Nakon praktično 20 mjeseci pregovora konačno je postala jasna sudbina zadnje ruske mornaričke baze na Mediteranu, u sirijskoj luci Tartus, jednako kao i njihova zadnjeg velikog zrakoplovnog uporišta u toj državi – pokraj međunarodne zračne luke u Latakiji i tamošnje vojne baze Hmeimim. Prema „Memorandumu o razumijevanju“ objavljenom u nedjelju 9. kolovoza, Sirijska Arapska Republika i Ruska Federacija nastoje „obnoviti svoje međunarodne odnose na temelju nacionalnog suvereniteta, međusobnog poštovanja i zajedničkih interesa“. U praksi to ukazuje na konačno rješavanje problematičnih odnosa koji su se zakomplicirali 2015. godine, kada je Rusija u tamošnjem građanskom ratu podržala režim Bashara al-Assada, da bi do kraja 2024. godine i pada te sirijske vlasti imala 21 veću vojnu bazu te još barem 93 manja vojna uporišta u Siriji. Taj se broj krenuo bljeskovito smanjivati preokretom vojne situacije u građanskom ratu, da bi se do 26. siječnja ove godine zabilježilo i rusko napuštanje jednog od tri preostala velika vojna kompleksa (zrakoplovna baza al-Qamishli na sjeveroistoku Sirije), uz nastavak pregovora o sudbini pomorskog uporišta Tartus i zračne baze Hmeimim kod Latakije.

Parada u bazi Hmeimim, 11. prosinca 2017. godine

Iako su oba ova kompleksa u zadnje gotovo dvije godine završila uvelike ispražnjena od vojne opreme i ondje stacioniranog ruskog naoružanja – prema dogovoru Damaska i Moskve tijekom iduća tri mjeseca traje prijelazni period prema punom povratu ove infrastrukture u sirijske ruke, bilo civilne ili vojne. Pri tome su manji problem sadržajno civilni resursi, koji bi izravno prelazili pod sirijsku civilnu namjenu, dok se za strogo vojne resurse spominje njihovo buduće zajedničko korištenje „kao zajedničkih obučnih i kvalifikacijskih centara pod novim aranžmanom, usmjerenim prema osiguranju interesa obiju država“. No, već i takav diplomatski rječnik jasno pokazuje kako nema ništa od sporazuma koji je Ruska Federacija sklopila sa Sirijom Bashara al-Assada 18. siječnja 2017. godine, prema kojem je Rusija stekla prava na korištenje i razvoj mornaričkog uporišta u Tartusu na 49 godina, bez posebne naknade i uz punu nadležnost nad tim prostorom. Tim je sporazumom Rusija ondje mogla opsluživati do 11 vojnih brodova, uključujući i one na nuklearni pogon, a imala je za svoje ljudstvo i imovinu puni imunitet od sirijskog pravosuđa. Sada se to sve mijenja i tek treba vidjeti hoće li išta od spomenutih vojnih resursa uopće ostati dostupno za ruske vojne i civilne vlasti koje su svoja glavna uporišta u Siriji tijekom proteklih 55 godina opsežno koristile i za širenje ruskih interesa daleko od Sirije, prema Libiji, središnjim dijelovima Afrike te prostorima Crvenog mora i Perzijskog zaljeva.

Otkud Rusi u Tartusu i Hmeimimu

Rusija je koristila sjeverni rub like Tartus

Rusko mornaričko uporište u Tartusu bilo je ustrojeno 1971. godine kao jedna od baza za tadašnju 5. (mediteransku) eskadru Sovjetske mornarice, koja se u doba Hladnog rata ogledala s američkom 6. flotom baziranom u Italiji. Značaj spomenute baze u Siriji dodatno je porastao u travnju 1977. godine, kada su u nju preseljeni i pojedini mornarički resursi iz dotadašnjih baza u Egiptu. Temeljem odluke iz svibnja 1983. godine ondje su do 1984. bili raspoređeni i dodatni logistički resursi (720. logistička uporna točka Crnomorske flote), među ostalim i plutajući dokovi, radionice i dodatna oprema. Sve je to dočekalo i kraj Hladnog rata, raspad Sovjetskog Saveza te ukidanje sovjetske 5. operativne eskadre – da bi preostale resurse u Tartusu nastavila koristiti Ruska Federacija kao država sljednica Sovjetskog Saveza u okviru njihove jedine preostale prave inozemne vojne baze, koja je 1996. ugostila i jedini ruski nosač „Admiral flote Kuznjecov“ na njegovu prvom mediteranskom krstarenju.

Plovila vojnog poduzeća “Oboronlogistika LLC” na ruti od Novorusijska do Tartusa

Bitnija obnova odnosa Rusije i Sirije nastavila se 2005. godine velikim ruskim otpisivanjem starih sirijskih dugova (njih oko 73 posto, vrijednih oko 13,4 milijarde USD), da bi, po drugom mediteranskom krstarenju ruskog nosača „Kuznjecov“, u kolovozu 2008. godine tijekom posjeta sirijskog predsjednika Bashara al-Assada ruskom Sočiju bio dogovoren i nastavak vojno-mornaričkih odnosa Rusije i Sirije. Uz jedan operativni dok u Tartusu, ruski mornari su popravili još jedan, a onda se krenulo i u ponešto širu obnovu, s namjerom češćeg korištenja tih objekata od srpnja 2009. godine, nakon trećeg po redu mediteranskog krstarenja ruskog nosača „Kuznjecov“.

Ruski flotni sastav pred Sirijom krajem 2016. godine

Naravno, sve se to zakompliciralo izbijanjem tzv. „Arapskog proljeća“ u Siriji tijekom ožujka 2011. godine, da bi Rusija nakon godinu dana dodatno pojačala osiguranje luke Tartus (uz demonstrativno sidrenje „Kuznjecova“ ispred luke), a zatim odande i počela aktivnije pomagati sirijskom režimu – uz obnovu i vlastitih „Mediteranskih pomorskih namjenskih snaga“ u rujnu 2013. godine. Nakon dodatnih flotnih aktivnosti s „Kuznjecovom“ na Mediteranu, Rusija se intenzivno angažirala u Siriji – posebno po pitanju organiziranog uništavanja tamošnjeg kemijskog naoružanja, koje je bilo službeno okončano početkom 2016. godine (uz mnogo sumnji i kasnijih navoda o napadima kemijskim oružjem). U svemu tome su aktivno sudjelovali i ruski ratni brodovi iz Tartusa, dok je luka postala i posebno bitnom logističkom točkom ruske intervencije u Siriji (krajnja točka tzv. „Sirija-ekspres“ rute ruskih opskrbnih brodova), koja je započela u ljeto 2015. godine te trajala sve do pada sirijskog režima Bashara al-Assada u prosincu 2024. godine. Posebno tu treba spomenuti i pristizanje borbene skupine oko nosača „Admiral Kuznjecov“ početkom studenoga 2016. godine, kada su njegovi avioni prvi put bili i u borbenim djelovanjima oko Homsa, Idliba i Aleppa – da bi njegov odlazak početkom 2017. bio ujedno i zadnji put da se taj brod vidjelo u operativnom stanju.

Prostor zrakoplovne baze Hmeimim na sjeveru međunarodnog aerodroma Latakija

Treba napomenuti kako se baš od kolovoza 2015. krenulo glasnije spominjati i zrakoplovnu bazu Hmeimim, smještenu na sjeveroistočnoj strani kompleksa međunarodne zračne luke Latakija, kod naselja Hmeimim, oko 15 km jugoistočno od samog obalnog grada Latakija. Prema ugovoru sa sirijskim vlastima od 26. kolovoza 2015. godine, Ruska Federacija je počela besplatno koristiti (a onda i užurbano razvijati) ovaj kompleks na neodređeno vrijeme – a on je uskoro postao i okosnicom žestokih ruskih zrakoplovnih djelovanja u građanskom ratu u Siriji. Osim što je prostor baze završio pod punom ruskom nadležnošću, tamošnje vojno osoblje i njihove obitelji dobili su diplomatski status u Siriji, te je Rusija preuzela i kompletno osiguravanje prostora ovog ovećeg vojnog kompleksa.

Domet sustava S-400 u Siriji

To je bilo dodatno pojačano i nakon 24. studenoga 2015. godine, kada je turska protuzračna obrana u pograničnoj zoni Turske i Sirije srušila ruski borbeni zrakoplov Su-24M – da bi Rusija na prostor zračne baze Hmeimim 26. studenoga rasporedila i moderni protuzračni sustav S-400, dok je pred luku Tartus bila upućena tadašnji ponos ruske flote, krstarica „Moskva“, opremljena brojnim raketama sustava S-300 (što joj nije pomoglo 14. travnja 2022. pred obalama Ukrajine, kada je završila na dnu Crnog mora). Ova raspoređivanja napredne ruske protuzračne tehnike uvelike su zatvorila sirijski zračni prostor za susjede i vanjske vojne sile (osim za Izrael, koji se pokazao iznimno snalažljivim u probijanju takve obrane) – da bi uskoro stigle i vijesti o dodatnom zatvaranju pomorskog prostora pred obalama Sirije, kada su od 15. studenoga 2016. kod luke Tartus bile raspoređene ruske snage opremljene raketnim sustavima K-300P Bastion-P.

Namjenski građeni dronovi trebali su izbaciti bombe po zrakoplovnoj bazi

Tijekom studenoga 2016. u zračnoj bazi Hmeimim privremeno su bili stacionirani i zrakoplovi s ruskog nosača „Kuznjecov“, nakon niza incidenata na brodu koji su onda doveli do njegova odlaska na za sada „beskonačni“ remont – da bi 6. siječnja 2018. godine ondje bio zabilježen i prvi javno poznati operativni napad jatom dronova. Tom je prilikom 13 besposadnih letjelica navodno izvelo automatizirani prilaz bazi Hmeimim, da bi onda pod ručnim vođenjem izvele same napade, za čiju je provedbu Rusija optužila državu s „visokotehnološkim sposobnostima za davanje satelitske navigacije i daljinskog upravljanja“, spominjući istodobno izvidničko djelovanje američkih zrakoplova Poseidon-8 u regiji. Takvi inventivni napadi raznim dronovima ondje su se ustrajno bilježili i tijekom idućih godina, da bi se posljednju takvu situaciju spominjalo u veljači 2025. godine, kada su takvi oblici ratnih djelovanja već svima postali dobro poznati s bojišta u Ukrajini.

Kraj ruskih djelovanja u Siriji

Ulaz u bazu Hmeimim, bez portreta Bashara Al-Assada, 18. prosinca 2024. godine

Bitno pojačanu funkciju ruske baze u Tartusu jasno je označilo i već spomenuto ugovaranje dodatnih 49 godina korištenja ovog kompleksa, koje je Vladimir Putin nakon duže parlamentarne procedure konačno potpisao u prosincu 2017. godine. Ipak, izgleda da nije došlo do bitnijih ruskih ulaganja u civilni i vojni dio luke, a baziranje vojnog brodovlja otežavala je slaba opremljenost luke i nedostatak pravih brodograđevnih kapaciteta za veće zahvate održavanja ratnih brodova. Konačno, 3. prosinca 2024. godine, u kontekstu šireg sloma dotadašnjeg sirijskog režima, ruske mornaričke vlasti odlučile su iz sigurnosnih razloga naložiti isplovljavanje iz Tartusa svojim preostalim brodovima (tri fregate, podmornica i dva pomoćna broda), kao što je do 7. prosinca započelo i ubrzano zračno evakuiranje ljudstva i opreme iz zrakoplovne baze Hmeimim kod Latakije. Dok se 8. prosinca 2024. čulo o stavljanju osiguranja luke Tartus u stanje visoke pripravnosti, navodno je baš tog dana iz zračne baze Hmeimim i tadašnji predsjednik Sirije Bashar al-Assad pobjegao prema svom novom domu u Moskvi.

Ahmad al-Sharaa u Moskvi 15. listopada 2025. godine

Zato su do 6. siječnja 2025. sva ruska plovila napustila Mediteran – a status vojnog dijela luke Tartus ostao je prepušten pregovorima, baš kao i status zrakoplovne baze Hmeimim. Usprkos djelovanju ruskog predstavnika za Bliski istok Mihaila Bogdanova (kojega je 29. siječnja 2025. primio novi sirijski predsjednik Ahmad al-Sharaa), a onda i telefonskom razgovoru vrha sirijske i ruske države 12. veljače 2025. godine, tijekom prve polovice 2025. godine luka Tartus izgledala je uvelike ispražnjena, iako je povremeno pružala usluge ruskim ratnim brodovima u prolasku. Razgovori su se dodatno intenzivirali, prvo odlaskom novog sirijskog ministra vanjskih poslova Assada Hassana al-Shaibanija u Moskvu 31. srpnja 2025., a onda i posjetom sirijskog predsjednika Ahmada al-Sharaae 15. listopada 2025. godine. Kroz to se vrijeme iskristalizirao je i stav da Rusija neće nastaviti prisutnost u Siriji ako se o tome ne postigne sporazum s lokalnim vlastima, kao i o tome da bi se preostali vojni kompleksi mogli zajednički koristiti u humanitarne svrhe te za dopremu humanitarne pomoći.

Asaad Hassan al-Shaibani u vojnom dijelu luke Tartus

Svi ti razgovori bili su nastavljeni i tijekom ponovljenog posjeta Moskvi sirijskog ministra vanjskih poslova al-Shaibanija 24. prosinca 2025. godine, kao i sirijskog predsjednika al-Sharaae 28. siječnja ove godine – te posjetom ruske delegacije Siriji 4. veljače 2026. godine. Novo stanje tih međudržavnih odnosa objavljeno u nedjelju 9. kolovoza tek treba zaživjeti, kao što ostaje za vidjeti i uspješnost provedbe prijelaznog perioda, zakazanog za iduća tri mjeseca – čije je odbrojavanje započeo i jučerašnji posjet sirijskog ministra vanjskih poslova Asaada Hassana al-Shaibanija kako prostoru luke Tartus, tako i međunarodnom aerodromu u Latakiji te tamošnjoj zrakoplovnoj bazi Hmeimim.

* Ovaj tekst dio je serijala – vojne analize dana na portalu Jutarnjeg lista. Objavljen je 11. kolovoza 2026. pod nazivom “Kraj jedne ere. Nakon 20 mjeseci postala je jasna sudbina zadnjeg ruskog uporišta na Mediteranu” i u originalnom obliku može se naći na adresi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/sirija-preuzima-tartus-i-hmeimim-uz-tromjesecni-prijelaz-i-nove-aranzmane-15735903

Tek što je predsjednik Sirije Bašar al-Asad svrgnut s vlasti, u Europi se prošlog ponedjeljka (od 09. prosinca) ponovno pokrenula rasprava o prihvatu sirijskih izbjeglica i njihovom trenutnom statusu.

“Ministarstvo unutarnjih poslova dalo je uputu svojim nadležnim službama da i mi u ovom trenutku, privremeno, obustavimo zahtjeve za azilom za državljane Sirije dok se eventualno ne donese neka odluka na razini Europske unije,”

rekao je Božinović novinarima tog ponedjeljka, napomenuvši kako „Hrvatska time slijedi poteze drugih članica EU-a.“

Naime, dok su još u Damasku odjekivali pucnji te slavlja zbog pada omraženog režima, dio zemalja Europske unije odmah su objavile da se zaustavlja dodjela azila sirijskim državljanima.

“Kada govorimo konkretno o Sirijcima, oni su izbjegli od jednog opresivnog režima, režima koji je ubijao vlastite građane, režima koji je koristio i kemijsko oružje protiv svojih građana. Taj režim više ne postoji nakon više od pola stoljeća koliko je vladala dinastija al-Asad i nadamo se svi skupa da će situacija u Siriji omogućiti da se Sirijci vrate u svoju zemlju, što je u interesu, ja bih kazao, svih”,

rekao je ministar Božinović.

Odluka, koja će utjecati na desetke tisuća otvorenih zahtjeva, odražava rastuću potporu diljem kontinenta desničarskim strankama koje se protive useljavanju ili ga žele ograničiti, piše Reuters. U kontekstu snažnog napretka stranaka krajnje desnice na nedavnim izborima na europskom kontinentu, njemačkoj, austrijskoj, švedskoj, danskoj, norveškoj i belgijskoj vladi nije trebalo ni 48 sati da odluče obustaviti zahtjeve za azil sirijskim državljanima. Njemačka je 2015. godine, na vrhuncu građanskog rata u Siriji, širom otvorila svoja vrata velikom broju tražitelja azila, a sada je dom za gotovo milijun Sirijaca, što je njihova najveća zajednica u Europi. Njemačko Ministarstvo unutarnjih poslova priopćilo je da neće obrađivati ​​zahtjeve za azil sve dok ne bude jasniji politički razvoj događaja u Siriji. Naime, nije tajna da u Europi raste antiimigrantsko raspoloženje, o čemu govore izborni rezultati krajnje desnih, antiimigracijskih stranaka. Primjer Nizozemske često se uzimao kao najočitiji primjer, I druge zemlje, uključujući Norvešku i Austriju, objavile su da će obustaviti sirijske zahtjeve, a Francuska je objavila da se nada da će uskoro donijeti sličnu odluku. Norveške imigracijske vlasti priopćile su da se zahtjevi Sirijaca za azil privremeno neće ni odbijati ni prihvaćati.

Danska je pauzirala obradu zahtjeva i rekla da će Sirijcima, čiji su zahtjevi već odbijeni i kojima je određen rok za odlazak, dopustiti da ostanu dulje zbog trenutačne neizvjesnosti. Austrijski kancelar Karl Nehammer naložio je svom ministru unutarnjih poslova da obustavi sve sirijske zahtjeve za azil i spajanje obitelji, kao i da preispita slučajeve u kojima je azil odobren. Talijanska vlada također je pauzirala obradu sirijskih zahtjeva za azil. “Vlada je odlučila, slično kao i drugi europski partneri, obustaviti postupke po zahtjevima za azil iz Sirije”, stoji u vladinom priopćenju nakon sastanka šefice vlade Giorgie Meloni i nekih ministara o Siriji. Grčka je stopirala zahtjeve za azil za oko 9.000 Sirijaca, rekao je Reutersu izvor iz grčke vlade. Švicarska je isto odlučila suspendirati odluke o azilu za Sirijce, objavile su savezne vlasti. “SEM obustavlja postupke i odluke o azilu za sirijske tražitelje azila do daljnjega“, objavilo je Državno tajništvo za migracije na društvenoj mreži X. I Velika Britanija je donijela takvu odluku dok procjenjuje trenutačnu situaciju, izvijestio je Bloomberg pozivajući se na glasnogovornika vlade.

Pitanje migranata u Europi ovime će se i dodatno zaoštriti jer, poznato je iz krugova bliskih policiji, mnogi ilegalni migranti koji protuzakonito prelaze naše granice govore da su iz Sirije. Kako u pravilu svi tvrde da su dokumenti izgubljeni na putu, među Sirijce se pokušavaju „ubaciti“ i državljani drugih arapskih ili bliskoistočnih zemalja čiji je cilj „dokopati se„ neke od razvijenih zemalja Zapadne Europe.

Da taj problem neće biti lako riješen govori i tekst koji je objavi portal Deutshe Welle koji naglašava da je u Njemačkoj skoro milijun Sirijaca. Većina sirijskih izbjeglica u Njemačkoj su muškarci, a samo oko 41 posto su žene. Istodobno, Sirijci u Njemačkoj su mlađi od opće populacije: njihova prosječna dob je oko 25 godina. Pritom ih je 37 posto maloljetnih. Prema podacima Saveznog ureda za migracije i izbjeglice, više od 60 posto onih koji su zatražili azil u Njemačkoj između 2017. i 2023. bili su u braku. Mnogo djece sirijskih izbjeglica rođeno je u Njemačkoj: od 2019. (kada je istraživanje počelo) do 2024. rođeno je oko 56.200 djece. Više od 60 posto Sirijaca koji su od 2015. zatražili azil u Njemačkoj su Arapi, a oko trećina pripada kurdskoj manjini. Jasna većina, više od 90 posto, su muslimani, manje od dva posto su kršćani, a oko jedan posto su Jezidi. DW, između ostalog ističe kako ljudi iz Sirije imaju posebno važnu ulogu u zdravstvenom sektoru, gdje preuzimaju poslove za koje nedostaje radne snage. Mnogi su se uspjeli zaposliti u području njegovatelja, posebno kroz specijalizirane programe osposobljavanja. Ako se sada žele ili moraju vratiti u svoju domovinu – kako već zahtijevaju neki njemački političari – trenutni nedostatak kvalificirane radne snage u zdravstvenom sektoru će se pogoršati. Savezno Ministarstvo zdravlja žali se da je već sada oko 200.000 radnih mjesta u oblasti njege nepopunjeno. Problem sirijskih migranata dodatno su pojačali intenzivni izraelski napadi na sirijsku mornaricu, zrakoplovstvo, te razne vojne instalacije. IDF je tako prešao liniju razdvajanja koja na Golanskoj visoravni još od Yom Kipurskog rata 1967 godine. Podsjetimo Golanska visoravan, strateški je položaj na okupiranom sirijskom teritoriju i tamo je, u okviru misije UNDOF jedno vrijeme bio i hrvatski kontingent plavih kaciga koji je povučen početkom sirijskog građanskog rata 2013.

Posebni izaslanik UN-a za Siriju osvrnuo se na zabrinutost zbog sirijske pobunjeničke skupine Hayat Tahrir al-Sham (HTS) koju su brojne zemlje proglasile terorističkom skupinom, poručivši da je prerano za povratak izbjeglica, dok je situacija u zemlji i dalje “dinamična”. “Stvarnost je takva da su HTS i druge naoružane skupine slale dobre poruke sirijskom narod – poruke jedinstva, uključivosti“, rekao je Geir Pedersen na brifingu u sjedištu UN-a u Ženevi. “Iznimno je važno da se ne dogodi nikakva akcija nekakvog međunarodnog aktera koji uništava mogućnost da se transformacija u Siriji dogodi“, dodao je, govoreći o potezima Izraela da proširi tampon zonu unutar zemlje. Specijalni izaslanik UN-a za Siriju nazvao je izraelske napade „veoma zabrinjavajućim razvojem situacije“. „Nastavljamo pratiti izraelske aktivnosti i bombardiranja na sirijskom teritoriju. To mora prestati“, izjavio je Pedersen i dodao kako  sukob u Siriji nije završen, ukazujući na nastavak sukoba na sjeveroistoku između Sirijske nacionalne armije, koju podržava Turska, i pretežno kurdskih Sirijskih demokratskih snaga (SDF).

Nakon završetka sastanka ministara unutarnjih poslova država članica EU-a, održanog u Bruxellesu u četvrtak, 12. prosinca, na kojem je glavna tema bila posljedice pada režima Bašara al-Asada na migrantske tokove prema Europi, ponovno se oglasio ministar Božinović ponavljajući da odluke o obustavi davanja azila  sirijskim izbjeglicama nije bila preuranjena:

“Međutim, Europska unija, odnosno te države, morale su reagirati i poslati poruku kojom se želi ohrabriti sve one koji su sada aktivni u definiranju onoga što bi trebala biti sirijska stvarnost da su to njihovi građani, ali i poruka tim istim građanima da ono što su naučili u izbjeglištvu u Europi pokušaju investirati u vlastitu državu”.

U Hrvatskoj je tom odlukom zamrznuta obrada 53 zahtjeva. Od 2015. godine azili u Hrvatskoj dobilo je 537 sirijskih izbjeglica, navodi MUP RH. Predsjednica EK Ursula von der Leyen najavila je dodatnu humanitarnu  pomoć u iznosu od 160 milijuna eura, kao i dodatne pošiljke hrane, skloništa i medicinskih potrepština za sirijske izbjeglice.

Da bi ispravno sagledali današnje krizno stanje po pitanju sirijske pokrajine Idlib – bojišta koje bi Tursku moglo uvući u direktni sukob s ruskim te iranskim postrojbama – treba se vratiti ponešto u prošlost. Naime, već godinama Turska u Siriji tjera vlastitu politiku, suštinski neovisnu o svim turskim saveznicima. Još od rušenja ruskog borbenog aviona 2015. godine i onda turskog približavanja Rusiji, pokazalo se nužnim za ikakvo ozbiljno djelovanje na terenu u Siriji provoditi i stalno usuglašavanje s ondje stacioniranim snagama Ruske Federacije. Tijekom više takvih situacija, Rusija je u praksi prešutno dozvoljavala teritorijalna širenja turskog utjecaja, ali na račun prešutne turske podrške jačanju režima Bashara al-Assada u Damasku. Ova praksa se dobro vidjela sredinom 2016. godine tijekom operacije “Štit Eufrata”, kada su turske snage od dijela svoje granice odbacile Islamsku državu te YPG postrojbe sirijskih Kurda. Već tada je bilo jasno da Ruska Federacija svojim S-400 sustavima praktično kontrolira zračni prostor sjevera Sirije, pa je toleriranje turskih djelovanja u pojasu mjesta al-Bab i Jarablus došlo temeljem tihog okončanja turske podrške pobunjenicima na istoku Aleppa – čime je olakšano režimsko osvajanje tog grada uz rusku i iransku podršku.

Idlib kao centar događanja

I tu onda polagano dolazimo do pitanja regije Idlib. Naime, tijekom većine rata u Siriji upravo je provincija Idlib, odnosno njeni dijelovi pod pobunjeničkom kontrolom, predstavljala prostor na koji je režim u Damasku sustavno selio pobijeđene pobunjenike, kada bi se igdje u drugim krajevima Sirije uspješno obračunao s njihovim oružanim otporom. U svibnju 2017. Idlib je bila jedna od četiri tzv. deeskalacijske zone u Siriji, ugovorene tijekom pregovora Rusije, Irana i Turske u Astani. Taj diplomatski okvir, prvotno zamišljen da olakša provedbu primirja, trebao je trajati šest mjeseci (od sredine 2017. do početka 2018. godine), s mogućnošću produženja. Tada su bile zamišljene ukupno 4 takve sigurne zone: (1) regija Idlib, (2) područje Rastan u guvernoratu Homs, (3) istočna Ghouta kod Damaska i (4) područje na jugu Sirije koje je obuhvatilo dijelove guvernorata Daraa i Quinetra). Pri ovim dogovorima izričito se preskočilo američku zonu oko mjesta al-Tanf, kao i pojedine pobunjeničke zone na sjeveru i istoku Sirije, oko kojih se nastavilo ratovati paralelno sa suzbijanjem Islamske države. Bitno je napomenuti kako su granice ovih deeskalacijskih zona obilježavale turske, ruske i iranske kontrolne točke, koje su jedno vrijeme držale te prostore izvan ruku režima u Damasku. No, to nije dugo potrajalo.

Početkom 2018. Turska je opet trebala rusku podršku na sjeveroistoku Sirije, ne bi li se pod ruskim protuzračnim kišobranom neometano potisnulo kurdske snage YPG iz prostora Afrina – kada je operacijom “Maslinova grančica” proširena turska okupirana zonu na sjeveru Sirije zapadno od granica dosegnutih 2016. godine, i ugašena osnova za uspostavu ikakve kurdske prisutnosti na tom odsjeku tursko-sirijske međunarodne granice. Kako izgleda, naknada za ovo je došla u prepuštanju režimskim snagama pojedinih istočnih krajeva zone Idlib, u kojoj je Turska teorijski garantirala sigurnost. Po istom uzorku, uz tek formalne proteste Turske, prošao je i obračun režima u Damasku s preostale tri deeskalacijske zone do sredine 2018. godine (s 1. siječnja 2019. bile su i službeno ukinute), a velik broj nepomirljivih pobunjenika iz tih krajeva ponovo je završio autobusima prevezen na prostor Idliba gdje su vlast držali borci negdašnje al-Qaedi bliske al-Nusra Fronte, od siječnja 2017. ujedinjeni pod nazivom Hayat Tahrir al-Sham (HTS). U takvoj je situaciji postalo jasno da za režim u Damasku i njegove strane saveznike na dnevni red uskoro dolazi i kompletno osvajanje zone Idliba. Nova sigurnosna jamstva za Idlib pokušalo se uspostaviti kroz sporazum u Sochiju, postignut 17. rujna 2018. između Turske i Ruske Federacije. Njime su nanovo definirane granice zaštićene zone, utvrđena je i provedba demilitarizacije područja pod turskom nadležnošću (odlazak HTS i razoružavanje ostalih borbenih skupina), dogovoren je civilni promet negdašnjim važnim prometnicama M4 i M5 (od obale na istok Sirije, te od Damaska do Aleppa), kao i uspostava kontrolnih točaka – turskih na pobunjeničkoj strani crte razdvajanja, te ruskih i iranskih na režimskoj strani. Pojedini dijelovi sporazuma, posebno obuzdavanje snage islamista na prostoru Idliba, nikad nisu provedeni, što je režimu u Damasku i njegovim saveznicima itekako dobro poslužilo za opravdavanje nastavka tamošnjih borbenih djelovanja.

Režimsko grickanje granica zone

Pojedine turske kontrolne točke na granicama područja Idlib

Sukobi su od travnja do kraja kolovoza 2019. bili koncentrirani na jug zone Idlib, u području grada Khan Sheikhouna. Ondje su režimske snage  u okviru operacije “Zora Idliba” mjesecima izmjenjivale vatru i položaje s islamistima HTS, napredujući iznimno polagano i teško. Pri tome je na kraju bio osvojen južni dio formalno sigurne zone, a u opkoljenju iza režimskih linija ostala je i turska kontrolna točka kod mjesta Morek, što nije izazvalo bitnijih odgovora službene Ankare. Dapače, sve to je poslužilo kao uvod u posljednju veću rundu tursko-ruskog usklađivanja djelovanja i interesa, vidljivu u listopadu 2019. godine tijekom turske vojne operacije nazvanje “Proljeće mira”. Tadašnja uspostava turske pogranične zone između gradova Tal Abyad i Ras-al-Ayn uvelike se oslanjala na uzmak Sjedinjenih Američkih Država, koje su na cjedilu ostavile američke kurdske saveznike u Siriji. Tursko napredovanje je ujedno dovelo i do sporazuma Kurda i režima u Damasku, čime je proširen režimski utjecaj na sjeveru i istoku Sirije, uz rusko posredovanje i uspostavu daljnjih ruskih kontrolnih točaka na crtama dodira snaga. Rješavanjem stanja na sjeveroistoku Sirije i povratkom Kurda u političke krugove režima u Damasku, krajem 2019. je ostalo još samo pitanje područja Idlib, čija je iduća faza vojnog podčinjavanja započela krajem 2019. godine.

Operacija “Zora Idliba 2” razmontirala je sirijsku islamističku oporbu

Računajući na do tada demonstriranu dobru volju Turske, izgleda da Rusija nije očekivala veće potrese kad su započele režimske vojne operacije na jugu Idliba, sredinom prosinca 2019. godine. No, za razliku od borbi oko mjesta Khan Sheikhoun, ovoga puta je režimsko napredovanje uz prometnice M4 i M5 krenulo bljeskovito, ostavljajući malo vremena za reakcije iz inozemstva ili ugovaranje ikakvih diplomatskih koncesija. Ne samo da je do sredine veljače 2020. godine režimskom operacijom “Zora Idliba 2” 7. veljače bilo osvojeno mjesto Saraqib – te 11. veljače nakratko uspostavljen godinama prekinut promet na ruti M5, od Damaska do Aleppa – već su režimske snage uspjele i u širem okolišu Aleppa pobunjenike odmaknuti izvan dometa raketnog naoružanja, čime je grad po prvi puta bio stvarno miran od 2012. godine. Dapače, režimski uspjesi uz čitavu južnu te istočnu stranu zone Idlib bili su takvi da se niz turskih kontrolnih točaka našao opkoljen daleko iza crte bojišnice, režimske snage došle su u poziciju napada i na sam grad Idlib, a čitavoj je demilitariziranoj zoni zaprijetio faktični raspad.

Tijekom završnih dijelova ovih operacija, tijekom veljače ove godine, u više odvojenih incidenata stradao je i veći broj turskih vojnika – prvo 3. i 10. veljače, što je službenoj Ankari dalo pokriće za uvođenje većeg kontingenta ljudi i opreme u Idlib, uz provedbu niza uzvratnih vojnih napada. O turskoj vojnoj akciji protiv sirijskog režima turski predsjednik Erdogan pričao je još krajem siječnja, no u subotu 15. veljače to se pretvorilo u konkretan rok do kraja veljače za prestanak borbenih djelovanja u Idlibu i povratak stanja na ono iz doba sporazuma u Sochiju 2018. godine, da bi zaoštravanje stanja već 19. veljače dovelo do njegovih najava neposredno predstojeće turske vojne intervenciju u Idlibu. Nakon dodatnih stradavanja turskih vojnika 20. veljače (sada uključenih u borbena djelovanja), a onda dodatno 22., pa još 24. i posebno 27. veljače (barem 33 poginula turska vojnika), postalo je jasno da turske zahtjeve i stvarno neće biti lako postići bez opsežnijih vojnih djelovanja. Prekretnicu je na kraju predstavilo minimalno 55 poginulih i mnogo ranjenih turskih vojnika do kraja veljače u području Idliba, što je 1. ožujka dovelo do početka te šire turske vojne osvete, nazvane “Operacija Proljetni štit”.

Sudbonosni kraj veljače

Grčka privremeno suspendira pravo azila

Petak, 28. veljače, obilježila su dva odvojena procesa. Kao prvo, tu se postavilo pitanje izbjeglica iz Sirije. Naime, uspješne režimske vojne operacije u području Idlib tijekom posljednjih mjeseci na bijeg su pokrenule ukupno oko milijun novih izbjeglica, koje Turska nije propustila u zemlju. No samo dan nakon pogibije ovog posljednjeg velikog turskog vojnog kontingenta u Siriji, službena Ankara objavila je kako uz do sada zbrinutih oko 3,7 milijuna sirijskih izbjeglica ne može hraniti dodatne, te će zato otvoriti granicu sa Sirijom i tijekom 72 sata propuštati sirijske izbjeglice u Europu. Iako izgleda da granica sa Sirijom ipak nije bila otvorena, na granice Turske s Grčkom i Bugarskom, te na pojedine grčke otoke, počeli su još u petak pristizati migranti. Iako su turski službeni izvori spominjali kretanje i do 80.000 ljudi, u nedjelju 1. ožujka iz grčkog Ministarstva migracija čulo se kako je spriječeno 9.600 migranata u pokušaju prelaska granice, dok je na istočne egejske otoke Lesbos, Samos i Chios stiglo njih oko 500. Iako pravi brojevi migranata u kretanju još nisu jasni, ipak izgleda da među njima ne prevladavaju izbjeglice iz Sirije, već uobičajena mješavina Afganistanaca, Iranaca, Pakistanaca, te niza drugih nacija. Suočena s valom ljudi, Grčka je u nedjelju, 1. ožujka, na mjesec dana suspendirala zaprimanje novih zahtjeva za azilom, kako je to u večernjim satima na na Twitteru objavio grčki premijer Kyriakos Mitsotakis, opisujući da se službena Atena pri tome pozvala na članak 78.3 Ugovora o funkcioniranju Europske unije (TFEU), odredbu namijenjenu za krizne situacije.

I dok se u nedjelju od Mitsotakisa čulo: “Granice Grčke su vanjske granice Europe. Mi ćemo ih štititi.“, turske igre s izbjeglicama kao sredstvom pritiska na Europu već su se odrazile i na NATO savez. Naime, Turska je još u četvrtak, 27. veljače, zatražila i konzultacije s NATO saveznicima prema članku 4 Washingtonskog sporazuma. Tijekom konzultacija u petak nije postignut konsenzus oko podrške Turskoj, ali ni o samoj zajedničkoj izjavi NATO saveza. Razlog tome treba tražiti u grčkom vetu na turska traženja, budući da NATO nije u obzir uzeo traženje Grčke da se u izjavu unese i dio kojim bi se Tursku podsjetilo na obvezu poštivanja Deklaracije EU-Turska o kontroli migriranja izbjeglica iz ožujka 2016. godine. Dok je to pitanje na kraju riješeno, pa je kasno u petak 28. veljače NATO izašao s načelnom potporom Turskoj (osuđeni su zračni napadi režima iz Damaska i njegovih ruskih saveznika, te je pozvano na deeskalaciju stanja u Siriji) – Savez ipak nije pokazao apetit za ispunjavanje turskih traženja po pitanju pomoći u sferi protuzračne obrane, prikupljanja obavještajnih podataka i drugoga.

Turska besposadna letjelica srušena 25. veljače nad Idlibom, Dadikh nedaleko mjesta Saraqib

Sve to nije mnogo utjecalo na turska vojna djelovana na prostoru Idliba, za koja je u nedjelju 1. ožujka objavljeno da su posljednjih dana obuhvatila uništavanje više od 103 tenka, 75 raznih oklopnjaka, 72 komada topničkog naoružanja, kao i rušenje dva zrakoplova sirijske vojske, 8 helikoptera, jedne bespilotne letjelice, te tri sustava protuzračne obrane – sve to uz uništavanje 9 vojnih skladišta i “neutralizaciju” oko 2.212 pripadnika sirijske vojske. Dok su sirijski izvori te iste nedjelje naveli rušenje tri turske besposadne letjelice nad Idlibom, od turskog ministra obrane Hulusi Akara moglo se čuti: “Ne namjeravamo se sukobiti s Rusijom. Naš je jedini cilj da sirijski režim okonča pokolj, čime će se spriječiti i zaustaviti radikalizacija i migracija“. No, ostalo je tu potpuno neizvjesno što će zapravo biti s područjem Idliba, tamošnjim stanovništvom i pobunjenim borcima. O tome bi 5. ožujka u Istanbulu trebali razgovarati predstavnici Njemačke, Francuske, Ruske Federacije i Turske (ako su uspiju okupiti, o čemu posljednjih dana ima sve više sumnji), a očekuje se i izvanredni sastanak ministara vanjskih poslova država EU – za kojeg još nije objavljen točan datum održavanja.

Dovršen je dvodnevni sastanak ministara obrane NATO država u Bruxellesu, sazvan za 24. i 25. listopada 2019. godine. Ovo burno zasjedanje dolazi samo nekoliko dana po velikim promjenama u Siriji, koja je kao tema zasjenila većinu sadržaja prvoga dana sastanka. Iako Sirija uopće nije bila na službenom dnevnom redu skupa, tek je teškom mukom tu bilo izbjegnuto otvaranje daljnjih vidljivih pukotina među državama saveznicama. Ova tema praktično je zaposjela čitav jučerašnji prvi dan NATO skupa u Bruxellesu.

Današnji jutarnji dio drugog dana sastanka prošao je nešto mirnije, doduše uz spomen bolne teme obrambenog financiranja (o kojoj pišemo zasebno), dostizanja planiranih sposobnosti, telekomunikacijske sigurnosti, te neizbježnog pitanja Afganistana – u kojem NATO i dalje zapravo ovisi o budućim odlukama Sjedinjenih Američkih Država, hoće li se povlačiti i s tog ratišta ili ipak ne. Napomenimo kako je ovo bio poljednji takav veći ministarski skup pred NATO summit zakazan za 3. i 4. prosinca ove godine u Londonu (što je također plod kompromisa da se 70. godišnjica Saveza proslavi izvan SAD, s umanjenim šansama za spektakularno postupanje Donalda Trumpa, predsjednika najveće NATO članice).

Sirijska zbrka

Dok NATO savez nema skupnu misiju u Siriji, već su ondje prisutne snage samo pojedinih država članica, ova je tema posljednjih tjedana itekako aktualna i u širim krugovima Saveza. Nakon što je 6. listopada američki predsjednik Trump promijenio stav oko savezništva sa sirijskim Kurdima, otvorio se prostor za tursku vojnu operaciju koja je na terenu započela 9. listopada ove godine. Tijekom prvog tjedna borbi počelo je povlačenje snaga SAD sa sjevera Sirije, a onda i pojedinih njihovih saveznika, da bi službeni Washington prošloga tjedna uveo i neke izvanredne sankcije Turskoj. Nakon gotovo dva tjedna borbi Turska je vojno osvojila oko polovice planirane “sigurnosne zone” između gradova Tel Abyad i Ras al Ayn na sjeveru Sirije, no u prazninu nastalu povlačenjem zapadnih snaga ispunile su postrojbe sirijskog režima i njihovih saveznika, dok je SAD u hodu promijenio mišljenje te ipak ostavio manji broj vojnika s idejom zadržavanja kontrole nad ključnom naftnom i plinskom infrastrukturom na sjeveroistoku Sirije (pod plaštem “zaštite tih postrojenja pred mogućim oživljavanjem Islamske države”). Na to je 17. listopada angažiranjem podpredsjednika SAD Mike Pencea i ministra vanjskih poslova SAD Mike Pompea sklopljeno petodnevno (150 sati) primirje između Turske i sirijskih Kurda, koje se 22. listopada praktično nastavilo na sporazum Turske i Rusije o Siriji – gdje je zadan dodatni rok od šest dana (180 sati) za povlačenje Kurda iz pograničnih krajeva koji zanimaju Tursku. Time je aktualni NATO skup završio usred sirijskih događanja, te posred napetih odnosa SAD, Turske i preostalih NATO članica.

Ova se tema u program NATO sastanka i formalno otvorila prijedlogom  nove njemačke ministrice obrane Annegret Kramp-Karrenbauer – kojoj je ovo ujedno i prvi NATO skup na kojem sudjeluje – da bi u Siriji zapravo trebalo uspostaviti sustav sigurnosne zone uz granicu s Turskom različit od dosada razmatranih (ljetos između SAD i Turske, te posljednjih dana između Rusije i Turske), sustav koji bi počivao na djelovanju međunarodne zajednice vjerojatno u nekakvom UN formatu. Ovakav prijedlog, kojeg ministrica zvana “AKK” izgleda nije baš usuglasila ni na domaćoj političkoj sceni, u igru je stavljen 22. listopada – vjerojatno paralelno s postizanjem dogovora Turske i Ruske Federacije u ruskome Sočiju. NATO članica Turska (ministar obrane Hulusi Akar), koja se po pitanju Sirije našla izolirana među državama saveznicama, načelno je podržala razgovore na ovu temu, baš kao i Sjedinjene Američke Države (ministar obrane Mark Esper), računajući da se time razvodnjava konkretna kriza u Siriji. Preostale NATO članice ispale su radikalno suzdržane, bez da je itko otvoreno podržao inicijativu. Kakav je stav zastupala Hrvatska – nije poznato, baš kao što se ni u utorak, 22. listopada, prilikom susreta s Karlom Erjavcem hrvatski ministar obrane Krstičević nije htio izjasniti na tu temu, jer, eto, “imat ćemo taj NATO sastanak” pa će sve biti jasnije. Po već prilično ustaljenom običaju, najvjerojatnije RH ni nije imala stav, nego se priklonila “većini”, koja god to većina u ovom slučaju bila.

Uglavnom, dok tursko izlaganje o stanju u Siriji nije naišlo na odobravanje, ipak nije bilo ni jasnog interesa da se NATO operativno miješa u Siriju kao skupna organizacija (mimo djelovanja “Globalne koalicije za pobjedu nad organizacijom ISIS”), a izostale su i bilo kakve naznake spremnosti slanja ljudi na to područje – čak i iz same Njemačke, čija je ministrica obrane imala planove i ideje. Ipak, ozbiljnost situacije dobro ilustrira i činjenica da je u pitanje bilo dovedeno i savezničko raspoređivanje proturaketnih sustava u Turskoj, gdje Italija kreće povlačiti svoje efektive (sustav SAMP/T raspoređen od lipnja 2016. navodno odlazi krajem godine u skladu s planom), dok Španjolska o tome još razmišlja (sustav Patriot raspoređen u Turskoj od 29. prosinca 2014. godine).

Ova je tema prilično temeljito u zapećak potisnula ocjenu razvoja NATO operativnih sposobnosti (tzv. inicijativa “četiri puta 30”), ali i najavljivane razgovore po pitanju hibridnih i kibernetičkih prijetnji te šire izdržljivosti nacionalnih sustava zemalja članica (tzv. “national resilience”), koje se prije skupa najavljivalo kao ozbiljne. Ove točke su na kraju došle na red tek kasnije u četvrtak, u okviru zajedničkih konzultacija NATO, Europske unije, Finske i Švedske. Osim pitanja obnove zajedničkih standarda za civilne telekomunikacije u NATO članicama (tzv. “baseline requirements for civilian telecommunications”) – s posebnim naglaskom na reguliranje i pitanja novih 5G sposobnosti u miru i ratu – navodno je bilo otvoreno i pitanje evaluacije političkih te sigurnosnih učinaka većih stranih investicija ili kupovina u telekomunikacijske sektore zemalja članica. Ova tema predstavlja tek dio šireg pitanja o utjecajima takvih tržišnih aktivnosti na NATO članice, gdje načelno spada i tema kineske gradnje Pelješkog mosta u Hrvatske, o kojoj u domaćim izvorima praktično pa nije bilo sustavnoga spomena. Slično u tišini prošlo je i pitanje urušavanja dosadašnjih kontinentalnih sustava kontrole naoružavanja, gdje prestanak važenja Ugovora o kontroli nuklearnog naoružanja srednjeg dometa (tzv. “INF treaty”) otvara prostor za širu utrku u naoružavanju i diže napetosti u Europi.

Ostala krizna žarišta

Dok je pitanje finaciranja obrane u NATO članicama postalo predmetom posebne rasprave početkom drugog dana ovoga skupa, treba spomenuti i da su temom razgovora ova dva dana u Bruxellesu bila i druga međunarodna krizna žarišta svijeta. Praktično se niti riječ nije službeno čulo o sudbini danas održanog sastanka Komisije NATO-Gruzija. No, o Afganistanu se moglo čuti sve najbolje – suradnja se nastavlja, kao i financiranje tamošnjeg sigurnosnog sustava. Aktualno povlačenje snaga SAD iz Afganistana još nije počelo prizvoditi javno vidljive učinke među NATO saveznicima kojih ukupno ima oko 16.000 u toj zemlji. Dok NATO nastavlja svoja djelovanja u Afganistanu, postavljajući tu jasnu razliku prema Siriji u kojoj NATO ne djeluje direktno (nego je prisutan tek kao dio spomenute “Globalne koalicije za pobjedu nad organizacijom ISIS”) – napominje se tek kako Savez iščekuje rezultate nedavno provedenih predsjedničkih izbora, koji zapravo već i sami za sebe predstavljaju političku trakavicu s teško predvidivim ishodom.

Dok službeni Washington svakodnevno odjekuje skandalom po pitanju odnosa SAD i Ukrajine – sigurnosno-političkim ucjenama koje su temeljem provedbe postupka kongresnog opoziva američkog predsjednika Donalda Trumpa – NATO je po pitanju ove države bitno suzdržaniji. Ne ulazi se mnogo u pitanja bilateralne podrške pojedinih zemalja članica ovoj državi u ratu s Ruskom Federacijom, a glavni tajnik Stoltenberg tek je naznačio da uskoro slijedi posjeta NATO delegacije Kijevu i Odesi, kao i susreti s tamošnjim predsjednikom Volodymyrom Zelenskyim. Danas je bio održan i službeni sastanak Komisije NATO-Ukrajina, na kojem se pričalo o podršci razvoju te reformama ukrajinskih oružanih snaga, posebno po pitanju sposobnosti zapovijedanja i nadzora, obrane od kibernetičkih prijetnji, te razvoja ukrajinskih mornaričkih sposobnosti na Crnome moru.

Nakon što se jučer moglo čuti kako je Turska potpuno spremna za vojna djelovanja u Siriji, te da se ta država neće dati omesti američkim prijetnjama, danas popodne su turske snage i krenule u vojnu operaciju na sjeveroistoku Sirije, nazvanu “Izvor mira”. Kako je nakon dvodnevne posjete Srbiji danas objavio turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan putem Twittera: “Naše turske Oružane snage sa Sirijskom nacionalnom armijom započele su operaciju Izvor mira protiv terorističkih organizacija PKK/YPG i Daesh na sjeveru Sirije. Naš cilj je izbrisati ovaj teroristički koridor, koji pokušavaju uspostaviti na našoj južnoj granici, te donijeti mir i sigurnost u regiju“. Nadalje, on je opisao i turske vojne ciljeve: “Operacijom Izvor mira mi ćemo eliminirati terorističke prijetnje prema našoj državi. Sigurnom zonom koju ćemo uspostaviti osigurat ćemo povratak sirijskih izbjeglica u njihovu zemlju. Zaštitit ćemo teritorijalni integritet Sirije, a spasiti ljude ove regije iz kandži terora“. Kao protivnici prema kojima je usmjerena ova vojna operacija navedeni su prvenstveno organizacije Daesh (Islamska država),te PKK/KCK/PYD-YPG, sklop kurdskih stranaka sa svojim vojnim krilima.

Trump i turska intervencija

Iako je predsjednik Donald Trump još u ponedjeljak prijetio Turskoj ako pretjera u “čišćenju” sjevera Sirije, jučer je njegov ton na društvenim mrežama bio tek ponešto suzdržaniji. Priznajući povlačenje snaga SAD iz Sirije, Trump samo tvrdi kako to nije izdaja saveznika, budući da će se nastaviti s davanjem nekakve pomoć u novcu i oružju. Ujedno, Tursku se upozorava da bi nepotrebne borbe mogle biti pogubne za njihovu ekonomiju i valutu – iako to u ovoj situaciji ne izgleda ikakvim ozbiljnim sredstvom odvraćanja ili pritiska. Danas se priča donekle promijenila, tako da je Trump i prije turskoga napada svoj fokus već prebacio na standardnu floskulu o Bliskom Istoku (baš kao što se voli pričati i za Balkan) kao tradicionalnom prostoru nekakvih sukoba uz ponavljanje zahtjeva da Turska ujedno od Kurda preuzme zarobljene borce Islamske države – posebno i one strance koje Europa ne želi primiti natrag kući.

Nakon toga, baš u vrijeme kada je Turska i službeno obavijestila svjetske sile o započinjanju svoje vojne operacije, Trump se na Twitteru iz nekog razloga krenuo osvrtati na ulazak SAD u Irak 2003. godine, povezujući i to s raznim razlozima zbog kojih baš on sada mora voditi povlačenje SAD s Bliskog istoka, zanemarujući vlastitu nacionalnu sigurnost, te saveznike koji ovise o snagama SAD. Na samu tursku intervenciju osvrnuo se priopćenjem oko 19 sati po našem vremenu, napomenuvši: “Ovoga jutra Turska, NATO članica, napala je Siriju. SAD ne podržavaju ovaj napad i pojasnile su Turskoj da je ova operacija loša ideja. U tom području nema američkih vojnika. Od prvog dana kada sam ušao u političku arenu, pojasnio sam da ne želim voditi te beskrajne i besmislene ratove – posebno one koji ne koriste SAD-u. Turska se obvezala štititi civile, štititi vjerske manjine, uključujući kršćane, i osigurati da ne dođe do humanitarne krize – i mi ćemo tražiti da se toga pridržavaju. Uz to, Turska je sada odgovorna osigurati da svi zarobljeni ISIS-borci ostanu u zatvoru, i da se ISIS ne obnovi na bilo koji način u bilo kojem obliku ili formi. Očekujemo da se Turska pridržava svih svojih obveza i nastavljamo pratiti situaciju“.  U skladu s prethodnim najavama, tijekom večeri se čuje i o mogućim američkim sankcijama za Tursku (usmjerenim na pojedine turske političare, energetiku, vojnu suradnju), koje bi mimo Donalda Trumpa mogle biti izglasane u Kongresu SAD višestranačkom većinom otpornom na predsjednički veto. O svemu tome sutra bi iza zatvorenih vrata trebalo raspravljati i Vijeće sigurnosti UN-a, na zahtjev 5 europskih država (Francuske, UK, Njemačke, Belgije i Poljske), dok će u subotu 12. listopada turska invazija sjevera Sirije biti na dnevnome redu izvanrednog zasjedanja Arapske lige u Kairu, koje je danas sazvao Egipat.

Dok se danas ujutro tuski predsjednik Erdoğan o svemu čuo s ruskim predsjednikom Putinom, tursko Ministarstvo obrane je na Twitteru objavilo kako je o predstojećoj vojnoj operaciji tek oko 14 sati po lokalnom vremenu obavijestilo Sjedinjene Američke Države, Rusku Federaciju, Veliku Britaniju, Njemačku, Francusku, Italiju, NATO i Ujedinjene narode. Predstavnici stalnih članica Vijeća sigurnosti UN bili su danas pozvani u Ministarstvo vanjskih poslova, te upoznati s detaljima operacije koja je počela u 16 sati po lokalnome vremenu. Prema turskom ministru vanjskih poslova Mevlutu Cavusogluu, režim u Damasku je bio obaviješten uručivanjem diplomatske note u njihov konzulat u Istanbulu. Erdoğan je o predstojećim vojnim koracima obavijestio i vodstva glavnih turskih stranaka, te ih je pozvao da podrže vojna djelovanja na prostoru Sirije istočno od Eufrata. Sirijski režim u Damasku osudio je tursku akciju ističući da “Agresivno ponašanje Erdoğanova režima jasno pokazuje turske ekspanzionističke ambicije na teritoriju Sirijske Arapske Republike i ne može biti opravdano ikakvim argumentima“. Ujedno se iz Damaska nije propustilo ni dometnuti kako se odgovornima drži i neke sirijske Kurde, budući se sve ovo događa “kao posljedica njihove ovisnosti o ‘Američkom projektu’“.

Vojna djelovanja u Siriji

Od ukupno oko 900 kilometara duge granice Sirije i Turske, ovom operacijom je obuhvaćen pojas duljine oko 500 kilometara. Iako se tu pretežito spominje pojas “istočno od Eufrata”, ipak je vidljiv spomen uključivanja u zonu operacija i prostora zapadno od Eufrata, oko mjesta Manbij, koji je neuspješno bio na turskome nišanu još 2016. godine u okviru tadašnje operacije “Štit Eufrata”. To djelovanje, zajedno s turskim napadom na kanton Afrin 2018. godine (tzv. “Operacija maslinova grančica”), već je dovelo do izbacivanja kurdskih snaga s ukupno oko 4.000 kvadratnih kilometara pojasa uz centralni dio granice Sirije s Turskom. No, kako spominju turski izvori, plan je u ovu novu “sigurnu zonu”, koja bi na istoku Sirije sada trebala obuhvatiti pojas širine oko 30 kilometara uz granicu, naseliti oko 2 milijuna sirijskih izbjeglica iz današnjih izbjegličkih kampova po Turskoj.

U do sada zabilježenim djelovanjima turske vojne operacije radilo se pretežito o zrakoplovnim i topničkim bombardiranjima kurdskih ciljeva u Siriji. Prema navodima turskih medija, borbeni zrakoplovi F-16 napali su zrakoplovnu bazu Rami, i njena skladišta streljiva u okrugu Ayn Isa (oko 60 km istočno od utoka Eufrata u Siriju), kao i sela Aluk, Mustel, Esadiye, Fender i Hushan. Uz to su napadana i veća mjesta uz čitavu sjeveroistočnu granicu Sirije i Turske. Turski mediji su spominjali i topnička djelovanja u prostoru podijeljenog pograničnog grada Akçakale/Tel Abyad, na oko 85 kilometara istočno od utoka Eufrata u Siriju (80 km sjeverno od negdašnjeg sjedišta Islamske države u gradu Raqqa), te pograničnog mjesta Ras al-Alayn (oko 180 km istočno od utoka Eufrata u Siriju, otprilike na pola kurdskih krajeva zahvaćenih operacijom). Ove se krajeve bombardiralo i iz zraka, kao i ciljeve u okruzima Qamishli (oko 290 km od utoka Eufrata u Siriju, i 95 km od tromeđe Irak-Sirija-Turska), te Derik (na krajnjem istok u Sirije, oko 370km zračne linije od utoka Eufrata u Siriju, i na oko 20 km od tromeđe Irak-Sirija-Turska). Kod mjesta Qamishli čulo se o napadima na selo Sikarkah te zatvor al-Chirkin u kojem je i niz zarobljenih ISIL boraca, dok je u istočnom okrugu Derik bio gađan prostor oko energetski važne brane Bouzra. Turski mediji posebno ističu i korištenje sustava za elektroničko ratovanje “Koral”, proizvod turskog obrambenog proizvođača ASELSAN, čija su djelovanja navodno pomogla dosadašnjem tijeku intervencije. Prema turskim vojnim izvorima, u prvom danu operacije izvedeni su napadi na ukupno 181 kurdski cilj u Siriji. S druge strane, kurdski izvori spominju napade na 16 vojnih ciljeva, dok su turska zračna djelovanja navodno pokrivala područje oko 50 km od granične linije.

U večernjim satima srijede, 9. listopada oko 22.30 po lokalnom vremenu, Turska je pokrenula i kopnenu komponentu svoje aktualne intervencije u Siriji, navodno na 4 točke – dvije nedaleko grada Tel Abyad, i dvije istočno, kraj mjesta Ras al-Alayn. Prema dostupnim podacima, izgleda da se radi o pokušajima da se napredovanjima s istoka i zapada svaki od ova dva pogranična grada odsječe u zaseban opsadni prsten. Kurdski izvori su oko 23.30 po lokalnom vremenu navodili kako je tursko kopneno napredovanje početno bilo zaustavljeno ili barem usporeno kod grada Sluk, 19 km jugoistočno od Tel Abyada, te kod pograničnog grada Tal Halaf, na oko 4 km zapadno od grada Ras al-Alayn. Nagađa se kako će upravo taj potez dug oko 100 kilometara, između gradova Tal Abyad i Ras al-Alayn, biti glavnim poprištem prve faze turske operacije, da bi se iz te zone kasnije nastavilo na zapad prema pograničnom gradu Kobani, te istočno prema gradu Qamishli. Time bi ovo tursko vojno djelovanje započelo u relativno rijetko naseljenom prostoru pretežito arapskog stanovništva, dok bi tek u idućoj fazi intervencije turske snage ušle u gušće naseljene kurdske krajeve. Iako turska nije objavila točne prostorne ciljeve svoje operacije, američki izvori nagađali su da prva djelovanja pokazuju koncentraciju na potez dubine oko 8 km od granice (5 milja, zona zajedničke tursko-američke nadležnosti po dogovorima ovoga ljeta), dok bi kasnije ipak moglo biti riječi o zoni dubine oko 30 kilometara (18 milja, kako se vidjelo na kartama koje je turska strana prezentirala javnosti u više navrata).

A što rade Kurdi?

Što se tiče reakcija sirijskih Kurda, turski mediji spominju kako je iz područja grada Qamishli u Tursku bilo ispaljeno 6 raketnih projektila, no ne navode moguće turske žrtve ovoga napada. Iz kurdskih se izvora čulo i o kurdskom bombardiranju položaja turskih sirijskih saveznika na samome ušću Eufrata u Siriju, gdje je gađano područje oko gradova Jarabulus u Siriji i Karkamış u Turskoj. Osim toga, u kurdskim se izvorima navodi rastući broj civilnih i vojnih žrtava, dok je navodno u tijeku bijeg većeg broja civila iz gradova na prostoru turske vojne operacije. Spominje se i večernji nastavak bombardiranja okolice mjesta Tel Abyad. No, dok kurdski vojni izvori najavljuju namjeru provođenja obrambenih operacija, oni istodobno javljaju kako nemaju sredstava za zbrinjavanje očekivanog velikog broja izbjeglica.

Pa ipak, pri ikakvom promišljanju posljedica ovih djelovanja treba imati na umu i činjenicu kako baš objavljeni pogranični pojas turskih operacija predstavlja srž kurdskih područja u Siriji – koje su Kurdi bili u stanju držati i braniti čak i u vrijeme najveće snage Islamske države. Za razliku od toga, kad se pogleda njihove preostale prostore, južno od granica turske “sigurne zone” – to su većim dijelom prostori koje su Kurdi stekli nedavno, tijekom vojnoga rušenja Islamske države uz pomoć SAD i zapadnih saveznika. Zato i ne čudi da su u najavljenom prostoru turske vojne operacije i ukupno dva kampa sa zarobljenicima Islamske države – jedan sjeverno od mjesta Ayn Isa, na rubu zapadne zone spominjane druge faze turske operacije, i drugi na samome istočnom kraju Sirije, rubno ali ipak u zoni od 30 km od turske granice. Dok se danas čulo o kompletnom prestanku kurdskih vojnih operacija protiv ostataka Islamske države, budući su sve svoje snage okrenuli prema nadolazećem turskom napadu, sudbina zarobljenih islamista u logorima na prostoru borbi (ali i u nizu dodatnih takvih kampova izvan samih prostora vojnih operacija) postala je suštinski neizvjesna početkom turskih vojnih djelovanja. Jedinu utjehu tu pruža aktualna tvrdnja Donalda Trumpa da su SAD ipak uspjele dio najopasnijih ISIL zarobljenika preseliti “na nepoznatu lokaciju“, gdje ih se može odvojeno čuvati tijekom turske intervencije u Siriji – doduše, bez ikakvih navoda o koliko se ljudi radi, kada su premješteni ili kamo ih se otpremilo.

Nakon što je krajem prošle godine ministar obrane SAD-a James Mattis otišao s funkcije baš radi naglih i jednostranih najava američkog povlačenja iz Sirije, izgleda da je danas ta tema opet naglo došla u fokus svjetske javnosti. Naime, Donald Trump, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, prije nekoliko sati iznenada je objavio novi smjer svoje politike u Siriji. Do ovoga je došlo po jučerašnjem telefonskom razgovoru Trumpa i turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, u kojem su SAD u Siriji najednom pristale na povlačenje i ideju “sigurne zone istočno od Eufrata”, koju Turska već duže propagira. Dok se dogovor okrunilo objavom o posjeti turskog predsjednika Washingtonu idućeg mjeseca, na poziv Donalda Trumpa, Erdogan je nedjeljnu večer začinio televizijskim objavama kako se “zračnu i kopnenu” operaciju protiv Sirijskog Kurdistana (Rojava) istočno od Eufrata može očekivati još večeras ili već sutra (u ponedjeljak, 7. listopada).

Buduće ponašanje SAD na sjeveroistoku Sirije su iz Bijele kuće kasno navečer u nedjelju 6. listopada 2019. godine opisali riječima: “Turska će uskoro krenuti s dugo planiranom operacijom prema sjeveru Sirije“, a ujedno: “Oružane snage SAD neće podržavati ili biti uključene u tu operaciju, i snage SAD, nakon što su pobijedile prostorni ‘Kalifat’ organizacije ISIS, više neće biti u tom neposrednom području“. No, dok Turska uspostavu ove zone širine 20 milja (oko 32 kilometra) uzduž granice Sirije i Turske već duže smatra tek mjerom za suzbijanje terorističkih prijetnji kurdskih organizacija PKK-YPG, riječ je ujedno i o bitnom rezanju prostora kurdske autonomne regije u Siriji, koja se proteklih godina iskazala kao borbeni saveznik SAD. Ovu situaciju dodatno zaoštravaju i planovi Turske da u tu zonu, nakon izbacivanja tamošnjih kurdskih postrojbi, naseli s oko 2 milijuna sirijskih izbjeglica, od njih ukupno oko 3,6 milijuna po izbjegličkim kampovima u Turskoj – što bi nakon vojnog zauzimanja značilo i trajnije mijenjanje etničke slike ovog kurdskog prostora.

Ove promjene je u ponedjeljak, 7. listopada 2019. oko 13 sati po našem vremenu, Trump sažeo i u Twitter-poruci od ukupno 5 dijelova, kojom je opisao svoj rezon za povlačenje vojnih snaga SAD iz područja na granici Turske i Sirije pod kontrolom sirijskih Kurda – koja u predstojećoj ofenzivi planira okupirati Turska. Time bi u praksi bila okrenuta leđa sirijskim Kurdima, koji su se proteklih godina iskazali kao jedini pouzdani saveznici oko 1.000 vojnika SAD u njihovoj borbi protiv Islamske države, dok bi praktično u pitanje bio doveden i budući status oko 100.000 osoba povezanih s ISIL-om, koje Kurdi drže u zarobljeničkim logorima nakon osvajanja većine područja donedavne Islamske države. No, dok se s terena čuje kako su američke postrojbe već krenule odlaziti iz pojedinih graničnih postaja prema Turskoj, ova je politika među sirijskim Kurdima brzo prepoznata kao “ubod nožem u leđa”. Pri tome, Trump je u svoju obranu spomenuo i činjenicu kako baš SAD o svom trošku drže spomenute ISIL-logore u Siriji, što je ubrzo osporeno s više strana (posebno od Bretta McGurka, do 31. prosinca 2018. Trumpovog posebnog predsjedničkog izaslanika zaduženog za Globalnu koaliciju za pobjedu nad ISIL-om). Oštre kritike mogle su se čuti čak i s republikanske strane u političkoj javnosti samih SAD, gdje su posebno odjeknule riječi utjecajnog republikanskog senatora Lindseya Grahama, inače iznimno vjernog Trumpu, koji je za Fox News istaknuo da ovaj potez predstavlja “veliku pobjedu za Iran i Assada, te veliku pobjedu za ISIS“, kao i “katastrofu u nastajanju“. Još nije jasno ni kako će na ovu novinu reagirati europski saveznici SAD, od kojih neki imaju i vojne postrojbe na kurdskome sjeveroistoku Sirije, a koje se navodno uopće nije konzultiralo pri planiranju te objavi ovog bitnog vojnopolitičkog koraka.

U ponedjeljak, 7. listopada oko 17 sati po hrvatskom vremenu, Donald Trump još je branio svoju novu politiku prema Siriji, napominjući kako ovim potezom zapravo ispunjava svoja predizborna obećanja, okončavajući time i “funkciju policije, u korist ljudima koji uopće ne vole SAD” – ali koji su ipak, kao odani američki saveznici posljednjih godina, podnijeli preko 11.000 mrtvih i oko 23.000 ranjenih u ulozi pješaštva tijekom američkog suzbijanja Islamske države. No dok inače za Trumpa Ruska Federacija i Kina ni izbliza nisu problem kakvim ih ocrtava sigurnosni sustav SAD, ovoga puta Trump nije oklijevao ostanak američkih snaga u kurdskim prostorima Sirije opisati baš kao nešto čemu bi se samo Rusija i Kina veselile, budući da on zadržava SAD zaglavljene uz velike troškove. Ujedno, Trump tu svoje mijenjanje jedne od osnovnih odrednica čitavog ratišta u Siriji opisuje i kao motivirano “koncentriranjem na širu sliku“, gdje se je navodno i jednostavno vratiti na staro (nakon što se time prvo iznevjeri jedine čvrste saveznike u regiji).

Pa ipak, brojne kritike u političkim forumima i američkim medijima izgleda da su brzo naišle na plodno tlo, budući da već oko 18 sati, opet u ponedjeljak 7. listopada, u javnosti odjekuje novi tweet Donalda Trumpa, koji se on na neuobičajen način oštro obrušava po američkom NATO savezniku Turskoj, u čiju očiglednu korist ide čitava nova sirijska politika SAD. Trump tu doslovno kaže: “(…) ako Turska napravi išta što ja, u mojoj velikoj i nedostižnoj mudrosti, budem smatrao da je pretjerano, totalno ću uništiti i izbrisati ekonomiju Turske (kao što sam već i ranije!)“. Pri tome, on očekuje “da Turska, s Europom i drugima, bdije nad zarobljenim borcima ISIS i njihovim obiteljima” – koje, doduše, niz zemalja odbija primiti natrag u svoje nacionalne granice, kojima su nakon sirijske avanture široko bila i oduzimana europska državljanstva, i koje već mjesecima o svom trošku čuvaju Kurdi u Siriji. Uz spomen prošlih udara na Tursku ekonomiju – vjerojatno imajući na umu uvođenja kaznenih carina tijekom ljeta 2018. godine – Trump upozorava i na ogroman doprinos SAD u pobjedi nad Islamskom državom, usmjeravajući i druge bogate međunarodne igrače da izvole sami štititi svoje nacionalne teritorije. Ovo sadržajno novo internetsko obraćanje javnosti Trump prigodno završava pisanim pokličem – “THE USA IS GREAT!“. Uglavnom, ako je i od Donalda Trumpa – čudno je!

Iako se tursku sigurnosnu zonu prvenstveno opisivalo u pojasu dužine oko 100 kilometara omeđenom rijekama Balikh (južno od mjesta Tal Abyad na tursko-sirijskoj granici) pa do sjevernog toka rijeke Khabur (južno od mjesta Ras al-Ain na tursko-sirijskoj granici) – pravi opseg turskih namjera zapravo još nije poznat. Usprkos najavama o gomilanju turskih trupa u graničnim prostorima, do večernjih sati ponedjeljka 7. listopada tu još nisu zabilježeni ikakvi turski prelasci mđunarodne granice. U isto vrijeme čulo se tek ponešto o kurdskim pripremama za zaustavljanje takvih turskih vojno-političkih nastojanja, ali još nisu dani znaci za uzbunu ili evakuaciju kurdskih gradova na sjeveroistoku Sirije. Pri tome nije jasno mogu li Kurdi nastaviti čuvanje zarobljeničkih logora s pobornicima Islamske države, u slučaju da njihove snage budu masovno angažirane protiv Turske. Jednako tako, nije jasna ni politika koju bi Turska primijenila prema tim logorima i njihovim stanovnicima, u slučaju da spomenuta masa sigurnosno vrlo upitnih ljudi i stvarno dođe u turske ruke (kako su to jučer objavili iz Bijele kuće, i kako je to danas objavio Donald Trump na društvenim mrežama). Naime, nije sporno kako je većina stranaca u redove Islamske države stigla baš preko Turske, koja je po tom pitanju žmirila na oba oka, iako se formalno svrstala protiv ovih islamističkih radikala. Za kraj, treba napomenuti i kako je izuzetno teško procijeniti potencijale ove buduće turske vojne operacije u Siriji, imajući u vidu probleme te otezanja koje je Turska imala pri uspostavi slične sigurnosne zone u prostorima Sirije sjeverno od Aleppa prije tri godine, ili pri osvajanju kurdskog kantona Afrin početkom 2018. godine.

Situacija kad defanzivno oružje postane ofanzivno

Ovdje nije pitanje hoće li doći do obračuna izraelskih snaga sa sirijskim (čitaj ruskim) sustavom S-300, već kada će se to dogoditi. Pokušavajući procijeniti trenutnu situaciju na terenu nemoguće se oteti zaključku kako je rušenje ruskog zrakoplova iznad Sirije – sirijskom raketom ruske/sovjetske proizvodnje – izgovor, ali ne i valjan  povod za raspored sustava S-300 u Siriju. U geopolitičkom i geostrateškom nadmetanju, Rusi su Izraelcima, Amerikancima ali i Europljanima, postavili stupicu sa smišljenim uzmakom ukoliko se situacija razvije nepovoljno po S-300. Uzmak i pokušaj očuvanja mita o nenadmašivosti ruskog oružja bit će na prebacivanju krivnje za neuspjeh na „sirijske“ poslužitelje – jer sve bi zasigurno bilo drugačije da su sustavom upravljali Rusi. Slika broj 1

U slučaju neuspjeha F-35, ni Izraelci a ni Amerikanci neće imati takvu mogućnost. Naime, odavno je jasno kako se Izraelci  smatraju – i to zasluženo – ponajboljim u izvlačenju maksimuma iz opreme kojom raspolažu. Konačni rezultat odmjeravanja bit će teško proglasiti neodlučnim, a ulozi su veliki. Gledajući čisto s tehničko-tehnološkog stajališta, jedan od ta dva nadasve vrijedna i kvalitetna sustava (F-35 i S-300) mogao bi doživjeti procvat i postati izvorom velikih te unosnih poslova diljem svijeta, a dugi istovremeno postati ne-perspektivan, ili u najboljem slučaju s ispodprosječnom zainteresiranosti potencijalnih kupaca.

Dio raketnih sustava za obranu zračnog prostora

Na simboličnoj razini to će biti sukob jednog od najskupljih, ali još ne u potpunosti zrelog zrakoplova, i jednog od najboljih zrelih raketnih sustava protuzrakoplovne i proturaketne obrane na svijetu. U stvarnosti, to će biti „laboratorijski“ obračun zračnih i protuzračnih, konvencionalnih sposobnosti na najvišoj razini s jedne i duge strane, za prevlast u zračnom prostoru, i ne samo to. Kada se pogleda brojnost i raznolikost raketnih sustava, sirijska zračna obrana izgleda zaista fascinantno. Tome treba dodati zrakoplovstvo i trupnu protuzrakoplovnu obranu. Druga strana također raspolaže s fascinantnim snagama na moru i u podmorju, na kopnu, te posebno vrhunskim zrakoplovstvom dizajniranim za vlastite potrebe s jedinstvenom maštovitošću uporabe.

Dio raketnog arsenala za zračnu obranu Sirije

Sirijska obrana je dosta kompleksna, a dodatnu širinu joj daje šarolikost sustava od dosta starih, neosjetljivih ili malo osjetljivih na kibernetička djelovanja, do najmodernijih – od malog  dosega  „Pancir S-1“, preko srednjeg dosega „Buk M-2“ do najnovije inačice „S-300“ koja je na granici prijelaza u „S-400“. Na drugoj strani su zrakoplovi F-35, F-15 i F-16, te cijeli spektar bespilotnih letjelica – od malih dronova do skoro pa bespilotnih zrakoplova. Također postoji dugačka ruka i za djelovanje s kopna, ali i s podmornica te brodova.

Sa sigurnošću se može tvrditi da će i jedni i drugi na raspolaganju imati „oči“ iz svemira, iako je moguće i da za kratko vrijeme u svemiru netko tu bude „slijep“. Za očekivati je maksimalne napore na planu destrukcije i obmane protivnika maskiranjem, klasičnim elektroničkim ometanjima, ali i kibernetičkim upadima na najosjetljivija mjesta na kopnu, u zraku ali i u svemiru. Ne treba se zamarati sa činjenicom kako u ovom slučaju jedna strana nema baš sve te sposobnosti, jer tu je onaj tko ih ima. Ovisno o razvoju događaja, s obzirom na mogućnosti, nije za isključiti i tajnovito „tvrdo“ djelovanje prijatelja.

Mogući nositelji i oružja udara s mora i iz podmorja

Pored velike gospodarske štete ili koristi, veliki i još veći potresi mogli bi se desiti u geopolitičkom i geostrateškom pomicanju moćnih figura na važnom bliskoistočnom i okolnim prostorima, ali i preko Libije do Gibraltara. Vješto se koristi pomicanje težišta američkog angažmana na Pacifik i Indijski ocean, a uskoro i na sjever u područje Sjevernog ledenog mora i Arktika. Nesnalaženje, neodgovornost ali i nemoć EU je zapanjujuća. Ovo je vrijeme kad se naočigled poduzimaju mjere za izbacivanje „zapada“ ne samo iz sjeverne već iz cijele Afrike. Konačno EU mora napraviti više za snažniji utjecaj u vlastitom okruženju u svim segmentima društvenog života – uključujući prije svega artikuliranu vanjsku i koordiniranu unutarnju politiku, snažniju diplomaciju, zaštitu vlastitog identiteta, te svakako u području obrane i sigurnosti (jačajuću oružane snage u cijelosti, te svoju obalnu i graničnu stražu). Ako se već desetljećima za nosač zrakoplova simbolično zna reći (posebno u Rusiji) – „Kada oni negdje u svijetu imaju problem pošalju njegovo veličanstvo nosač zrakoplova i riješe problem“. Druga strana polaže najveću nadu u svoje „veličanstvene rakete“, jer u biti na njima temelji vlastitu ratnu moć („военная сила“).

Sredstva udara s kopna

Gdje je tu zamka i kako iz nje izići bez posljedica ili bar bez značajnijih gubitaka?! Zamka je u činjenici kako je S-300 po svojoj temeljnoj naravi defanzivno oružje ako je raspoređeno na za to primjerenom prostoru, što u ovom slučaju nije. Iz središnje Siriji doseg je do Jeruzalema, a ako se pomaknu južno – još i dalje. Pod izgovorom zaštite sirijskog zračnog prostora, ispod takvog kišobrana odvijaju se za židovsku država veoma opasne aktivnosti raznih militantnih pokreta i snaga nekih stranih zemalja raspoređenih u Siriji. Upravo zbog tih razloga Izrael je primoran djelovati u toj, od drugih dizajniranoj situaciji, bez mogućnosti velikog iznenađenja. Ipak, pri donošenju odluke stratezi Izraelskih obrambenih snaga (Israel Defense Forces – IDF) imaju važne alate u  rukama. To se prije svega odnosi na sljedeće: s čim, kako i kada će pokušati razoriti postavljenu zamku, te svakako motivirano i izuzetno obučeno provedbeno ljudstvo. Ostanak u stupici ugrožava opstanak, i u konačnici može dovesti do nestanka Izraela kakvog poznajemo, i ne samo Izraela. Znamo kako stupica djeluje u prirodi. Što bi to značilo za židovski narod u svijetu i mogu li oni prihvatiti još jednu kataklizmu?

Nositelji zračnog udara

Ako pokušamo odgovoriti sa čim, vidimo kako postoje vrhunski sustavi za to u svim sastavnicama IDF. Vrhunski profesionalci će sigurno obaviti na najvišoj razini obavještajne pripreme, hraneći donosioca odluke preciznim i pouzdanim podacima. Specijalne snage će biti tamo gdje treba, kada treba i učinit će što treba. Ove sastavnice su u svakoj državi obavijene velom tajnosti i o njihovim sposobnostima najčešće nemamo informacija, a sudove možemo stvarati tek nakon provedene akcije. Puno je lakše voditi raspravu o tehničko-tehnološkoj komponenti, a u Izraelu o tome imaju što reći sve tri temeljne grane IDF.

• Kopnene snage raspolažu s dovoljno dugačkom rukom i mogu doseći željene točke.
• Mornarica također ima mogućnost djelovati i ostvariti najveće iznenađenje. Izrael raspolaže s izvrsnim podmornicama (Dolphin 1 i 2) koje mogu nositi rakete i upotrijebiti ih protiv kopnenih ciljeva.
• Zrakoplovstvo je najpozvanije za ovu zadaću i raspolaže respektabilnim arsenalom mogućnosti.

Vjerojatno oružje prvog udara iz zraka

Sirijska zračna obrana raspolaže s  više od 10 različitih protuzrakoplovnih i proturaketnih, raketnih sustava, od starijih iz sovjetskog vremena do najnovijih, ruskog dizajna (S-300, Buk M2 i Pancir). Pokrivene su sve daljine i visine koje mogu biti i to na trenutno jako visokoj tehničkoj i tehnološkoj razini. Nedostatak je teško povezivanje u jedinstveni sustav tako velike tehnološke raznolikosti. Problem je i kvalitetna identifikacija ciljeva, čak i po kriteriju „svoj-tuđi“, a što je potvrđeno rušenjem ruskog izvidničkog zrakoplova. Na prvu bi se loptu moglo po načelu „halo efekta“ zaključiti o problemu osposobljenosti za najnovije sustave, ali to jamačno neće biti slučaj. Kada se želi i ima dovoljno novca te interesa uvijek se nađu oni koji znaju, mogu i hoće. Ako se upustimo u moguće scenarije izlažemo se riziku pogreške, ali to je cijena predviđanja koje podrazumijeva znanje, lucidnost i hrabrost. Naime, slikovito rečeno – treba vidjeti kroz brdo ili iza brda, i to dovoljno jasno. To ne znači da si smijemo pripisivati osobine grčkog boga Aresa. Ne treba se oslanjati na vidovitost već na analitičnost zasnovanu na logici, oslobođenoj od navijačkih strasti i predrasuda.

Moguće inačice rješenja (ili pokušaja) problema:

1. Izrael prihvaća i ostaje u postavljenoj stupici. Uvjeren sam u NE.
2. Rusi povlače sustav S-300. Odgovor bi bio NE, bar u razumnom vremenu, posebice ako su ga Sirijci već platili.
3. Rusi i Sirijci „očiste“ prostor ispod kišobrana od militantnih skupina i stranih oružanih formacija pa nema potrebe za sukobom. Malo vjerojatno, da su imali želje i snage to su već mogli učiniti.
4. Rusi (a po ruskom nalogu i Sirijci) dopuštaju IDF da se obračuna s militantnim skupinama i stranim trupama ispod kišobrana. Ovo bi, uz pritisak značajnih međunarodnih čimbenika i izraelskih prijatelja, mogao bit ostvariv scenarij.
5. IDF napada sustav S-300 s ciljem razbijanja stupice i omogućavanje „normalnog“ disanja vlastitoj državi i narodu. Ovaj scenarij držim realnim bar kao i prethodni pod brojem četiri.

Mediteran od Bliskog istoka do Gibraltara

Ulozi su izuzetno veliki (za Izrael čak i vitalni) na obrambenom, političkom, geopolitičkom i geostrateškom planu. Postavlja se logičko pitanje. Može li IDF razbiti postavljenu zamku? Uvjeren sam s više od 50% da može, a presudnu ulogu odigrati će ljudski faktor. Sigurno se  neće ponoviti dolina Beka, iz 1973. godine. Ipak, bilo bi puno bolje da se nađe prihvatljivo mirno rješenje.

*gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini

U 9 sati po washingtonskom vremenu (4 ujutro u Damasku i 3 sata ujutro u Hrvatskoj), predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Trump objavio je izvođenje vojnih udara po Siriji. Mete ovog vojnog djelovanja bile su odabrane prilično usko – prvenstveno su gađani objekti “kemijske infrastrukture” širom Sirije, za razliku od najava koje su ukazivale i na mogućnost bitno širih djelovanja. Već u vrijeme ove noćne objave novinska agencija Reuters objavila je da se čuju detonacije na istoku Damaska, glavnog grada Sirije. U gotovo isto vrijeme, britanska premijerka Teresa May objavila je i britansko sudjelovanje u ovoj vojnoj akciji, spominjući da je riječ o zajedničkoj akciji SAD, Velike Britanije i Francuske.

Što se gađalo?

 Oko 4:30 po lokalnom vremenu u Siriji, režim Bashara al-Assada u Damasku prekinuo je redoviti noćni televizijski program te potvrdio napad, ističući ujedno navodna djelovanja sustava sirijske protuzračne obrane. Nekoliko minuta nakon prvih eksplozija u Damasku započela su djelovanja sirijske protuzračne obrane, koja su se navodno preklopila i s drugim valom napada, koji je uslijedio oko 15 minuta nakon prvoga. Unutar oko 20 minuta od početka napada, čulo se sirijsko protuzračno topništvo i lansiranje protuzračnih projektila – za koju su lokalni izvori ustvrdili kako su uspjeli srušiti ukupno 13 nadolazećih krstarećih projektila.

Kako izgleda, riječ je o napadu izvedenom prvenstveno krstarećim projektilima ispaljivanima s mora i iz zraka. Mediji pretpostavljaju da ih je noćas bilo ispaljeno dvostruko više nego pri lanjskome napadu na sirijsku zrakoplovnu bazu Shayrat – kada se 7. travnja 2017. ciljeve gađalo s 59 raketa BGM-109 Tomahawk. Naknadno se čulo o ukupno četiri lokacije oko Damaska koje su napadnute iz zraka (zrakoplovne baze Mezzeh i Dumayr na jugu Damaska, kao i baza specijalnih postrojbi Jamraya na zapadu grada, te vojno-istraživački kompleks Barzeh sjeverno od Damaska). Uz francusko sudjelovanje zračnim snagama o kojem se malo čulo, Velika Britanija je objavila izvođenje napada i na kompleks Masyaf zapadno od grada Homsa, u kojoj je bio smješten još jedan vojno-istraživački centar vezan uz kemijsko naoružanje. Udar je ondje navodno izveden krstarećim projektilima MBDA Storm Shadow, ispaljenim iz ukupno četiri britanska zrakoplova Tornado GR4, oko 4 ujutro po lokalnome vremenu. Izgleda da su mete ondje bile pretpostavljana skladišta prekursora za proizvodnju bojnih otrova.

Prva konferencija za medije

Pentagon je u 4 ujutro po hrvatskom vremenu (10 navečer u Washingtonu) zakazao prvu vojnu konferenciju za medije, na kojoj su u dvadesetak minuta američki ministar obrane James Mattis i načelnik Združenog stožera general Joseph Dunford dali prve detalje o akciji. Za razliku od prošlogodišnjih napada ograničenih na jednu lokaciju, ove su godine izvedeni širi udari – među ostalim i uz korištenje vojnih zrakoplova s posadama. Mete su prvenstveno bili kompleksi vezani uz vojno-kemijsku proizvodnju i skladištenje, a udar je bio planiran jednokratno. Ciljevi napada su navodno bili pažljivo odabrani i s ciljem izbjegavanja nepotrebnih, vjerojatno stranih žrtava u Siriji. Prema riječima generala Dunforda, iako nije bilo izričitih upozorenja o predstojećem napadu, za izvedena djelovanja u Siriji bile su provedene uobičajene procedure dekonflikcije iz centra u Kataru. Time su aktivnosti u nekoj mjeri ipak usklađene s lokalnim snagama Ruske Federacije, i tijekom akcije nije došlo do djelovanja modernih ruskih protuzračnih sustava sa sjevera Sirije, o kojima se mnogo čulo proteklih dana.

Dok je u svom večernjem obraćanju javnosti predsjednik Donald Trump govorio o noćas započetom dužem i opsežnijem vojnom djelovanju, vojna konferencija za medije tu je iznijela podatke o djelovanju koje je opisano bitno uže, kao načelno jednokratno. Za njegovu provedbu nije se pričekalo pristizanje borbene skupine američkog nosača zrakoplova USS Harry S. Truman (CVN-75), koja je 11. travnja isplovila iz matične baze Norfolk i čije se pristizanje na Mediteran očekivalo za oko tjedan dana plovidbe. Jednako tako, nije se čekalo ni pristizanje američkog desantnog nosača USS Iwo Jima (LHD-7), koji u Mediteran uskoro stiže kroz Crveno more.

Kako bilo da bilo, ujedno je najavljeno da će se tijekom noći nastaviti prikupljati podatke o izvedenim djelovanjima, ne bi li predstojećeg jutra iz SAD javnosti bili predočeni detaljniji izvještaji o napadima koji su izgleda bili provedeni bez gubitaka. Jednako tako se u jutarnjim satima očekuju i detaljnija obraćanja čelništava preostalih država koje su sudjelovale u napadima, kao i reakcije susjeda Sirije te vojnih saveznika režima u Damasku.

Jutro, 14. travnja

Najavljena jutarnja konferencija za medije američkog Ministarstva obrane ocrtala je ponešto drugačiju sliku od one koju se moglo sastaviti iz prvih vijesti s terena u Siriji. Kao prvo, bilo je korišteno nešto manje krstarećih projektila od noćašnjih procjena – službeno je bilo lansirano samo 105 projektila. Osim toga, kao drugo, i broj meta koje se gađalo navodno je bio manji od prvih procjena. Umjesto 4 do 6 meta, Pentagon je spomenuo njih samo tri – 76 projektila je ispaljeno na vojno-istraživački kompleks Barzeh kod Damaska (57 BGM-109 Tomahawk i 19 AGM-158B JASSM-ER), 22 projektila pala su na skladišta kemijskog oružja kod Homsa (“Him Shinshar Chemical Weapons Storage Site” – 9 Tomahawk, 8 Storm Shadow, 3 SCALP-EG, 3 MdCN) i još 7 projektila na nedaleki treći cilj, dodatni kompleks utvrđenih skladišta (“Him Shinshar Bunker Facility” – 7 SCALP-EG). Čitav napad je izveden s tri smjera, s Mediterana (francuska fregata Languedoc ispalila je 3 projektila MdCN, podmornica USS John Warner (SSN-785) ispalila je 6 Tomahawka), iz Crvenog mora (USS Monterey CG-61, ispalila je 30 Tomahawka, i USS Laboon (DDG-58) još njih 7) i s Arapskog mora (USS Higgins (DDG-76) ispalio je 23 Tomahawka). Uz to, iz zraka su djelovala dva američka bombardera B-1 Lancer (lansirali 19 JASSM projektila), britanski avioni Tornado i Eurofighter Typhoon (ukupno lansirali 8 projektila Storm Shadow), te francuski Rafale i Mirage (ukupno lansirali 9 projektila SCALP-EG).

Dok su sirijske vlasti objavile kako se u pet uništenih zgrada kompleksa Barzeh izvodilo medicinska istraživanja i proizvodnju, službeni izvori SAD navode kako tri gađane mete predstavljaju centralne segmente širokog sustava proizvodnje te skladištenja kemijskog oružja u Siriji – koji je jutrošnjim udarima “značajno degradiran”.

Istraživački institut farmaceutske i kemijske industrije, Barzeh

Oko 3 ujutro po hrvatskom vremenu, iz Sjedinjenih Američkih Država pristigla je vijest kako je u istočnome Sredozemlju, s američkih razarača USS Ross (DDG-71) i USS Porter (DDG-78), oko 15 minuta ranije bilo ispaljeno 59 krstarećih projektila BGM-109 Tomahawk na jedan specifičan cilj u Siriji. Navodno je tu bila riječ o kopnenome cilju – zrakoplovnoj bazi iz koje je, kako se pretpostavlja, izveden napad kemijskim oružjem na sirijske civile, u utorak 4. travnja ove godine. Iako se o tome nagađalo, ovo ne izgleda kao uvod u neko opće djelovanje SAD po Siriji, te nije ni akcija kojom bi se uništilo čitavo zrakoplovstvo sirijskoga režima u Damasku, o čemu se također nagađalo tijekom protekla 24 sata.

U napadu na zrakoplovnu bazu al-Shayrat navodno je pogođena infrastruktura ove baze (sustavi opskrbe gorivom, protuzračna obrana i radari), neki utvrđeni objekti navodno korišteni pri naoružavanju kemijskim oružjem zrakoplova kojima je napad izveden, ali i sami sirijski vojni zrakoplovi stacionirani u ovoj bazi. Ipak, u trenutku pisanja ove vijesti još nema preciznijih podataka o točnim razmjerima štete ili mogućim žrtvama američkoga napada. Prema izjavi Jeffa Davisa, glasnogovornika Pentagona, ovaj je napad bio ponešto unaprijed najavljen snagama Ruske Federacije, koje već mjesecima aktivno vojno djeluju u Siriji, s kojima postoji izgrađen sustav usuglašavanja djelovanja (dekonflikcije) i koji navodno imaju posadu na zasebnom segmentu ciljane sirijske zrakoplovne baze. Pitanje upućivanja američkog upozorenja o napadu je zanimljivo ne samo radi kontrole rizika pri samome napadu, već i zbog činjenice da su spomenuti projektili na putu prema svojoj meti vjerojatno preletjeli obalnu zonu koju svojim protuzračnim sustavima pokriva ruski kontingent u Siriji.

Uzroci napada

Spomenuti kemijski napad od 4. travnja zabilježen je u mjestu Khan Sheikhun, u sjevernoj provinciji Idlib, gdje se nalaze smještene i tisuće izbjeglica iz nedaleke provincije Hama. Iako još zapravo i nije nedvojbeno dokazano da se tu stvarno radilo o korištenju sarina (za sada je to jasno ustvrdilo samo tursko Ministarstvo zdravstva), napad je izgleda koštao života barem 70 ljudi, uz to što je još oko 100 otrovanih zbrinuto u bolnicama provincije Idlib, a njih nekoliko desetina je zbrinuto i u bolnicama u Turskoj. S oporbene se strane čulo da je napad bio izveden iz aviona, pretpostavlja se iz sastava sirijskog ratnog zrakoplovstva, o čemu navodno ima i radarskih zapisa. Za razliku od toga, od ruske strane čulo se da je do trovanja došlo nakon zračnog pogotka u pobunjeničko skladište kemijskog naoružanja – gdje se predsjedniku Putinu pripisalo izjavu: “Neprihvatljivo je iznošenje neosnovanih optužbi protiv bilo koje strane dok nije provedena detaljna i objektivna međunarodna istraga“. Američki izvori su ove stavove odbili kao “lažne činjenice”, upozorivši i rusku stranu na moguće posljedice podrške Damasku u slučaju daljnjeg širenja sukoba.

Izričita zgroženost Donalda Trumpa nad posljedicama navodnog kemijskog napada u Siriji bila je jasno vidljiva već u srijedu, 5. travnja, tijekom konferencije za tisak s jordanskim kraljem Abdullahom II u Washingtonu. No, na prve upite o kemijskome napadu u Siriji odgovorio je ministar vanjskih poslova Rex Tillerson, ustvrdivši kako al-Assad više ne može biti predsjednikom Sirije, te još jednom ponavljajući da se krivcima za napad smatraju režimske snage. Na tu se temu jučer oglasio i predsjednik Trump, tijekom puta iz Washingtona na Floridu – gdje je jučer u dvodnevnu posjetu primio kineskog predsjednika Xi Jinpinga, u svom privatnom kompleksu Mar-a-Lago. Tada je Trump izjavio: “Ovo što se dogodilo u Siriji je sramota za čovječanstvo“, dodajući o al-Assadu: “On je ondje, i pretpostavljam da on tamo upravlja stvarima, dakle pretpostavljam da bi se nešto trebalo dogoditi“. Kako izgleda, u to je vrijeme već navelike bilo u tijeku razmatranje raznih opcija mogućnosti odgovora – na kojima je radio i izvanredan skup američkog Združenog stožera OS SAD. Varijante odgovora su bile sužene na tri osnovne, da bi za odgovor na kraju bili odabrani krstareći projektili, navodno i radi izbjegavanja susreta s protuzračnim sustavima sirijskog režima i njihovih stranih saveznika.

Oko 4 sata ujutro po hrvatskome vremenu, 7. travnja 2017. godine, javnosti se obratio i američki predsjednik Trump kratkom izjavom s Floride, u kojoj je iz priručnog studija izvijestio o vojnoj akciji na istoku Mediterana:

“Večeras sam naložio ciljani vojni napad na aerodrom u Siriji, s kojeg je kemijski napad bio izveden. U vitalnom je interesu nacionalne sigurnosti Sjedinjenih Država spriječiti i odvratiti od širenja te korištenja smrtonosnog kemijskog oružja. Ne može biti dvojbe o tome da je Sirija koristila zabranjeno kemijsko oružje, prekršivši time svoje obveze prema Konvenciji o kemijskom oružju, i ignorirajući time naputke Vijeća sigurnosti UN. Tijekom niza godina propadali su prijašnji pokušaji da se promijeni Assadovo ponašanje, i propadali su vrlo dramatično. Kao rezultat toga, izbjeglička kriza se nastavlja produbljivati, i regija se nastavlja dalje destabilizirati – prijeteći Sjedinjenim Državama i njihovim saveznicima. Danas pozivam sve civilizirane nacije da nam se pridruže u nastojanju za okončavanje tog pokolja i krvoprolića u Siriji, i također za okončavanje terorizma svih vrsta i svih oblika“.

Iako ovaj napad nije promijenio strateške odnose snaga u Siriji, niti je i teorijski mogao uništiti ukupne kapacitete za izvođenje potencijalnih kemijskih napada, ipak je tu riječ o prvom neposrednom vojnom djelovanju SAD protiv snaga i infrastrukture režima u Damasku. Njime je prvenstveno poslana poruka režimu Bashara al-Assada, kao i njegovim raznim međunarodnim saveznicima, da Sjedinjene Američke Države sa svojom novom administracijom nisu voljne trpjeti daljnja zaoštravanja tamošnjega sukoba – posebno ako se tu koristi oružja masovnog uništavanja, te brojni civili gube živote pred kamerama svjetskih medija. No, ujedno je poslana poruka i Kini, čiji se predsjednik susretao s Trumpom u vrijeme ovoga napada, da su SAD u kriznim žarištima spremne djelovati silom, i bez posebnih najava – što nije bez značaja po pitanju ponašanja kineskog saveznika Sjeverne Koreje.

Dok smo na portalu Obris.org još u utorak prenijeli tekst Balkanske istraživačke regionalne mreže (BIRN) i Mreže za istraživanje organiziranog kriminala i korupcije (OCCRP) o izvozu vojne robe iz Hrvatske u Saudijsku Arabiju – iz službenih izvora Republike Hrvatske moglo se itekako naslutiti suzdržanost, ne samo prema kvaliteti spomenutog novinarskog rada, nego i prema točnosti podataka kojima se tu barata. Pri tome, istraživački novinari su se u svom radu izrijekom pozivali na podatke vidljive iz internet stranice UN Comtrade koji objavljuje detaljnu međunarodnu statistiku o trgovini dobrima iz navodno oko 99 različitih kategorija, uključujući tu i naoružanje te streljivo.

Prema tim podacima UN-a, vidjelo se da je Hrvatska izvezla preko 2.600 tona streljiva inače moderno opremljenoj vojsci Saudijske Arabije između veljače i rujna 2016. Konkretno, bila je tu riječ o tri odvojena posla koja su prijavljena toj međunarodnoj organizaciji: (1) u veljači 2016. godine, u vrijednosti 23.665.934 USD (965.430 kg), (2) u lipnju 2016. godine, u vrijednosti 43.493.369 USD (1.311.544 kg), te (3) u rujnu 2016. godine, u vrijednosti od 14.608.539 USD (334.927 kg). Dakle, tijekom 2016. riječ je o realiziranim poslovima ukupne vrijednosti 81.767.842 US (odnosno oko 574,08 milijuna kuna, prema tečaju od 7,020831 kuna za USD), i o isporuci robe ukupne mase 2.611.901 kilograma.

Pri tome, o vrsti izvezene robe moglo se ponešto zaključiti i prema oznakama koje su podnesene, i koje su u skladu s međunarodnim Harmoniziranim sustavom carinskih tarifa (Harmonized Commodity Description and Coding System). Naime, spomenute robe koje su izvožene iz Hrvatske put Saudijske Arabije tijekom 2016. godine bile su deklarirane pod oznakom 93 (“Arms and ammunition, parts and accessories thereof”), te pod oznakom 9306 (“Bombs, grenades, mines, missiles, amunition, etc“) – da bi same isporuke bile knjižene baš pod ovu drugu oznaku. To nam govori ponešto više i o tipu tereta koji je bio predmetom prijavljivanih poslova.

Različito o istome

No, usprkos činjenici da tu govorimo o podacima iz ozbiljnog i javnog međunarodnog izvora, tematski podaci koje je u Hrvatskoj na novinarske upite dobila Hrvatska televizija 23. veljače nisu se poklopili s ovim navodima. Kao prvo, tu je bilo Ministarstvo gospodarstva, poduzetništva i obrta RH – institucija koja u nas prati promet naoružanja i vojne opreme, te o tome sastavlja i godišnje izvješće poprilično problematičnog javnog obuhvata. Iz ove institucije su HRT-u za 2016. spomenuli izvoz od tek oko 7,5 milijuna eura, odnosno oko 55,9 milijuna kuna – temeljem izdanih dozvola za takve poslove. Uz to su još izjavili:

“Izvješće za 2016. godinu je u izradi, no u ovom trenutku možemo reći da Ministarstvo gospodarstva u 2016. godini nije izdalo niti jednu dozvolu za izvoz oružja u Saudijsku Arabiju“.

Ove navode o prometu tijekom prošle godine su za HRT onda dodatno pobili i iz Državnog zavoda za statistiku (DZS), zasnovani na hrvatskim carinskim podacima. Prema navodima HRT-a, tijekom 2016. godine je put Saudijske Arabije izvezeno streljiva “za oko 78 milijun eura, tj. ostvarili smo dobit veću od 590 milijuna kuna, a pretprošle puno manje – oko 43 milijuna kuna“. Konkretne brojke navedene u grafičkome prikazu govore o iznosu od 591.427.409 kuna u 2016. godini – dakle, radikalno više od takvih izvoznih 43.095.952 kuna proknjiženih tu za Saudijsku Arabiju u 2015. godini.

Na istu temu HRT je upitao i Agenciju Alan d.o.o. – trgovačko društvo pod kontrolom i u vlasništvu države, koje je svrstano i u red poslovnih subjekata od strateškog i posebnog interesa za Republiku Hrvatsku. Od tamo su novinarima odgovorili vrlo suzdržano, navodeći kako je izvoz tijekom 2016. godine ostvaren temeljem dozvola iz 2015. godine, dok su detaljne podatke o tim izvoznim poslovima pridržali objaviti, pozivajući se na status poslovne tajne. O tome se HRT-u obratio Ivica Nekić, predsjednik uprave Agencije Alan, objasnivši da “Detalji svakog pojedinog posla su poslovna tajna svugdje u svijetu. U Saudijsku Arabiju izvoze SAD, Engleska, Njemačka i još najmanje deset europskih država“. Nadalje, Nekić je izjavio i:

“Odgovorno tvrdimo da nije izvezeno niti u jednu zemlju pod embargom i niti u jednu zemlju koja nije navedena u priloženom popisu. Isto tako odgovorno tvrdimo da nije izvezeno niti u jednu zemlju gdje ne prodaju zemlje članice EU-a i NATO-a“.

No, ovdje se zapravo radi o strogo državnoj stvari, i nema praktično nikakve šanse da je riječ o ikakvom samostalnom poslovanju ove inače vrlo pažljivo vođene državne tvrtke. Posebno ograničenu poslovnu samostalnost ove državne agencije ustrojene u oblik trgovačkoga društva (koja uopće nije dobra za samo to poduzeće Agencija Alan d.o.o.) dobro je ilustrirala i 22. sjednica Vlade Republike Hrvatske od 11. svibnja 2016. godine – kada je pod predsjedanjem tadašnjeg premijera Tihomira Oreškovića bilo govora o povlačenju novaca iz pojedinih državnih poduzeća u državni proračun, ne bi li se smanjilo “prekomjerni proračunski manjak“. Tom je prilikom u okviru 13. točke dnevnoga reda tadašnji i sadašnji ministar financija Zdravko Marić iznio jasne upute za postupanje članova nadzornih odbora i članova skupština koji zastupaju RH u trgovačkim društvima od strateškog i posebnog interesa za RH, uz jedan poseban izuzetak:

“Članovi nadzornih odbora obvezuju se poduzeti sve pripremne radnje pri održavanju redovitih skupština trgovačkih društava temeljem kojih će se omogućiti provedba mjera sukladno ovoj odluci. Nakon donošenja odgovarajućih odluka, trgovačka društva će u državni proračun uplatiti 60 posto sredstava s osnove dobiti nakon oporezivanja za 2015. godinu. Postoji samo nekoliko iznimaka – dakle, iznimno, trgovačko društvo Agencija Alan d.o.o. će uplatiti 100 posto sredstava s osnove dobiti nakon oporezivanja, u državni proračun za 2016. godinu. Ta sredstva će biti namjenski korištena za potrebe modernizacije djelovanja Oružanih snaga RH“.

A o kojem opsegu dodatnih sredstava “za potrebe modernizacije djelovanja OS RH” tu ukupno govorimo, dobro ilustrira i uvid u državni proračun za 2017. godinu. Naime, u njemu se uz strogo izdvajanja države za obranu planira da MORH pribavlja novce i iz tzv. “drugog izvora” – koji predstavlja sredstva namaknuta prodajom neperspektivnih vojnih nekretnina, opreme i zaliha, te drugim oblicima vlastitog zarađivanja. Dok je bilo planirano da takvih dodatnih, vlastitih prihoda za 2016. bude 208,9 milijuna kuna, planirano je da ti izvori krenu strelovito rasti u nadolazećem vremenu – na 223,6 milijuna u 2017. godini, pa 390 milijuna u 2018. i onda prilično spektakularnih 470 milijuna u 2019. godini. U svemu tome će vjerojatno ozbiljno sudjelovati i prihodi od državne prodaje neperspektivnog streljiva i naoružanja.

U čemu je problem?

I tako, dok više nije dvojbeno da je RH izvozila, ovim ili onim državnim putem ili posrednikom – osnovnim problemima ostaju (1) pitanje općenite državne iskrenosti u postupanju, (2) pitanje transparentnosti prikaza podataka, i (3) pitanje mogućeg kršenja europskih i međunarodnih propisa koje je RH i sama prihvatila. Dok su ovi problemi postali aktualni tijekom vlasti Zorana Milanovića, izgleda da smjena vlasti na kraju 2015. godine tu i nije mnogo promijenila na stvari – što zorno pokazuju problemi oko hrvatskoga izvoza u Saudijsku Arabiju od veljače do rujna 2016. godine, dakle, u nesretnome mandatu Tihomira Oreškovića i njegovog ministra obrane Josipa Buljevića.

(1) Nažalost, Republika Hrvatska se proteklih godina općenito ne ponaša iskreno po pitanju svojih aktivnosti na Bliskome Istoku. Ovaj je problem do sada eskalirao u nekoliko navrata – prvo po pitanju izvoza naoružanja (prije koju godinu u Jordan, a sada u Saudijsku Arabiju, uz argumentirane pretpostavke da zapravo sve ide u Siriju), ali i tijekom 2014. godine oko hrvatske podrške Iraku i tamošnjoj međunarodnoj borbi protiv islamista. Ovo tajenje nacionalnih aktivnosti pred vlastitim stanovništvu ujedno prati i bitno veća razina otvorenosti prema inozemnim stranama, što onda čitavu temu čini tragikomičnom – posebno kada zainteresirani promatrač na stranim jezicima može naletjeti baš na sve ono što se u samoj RH nije htjelo objaviti.

(2) Transparentnost je upitna već činjenicom kako se posljednjih dana po pitanju izvoza streljiva u Saudijsku Arabiju zapravo barata s tri seta različitih podataka o jednoj te istoj stvari (iz UN-a oko 574,1 milijuna, iz Državnog zavoda za statistiku RH oko 591,4 milijuna, te iz Ministarstva gospodarstva, poduzetništva i obrta oko 55,9 milijuna kuna) – gdje su za neke sporni podaci UN-a ispali su još i manji od onih koje je za HTV javnosti podastro Državni zavod za statistiku RH. Nažalost, najspornijima su se tu pokazali upravo podaci iz nadležnog državnog ministarstva (resor gospodarstva, poduzetništva i obrta), koje ionako posljednjih godina ima ustrajnih problema s neopravdanom tajnošću baš po ovim pitanjima. Pri tome, riječ je o temi koja je dovoljno ozbiljna i aktualna da zanima regionalne i međunarodne medije, kao i da se o njoj tematski ispituje hrvatske predstavnike pred Odborom za ljudska prava Organizacije UN.

(3) Za kraj, otvoreno je pitanje i da li se ovakvim postupanjima pri izvozu vojnih roba krši i ponešto međunarodnih propisa kojih se Republika Hrvatska sama prihvatila pridržavati. Tu se prvenstveno misli na 3. stavak 6. članka UN-ovog “Sporazuma o trgovini naoružanjem” (UN Arms Trade Treaty, koji je RH potpisala 3. lipnja 2013. godine i ratificirala 2. travnja 2014. godine, da bi on onda stupio na snagu 24. prosinca 2014.), ali i na odredbe pravne stečevine Europske unije, prvenstveno “Zajedničkog stajališta EU o kontroli izvoza naoružanja” (2008/944/CFSP) – čijih 8 kriterija jasno postavljaju granice takvih izvoza u situacijama kad inozemno korištenje prodanih vojnih roba može voditi do prepoznatljivih rizika kršenja ljudskih prava.