Da jedan stari školski brod Ratne mornarice bivše SFRJ može uzrokovati diplomatske prijepore između dvije susjedne države, saveznice u NATO-u , a od kojih je jedna članica Europske unije a druga je u procesu pregovora o punopravno članstvu, doista zvuči čudno. Ali kako je tako je – riječ je o školskom brodu Jadran koji je prvi put zaplovio 1933 godine. Građen je u Njemačkoj, u Hamburgu, za potrebe Kraljevske Ratne mornarice, a gradnja tog jedrenjaka je trajala skoro tri godine. Potom je uslijedilo prvo i dugo putovanje, do mora čije je ime ponio. Najprije je uplovio u Boku Kotorsku, u Tivat, gdje je i danas na vezu. To je njegova jedina čvrsta veza s Crnom Gorom i crnogorskim primorjem, uz povremeno dokovanje u tivatskom Arsenalu. Nekoliko dana kasnije produžio je do Splita kao svoje matične luke. Školski brod “Jadran” je jedrenjak tipa barkatin deplasmana od 737 tona i dužinom od 64 metara a kako matična luka upisan je upravo Split. Potkraj 1990. godine bio je na remontu u Tivtu, te je zadržan u Crnoj Gori,  gdje se nalazi i dan danas. Trenutačno u službi crnogorske Mornarice, iako ga Republika Hrvatska još uvijek traži na ime povrata otete jugo-imovine. Činilo se da je dogovor već na pomolu, te da će se Hrvatska i Crna Gora uspjeti dogovoriti o zajedničkom korištenju “Jadrana”, no sve je palo u vodu u zadnji čas.

Ministar vanjskih poslova RH na školskom brodu “Jadran” (Photo: Grlić Radman na društvenoj mreži X)

Zato je objava fotografija hrvatskog ministra vanjskih poslova Gordana Grlić Radmana na palubi jedrenjaka bila veliko iznenađenje. Naime, njega je u Crnoj Gori povodom obilježavanja Dana hrvatskog naroda u ponedjeljak, 13. siječnja, dočekao crnogorski kolega Ervin Ibrahimović. “Nakon 34 godine obišli smo hrvatski školski brod Jadran, vjerujem kao prvi korak prema njegovom povratku u matičnu luku Split,” objavio je Grlić Radman na društvenoj mreži X direktno iz luke Bar, gdje se Jadran” trenutačno nalazi na redovnom godišnjem remontu. “Pitanje razgraničenja na moru ćemo rješavati bilateralno s Crnom Gorom, kao i pitanje sukcesije i vojne imovine”, poručio je Grlić Radman. Najavio je da će delegacije ministarstava vanjskih poslova, koje će predvoditi državni tajnici, za dva tjedna početi razgovarati  o otvorenim pitanjima između Hrvatske i Crne Gore među kojima je odšteta logorašima, vraćanje imena bazenu u Kotoru, kao i pitanje granice. Nedavni posjet hrvatskog ministra vanjskih i europskih poslova Gordana Grlića Radmana Crnoj Gori te dozvola crnogorskih vlasti daje nadu da će se ovaj spor riješiti, ocjene su brojnih hrvatskih medija, koji posebno ističu kako je Grlić Radman nakon susreta ponovio stav da je brod “Jadran” vlasništvo Hrvatske: “Mi smatramo školski brod hrvatskim, budući da je bio upisan u luku Split i da je ovdje bio poslan na remont 1991. godine, ali nikad više nije bio vraćen u matičnu luku.”

Ministri vanjskih poslova Crne Gore i RH – Ibrahimović i Grlić Radman – na školskom brodu “Jadran”(Photo: MVP CG)

Dio crnogorske javnosti ovaj posjet ocijenio je riječima poput “poniženje” ili “neodmjerene izjave”. “Posjet šefa hrvatske diplomacije Gordana Grlić Radmana Crnoj Gori, počevši od mjesta na kojem se susreo s crnogorskim kolegom Ervinom Ibrahimovićem, te sadržaja izrečenog i prešućene neodmjerene izjave gosta – stvara sliku inferiorne crnogorske države, s dimenzijama poniženja. To što su poruke Grlić Radmana odšutjeli čelnici Vlade navodi na pitanje o njenom karakteru i cjelovitosti“, rekao je nekadašnji ministar vanjskih poslova Crne Gore Miodrag Lekić, odgovarajući crnogorskim “Vijestima” na pitanje: je li dostojanstvo države ugroženo time što ni Vlada, ni Ministarstvo vanjskih poslova (MVP) nisu reagirali na stavove hrvatskog ministra, koji je nakon susreta s Ibrahimovićem na brodu “Jadran” u Baru ponovio da Zagreb smatra da je taj jedrenjak njihov. Bivši ministar Miodrag Lekić, međutim, za “Vijesti” kaže da je, bez obzira na namjere, puno konkretnih “neadekvatnosti” posjeta Grlić Radmana:  “Prvo, mjesto susreta hrvatskog ministra s kolegom iz crnogorske Vlade – na brodu ‘Jadran’, pokreće jedno pomalo nadrealno pitanje: tko je, zapravo, tijekom ove posjete, posebno na brodu, bio gost a tko domaćin, imajući u vidu da hrvatski ministar uporno javno ponavlja da je brod hrvatski, bez demantija predstavnika crnogorske vlade“. On navodi da je bez javnog odgovora ili komentara ostala i ponovljena izjava Grlić Radmana da je Prevlaka hrvatski teritorij, “pritom bez konačnog diplomatskog epiloga tog složenog pitanja”. Dodaje i da tema imena bazena u Kotoru zaslužuje “uljudnu i čvrstu obavijest” hrvatskoj strani da se radi o “odluci koja ne pripada Zagrebu, nego jedino Kotoru i Crnoj Gori”, ocjena je tog bivšeg crnogorskog ministra.

I prije godinu dana prilikom posjeta Crnoj Gori Gordan Grlić Radman želio je posjetiti “Jadran”, što su crnogorske vlasti odbile uz obrazloženje da je brod “vojni” pa prema tome nije mjesto po kojem bi mogli “švrljati” strani diplomati. Što se to promijenilo ne u godinu dana, nego u posljednjih par mjeseci nije sasvim jasno, posebno uzmu li se u obzir političke prilike u samoj Crnoj Gori, no čini se da dolazi do pozitivnih pomaka u odnosima Hrvatske i CG kakvi nisu viđeni već duže vrijeme.

Bivši načelnik GS Vojske Crne Gore, umirovljeni admiral Dragan Samardžić, objavio je u četvrtak, 1. veljače, na crnogorskom portalu Vijesti.me kolumnu o sukcesiji vojne imovine, s naglaskom na stanje tog postupka i njegov utjecaj na odnose Crne Gore i Hrvatske. Ta je tema ponovno postala aktualna sredinom siječnja, uoči posjeta ministra obrane i potpredsjednika Vlade Ivana Anušića susjednoj Crnoj Gori. Tada je Anušić otkazao sastanak s crnogorskim ministrom obrane Draganom Krapovićem zbog, kako je rekao, „njegovih izjava i o spomen-ploči u Morinju i o brodu Jadran. Stavovi ministra Krapovića, koje je proteklih dana iznio u medijima, ne ostavljaju prostor za razgovor i potpuno odudaraju od stavova Republike Hrvatske i povijesnih činjenica“. Krapović je, među ostalim, rekao kako nipošto neće prihvatiti pregovore o povratku broda „Jadran“ jer „prihvaćanje pregovora znači prihvaćanje mogućnosti da Jadran ne bude crnogorski“. „Jadran je više od broda – on je živi podsjetnik na našu povijest i tradiciju, simbol naše povezanosti s morem i naše nezavisnosti“, istaknuo je Krapović povodom otkazivanja sastanka s hrvatskim kolegom Anušićem. U tom kontekstu je kolumna admirala Samardžića pod nazivom „Pitanje sukcesije vojne imovine previše složeno da bismo se njime bavili paušalno“ vrlo zanimljiva i poučna, pa je zbog toga u nastavku teksta prenosimo u cijelosti.

***********************************************************************************************************************************

Intenzivna rasprava na relaciji Hrvatska-Crna Gora, koja se u proteklom periodu vodila na temu vlasništva školskog broda „Jadran“, samo je nastavak dugogodišnjeg sporenja oko vojne imovine bivše države SFRJ. Važno je napomenuti da Republika Hrvatska nikada nije priznala da je proces sukcesije vojne imovine završen i kroz dosta konkretnih primjera je demonstrirala konzistentnost i upornost u tome. U ovom tekstu ne želimo se baviti perifernim, povijesno neutemeljenim izjavama koje govore o „Jadranu“ kao „simbolu pomorstva i povijesnog nasljeđa Crne Gore“, „živom simbolu našeg suvereniteta“, „identitetu hrvatskog pomorstva i kulture“ i sličnim, već da ukažemo na neke pogrešne narative koje bi trebalo napustiti ukoliko se iskreno želi pristupiti rješavanju problema.

Jedan od takvih narativa, koji često dolazi s hrvatske strane je „da je Crna Gora otela jedrenjak ‘Jadran’ Hrvatskoj“. Crna Gora nije „otela ili ukrala“ bilo koji brod iz Hrvatske, već je zakonski postala vlasnik vojne imovine bivše SFRJ na temelju Ustavne povelje Državne zajednice SiCG kojom je precizirano da „imovina SRJ na teritoriji država članica imovina je država članica po teritorijalnom principu“. Također, važno je napomenuti da, shodno Ustavnoj povelji, Crna Gora nije nasljednik prava na međunarodno-pravni subjektivitet SRJ i DZ SiCG. Dakle, 2006. godine, nakon proglašenja nezavisnosti, Crna Gora je postala vlasnik sve vojne imovine SRJ, koja se u tom trenutku zatekla na njenom teritoriju, pa i školskog broda „Jadran“.

Istovremeno, s crnogorske strane uporno se plasira pogrešan narativ da „sukladno potpisanim sporazumima nakon disolucije Jugoslavije, Hrvatska nema pravo tražiti školski brod ‘Jadran’, te da on u trenutku proglašenja nezavisnosti Hrvatske nije bio u njenim teritorijalnim vodama i da zbog toga ne pripada hrvatskoj državi“.

Glavni argument koji se već ranije čuo od pojedinih eksperata, a kojeg se uporno drži i ministar obrane Dragan Krapović, temelji se na Prilogu A Sporazuma o pitanjima sukcesije koji se odnosi na pokretnu i nepokretnu imovinu SFRJ, i to članu 3: „(1) Pokretna materijalna državna imovina SFRJ koja se nalazila na teritoriji SFRJ prijeći će na Državu sukcesora na čijem se teritoriju ta imovina nalazila na dan kada je ova proglasila svoju nezavisnost“. Dalje elaboriraju, sobzirom da „Jadran“ u trenutku proglašenja nezavisnosti Hrvatske nije bio na njenom teritoriju, već se od 15. listopada 1990. nalazio na remontu u Tivtu, zbog čega ne pripada hrvatskoj državi.

Opasan i pogrešan argument

Zašto opasan?

Kao što je poznato, Republika Hrvatska je odluku o nezavisnosti usvojila 25. lipnja 1991. godine, a punu nezavisnost je Hrvatski sabor proglasio 8. listopada 1991. godine. Točno, na ove datume školski brod „Jadran“ nije bio u Hrvatskoj već u Tivtu, ali ne zaboravimo – u isto vrijeme na teritoriju RH bilo je oko 85% brodova JRM i ogromna količina materijalnih sredstva, naoružanja i vojne opreme koji su kasnije izmješteni na teritoriju SRJ, većinom u Crnu Goru. Kada bi se primjenjivao ovaj član Sporazuma na vojnu imovinu, Republika Hrvatska bi imala legitimno pravo da zahtijeva povrat svih sredstava i/ili ogromnu materijalnu odštetu.

Zašto pogrešan?

Umirovljeni admiral Dragan Samardžić

Srećom, ovaj argument kojeg nameću dužnosnici Crne Gore je pogrešan, jer se član 3 Priloga A ne odnosi na vojnu imovinu, što je decidirano precizirano članom 4: „(1) Nezavisno od paragrafa (1) člana 3. ovog Priloga, pokretna materijalna Državna imovina SFRJ koja je predstavljala dio vojne imovine te države bit će predmet posebnih aranžmana koji se trebaju dogovoriti između zainteresiranih Država sukcesora“.

Po analogiji, tvrdnja ministra Krapovića da „sukladno potpisanim sporazumima nakon disolucije Jugoslavije, Hrvatska nema pravo tražiti školski brod ‘Jadran’“ nema zakonsko utemeljenje, jer upravo Sporazum o pitanjima sukcesije daje pravo svim državama sukcesorima da pregovaraju i zahtijevaju posebne aranžmana oko pokretne vojne imovine SFRJ.

Ističemo da je Republika Hrvatska još u travnju 2003. godine formirala Savjet za sukcesiju vojne imovine, koji se sastoji od 22 ekspertne grupe, a koje su se sveobuhvatno i analitički bavile procjenom veličine i vrijednosti diobene mase vojne imovine. Zadatak eksperata Ministarstva odbrane Republike Hrvatske (MORH) bio je da utvrde lokacijski (mirnodopski) razmještaj, veličinu i vrijednost cjelokupne diobene mase JNA, te izradi diobene bilance po republikama – državama nasljednicama za svaki segment diobene mase pojedinačno i za diobenu masu JNA u cjelini.

Prema dostupnim informacijama, ekspertne grupe su završile rad i procijenile da je ukupna vrijednost diobene mase, koja uključuje pokretnu i nepokretnu imovinu JNA, oko 70 milijardi USD. Od tog iznosa Republika Hrvatska potražuje oko 10 milijardi USD, od čega se, prema neslužbenim izvorima, na Crnu Goru odnose 2 milijarde USD. U cilju da javnosti prezentira svu složenost sukcesije vojne imovine, MORH je odabralo reprezentativni segment iz cjelokupne diobene mase koji obuhvaća tri srodne grupe resursa i kapaciteta JNA, a koji se odnose na nastavno-obrazovne i znanstveno istraživačke resurse i kapacitete JNA te vojnoindustrijski kompleks SFRJ i rezultate rada objavio u znanstvenom časopisu Polemos (broj 17/2006). Ukupna vrijednost diobene mase koju potražuje Republika Hrvatska samo na temelju ove tri grupe resursa iznosi 2,3 milijarde USD. Po ovom proračunu pravo na potraživanje, iz ove tri grupe resursa, imaju još Slovenija i Makedonija, dok Srbija duguje 2,2 milijarde USD, BiH 1,6 milijardi USD i Crna Gora 200 miliona USD.

Najvažnije proračune, koji se odnose na kapitalne infrastrukture vojne objekte i glavna sredstva naoružanja i vojne opreme (avioni, brodovi, tenkovi, rakete…), MORH nije javno objavio.

Izvor: Polemos Vol. IX, No. 17, 2006.

Svakako, treba imati u vidu da ovi proračuni nisu obuhvatili svu vojnu imovinu, nepokretnu i pokretnu, kao i da nisu mogli biti rađeni na osnovu svih egzaktnih podataka, te da i ostale države nastale raspadom SFRJ imaju svoje argumente i različite stavove o ovom pitanju. Hrvatska je dva puta organizirala sastanak u Zagrebu s ciljem da, u skladu s Prilogom A Sporazuma o pitanjima sukcesije, inicira razgovore o posebnim aranžmanima oko vojne imovine, ali ostale države su iskazale rezervu ili se nisu odazvale pozivu za sastanak. Podsjetimo da je Evropski parlament u dvije zadnje rezolucije o Izvještaju Komisije o Crnoj Gori, za 2021. i za 2022, „pozvao Crnu Goru da u potpunosti poštuje odredbe o sukcesiji bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, posebno u pogledu vojne imovine“.

Reklo bi se da je Crna Gora po ovom pitanju u najnepovoljnijem položaju iz više razloga koji se lako mogu prozrijeti, te da bi joj najmanje odgovaralo da sporna pitanja s Republikom Hrvatskom rješava međunarodnom arbitražom – na koju su se olako pozvali crnogorski dužnosnici.

Svakih par godina potegne se pitanje čiji je ŠB “Jadran”

Vlada mora biti svjesna da pitanje vlasništva školskog broda „Jadran“ nije izolirano pitanje i da bi Hrvatska, ukoliko dođe do međunarodne arbitraže, vjerovatno u spor uključila pitanje cjelokupne diobe vojne imovine SFRJ i Crnoj Gori ispostavila ogroman odštetni zahtjev. Svakako, i Hrvatska treba računati na mogućnost da se u slučaju takvog spora, posebno kada je u pitanju vlasništvo školskog broda „Jadran“, kao zainteresirane strane, uključe i neke druge države sukcesori.

Iz svega navedenog očigledno je da je pitanje sukcesije vojne imovine veoma složeno, ozbiljno i senzitivno da bi se njime bavili paušalno i ad hoc. Crna Gora može imati dalekosežne negativne posledice ako ovom problemu ne pristupi na valjan i cjelovit način. Ishitrene, povijesno i pravno neutemeljene, populističke političke izjave zbog kratkoročnog aplauza ostrašćenih grupica i naklonosti glasačkog tijela mogu dugoročno narušiti dobrosusjedske odnose, što svakako nije u interesu građana bilo koje države. Ne smijemo smetnuti s uma da je Hrvatska naš susjed i saveznik, kao i dugogodišnji promotor interesa Crne Gore na njenom integracijskom putu, ranije u NATO, a sada u EU.

Umjesto da u eri veoma složene globalne ekonomske i sigurnosne situacije energiju usmjerimo ka pripremi zajedničkog odgovora na brojne složene izazove s kojima će se regija neminovno veoma brzo suočiti, mi se iracionalno ponašamo i pogoršavamo državne odnose. Imajući u vidu da kapaciteti školskog broda „Jadran“ nadilaze potrebe ne samo Crne Gore i Hrvatske, već i regije, te da je održavanje broda u potpuno ispravnom i reprezentativnom stanju zahtjevno i skupo za obje zemlje pojedinačno, bilo bi više nego racionalno da se s predstavnicima Hrvatske, ali i svim drugim zainteresiranim državama bivše Jugoslavije, otvoreno razgovara o iznalaženju optimalnog modela njegovog daljnjeg korištenja.

Prema tome, vrata prema Hrvatskoj ne bi smjeli ni pritvoriti, a kamoli zalupiti, već treba učiniti dodatni napor da se sporazumno riješi pitanje sukcesije vojne imovine i sva ostala sporna pitanja.

*Autor je admiral u mirovini, bivši načelnik Generalštaba Vojske crne Gore, trenutno viši suradnik Atlantskog saveza Crne Gore. Admiral Samardžić je 2016. dao intervju portalu Obris.org, kojeg možete pročitati OVDJE.

Nakon što se posljednjih godina nije mnogo čulo o hrvatskim naporima za vraćanje školskog broda „Jadran“, čini se da se ta tema ponovno našla na stolu hrvatsko-crnogorskih odnosa. Naime, na 53. sjednici Vlade Crne Gore od 29. prosinca ove godine, kao 27. točka dnevnog reda našla se i „Informacija o suradnji sa susjednim zemljama“. Taj dokument od 9 stranica sadrži i opis odnosa s Hrvatskom, koji se ocjenjuju kao prijateljski, unatoč „postojanju određenog broja neriješenih pitanja između dvije države“. Osim što je „Republika Hrvatska jedan od najznačajnijih vanjskotrgovinskih partnera Crne Gore“, u Vladinom dokumentu kao posebna intenzivna suradnja navodi se ona na području obrane, gdje Hrvatska i Crna Gora, osim na bilateralnoj razini, suradnju razvijaju i kroz regionalne platforme te inicijative. Posebno su tu istaknuti odnosi unutar Američko-jadranske povelje (A5) i Jadranske trilaterale. U prosincu ove godine Crna Gora je upravo od Hrvatske preuzela jednogodišnje predsjedanje Američko-jadranskom poveljom (A5).

U poglavlju koje se tiče hrvatsko-crnogorskih odnosa potom se nabrajaju posjeti te sastanci crnogorskih i hrvatskih dužnosnika, među ostalim i službeni posjet ministra vanjskih poslova Crne Gora Đorđa Radulovića Hrvatskoj 6. i 7. prosinca ove godine. Tom je prilikom postignut dogovor o obnovi rada Međuvladinog mješovitog odbora za provedbu Sporazuma o zaštiti prava hrvatske manjine u Crnoj Gori i crnogorske manjine u Republici Hrvatskoj, koji je zastao s radom 2018. godine. Temeljem dogovora hrvatskog i crnogorskog ministra vanjskih poslova Gordana Grlića Radmana i Đorđa Radulovića, zaživjet će još jedno tijelo. „Postignuta je suglasnost o formiranju međudržavne komisije koja bi se na detaljniji način posvetila rješavanju pitanja broda ‘Jadran’ s obzirom na različita tumačenja kome brod pripada“, stoji u dokumentu crnogorske Vlade.

Za razliku od Crne Gore i njene Vlade, hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova (MVEP) ovaj pomak oko „Jadrana“ nije registriralo kao neku bitnu stvar. Naime, u priopćenju MVEP-a o susretu Grlić Radmana i Radulovića o formiranju nekakve takve međudržavne komisije nema ni slovca. U priopćenju objavljenom 7. prosinca govori se tek o spremnosti dvojice ministara „za pronalaženje rješenja za sva otvorena pitanja bilateralnim putem i u duhu dobrosusjedstva“, o hrvatskoj pomoći Crnoj Gori u pristupnim pregovorima s EU, i to je više-manje to. O konkretnom dogovoru o ikakvim starim ili novim tijelima nema niti riječi, pa se o tome hrvatska javnost može informirati samo iz službenih dokumenata crnogorske Vlade.

O hrvatskim pokušajima da se postigne dogovor o „Jadranu“ također se zadnji puta čulo negdje oko 2018. godine, kada je tadašnji hrvatski ministar obrane Damir Krstičević što pismima, što osobnim kontaktima s tadašnjim crnogorskim ministrom obrane Predragom Boškovićem pokušao postići nekakav dogovor. Bošković i Krstičević već su se gotovo dogovorili o zajedničkom korištenju školskog broda „Jadran“ za školovanje hrvatskih i crnogorskih kadeta, no onda je sve zapelo oko pitanja matične luke. Hrvatska je strana, naime, insistirala da matična luka ŠB „Jadran“ može biti isključivo luka u Splitu, kako je i bilo do 1990. godine, prije nego je brod odvezen u Boku Kotorsku na remont s kojeg se više nikada nije vratio u Hrvatsku. Tu je prestao svaki razgovor o „Jadranu“, a problem je ponovno vraćen na povjerenstvo za vojnu sukcesiju koje je u međuvremenu valjda više prestalo i postojati.

Dok je posljednjih dana ipak postignut trgovinski sporazum kojim se djelomično rješavaju posljedice BREXIT-a nakon 1. siječnja 2021. godine, još su tu mnoga pitanja ostala otvorena. No ne tiču se ona samo odnosa UK i Europske unije, nego sve više i budućnosti same Ujedinjene Kraljevine. Budući je BREXIT ipak bio pretežito engleska težnja, tek treba vidjeti kako će njegove „blagodati“ zapravo podnijeti Škotska, Wales i Sjeverna Irska. Posebno je tu u pitanju stav Škotske, koja se i na svom zadnjem referendumu o neovisnosti (održanom 18. rujna 2014. godine), naveliko lomila oko neovisnosti izvan EU, ili članstva u Uniji ali u okviru dotadašnje Ujedinjene Kraljevine. Tada je Škotska izborom ostanka unutar UK odabrala i EU, iz koje sada ipak kroz BREXIT naglavačke leti van.  No, posljedice samostalnosti Velike Britanije, a onda možda uskoro i samostalnosti Škotske, nakon nekakvog idućeg referenduma o neovisnosti itekako imaju i svoju vojnu komponentu, budući da tu na stol dolazi i tema sukcesijske podjele današnje vojne imovine jedinstvenih Oružanih snaga Velike Britanije. O nekim aspektima tog mogućeg postupka razdruživanja govori i tekst kojega ovdje u prijevodu prenosimo.

• Kraljevska mornarica nesrazmjerno je izložena gubitku Škotske
• Škotska neovisnost mogla bi značiti veliki novi izdatak za proračun Ministarstva obrane UK
• SNP mnogo govori o neovisnosti, ali što bi ona značila za obranu Škotske?

Tijekom čitave kampanje oko referenduma o EU, David Cameron je državnim službama naredio da ne provode nikakvo planiranje za slučaj ostvarenja scenarija u kojem bi Britanija i stvarno glasala za izlazak iz EU. On je to učinio iz usko političkih razloga, bojeći se curenja informacija te ikakve sadržajne legitimizacije kampanje za napuštanje. Nema sumnje da je i ovo dijelom pridonijelo godinama kaosa nakon referenduma. Sada se čini kako se povijest ponavlja. Ministarstvo obrane Ujedinjene Kraljevine osiguralo je veliko povećanje novaca za obranu tijekom iduće četiri godine, praćeno obećanjima o renesansi britanskih vojnih sposobnosti. No, ako se održi još jedan referendum o neovisnosti Škotske, i onda se dogodi glasanje „Za“, svi ti najbolje zamišljeni planovi UK Ministarstva obrane za iduće desetljeće mogli bi biti uništeni.

Podmornička baza Faslane

Nerazmjerni udio najvrijednije vojne imovine Ujedinjenog Kraljevstva nalazi se u Škotskoj, dijelom zbog prirodnih zemljopisnih prednosti Škotske, a dijelom i zbog dugoročne politike korištenja obrambenog novca za prigušivanje tamošnje želje za neovisnošću. Od baze nuklearnih podmornica u Faslaneu do brodogradilišta u Govanu, Rosythu i na Clydeu, Kraljevska mornarica je nesrazmjerno izložena gubitku Škotske. RAF također ima vrijednu imovinu sjeverno od granice, a posebno RAF Lossiemouth, bazu za brze mlaznjake kojima tjeraju ruske zrakoplova. Za razliku od toga, škotske pukovnije Kopnenih snaga nemaju dovoljno ljudstva i pate od jako lošeg novačenja, pa njihov gubitak ne bi značio ikakvo sakaćenje – što je i samo po sebi još jedan pokazatelj koliko je nacionalističko raspoloženje široko rasprostranjeno među škotskom omladinom.

Detalj iz hangara RAF Lossiemouth

Pa ipak, troškovi takve neovisnosti i dalje bi mogli izazvati enormnu rupu u proračunu Ministarstva obrane, ovisno o stupnju potrebnog premještanja i opsegu u kojem bi MO moralo pronaći novac iz vlastitog proračuna – ili bi ipak direktno Riznica podmirivala račune. Trenutna vladina politika je da se svi ratni brodovi grade u Velikoj Britaniji, pa bi se proizvodni kapaciteti za fregate i razarače na kraju morali preseliti na jug, uz ogromne troškove i velike poteškoće. Obnova sposobnosti proizvodnje ratnih brodova u engleskim brodogradilištima, koja desetljećima nisu radila ovu vrstu posla, ne bi bio trivijalan poduhvat. Politika bi se, naravno, mogla i izmijeniti kako bi se omogućila gradnja ratnih brodova u stranim brodogradilištima, ali mogla bi se promijeniti i sada – ne bi li se omogućila kupnja iz Južne Koreje ili Španjolske, što bi sa sobom nosilo i znatnu uštedu.

RAF zrakoplovna baza Lossiemouth

Škotska nacionalna stranka (Scottish National Party – SNP) je izrazila svoju spremnost na razgovore o iznajmljivanju baze Lossiemouth za potrebe RAF-a, ali su neumoljivo protiv nuklearnih podmornica koje djeluju iz Faslanea. Brexit je UK koštao možda i najbolje mogućnosti da Faslane ostane kao svojevrsno suvereno bazno područje. Prijetnja blokiranjem škotskog članstva u EU mogla je biti vrlo korisna, ali sada više nije opcija: iako bi Velika Britanija još uvijek mogla prijetiti blokiranjem škotskog članstva u NATO-u, to za SNP i nije posebno bitan cilj, pogotovo ako Nicola Sturgeon izgubi kontrolu nad strankom i frakcija Alexa Salmonda ponovno zadobije vlast. Moguće je, naravno, da bi se SNP moglo nagovoriti da “posudi” i Faslane u zamjenu za nekakav jako veliki ekonomski poticaj, ali bi za njih zapravo bilo vrlo teško politički prihvatiti takav kompromis – budući su proveli mnogo godina vodeći kampanju o denuklearizaciji Škotske. Ministarstvo obrane UK bi tu moglo ponuditi određenu količinu nadzvučnih mlaznih aviona, pomorskih patrolnih zrakoplova, možda čak i propisnih ratnih brodova kako bi pospješilo takav posao, no takvo snažno smanjenje britanske konvencionalne vojne moći bilo bi vrlo teško za prihvatiti.

Problem oko baze Faslane prikazuje ozbiljne troškove koje sa sobom nosi odluka Velike Britanije da ostane nuklearna sila pod svaku cijenu, jer SNP prijeti da će ionako visokim financijskim obvezama održavanja podmornica klase Vanguard, izgradnje novih podmornica klase Dreadnought i zamjene postojećih nuklearnih bojnih glava. dodati još i skupe te bolne dodatne pregovore. Već ionako ovisan o američkoj stručnosti za nabavu novih bojevih glava, kao i za ispitivanje, opskrbu i održavanje projektila, Westminster se sada suočava s mogućnošću dodatne ovisnosti i o upitnoj škotskoj dobroj volji. U mnogo čemu je sposobnost nuklearnog odvraćanja već i sada najmanje suveren dio vojnih sposobnosti Velike Britanije, a škotska bi neovisnost ovu stvarnost učinila još jasnije te bolnije očitom.

Aktualne klase britanskih nuklearnih podmornica

U slučaju da se održi još jedan referendum, UK Ministarstvo obrane bi trebalo objaviti svoje planove po svim tim pitanjima, tako da glasači svih nacija mogu točno razumjeti o čemu se tu sve radi. Škotski glasači mogli bi steći bolji uvid u cijene neovisnosti, što bi Škotsku itekako koštalo kroz iduća desetljeća, s vojnim snagama svedenim na razinu manjih sila poput Irske. Birači u Engleskoj i Walesu, kad se suoče sa značajnim troškovima preseljenja, također bi mogli dovesti u pitanje oslanjanje Ministarstva obrane na dobru volju stranaca, kao i samu korisnost takve nefleksibilne imovine kao što je Trident. Visoke vojne osobe učestalo se žale na neznanje javnosti o velikim temama s područja obrane, no teško da se može kriviti javnost kad se toliko toga skriva iza vela „nacionalne sigurnosti“. Informiranija rasprava tu zahtijeva onu vrstu transparentnosti kakvu referendum 2016. godine nikada nije vidio. Predstojeći „Integrirani pregled“ trebao bi obećati da će tu Britanija proći bolje.

* Ovaj je tekst autor Jonathon Kitson objavio 3. prosinca 2020. godine na internetskoj stranici britanskog magazina CapX (https://capx.co/about/). Njegov original pod naslovom „The MoD should spell out the stark consequences of Scottish independence“ dostupan je na internetskoj adresi: https://capx.co/the-mod-should-spell-out-the-stark-consequences-of-scottish-independence/

Svaki ljubitelj zrakoplovstva i vojne povijesti u Hrvatskoj danas može biti ponosan što se avion MiG-21R legendarnog Rudolfa Perešina konačno vratio u Hrvatsku. No onim najvatrenijim zaljubljenicima Hrvatskog ratnog zrakoplovstva nije promakla ni značajna vrijednost aviona koji je zrakoplovnom muzeju u austrijskom Zeltwegu dan zauzvrat. Posebno to vrijedi za one koji vole zrakoplove baš u onim originalnim bojama i oznakama s kojima su letjeli u vojnim operacijama i čije označavanje autentično odražava tradiciju i povijest letenja u nas.  

Za Perešinov izviđački MiG-21R „Fishbed-H“, koji je u tadašnjem Jugoslavenskom ratnom zrakoplovstvu službeno označavan kao L-14i, Hrvatska je dala rashodovani lovački MiG-21bisD. Ali ne bilo koji. Radi se o avionu registarskog broja 110, jedinom preostalom od samo dva aviona koji su u svojoj „karijeri“ letjeli sa znakom tadašnje 22. eskadrile lovačkih zrakoplova iz Pule – Letećim boškarinom (najčešće zvan samo „boškarin“).

U ljeto 2000. godine 110 je bio najsvježije pofarban MiG-21bis u Puli

I dok su avioni lovačke eskadrile sa zagrebačkog Plesa svi na nosu dobili dobro nam poznatog crnog viteza, u Puli je boškarina imao još samo avion registarske oznake 120. No taj se aparat srušio rujna 2010. godine na vježbi kod Slunja, pri sudaru s avionom broj 108. Oni koji posebno gaje sjećanje na bogatu povijest nekadašnje Zrakoplovne baze Pula, a što osobito vrijedi za ljubitelje zrakoplovstva s područja Istre i Kvarnera, stoga su intimno sanjarili da će 110, možda, jednog lijepog dana, „osvanuti“ restauriran u svojim starim bojama i autentičnim rijetkim znakom eskadrile, koji odražava specifičnost toga kraja.

Čini se da je ostvarenje te želje sada u rukama Austrijanaca, koji možda imaju i razlog više jer je upravo Austrija najzaslužnija za početke letenja nad pulskim akvatorijem i tamošnjim Valturskim poljem. Ovaj članak pokušaj je da se konkretno podsjeti na životni put ovog aviona MiG-21bis u Hrvatskoj. Pa pođimo redom…

Iz Kirgistana do Hrvatske

Na lijevoj strani nosa, uz znak eskadrile, vidi se neobična bijela mrlja nepoznatog porijekla

Naš 110 je proizveden 27. svibnja 1974. godine kao MiG-21bis tvorničkog broja 75017895, s automatskim sustavom navođenja Lazur. Ta je varijanta u NATO-u označavana kao „Fishbed-L“.

Prema podacima koje nam je ustupio Vojislav Jereb, avion vjerojatno potječe iz sastava neke od jedinica zrakoplovstva bivšeg SSSR-a sa sjedištem u gradu Frunze (današnji Biškek, glavni grad Kirgistana u središnjoj Aziji). Budući je ovo rani MiG-21bis, iz 12. serije, originalno je bio proizveden za sovjetsko RZ i korišten u nekoj od njegovih regularnih letačkih postrojbi sve do druge polovice 80-tih, kad je bio prebačenu u jedinicu za obuku inozemnih pilota. Posljednji remont prije dolaska u Hrvatsku imao je 26. lipnja 1990. godine u nama nepoznatom sovjetskom remontnom zavodu.

Danas valjda svi znaju da je Migove-21 za ratom zahvaćenu Hrvatsku, zaobilazeći UN-ov embargo na uvoz naoružanja, na crnom tržištu dobavio hrvatski trgovac oružjem Zvonko Zubak. No relativno malo ljudi zna da ih je dobavio u – Kirgistanu, bivšoj sovjetskoj republici, u kojoj su ostali stokovi različite vojne tehnike.

Zapovjednik 22. ELZ pukovnik Boris Grenko pozira uz znak njegove eskadrile

U tadašnje Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i protuzračnu obranu ovaj je MiG-21bis stigao 15. listopada 1993. godine i registriran je brojem 110, ispisanim u kućištu stajnog trapa. Korišten je u 22. eskadrili lovačkih zrakoplova u bazi Pula. Zasad nema podataka da se njegova ratna povijest po nečem razlikuje od većine Migova-21bis, čiji su hrvatski piloti potpuno redefinirali borbenu upotrebu ovog lovaca. Često su letjeli na esktremno malim visinama u zadaćama napada ciljeva na tlu, kako bi što kraće bili izloženi protivničkoj protuzračnoj obrani. Zrakoplovni tehničar Kristijan Siladić ne sjeća se da je 110 zadavao bilo kakvih posebnih problema.

Avion 110 je i kraj rata dočekao u Puli. Naši veliki zrakoplovni entuzijasti i publicisti, Danijel Frka iz Kraljevice i Vojislav Jereb iz Krka, koji su od samih početaka sudjelovali u kreiranju znakovlja za eskadrile i baze HRZ i PZO (pa i legendarnog crnog viteza) najčešće su nastojali postrojbe označiti nekim obilježjem konkretnog lokalnog kraja. Ideja da i pulska eskadrila dobije takav znak realizirana je kada je zapovjednik zrakoplovne baze bio pilot lovac Vladimir Mikac. A za znak je odabrano autohtono istarsko govedo – boškarin, karakterističan i po velikoj masi i posebno dugim rogovima. Simpatični, ali borbeni vol na znaku je dobio krila, a za podlogu je dobio broj pulske 22. eskadrile u bojama hrvatske šahovnice.

Prosinac 1996. – Frka, Jereb i Ećimović nesumljivo zadovoljni pituranjem boškarina na avion 110

„Boškarina smo smislili Danijel i ja, skupa, odnosno više on nego ja“, sjeća se danas Jereb. „Frka je imao više strpljenja dogovarati se s pilotima kako bi boškarin trebao izgledati“.

Grb eskadrile je dobio svoju šivanu varijantu na amblemima letačkih kombinezona, a 3. prosinca 1996. godine osvanuo je i na nosu aviona 110, kada su ga farbali Frka, Jereb i Jadranko Ećimović iz Njivica s otoka Krka, dugogodišnji maketar i danas jedan od naših najboljih spotera i fotografa zrakoplovnih tema.

Na žalost, fotografija aviona 110 i 120 s boškarinom na nosu baš i nema mnogo. No autor ovog članka imao je sreću na miru poslikati 110 u ljeto 2000. godine, praveći fotoreportažu za riječki Novi list i Glas Istre u Puli. Avion se činio najsvježije pofarban od svih ostalih u Puli. No na fotografijama s lijeve strane aviona, kod boškarina je vidljiva neobična bijela mrlja nalik na traku, za koju nema pouzdanih informacija kako je nastala. Moguće da je na svježe pofarban avion slučajno prislonjen neki šablon natopljen alkoholom iz rezervoara za hlađenje radara u nosu i protiv zaleđivanja stakla. A tehničari se kasnije nisu htjeli opterećivati s tim…

Oštećenje na krilu

Noble Midas 2007: u formaciji s turskim F-16

Tri godine kasnije, 110 je bio jedan od osam aviona MiG-21bis odabranih za remont i djelomičnu modernizaciju na standard MiG-21bisD u rumunjskoj tvrtki Aerostar, gdje su avioni dobili potpuno novu kamuflažnu shemu, bez ikakvih eskadrilskih znakovlja. Spoteri su avion 110 prepoznavali i po karakterističnoj nijansi zelenog panela na vrhu vertikalnog stabilizatora.

Poslije remonta, avion je nastavio službu u Eskadrili borbenih aviona (EBA) 91. zrakoplovne baze na Plesu, budući je lovačka eskadrila u Puli ugašena. No, na avionu 110 po povratku iz Rumunjske primijećeno je neobično oštećenje u području remenjače krila. Dok se ne razjasni što je, letenje nije dolazilo uz obzir.

Kako je doznao autor ovog članka, to je otkriveno pri jednom pregledu. Radilo se o blagom udubljenju oplate s donje strane krila uz ramenjaču, u zoni zadnjeg integralnog gorivnog rezervoara. Avion je tada bio u Zrakoplovno-tehničkom zavodu (ZTZ), čiji je djelatnik to uočio i dao primjedbu. Nije bilo nikakvog mehaničkog oštećenja, a razlog nastanka udubljenja nije utvrđen, kao ni je li udubljene nastalo prije ili nakon remonta.

Negdje nad Kvarnerom u paru s talijanskim F-16

Oštećenje je bilo teško uočiti jer se radilo o blagoj zakrivljenosti na dužini oko 30 cm. Riješenje problema dugo nije bilo na vidiku, a predstavnici Aerostara pokušali su isposlovati da se kupi novo krilo. Gotovo tri godine avion 110 nije letio. A onda, na inicijativu iz 91. zrakoplovne baze, pokrenuti su pregledi metodama nerazarujućih ispitivanja (NDT) i nivelacije aviona, kao i pregled ramenjače. Nisu uočena strukturna oštećenja pa je osnovano povjerenstvo koje je odlučilo avion vratiti u uporabu uz 25-satne preglede i kontrole. Stručnjaci ZTZ-a izvršili su sva ta ispitivanja i dali preporuku o daljnjoj eksploataciji.

Četiri godine nakon upitnog remonta u Rumunjskoj, listopada 2007. godine, avion 110 je konačno primijećen u javnosti na međunarodnoj vježbi NATO-vih snaga za brzu reakciju (NRF) „Noble Midas“. Za potrebe vježbe, avioni EBA uzlijetali su s aerodroma u Zemuniku kod Zadra. Letjelo se iznad stranog brodovlja, ali i simulirale borbe sa  zrakoplovstvima NATO-a. Iste godine u prosincu, 110 je sudjelovao u vježbi „Istrian Wings“ s talijanskim lovcima F-16, nad područjem Istre i Kvarnera. Za 20-tu godišnjicu Oružanih snaga RH, krajem svibnja 2011. godine, MiG-21bisD broj 110 odabran je za statički prikaz na zagrebačkom jezeru Jarun, što je ukazalo da možda i nije među aparatima koji često lete.

Noble Midas 2007: formacija klin s francuski palubnim mlažnjacima Super Etendard Modernise (SEM)

Boškarin i vitez zajedno

Uz pomoć traktora, 110 na putu za Jarun 2011. godine, kao i Perešinov razmijenjeni MiG-21R ove godine

Prema tablici o stanju aviona s kraja 2010. godine, avion 110 u operativnoj upotrebi bio je planiran ostati do travnja 2013. godine, no čini se da je iz upotrebe povučen 2014. godine. Točan datum nije nam poznat.

Činjenica da je rashodovani 110 bio jedini MiG-21 koji je dugo stajao uz „umirovljene“ transportne An-32 uz glavni hangar zrakoplovne baze Pleso ukazivala je da bi ovaj avion mogla zateći posebna sudbina. Sada znamo i zašto. Iako ovaj aparat više nije u Hrvatskoj, ljubiteljima zrakoplovstva ostala je utjeha da je s njim ipak napravljena iznimno vrijedna razmjena. Osim toga, austrijski kustosi su dokazali da na pravi način čuvaju muzejske primjerke.

A što se tiče boškarina, on i dalje živi na današnjem grbu Eskadrile borbenih aviona na Plesu. Netko vrlo pametan uzeo je u obzir tradiciju i snažno sjećanje na Pulu, te simpatični istarski vol danas krasi štit legendarnog crnog viteza na nosu svakog lovačkog mlažnjaka iz sastava ove eskadrile.

Izblijedjelih boja, rashodovani 110 ovako je na Plesu čekao bolju sudbinu

Autor članka u svome elementu

* gost autor je Antonio PRLENDA, vojni komentator

Nedjeljno otkrivanje borbenog aviona MiG-21R (L-14i), kojim je Rudolf Perešin prebjegao iz JNA u Austriju, posljednji je čin u povratku ovog, za Hrvatsku povijesnog aviona. Razgovore s Austrijom vodile su, barem načelno, i neke ranije političke garniture. Tako se bivši ministar obrane Ante Kotromanović nadao da će Perešinov MiG biti glavna zvijezda mimohoda upriličenog povodom 20. obljetnice VRO “Oluja”, no to se ipak nije dogodilo. Godinama se kao glavna prepreka spominjala nevoljkost Ministarstva vanjskih poslova da ozbiljno prione tom poslu, kao i općenito poslu vojne sukcesije, sve pod motom “nećemo kvariti susjedske ili dobrosusjedske odnose”. Austrija je tražila dokaz da je taj avion zaista hrvatski, a Ministarstvo vanjskih poslova, kako je objavila Slobodna Dalmacija još 2009. godine, tada jednostavno nije predočilo nikakve tražene dokaze, niti je od MORH-a zatražilo ikakvu dodatnu dokumentaciju.

Da su se sada, 10 godina kasnije, stvari poklopile, potvrdio je u nedjelju, 12. svibnja, i premijer Andrej Plenković na svečanom otkrivanju Perešinovog MiG-a pred Ministarstvom obrane RH. Istaknuo je da je to plod odlučnog te tihog rada Vlade i diplomacije u namjeri da u Hrvatsku vrati jedan od ključnih simbola Domovinskog rata. “Pomogli smo na svojim razinama svi – i ministar obrane, i ministrica vanjskih poslova, i naša vojna i obrambena diplomacija radila je zadnje dvije i pol godine vrlo tiho i sustavno da se u Hrvatsku vrati ovaj MiG 21“, rekao je premijer Plenković. Pohvalama tihoj diplomaciji pridružila se i ministrica vanjskih poslova, Marija Pejčinović Burić. “Cijeli ovaj proces trajao je dosta dugo, ali nije bilo dvojbe da taj avion pripada Hrvatskoj i da se tu treba vratiti. (…)  Zahvaljujem svima koji su bili u timu, i u posljednje dvije i pol godine sudjelovali u ovom procesu“, izjavila je ministrica vanjskih poslova. Slično se moglo čuti i u Austriji, gdje su iz tamošnjeg Ministarstva obrane hvalili kako ministra obrane Maria Kunaseka, tako i njihovu ministricu vanjskih poslova Karin Kneissl.

Za sada još uvijek ostaje nejasno koji su sve dokazi predani Austriji da ona napokon odluči riješiti ovo, prije svega diplomatsko i političko, a ne vojno pitanje. Na naše pitanje, Ministarstvo obrane RH odgovorilo je sljedeće:

“Predmetni zrakoplov je materijalna pokretna vojna imovina bivše SFRJ, koji se na datum stupanja na snagu Ugovora o pitanjima sukcesije nije nalazio na državnom području nijedne države slijednice SFRJ, već na državnom području treće države te je bio registriran na državnom području Republike Hrvatske, u zračnoj bazi Željava. Republika Hrvatska je  kao jedina zainteresirana država slijednica, u skladu s Ugovorom o pitanjima sukcesije, jedina država koja je ovlaštena tražiti povratak navedenog zrakoplova, te je to i učinila“.

Kako smo već i pisali, a potvrdilo nam je i austrijsko Ministarstvo obrane, Hrvatska je u ime naknade troškova skladištenja Perešinovog aviona Austriji, odnosno muzeju u Zeltwegu, ustupila jedan drugi MiG iz sastava HRZ. To nam je 08. svibnja, dan nakon što je tu informaciju objavilo Ministarstvo obrane Austrije, potvrdio i MORH: “Republika Hrvatska je Austriji ustupila neperspektivan i otpisan avion MIG 21 koji će se koristiti kao medijski eksponat“. Na pitanje konkretno koji je to MiG – MORH je ostao nijem. No austrijski mediji, točnije Kronen Zeitung, već 7. svibnja objavili su da se radi o neperspektivnom HRZ-ovom MiG-u, evidencijske oznake 110.

“Kroz desetljeća je bilo kompliciranih pregovora, Hrvati su željeli tu ratnu letjelicu – koja, usput budi rečeno, više nije sposobna za let – nužno natrag, a ministarstva vanjskih poslova i obrane su tu bila intenzivno uključena. Ministar obrane Mario Kunasek (FPO) ove se priče i osobno prihvatio, i ona sada ima i sretan kraj. U noći na utorak rastavljena borbena letjelica kamionima je transportirana u Hrvatsku. Ondje će biti središnji izložbeni primjerak novog Vojnog muzeja u Zagrebu. Lijepo je da se u vezi s nekim ratom može ponekad i štogod pozitivnoga objaviti. Osim toga, Hrvatska je, kao naknadu za troškove čuvanja, Muzeju zrakoplovstva u Zeltwegu prepustila jedan usporedivi MiG-21”,

pisao je Kronen Zeitung u utorak, 7. svibnja, prilažući kao ilustraciju i fotografiju spomenutog MiG-a br. 110, još uvijek s hrvatskim oznakama, u hangaru zrakoplovne baze “Fliegerhorst Hinterstoisser”, sjeverno od mjesta Zeltweg u austrijskoj Štajerskoj.

Kao što smo već pisali, Perešinov MiG nalazi se ispred Ministarstva obrane RH još od noći s petka na subotu (s 10. na 11. svibnja). Njegovo premještanje s Plesa do Krešimirovog trga odradili su pripadnici Zapovjedništva za potporu i 91. ZB, te su se na licu mjesta nalazili general bojnik Mladen Fuzul, zamjenik zapovjednika HRZ-a brigadir Michael Križanec, zapovjednik 91. ZB brigadir Nikola Mostarac, kao i pilot iz sastava Eskadrile borbenih aviona, bojnik Zvonimir Milatović. Veliki posao odradili su i zrakoplovni tehničari, prije svih desetnik Željko Janečić, te skupnik Tomislav Kozjak, koji su već u Austriji pripremili Perešinov MiG za povratak u RH, a i budno su ga i marljivo pratili i na putu zagrebačkim ulicama do zgrade Ministarstva obrane.

Desetnik Željko Janečić – budno oko premještaja

Raskršće Heinzelova-Vukovarska: prolazak pred ZET-om i malobrojnim vozilima

Sam prijevoz od Plesa do Krešimirovog trga trajao je oko 3 sata, dok je postavljanje i završno pokrivanje aviona trajalo još oko sat vremena. Prilikom prijevoza najveći je izazov bio prolazak ispod tramvajskih vodova. S time se kolona s dragocjenim teretom prvi puta suočila na Radničkoj cesti, gdje je prateće osoblje iz ZET-a nadgledalo prolazak aviona ispod vodova. Slično se ponovilo i na raskršću Heinzelove i Ulice grada Vukovara, no prolazak je ipak bio nešto brži, s obzirom na to da je visina tereta već uspješno položila ispit na Radničkoj cesti. Nakon toga je kolona ponešto ubrzala, pa je prolazak kroz Branimirovu i Ulicu kneza Višeslava protekao prilično glatko. U Ulici kneza Višeslava najveći je izazov bio uvoz Perešinovog MiG-a u uski prilaz ispred Ministarstva obrane, što je napravljeno ulaskom u “rikverc”. Uz još ponešto manevriranja, Perešinov je MiG negdje iza 2.30 sati u subotu, 11. svibnja, napokon postavljen kao privremeni izložak ispred Ministarstva obrane Republike Hrvatske. Ondje će posljednji od ukupno 12 jugoslavenskih izviđačkih MiG-21R (L-14i) ostati najvjerojatnije do kraja svibnja ove godine.

Povratak aviona MiG-21 kojim je pilot Rudolf Perešin prebjegao 1991. godine iz JNA u Austriju opravdano je glavna današnja vijest većine medija. Velika je to stvar i za Ministarstvo obrane RH, kao i za HRZ, jer time se stavlja točka na bitan povijesni događaj. Dva Ministarstva obrane – hrvatsko i austrijsko – o povratku ovog povijesnog aviona, koji je nedavno najavio i portal Obris.org, objavila su svoja priopćenja. Dok je priopćenje Ministarstva obrane RH uglavnom slavljeničko, austrijsko priopćenje odaje i neke tajne koje prate ovaj posao. Na primjer, spominje se velika pomoć i ekspertiza austrijskog Ministarstva vanjskih poslova, kao i to da je Hrvatska za uzvrat Austriji ustupila drugi MiG-21, koji će ubuduće biti izložen u tamošnjem Vojnom muzeju. Osim toga, austrijsko Ministarstvo obrane spominje da će Perešinov MiG-21 biti izložen u hrvatskom Vojnom muzeju, koji će biti ponovno otvoren nadolazećeg 28. svibnja, dok hrvatsko Ministarstvo obrane napominje da će se ovaj povijesni avion čuvati u 91. ZB do otvorenja Vojnog muzeja 2025. godine.

No, za daljni sud najbolje je usporediti ova dva priopćenja, koja prenosimo u cijelosti, i pričekati dok se MORH ne izjasni o nekim austrijskim detaljima.

MORH: „Vlada nakon 28 godina vratila Perešinov avion u Hrvatsku“

Avion MiG-21 oznake „26 112“, kojim je hrvatski pilot Rudolf Perešin u listopadu 1991. godine iz Bihaća preletio u Klagenfurt, u utorak 7. svibnja 2019. nakon 28 godina stigao je u Hrvatsku.

Njegovim dolaskom završena je prva faza procesa povratka aviona legendarnog hrvatskog pilota, a Perešinov avion obišli su zamjenik načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga RH general-pukovnik Drago Matanović, posebni savjetnik ministra obrane Božo Kožul, zamjenik zapovjednika Hrvatskog ratnog zrakoplovstva brigadir Michael Križanec, te ostali predstavnici HRZ-a i Hrvatske vojske.

U projektu povratka MIG-a 21 Rudolfa Perešina iz Austrije u Hrvatsku sudjelovalo je 12 zrakoplovnih tehničara iz Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i 15 pripadnika Zapovjedništva za potporu, koji su bili angažirani u logističkom i tehničkom dijelu. U toj prigodi, general Matanović, voditelj projekta povratka Perešinovog aviona u Hrvatsku, zahvalio je svima koji su sudjelovali u ovom, kako je kazao, značajnom povijesnom događaju za Hrvatsku vojsku i hrvatsku državu. „Čast mi je što sam imao priliku voditi cijeli ovaj proces povratka Perešinovog aviona u Hrvatsku. Posebno hvala ministru obrane Damiru Krstičeviću, koji je uložio izniman trud da ovaj simbol pobjede u Domovinskom ratu vrati u Hrvatsku. Svi smo mi ponosni što je avion danas ovdje, a herojski čin našega pilota Perešina u povijesnim trenucima važnim za našu državu, pokazao je svijetu kakve ljude hrvatska vojska i hrvatska država ima“, rekao je general Matanović. Ovaj događaj, zaključuje Matanović, rezultat je izvrsnih odnosa Republike Hrvatske i Republike Austrije, odnosno hrvatske i austrijske Vlade.

Prisjećajući se lika i djela Rudolfa Perešina, kojeg brigadir Križanec smatra zaslužnim za razvoj Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, istaknuo je kako je transport aviona obavljen u rekordnom roku, te kako su hrvatski zrakoplovni tehničari koji su sudjelovali na zadatku, svojim znanjem i vještinama oduševili austrijske kolege. „Operacija je planirana i provedena u svega pet dana, 20 sati efektivnog rata – i avion je tu. Spoj mladosti iskustva, puno volje i ono što je vezivno tkivo svih nas zrakoplovaca koji smo to radili i pripadnika Zapovjedništva za potporu koji su avion prevezli – bila je motivacija. Znamo tko je Rudi i što on znači Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu, znamo što on znači Oružanim snagama, znamo što znači građanima RH. Bez njega i bez njegovog čina mnogi od nas ne bi ni bili u zrakoplovstvu jer nas je on sve motivirao da idemo i krenemo. I evo nas, ovdje smo. Rudi nas sve povezuje“, zaključuje Križanec.

Desetnik Željko Janečić, jedan od dvanaestorice zrakoplovnih tehničara koji su sudjelovali u transportu aviona Rudolfa Perešina iz Austrije u Hrvatsku, prisjetio se poznanstva s Perešinom i priznao kako ga emocije nisu napuštale tijekom cijelog ovog procesa. „Emocije su prisutne zaista u velikoj mjeri. Kada nam je zadaća dodijeljena, nismo pitali kako će to izgledati i koliko će trajati. Posebna mi je čast jer sam poznavao pilota Perešina. Bio je čovjek, ljudina. Kada je Rudi preletio u Austriju, netom prije toga sam radio na remontu ovog aviona. Posebno sam ponosan i hvala mu na tom herojskom činu“. Zrakoplovni tehničar, skupnik Tomislav Kozjak priznao je kako mu je velika čast sudjelovati u ovakvom značajnom i povijesnom događaju. „Ovo je zaista povijest u kojoj mi je bila iznimna čast sudjelovati. Avion se konačno vratio u Republiku Hrvatsku. Koliko god smo bili umorni, bili smo sto posto spremni za rad jer se ovako nešto događa samo jednom u životu“, ispričao je Kozjak.

Povodom povratka Perešinovog aviona MiG-21 u Hrvatsku, Ljerka Perešin, supruga junaka Domovinskog rata Rudolfa Perešina, u ime cijele obitelji uputila je zahvalu predsjedniku Vlade RH Andreju Plenkoviću i potpredsjedniku Vlade i ministru obrane Damiru Krstičeviću što se avion njezinog supruga nakon 28 godina vratio u domovinu. „Rudolfe, mirno snivaj, a ja ću svima pričati priču o cijelome tvome životu dokle god živim. To naravno, ne mogu ostvariti sama, ali zato imam ljude pored sebe koji mi u tome pomažu“, rekla je Ljerka Perešin.

Planirano je da će avion heroja Domovinskog rata Rudolfa Perešina biti smješten u 91. zrakoplovnoj bazi Hrvatskog ratnog zrakoplovstva u vojarni „Pukovnik Marko Živković“ na Plesu, nakon čega će biti izložen u budućem Hrvatskom vojnom muzeju. Ministarstvo obrane Republike Hrvatske poziva sve zainteresirane građane u nedjelju, 12. svibnja da razgledaju avion heroja Domovinskog rata, Rudolfa Perešina koji će biti izložen ispred Ministarstva obrane Republike Hrvatske u Zagrebu, a povodom obilježavanja 24. obljetnice Perešinove smrti i održavanja XXII. Susreta za Rudija u Gornjoj Stubici.

Ministarstvo obrane Austrije: „Austrija vraća stari MiG-21 Hrvatskoj“

Austrija je odlučila ispuniti zahtjev za vraćanjem onog MiG-a 21 kojim je hrvatski pilot Rudolf Perešin tijekom jugoslavenskog rata 25. listopada 1991. sletio u Klagenfurt. On je tada izjavio kako se više ne želi boriti u službi JNA protiv svojih hrvatskih sugrađana.

Susret Krstičević-Kunasek u Zagrebu, 14. svibnja 2018.

Ministar Mario Kunasek založio se tijekom bilateralnog sastanka sa svojim hrvatskim kolegom Damirom Krstičevićem u svibnju 2018. u Zagrebu za povrat tog MiG-a 21. Tijekom tog posjeta s hrvatske je strane upućena molba ministru Kunaseku da Austrija provjeri mogućnost povratka tog zrakoplova. Na to je Kunasek zamolio ministricu vanjskih poslova Karin Kneissl za pravno pojašnjenje Ministarstva vanjskih poslova, koje je o ovom poduhvatu odlučilo pozitivno. „Osobno me veseli da nakon 28 godina možemo taj MiG-21 vratiti Hrvatskoj. Posebno se zahvaljujem našoj ministrici vanjskih poslova Karin Kneissl, kao i njezinoj instituciji, za pruženu podršku“, rekao je ministar Kunasek.

Donedavni izložak u Zeltwegu (Photo: Društvene mreže)

Predaja MiG-a 21, koji je 28 godina bio na čuvanju u Saveznom ministarstvu za obranu Republike Austrije, održana je 06. svibnja 2019. u Zeltwegu. Ondje je ovaj borbeni avion donedavno bio čuvan u tzv. „Hangaru 8“ Vojnozrakoplovnog muzeja OS Republike Austrije kao izložbeni primjerak. Dijelovi odore pilota već su 2004. predani njegovoj obitelji. Ova letjelica koja nije u letnome stanju bila je rastavljena, te je teretnim kamionima transportirana u Hrvatsku. Ona će ondje biti središnji izložbeni eksponat Hrvatskog vojnog muzeja u Zagrebu, koji bi trebao biti nanovo otvoren 28. svibnja na Dan hrvatskih OS.

Hrvatska je kao naknadu za troškove skladištenja Vojnozrakoplovnom muzeju u Zeltwegu predala jedan drugi isluženi MiG-21 u izložbene svrhe.

*Photo: sve osim posljednje – MORH/J.Kopi

Kako se saznaje iz austrijskih izvora, uskoro bi put Republike Hrvatske trebao krenuti borbeni zrakoplov MiG-21 kojim je 1991. u Austriju sletio Rudolf Perešin. Riječ je o jednom od samo dva konkretna predmeta, koja Hrvatska u procesu sukcesije vojne imovine bivše JNA potražuje u naturi – dakle, gdje se traži povrat stvari, a ne naknada stručno procijenjene vrijednosti. Drugi takav predmet je školski brod Jadran, čiju sudbinu u crnogorskim rukama na portalu Obris.org pratimo prilično detaljno. No, dok sa službenih razina još nema ni riječi  o ovoj priličnoj promjeni austrijske državne politike po pitanju Hrvatske i pravnih odnosa nastalih raspadom bivše SFRJ – treba objasniti o čemu je tu riječ.

U oči pasioniranih promatrača ovih je dana upala zanimljiva objava na društvenim mrežama iz turističke zajednice okruga Spielberg, smještenog u centralnome dijelu austrijske pokrajine Štajerske – koji obuhvaća i mjesto Zeltweg, zajedno s ondje smještenom zrakoplovnom bazom Oružanih snaga Republike Austrije i vezanim provizornim Vojnozrakoplovnim muzejom. Ta objava od petka, 26. travnja, u prijevodu s njemačkoga glasi:

“Tko bi želio uživo pogledati MiG-21, kojim je 1991. dezertirao jedan jugoslavenski vojnik, ima za to još priliku do kraja idućega tjedna – nakon toga se on vraća iz Vojnozrakoplovnog muzeja natrag u Hrvatsku“.

Ovo je velika vijest, kojom se otklanja jedna od rijetkih te vrlo neuobičajenih zapreka, koja je gotovo tri desetljeća na marginama otežavala dobre odnose RH i Austrije.

Perešinov MiG-21 u Austriji

Nije nepoznato da je pilot Rudolf Perešin svojim borbenim avionom 25. listopada 1991. prebjegao iz redova JNA i sletio u Klagenfurt. No, za razliku od pilota, koji se brzo vratio u Hrvatsku, priključio Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu i herojski sudjelovao u Domovinskom ratu – sudbina ovog zrakoplova MiG-21 bila je ponešto drugačija. Perešinovu letjelicu, kao i većinu njegove osobne opreme i stvari, zaplijenili su u Klagenfurtu predstavnici austrijskih vlasti, da bi te predmete postupno prebacili u austrijski sustav vojnih muzeja – prvo u Beču, a od 2011. u štajerskom Zeltwegu. Pri tome, borbeni zrakoplov MiG-21 registarskoga broja 26112, s jugoslavenskim oznakama – ondje je kataloški predstavljen kao “originalni MIG-21, koji je jedan od rata umoran jugoslavenski pilot – tijekom jugoslavenske krize – spustio u zračnu luku Klagenfurt“.

Dok se još prije nekoliko godina moglo čuti kako će spomenuta letjelica u austrijskome Zeltwegu ostati dugo (ako ne i trajno), ovo nije bilo prvo austrijsko javno pokazivanje spomenutoga zrakoplova. Nakon slijetanja je ovaj borbeni avion neko vrijeme bio čuvan na klagenfurtskom aerodromu, a kasnije u centru Klagenfurta, da bi konačno uz pomoć zrakoplovnih tehničara iz bivše DDR bio rastavljen te pohranjen u austrijskoj vojnoj bazi nedaleko Bečkog Novog Mjesta. Potom je on nakratko 2002. bio izložen u Beču nakon dopreme u tamošnji Vojno-povijesni muzej, a tijekom tog perioda navodno je prošao i svojevrsnu obnovu te održavanje. U takvom je relativno reprezentativnome stanju avion prebačen u Štajersku, te je od 2011. uključen u sezonsku izložbu zrakoplovne tehnike u Zeltwegu, predstavljenu uz otvaranje tamošnje zrakoplovne priredbe “AirPower11”, zajedno s osobnom opremom svoga pilota Rudolfa Perešina. Mjesto koje je ovoj letjelici zanimljive povijesti dodijeljeno nalazi se u okviru Zrakoplovne baze Zeltweg (Hangar broj 8). Riječ je o prostoru koji je 2005. godine prvo postao utočište sezonske izložbe povijesti austrijskog ratnog zrakoplovstva, organizirane povodom 50. godišnjice Oružanih snaga austrijske Druge republike, da bi zbirka onda 2012. prerasla u stalnu podružnicu Vojno-povijesnog muzeja iz Beča. No, kako odabrani prostori nisu prikladni za rad zimi zadržan je sezonski rad, tako da je ovaj muzej dostupan od sredine travnja do pred kraj listopada – konkretno, od 26. travnja do 20. listopada ove godine. Dakle, Perešinov MiG-21 izgleda odlazi put RH na samome početku ovogodišnje izložbene sezone.

Pravno gledano, sudbina ove letjelice bila je dugo vremena neizvjesna, budući su njen povrat tražile i Srbija (kao samoproglašena slijednica bivše Jugoslavije), ali i Republika Hrvatska. Dok je ovaj MiG-21 čekao u Austriji, o ovom su pitanju godinama vođeni pregovori, koje se izgleda ipak okončalo na korist Republike Hrvatske. Time konačno dolazi kući izuzetno bitan dio hrvatske zrakoplovne povijesti – potencijalno prvi borbeni zrakoplov novoustrojenog Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, ali i predmet prvoga u kratkom nizu bjegova iz RV i PVO bivše države, kojima su malobrojni hrabri piloti donijeli u Hrvatsku prve komade ozbiljne zrakoplovne opreme, toliko potrebne za obranu domovine u ratu koji se očigledno spremao. Uz malo sreće, ovaj bitni povijesni eksponat hrvatskoj bi javnosti mogao biti predstavljen već u svibnju, nedugo nakon što će se 2. svibnja ove godine obilježiti 24. godišnjica smrti Rudolfa Perešina, koji je herojski poginuo na dužnosti u prostoru Nove Gradiške, drugoga dana vojne operacije “Bljesak”. Naravno, pri tome ostaje otvoreno i pitanje gdje će Perešinov MiG biti trajno pohranjen, budući da RH još uvijek nema svoj vojni muzej, a i nije poznata po propisnom čuvanju svoje povijesne baštine.

Službena reakcija ministra obrane

U Splitu, gdje se ovih dana obilježava 28. godišnjica osnivanja 4. brigade HV-a, povratak ovog borbenog zrakoplova MiG-21 iz Austrije komentirao je za medije i ministar obrane Damir Krstičević:

“Pa, prije svega, vi znate da sam prošle godine imao dva sastanka s ministrom obrane Austrije… jedan je bio u Zagrebu, drugi bio u Austriji. I, jedna od tema je upravo bia povratak MiG-a 21 od Rudolfa Perešina. Znamo da je Rudolf Perešin hrabar pilot… Baš, evo, za koji dan ćemo obilježiti operaciju ‘Bljesak’. Poginio je. Junački. Hrabro… u operaciji ‘Bljesak’. Prema tome, radimo na tome“.

Sporni školski brod Jadran, kojeg Republika Hrvatska potražuje u sklopu sukcesije vojne imovine bivše JNA, posljednjih je dana bio u središtu priče o organiziranom kriminalu. Naime, na sam 19. travnja, umjesto da isplovi na u javnosti najavljeno krstarenje studenata Pomorskog fakulteta u Kotoru – školski brod Jadran postao je poprištem policijske racije i velike zapljene opojnih droga. Pri tome, u trenutku pronalaska opojnih droga studenti ni profesori spomenutog Pomorskog fakulteta još se nisu ni ukrcali na školski brod – oni su se trebali ukrcati tek kada bi se brod, nakon formalne ceremonije ispraćaja na tivatskoj gradskoj rivi Pine, prebacio na carinski vez u Porto Montenegru (radi točenja goriva i obavljanja carinsko-administrativnih formalnosti vezanih uz prelazak crnogorske državne granice). Na plovilu je zato bila njegova posada, a onda je  stigao i zapovjednik Mornarice Vojske Crne Gore (MVCG), kapetan bojnog broda Vesko Tomanović.

Kako su izvijestili crnogorski, ali i brojni regionalni mediji, u ranim jutarnjim satima 19. travnja crnogorska je vojna policija izvršila pretragu broda, te je na njemu izgleda pronašla 56 paketa kokaina, težine oko 60 kilograma, visoke razine čistoće, tržišne vrijednosti oko 5 milijuna EUR. Prema postupno objavljivanim službenim navodima, drogu je izgleda na plovilo donio skupnik Duško Radenović, navodno skrivenu među hranom za petnaestodnevnu plovidbu gotovo 80 ljudi na ruti Tivat – Istanbul – Pirej. Umjesto za 11 sati 19. travnja najavljeno isplovljavanja 42 studenta druge i treće godine, u pratnji četiri profesora te posade broda i pripadnika Vojske Crne Gore, školski brod Jadran okupirali su pripadnici vojne i civilne policije sa psom za otkrivanje narkotika, da bi onda još i ronioci Pomorskog odreda Mornarice Vojske Crne Gore pregledali podvodni dio trupa broda i dno ispod broda. Školsko krstarenje bilo je odgođeno tijekom provođenja istrage na brodu, a iako su još u ponedjeljak, 22. travnja, pojedini mediji spekulirali kako do njega neće ni doći, tog istog dana u popodnevnim satima Jadran je ipak krenuo na planiranu plovidbu i danas je prošao Krf. Kako se još prošloga tjedna spominjalo, pod zapovjedništvom kapetana korvete Zorana Ivanovskog u planu je bila četverodnevna plovidba do Istanbula, zatim četiri dana zadržavanja u tom turskome gradu, pa dvodnevna plovidba za grčki Pirej, u kojem se planiralo boraviti tri dana. Na povratku je Jadran trebao proći i kroz Medovski zaljev u Albaniji, gdje se bacanjem vijenca u more planiralo obilježiti stradanje crnogorskih dobrovoljaca iz Amerike, poginulih pri potonuću talijanskog transportnog broda „Brindisi“, koji je 6. siječnja 1916. godine naišao na minu postavljenu od njemačke podmornice SM UC-14.

Moglo se čuti kako su istragu o drogi na brodu zajedno vodile Uprava policije i vojno-sigurnosna tijela, uz koordinaciju Višeg državnog odvjetništva iz Podgorice. Konkretnu istragu sada vodi Saša Čađenović, zamjenik Specijalnog državnog odvjetnika, koji je u nedjelju, 21. travnja saslušao još i narednika Miloša Kulića, zbog sumnje da je sudjelovao u ovom krijumčarenju. Uz spomenutog skupnika Radenovića, člana posade ŠB “Jadran” u čijem je osobnom ormariću tijekom istrage pronađen kokain, u nedjelju je uhićen i Radomir Osmajić iz Tivta, zbog sumnje da je stajao iza kriminalne skupine krijumčara te sudjelovao u krijumčarenju kokaina. Crnogorska policija krenula je dodatno u potragu i za još dvojicom sumnjivih civila.

Dan kasnije, u ponedjeljak 22. travnja, u Ministarstvu obrane Crne Gore održana je i zajednička konferencija za medije Ministarstva obrane, Uprave policije i Specijalnog državnog tužioca, na kojoj je istaknuto kako je čitava akcija zapravo potekla od Direktorata za obavještajno-sigurnosne poslove Ministarstva obrane i crnogorske Agencije za nacionalnu sigurnost, koji su prije više mjeseci započeli prikupljati dokaze protiv kriminalne organizacije koja se izgleda bavi trgovinom opojnim drogama međunarodnih razmjera. Kako je tom prilikom  Milivoje Katnić, Specijalni državni tužitelj, istaknuo:

„Posebno ističem da se bez pravilnih i pravovremenih odluka ministra obrane, koji je omogućio rad službenicima Uprave policije u objektima Vojske crne Gore, i suradnje s obavještajno-sigurnosnim direktoratom, ne bi mogli prikupiti dokazi niti pratiti djelovanje pojedinih pripadnika kriminalne organizacije, a konačno ni identificirati pojedinci iz Vojske Crne Gore koji su prihvatili članstvo u kriminalnoj organizaciji“.

Čađenović je objasnio da se plan sumnjive petorke sastojao u tome da se kokain iz Crne Gore pomorskim putem prebaci prema lukama u Turskoj gdje bi bio isporučen drugim članovima kriminalne organizacije, dok bi se u povratku preuzimale iste ili slične količine heroina kojeg bi se transportiralo u Crnu Goru radi dalje prodaje. Na isti način i istim putem trebalo se do Turske prebaciti i nešto oružja. „U pribavljanju dokaza o izvršenim kaznenim djelima službenici policije izvršili su više od deset pretresa, radi izuzimanja dokaznog materijala, na prostoru Tivta, snimaka sigurnosnih kamera, a u dosadašnjem tijeku postupka u svojstvu građana saslušano je više desetina osoba“, pojasnio je Čađenović. Iako se po medijima spekuliralo da su za skrivanje droge korištena vojna skladišta, bilo aktualna ili napuštena, Ministarstvo obrane Crne Gore to je energično demantiralo.

Dok je nedvojbeno kako se radilo o iznimno neugodnoj situaciji za obrambeni sustav Crne Gore, brigadir Aleksandar Pantović (v.d. načelnika Štaba GŠ VCG) objasnio je javnosti: „Vojska Crne Gore neće dozvoliti da se bilo tko sakriva iza uniforme u naumu da na bilo koji način ukalja ugled institucije i ove časne profesije, niti će dozvoliti da imovina kojom Vojska raspolaže bude korištena za nečasna djela. Svaka namjera pojedinaca da unesu kriminal u Vojsku ostat će na nivou zamisli i pokušaja“.

Za kraj napomenimo kako se u čitavoj priči nije čula ni riječ o ikakvim službenim potezima ili reakcijama hrvatskih vlasti, koje potražuju povrat školskog broda Jadran u Split – bilo prema Crnoj Gori, ili prema Turskoj i Grčkoj, državama koje su partneri RH u EU i NATO, pa ipak toleriraju crnogorske pomorske avanture otetim školskim plovilom. Od svakog odgovornog vlasnika neka reakcija ipak bi se očekivala.

Prije nepunih godinu dana činilo se kao da je na pomolu konačno rješavanje statusa ŠB „Jadran“. Početkom listopada 2017. ministar obrane Crne Gore Predrag Bošković potvrdio je da je primio pismo hrvatskog kolege Damira Krstičevića i da se o „Jadranu“ počelo ozbiljnije razgovarati.

„Nemamo bilo što da krijemo. Nova hrvatska Vlada je iskazala interes za školski brod ‘Jadran’. Naravno, mi imamo naše argumente da je brod crnogorski shodno Ustavnoj povelji državne zajednice SCG. Ono što sigurno ne želimo i nećemo dozvoliti je da ovaj brod bude točka spora između dvije države koje su prijateljske i koje žele da zajedno grade euroatlantsku i europsku budućnost“,

kazao je Bošković, dodavši da postoje i razna rješenja koja bi se mogla postići na zadovoljstvo obje strane.

Ministar obrane Bošković s posadom ŠB “Jadran” (Photo: MoD CG)

No od jučer je potpuno sigurno da konačno rješenje nije blizu, te je izvjesno da do njega neće niti lako doći. Jučer je, naime, u Tivtu, na ŠB „Jadran“ održana središnja svečanost povodom 85. obljetnice ovog jedrenjaka. Domaćin primanja bio je upravo crnogorski ministar obrane Predrag Bošković, koji je u svom pozdravnom govoru, među ostalim, rekao i kako se taj brod „duboko saživio s Tivtom i cijelim Bokokotorskim zaljevom“, te će sigurno „nadživjeti još mnoge generacije i još dugo dočekivati nove mornare u misiji obuke pomorskim vještinama“. Nadalje:

„Vlada Crne Gore je od 2013. izdvojila značajna sredstva da se ova brod  ponovno uzdigne i ponovno zasvijetli u svom najljepšem ruhu. Upravo je to bio zalog za budućnost, zalog da ovaj brod plovi, i da bude svima na usluzi, u Crnoj Gori. I svakako, ono što je bila naša projekcija – da ovaj brod otvorimo građanima i turistima, a u tome smo uspjeli jer je ‘Jadran’ samo za 24 sata na ‘Danu otvorenih vrata’ posjetilo i pogledalo skoro 2.000 ljudi“,

rekao je Bošković, dodavši kako je Crna Gora otvorena za to da svi njeni saveznici koriste ŠB „Jadran“, ali da on ostaje u Crnoj Gori i nastavlja ploviti pod crnogorskom zastavom.

Aktualni zapovjednik ŠB „Jadran“, kapetan korvete Zoran Ivanovski, nastavio je u istome tonu:

Aktualni zapovjednik ŠB “Jadran”, kk Zoran Ivanovski (Photo: MoD CG)

„Danas na palubama ‘Jadrana’, pored kadra Mornarice Vojske CG, svoja prva iskustva u pomorstvu i navigaciji stječu i učenici i studenti pomorskih obrazovnih ustanova u Crnoj Gori. Biti dobar pomorac, danas u doba automatike i elektronike, ne može se ako se ne prođe posebna i svojevrsna škola pod jedrima na ŠB ‘Jadran’. Biti članom njegove posade oduvijek je bila posebna čast i privilegija, ali i velika odgovornost i obveza koja neprekidno traje kod brojnih generacija. Nastavljamo s istim žarom i entuzijazmom, do kraja posvećeni ispunjavanju svojih profesionalnih obaveza. Nastojimo graditi budućnost u duhu bogate tradicije, a istovremeno odgovoriti svim zahtjevima modernog doba. Činimo ga modernim tamo gdje je to moguće i gdje se to smije, a čuvamo našu tradiciju i nasljeđe tamo gdje je to naša obaveza“.

Na sinoćnje izjave iz Tivta danas je reagirao i ministar obrane RH Damir Krstičević, priopćenjem u kojem stoji:

Posljednjih tjedan dana ŠB “Jadran” bio je vezan u Tivtu (Photo: MoD CG)

„Školski brod ‘Jadran’ vlasništvo je Republike Hrvatske i neraskidivi dio hrvatske pomorske povijesti. Hrvatska će poduzeti sve legitimne korake kako bi spomenuti brod bio vraćen pod hrvatski stijeg, a od Crne Gore očekuje provedbu dogovora o sukcesiji i poštivanje međunarodnog prava. Kao izraz dobre volje u kontekstu dobrosusjedskih odnosa, Republika Hrvatska pristala je na mogućnost zajedničkog korištenja ŠB ‘Jadran’ u svrhu školovanja kadeta obiju zemalja.

Međutim, matična luka ŠB ‘Jadran’ može biti isključivo luka u Splitu, kao što je to bilo do 1990. godine kada je taj brod odvezen u Boku Kotorsku na remont, ali nikada nije vraćen“.

Ovime je opet cijela priča o vlasništvu nad „Jadranom“ vraćena na početak. Iako se u kuloarima spekulira da će se ove jeseni napokon, nakon vrlo duge pauze, održati sastavak povjerenstava za vojnu sukcesiju, teško je očekivati da se status ŠB „Jadran“ promijeni bez nekakvih drastičnih političkih i diplomatskih mjera.