svom arsenalu ima oko 1.300 raznih raketa i krstarećih projektila, koji bi tijekom ikakvog većeg rata mogli gusto padati po američkim bazama na Pacifiku. Uzletišta zrakoplovnih baza na otocima Okinawa i Guam vjerojatno bi bila glavnim metama napada. Američke Kopnene snage održavaju bitnice protuzračnih sustava Patriot na Okinawi, i sustav dužeg dometa THAAD (Terminal High-Altitude Area-Defense) na Guamu. Dok Patriot i THAAD u teoriji mogu rušiti nadolazeće balističke projektile, sustav Patriot može gađati i nisko leteća, spora krstareća oružja. No, to sve dolazi uz vrlo visoku cijenu. Pojedinačna raketa sustava Patriot košta oko 5 milijuna USD, dok projektil sustava THAAD košta oko 12 milijuna USD. Čak si i američke Kopnene snage mogu priuštiti tek ograničene količine takvog streljiva. Nije tu baš jasno da li snage SAD-a imaju dovoljno raketa za Patriot i THAAD da bi srušili sve stotine projektila koje bi Kinezi mogli ispaliti na Okinawu i Guam.

HVP varijante (BAE Systems)

BAE Systems i njihov super-aerodinamični, precizno vođeni projektil hipersonične brzine leta (Hypervelocity Projectile – HVP) mijenjaju čitavu računicu u ovoj situaciji. Istina, njihov je domet tek djelić od gotovo 200 kilometara ili više, koliko je domet sustava THAAD. S druge strane, jedna takva granata koja leti brzinom od 5 maha košta samo 86.000 USD. A i ta bi cijena mogla padati kada vojni krugovi kupe veće količine ovog streljiva. Samohodna haubica M-109 je u ovom pokusnom gađanju srušila ekvivalent relativno sporog i nisko letećeg krstarećeg projektila. No, BAE Systems tvrde da je njihov HVP jednako tako sposoban pogađati i brže, te na većim visinama leteće balističke rakete. Trebat će još pokusnih gađanja da bi se provjerile i te tvrdnje proizvođača. No, kako bilo da bilo, ova prva testiranja donijela su dobre vijesti za protuzračne snage US Army – ali i za američko Ratno zrakoplovstvo. Ako Sjedinjene Američke Države zarate, i Kina krene bombardirati američke zrakoplovne baze, bitnice američkih haubica mogle bi uprijeti svoje cijevi u nebo, te svojim iznimno brzim novim granatama uspostaviti zaštitne prstenove oko ovih vojnih instalacija.

* Ovaj je tekst autor David Axe objavio 6. rujna 2020. godine na američkom portalu Forbes (https://www.forbes.com/). Njegov original pod naslovom „‘Sci-Fi Awesome’ – A U.S. Army Howitzer Just Shot Down A Cruise Missile“ dostupan je na internetskoj adresi: https://www.forbes.com/sites/davidaxe/2020/09/06/sci-fi-awesome-a-us-army-howitzer-just-shot-down-a-cruise-missile/amp/

Na Odboru za obranu Hrvatskog sabora 12. lipnja raspravljalo se “Godišnje izvješće o obrani za 2018. godinu”. Uz predvidivo obrazlaganje dokumenta od predlagatelja, predvođenih ministrom obrane Damirom Krstičevićem, u oči je posebno upao primjetan izostanak ikakve ozbiljnije rasprave. Time je i dodatno zanimljivim zazvučalo pitanje Mire Bulja, zastupnika MOST-a, koji je uz velike verbalne teškoće pokušao otvoriti jednu kompleksnu i neugodnu vojno-tehničku temu. Zastupnik Bulj je pitao:

“Ja sam prošao ovo Izvješće, još sam ga eventualno izanalizira, koliko sam moga… Postavio bi neko pitanje, koja mene interesira… a to je pitanje haubica 155 mm, na 45.-46. stranici – ima li kakvih problema sa sustavom paljbe? Ipak mi ovdje govorimo o projektu kojega je Hrvatska država platila 400 milijuna. Znači, taj je sustav – mi navodimo tamo, da je 12 haubica dovoljno za Hrvatsku vojsku. Ja ne mislim da je to dovoljno, ali sa trenutnim novcem, i s onom šta je bilo… i da 12 zadovoljava, da je 12 haubica zadovoljavajuće za kopnenu vojsku. Mene zanima što se to događa s tim projektom? I, ima li problema sa korekcijom softvera? To se uvijek spominje… Ima li ikakvih problema? Vrlo bitan je taj sustav… Danas je haubica… to je moderni… artiljerija, odnosno topništvo… to je moderna tehnologija. Ona je softverski visoko. Ima li tih problema? I, to je vrlo bitno, da mi u ovome Odboru znamo… jer znamo što znači topništvo u ratu… I, kojih su to problema, kojih ima? I, ja ću tu… nekoliko pitanja, kojih sad… ne bi pitao. Ali, evo, te haubice me zanimaju. One su značajne za Hrvatsku vojsku“.

Na ovo sadržajno, iako ponešto nevješto postavljeno pitanje, ministar Krstičević je odgovorio:

“Ovo što se tiče… Ovaj, evo, i suborac je, i… Ovaj, gospodin, uvaženi saborski zastupnik Bulj… U odnosu na ovo pitanje, vezano za haubice 155… Panzerhaubitze… Vi znate da je taj projekat… Ja sam ga dobio u naslijeđe. Znači, ne mislim sada ništa loše. Znači, ministar Kotromanović… znači, vlada SDP-a je donijela odluku, direktno, s direktnim pregovaranjem, da se potpiše ugovor s Njemačkom, o isporuci 12 haubica, odnosno 4 na dijelove. I mislim da je to dobra odluka. Ta sposobnost, i sve ostalo… apsolutno… haubica i sve ostalo… i, kažem još jednom, apsolutno dobra odluka, u tom vremenu. Ovo je vaše točno. Imamo izazova sa sustavom za paljbu. Ali, evo, ja vas mogu… ili vas, ili bilo koga, upoznati… Ali, ti su izazovi rješivi. Znači, rješivi su ti izazovi… da bi ta haubica bila u punini, i da bi taj sustav za upravljanje paljbom bio u punini ono što treba biti. Evo…“.

Samo dan kasnije, 13. lipnja 2019. godine, tijekom plenarne rasprave o Izvješću o obrani za 2018. godinu, zastupnik Bulj je ponovio svoje pitanje, ponešto ga dopunivši i pojasnivši:

“Evo, na 45. i 46. stranici Izvješća imamo mnogo nedorečenih, ili krivo navedenih… krivo navedenih, interpretiranih, informacija glede samohodnih haubica. Rekao sam, jučer ste mi odgovorili na Odboru… i ja mislim da bi tribalo sad i javnosti odgovoriti na to pitanje. Tamo se navodi, u Izvešću, da je isporučeno svih 12 samohodnih haubica 155 mm, ‘PeZaHe2000’ (!!?!), čime su ispunjene potrebe Hrvatske vojske za suvremenim samohodnim topničkim oružjem s mogućnosti pružanja izravne vatrene potpore i uporabe precizno vođenih streljiva. Budimo realni – broj 12 takvih haubica nije ni blizu zadovoljavajući, ali s obzirom na proračunske mogućnosti i slabost naše trenutne ekonomije, možemo shvatiti da se govori o ispunjenju potreba Kopnene vojske.

Ono što se ne govori u Izvješću, a to je da… imamo, znači… provlači se ta teza… jučer smo govorili na Odboru, rekao sam… da, znači, o… da nije… da ne radi, znači, korekcija softvera… Znači, taj sustav, koji je veliki problem toga sustava… upravljanja paljbom, za kojeg je bilo planirano da bude uvezan sa svim bitnim… znači, subjektima kopnene arteljerije, izviđanja i nadzora bojišnice, ali se pokazalo da to nije tako. U Izvješću se… ne navodi informacija o tome, a imamo pravo znati što to se događa s projektom kojega su u konačnici… biti iz proračuna plaćen preko 400 milijuna kuna. On je potreban Hrvatskoj vojsci, a mi nemamo još sustav potpuno… s potpunim sposobnostima, kako je to bilo deklarirano, da će ove haubice imati.

Odavno je već poznato da haubice nisu samo hrpa gvožđa koje ispaljuje granate na neki domet, već da je to moderno, vrijedno, sofisticirano oružje, koje svoju punu funkcionalnost dostiže tek kada ima mogućnost primanja informacija od drugih sustava, izviđanja, informiranja, obrade informacije, plasiranja informacije, na umreženoj bojišnici. To je jedan od najvažnijih segmenata ovog sustava. I, to je plaćeno, sad… znači, projekt dođe u konačnici 400 milijuna kuna, a koje, nažalost, u ovome trenutku, prema informacijama, ne funkcionira onako kako treba funkcionirati. I, naravno, o tome tribamo imati informaciju… Što će se poduzeti, da ovaj projekat – ove haubice koje su plaćene 400 milijuna, u konačnici dođu 400 milijuna kuna… koje su potrebne hrvatskom vojniku, možda i veće su potrebe u Hrvatskoj vojsci… Što će se učiniti da ovaj sustav bude, znači… da bude, za ono što je plaćen, i iskorišten, i uporabljiv Hrvatskoj vojsci… koji je vrlo bitan“.

No, ovoga puta zastupnik Bulj nije zaslužio osvrt prisutnog ministra obrane Krstičevića da dodatno pojasni navod iz Godišnjeg izvješća, koje na svojoj 47. stranici kratko navodi: “Nakon dovršetka servisa, modifikacije i prilagodbe nabavljenih samohodnih haubica 155mm PzH2000, Hrvatska kopnena vojska je, početkom 2018. godine, imala na raspolaganju 12 operativnih te jednu haubicu za obuku vozača, kao i dva taktička operativna centra, tri središta za upravljanje paljbom i devet vozila s opremom za prednje topničke motritelje. Tijekom 2018. godine razvijan je sustav za upravljanje paljbom u sklopu čega je provedeno više poligonskih ispitivanja, te se konačna integracija sustava očekuje do potkraj 2019. godine“.

Izazov umreženog ratovanja

Uz brojne probleme u razumijevanju teme “umreženog ratovanja”, ali i sadržaja koji je Hrvatska kupila za spomenutih oko 400 milijuna kuna (oružnog sustava PzH2000, ali ne i šire infrastrukture koju zastupnik Bulj ovlaš spominje), ostaje činjenica da samohodni topnički sustav PzH2000 u Hrvatskoj ima problema, te da ne radi optimalno. Pri tome, kada se komentiralo nabavu samo 12 (iznimno kvalitetnih, ali skupih) samohodnih oružja, argument je bio i u njihovoj suvremenosti, sposobnosti umrežavanja, mogućnosti korištenja modernog preciznog streljiva, te sposobnosti brzog gađanja velikog broja ciljeva. No, da bi sve nabrojano bilo moguće, taj suvremeni oružni sustav treba računalima svog sustava za upravljanje i nadzor topničke vatre (Artillery command and control system – ACCS) ujediniti niz digitalnih podatkovnih ulaza – po mogućnosti na automatiziran način. Dakle, traži se vlastita pozicija iz GPS sustava (praćena na digitalnim mapama prostora djelovanja), podrška za konkretne suvremene tipove streljiva, kriptirane radijske veze (međusobno i sa višim zapovjedništvima), i sposobnost uključivanja u raznolike brze mlazove podataka o ciljevima i tijeku vatre (od raznih izvidnika i njihovih tehničkih sredstava, među ostalim i iz posadnih ili besposadnih letjelica). Još bolje, govorimo tu o pojedinačnom integriranju ovih oružja u vlastiti nacionalni sustav upravljanja bojištem – gdje bi se PzH2000 našle u stvarnom vremenu uključene u opći sustav praćenja vlastitih i protivničkih snaga, uz fuziju senzora i podataka od ljudstva na terenu. Savezna Republika Njemačka je ponešto od toga nastojala ostvariti svojim sustavom za upravljanje vatrom, kojeg nam nisu prodali jer je specifičan i tehnički prilagođen ostatku njemačkih oružanih snaga. No, za optimalno korištenje oružnog sustava PzH2000, i Hrvatska zapravo treba nastojati replicirati funkcionalnost njemačkoga sustava. Dok se krajem travnja prošle godine čulo o ispitivanju spomenutog domaćeg “Sustava za upravljanje i nadzor topničke vatre”, na poligonu Eugen Kvaternik kod Slunja, očigledno se tu i dalje radi o poslu koji je itekako “u tijeku” – gdje je itakako upitno ostvarenje zadanih parametara u današnjim tehničkim okolnostima Oružanih snaga RH.

Ako i ne uđemo u pitanje hrvatskog pribavljanja istinski modernog programabilnog topničkog streljiva dugog dometa i visoke preciznosti, ostaje nam činjenica da Republika Hrvatska ne koristi na vidljiv način ikakav moderan podatkovni sustav za upravljanje bojištem. Budući da nema ujednačenog podatkovnog praćenja vlastitih snaga i potencijalnih protivnika digitalnim sustavom u stvarnome vremenu, nije moguće ni samo izvesti uključivanje samohodnih PzH2000 u takav opći sustav, nego ovaj oružni sustav treba odvojeno povezivati sa svakim pojedinim izvorom potencijalnih borbenih podataka. Ujedno, treba i za ostatak obrambenog sustava omogućiti dobivanje povratnih podataka o pozicijama i borbenim djelovanjima oružja sustava PzH2000, ne bi li se omogućilo njihovo optimalno korištenje uz daljinsku korekciju vatre u realnome vremenu. Naravno, sve bi to trebalo raditi korištenjem kriptiranih digitalnih komunikacija, koje su i inače bolna točka današnjih OS RH. Poseban izazov tu predstavlja automatizirano povezivanje sa izviđačkim senzorima druge modernije opreme Oružanih snaga RH. Tako senzorske podatke iz helikoptera Bell OH-58D, koje Njemačka ne koristi, treba iznova integrirati prema ovom oružju. Jednak posao predstoji i u slučaju bespilotnih sustava, kada OS RH jednom steknu jasnu ideju o masovnijoj nabavi takvih letjelica, te njihovom namjenskom izvidničkom korištenju za potrebe topništva. U optimalnoj situaciji time bi podaci trebali do sustava PzH2000 stizati automatizirano, u digitalnoj formi, ne bi li se omogućilo što više brzog neovisnog proračunavanja vatre za svako pojedino oružje, gotovo pa u stalnom kretanju, uz brze korekcije – što je sve itekako drugačije od prakse topništva u OS RH, koja itekako strukturno ograničava sustav PzH2000 u postizanju njegove optimalne učinkovitosti.

Sve ovo čini razumljivim i ohrabrujući komentar ministra Krstičevića – da problem postoji, i da je rješiv, možda i stvarno do kraja 2019. godine. Naravno, ponešto manje ohrabruje saznanje da će njegovo rješavanje za prvu silu tražiti poprilično specijaliziranog tehničkog znanja za raznolike prilagodbe programske osnovice hrvatskih PzH2000, komunikacijskih sustava, ali i drugih pojedinih oružnih sustava u OS RH sa čijim bi se senzorima ova topnička oružja željelo umrežiti. To bi lako moglo potrajati i bitno duže od navedenih rokova. No, ovaj problem tek otvara i jedno bitno teže pitanje – pitanje podizanja tehničke razine komunikacija i upravljanja snagama čitavih OS RH. Naime, zapravo tu govorimo o potrebi ukupnog dostizanja njemačkih vojno-tehničkih standarda “umreženog ratovanja”, koji bi dali i optimalnu učinkovitost ovog istinski suvremenog oružnog sustava u okviru tako moderniziranih Oružanih snaga Republike Hrvatske. Taj se posao za sada niti ne nazire, bit će težak, tražit će dosta novca za kupovinu namjenske opreme i programskih rješenja kroz sve grane OS RH, a za svoje uspješno provođenje ovisit će i o mnogim od kritičnih intelektualnih resursa koji u RH bolno nedostaju, kako u vojsci tako i u ukupnome društvu.

Kako se moglo vidjeti po objavama na društvenim mrežama, pripadnici Oružanih snaga Republike Hrvatske iz sastava 1. HRVCON-a u okviru NATO snaga ojačane Prednje prisutnosti u Poljskoj, opet su u nedjelju 25. ožujka 2018. godine imali vježbu bojnog gađanja na poligonu nedaleko baze Bemowo Piskie. Pri tome, nakon dnevnog gađanja provedenog 23. ožujka ove godine, sada je na redu bila suradnja hrvatskih snaga s američkim kolegama iz sastava NATO eFP BG-USA u provedbi noćnog gađanje samohodnim višecjevnim lanserima raketa SVLR „Vulkan“ M-92 kalibra 122 mm.

Dostupne fotografije pokazuju kao prvo dnevnu pripremu hrvatskih SVLR „Vulkan“ M-92 i njihovo punjenje, da bi onda druga skupina fotografija dokumentirala samu provedbu noćnog gađanja. Sve je to skupa raspoređeno u jednu zanimljivu foto-priču.

Photo: U.S. Army / Spc. Andrew McNeil (U.S. Army 22nd Mobile Public Affairs Detachment)