Jučer su Slovenija i Crna Gora, neovisno jedna od druge, objavile vijest o donacijama koje su primile njihove oružane snage.

Otpravnik poslova SAD-a ispred JTAC simulatora (Photo: SV/poddesetnik Damjan Vodenik)

Tako je na web-stranici Slovenske vojske objavljeno da je u nedjelju, 02. lipnja, u Cerklju ob Krki svečano otvoren novi taktički simulator. Simulator je Škola kontrolora bliske zračne potpore (Air Ground Operation School – AGOS) nabavila zahvaljujući financijskoj donaciji SAD-a u iznosu od 1,1 milijun USD. Riječ je o sredstvima iz programa Expeditionary Capabilities Fund FY14, zahvaljujući kojima je Slovenija još 2018. kupila ovaj taktički simulator. On će se koristiti za rad i obučavanje kontrolora bliske zračne potpore (Joint Terminal Attack Controller – JTAC), a trenutno se upotrebljava i u aktualnoj vježbi Jadranski udar 19 (Adriatic Strike 19) kao jedna od lokacija izvođenja vježbe.

Naši južni susjedi, tj. Ministarstvo Crne Gore, objavili su  također jučer (04. lipnja) da je Odbor za investicije NATO-a prihvatio zahtjev Crne Gore za pomoć u uspostavljanju sustava nadzora zračnog prostora. Time je NATO zapravo odlučio o dodjeli 3D radara velikog dometa za nadzor crnogorskog zračnog prostora, besplatno i na neodređeno vrijeme. Tijekom naredne 2 godine, obavit će se modernizacija, obuka kadra i instaliranje radara. Sam radarski sustav vrijedi oko 20 milijuna eura, dok će troškove transporta i postavljanja radara u iznosu od oko 4 milijuna eura snositi crnogorska strana.

Načelnik Generalštaba Vojske Crne Gore, brigadni general Dragutin Dakić, potvrdio je početkom travnja na sjednici parlamentarnog Odbora za sigurnost i obranu da je NATO odobrio dodjelu radarskog sustava Crnoj Gori. „Sljedeći korak u modernizaciji je nabava radara. Budući je to dosta velika investicija, mi smo dobili radar NATO kroz donaciju, a naša obveza je da izvršimo financiranje kroz opremanje i uređenje položaja na godišnjoj razini. Na taj način ćemo pokriti one kritične točke kako bi se zaokružila kompletna slika Crne Gore, s obzirom da NATO već pokriva teritorij Crne Gore. Međutim, imajući u vidu njenu konfiguraciju, kao i to da imamo dosta tzv. tamnih kuteva, opredijelili smo se za nabavu radara koji će najvjerojatnije biti postavljen na Bjelasici, i na taj način će naš zračni prostor biti integriran u NATO sustav“, rekao je Dakić članovima Odbora za sigurnost i obranu. Radar će vjerojatno biti postavljen na lokalitetu Zekova glava na planini Bjelasici, u okolici Berana.

Crna Gora je članica tzv. BRAAD (Balkan Air Defence Aproach) inicijative (gdje Hrvatska ima vodeću ulogu) , kojoj je zadatak  upravo rješavanje pitanja nadzora zračnog prostora u regiji. NATO studija, rađena tim povodom, ustanovila je da u regiji nedostaju 4 radara, te da bi Crna Gora, Makedonija, Albanija i BiH trebale imati svaka po jedan radarski sustav, čime bi se upotpunila sposobnost nadzora zračnog prostora. Nadzor morskog prostora Crna Gora je riješila 2013. godine, kada je zahvaljujući novčanim sredstvima Sjedinjenih Američkih Država kupila 2 obalna motrilačka radara. Sada, putem NATO-a Crna Gora napokon rješava i nadzor zračnog prostora –najprije prošlogodišnjim osiguravanjem air-policinga, a onda i aktualnom nabavom novog radarskog sustava.

Jutros je počela glavnina vježbe „Astral Knight 2019“, združene multinacionalne vojne vježbe u organizaciji Zapovjedništva američkih zračnih snaga u Europi (USAFE). Od ranoga jutra iznad Istre, i Kvarnera, te talijanskog i slovenskog dijela Sjevernog Jadrana, mogu se čuti, a ponekad i vidjeti američki borbeni F-16 i F-35, talijanski Eurofighter Typhoon, te borbeni avioni MiG-21 iz sastava Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Letovi se izvode iznad Istre, te otoka Krka, Cresa i Lošinja, kao i iznad otvorenog mora do Dugog otoka prema Talijanskoj Republici (navodno na visinama od 300 metara iznad vode do 15.000 metara, uz pridržavanje svih sigurnosnih mjera). MORH je jutros priopćio da je od 3. do 6. lipnja 2019. svakodnevno u razdoblju od 8.00 do 12.00 sati moguće probijanje zvučnog zida na području Zadarske, Primorsko-goranske i Istarske županije. Kao što smo već i najavili, na vježbi „Astral Knight 19“ uvježbavaju se stvarne letačke operacije i računalno potpomognuti scenariji. Za potrebe vježbe, SAD su prebazirale svoje borbene avione F-35 u talijansku bazu Aviano, dok je HRZ dio MiG-ova iz sastava Eskadrile borbenih aviona privremeno prebacio iz 91. ZB na Plesu u 93. ZB u Zemuniku – gdje je također moguća pojačana buka, kao i probijanje zvučnog zida.

Američka zračne snage (USAF) u vježbi „Astral Knight 19“ sudjeluju s 30 aviona – uz već spomenute F-35A Lightning II i F-16 Fighting Falcons, tu su i KC-135 Stratotankers i E-3 Sentry. „Prednost rada s drugim granama i nacijama u ‘Astral Knight’ je osiguravanje regionalne suradnje NATO saveznika. Ovo je vježba pod američkim vodstvom, ali što više integriramo zrakoplove 5. generacije, to smo više u mogućnosti djelovati kao zračne snage, združene snage i u okviru koalicijskog partnerstva,“ rekao je bojnik Robert Umholtz, planer vježbe pri USAFE – Air Forces Africa A37.

F-35 Lightning uvježbava integraciju aviona 5. generacije

Eskadrila borbenih aviona HRZ-a s avionima MiG-21 sudjeluje na vježbi “Astral Knight 19”

„Sudjelovanje na vježbi ovakve veličine i značaja predstavlja provjeru, potvrdu i jačanje naših sposobnosti. Ovoga puta zajedno djelujemo sa saveznicima i partnerima i to je za nas izazov koji otvara prostor za usvajanje novih znanja i vještina, kao i za jačanje spremnosti i interoperabilnosti te je važno iskustvo za borbene pilote. Potpuno smo predani i posvećeni provedbi vježbe u kojoj želimo na najbolji način predstaviti Republiku Hrvatsku te dati puni doprinos uspješnoj provedbi vježbe“, komentirao je pukovnik Christian Jagodić, zapovjednik EBA-e, sudjelovanje HRZ-a na ovoj vježbi.

Cilj vježbe je poboljšati integraciju zapovijedanja i kontrole, koordinaciju i interoperabilnost zračnih i kopnenih sposobnosti, te preklapanje operacije u okviru IAMD (Integrated Air and Missile Defense).

Postavljanje radara TPS-75 u Puli

Tijekom trajanja vježbe koristi se i vojarna u Puli, kao privremena baza za radarsko-komunikacijsku postaju iz sastava 606. eskadrile za kontrolu zračne plovidbe (606. Air Control Squadron – ACS). Ova postrojba, također bazirana u ZB Aviano, u četvrtak, 23. svibnja, započela je s privremenim izmještanjem iz Aviana u Pulu. Za Pulu su krenuli s jednim od ukupno dva radarska sustava TPS-75, koliko ih je u sastavu 606. ACS, a u postavljanju kampa te stavljanju radara u pogon pomogla im je i postrojba Nacionalne garde iz Cincinnatija, američka savezna država Ohio. Zadatak 606. ACS je pružanje taktičkog zapovjedanja i upravljanja za razne zrakoplove tijekom vježbe, uključujući i F-35A Lightning II iz sastava 388. i 419. zrakoplovnog krila iz Zrakoplovne baze Hill u saveznoj američkoj državi Utah. „Premještanjem radara TPS-75 u Hrvatsku dajemo prednost i priliku za izgradnju odnosa s našim saveznicima“, izjavio je prilikom postavljanja radara u Pulu zapovjednik 606. ACS pukovnik Brian Robertson. Podaci o stanju u zračnom prostoru, dobiveni pomoću radarske slike TPS-75 u Puli, šalju se Centru za upravljanje i izvješćivanje u Avianu, koji ga potom prenose pilotima kako bi se upotrijebili za donošenje ključnih odluka u upravljanju bitkom. Osim 606 ACS, u Pulu je stigla i 31. eskadrila za potporu snaga (31st Force Support Squadron) sa svojom pokretnom kuhinjom.

Sustav Patriot u Sloveniji

U Sloveniji je potpuno drugačija situacija. Na području Postojne, Divače i Ankarana smješteno je oko 450 pripadnika protuzračne obrane oružanih snaga Slovenije, Crne Gore i SAD-a. Prema predviđenom scenariju, oni će osiguravati zaštitu zračnog prostora tijekom kretanja savezničkih snaga po Sloveniji, a uvježbavat će se te provjeravati i povezanost sustava protuzračne obrane kratkog i dugog dometa. Američke snage u Sloveniji provest će obuku i vježbu na raketnom sustavu MIM-104 Patriot, što je prvo regionalno razmještanje ovog sustava od raspada SFR Jugoslavije.

“Oružane snage izražavaju i ostvaruju moć države na različite načine unutar i izvan državnih granica, te su također i jedan od alata s kojim se politička moć kreira i uz pomoć kojega se stabilizira” (Peter Paret, “Military Power”, The Journal of Military History, Vol.53, No.3).

Moć oružanih snaga rezultanta je spektra njenih sposobnosti, koju je teško jednoznačno definirati. Primjerice, samo broj vojnika pod oružjem, broj tenkova, ili broj borbenih aviona u sastavu oružanih snaga vjerojatno neće biti jedini i dostatni ključni čimbenici na temelju kojih će se moći ocijeniti ukupna moć pojedinih oružanih snaga, odnosno moć pojedine države. Takvi pojedinačni podaci mogu biti korisni pri ocjenjivanju nekih sposobnosti oružanih snaga, no pri određivanju ukupne učinkovitosti takvi podaci lako mogu biti samo mali dio njene ukupne vojne moći.

Konverzija financijsko-materijalnih resursa u obrambene sposobnosti

Učinkovitost i osposobljenost oružanih snaga jedne države ovise o resursima koji su im namijenjeni, te o uspješnosti konverzije tih resursa u djelotvorne obrambene sposobnosti. Razmatranja obrambenih sposobnosti države ili učinkovitosti njenih oružanih snaga započinju istraživanjem raspoloživih resursa: financijskih, ljudskih, fizičkih i tehnoloških koje državni čelnici mogu staviti na raspolaganje nacionalnim oružanim snagama. Ti resursi su funkcija širih tražbina na državnoj razini, te zahtjeva koji proizlaze iz nacionalnih specifičnosti kao što su: dominantne vanjske prijetnje, odnos države prema društvu, te pronicljivost kojim državni čelnici i društvo u cjelini mogu uvidjeti probleme te pronaći zadovoljavajuća rješenja.

Veličina obrambenog proračuna najvažnija je pojedinačna mjera resursa kojega politički čelnici dodjeljuju oružanim snagama. Raspodjela tih financijskih sredstava između različitih grana i službi oružanih snaga preliminarno ukazuje na državno razumijevanje relevantnih prijetnji, te na prioritetno unapređenje borbenih sposobnosti određenih vojnih struktura. Međutim, oružanim snagama mogu biti namijenjena obilna financijska sredstva i značajna kadrovska brojnost, no ako je vojna doktrina pogrešna, ako je obučavanje kadrova neučinkovito, ako su vođe nedovoljno obrazovane, ili ako je organizacija nepodesna – obrambene sposobnosti oružanih snaga neće biti očekivane niti zadovoljavajuće. Djelotvorne oružane snage su one koje mogu te resurse iskoristiti za kreiranje suvremenih snaga sposobnih učinkovito se suprotstaviti širokom spektru neprijateljskih prijetnji.

Proces iskorištavanja tih resursa je kritičan, jer određuje jesu li sredstva namijenjena oružanim snagama proizvela i unaprijedila operativne sposobnosti. Postojanje prijetnji usmjerenih prema državnom suverenitetu i integritetu prvi je i najvažniji čimbenik koji dopušta konverziju određene količine državnih resursa u djelotvorne obrambene sposobnosti. Mnoge države ne mogu investirati u nabavu najsuvremenijh vojnih sustava. No povezivanjem nižih tehnologija s kreativnim operativnim ili taktičkim koncepcijama te države mogu zadržati visoki stupanj vojnih sposobnosti i mogu čak biti pobjednice u srazu s neprijateljem koji koristi nadmoćne vojne tehnologije. To posebno vrijedi za asimetričnu strategiju, koja ne ovisi toliko o sustavima oružja koliko o koncepcijama ratovanja.

Lista prioriteta obrambenih sposobnosti zaštite Republike Hrvatske

Takva razmatranja o sposobnostima oružanih snaga proklamirana su i primjenjivana godinama u mnogim demokratskim državama svijeta. I mlada država Hrvatska će vjerojatno slijediti te procese i procedure na relaciji država – društvo – oružane snage. To je već iskazano nedavnim usvajanjem “Strategije nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske” 2017.:

“Oružane snage Republike Hrvatske razvijaju sposobnosti provedbe borbenih operacija u obrani vlastitog teritorija na kopnu, moru i zraku te u kibernetičkom prostoru” (Strategija RH 2017.).

Republika Hrvatska mora raspolagati obrambenim sposobnostima za zaštitu suvereniteta: u njenom zračnom prostoru, na njenim kopnenim prostranstvima, na njenim morskim pučinama, u njenim morskim dubinama i na prostranstvima morskog dna. To zahtijeva raspolaganje vrlo širokim asortimanom obrambenih sposobnosti koje bi se trebale prilagođavati sve naprednijim potencijalnim prijetnjama:

“Međutim, vanjske i unutarnje prijetnje, rizici i izazovi mijenjaju se kontinuirano i brzo, vrlo su složeni, povezani i često nepredvidivi, čime se stvara potreba za stalnim razvojem nacionalne sigurnosne politike i sposobnosti odgovora na promjene” (Strategija RH 2017.).

Oružane snage RH tijekom razmjerno kratkog razvojnog razdoblja još nisu stekle zadovoljavajuće obrambene sposobnosti zaštite suvereniteta i integriteta svih zračnih, morskih i kopnenih prostora te prostranstava. Proces dopunjavanja novim obrambenim sposobnostima ovisi o vojnopolitičkoj situaciji u bližem i daljem okruženju Republike Hrvatske, o trenutnim prijetnjama i ugrozama prema bilo kojem segmentu države i društva, te o financijskim i materijalnim mogućnostima države. Budući da izdvajanje iz proračuna za oružane snage RH nije dostiglo planirane iznose, sadašnji financijski resursi još uvijek su nedostatni za razvoj i realizaciju svih neophodnih obrambenih sposobnosti. U takvoj situaciji, očito je nužna uspostava liste prioriteta više ili manje neophodnih sposobnosti. Prioriteti bi trebali biti određeni na temelju širih analiza općeg društveno-socijalnog stanja, izloženosti određenih područja društva i države neposrednim prijetnjama, te sadašnjeg stanja osposobljenosti pojedinih grana Oružanih snaga RH. Realizirajući postupno slijed tih prioriteta, bile bi stvorene optimalne obrambene snage pojedinih grana za određeno razmatrano razdoblje:

“Procjena prijetnji pokazuje kako je vjerojatnost klasične vojne prijetnje koja bi ugrožavala nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske niska. Rizici za nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske prepoznaju se na različite načine u organiziranom i gospodarskom kriminalu, korupciji, nezakonitim prelascima državne granice, terorizmu, nasilničkom ponašanju i ekstremizmu” (Strategija RH 2017.).

Činjenica da je vjerojatnost klasičnog-simetričnog vojnog sukoba zanemariva ukazuje na manju važnost razvijanja borbenih sposobnosti za klasično ratovanje, pa bi takve sposobnosti trebale biti uvrštene na neku nižu razinu liste prioriteta.

Zaštita turističkog gospodarstva

S druge strane, terorističke aktivnosti, krijumčarenje raznih roba te piratstvo sve češće se događaju diljem svijeta, posebice u Europi. Teroristička djelovanja sve su sofisticiranija i robustnija, te su često u sprezi s krijumčarima oružja i drugih roba:

Tko je tko pred privezištem Kut, Uvala Svetog Jurja na Visu ?

“Terorizam je stalna prijetnja međunarodnoj i nacionalnoj sigurnosti, a bitno se povećala spremnost i sposobnost terorista za izazivanjem većeg broja žrtava i razaranja većih razmjera. Terorističke skupine koriste se suvremenom tehnologijom za širenje svoje ideologije, obuku, novačenje boraca i terorističke napade” (Strategija RH 2017.),

što nalaže ubrzano razvijanje novih obrambenih i sofisticiranijih sposobnosti za rano otkrivanje takvih uljeza, te sposobnosti odvraćanja i sposobnosti sprečavanja realizacije njihovih ubilačkih i rušilačkih planova. S obzirom na golema prostranstva hrvatskog mora, posebnu pozornost treba usmjeriti razvoju obrambenih sposobnosti zaštite tog dijela Republike Hrvatske. Na pučinama ZERP-a i teritorijalnoga mora RH, nenajavljene i nedobronamjerne opasne uljeze zlih namjera na moru, pod morem i nad morem treba što ranije i što dalje od obale otkriti umreženim sustavom kontinuiranog nadzora, te onemogućiti njihova kriminalna djelovanja i/ili asimetrične napade na plovne i priobalne objekte.

Organizirano krijumčarenje droge, oružja, ljudi i drugih roba uzduž i poprijeko Jadranskog mora je u zamahu, što je inače intenzivirano i na morima diljem svijeta zbog pogodnosti koje pružaju nenadzirana ili slabo nadzirana morska prostranstva. Ti uljezi nastoje neprimjećeno prići što bliže njihovim ciljevima na moru ili obali. To pokušavaju ostvariti u nisko zamjetljivim plovilima, patuljastim podmornicama ili letjelicama, i to u uvjetima loše vidljivosti ili noću, primjenom rafiniranih taktika realizacije planiranih akcija.

“Sigurnosna prijetnja za Republiku Hrvatsku je i opasnost od proliferacije oružja za masovno uništavanje te sredstava i tehnologija dvojne namjene, posebno korištenjem teritorija Republike Hrvatske za njihov transport u druge države” (Strategija RH 2017.).

Turizam treba štititi da bi napredovao

Upitno je koliko su takve ugroze s morske strane prema hrvatskoj obali vjerojatne, te u kakvom stanju osposobljenosti i kojom razinom aktivnosti bi trebale djelovati relevantne državne institucije koje su umrežene u petlju obrambenih sposobnosti nadzora i zaštite hrvatskog mora? S obzirom na trenutna događanja i nerede u mnogim državama na Mediteranu, očito treba osposobiti državne institucije, te resurse nadzora i zaštite, na proaktivno iščekivanje opasnih situacija i učinkovitu reakciju, bilo da se radi o emigrantima, krijumčarima ili teroristima, i to odmah sada!

“Republika Hrvatska je, zbog značajnog udjela turističkog i prometnog sektora u BDP-u, posebno osjetljiva na globalne gospodarske i sigurnosne trendove” (Strategija RH 2017.).

Očito, pri razmatranju osjetljivosti i izloženosti gospodarskih objekata terorističkim napadima, zaštitu turističkog gospodarstva Republike Hrvatske, posebice na hrvatskom moru i priobalju, nedvojbeno bi trebalo svrstati pri vrhu liste prioriteta obrambenih sposobnosti. Republika Hrvatska mora osigurati uvjete sigurne navigacije svim kooperativnim domaćim i stranim brodovima, poglavito u područjima gdje je najugroženija sigurnost plovidbe, te omogućiti i zahtijevati od svih sudionika na moru poštivanje relevantnih hrvatskih zakona. Kategorički negirati ili uveličavati moguće prijetnje i ugroze na hrvatskom moru i priobalju bilo bi neodgovorno. Očito, treba studiozno prići analizi bliske i dalje budućnosti pomorske sigurnosti, koja bi rezultirala optimalnim prioritetnim slijedom ustroja i osposobljavanja pojedinih dijelova umreženog sustava nadzora, te uspostavom odgovarajućih obrambenih sposobnosti zaštite.

“Vjerojatnost terorističkog napada u Republici Hrvatskoj je niska, ali su potencijalne posljedice visoke, posebice u kontekstu razvijenoga turističkog i prometnog sektora” (Strategija RH 2017).

Moguća teroristička djelovanja s mora su bezbrojna, i to po sredstvima i metodama te po mjestima djelavanja uzduž pomorske državne granice. Napadi se mogu izvoditi površinskim djelovanjima: vrlo brzim brodicama male zamjetljivosti, skuterima, plivačima, sportskim i trgovačkim brodovima koji su pod nadzorom terorista, ili opasnim teretima koji su prikriveno ukrcani na nedužne brodove, zatim podvodnim akcijama: malim ronilicama za jednog ili dva čovjeka, roniocima, džepnim podmornicama, “samoljepljivim” minama, a i zračnim putom: malim komercijalnim zrakoplovima ili daljinski upravljanim letjelicama. Takvi objekti asimetričnih prijetnji raspoloživi su na otvorenim i crnim tržištima diljem svijeta, danas više nego ikada. U znatnom je porastu ponuda malih patuljastih podmornica i pomorskih mina, koje u obalnim i međuotočnim morima predstavljaju opasnu prijetnju.

Obrambena sposobnost zaštite hrvatskog mora i priobalja od asimetričnih napada – nedostatna je

Na temelju dosadašnjih saznanja i iskustava s nepoželjnim i opasnim situacijama na hrvatskom moru, relevantne institucije i sustavi trebali bi biti osposobljeniji te pripremljeni za brzu reakciju protiv uljeza, posebice na prostranstvima ZERP-a. Primjerice, u lipnju 2011. borbeni zrakoplov Republike Italije F-16 doletio je iz nepoznatog smjera, nenajavljen, do hrvatske obale, te je prvi put bio detektiran i identificiran hrvatskim radarima za nadzor zračnog prostora tek na visini 500 metara iznad Dugog Otoka. Naime, taj se zrakoplov F-16 provukao kroz nemotreni “tunel”, visine oko 100 metara između Italije i Hrvatske, te pri uzletanju na visinu oko 500 metara iznad Dugog Otoka detektiran je radarom FPS-117 na Učki. Plovila i letjelice u tom “tunelu” ne mogu se otkriti radarima FPS-117 na Učki i Pelješcu. To nije rezultat nemoći ili loše kvalitete radara FPS-117, već je posljedica zakona fizike koji određuju načine prostiranja elektromagnetskih valova u prostoru, u takozvanoj standardnoj atmosferi.

Površina srednjeg dijela ZERP-a od nekoliko tisuća kilometara četvornih sada nije adekvatno nadzirana, što omogućava malim plovilima i letjelicama nesmetana djelovanja na tim područjima. Radarska mreža “More” s 4 radara Enhanced Peregrine tada je bila nefunkcionalna. Navigacijski radari (9) GEM koji su raspoređeni uzduž hrvatske obale, bili su stari i nemoćni za otkrivanje relativno malih aviona F-16. Ni radarska mreža VTMIS (Vessel Traffic, Monitoring and Information System) s deset danskih VTS radara Terma, koja je namijenjena nadzoru i regulaciji pomorskog prometa u hrvatskim teritorijalnim vodama, nije detektirala F-16 u niskom letu iznad hrvatskoga mora. Nemoć postojećih radarskih mreža demonstrirana je i u srpnju 2012., kada je jedrenjak “Maria Drink” nemoćno plutao dva dana u hrvatskom ZERP-u, oko 70 kilometara južno od Dubrovnika, sa 65 izbjeglica. Jedrilica je “otkrivena” tek telefonskom dojavom njezina voditelja. Ni jedan radar s obale ili s ophodnog broda Obalne straže nije otkrio tu brodicu tijekom dugih 48 sati. Ta i slična iskustva na Jadranu ukazuju na nedostanu osposobljenost sustava nadzora hrvatskoga mora, posebice ZERP-a.

Stjecanje sposobnosti nadzora i zaštite hrvatskog mora – na vrhu liste prioriteta

Rano otkrivanje i diskriminacija uljeza među mnoštvom dobronamjernih plovila na moru prva je i temeljna zadaća antiterorističkih aktivnosti. Otkriti plovilo s neprijateljskim namjerama u ljetnoj gužvi stotina jedrilica, jahti i drugih manjih brodova, koji nisu obvezni opremati se AIS uređajima (automatska identifikacija broda), a bez prethodnih naznaka obavještajnih službi, nalik je poznatoj priči o traženju igle u stogu sijena. Najteža faza susreta s asimetričnim prijetnjama je rana diskriminacija. I najbolji senzori ne mogu dati podatak o namjeri tih prijetnji. Ne reagirati na prijetnju, ili reagirati suviše kasno, predstavlja ozbiljan sigurnosni rizik. S druge strane, pogrešno procijeniti neopasnog turista teroristom, otvaranje vatre i ubijanje nekog nevinog, moglo bi stvoriti znatne političke probleme. Da bi se spriječile takve nezgode, nužno je s visokom sigurnošću diskriminirati sumnjive namjere i nastojati ih zaustaviti na bezbolan način. No ukoliko su neprijateljske namjere jasno izražene, kada su prostor i vrijeme za dobronamjerne rekacije istekli, nastupa faza uništenja terorista ili terorističke skupine.

Stoga obalne motrilačke mreže čine prvi sloj u petlji obrambenih sposobnosti nadzora i zaštite sigurnosti na hrvatskom moru. Te bi mreže trebale otkrivati nenajavljena mala plovila ili niskoleteće letjelice već na području ZERP-a. Stalnim motrenjem morskih prostranstava, od obale do vanjske granice ZERP-a, stvara se slika pomorske situacije u realnom vremenu, koja je temelj za bilo kakva djelovanja na određenim mikropodručjima.

“Europsku uniju okružuje pojas nestabilnosti koji se proteže od sjeverne Afrike, preko Bliskog istoka do Kavkaza i srednje Azije. Ovaj je pojas dugoročno izvorište sigurnosnih izazova, od terorizma, nezakonitih migracija, ekstremizma, organiziranog kriminala i hibridnog djelovanja, do otvorenih regionalnih oružanih sukoba” (Strategija RH 2017.).

S obzirom na takvu sadašnju vojno-političku situaciju oko nas, sposobnost kontinuiranog motrenja morskih površina i zračnog prostora iznad površine, od vanjske granice ZERP-a preko teritorijalnoga mora do unutrašnjih morskih voda, treba biti pri vrhu liste prioriteta uspostave novih sposobnosti Oružanih snaga Republike Hrvatske. Naime, dosadašnja mreža “More” s četiri radara Enhanced Peregrine sada ne funkcionira u skladu s deklariranim performansama, te je neophodno stjecanje sposobnosti motrenja i nadzora hrvatskog mora s novom mrežom moćnih akvizicijskih radara. U takvim okolnostima, ohrabrujuća je najava nabavke radara izrečena u izjavi dojučerašnjeg zapovjednika HRM-a, kontraadmirala Predraga Stipanovića:

“Mi ćemo sustav Enhanced Peregrine, koji imamo sada na raspolaganju, nastaviti koristiti u stanju u kakvom on jest. Neće se ići na njegovu modernizaciju. Držim, naime, da bi to bilo gubljenje vremena. Predložio sam načelniku GS i ministru obrane da idemo sa nabavom novog sustava za nadzor mora. Upravo radimo na izradi taktičke studije, koju očekujem da ćemo uskoro završiti kako bi se studija izvodljivosti mogla napraviti do kraja godine. Rade je naši ljudi – iz HRM-a, GS i Ministarstva obrane. Po meni, definitivno, treba se ići u nabavu novog radarskog sustava. Jedan od naših vrlo važnih strateških ciljeva je nadzor površinske situacije na moru. To nam je i cilj sposobnosti koji smo prihvatili u sklopu paketa ciljeva sposobnosti koje Oružane snage i Ministarstvo obrane RH implementiraju” (www.obris.org – 09. lipnja 2017.).

Postavljanjem šest novih motrilačkih radara na visokim položajima dužobalnih planina i otoka ostvarit će se radarski obzori koji prekrivaju površinu ZERP-a (25.207 km²) od sjevernog do južnog ruba. Obrambene sposobnosti neophodne za zaštitu hrvatskog mora i priobalja od napada površinskih uljeza poredane su u tri etape: 1. otkrivanje uljeza, 2. identifikacija uljeza i 3. presretanje i sprečavanje uljeza.

1. Detekcijom i praćenjem malih plovila radarske površine 5 m² i letjelica površine 2-3 m² iznad valovitog mora na udaljenostima oko 100 km ustanovila bi se se sposobnost vanjskog zaštitnog sloja. Novom radarskom mrežom “More” otkrivat će se mali uljezi već na području ZERP-a, prije njihova ulaska u teritorijalno more Republike Hrvatske.

2. Identifikacijom i sprečavanjem: otkrivene uljeze treba brzom reakcijom zaustaviti u daljnjim aktivnostima, i to helikopterima Kiowa Warrior, koji su za tu svrhu optimalno rješenje. Helikoptere Kiowa bi trebalo opremiti i posebnim nesmrtonosnim sredstvima za privremeno onesposobljavanje posada na otkrivenim plovilima. Pet do šest helikoptera baziranih uzduž hrvatske obale, na položajima uvezanim u komunikacijsku mrežu nadzora hrvatskoga mora, polijetali bi na pozicije detektiranih uljeza naznačenih obalnim radarima, odnosno nalozima iz zapovjednog središta

3. Brzo presretanje otkrivenog uljeza obavlja brzi brod-presretač. Desetak brodova-presretača, maksimalnih brzina 45-60 čvorova (83 km/h – 111 km/h) trebalo bi biti raspoređeno na istaknutim položajima, na otocima i obali odakle bi u relativno kratkom vremenu stizali do bilo koje pozicije, odnosno istodobno bi pokrivali cijelu površinu ZERP-a. Postojeći ophodni brodovi Obalne straže RH i novi prototip u izgradnji nisu sposobni, s brzinama manjim od 30 čvorova, izvršavati zadaće brzog presretanja na području ZERP-a. Brzi brodovi-presretači serijski se proizvode u nizu brodogradiliša diljem svijeta, dokazani su u eksploataciji i raspoloživi na tržištu.

Presretanje brzinom od 85 čvorova uz kevlarski oklop te 12,7 mm oružnu stanicu

Obalna straža RH sada nije osposobljena za brzo presretanje na moru, a niti će biti nakon izgradnje novih ophodnih brodova u brodogradilištu Brodosplit. Stoga stjecanje sposobnosti brzog presretanja treba biti pri vrhu liste prioriteta obrambenih sposobnosti zaštite suvereniteta i integriteta RH. Mali brodovi različitih uljeza noćna su mora mnogih država s moćnim obalnim stražama i respektabilnim ratnim mornaricama. Teroristički napadi malim i brzim brodovima označeni su kao najveća prijetnja pomorskom prometu i značajnim objektima na obali!

Republika Hrvatska ne može čekati desetak godina da se projektiraju i izgrade brodovi-presretači, kao što se to događalo s ophodnim brodovima za Obalnu stražu, čija izgradnja prototipa još traje, tko zna do kada. S obzirom na označene prijetnje u Strategiji nacionalne sigurnosti RH 2017. prema Republici Hrvatskoj, postizanje navedenih obrambenih sposobnosti detekcije, identifikacije i brzog presretanja površinskih uljeza zahtjevaju hitni angažman relevantnih državnih institucija RH.

Hrvatsko podmorje – zaštitni medij podvodnim uljezima

Podvodni uljezi opasnih namjera i različitih osobina: veliki i mali, brzi i spori, neprijatelji i kriminalci, teroristi i pirati, špijuni i lopovi – svi oni mogu nesmetano i neopaženo roniti prema ciljevima svojih destruktivnih namjera kroz milijune kubičnih metara teritorijalne morske vode Republike Hrvatske. U tom ambijentu, u golemom prostoru ispod površine teritorijalnog mora, podvodni uljezi mogu djelovati uz neznatni rizik, odnosno uz visoki stupanj vjerojatnosti da neće biti otkriveni tijekom nedopuštenog boravka te djelovanja u i na teritoriju RH. Sprečava li netko takve podvodne uljeze pri ulasku u suvereno podmorje RH? Jesu li zakonskim propisima definirane nedopuštene aktivnosti podvodnih uljeza u teritorijalnom podmorju Hrvatske, te jesu li opisane nužne obrambene sposobnosti Oružanih snaga RH za detekciju i zaštitu od takvih uljeza?

Prema Pomorskom zakoniku RH, strana podmornica dužna je ploviti površinom pri prolasku našim teritorijalnim morem, no zakon ne razmatra stranu podmornicu koja roni pod morskom površinom. Zakon ne određuje postupke državnih institucija RH prema zaronjenoj podmornici koja podvodnom plovidbom može uroniti ispod površine teritorijalnog mora u suvereni teritoriji RH. U Strategiji nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske, koju je Hrvatski sabor donio u srpnju 2017. godine, ne spominje se hrvatsko podmorje, niti obrambene sposobnosti Oružanih snaga za zaštitu golemog podvodnog prostora ispod površine teritorijalnoga mora. U mirnodopskim okolnostima i uz sadašnje vojno-političko stanje odnosa na Mediteranu i Bliskom istoku, vjerojatnost uronjavanja opasnih uljeza (krijumčara, terorista, špijuna i sl.) u hrvatsko podmorje raste iz mjeseca u mjesec. Sustavi nadzora i motrenja podmorja sada bi trebali biti podjednako djelotvorni kao tijekom kriznih situacija. Upitno je tko će i s čime detektirati podvodne uljeze, te ih istjerati iz našeg mora ili ih uzaptiti. Postoje li uopće institucije Republike Hrvatske adekvatno osposobljene i opremljene za nadzor te zaštitu hrvatskog podmorja?

Sposobnosti detekcije podvodnih uljeza u hrvatskom podmorju – zanemarive su

Prema službenim priopćenjima, Hrvatska ratna mornarica je navodno stekla sposobnost nadzora podmorja i protupodmorničke borbe nabavkom dvije finske raketne topovnjače klase Helsinki, koje sada nose imena hrvatskih gradova Dubrovnika i Vukovara. Svaki brod ima dva sonara. Jedan aktivni sonar za samozaštitu broda ugrađen je u dno broda, a drugi pasivni sonar je tegljen za brodom na udaljenosti oko 600 m. S takvim sonarima, ti brodovi mogu nadzirati podmorje samo “točkasto”, unutar razmjerno malog područja na golemoj površini oko 19.000 km² hrvatskog teritorijalnog mora, i to samo “na poziv” s neke određene lokacije gdje se nagađa o sumnjivim uljezima u podmorju. S ta dva broda, očito, nije moguće obavljati kontinuirano (24 sata/365 dana) nadzor cjelovitog teritorijalnoga podmorja RH. S obzirom na opću vojno-političku situaciju u ovom dijelu svijeta, te s obzirom na širom otvorena “vrata” hrvatskog podmorja, sposobnosti nadzora i zaštite podmorja trebalo bi uvrstiti pri vrhu liste prioriteta obrambenih sposobnosti Oružanih snaga.

Podvodna prostranstva teritorijalnog mora i unutrašnjih morskih voda izložena su stalnoj opasnosti asimetričnih napada, bez obzira na trenutni status međudržavnih odnosa: rat, kriza ili mir – stoga ih treba neprekidno nadzirati, isto kao i morsku površinu iznad tih područja. U plitkim priobalnim vodama mnogih primorskih država nadziru se, uz pomoć pjedinačnih senzora ili nizova/mreža senzora, mikro-područja, kao što su prilazi i ulazi u luke, prilazi posebnim zaštićenim pomorskim zonama, prometno značajni tjesnaci i plovni putovi kroz uska mora, sidrišta (tankera, putničkih i trgovačkih brodova), naftne i plinske platforme i tome slično. U razmjerno plitkim vodama takvi senzori će detektirati i vrlo male objekte pod morem (ronici), ali i zvukove malih gumenih brodica na površini. Visoka vjerojatnost otkrivanja tako malih objekata na površini može se postići kombinacijom podvodnih akustičkih odjeka i površinskih radarskih odraza od istog objekta, koji se fuzioniraju u nadzornoj postaji na obali.

Prislušne akustičke mreže prostrte po morskom dnu predstavljaju pouzdane barijere prilazu podvodnih uljeza prema hrvatskom teritoriju. Trebalo bi postaviti više autonomnih mreža uzduž teritorijalnoga mora s pripadajućim nadzornim postajama na kopnu, i to prvenstveno na kritičnim lokacijama koje treba zaštititi tim barijerama. Takve senzorske mreže na morskom dnu ne ometaju pomorski promet, ne remete biološku ravnotežu u moru, te ne ometaju ljepote našeg mora i obale. Pasivnim djelovanjem, te mreže predstavljaju zamke podvodnim uljezima svih kategorija. Naime, već samo saznanje da negdje na dnu hrvatskog teritorijalnog mora postoje prislušne mreže, prisiljava potencijalne uljeze na oprezan prilaz, a možda ih i potpuno odvrati od agresivnih i drugih namjera. Ignoriranjem mogućnosti otkrivanja njihova prisustva na tako pripravljenim lokacijama u našem teritorijalnom moru, agresor se islaže opasnostima uništenja svojih kapaciteta borbenim sustavima hrvatskih obrambenih snaga. Uz te pasivne mreže, moguće je s dodatnim aktivnim sonarima, uronjenim na pogodnim mjestima uz obalu, nadzirati osjetljivija podvodna područja.

Petlja obrambenih sposobnosti nadzora i zaštite litoralnih mora bit će potpuno djelotvorna, bez “propusnih rupa”, tek kada se, uz motrilačke mreže “more” (daleko motrenje površine ZERP-a i niskog zračnog prostora) i “obala” (blisko motrenje površine teritorijalnoga mora i UMV), uvede i nadzor podvodnih prilaza unutrašnjim morskim vodama, predlučkim i lučkim područjima izgradnjom treće motrilačke mreže “podmorje”. Dakle, samo komplementarnim motrenjem nadvodnih i podvodnih prostranstava mrežama “more”, “obala” i “podmorje”, te njihovim integriranjem u jednu centraliziranu mrežu sa zapovjednim središtem u kojemu će se stapati svi podaci o otkrivenim objektima, postići će se maksimalni sinergijski učinak i čvrsto će se zatvoriti podvodna, površinska i nadvodna “vrata” opasnim uljezima svih vrsta i veličina. To su preduvjeti za postizanje učinkovitih obrambenih sposobnosti zaštite suvereniteta i cjelovitosti Republike Hrvatske.

*gost autor: dipl.ing. Vili Kezić, stručnjak za radarske sustave i elektroničko ratovanje, u mirovini

Suvremene oružane snage u svijetu sve više se oslanjaju na kompleksna oružja visoke tehnologije temeljena na elektronici. Mnoga od njih upravljana su informacijama koje se ostvaruju elektromagnetskim zračenjima. Iako se učinkovitost elektronički upravljanih oružja skokovito povećala u odnosu na klasična oružja, takvi sustavi posjeduju i “urođenu” slabost koja leži u činjenici da je zračenje elektromagnetske energije podložno detekciji i interferencijama koje mogu smanjiti tu učinkovitost u većini primjena. Detekcijom elektromagnetskih zračenja iz tih oružnih sustava može se otkriti njihova prisustnost na mnogo većim daljinama nego što je to bilo u slučaju elektromagnetski “tihih” klasičnih oružja, i to prije aktiviranja njihovih paljbenih djelovanja. Djelovanje oružnih sustava uz pomoć elektromagnetskog zračenja s jedne strane, i istodobna protudjelovanja kroz detekciju tih zračenih signala, te ometanje ili obmanjivanje oružja elektromagnetskim interferencijama s druge strane, predstavljaju nečujnu i nevidljivu borbu nazvanu elektroničko ratovanje (Electronic Warfare – EW) ili elektronička borba.

Elektroničko ratovanje definirano je vojnim akcijama koje koriste elektromagnetsku energiju u svrhu: (1) eksploatiranja elektromagnetskih zračenja neprijatelja, otkrivajući njegovo prisustvo i položaj, te prikupljajući informacije o njegovim sredstvima i namjerama, uz pomoć mjera potpore i detekcije zračenih prijetnji (Electronic Suport Measures – ESM); (2) sprječavanja neprijatelja u korištenju elektromagnetskoga spektra pri njegovim djelovanjima, uz pomoć elektroničkih protumjera (Electronic Countermeasures – ECM) i (3) omogućavanja efikasnog korištenja vlastitih sustava koji zrače i/ili primaju elektromagnetsku energiju, štiteći ih od namjernih interferencija uz pomoć protu-protumjera (Electronic Counter-Counter Measures – ECCM).

Učinkovitost “tvrdih” oružja potakla razvoj protuelektroničkih djelovanja

Borbeni zrakoplov F-4C Phantom 2

U prvom desetljeću nakon Drugog svjetskog rata malo se raspravljalo i radilo na tehnikama te taktikama elektroničkoga ratovanja. To je bilo vrijeme razvoja atomskog oružja. Pojam elektroničke borbe tada još nije šire razmatran, čak ni u vojnim krugovima. Tek iskustva u Jugoistočnoj Aziji pokazala su kako i nadmoćne američke zračne snage mogu pretrpjeti značajne gubitke od umrežene protuzračne obrane usmjeravane radarima, kojom se uredno i organizirano upravljalo. Ta protuzračna obrana, uz pomoć operatora koje su obučavali sovjetski stručnjaci, dokazala je kako se koordiniranom uporabom obrambenog sustava i uz pomoć radara može uspješno suprotstaviti jakim zračnim snagama.

Tek 1965. godine, kada je elektronički upravljana raketa V-750 (SA-2 Guideline, zemlja-zrak) srušila američki zrakoplov F-4C Phantom II u Vijetnamu, te pojavom radarski upravljanih protuzračnih topova ruske proizvodnje, američki vojni stručnjaci shvatili su u kakvoj su opasnosti njihove zračne snage. Američki zrakoplovi nisu bili opremljeni uređajima za rano otkrivanje radarskih signala, a ni sustavima za elektronička protudjelovanja. Uspješno djelovanje protuzračne obrane bilo je tako šokantno da se čitav zapadni svijet u prvom trenutku osjećao inferiorno zbog neočekivanih gubitaka i nemoći odgovora takvim oružjima.

Nakon tih poraznih iskustava slijede pozivi elektroničarima za pronalaženje načina suprotstavljanja glavnim krivcima – radarima. U to doba (1965. – 1973. godine) tehnike elektroničkog ratovanja (Electronic Warfare – EW) čine svoje prve ozbiljnije korake, prerastajući u posebno, novo područje vojnih tehnologija i taktika. Radi se intenzivno na razvoju elektroničkih protumjera (Electronic Counter Measures – ECM) kojima treba osujetiti funkcioniranje radarskih sustava. Radaru je trebalo uskratiti informacije koje je, zračenjem elektromagnetske energije, pokušavao prikupiti o ciljevima u motrenom volumenu prostora. Prvo se nastojalo onemogućiti otkrivanje cilja, a zatim sprječavati određivanje točnog položaja već detektiranog cilja, te inicijalizaciju automatskog praćenja cilja i kontinuiteta takvog praćenja.

Avion Douglas EB-66 1965 opremljen za EW

Ometači radara su razvijani i proizvedeni u strogoj tajnosti i kratkom vremenu. Ti novi sustavi iznenađenja pokazali su svoja učinkovita djelovanja već u nekim sukobima koji su bili u tijeku, a i u kasnijim ratnim operacijama. Žurno je rekonstruiran američki taktički bombarder Douglas EB-66 Destroyer. EB-66C/E bio je jedan od prvih zrakoplova namijenjenih elektroničkom ratovanju, opremljen ometačima radara i sustavima za rano otkrivanje radara. Korištenjem ovoga zrakoplova (kasnije i F-100, F-101, F-105 i F-4) na bojištima u Vijetnamu odnos snaga temeljito se izmijenio. Otkrivani su aktivni radari uz protuzrakoplovne bitnice, koji su uspješno uništavani zajedno s lanserima raketa zemlja-zrak. Spomenuta događanja značila su preokret i stajališta mnogih vojnih stručnjaka prema samom elektroničkom ratovanju. To je područje promovirano u sofisticiranu znanost, što je rezultiralo razvojem te izgradnjom sve složenijih sustava elektroničkog ratovanja.

Fijasko na moru potakao razvoj mornaričkih EW sposobnosti

Izraelski razarač INS Eilat

Unatoč općem rastu zanimanja za elektronički rat, većina ratnih mornarica svijeta sporo je prihvaćala njegovu punu važnost i dugo je odbijala uvođenje sofsticirane te skupe EW opreme na svoje brodove, radije investirajući u nabavu teških oružja. Međutim, dva važna incidenta koja su se dogodila tih godina šokirala su mornaričke stožere i dala vrlo bitan poticaj razvoju brodskih sutava za elektroničko ratovanje. Prvi incident se zbio u drugoj polovici 1967. godine, kada je Ratna mornarica Egipta lansirala šest inercijalno/radarski vođenih protubrodskih raketa Styx (SS-N-2) ruske proizvodnje na brodove Izraela. Četiri rakete, dometa oko 59 km, potrošene su za potapanje razarača Eilat, a dvije su iskorištene za potapanje izraelskoga trgovačkog broda. Kao drugo, tijekom indijsko-pakistanskog sukoba 1971. godine Ratna mornarica Indije lansirala je 13 protubrodskih raketa Styx, postigavši 12 pogodaka i potopivši nekoliko brodova Ratne mornarice Pakistana i tri neutralna trgovačka broda.

Samonavođene protubrodske rakete Styx pokazale su efikasnost koja je natjerala mornaričke planere u projektantske urede na istraživanja i razvoj odgovarajućih protumjera. Ti incidenti dokazali su uspješnost iznenađenja novim oružjem, i potrebu kontinuirane procjene vlastitih sposobnosti za elektroničko ratovanje u svrhu osiguranja “ravnoteže” prema novim prijetnjama. Istaknuta je važnost dobro organizirane mreže elektroničkog obavješćivanja (Signal inteligence – SIG INT), te nužnost razvoja sustava za ranu detekciju opasnih signala-prijetnji na velikim daljinama (ESM), koji će pružiti brodu upozorenje i dostatno vremena za poduzimanje odgovarajućih obrambenih aktivnosti. Jasno je demonstrirana i potreba za učinkovitim elektroničkim protumjerama (ECM) koje će se moći suprotstaviti rastućoj opasnosti od krstarećih raketa.

Elektromagnetski spektar – novo bojište

Poslije gorkog iskustva Izraela u ratu 1967. godine, izraelska Ratna mornarica opremljena je uglavnom malim topovnjačama s protubrodskim raketama “Gabriel” dometa oko 30 km. Na te brodove ugrađeni su i detektori radarskih signala-prijetnji za rano otkrivanje opasnih radara, te aktivni i pasivni sustavi za generiranje elektroničkih protumjera (ECM). Takve promjene i pripreme izraelske RM dale su spektakularne rezultate u ratu 1973. godine. Od 50 raketa Styx koje su lansirale arapske mornarice prema brodovima Izraela – ni jedna nije pogodila željeni cilj. Do rata 1973. godine, ratne mornarice diljem svijeta nisu imale iskustava s punom učinkovitošću elektroničkih protumjera u borbenim uvjetima. Naime, do tada je bilo mnogo lakše prezentirati kvalitetu i efikasnost sustava teških oružja otvaranjem paljbe na ispitne mete, nego efikasnost ECM sustava protiv samonavođene rakete, što je bilo moguće provjeriti jedino u nekom realnom konfliktu. Tada je postalo očito svim zapadnim mornaricama da više neće biti tako jednostavnog pljena na moru kao 1968. i 1973. godine, te da će se brodovi svih veličina opremati ESM uređajima (detektori radarskih signala), ECM sustavima (pasivni i aktivni ometači) i ECCM zaštitama radara od namjernih ometanja i obmanjivanja. Također je shvaćeno da će i brodovi trećih zemalja biti opremljeni protubrodskim raketama koje su im isporučivale vlade zapadnih zemalja, te bivši SSSR ili kasnije Ruska Federacija.

Kvalitetni EW sustavi + obrazovani EW kadrovi = uspješno vođenje elektroničke borbe

Postignuta sofisticiranost i visoka tehnološka razina sustava za elektroničko ratovanje omogućavala je zemljama koje raspolažu vlastitim proizvodnim resursima ili financijskim sredstvima opremanje njihovih brodova vrhunskom EW opremom. Međutim, iskustva Izraela 1973. i Britanaca 1982. (rat na Falklandima) ukazala su da sama oprema ne jamči uspjeh u elektroničkoj borbi ako prethodno nisu proučavane, razrađivane i uvježbavane taktike i načini uporabe, instalirane opreme. Ne postoji samo jedna taktika ili EW sustav koji može jednako dobro služiti za različite borbene scenarije. Odabrana kombinacija EW tehnika i taktika predstavljat će kompromis između različitih  čimbenika. Optimalan izbor režima rada raspoloživih EW sustava i taktika koje će biti adekvatne za specifičnu situaciju zahtijeva opće poznavaje relativnih prednosti i nedostataka mogućih alternativa elektroničke borbe.

Brodovi većine ratnih mornarica – malih i velikih – sada su opremljeni širokim spektrom tehnoloških razina EW sustava, od onih starijih jednostavnih do visokosofisticiranih i automatiziranih, no dosta brodova je i bez EW opreme. Dio tih brodova još uvijek je naoružan starim protubrodskim raketama Styx, dok brodovi jačih i bogatijih ratnih mornarica nose sofisticirane rakete s visokim stupnjem elektroničkih protu-protumjera (ECCM) i programiranim letom velikog dometa. Pri tome, potubrodska raketa Styx može i danas biti opasna kao prije pedesetak godina, ukoliko se lansira prema brodu bez EW opreme i bez vanjske EW zaštite.

Novi koncept spektralnog ratovanja u elektromagnetskom spektru

Iskustva elektroničkog ratovanja stečena u dosadašnjim sukobima diljem svijeta mogu biti dragocjena podloga za pripremu i vođenje elektroničke borbe u eventualnim budućim sukobima sa sličnim scenarijima. Razlika će vjerojatno biti u bogatijem i gušćem elektromagnetskom okolišu. Gustoća i sadržaj elektromagnetskoga okoliša na moru ovisit će o općim i trenutnim okolnostima na nekom području (mirnodopsko, predratno ili ratno stanje). U simfoniji elektromagnetskih valova sudjelovat će civilni i vojni izvori zračenja, komunikacijski radio odašiljači, radari različitih namjena, odašiljači navigacijskih sustava, itd.

ESM – SIGINT sustav

Suvremeno elektroničko ratovanje razvija se kao ozbiljna vojna aktivnost sa širokim asortimanom primjena na kopnu, moru i u zraku. Elektromagnetski spektar je bitan i nevidljiv medij za mnoge vojne i civilne aktivnosti. Spektralno ratovanje postalo je jednako važno kao i bilo koja druga domena ratovanja na različitim bojištima – kopno, more, zrak. Vjerojatno će se buduće borbene operacije odvijati i u mediju elektromagnetskog spektra, a ne samo uz pomoć elektromagnetskog spektra kao do sada. Ratovi se neće voditi samo granatama i bombama, niti će se ratovati dominantno na moru, kopnu ili u zraku. Pobjednici sutrašnjice imat će dominantnu moć u elektromagnetskom spektru, u eteru. Oni će dominirati sposobnostima vođenja elektroničkog ratovanja. Očito će takvo okruženje zahtijevati promjene koncepta vođenja borbenih operacija, razvoj novih tehnologija vojnih sustava i, što je najvažnije, novi način razmišljanja vojnih stručnjaka-organizatora vođenja ratovanja na kopnu, moru i u zraku.

EW tehnologije i u rukama malih država, narko kartela i terorističkih grupa

Od početka ovog stoljeća specifična vojna razvojna istraživanja bila su potiskivana dominacijom komercijalne telekomunikacijske industrije te globalnim, intenzivnim razvojem bržih, manjih, jeftinijih kompjuterskih procesora, memorija, pokazivača i kamera. Takav razvoj i širenje komercijalnih tehnologija omogućavao je bilo kojoj državi, narko kartelu ili terorističkoj grupi, bez obzira na veličinu ili proračun, da raspolaže s EW tehnologijama koje su donedavna bile tretirane kao strogo čuvano tajanstveno područje u okvirima velikih i moćnih vojnih sila.

Sposobnost elektroničkog ratovanja postala je jedna od najvažnijih ofanzivnih i defanzivnih sposobnosti vojnih-institucionalnih sustava na pomorskim, kopnenim i zračnim bojištima. No, treba očekivati da i manje države s ograničenim vojnim proračunima mogu biti opremljene sustavima elektroničkog ratovanja, možda ne i najsuvremenijim, ali iznenađujuće djelotvornima.

Sposobnost elektroničkog ratovanja – ključ  preživljavanja na moru

Povijest je pokazala da je uvijek bilo iznenadnih vojnih uspjeha na polju elektroničkog ratovanja, i to upravo prije ili za vrijeme većih sukoba. Međutim, te prednosti bile su zanemarivane u razdobljima mira. Tenkovi, rakete, bombe, ratni brodovi i zrakoplovi su vojni elementi koji impresioniraju većinu političara, pa i obične ljude, jer se oni mogu vidjeti i razumijeti. Uvijek je bio problem takve ljude uvjeriti u važnost opremanja njihovih oružanih snaga uređajima i opremom za elektroničko ratovanje koje ne ubija, ne ruši i ne proizvodi opipljive te vidljive rezultate.

Elektroničko ratovanje se ne treba razmatrati samo kao dopunu tradicionalnim oružjima, već kao činjenicu da je sposobnost elektroničkog ratovanja apsolutni zahtjev za preživljavanje u eventualnim budućim konfliktima. Kako se stečena sposobnost i prednost u elektroničkom ratovanju gubi vrlo brzo, većina starih ratnih brodova u svijetu oprema se novom EW opremom, a svaki novo izgrađeni ratni brod obvezno je opremljen sustavima elektroničkog ratovanja. I zemlje trećeg svijeta to isto rade, pa se u područjima gdje se nekada očekivao tek kakav plemenski sukob danas može dogoditi i vrlo sofisticirani rat.

Elektroničko ratovanje – poluotvorena “kutija”

Rasprave i tekstovi o elektroničkom ratovanju, posebice o elektroničkim protudjelovanjima, dugo vremena bili su osjetljive teme u ratnim mornaricama. Do nedavno se čitavo područje protuelektroničkih djelovanja držalo čvrsto zatvorenom “crnom umjetnošću” koja je bila slabo razumljiva i malo cijenjena izvan krugova specijalista za elektroničko ratovanje. Međutim, tijekom posljednja 2-3 desetljeća iznjedrilo se mornaričko elektroničko ratovanje iz duboke tajanstvenosti, ali ne u potpunosti i sasvim sigurno ne na polju stečenih taktičkih iskustava u realnim okolnostima na moru, posebice tijekom pomorskih sukoba. Sada se više piše te govori o teorijama tehnika i taktika elektromagnetskih ometanja u mornaričkoj areni. Također raste vjera u potporu novih tehnologija za sve učinkovitije djelovanje protiv-radarskih sustava (Radar Electronic Counter Measures – RECM).

Male antene brodskog ESM sustava raspoređene pri vrhu jarbola, odmah ispod glavnog radara

Sve šire i otvorenije prezentacije opreme za elektroničko ratovanje na različitim sajmovima i seminarima diljem svijeta ukazuju na komercijalne interese pojedinih proizvođača te zemalja za prodajom svojih proizvoda, i to posebice modificiranih starih EW uređaja s kojima se više ne mogu djelotvorno napadati njihovi najnoviji radarski sustavi. U tim ponudama, posebno novijih tehnologija, spektar potencijalnih kupaca nadziran je i ograničen. Naime, ti ponuđači još uvijek u svojim oružanim snagama rabe također i radare starijih naraštaja u koje nije ugrađen dostatno visoki stupanj ECCM zaštite. Dakako, vrlo rijetko ili gotovo nikada ne iznose se potencijalnim kupcima praktična iskustva iz prethodne uporabe tih ometača u nekim borbenim operacijama, pa čak ni potpuni rezultati njihova ispitivanja tijekom vježbi ili manevara. To ostaju dobro čuvane tajne, jer uspjesi ili neuspjesi protuelektroničkih djelovanja, odnosno njihovi efekti, u većini slučajeva, nisu znani napadnutoj strani, kao što je primjerice jasno uočljiv pogodak ili promašaj nekog “tvrdog” oružja.  Stoga su stručnjaci i časnici za elektroničko ratovanje sofisticiranih mornarica, koji posjeduju praktična iskustva iz realnih okolnosti i ratnih operacija na moru, vrlo cijenjena i čuvana “roba”.

Bivša JRM oprezno je prilazila sustavima EW-a

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća bivša JRM bila je opremljena brodovima i brodskim sustavima proizvedenim uglavnom u bivšem SSSR-u. Njihovi radari i drugi elektronički sustavi proizvedeni su u staroj tehnologiji s elektronskim cijevima. Jedina zaštita radara od eventualnih elektroničkih ometanja bila je mogućnost promjene radne frekvencije radara između 3-4 fiksne frekvencije. Stručnjaci tehničkih službi JRM-a, znajući kakve ugroze prijete njihovoj floti, predlagali su pripremu i uvođenje sustava za elektroničko ratovanje na brodove i obalu.

Raketni brod JRM

Prvi korak napravljen je nabavkom jednog ometača radara engleske proizvodnje 1979. godine, koji je bio namijenjen ispitivanjima otpornosti brodskih radara na ometanja. Taj je ometač pripadao prvom naraštaju razvijenom prvenstveno za suprotstavljanje i navođenje protubrodskih raketa Styx. Prihvat, ugradnju i testriranje ometača i učinaka ometanja na brodske radare obavljali su inženjeri – radarski specijalisti iz bivšeg Mornaričkog elektronskog zavoda Split (sadašnji PCE). Prvo su testirani radari na raketnim i torpednim brodovima, koji su bili najmnogobrojniji. Ispitno polje bilo je u Kaštelanskom zaljevu. Vozilo s ometačem postavljeno je u Divulje, a testirani radari su bili na brodovima u luci Lora. Ispitni cilj na moru bila je barkasa na sredini Kaštelanskog zaljeva. Na raketnom brodu ispitivana je otpornost navigacijskog radara Rangout i ciljačkog radara MR-104 RIS, a na torpednom brodu navigacijskog radara i također ciljačkog radara MR-104 RIS.

Ometanje radara Divulje-Lora

Prije uključivanja ometača, odraz cilja-barkase bio je jasno prikazan na svim radarima. Kada je uključeno ometanje, ekrane navigacijskih radara prekrio je bijeli šum u kojega se utopio odraz barkase, dok su ciljački radari bili “izluđeni” šumnim signalima. Antena radara je vibrirala gore-dolje, lijevo-desno. Dakle, u tome ometanom režimu svi radari na tim brodovima bili su potpuno neupotrebljivi. Drugo ispitivanje radarskih sustava na patrolnom brodu VPBR-31 provedeno je na moru ispred Rogoznice, na udaljenosti oko 15 km, kojega je “napadao” MIG-21 leteći u smjeru kopno-VPBR. Vozilo s ometačem postavljeno je na uzvisini iznad obale, ispod smjera leta MIG-a. Funkcija ometača je bilo tzv. eskortno ometanje (SOJ) radara na VPBR-u, štiteći tako MIG u doletu i napadu na VPBR. Na toj vježbi ometačem su upravljali inženjeri, a radarima na brodu obučeni operatori. Ometanjem su zaslijepljeni svi ciljnički radari i navigacijski radar. Za MIG su bili opasni ciljnički radar MR-104 RIS, koji upravlja topom za blisku protuzračnu obranu (CIWS), te radar u sklopu protuzračne raketne bitnice OSA-M, čija su djelovanja bila onemogućena šumnim ometanjem, pa su MIG-ovi mogli neometano “napasti” brod. Šokantna saznanja o nemoći obrambenih sustava VPBR-a razačarala su vodstvo JRM-a. Ometač je taj moćni ratni brod pretvorio u ploveću metu.

Torpedni brod JRM

Iako je 1982. godine zapadno tržište bilo još dosta zatvoreno za prodaju sustava elektroničkog ratovanja zemljama trećeg svijeta, JRM je uspjela nabaviti brodski komplet za EW: ESM detektor radarskih signala spregnut s ometačem radara. To je ponudila mala i nepoznata američka tvrtka. Taj sustav je instaliran na patrolni brod VPBR-34, no nikada nije proradio. To je bio poluproizvod s ugrađenim materijalima neadekvatnim za morsku sredinu, koji nije bio testiran po MIL standardima, niti su provedena primopredajna testiranja u tvornici (FAT) i na terenu kupca (SAT). Skupina MEZ-ovih inženjera stekla je znatna iskustva teorijskim izučavanjem engleskog i američkog ometača, te praktična saznanja tijekom ispitivanja elemenata elektroničkog ratovanja uživo. Oni su bili tada, a vjerojatno su i sada, najkompetentniji stručnjaci EW-a u Hrvatskoj. Tu završavaju iskustva i znanja o elektroničkom ratovanju u bivšoj JRM.

HRM je sposobna za elektroničku borbu?

Pokus kod Rogoznice

Ratni brodovi HRM-a posjeduju samo neke sposobnosti elektroničkog ratovanja. Zanemarivanje nedostatne opremljenosti brodova i obale sustavima EW-a, kao i nespremnosti kadrova za vođenje elektroničke borbe, lako može rezultirati poražavajućim završetkom eventualnog sukoba na Jadranu. Već su dokazane elektromagnetske gužve u novijim pomorskim sukobima, pa i tijekom operacija pomorskih snaga NATO saveza na Jadranu, s golemim brojem signala zračenih iz vojnih i civilnih elektroničkih sustava na moru te na obali. To je stvaralo znatne probleme i iskusnim časnicima za elektroničko ratovanje pri interpretaciji, prepoznavanju i otkrivanju odraze (refleksije) u nepredvidljivim smjerovima što, i uz inače veliki broj elektromagnetskih izvora u tom području, povećava konfuziju operatorima SIGINT i ESM sustava na brodovima i letjelicama. Ukoliko se u takvu gužvu uključe i napadi ometačima, tu može nastati opći kaos.

Negdašnji VPBR-34, danas crnogorska fregata P-34

Svaka zemlja koja brani svoju obalu treba očekivati intenzivne “meke” napadaje, osobito u pripremnoj fazi operacija za invaziju, posebice sa SOJ (Standoff Jamming) ometačima kojima će napadač pokrivati svoje pomorske i zračne snage od “očiju i ušiju” obalnih i brodskih senzora obrambenih snaga. Obalne mreže motrilačkih radara velikog dometa bit će tu prve na udaru. Iluzorno je očekivati kako će u “mekoj” borbi funkcionirati bilo koji radar bez ugrađenih protu-protu mjera, odnosno ECCM svojstava. Da bi se spriječio takav scenarij, odašiljači tih radara trebali bi biti, najmanje, frekventno agilni od impulsa do impulsa, da njihovi odaslani impulsi budu kodno modulirani i da frekvencija ponavljanja impulsa bude promjenljiva (jitter). Svi drugi radari bez elektroničke protu-protu zaštite (ECCM) i bez viška-pričuve efektivne zračene snage bit će napadima i onih najednostavnijih ometača izbačeni iz funkcije.

Takav scenarij predviđaju iole ozbiljniji vojni planeri i razmatraju u slučaju kriznih situacija, odnosno eventualnih mogućnosti pomorskih sukoba i “mekih” gužvi u priobalju, no za to se treba pravovremeno pripremiti materijalno, kadrovski i organizacijski.

* gost autor: dipl.ing. Vili Kezić, stručnjak za radarske sustave i elektroničko ratovanje, u mirovini

U prvom dijelu intervjua za portal Obris.org kontraadmiral Predrag Stipanović, zapovjednik HRM-a, govorio je o već tekućoj obuci posade za novi OOB, o početku sudjelovanja HRM i OS RH u Operaciji Sophia (što je jučer potvrdila i Vlada RH), najavio je stavljanje dva DBM-a na raspolaganje NATO-saveznicima, te još niz planova čije je ostvarenje u tijeku ili bi se tek trebali realizirati. U današnjem drugom dijelu intervjua kontraadmiral Stipanović najavljuje veliku vojnu vježbu koja se planira za 2018. godinu, konačno umirovljenje radarskog sustava Enhanced Peregrine, ponovno ustrojavanje mornaričko-desantnog pješaštva, i brojne druge novosti u Hrvatskoj ratnoj mornarici.

Vratimo se sad opet na opremanje i modernizaciju. Hoće li ove godine ponovno biti ispaljivanja RBS-ova? Koja je dinamika ispaljivanja?

Ispaljivanje RBS-a u planu je tek 2018. godine

Ispaljivanje RBS-ova nije u planu za ovu godinu. Mi ćemo ove godine završiti s remontom određenog broja tih raketa, i produžit ćemo njihov životni vijek. Ono što je za nas najbitnije, 2015. i 2016. godine smo provjerili sve platforme koje nose taj sustav, provjerili smo ispravnost brodske opreme, a onda i same rakete. Kod ispaljivanja ovih raketa, s obzirom na njihovu cijenu, zaista treba biti racionalan. Provjerili smo sve, lansirali smo i s MOL-a i s „Dmitra Zvonimira“, lansirali smo i s raketne topovnjače Helsinki klase. Sad se pripremamo za iduću godinu, za veliku združenu vježbu “Velebit 2018”, u sklopu koje se planira i ispaljivanje rakete. Ljudi su obučeni, najbitnije je da se održavanje provodi sukladno dinamici i načinu kako je to definirano. Inače, mi smo za proizvođača ovih raketa, švedski Saab, jedna od najboljih reklama koje u svijetu trenutno postoje.

Ne podiže li ovo usporavanje vjerojatnost da za koju godinu, istekom resursa, ostale RBS-ove bacimo u smeće?

Ne.

S druge strane, što je sa zapovjednim sustavom, 9LV, koji isto nije baš najnoviji?

Kao što sam rekao, u Dugoročnom planu razvoja OS jedna od planiranih stavki je i predviđena modernizacija sustava za upravljanje vatrom. Brodovi Helsinki klase imaju već originalno sustav 9LV. On je u relativno dobrom stanju, u odnosu na „Krešimira“ i „Zvonimira“ jer s obzirom na embargo i neke druge stvari, mi nismo mogli napraviti potpunu inačicu toga sustava. Pomorski centar za elektroniku je isto tu jako bitna sastavnica u sposobnosti održavanja naše elektronike i sustava. Sigurno da i oni imaju mogućnost da se razvijaju i dalje, pogotovo što su u partnerstvu s francuskom kompanijom Thales i nekim drugim zapadnim kompanijama, mislim da dosta dobro rade svoj posao. Tako da je modernizacija sustava za upravljanje vatrom predviđena na brodovima 11 i 12, a onda ćemo vidjeti i za 41 i 42.

Moram primijetiti, vi praktički ne spominjete “Šibenik”. Tim više što na njemu, ako se ne varam, 9LV je još analogni…

“Šibenik” je već pomalo na kraju svojih resursa. On je 1976. godište. Sentimentalno sam vezan za taj brod, jer sam na tom brodu šest godina bio zapovjednik. Mi ćemo taj brod koristiti za obuku mladih časnika, ako bude trebalo i za potrebe Obalne straže – s obzirom na njegove manevarske sposobnosti i brzinu, dvije plinske turbine i dva diesel motora, ali mislim da u taj brod, sad već kao četrdesetjednogodišnjaka, ne treba planirati nikakvo veće ulaganje. Mislim da je u ovom slučaju bolje ići na opremanje i dizanje sposobnosti topovnjača 11 i 12, i onda poslije toga i 41 i 42 jer, danas-sutra, kada budu dolazili novi protubrodski raketni sustavi i višenamjenski izvanobalni ophodni brod – mi ćemo premostiti i eventualno otpis “Šibenika”.

Moramo tu pitati još jednu stvar. Spominjemo niz brodova, spominjemo 9LV. Oni se, ako se ne varam, mogu međusobno uvezivati. Nekad davno, šire uvezivanje se rješavalo sustavom STINA Jadran. Razmišlja li HRM razmišlja o nekakvom takvom linku? O nekakvom ozbiljnom kriptiranom linku, koji bi to sve mogao obuhvatiti?

Ne samo da razmišljamo, mi već radimo na tome. Sustav STINA Jadran je ZIS sustav nekadašnje mornarice i on nikad nije bio na uporabi u HRM-u. U HRM-u se koristio ZIS sustav JADRAN koji se razvio tijekom Domovinskog rata. Danas mi imamo sustav SEVID, kojim su uvezani svi senzori koji se nalaze u Hrvatskoj ratnoj mornarici. Isto tako, integrirane su AIS stanice koje se nalaze kod Ministarstva mora, prometa i infrastrukture. Sada smo u razgovorima i s Ministarstvom unutarnjih poslova da se i njihovi senzori – znači, radari koje su nabavili kroz EU fondove i opto-elektronika – integriraju u taj sustav. U konačnici sustav SEVID bi koristio zaštićeni link. U HRM se predviđa uvođenje NATO mornaričkog zapovjedno-informacijskog sustava.

Opet malo vučem prema natrag, u prošlost… Pretpostavljam da nekakvo zapovjedno mjesto, kakvo je bilo na Visu, s obzirom u kojem je stanju – to možemo zaboraviti. Razmišlja li se o nekakvoj drugoj ozbiljnoj, tvrdoj, fortificiranoj lokaciji, na koju bi se takav centar moglo, da tako kažem, sigurno spremiti?

Ne samo Vis, već i ostale naše postaje obalnog motrenja mogu se koristiti kao izdvojena zapovjedna mjesta. Koncept koji se koristio u nekim prošlim vremenima je napušten. HRM je prije dvadesetak godina napustio koncept stacionarnih zapovjednih mjesta i prešlo se na mrežni koncept tako da se zapovjedno mjesto može uspostaviti na različitim vojnim lokacijama odnosno brodovima, za što je razvijena komunikacijska infrastruktura.

Da, ali objekt “Vela Glava” je ruiniran do nezamislivoga…

Morate biti svjesni činjenice da je u proteklih dvadesetak godina jedan veliki broj vojnih lokacija proglašen neperspektivnim, napušten i predan lokalnoj samoupravi. U kakvom su oni sad trenutno stanju nemam informaciju, ali sve vojne lokacije koje su proglašene perspektivnim, prije svega za HRM, održavaju se sukladno mogućnostima i njihovoj namjeni. Objekt „Vela glava“ koliko je meni poznato nije bio predviđen za zapovjedno mjesto.

Mene strašno tu zanima sudbina kompleksa kod Žrnovnice – Korešnice, koja stoji prazna i zaboravljena. Em je relativno novija, em nije previše devastirana…

Korešnica je, i u vremena kada se gradila, bila građena s nekom drugom perspektivom, drugačijom nego što je to danas. Tako da, sukladno i mogućnostima, ali i novim izazovima i prijetnjama sa kojima se suočavamo, pa i ulaskom u NATO – situacija se ipak na neki način promijenila, i taj koncept građenja takvih zapovjednih mjesta je napušten.

Što je s modernizacijom radara Enhanced Peregrine? Da li je ona još aktualna ili će se ići na nabavu nekog novog radarskog sustava?

Jedan od radara Enhanced Peregrine, stacioniran na Visu

Mi ćemo sustav Enhanced Peregrine, koji imamo sada na raspolaganju, nastaviti koristiti u stanju u kakvom on jest. Neće se ići na njegovu modernizaciju. Držim, naime, da bi to bilo gubljenje vremena. Predložio sam načelniku GS i ministru obrane da idemo sa nabavom novog sustava za nadzor mora. Upravo radimo na izradi taktičke studije, koju očekujem da ćemo uskoro završiti kako bi se studija izvodljivosti mogla napraviti do kraja godine. Rade je naši ljudi – iz HRM-a, GS i Ministarstva obrane. Po meni, definitivno, treba se ići u nabavu novog radarskog sustava. Jedan od naših vrlo važnih strateških ciljeva je nadzor površinske situacije na moru. To nam je i cilj sposobnosti koji smo prihvatili u sklopu paketa ciljeva sposobnosti koje Oružane snage i Ministarstvo obrane RH implementiraju. Nakon „papirnatog“ dijela posla, kojeg ćemo završiti ove godine, ja očekujem da bi se možda 2018. godine krenulo s međunarodnim natječajem, te da bi negdje do kraja 2019. ili 2020. dobili novi sustav. Ali, definitivno, Enhanced Peregrine mi održavamo s vlastitim sposobnostima, ovdje unutar HRM-a, i uz potporu Pomorskog centra za elektroniku. Ipak je on vojni radar, snaga mu je takva kakva je, frekventno je agilan, otporan je na ometanja, i uz određena ograničenja ipak upotpunjuje našu pomorsku situacijsku sliku SEVID-a, kao jedan od raspoloživih senzora.

Kad se spomenu Peregrini, to je recimo bila mreža “More”. Ona je gledala i prema ZERP-u. S druge strane, čuju se glasovi da nam to nedvojbeno treba, ali i da bi se na to fino nadovezala neka manja, finija mreža za nadzor unutarnjih voda…nekakva mreža “Obala”, recimo. Je li bilo razmišljanja na tu temu?

Na određeni način mi to već imamo. Ministarstvo mora, pomorstva i infrastrukture je duž obale postavilo deset radara koji služe za nadzor pomorskog prometa i prilaza većim lukama. Ministarstvo unutarnjih poslova je također postavilo četiri radara i mrežu optoelektroničkih sustava u sklopu nadzora Schengenske granice na moru. Isto tako, postavljen je i sustav AIS. Kad se tome doda mreža naših radarskih sustava onda se može reći da je nadzor površinske situacije na moru prilično dobro pokriven.

Ne gledaju li oni isto tako većinom prema ZERP-u?

Ne. Ministarstvo mora, pomorstva i infrastrukture, kao što sam rekao, razvilo je mrežu radarskih sustava s težištem na sigurnost plovidbe i prilazima luka. Na pozicijama na kojima se nalaze radari pokrivaju se u dobrom dijelu i unutarnje vode.

Nije li nedavna nesreća u Koločepskom kanalu otvorila niz pitanja oko toga?

Teško je sad nešto reći u nedostatku informacija, što i kako se točno dogodilo, ali koliko god se ulagalo i u senzore, elektroniku, u sustav nadzora, nikada neće biti idealno.

Sudjelovali ste u razgovorima oko raspolaganja vojnim objektima u Pločama. U kojem razdoblju će se ti objekti oživjeti i s kojom svrhom?

Obilazak objekata u Pločama (Photo:MORH)

Kada govorimo o objektima koji se nalaze na području Ploča i predaji lokalnoj samoupravi – od 14 lokacija mi zadržavamo samo 3 lokacije: to je vojarna “Neretva”, to je strateško skladište UbS-a, gdje su smještene morske mine, i onaj mali otočić ispred skladišta UbS-a “Tatinja”, koji je na neki način prirodna zaštita cijele te lokacije. Mi smo u proteklih 10-15 godina samo na području Ploča lokalnoj samoupravi predali 440 tisuća kvadratnih metara površine, što zemlje, što vojnih objekata. Sada je ostala ta vojarna – ona ima nekih 60-70 tisuća metara kvadratnih, i mi tu želimo razviti mornaričko-desantno pješaštvo. S obzirom na sve okolnosti, i iskustva koja smo imali iz Domovinskog rata, južni dio RH vrlo je uzak manevarski prostor. Zato je naša namjera, prije svega, imati jednu takvu postrojbu čija će zadaća biti provođenje mjera sustava obrane i odvraćanja potencijalnih ugroza u priobalju i na otocima. U ovom trenutku idemo sa satnijom, koja će na sebe vezati i pričuvu, i to razvrstanu pričuvu tipa A, kroz uvježbavanja i izvršavanja raznih zadaća, prije svega onih zadaća koje su vezane za mornaričko-desantno pješaštvo, ali i potporu civilnom stanovništvu.

O kojim rokovima se tu govori?

Ova postrojba bi trebala brojati nešto više od 150 ljudi kao djelatnog sastava. Mi bi do kraja godine završili projektnu dokumentaciju, da bi iduće godine krenuli s prvom fazom odnosno uređenjem smještajnog objekta i skladišnih kapaciteta za tu satniju. Paralelno s građevinskim uređenjem objekata do kraja 2018. ustrojili bi inicijalne elemente satnije MDP-a, zapovjedništvo i 1. vod. Dostizanje pune operativne sposobnosti ove postrojbe planiramo do kraja 2019. godine. Procjena je da bi trebalo uložiti u cijelu tu infrastrukturu nekih 12 milijuna kuna kako bi se osigurali uvjeti za život i rad djelatnika satnije. Na ovaj način stvorili bi se uvjeti i za moguće pružanje potpore u smještaju djelatnicima i drugih tijela državne uprave.

Definitivno jug obale ima malu stratešku dubinu, dakle tu govorimo o mogućem ubacivanju ljudstva s mora na obalu. Pri tome, ako do ičega dođe, njima treba podrška – ta podrška je opet s mora, a težište je na Obalnoj straži. Ne traži li to automatski flotu? Flotu s pravom, ozbiljnom vatrenom moći?

Naravno da traži. Zato i govorimo o raketnim topovnjačama, zato govorimo o izvanobalnom ophodnom višenamjenskom brodu, i na taj način o oživljavanju tradicionalne flote. Mi se nikad nismo odrekli tradicionalne flote. Kad sam rekao da je sada možda težište na Obalnoj straži – to je zato što je ona sad u fokusu svih tih događanja, na migracije i zaštite nacionalnih interesa u području ZERP-a. Pa ipak, sukladno mogućnostima,  ništa manje ne održavamo, ni sposobnosti koje se odnose na tradicionalnu mornaricu. Ovo što smo napravili s protubrodskim raketama – to je dio te priče. I svi drugi napori, koji idu za razvojem protuminskih sposobnosti ronitelja, ali i protuminskih sposobnosti s brodovima, i to je dio te priče o tradicionalnoj mornarici. Znači, ne zanemaruju se sposobnosti tradicionalne mornarice u odnosu na obalnu stražu. Tradicionalna mornarica se i dalje razvija, kako kroz modernizaciju radarskog sustava, tako i kroz modernizaciju i rekonstrukciju topovnjača, za izvršavanje pomorskih presretanja, s onim sposobnostima koje one imaju.

Spomenuli ste mogućnost međuresornog korištenja tih objekata u Pločama. Nedavno je potpisan ovaj Sporazum o zasnivanju studija za vojno pomorstvo, koji je isto zamišljen kao objedinjavanje obrazovanja pomorskih časnika za sve institucije. Čime će tu HRM doprinijeti, i što će HRM s tim studijem dobiti?

Obilazak TT zbora na SRC Jarun povodom ovogodišnejg Dana OS RH

HRM će dobiti najviše od svih – dobit će osposobljene stručne ljude, koji će moći preuzeti odgovorne dužnosti, zapovijedanje brodovima, zapovijedanje divizijunima i, na kraju krajeva, i mornaricom. Studij će trajati 5 godina. Nositelj ustrojavanja je Hrvatsko vojno učilište, ali zapovjedništvo HRM-a je vrlo aktivno sudjelovalo u cijeloj pripremi za uspostavljanje tog studija – od izrade nastavnih planova i programa do izrade kompetencija koje ti ljudi moraju imati u konačnici, kada završe studij. Tako da će HRM, odnosno, ti mladi ljudi kada budu dolazili u Mornaricu, biti na najvišoj razini osposobljenosti za izvršavanje svojih namjenskih zadaća. Naravno, studij nije namjenjen samo za potrebe HRM-a, već će se na njemu školovati mladi ljudi za potrebe Ministarstva unutarnjih poslova i Ministarstvom mora, prometa i infrastrukture. Vjerojatno će i neki drugi prepoznati mogućnost da se uključe u takav studij, u dogledno vrijeme. Već ima upita i od strane zemalja u regiji, njihovih Mornarica, da bi se i oni uključili – s obzirom na to o kakvim sposobnostima se radi, i što mi u stvari u konačnici očekujemo od tog časnika kad završi ovu izobrazbu.

Svi objekti i infrastruktura, koja se nalazi u Lori, bit će na raspolaganju studentima – počevši od smještajnih kapaciteta, kabineta, amfiteatara, učionica i sportskih sadržaja. Mi smo isto tako uključeni i kroz ljetne kampove, u kojima se planira ukrcaj na naše bodove, obuka u jedrenju i veslanju, odnosno poznavanju tradicionalnih pomoračkih vještina. To je jedna zaokružena priča, gdje HRM sa svojim djelatnicima, kako kroz predavanja, tako i praktičnu obuku, vrlo aktivno u svemu tome sudjeluje.

Ministarstvo mora je obećalo dati na raspolaganje polaznicima brod “Kraljica mora“. No što je sa školskim brodom “Jadran”? Kakav je tu stav i vaš, kao HRM, pogotovo s obzirom na nedavno odustajanje tog broda od kružne ture po Jadranu, upravo zbog protesta hrvatske strane?

Sam “Jadran” izlazi iz mojih ingerencija, odnosno iz ingerencija Hrvatske ratne mornarice. Vi znate da je to pitanje sukcesije i tima koji je radio na cijelom tom projektu. Poznato vam je da se poduzimaju određene aktivnosti kako bi taj brod se u konačnici i vratio Republici Hrvatskoj, jer je vezan za našu tradiciju, matična luka mu je bila ovdje u Splitu. Poznate su nam okolnosti kako je došlo da je taj brod zadržan u Crnoj Gori. Takav brod nam definitivno treba u sklopu provedbe ovog vojnog studija pomorstva i brodogradnje, jer na takvom brodu se stječu zaista one temeljne mornarske sposobnosti. Naime, bez poznavanja temeljnih mornarskih vještina, nema pravog mornara.

Njegovo mjesto u Lori se znalo. Je li slobodno da ponovno prihvati „Jadran“?

Složit ćete sa mnom – posve je nevažno gdje je nekad bilo mjesto veza „Jadrana“. A za svaki brod kojim bi povećali flotu HRM-a zasigurno će se naći odgovarajuće mjesto!

Teško predvidiva pomorska nesreća kod otoka Šipana, s nepovratnim gubitkom ljudskih života, zavila je u crno mnoge obitelji i unijela je duboku tugu u njihove kuće. Suosjećamo s njima u odlasku njihovih najdražih, koji su u potrazi za “koricom kruha” izgubili živote pred kućnim pragom. Bezazlena plovidba preko Koločepskog kanala, s tako tragičnim posljedicama, otvara niz pitanja o nadzoru međuotočnih područja hrvatskoga priobalja. Jesu li odgovorne državne institucije analizirale potencijalne opasnosti na područjima unutarnjih morskih voda (UMV) Republike Hrvatske? Zar ih nije potaknuo na to niz pomorskih nesreća koji se događao desetljećima na unutarnjim morskim vodama, u međuotočnim područjima uz hrvatsku obalu? U tim nesrećama je bilo ljudskih žrtava i materijalne štete.

Nesreća u Koločepskom kanalu 25. travnja 2017. godine

Ugradnja mreže radara VTS sustava za nadzor pomorskog prometa na teritorijalnome moru RH bila je prioritetna, te je zasjenila i zapostavila mrežu nadzora unutarnjih morskih voda. Izgrađena je i mreža vojnih radara Enhanced Peregrine – “MORE” za nadzor i obranu hrvatskoga mora. Značajke radara u tim dvjema mrežama bitno se razlikuju po moći, a i po cijeni. Treća mreža, tzv. “OBALA”, trebala je biti opremljena posebnim radarima male snage i visoke preciznosti, te s optoelektroničkim sustavima, no do sada to nije realizirano.

Autor ovog teksta javno je upozoravao, kroz intervjue i članke tijekom niza godina, na opasnosti koje vrebaju u međuotočnim područjima duž hrvatske obale i nužnost izgradnje te uspostave nadzorne mreže “OBALA”. U daljnjem tekstu navedeni su mediji u kojima su bili objavljeni “vapaji”, te bitni isječci o problematici nadzora unutrašnjih morskih voda.

1. Komplementarno motrenje Jadrana s mrežama “MORE” i “OBALA” , Hrvatski vojnik, listopad 2004.

– “Ostali ispravni brodovi koji su opremljeni suvremenim navigacijskim uređajima i sustavom automatske identifikacije (vidi Hrvatski vojnik, svibanj 2004.), ulazeći u unutrašnje morske vode Republike Hrvatske ulaze u rizično područje koje je pokriveno nizom otočića i hridi, mnoštvom brodova u redovnoj dužobalnoj plovidbi i stotinama brodica koje kaotično plove međuotočnim područjima. S obzirom da su mjestimice redovne plovne rute ‘provučene’ kroz uske morske prolaze, i s obzirom da mnogobrojni mali brodovi i brodice (ribarski, turistički, športski i dr.) nisu obvezni opremati se uređajem za automatsku identifikaciju (Automatic Identification System – AIS), vođenje navigacije većih brodova u tim područjima zahtijeva veliko umijeće navigatora i savršenu tehnologiju upravljanja brodom. U takvim sredinama čimbenik ljudske pogreške trebao bi, i teoretski, biti sasvim eliminiran”.

Kombinacija radarskih i elektrooptičkih senzora

– “Opisane namjenske razlike radarskih obitelji za daleko i blisko motrenje ukazuju na potrebitost dopune radarske mreže ‘MORE’ takozvanom mrežom ‘OBALA’, kojom bi se nadzirala većina unutrašnjih morskih voda i sjeverni dio teritorijalnog mora Republike Hrvatske. Te dvije mreže bile bi međusobno komplementarne – ono što ne vidi ‘MORE’ vidjet će ‘OBALA’. Senzori u mreži ‘OBALA’ ne bi bili samo radari, već i optoelektronički te infracrveni sustavi uz pomoć kojih se otkrivaju vrlo mali objekti na površini uzburkanog mora, koje je inače teško otkriti obalnim ili brodskim radarima”.

– “Danonoćno motrenje unutrašnjih morskih voda mrežom ‘OBALA’ u svim meteorološkim uvjetima, i neprekidno praćenje pomorskih mikrosituacija, omogućavalo bi hitnu reakciju pronalaženja i spašavanja ugroženih ljudi u malim plovilima ili u moru. Naime, u takvim potragama bitne su minute, a ne deseci minuta ili sati. To pokazuje i službeno zabilježen broj intervencija i nesreća u hrvatskom obalnom moru tijekom 2002. godine. Provedeno je 218 akcija spašavanja, u kojima je spašeno 957 osoba, dok je 18 osoba poginulo i četiri se smatraju nestalim. Spašena je 141 brodica, a 15 ih je potonulo. U toj informaciji je zanimljiv podatak proteklog prosječnog vremena 37,2 minute od dojave nestanka brodice ili ljudi do izlaska spasilačke jedinice u akciju!

Dometi detekcije sa senzora postavljenog na 20 metara visine

Je li to brza ili kasna intervencija? Budući da se radi o spašavanju ljudskih života, i to većinom u ljetnom razdoblju kada se trebaju očekivati česte nezgode malih brodica, jedino obalnom mrežom kontinuiranog motrenja mogli bi se ranije otkrivati unesrećeni te poduzimati hitne i točno navođene akcije spašavanja. Zbog nepostojanja motrilačke mreže ‘OBALA’ za otkrivanje i praćenje razmjerno bliskih malih objekata, posljednjih godina zbio se niz uzaludnih i neuspješnih potraga koje je pratio angažman velikog broja ljudi, sredstava i novca. Neke od tih akcija u prošloj godini završile su tragikomično, dok je na žalost ona u blizini Brela rezultirala gubitkom tri mlada života.

Nautički turizam u hrvatskom moru je u porastu, sve je veći broj razmjerno malih ali vrlo brzih glisera koji u kratkom vremenu dosegnu velike udaljenosti od obale, raste i broj vrlo malih plovila za zabavu sa snažnim pogonom, te niz drugih priručnih plovila za ‘morsko šetanje’. Uspostavom mreže ‘OBALA’ u okvir postojećih sigurnosnih sustava na našoj obali (lučke kapetanije i pomorska policija), ta mala plovila bi bila stalno nadzirana, a u slučaju bilo kakve dojave za pomoć bila bi i brzo locirana. Broj nesreća, materijalne štete i troškovi uzaludnih traganja jamačno bi se smanjili. Vjerojatno bi i porastao ugled hrvatskog priobalja na sigurnosnim ljestvicama svjetskih turističkih burzi”.

2. Nužna ugradnja malih radara za unutarnje vode, Novi list, 26.10.2009.

– “Tvrdi to za naš list poznati stručnjak za radare i elektroničko ratovanje, umirovljeni inženjer elektrotehnike Vili Kezić, koji godinama upozorava nadležne institucije na važnost stalnog nadzora pomorske situacije na unutrašnjem moru, motrilačkim mrežama s obale. On ističe kako je gotovo u svim pomorskim nesrećama koje su se događale u našem moru odgovoran ljudski faktor, pa tim prije upozorava na potrebu ugradnje malih radara za unutarnje vode. Da je postojao jedan takav sustav, čovjek koji na ekranu prati sve što se događa na moru mogao je upozoriti posadu ‘Marka Pola’ da brod ide u krivom smjeru. U takvim sistuacijama je nužna radarska mreža na obali koja prati svaki objekt koji plovi, pogotovo velike dužobalne brodove jer je i opasnost puno veća, upozorava Kezić”.

3. Hrvatskoj neophodan radarski sustav,  Novi list, 21.11.2009.

– “Bizarno nasukavanje ‘Marka Pola’ nedvosmisleno potvrđuje činjenicu o mogućim ljudskim ‘ispadima vođenja broda’, te o neophodnosti postojanja sustava višeg stupnja nadzora s obale elektroničkim ‘očima’ visoke razine razlučivanja objekata na moru, tvrdi Kezić, jedan od najpoznatijih hrvatskih stručnjaka za radare i elektroničko ratovanje. Najavljena moguća cijena odsukavanja ‘Marka Pola’ od više od milijun dolara, a da ne spominjem sve druge troškove koji će ukupnu cijenu dići do velikih iznosa, mogla je pokriti troškove nabavke i montaže dvadesetak VTS radara koji su već odavno trebali biti instalirani u unutarnjim morskim vodama, a ne samo deklarativno ‘postavljeni’ u papirima Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, ističe Kezić. Istodobno upozorava da već postavljene obalne stanice za automatsku identifikacijku brodova (AIS) na hrvatskoj obali ne mogu biti nadomjestak radarima pri nadziranju i upravljanju pomorskom situacijom u rizičnim unutrašnjim morskim vodama koje su pokrivene nizom otočića i hridi te s plovnim rutama ‘provučenim’ kroz uske morske prolaze”.

4. Novi sustav nadzora i upravljanja pomorskim prometom (VTMIS) neučinkovit je na unutarnjim morskim vodama Republike Hrvatske, dostavljeno Ministarstvu pomorstva, prometa i infrastrukture RH, 18.01.2012.

– “Nekoliko pomorskih nesreća u proteklom razdoblju aktivnosti VTMIS-a ukazuju na nedjelotvornost sustava na unutarnjim morskim vodama RH. Analiza tih brodoloma navodi na zaključak o neadekvatno i nepotpuno projektiranom radarskom sustavu motrenja”.

– “Stoga samozadovoljstvo i vjerovanje u svemoć instaliranog VTMIS sustava navodi odgovorne dužnosnike na opasne zablude koje povremeno, nažalost, rezultiraju tragičnim i skupim pomorskim nesrećama”.

– “Trenutačno je najkritičnije stanje na unutarnjim morskim vodama, gdje treba odmah početi s izgradnjom sustava mreže preciznih radara za blisko motrenje, praćenje i navođenje plovila, te optoelektroničkih i infracrvenih senzora. Takvo opremanje može se provoditi fazno, počevši od najopasnijih područja s gustim pomorskim prometom, u skladu s financijskim mogućnostima države”.

5. Radarski tuneli i sjene prijetnja su Jadranu, Slobodna Dalmacija,  26.05.2012.

Radarska antena postavljena na visokome položaju ne vidi blizu

– “Tijekom prošle godine dogodio se niz pomorskih nesreća razmjerno blizu obale i na unutarnjim morskim vodama. Kezić je jedan od rijetkih koji kontinuirano upozorava kako je hrvatska mreža VTS radara (Vessel Traffic System – VTS) projektirana neadekvatno i nepotpopuno. Neodgovarajući izbor položaja tih radara uzduž hrvatske obale rezultirao je samo djelomičnim radarskim pokrivanjem morskih prostranstava od unutarnjih morskih voda do ZERP-a. Iako su za učinkovit nadzor pomorskog prometa dostatne visine radara do 100 metara, svi hrvatski VTS radari postavljeni su iznad 100 metara, od čega su šest čak na visinama od 300 do 705 metara. Zbog toga su ostala nepokrivena međuotočna područja i područja uz obalu. Podizanjem radara na relativno velike visine u svrhu postizanja dalekih radarskih obzora do granice ZERP-a, pa i dalje, omogućeno je otkrivanje i praćenje golemih brodova na velikim daljinama, ali ne i malih plovila 5 do 10 metara četvornih radarske površine, jer je za to, uz daleki radarski obzor, potrebna i znatno veća moć radara. Nekoliko brodoloma u proteklom razdoblju aktivnosti VTS-a dokazuje nedjelotvornost sustava na unutarnjim morskim vodama. Te nesreće s tragičnim posljedicama gubitka ljudskih života i znatne materijalne štete, koje nisu bile spriječene preventivnim akcijama državnog Sustava nadzora i upravljanja pomorskim prometom, trebale bi biti ozbiljno upozorenje i poruka institucijama koje skrbe o sigurnosti na moru. Naime, mora se shvatiti da postojeća radarska VTMIS mreža uzduž hrvatske obale nije univerzalne namjene, odnosno da ne može jednako učinkovito detektirati i pratiti mala plovila na velikim daljinama do granice ZERP-a, i plovila blizu obale na međuotočnome moru, u otočnim i obalnim sjenama. S druge strane, treba prihvatiti činjenicu da sigurnost većih brodova ne može ovisiti samo o jednom čovjeku koji ‘drži’ kormilo u rukama. Uz to mora postojati viši stupanj nadzora pomorskog prometa s obale, veli dipl.ing. Vili Kezić”.

Pozicije VTS radara na Jadranu

I ova pomorska nesreća u Koločepskom kanalu je bizarna kao i mnoge druge. Sudar razmjerno velikog i moćnog motornog lučkog broda “Danče” i malog i nemoćnog gumenog čamca na sredini čistog Koločepskog kanala nevjerojatan je i u mašti teško zamisliv. Čudno je da motorni brod s ispravnim navigacijskim radarom nije detektirao gumeni čamac s vanjskim brodskim motorom i devetoricom ljudi, koji svi skupa čine priličnu radarsku površinu, i to na udaljenosti od svega nekoliko desetaka metara i bez obzira na valovitost mora. Takvi radari imaju mogućnost potiskivanja refleksija od valova, a da pri tome odraz od cilja ostane uočljiv.

Treba napomenuti da VTS radar instaliran iznad južnog rta Gruj na Mljetu (na karti radar R9 na visini 134 m) nije mogao “vidjeti” što se događa u Koločepskom kanalu, jer je to područje bilo u radarskoj sjeni iza otoka Šipana i drugih manjih otoka u tome nizu. No to nije predmet ovog teksta, već inspekcijskih službi.

Nasukavanje turskog broda “Murat” na otoku Mrduji 2010. godine

U našoj  državi s pomorskom tradicijom, u državi koja od mora zarađuje za svoj opstanak, u državi koja godišnje prima milijune gostiju, ne smiju se događati ovakve pomorske nesereće u kojima se, u banalnim okolnostima, gube dragocjeni ljudski životi: 25. travnja 2017. godine, prošle godine, prije pet ili prije deset godina. Vlada Republike Hrvatske, koja raspolaže ograničenim financijskim sredstvima, mora uspostaviti listu prioriteta za ulaganja prvenstveno u projekte gdje danas “gori”, a tek potom u projekte koji nam nisu sada neophodni – a možda su, po savjetima naših moćnih prijatelja, i nepotrebni.

Neka se pokrene izrada projekta sustava nadzora “OBALA”. Imamo stručne ljude, stotine inženjera, doktora znanosti i akademika koji mogu, bez pomoći nekih vanjskih “autoriteta”, izraditi te projekte i tražiti od EU financiranje izgradnje sustava “OBALA” – sustava koji će pružiti sigurnost našim građanima, te našim mnogobrojnim gostima koji će uživati u sigurnosti našeg čistog mora, ploveći na brodicama između naših prekrasnih otoka.

* gost autor: dipl. ing. Vili Kezić, stručnjak za radarske sustave i elektroničko ratovanje, u mirovini

Usvojen je obrambeni proračun za 2017. godinu. U programu „Opremanje, modernizacija i izgradnja“ (stavka 2504) za modernizaciju radarskog sustava Enhanced Peregrine planirano je 380.000,00 kn (stavka K545047, strateški projekt „Modernizacija radarskog sustava Enhanced Peregrine“). Ta i takva odluka očito ukazuje da se epopeja o radarima namijenjenih motrenju dalekog hrvatskog mora, koja je počela 1998. godine, nastavlja i u 2017. godini.

Prije 18 godina kupljena su četiri radara Enhanced Peregrine, uz prethodno znane indikacije o vjerojatno „pokvarenoj“ robi. To je tada nabavljeno na otvorenom tržištu, na kojemu su se nudili „svježi“ i kvalitetniji radari po sličnim cijenama. Na Visu 2004. godine već prvi instalirani radar Enhanced Peregrine zaudara na „kvarljivu“ robu – nepouzdanu i nefunkcionalnu, što se ponavljalo i na preostalim radarima na Lastovu, Mljetu i Dugom Otoku. Sve do 2009. godine kupac (MORH) pokušavao je reklamirati neispravnu robu kod proizvođača radara, tvrtke Metric Systems Corporation, no bezuspješno.

U razdoblju nakon 2009. godine ti radari postaju sve kvarljiviji, ostavljeni uz obalu u vlazi i morskom aerosolu. Redaju se pokušaji popravka, slijede zamisli o otpisu tih radara u otpad, te se na kraju rađa ideja o njihovoj modernizaciji. MORH je raspisao pozivni natječaj dvjema tvrtkama – poznatim proizvođačima radara, no opet bezuspješno. Moćni proizvođači nisu odgovorili na te pozive, pa onda nije ni čudilo da je 2015. u tu svrhu ukupno potrošeno tek smiješnih 750 kuna, da bi tijekom 2016. prvo bilo planirano 2 milijuna i 60 tisuća kuna – što je rebalansom s kraja studenog 2016. svedeno na opet smiješnih 2.080 proračunskih kuna. Pri kraju Peregrinove epopeje, slijede posljednji trzaji kupca, uvrštavajući u Obrambeni proračun RH za 2017. godinu „veliki novac“ u iznosu od 380.000 kn za modernizaciju radara Enhanced Peregrine !?

Kako bi tijek te žalosne priče bio jasniji, nužno je detaljnije ispričati i život radara Falcon, „starije braće“ Enhanced Peregrina, te shvatiti težinu propusta učinjenog njihovom nabavom 1998. godine.

Trnoviti putevi obalnih radara FALCON

Razvoj obalnog motrilačkog 2D radara Falcon počeo je prije tredesetpet godina. U poduzeću „ITT Gilfillan – California“ ponikla je zamisao o razvoju obalnog radarskog sustava za motrenje zračnih ciljeva u volumenu prostora iznad same morske površine (Gap Filler), koji ne pokrivaju moćni radarski sustavi (radari FPS-117) za otkrivanje zračnih ciljeva na velikim visinama i enormnim udaljenostima. Ta tvrtka je odlučila 1981. godine razviti takav radar posebno za izvoz, i to na temelju njihovih dugogodišnjih iskustava stečenih razvojem i proizvodnjom mnogih radarskih i drugih elektroničkih sustava za američke Oružane snage. U taj radar su ugrađene, tada, suvremene radarske tehnologije i tehnike. Njihov marketing je predviđao veliku potražnju za takvim razmjerno efikasnim radarima obalnog motrenja, koji bi bili posebice prihvatljivi manjim primorskim zemljama zbog relativno niske cijene.

Tijekom 1982. godine napravljen je prototip radarskog sustava Falcon, koji je potom podvrgnut laboratorijskim ispitivanjima i dotjerivanjima, te funkcionalnim provjerama na kalifornijskoj obali. Već tada je počela i marketinška obrada svjetskog tržišta s reprezentativnim prikazima tehničkih značajki i operativnih svojstava radarskog sustava Falcon, te uspješno sklapanje kupoprodajnih ugovora u više zemalja diljem svijeta, od Dalekog istoka preko sredozemnih zemalja do Srednje Amerike, nakon čega je počela serijska proizvodnja Falcona. S obzirom da se nije planiralo radarima Falcon opremati i američku vojsku, nisu provedena dugotrajna operativna ispitivanja u stvarnim uvjetima prirodnog okoliša i elektromagnetskih interferencija (nenamjernih i namjernih). Preskočivši to razdoblje operativnih ispitivanja, prvi serijski proizvedeni Falconi mogli su biti isporučeni kupcima već tijekom 1986. godine.

Bivša JRM kupila obalne radare upitne kvalitete

Bivša JRM kupila je tada tri radara Falcon, s namjerom instaliranja na Visu, Lastovu i Dugom Otoku. Tvornička ispitivanja (Factory Acceptance Test – FAT) prvog Falcona najavljena su kupcu za prosinac 1986. godine. Stručnjaci iz Hrvatske obavljali su ta ispitivanja. Taj prvi Falcon JRM-a, koji je bio pripremljen za primopredajna FAT ispitivanja u tvornici ITT Gilfillan, doživio je fijasko. Već nakon prvog dana FAT-a, odgovorne osobe tvrtke ITT-a odustale su od daljnjih provjera te tražile odgodu za nekoliko mjeseci. Tek nakon pola godine obavljena su uspješno FAT ispitivanja na sva tri radara.

Takvo nesigurno i nepouzdano funkcioniranje Falcona tijekom FAT-a potaklo je stručnjake „Mornaričkog elektronskog zavoda – Split“ (MEZ) da isporučene radare, prije ugradnje na vozila, provizorno instaliraju u halama Zavoda te da ih aktiviraju s najtežim radnim režimom, dan-noć više mjeseci tijekom garantnog roka 1988. godine. Rezultati takvih ispitivanja bili su porazni, događao se kvar za kvarom. Ugovorom deklarirano srednje vrijeme između kvarova (MTBF) od 750 sati spalo je na svega oko 70 sati.

Slično se događalo i nakon ugradnje prve skupine isporučenih radara na položajima u zemljama drugih kupaca. Oduševljenja sa specificiranim značajkama radarskog sustava Falcon počela su se „hladiti“, jer se i tamo pouzdanost smanjila s deklariranih 750 sati na svega stotinjak sati. Očito su ti radari bili prerano predani u operativnu uporabu, što dokazuje ne samo učestalost kvarova već i vrste nekih kvarova, pa i neke bitne funkcionalne neispravnosti.

To je dokazano i tijekom prvog  ispitivanja (Site Acceptance Test – SAT, svibanj 1989.) JRM-ovog Falcona, ugrađenog u vozila, na poziciji Vidova Gora – Brač. Rezultati su i tu također bili porazni: a) MIG-21 u letu na visini 50-100 m iznad morske površine detektiran je tek na daljini 50 km umjesto deklariranih 100 km, b) MIG-21 prelijeće otok Vis, a radar Peregrine, u MTI režimu (brisanje odraza od nepokretnih objekata), briše odraz Visa, no istodobno nestaje i odraz MIG-a. I ovaj put stručnjaci proizvođača radara vraćaju se kući neobavljena posla, tražeći odgodu SAT-a za 6 mjeseci. Drugi SAT (listopad 1989.) prošao je zadovoljavajuće, no ostao je duboki trag nepovjerenja u pouzdanost tih radara. Bitno je napomenuti da su u timovima za FAT i SAT proizvođača ITT Gilfillan-a zastupali inženjeri hardveristi i softveristi koji su radili na razvoju i konstrukciji radara Falcon!

„Karijera“ radarskih sustava Falcon u rukama JRM završila je 1991. godine, kada su ti sustavi odvezeni u Crnu Goru, gdje je onaj instaliran u vozilima postavljen na poluotoku Luštica, vrh Obosnik (582 m), a preostala dva vjerojatno još uvijek u sanducima leže po nekim skladištima. Prema objavljenim podacima u otvorenoj literaturi, do 1988. godine je poduzeće ITT Gilfillan proizvelo i isporučilo kupcima u pet zemalja oko 50 radara Falcon, te je potom i zatvorilo proizvodnu traku za tu opremu (Norman Friedman „World Naval Weapons Systems 1991/92“).

Metric System Corporation nudi MORH-u radare Peregrine

Nešto kasnije, tvrtka Metric Systems Corporation s Floride pojavljuje se 1993. godine na tržištu s promidžbenim prospektom za obalni motrilački radar Falcon II, u kojemu se najavljuje da će oni proizvoditi taj radar na temelju odobrene licence od poduzeća ITT Gilfillan. Deklarirana tehnička specifikacija parametara i funkcionalna svojstva radara Falcon II identična su izvornom Falcon-u. To je bilo iznenađenje na tržištu, nakon što je zatvorena proizvodna linija radara Falcon zbog ekonomskih i tehničkih neuspjeha.

Sljedeće, još veće, iznenađenje događa se u svibnju 1998. godine, kada su u posjet MORH-u došli predstavnici tvrtke Metric Systems Corporation s ponudom za prodaju četiri radara a’la Falcon II, ali pod imenom Peregrine. U prosincu 1998. godine odlučeno je da MORH nabavi 4 radara Enhanced Peregrine (ukinut je embargo, vraćena frekvencijska agilnost i dodana nazivu riječ Enhanced).

Autor ovog teksta bio je frapiran takvim tijekom neshvatljivih događanja, budući je priličan broj zaposlenika u MORH-u i HRM-u bio upoznat s problemima JRM-ovih radara Falcon. Na temelju loših iskustava s ta tri Falcona, trebao je slijediti logičan zaključak da radari Enhanced Peregrine neće biti ništa bolji od „starije braće“, budući će se proizvoditi po istoj tehničkoj dokumentaciji te uz tek priučeni proizvodni kadar, bez sudjelovanja hardverskih i softverskih autora i konstruktora radara Falcon!?

Ostvarenje tmurnih prognoza o kvarljivim Peregrinima

Realizacija takvih tmurnih prognoza započela je već nakon prve ugradnje radara Enhanced Peregrine na Visu 2004. godine, a potom i preostala tri radara na Lastovu, Mljetu i Dugom Otoku. Peregrini su naslijedili osobine „starije braće“, doživljavajući fijasko na novim lokacijama. Kvarovi se redaju jedan za drugim, radari su nepouzdani i nefunkcionalni. Za te radarske sustave počelo je razdoblje životarenja i obmanjivanja. Sve do 2009. godine MORH je pokušavao udobrovoljiti proizvođače radara, odnosno njihove nove vlasnike, Finmeccanica Group – Selex S.I., kako bi riješili probleme i doveli radare u funkcionalno ispravno stanje u skladu s ugovorenim specifikacijama.

Stručnjaci tvrtke Selex S.I. obavili su 20. svibnja 2009. godine pregled radara Enhanced Peregrine na Visu, nakon čega su MORH-u dostavili slijedeće priopćenje: „Tvrtka Selex S.I. je, nakon duge i pomne analize stanja, procijenila vlastitu tehničku nespremnost za obavljanje servisiranja postojećih radarskih sustava (Peregrine), kao i ekonomsku neisplativost takve intervencije“.

Nakon tako decidirane ocjene, glasnogovornici MORH-a i dalje u službenim izjavama sugeriraju kako ti radari ipak mogu nešto vidjeti, prvo 60%, pa onda 20 d0 30 posto. To su bile površne i neodgovorne izjave, jer je upitno o kojem se deklariranom parametru radi, odnosno na koju se referentnu vrijednost odnose ti postoci. Slijedi petogodišnje razdoblje nečinjenja, tijekom kojega radari Enhanced Peregrine nastavljaju sunovrat u veću nepouzdanost i postaju sve neupotrebljivija roba.

Generali očitali lekcije promašenom projektu

Napokon, 01. listopada 2014. na sjednici saborskog Odbora za obranu otvaraju se „karte“ i temeljitije se analizira Peregrinova epopeja. Tema sjednice je bila odluka MORH-a da se kreće u osposobljavanje i modernizaciju radara Enhanced Peregrine

Zamjenica ministra obrane Višnja Tafra podsjetila je na tijek procesa nabave i pokušaja uvođenja u operativnu uporabu četiri radara Enhanced Peregrine. Problemi u njihovoj uporabi pojavljuju se od samog početka, a do 2007. godine uspjelo se osposobiti i staviti u punu uporabu u OS RH samo radar na Visu. Ostala 3 radara neprestano imaju problema u funkcioniranju, pa danas radar na Lastovu uopće više ne radi, dok ostala tri (uključujući i onaj na Visu) funkcioniraju vrlo ograničeno. Na temelju razgovora sa zapovjednikom HRM-a, Tafra je pred članove Odbora za obranu iznijela podatak da su, ovisno od dana do dana, radari funkcionirali na oko 60% svoje iskoristivosti, s čestim kvarovima. Na temelju pronađenih dokumenata u Ministarstvu obrane, zaključak je da je u cijeli projekt hrvatska strana ušla potpuno nepripremljeno, kao i to da nije imala definirane taktičko-tehničke zahtjeve koje sam radar mora zadovoljiti u trenutku kada se uvodi u uporabu.

Na toj sjednici, član Saborskog odbora za obranu, bivši načelnik Glavnog stožera OS RH, general Petar Stipetić, s jedne strane je pozdravio MORH-ovu odluku o modernizaciji radara, ali se nije složio s popravkom postojećih, već zagovara nabavu novih, te je nastavio:

„Tko je mogao u ovoj državi baciti 170 milijuna kuna u vjetar i da zato ne odgovara? Zašto se proizvođaču platila kompletna cijena ako nije završio posao? Zašto se to pitanje ne postavi? (…) Podržat ću svaku odluku da se odabere kvalitetan radarski sustav, da ga se plati – ako treba – ponovno od nule pa do kraja, ali da on bude funkcionalan. A igre s kojekakvim mešetarima mi se ne sviđaju. I drugo – dobrim dijelom i mi smo sami pridonijeli tome da ovi radari nisu na vrijeme stavljeni u funkciju. Koliko se otezalo s deminiranjem prostora zato što je vojsci bilo zabranjeno da razminira dio prostora gdje su bili bivši radari i štićeni minama? Koliko se vremena utrošilo da se izgrade prilazni putovi da bi se instalacije mogle dovesti na određene punktove koji su bili odabrani? To su sve problemi i normalno – kad se to oteglo 5-6 godina ili 10 godina da onda je i propala firma koja je to radila i došli smo u ovakvu situaciju. Podržat ću odluku da se sustav kupi, ali nek se kupi novi sustav, a da se ne krpe stari otpadi“.

Nedugo nakon te sjednice saborskog Odbora za obranu, održana je u MORH-u 10. prosinca 2014. godine prezentacija javnih nabava u obrani tijekom 2014. i 2015. godine, na kojoj se među ostalim opet raspravljalo i o radarima Enhanced Peregrine, uz nazočnost tadašnjeg ministra obrane Ane Kotromanovića i načelnika Glavnog stožera OS RH generala Drage Lovrića. Tijekom tog dijela prezentacije i rasprave o radarima, general Drago Lovrić je naglasio da su sustavi Enhanced Peregrini akvizicijski radari te je ujedno prisutne i upozorio:

„Ni jedan radar civilni ne može navoditi avione, ni jedan radar civilni ne može navoditi brodove, ni jedan radar civilni ne može navoditi rakete na određene ciljeve na moru. Nama su potrebni akvizicijski radari. Ti akvizicijski radari (Enhanced Peregine, op.a.), koji su tada kupljeni i plaćeni unaprijed, nikada nisu proradili, nikada nisu stavljeni u funkciju“.

Stroge izjave generala ne utječu na MORH-ova stajališta

Unatoč takvim jasnim i strogim izjavama eminentnih generala Oružanih snaga RH, epopeja se nastavlja. Ministarstvo obrane objavilo je 16. prosinca 2014. godine natječaj za iznalaženje pružatelja usluga osposobljavanja i modernizacije radarskog sustava Enhanced Peregrine. Uvjeti modernizacije priloženi u tender dokumentaciji vrlo su zahtjevni i neobično ambiciozni. Takvi prohtjevi bili bi prikladni pri projektiranju novih radarskih sustava na temelju suvremenih radarskih tehnologija, no ne za stare radare proizvedene prije 15 godina i razvijene prije 35 godina. U pregovaračkom postupku s elementima objave, MORH je pozvao tvrtke EXELIS Inc. iz Sjedinjenih Američkih Država i SELEX S.p.A. iz Italije da dostave inicijalnu ponudu s cijenom. No obje ove tvrtke nisu dostavile svoje ponude sve do isteka roka. Godinu dana nakon raspisivanja tog natječaja, 01. prosinca 2015. godine MORH donosi je odluku o poništenju natječaja.

Opet promašaj, no MORH ipak ne odustaje od pokušaja osposobljavanja radara na Mljetu, Lastovu, Visu i Dugom otoku, te najavljuje 2016. godine pokretanje novog natječaja za modernizaciju radara. Očito slijede nastavci Peregrinove epopeje koja će vjerojatno imati tragičan završetak namučenih Enhanced Peregrina.

Trakavica „Peregrini“ kontraproduktivna za nacionalnu sigurnost

Takvo razvlačenje trakavice s Peregrinima postaje kontraproduktivno za nacionalnu sigurnost na hrvatskom moru. U lipnju 2011. godine talijanski borbeni zrakoplov F-16 doletio je iz nepoznatog smjera, nenajavljen, do hrvatske obale, te je bio prvi put detektiran i identificiran tek na visini 500 m iznad Dugog Otoka. Dakle, već više od pet godina srednji dio ZERP-a očito nije nadziran, i to od površine mora do visine oko 100 m, jer radari Enhanced Peregrine – Gap Filleri od tada do danas nisu bili operativni, a ostali civilni, obalni radari nemaju adekvatne sposobnosti detekcije i praćenja malih, dalekih i brzih zračnih objekata.

Analizirajući mogućnosti prilaza malih zrakoplova od talijanske do hrvatske obale, skrivenih od „pogleda“ radara FPS-117 na Učki i Pelješcu, ustanovljeno je da se kružnice radarskih obzora s tih položaja ne dodiruju, već da su udaljene najmanje oko 100 km na površini mora, a na visini 100 m oko 35 km uz hrvatsku obalu. Tako otkriven „tunel“ širi se prema talijanskoj obali, pa je na vanjskoj granici ZERP-a već širok oko 250 km na morskoj površini i 120 km na visini 100 m.

S obzirom da nije na vidiku oporavak i izlječenje radarske mreže „More“, a s druge strane, s obzirom na rastući trend ratnih zbivanja na Bliskom istoku te brzinu širenja strahota masovnih ubijanja, rušenja i egzodusa tisuća izbjeglica te porast terorističkih aktivnosti diljem Europe, neophodno je poduzimanje urgentnih aktivnosti nadzora i zaštite sigurnosti na hrvatskom moru, od obale do vanjske granice ZERP-a. Prioritetno je obnoviti radarsku mrežu „More“ novim akvizicijskim radarima vojne namjene, prvo na Visu kojim bi se „srušio tunel“ na srednjem dijelu Jadrana. Potom bi trebalo i na ostalim položajima ugraditi postupno još 3-5 novih radara.

Aktiviranjem moćne mreže „More“ uspostavio bi se potpuni nadzor morske površine do vanjske granice ZERP-a i niskog zračnog prostora do zapadnih obala Jadranskog mora. S nekoliko desetaka milijuna eura (a ne stotina milijuna) znatno čvršće bi se zatvorila „vrata” ZERP-a“. Takav umreženi sustav kontinuiranog nadzora treba što ranije i što dalje od obale otkriti nedobronamjerne uljeze, te onemogućiti njihova kriminalna djelovanja i/ili asimetrične napade na plovne i obalne objekte. Izgradnjom nove mreže „More“ s novim i suvremenijim radarima završila bi Peregrinova epopeja, te bi onemoćali Enhanced Peregrine napokon mogli u zasluženo umirovljenje.

* Gost autor: dipl. ing. Vili Kezić, stručnjak za radarske sustave i elektroničko ratovanje, u mirovini

U sklopu bilateralne vojne suradnje, u Splitu je od 22. do 25. lipnja boravio britanski razarač HMS Defender (D36). Riječ je o petom od ukupno šest prilično novih plovila Tipa 45 (klasa Daring), sagrađenih u Ujedinjenome Kraljevstvu tijekom posljednjih godina. Konkretno, ovaj je brod bio naručen u prosincu 2000. godine, kobilicu mu je tvrtka “BAE Systems Naval Ships” 31. srpnja 2006. položila u svom brodogradilištu kod mjesta Govan na rijeci Clyde u Škotskoj, gdje je i 21. listopada 2009. godine porinut. Opreman je do 21. listopada 2011. u brodogradilištu Scotstoun u Glasgowu, da bi nakon dva ciklusa provjera konačno bio predan u ruke Kraljevske mornarice 25. srpnja 2012. i onda primljen u službu 21. ožujka 2013. godine. Nakon još ponešto testiranja, od 30. studenog 2013. ovaj je brod u aktivnoj flotnoj službi tijekom koje je obavio i dva ciklusa misija na Bliskome istoku. Upravo drugi ciklus ovih djelovanja, započet 19. listopada 2015. godine, doveo je HMS Defender u hrvatske vode. Iako prvenstveno dizajniran za zaštitu flotnih sastava od napada iz zraka, ova se plovila aktivno koristi i razne druge zadaće – od pokazivanja zastave, eskorta, pa sve do borbe protiv piratstva i suzbijanja krijumčarenja, te do pružanja humanitarne pomoći u inozemstvu.

Raspored elemenata u porivnome sustavu razarača Tip 45 (izvor: Rolls Royce)

Prije no što se posvetimo osnovnim senzorskim sustavima ovoga broda, za koje čak i US Navy priznaje da su operativno sposobniji od njihovog sustava AEGIS, spomenimo još i činjenicu da je HMS Defender predstavnik klase brodova u cjenovnom razredu od preko 1 milijarde GBP po komadu. Pa ipak, ova plovila izgleda da dijele velik problem u svom pogonskome sustavu, koji je revolucionaran i opisan kao “Integrated Electric Propulsion” (IEP) – gdje se s dvije plinske turbine WR-21 (partnerstvo Rolls Royce i Northrop Grumman), te dva Diesel generatora Wartsila 2MW, stvara struja za propulziju i sve brodske sustave. Kada se u tako integriranom sustavu krenu događati kompletni ispadi sustava proizvodnje električne struje, kao što je to Kraljevska mornarica nedavno priznala za HMS Daring i HMS Dauntless – riječ je o ogromnom problemu. Nakon što je ustanovljeno da tu nije riječ o “dječjim bolestima” novih i vrlo naprednih brodova, već o strukturnom problemu koji bi mogao mučiti čitavu klasu, zakazan je masivni remont propulzije, koji bi za ove brodove trebao sustavno započeti 2019. godine. Srećom, HMS Defender (D36) posljednjih mjeseci nije pokazao ovakvih problema i uspješno je predstavio Royal Navy tijekom prošloga tjedna u Splitu.

Nakon ovog, ponešto dužeg redakcijskog uvoda, naš se gost-autor, Vili Kezić, detaljnije posvetio razmatranju još jednog revolucionarnog segmenta na brodu HMS Defender – brodskog sustava radarskih senzora, kojima se, među ostalim, navodi i njegovo moćno raketno naoružanje.

HMS Defender snimljen 2015. god. u nizozemskim vodama (izvor: Marine Traffic)

Razarač HMS Defender (D36) prošloga je tjedna privlačio poglede Splićana – šetača na Rivi te kupača i piciginaša sa plićaka Bačvica. Taj impresivni brod vitkih linija i dobroćudnog izgleda s jednim uočljivim topom na pramčanom dijelu jedan je od 6 razarača klase “D”, koje mornarički stručnjaci ocjenjuju kao najsposobnije ratne brodove u britanskoj floti. U sastav flote ušli su jedan za drugim, od prvog Daring (D32) 2009. godine do zadnjeg Duncan (D37) 2013. godine. Prvenstvena im je namjena protuavionska i proturaketna obrana. Izgradnja jednog razarača koštala je oko 1,3 miljarde EUR-a.

Izrazito uočljivi “ukrasi” razarača dvije su antene multifunkcionalnih 3D radara, jedne na vrhu  “glavnog jarbola” i druge na krmenom nadgrađu. Na vrhu je antena radara SAMPSON s aktivnim faznim rešetkama, a na nagrađu je antena radara S1850M s pasivnom faznom rešetkom, modificirana verzija nizozemskog radara SMART-L. Razvoj klase “D” razarača odvijao se, nekako, paralelno s epohalnim razvojem aktivnih antenskih rešetki, što je i osiguralo ugradnju prvog APAR (Active Phased Array Radar) radara na prvi razarač te klase – HMS Daring.

Razvojni skok od PPAR do APAR radara

Konceptualni put – od PPAR (Pasive Phased Array Radar), do APAR (Active Phased Array Radar)

Epohalni razvojni skok radarske tehnike tijekom sedamdesetih, kada su stvoreni moćni višefunkcionalni radari s pasivnim faznim rešetkama, nije bio i poslijednji. Uočeni nedostaci PPAR-a (Pasive Phased Array Radar) s pasivnim antenskim rešetkama potakli su vojne stručnjake na razvoj boljih antenskih tehnologija. Taj razvojni trud rezultirao je drugim razvojnim skokom radarske tehnike i tehnologije tijekom osamdesetih i devedesetih. Stvorena je radarska antena s aktivnom faznom rešetkom AESA (Active Electronically Steered Array). Proizvedeni su još moćniji radari od PPAR-a (Pasive Phased Array Radar). To su radari APAR (Active Phased Array Radar) s  aktivnom faznom antenskom rešetkom. Novi, višefunkcionalni radari s AESA antenama mogli su istodobno obavljati tri, četiri, pet ili više funkcija, uz zapanjujuću lakoću i brzinu usmjeravanja više snopova prema različitim točkama prostora, zamjenjujući tako paralelna djelovanja većeg broja konvencionalnih radara.

Slaganje TR modula u okvir AESA

Temeljni blok izgradnje neke AESA antene je odašiljačko-prijamni modul (“Transmit Receive Module” ili TR Module). Pakiran u prikladnom kučištu, svaki TR modul čini osnovni element AESA antene, koji sadrži niskošumni prijamnik, vlastiti odašiljač, procesor i na vrhu mali antenski element. TR modul može biti programiran da djeluje samo kao odašiljač, samo kao prijamnik ili, pak, kao radar. Tisuće TR modula u AESA anteni mogu djelovati unisono, kreirajući tako moćni radar, ili mogu po skupinama obavljati i različite zadaće istodobno. Jedna skupina TR modula može funkcionirati kao detektor (prijamnik) opasnih signala, druga može djelovati kao ometač, dok ostali moduli obavljaju temeljne radarske funkcije. Svi TR moduli jedne antenske rešetke povezani su zajedno digitalnim procesorima velikih brzina.

Konzola sustava PAAMS (“SEA Viper”) u zapovjednom središtu HMS Defender (D36)

Digitalno upravljanje pojačanjem i fazom zračenog polja iz TR modula, te upravljanje vremenskim redoslijedom njegovih aktivnosti omogućava visoku agilnost usmjeravanja antenskih snopova (vrijeme promjena je reda nekoliko desetinki milisekunde) i, što je vrlo bitno u borbi protiv ometanja, značajno smanjuje bočne snopove AESA antena u odnosu na PPAR-e i konvencionalne antene. Drugi dobitni skok AESA antene ostvaren je distribucijom odašiljača u tisućama TR modula na jednoj antenskoj rešetki. TR moduli generiraju niske snage od nekoliko wata, koja se izravno zrači u prostor bez “putnih” gubitaka. TR moduli se napajaju niskim naponima od nekoliko volti, što osigurava pouzdan i dugotrajni rad. Kako se ukupna zračena snaga AESA antene generira u tisućama TR modula, a ne u jednoj odašiljačkoj cijevi, operativna pouzdanost radara je povećana. Naime, u slučaju neispravnosti, pa čak i do 10 posto TR modula, antena radara će i dalje normalno funkcionirati.

U radarima s AESA antenama nije učinjen samo golemi skok poboljšanja performansi i funkcionalnih sposobnosti, već je izvedeno potpuno digitalno upravljanje funkcijama antenske rešetke, sa svim odašiljačko prijamnim elementima na njoj. To omogućuje dotjerivanje mnogih aspekata funkcioniranja radara s AESA antenom tijekom njegova životnog vijeka, unapređivanjem softvera prema nekim novim – budućim prijetnjama.

Razvojni program MESAR u okviru britanskog PAAMS-a

Vertikalni lanseri raketa francuskog sustava Sylver A-50 na HMS Defender (D36)

Zapadne ratne mornarice pripremaju svoje novogradnje, ali i starije brodove u flotnim sastavima, za prihvat novog naraštaja višefunkcionalnih radara s aktivnim faznim rešetkama. Mornarički vojni stučnjaci tih zemalja smatraju da će AESA radari progresivno zamjenjivati stare konvencionalne radare, i to zbog straha od povećanih neizvjesnosti i sve opasnijih prijetnji u područjima ratnih sukoba. Taj prijeteći scenario uključuje mnogo simultanih ciljeva niske zamjetljivosti, visoke manevarbilnosti, nadzvučnih brzina i nepredvidljivih trajektorija leta, i to u uvjetima vrlo sofisticiranih elektroničkih protudjelovanja (ECM) i “neprijateljskih” prirodnih fenomena propagacije elektromagnetskih valova u litoralnim područjima.

Radar MESAR 1 tvrtke Siemens Plessey, Funtington

Razvojni program radara MESAR (Multifunction Electronically Scanned Adaptive Radar), u okviru glavnog sustava protuzračne zaštite (Principal Anti-Air Missile System – PAAMS) u Velikoj Britaniji, počeo se realizirati ranih osamdesetih prošlog stoljeća zajedničkim radom tvrtke Plessey, istraživačkih laboratorija Roke Manor Defence research laboratory i agencije UK Ministarstva obrane Defence Evaluation & Research Agency (DERA). Prvi eksperimentalni MESAR 1 izgrađen je do 1989. godine, a pokusna ispitivanja trajala su do 1995. On je imao jednu aktivnu faznu rešetku djelomično popunjenu sa samo 156 TR modula, a ne s 916 modula za koje je rešetka bila projektirana. Broj modula je tada bio smanjen zbog njihove visoke cijene. U rešetku su bili ugrađeni TR moduli prvog naraštaja, svaki s jednim odašiljačem zračene snage oko 2 W. Razvojem MESAR 1 radara trebalo je verificirati i vrednovati tehnike i tehnologije, koje će se kasnije ugraditi i rabiti u višefunkcionalnom brodskom radaru SAMPSON.

MESAR 2 demonstrator

Drugi dio razvojnog programa MESAR 2 započeo je 1995. Aktivna fazna rešetka radara MESAR 2 bila je veća, novog dizajna i s  novorazvijenim, jeftinijim TR modulima. Svaki TR modul je sadržavao četiri odašiljačko-prijamna kanala, od kojih je svaki zračio više od 10 W u slobodan prostor preko četiri odvojene “antenice” integrirane na modulu, i to u frekvencijskom opsegu “S” (1550-3900 MHz). U rešetki radara MESAR 2 ugrađeno je 316 takvih četverostrukih TR modula, odnosno 1264 odašiljačko-prijamna elementa. Pokusni sustav MESAR 2 bio je završen koncem 1999. godine, kada je započeo dvogodišnji program dinamičkih i statičkih ispitivanja u realnim uvjetima i okruženju.

Prvi britanski APAR radar – SAMPSON za prvi razarač “D” klase-HMS Daring

Antena radara SAMPSON

Načela kreirana u okviru programa MESAR 2 bila su temelj za razvoj višefunkcionalnog radara SAMPSON, prvog senzora iz programa PAAMS (u Velikoj Britaniji nazvanog “Sea Viper”), koji je instaliran na prvi razarač serije “D”–klase Kraljevske ratne mornarice. Taj razarač, HMS Daring (D32) ušao je u flotni sastav 2009. godine. SAMPSON-ova antena s dvije fazne rešetke leđa-leđa, koje su montirane na zajedničkom postolju, rotira brzinom od 30 okr/min. Taj rotirajući sustav pokriven je i zaštićen nepromočivom i elektromagnetski “prozirnom” kuglom od staklo-plastike.U svakoj rešetki je ugrađeno 2600 TR elemenata, odnosno 650 četverokanalnih TR modula. Masa antene radara SAMPSON, koja je instalirana na vrhu jarbola, iznosi  4,6 tona. Takva konfiguracija s dvije antenske rešetke znatno je jeftinija od one s četiri fiksne rešetke, primjerice na nizozemskoj fregati klase LCF, a uz to je i lakša, pa ju je moguće montirati visoko na vrhu jarbola, ostvarujući tako udaljeniji radarski horizont i veći domet detekcije niskoletećih protubrodskih projektila.

Antena radara SAMPSON na vrhu jarbola HMD Defender (D36)

U rotirajućoj izvedbi antene, mogu biti problematični spojni prstenovi između rotirajućih djelova radara u anteni i fiksnih kabineta u nadgrađu broda. No, u radaru SAMPSON kroz te prstenove ne prenosi se mikrovalna energija, već samo zrak za hlađenje, digitalni signali i električna energija za napajanje potrošača u anteni – što je razmjerno jednostavno za izvesti.

Ovakvom arhitekturom SAMPSON-a ustvari dva radara djeluju istodobno i asinkrono, ali su upravljani iz jednog zapovjednog sustava. Dva procesora osiguravaju neovisno procesiranje signala za svaku antensku rešetku, korelirajući signale praćenih objekata objema rešetkama. Taj višefunkcionalni radar obavlja: motrenje na velikim daljinama, motrenje srednjih udaljenosti, brzim pretraživanjem horizonta stvara sliku površinske situacije, pretražuje volumen visokih elevacionih kuteva uz istodobno praćenje većeg broja ciljeva i usmjerava brodska oružja prema njima, otkriva i prati ometače radara.

Komplementarni radari SAMPSON i S1850M na razaraču HMS Defender

Testni postav zapovjednih i radarskih sustava Tipa 45, Maritime Integration and Support Centre (MISC), Portsdown

SAMPSON je komplementarni radar, u sustavu brodske protuzračne obrane (Anti-Air Warfare System – AAWS), s drugim brodskim 3D radarom S1850M (modificirani nizozemski radar SMART-L), frekevencijskog opsega “L” (390–1550 MHz), velikog dometa, kojim se motri volumen prostora do 400 km i po elevaciji do 700. Radar S1850M sposoban je pratiti do 1000 zračnih i 100 površinskih ciljeva. Njegova velika pasivna antenska rešetka sadržava 24 linearna elementa,od kojih se 16 može koristiti također za generiranje višestrukih snopova. U tom kombiniranom sustavu, SAMPSON-ova zadaća je otkrivanje i praćenje zračnih ciljeva na udaljenostima do 150 km, i to istobno praćenje zračnih i površinskih ciljeva, te potom potpora navođenju protuzračnih raketa i potpora topničkoj paljbi prema površinskim ciljevima.

Antena sporije rotirajućeg radara SMART-L

Instaliranje dvaju moćnih radara na istom brodu, odnosno komplementarno djelovanje motrilačkog radara S1850m velikog dometa i niske frekvencije, sa SAMPSONOM – višefunkcionalnim radarom višeg frekvencijskog opsega i manjeg dometa s moćnim operativnim sustavom upravljanja brodskom protuzračnom obranom, nametnuto je zakonima fizike. Naime, nekoliko namjena nemoguće je kombinirati u jednom tipu radara, primjerice, daleko motrenje velikog volumena zračnog prostora s namjenom praćenja i ciljanja malih te brzih zračnih objekata. Na toj činjenici temeljila se i NATO-va studija NAAWS (Naval Anti Air Warfare Systems), u kojoj se predlaže ustroj sustava brodske protuzračne obrane s komplementarnim radarima: a) radarom velikog dometa za motrenje prostora u volumenu polukugle iznad broda i b) višefunkcionalnim radarom sa svojstvima suvremenih AESA radara. Baš je to rješenje i primijenjeno u britanskim razaračima Tipa 45, u koje spada i HMS Defender (D36).

Antene radara S1850S i SAMPSON na HMS Defender (D36)

Sadašnji trendovi razvoja radara s aktivnim faznim rešatkama ukazuju na moguće revolucionarne promjene borbenih sustava tijekom narednog desetljeća, na ratnim brodovima i vojnim zrakoplovima, te u fiksnim i pokretnim zemaljskim sustavima obrane i napada. Velike borbene prednosti platformi s AESA radarima, nasuprot onima s konvencionalnim radarskim sustavima, poticat će potražnju za AESA radarima i ugradnju na nove objekte, ali i porast obnavljanja starih platformi tim novim “čudom” tehnike.

* Gost autor: dipl. ing. Vili Kezić, stručnjak za radarske sustave i elektroničko ratovanje, u mirovini. Dio korištenih fotografija potiče s portala “Total Croatia News” (http://www.total-croatia-news.com/) 

————————————————

————————————————

Ratni brod na suvremenom pomorskom bojištu izložen je napadima i pogotcima ubojitim oružjima velikog dometa, te trpljenju kritičnih oštećenja borbenih sustava i strukture broda. Sposobnost broda da odoli takvim prijetnjama na bojištu definirana je kao preživljavanje broda. Preživljavanje ovisi o kombinaciji triju elemenata: (1) osjetljivosti broda – sposobnosti da izbjegne pogodak, (2) ranjivosti broda – razini oštećenja nakon pogotka, i (3) oporavku broda – sposobnosti otklanjanja tih oštećenja.

(1) Osjetljivost je sposobnost broda da izbjegne detekciju, da zavede nadolazeću prijetnju od ranjivih područja broda, ili da uništenjem prijetnje izbjegne pogodak. Takve sposobnosti ugrađuju se u ratni brod već tijekom projektiranja, težeći da se strukturom, opremom i borbenim sustavima smanji osjetljivost broda na vrlo nisku razinu.

Prihvatljiv pristup smanjenju osjetljivosti ratnog broda provodi se analizom raznih operativnih scenarija na pomorskom bojištu. Primjerice, napad na ratni brod može se očekivati nakon otkrivanja i identifikacije broda dalekim detektorima neprijatelja. Da bi se smanjila vjerojatnost uspješnosti takvog scenarija, nužno je poznavati i analizirati signale koje generira vlastiti ratni brod, te raspolagati podacima o mogućnosti otkrivanja i identifikacije tih signala detektorima napadača. Važan segment tih analiza odnosi se na svojstva i djelotvornosti svojih raspoloživih sustava obrane, obmanjivanja i ometanja kojima će se ratni brod suprotstaviti prijetećim oružjima neprijatelja.

Analiza osjetljivosti broda po segmentima

Razinu osjetljivosti ratnog broda dominantno određuju: 1. operativni uvjeti na bojištu, 2. razina i intenzitet prijetnji, te 3. karakteristike samog broda. Zamjetljivost broda, korištenje “mekih” i “tvrdih” protumjera, te performanse i sposobnosti samozaštitnih oružja važni su čimbenici karakteristika broda.

(2) Ranjivost je sposobnost konstrukcije broda, njegovih sustava i njegove posade da destruktivni učinci pogotka broda budu što manji. Ranjivost je mjera mogućeg učinka pogotka broda, ili bolje rečeno, procjena borbene i plovne sposobnosti broda nakon pogotka. Elementi smanjenja ranjivosti ratnog broda moraju se, također, predvidjeti već u fazi projektiranja plovila.

(3) Oporavak je sposobnost brzog popravka pogotkom oštećenih kritičnih brodskih funkcija, kako bi se održala plovnost i, po mogućnosti, borbena sposobnost.

Manja razina osjetljivosti broda = veća vjerojatnost preživljavanja

U regionalnim sukobima posljednjih desetljeća dokazana je djelotvornost takozvanih pametnih-vođenih raketa, a također i njima suprotstavljenih tehnologija za smanjenje zamjetljivosti pomorskih i zračnih ciljeva. Vođene i samonavođene rakete pronalaze ciljeve pomoću radarskih, laserskih, infracrvenih ili televizijskih senzora u njihovu sustavu navođenja. Ti senzori u raketi otkrivaju cilj na temelju njegove zamjetljivosti u odnosu na okolinu cilja (morska površina, površina zemljišta s prirodnim ili izgrađenim objektima i slično). Smanjivanje radarske, infracrvene ili vizualne zamjetljivosti cilja na razinu usporedivu sa zamjetljivošću okoline cilja, otežava se senzorima rakete pronalaženje i praćenje toga cilja. Očito je vjerojatnost pogotka brodova vođenim raketama izravno razmjerna razini njihove zamjetljivosti. Tijekom ratnih djelovanja zamjetljivost se pokušava smanjiti “utapanjem” u neposredni okoliš, maskirajući ratne brodove na različite načine, čime se povećava vjerojatnost njihova preživljavanja.

U doba uključivanja intenzivne komponente elektroničkog ratovanja na pomorsko ratište, niska zamjetljivost postala je najvažniji čimbenik preživljavanja broda. Naime, niska zamjetljivost, s jedne strane, smanjuje vjerojatnost otkrivanja broda pomoću senzora velikog dometa, a s druge, pomaže uspješnijem djelovanju “meke” obrane broda u suprotstavljanju napadima vođenih protubrodskih raketa.

Izvori zračenja na ratnome brodu

Ratni brod na otvorenoj morskoj pučini zastrašujuće je ranjiv, čemu značajno doprinose i njegova optička, radarska, akustička, toplinska i magnetska zamjetljivost. Tu zamjetljivost čine zapravo elektromagnetska, magnetska i akustička polja – koja zrače izvori na brodu (primarna polja), ili koja se, zračena iz nekih vanjskih izvora, reflektiraju od nadvodne i podvodne brodske strukture (sekundarna polja), te se prostiru od broda, sukladno zakonima fizike, slobodnim volumenom prostora oko broda ili se šire u morskim dubinama. Polja koja zrači brod mogu se detektirati pomoću odgovarajućih senzora (ljudska osjetila ili različiti elektronički prijamnici), koji tako zamjećuju taj brod, a u većini slučajeva određuju i njegovoj položaj.

Većina ratnih brodova, koji su još i danas u opremi ratnih mornarica diljem svijeta, izgrađena je temeljem tradicionalnih metoda 20. stoljeća. Oni su na otvorenom moru vrlo zamjetljivi ciljevi za samonavođene protubrodske rakete, granate i torpeda, koji se s lakoćom navode na njihove goleme radarske površine (Radar Cross Section – RCS), ili na visoku razinu podvodnih zvučnih signala koje proizvode razni izvori u brodu, ili na intenzivna infracrvena zračenja iz toplinskih izvora na brodu.

Manja razina zamjetljivosti broda = manja vjerojatnost pogotka

Zračena i reflektirana polja broda

Sve do prve pojave radarski samonavođenih protubrodskih raketa, zamjetljivost broda nije predstavljala bitan čimbenik u sveukupnoj operativnoj djelotvornosti ratnog broda. Tek povijesno potapanje izraelskog razarača Eliat 1967. godine s 4 protubrodske rakete Styx (P-15) potaklo je izraelske vojne stručnjake i projektante brodova na analizu slabih točaka izraelske flote, koje su bile presudne za tako točno pogađanje tim novim oružjem iznenađenja. Izraelski stručnjaci su brzo shvatili da je velika zamjetljivost njihovih brodova bila najslabija točka flote, pa su u skladu s prvim zaključkom te analize uklonjeni svi veliki brodovi razmjerno male brzine i slabih manevarskih sposobnosti. Te promjene dale su, uz primjenu novih taktika, spektakularne rezultate u skoroj budućnosti. Naime, brodovi izraelske flote nisu bili pogođeni niti jednom od 50 Styx protubrodskih raketa koje su bile na njih lansirane u kasnijem izraelsko-arapskom sukobu 1973. godine.

To je postignuto zahvaljujući širokoj uporabi detektora prijetećih radarskih signala, s pomoću kojih su rano otkrivali prisustvo i položaje neprijateljskih brodova na velikim udaljenostima, zatim primjenom taktike usmjeravanja pramca brodova prema otkrivenim radarima (najmanja radarska površina), te uz masovno i programirano izbacivanje chaffova (oblaci radarskih mamaca). Takvom izraelskom uspjehu najviše je doprinjela znatno smanjena radarska zamjetljivost brodova, jer su među tim manjim brodovima lažni ciljevi-chaffovi bili znatno uočljiviji i zavodljiviji radarima neprijateljskih protubrodskih projektila. Osim toga, brodove male radarske površine neprijateljski motrilački radari više nisu mogli otkrivati s udaljenosti 50 km, već su im se morali približavati na manje daljine, izlažući se tako vjerojatnijem otkrivanju i pogodcima izraelskih protubrodskih raketa tipa Gabrijel I, dometa oko 30 km. No, uspješan izraelski poduhvat smanjenja zamjetljivosti ratnih brodova primjenom odgovarajućih tehnologija nije se rasplamsao u ratnim mornaricama svijeta, usprkos nove i naglo rastuće opasnosti od radarski samonavođenih protubrodskih raketa.

Početkom osamdesetih godina, nakon uspješnih smanjenja zamjetljivosti u aeronautici, počelo se ozbiljnije razmatrati problematiku smanjenja zamjetljivosti ratnih brodova. Tome je doprinio i strah od novih naraštaja pametnih oružja za borbu protiv svih tipova pomorskih i zračnih platformi, s kojima su se u tom razdoblju intenzivno opremale ratne mornarice i zrakoplovstva diljem svijeta. Uz razvoj i proizvodnju sustava elektroničkog ratovanja i oružja za blisku obranu broda, namijenjenih suprotstavljanju većini tih novih protubrodskih prijetnji, prišlo se i preispitivanju temeljnih kontrukcijskih načela izgradnje ratnih brodova, posebice sa stanovišta zamjetljivosti, brzine i manevarbilnosti broda kao dodatnih komponenti zaštite broda. Površinski borbeni brodovi 21. stoljeća trebali su biti “nepobjedivi ili nevidljivi”. “Nepobjedivi” ne znači obvezatno i veliki brod, već taj pojam u ovom kontekstu predstavlja čvrsto integriranu borbenu skupinu vrlo sposobnih manjih brodova. Primjena tehnologija niske zamjetljivosti, mala veličina, i velika brzina tih brodova pomaže im da postanu “nevidljivi”. To će biti platforme s najvećim brzinama od 60 do 80 čvorova, brzinama krstarenja 50-60 čvorova i brzinom zaokreta 6-8 0/s. Velika brzina zaokreta stvarat će probleme neprijateljskim sustavima za upravljanje paljbom, te će akcije izbjegavanja protiv nadolazećih protubrodskih raketa postati djelotvornije.

Optimalno nezamjetljiv brod – ne i nevidljiv brod

Smanjivanje zamjetljivosti nove klase brodova značajno povećava cijenu projekta. Budući da su proračuni mnogih zemalja pod stalnim pritiskom, to se pokušava mjeru smanjenja zamjetljivosti uravnotežiti s drugim traženim sposobnostima broda, kao što su primjerice njegova manevrabilnost i opremljenost. Naime, trebalo bi odrediti potrebnu operativnu razinu zamjetljivosti broda, koju je nužno analizirati u različitim fazama borbenog sukoba i ocijeniti kada je njena dobrobit najveća i koja je najniža razina zamjetljivosti neophodna. Smanjivati zamjetljivost broda na najnižu moguću razinu, s jedne strane, značajno povećava cijenu gradnje, a s druge arhitektonska izvedba smanjuje i ograničava broj i veličinu brodskih oružja i senzora.

Zamjetljivost nije jedina komponenta preživljavanja broda, odnosno njegove sposobnosti da izbjegne pogodak, već tome doprinose još dvije komponente:

– elektromagnetska diskrecija kojom se brod treba zaštititi od detekcije njegovih vlastitih emisija,

– sposobnost odgovora elektroničkim protumjerama (Electronic Counter Measures – ECM) uz pomoć kojih se dodatno otklanja opasnost pogađanja broda, onemogućujući optimalna djelovanja senzora u samonavođenim raketama, ometanjem i obmanjivanjem istih.

Zbog gore navedenog, prihvatljivije je rabiti termin “upravljanje zamjetljivošću” (signature control) umjesto mnogo raširenijeg termina “nevidljivost” (stealthiness), jer govoreći o ratnom brodu stvarna nevidljivost je utopija.

Visoka vjerojatnost preživljavanja malih – niska vjerojatnost preživljavanja velikih

Smanjenje, odnosno upravljanje radarskom zamjetljivošću, jako ovisi o namjeni i veličini broda. Za brodove veličine korvete, fregate i razarača osnovni razlog upravljanja RCS-om je smanjenje osjetljivosti na radare samonavođenih protubrodskih raketa. No i uz primjenu raspoloživih tehnologija niske zamjetljivosti – nije moguće smanjiti radarsku zamjetljivost takvih brodova na razinu nižu od sposobnosti detekcije projektilovim radarom.

Zamjetljivost manjih korveta i brzih napadajnih brodova smanjuje se u svrhu smanjenja vjerojatnosti njihova otkrivanja motrilačkim radarima velikih dometa. Njihova radarska površina nije svedena na ništicu, već na nisku razinu koja je ispod praga detekcije motrilačkih radara na većim udaljenostima. Za razliku od tih najmanjih platformi, nemoguće je izbjeći radarsko otkrivanje najvećih brodova, kao što su primjerice nosači zrakoplova, krstarice, razarači i slično, makar na njih bile ugrađene sve poznate tehnologije i mjere niske zamjetljivosti. Na takvim pomorskim gigantima pokušava se ugradnjom tehnologija niske zamjetljivosti bar otkloniti pogodak protubrodske rakete od najvitalnijih dijelova broda.

No, stealth nije samo sadržan u konstrukciji broda i primjenjenim tehnologijama, već treba poduzeti još i niz dodatnih mjera za postizanje njegove pune učinkovitosti. Da bi ugrađena niska zamjetljivost broda bila i operativno djelotvorna, ona mora biti kombinirana s prikladnim taktikama, zapovjednim i upravljačkim softverom, radarskim i IC mamcima, te elektroničkim protumjerama. Niska zamjetljivost u kombinaciji s elektroničkim protumjerama smanjuje osjetljivost, odnosno povećava vjerojatnost preživljavanja broda. Stoga se, u početnoj fazi razvoja operativnih djelovanja, intenzivno motri elektromagnetno okruženje s ESM (Electronic Support Measures) radarskim detektorima, te se na temelju prikupljenih podataka procjenjuje trenutna i stvarna opasnost tog okruženja. Kada se eventualno otkriju prijeteći i opasni signali, donosi se odluka o poduzimanju protuelektroničkih djelovanja.

Pri tome, velike ratne mornarice ne mogu više malim zemljama prilaziti očekujući samo “plemenski” sukob niske razine sofisticiranosti. Na otvorenom tržištu oružja, posebice onom istočnom, teško je nadzirati i pratiti tko što kupuje, te više nijedna obavještajna agencija ne može sa sigurnošću ustvrditi sa čime raspolažu pojedine zemlje, odnosno kakva ih iznenađenja mogu očekivati u pojedinim operacijama.

Antena brodskog ometača

Svaka zemlja koja brani svoju obalu treba očekivati intenzivne “meke” napadaje, osobito u pripremnoj fazi operacija za invaziju, sa SOJ (Stand-Off Noise Jamming) ometačima kojima će napadač pokrivati svoje pomorske i zračne snage od “očiju i ušiju” obalnih i brodskih senzora obrambenih snaga. Naime, ometanje sa cilja predstavlja samozaštitno ometanje (Self-Screening Noise Jamming – SSJ). No ukoliko se, pak, sa platforme u pozadini pokrivaju SOJ zaštitnim ometanjem vlastiti objekti na moru i u zraku koji su bliže neprijateljskom radaru-žrtvi, taj radar neće moći otkriti njihovo prisustvo – jer su oni elektromagnetno “tihi” i dovoljno mali radarski ciljevi koji se uspješno pokrivaju šumom. Platforma sa SOJ ometačem najčešće djeluje s ruba sigurnog područja koje ne mogu dohvatiti oružni sustavi neprijatelja, a SOJ ometači tu odašilju goleme snage šuma, kojima mogu ući u prijamnike dalekih radara-žrtvi.

Radari bez ECCM – “mrtvi” su radari

Obalne mreže motrilačkih radara velikog dometa bit će prve na udaru. Iluzorno je očekivati kako će u ”mekoj” borbi preživjeti bilo koji radar bez protu-protu elektroničkih svojstava ECCM (Electronic Counter Counter Measures). To znači, u najmanju ruku, da bi odašiljači tih radara trebali biti frekventno agilni od impulsa do impulsa, da je njihov odaslani impuls kodno moduliran i da frekvencija ponavljanja impulsa može biti promjenljiva (jitter). Svi drugi radari bez elektroničke protu-protu zaštite i bez dostatne pričuve efektivne zračene snage postat će nefunkcionalni pod napadima i najjednostavnijih ometača prvog naraštaja. To je scenariji kojega iole ozbiljniji vojni planeri predviđaju i razmatraju u slučaju budućih pomorskih sukoba i “mekih” gužvi u priobalju.

U elektroničkom ratu razvedena obala pogoduje braniteljima

Vođenje elektroničkog rata u priobalju razvedene obale s mnogo otoka znatno je složenije nego na otvorenim prostranstvima oceana. Branitelj obale bit će u prednosti pred neprijateljem koji napada s otvorenog mora, jer on raspolaže s elementima obrane koje je mogao razmjestiti ili koje planira razmjestiti na obali i priobalju na optimalan način koji rezultira iz prethodnih studija i provjera kroz vježbe u živo. Među ostalim, i šumni ometači s takve obale mogu zadati dodatne glavobolje i snažnijim mornaricama koje bi joj pokušale neovlašteno prići.

Upravo hrvatski otočni arhipelag i lanac dužobalnih planina pružaju široke mogućnosti “mekog” i “tvrdog” suprotstavljanja agresivnim pokušajima prilaza obali, i to od ranog otkrivanja uljeza na velikim udaljenostima do bliskih djelovanja protubrodskim, nadvodnim i podvodnim oružjima. S položaja na najvišim točkama dužobalnih planina pruža se radarski horizont preko cijele širine Jadranskog mora, s kojih se pasivnim motrenjem mogu otkriti zračenja radara s raznih platforma, dobronamjernih i agresivnih.

Mali igraju kolo naokolo – veliki cupkaju usred kola

Posljednjih desetljeća u nizu pomorskih operacija savezničkih mornarica Zapada pokazalo se njihovo povremeno nesnalaženje u novim i neočekivanim situacijama plitkih mora, okruženja preopterećenog brojnim objektima na moru i zraku, te u širokom spektru tonova elektromagnetskih “orkestara” s različitih točaka na obali, na moru, nad morem, i pod morem.

Hormuški tjesnac je izazov za globalne igrače

Ulaskom u tijesna mora, moćne pomorske snage s otvorenih oceana ulaze u stupicu uskog mora, gdje ne vide neprijatelja “licem u lice”. On je svugdje naokolo, uzduž obale, u unutrašnjosti kopna ili na dužobalnim planinama, pod morem ili negdje u zraku. U takvim okolnostima veliki, moćni i vrlo skupi brodovi postaju “ustrašeni malci” koji očekuju svakog trenutka neki smrtonosni ubod od malih i slabih domaćih “pčelica”. Uspješna djelovanja obrambenih snaga manjih država u srazu s nadmoćnim pomorskim snagama koje su tamo “štitile” svoje interese, dokazana su tijekom posljednih desetljeća u uskim morima Bliskog istoka, a i drugdje.

Primjerice, prije nekoliko godina tijekom kriznog razdoblja u odnosima Irana i SAD-a, moderni i moćni američki ratni brodovi, opremljeni višestrukim obrambenim sustavima, uplovljavali su u Perzijski zaljev kroz uski Hormuški tjesnac. Iran je tada reagirao brzim prilagođavanjem, pripremama i organizacijom obrambenih sposobnosti za neutraliziranje tehnoloških prednosti tih moćnih snaga u njegovom “dvorištu”, prvenstveno taktikom napada na velike brodove iz više smjerova istodobno. Povećali su arsenal sofisticiranih protubrodskih raketa i skrivenih mobilnih lansera na obali, te opremili flotu brzim napadajnim brodovima. Stotine malih, brzih, raketama naoružanih i vrlo pokretnih brodova, nove mini-podmornice i helikopteri postali su okosnica strategije Irana za obranu zaljeva protiv mnogo jačeg neprijatelja. Oni su mogli vrlo brzo postaviti minska polja ili masovno u skupinama napadati velike ratne brodove iz različitih smjerova odjednom. Takav model obrane priobalne države u uskom moru postao je “noćna mora” velikim i moćnim hladnoratovskim “šetačima” diljem svjetskih oceana.

Iranski brzi napadajni brod Zolfaghar

Porast “vrućih” točaka u priobaljima i u uskim morima, te dokazane učinkovitosti suprotstavljanja nemoćnijih naspram snaga moćnijih, bivaju prihvaćene i definirane kao novi način ratovanja – označen kao A2/AD strategija suprotstavljanja agresoru koji pokušava s otvorenog mora prići branjenoj obali, te uspostaviti dominaciju i potpuni nadzor nad teritorijalnim morem neke manje i vojno inferiornije zemlje. Strategija A2/AD (Anti-Access/Area-Denial) nadzora i zaštite morskog i obalnog teritorija priobalnih država sadrži dvije komponente: prvu, A2 – odvraćanje agresora od pokušaja prilaženja nacionalnim vodama, prvenstveno uz pomoć sustava motrenja i nadzora, te drugu, AD – sprječavanje i uskrata preuzimanja dominacije nad nacionalnim morskim prostranstvima, prijeteći i djelujući prema pomorskim snagama agresora oružjima velikog dometa. A2/AD sposobnosti i metode neke obalne države, koje bi trebale biti javno obznanjene, prisiljavaju potencijalnog agresora da već u fazi pripremanja akcija razmišlja o neprihvatljivim gubitcima vlastitih snaga, te da možda i odustane od osvajačkih operacija.

Ubojite AD prijetnje rastu približavanjem agresora nacionalnim granicama branitelja. Ulaženjem agresora u neizvjesno područje, gdje se i vođenje združenih operacija komplicira, raste i ranjivost njegovih nadmorskih i podmorskih snaga. Te nevidljive AD prijetnje, koje obično djeluju s kopna, frustriraju agresora u nastojanjima postizanja brze strateške i operativne realizacije njegovih namjera.

Brzi napadajni brod Zolfaghar lansira raketu

A2/AD asimetričan pristup pruža razmjerno jeftin način suprotstavljanja superiornim platformama agresora, koji prilazeći tako štićenim obalama mora prihvatiti rizik gubitka suvremenih i skupih površinskih brodova i podmornica. Kombinacija klasičnog i asimetričnog ratovanja označava se i kao “hibridno” ratovanje. Primjerice, iako je hibridni “mozaik obrane” Irana izrazito nekonvencionalan, on je dio koherentne i prilično skupe strategije. To je kombinacija balističkih i krstarećih raketa, nekonvencionalnih pomorskih snaga i hibridne obrane s kopna, koja je prilagođena tijesnoj zemljopisnoj konfiguraciji Perzijskog zaljeva.

Znanje + kreativnost + razvedenost + A2/AD = uspješna zaštita hrvatskog priobalja

Male zemlje, čak i one bogatije, imaju sve više problema s ljudskim resursima. Nastaje sve veća neravnoteža između raspoloživih kadrova i sve složenijih vojnih sustava. Nabavka vojnih sustava može se u povoljnim okolnostima realizirati u relativno kratkom vremenu, no osposobljavanje kadrova za njihov prihvat i operativnu uporabu, te logističku potporu sofisticiranim sustavima, trajat će znatno duže – jer je taj proces ograničen i biološkim mogućnostima čovjeka. Trajanje izobrazbe potrebnih kadrova ovisi među ostalim i o ustroju te razini vojnih obrazovnih institucija, kao i o motiviranosti mladih ljudi za izbor vojnog zanimanja. I njihovo prethodno obrazovanje utjecat će na brži ili sporiji tempo nadograđivanja novih vojnotehničkih znanja. Znanje i kreativnost novih, visokoobrazovanih kadrova trebaju biti temelji izgradnje i ustroja pomorskih snaga Republike Hrvatske. Prihvaćanjem i uvođenjem suvremenih vojnih tehnologija, ti kreativni stručnjaci će stvarati originalna rješenja obrane hrvatskog priobalja koje je jedinstveno u Europi, prvenstveno po ljepoti, ali isto tako i po raskoši bizarnih mogućnosti zaštite našega mora.

Kineske probe projektila DF-21 (NATO oznaka CSS-5) na metama veličine nosača zrakoplova

Koristeći neka dosadašnja iskustva primjene A2/AD strategije, obrana hrvatske obale i priobalja bi trebala prvenstveno biti usmjerena ka izbjegavanju oružanih sukoba na moru aktiviranjem svih mogućih načina odvraćanja agresora i drugih uljeza od namjeravanih destruktivnih planova. Republika Hrvatska to može realizirati bez velikih i skupih ratnih brodova niske vjerojatnosti preživljavanja. Na pomorskom bojištu, oni mogu biti pogođeni već pri prvom isplovljavanju na teritorijalno more, a pogotovo na pučinu gospodarskog pojasa. Uz ovakvu razvedenost obale, s visokim dužobalnim planinama, i uz vrlo ograničene mogućnosti državnog proračuna, očito, takva nam megalomanija ne treba

Mali i vrlo brzi napadajni brodovi s parom protubrodskih raketa, koji se izlažu vrlo kratko vrijeme izvan zaklona da bi lansirali rakete prema naznačenom cilju, trebaju biti glavne udarne pomorske snage HRM-a. Niska zamjetljivost, velika brzina, znatne manevarske sposobnosti i kratko vrijeme izlaganja “pogledima” agresora jamče visoku razinu preživljavanja tih razmjerno jeftinih ali ipak moćnih brodova. Uz njih, na kopnu, od razine mora do najviših vrhova dužobalnih i otočnih planina, trebalo bi rasporediti sve ostale obrambene segmente: protubrodska, protupodmornička i protuzračna oružja, te sustave elektroničkog ratovanja i logističku potporu.

* Gost autor: dipl. ing. Vili Kezić, stručnjak za radarske sustave i elektroničko ratovanje, u mirovini

Radar je bio značajna tehnološka inovacija u razdoblju II. svjetskog rata, koja je bitno utjecala na tijek ratnih zbivanja. Iako su temeljna načela radarske detekcije stara koliko i prva otkrića elektromagnetizma, razvoj radarske tehnologije intenzivirao se tek neposredno prije i tijekom tog rata. Ti, razmjerno primitivni radari iz prve razvojne etape, s pasivnim antenskim rešetkama i sa svega desetak primarnih dipol antena, bili su važni senzori na tadašnjim ratnim brodovima. Oni su omogućili otkrivanje ciljeva na daljinama od više desetaka kilometara noću i danju, te u svim meteorološkim uvjetima, kao i točnije mjerenje udaljenosti do cilja – što je u to doba značilo veliki skok u odnosu na sposobnosti tadašnjih optičkih, motrilačkih i ciljničkih sprava, posebice za ciljeve u zraku. Tu dominantnu ulogu glavnog nadmorskog senzora na površinskim ratnim brodovima radari su zadržali do danas.

Nagli razvoj vojnih tehnologija tijekom II. svjetskog rata nastavljen je i nakon rata, a posebno je bio stimuliran rastom hladnoratovskih napetosti te nepovjerenja. U takvim okolnostima “velikih očiju”, poticani su razvojni programi sustava vojne namjene. Stvarani su i sve bolji radari većih dometa i veće preciznosti. No istodobno su se pojavljivale i rasle nove prijetnje na strani potencijalnih neprijatelja.

Konvencionalni radari uzmiču pred novim prijetnjama

U ranim šezdesetim prošlog stoljeća zrakoplovi su bili najveća prijetnja brodovima koje su ugrožavali s velikih visina tzv. “glupim” bombama. Ta prijetnja nije previše zabrinjavala ratne mornarice zapadnih sila, koje su bile “uljuljkane” u obrambenu moć svojih brodova i djelotvornost njihovih radara iz druge razvojne etape. No potapanje izraelskog razarača Eilat 1967. godine ruskim protubrodskim projektilom tipa P-15 (SS-N-2 Styx) bio je znak za uzbunu. Stvorena je nova, vrlo opasna prijetnja na pomorskom bojištu. Učinci prve borbene uporabe samonavođenih protubrodskih projektila svrstali su ih u kategoriju preciznih oružja s visokom vjerojatnošću pogađanja odabranog cilja.

Od 1967. godine počela je ekspanzija razvoja i proizvodnje novih tipova protubrodskih projektila. Ti projektili mogli su se lansirati s razmjerno malih platformi u zraku ili na moru, s udaljenosti većih od 100 km od broda-cilja. Oružja takvih svojstava predstavljala su ozbiljnu prijetnju koju je teško mogao preživjeti ratni brod opremljen borbenim sustavima ranih šezdesetih godina prošlog stoljeća. Ranjivost površinskih brodova praktički se nije mijenjala dugi niz godina, sve do pojave protubrodskih projektila, kada je skokovito i zastrašujuće porasla.

Tijekom šezdesetih bilježi se porast paljbene moći i borbene sposobnosti bivše sovjetske ratne mornarice, čemu je pridonio poglavito nagli razvoj protubrodskih projektila i uporaba novih sofisticiranih sustava za elektroničku borbu. Postojeći brodski radari, s paraboličnim reflektorima, za daleka motrenja i praćenja ciljeva, kakvi su bili instalirani na američkim ratnim brodovima, nisu više mogli otkrivati i pratiti te nove, male zračne ciljeve (zrakoplove i protu-brodske projektile) na velikim daljinama, posebice u okolnostima istodobnog višestrukog napada iz različitih smjerova. Ti radari bili su posebno nemoćni u okruženju intenzivnog protuelektroničkog ometanja i obmanjivanja. U eventualnom sukobu, takva američka flota, suočena s ondašnjom sovjetskom taktikom saturacijskih napada, našla bi se u inferiornoj situaciji koja je prijetila vjerojatnim uništenjem.

Ranije otkrivanje prijetnje – veća vjerojatnost preživljavanja

Već tijekom proizvodnje prvih protubrodskih projektila, vojni stručnjaci i inženjeri počeli su razmišljati o načinu obrane od njih i raditi na razvoju brodskih sustava za suprotstavljanje tom opasnom oružju. Prvi korak u tim nastojanjima bio je usmjeren k ranom otkrivanju potencijalnih lansirnih platformi na vrlo velikim udaljenostima, s čime bi se značajno povećala šansa preživljavanja broda-cilja, odnosno omogućila efikasnija reakcija obrambenih sustava broda.

Da bi se brod zaštitio od istodobnog višestrukog napada iz različitih smjerova trebao je biti opremljen velikim brojem konvencionalnih radara (motrilačkih, ciljničkih, osvjetljivača itd.), kojima su bili “okićeni” jarboli i nadgrađa tadašnjih ratnih brodova. Daljnje usmjeravanje razvoja koncepta obrane broda, temeljenom na većem broju konvencionalnih radara, očito bi rezultiralo povećanjem ranjivosti broda. Naime, antene tih radara s paraboličnim reflektorima bitno povećavaju ukupnu radarsku površinu broda, koja privlačno djeluje na samonavođene projektile. Stoga su američki vojni stručnjaci usmjerili razvojna istraživanja u novom smjeru, kroz jedan od najrevolucionarnijih i najuspješnijih projekata te programa u povijesti ratne mornarice SAD, realiziranog izgradnjom borbenog brodskog sustava Aegis.

Tada, sedamdesetih godina prošlog stoljeća, počela je treća razvojna etapa radarskih sustava. Srce i mozak sustava Aegis bio je radar velikog dometa AN/SPY-1A s četiri ravne antenske rešetke, što je tada predstavljalo revolucionarni skok u radarskoj tehnici. Prototip radara AN/SPY-1A izrađen je 1973. godine, a funkcionalna ispitivanja na moru završena su 1976. Taj je radar mogao istodobno motriti, detektirati, identificirati i pratiti veći broj ciljeva (200), protiv kojih je sustav Aegis zatim odabirao najučinkovitija djelovanja odgovarajućih oružja. U stvari, konstrukcijom AN/SPY-1A “rođen” je prvi višefunkcionalni radar (Multi-Function Radar, MFR) na temelju antenskih nizova i moćnih procesora, u frekvencijskom opsegu “S” (3,1 – 3,5 GHz).

Pojava krstarice USS Ticonderoga početkom 1983. bez velikih, rotirajućih radarskih antena i s neuobičajenim ravnim plohama ugrađenim u nadgrađe broda iznenadila je mnoge američke znalce, koji su se pitali: “Kako to da su se navodno povećali dometi djelovanja i učinkovitost borbenih sustava, a skinute su najvažnije antene za daleko motrenje i antene drugih radara koji su bili namijenjeni obavljanju samo pojedinih funkcija? Antenske plohe miruju, a mnogo različitih funkcija obavljaju. Što to mogu radari s ovakvim antenama bolje i više napraviti od konvencionalnih radara i zašto ?“.

Prvi višefunkcionalni radar nove epohe – AN/SPY-1A

Jedino s takvim antenskim rešetkama i s tehnologijom koja je tada bila na raspolaganju moglo se udovoljiti postavljenim zadacima, od kojih je najvažniji bio otkrivanje vrlo malih zračnih objekata na maksimalnoj daljini 370 km u uvjetima protuelektroničkih djelovanja. To se postiglo znatnim povećanjem razine snage u željenom smjeru prema cilju ili prema više ciljeva, uz pomoć četiri antenske rešetke dimenzija 3,65 x 3,65 metara, koje su bile “utkane” u plohe nadgrađa broda, i u svakoj je ugrađeno 4100 elementarnih (primarnih) izvora zračenja elektromagnetnog polja. Svaka od njih motri jednu četvrtinu polukugle iznad i oko broda. Oblikovanjem i usmjeravanjem zračenih snopova upravljaju signali iz računala, koji usklađuju točno određene faze zračenih polja pojedinačnih elementarnih izvora u antenskoj rešetki, što izravno rezultira potrebnim i željenim konfiguracijama i pomicanjima u prostoru tih snopova iz svake antenske rešetke.

U normalnoj funkciji, dok još nisu otkriveni opasni ciljevi, trodimenzionalni radar AN/SPY-1A kontinuirano motri površinske objekte do daljine oko 50 km jednim vodoravno zračenim snopom, te pretražuje volumen polukugle polumjera 370 km. Kad radar otkrije jedan ili više zračnih ciljeva, identificira ih i klasificira, a potom računalo koje upravlja funkcijama radara određuje oblikovanje i zračenje vretenastih snopova koji će se sukcesivno baviti pojedinim ciljem. Oni se aktiviraju jedan po jedan i traju zadano vrijeme, uz brzo preskakanje s jednog na drugi programirani smjer. Snop nastavlja praćenje tih ciljeva, a računalo naređuje odgovarajuće reakcije prema njima, uz paralelno motrenje polukugle i morske površine. Ukoliko računalo osjeti ometačke signale iz nekog smjera, kojima neprijatelj pokušava onemogućiti detekciju cilja, računalo nalaže povećanje snage zračenog snopa prema tome cilju u svrhu postizanja nadmoći nad signalom ometača.

Parabolični reflektori su golemi i kompromitirajući

Taj “super radar” AN/SPY-1A razvijen je na temeljnom načelu djelovanja impulsnih radara iz II. svjetskog rata. “Stari”, konvencionalni radari 2. razvojne etape usmjeravali su i fokusirali zračenu energiju uglavnom pomoću paraboličnih reflektora različitih oblika, formirajući na taj način snopove različitih presjeka, obično elipsastog i kružnog, ovisno od namjene radara. Koncentracijom elektromagnetne energije u zračenim snopovima manjeg presjeka povećava se takozvani dobitak radarske antene, odnosno doseg radara i točnost određivanja položaja detektiranog objekta. Veći domet tih konvencionalnih radara mogao bi se ostvariti povećanjem dimenzija antenskog reflektora, odnosno većim dobitkom antene. No zbog skučenog prostora na brodu, veće težine antenskog sustava i većeg otpora vjetru, povećanje reflektora bilo je neprihvatljivo. Uz te nedaće, veći parabolični reflektori znatnije kompromitiraju zamjetljivost broda, i to radarsku i vizualnu.

Bitan nedostatak konvencionalnih 2D i 3D radara, s elektromehanički pokretanim antenama, razmjerno je sporo pretraživanje zračenog snopa u prostoru u odnosu na brzinu “novih” ciljeva koje bi trebali detektirati i pratiti. Ritam osvježavanja podataka (primjerice 6 sekunda pri 10 okr/min) o praćenim ciljevima nije mogao pouzdano slijediti promjene njihovih putanja niti pravodobno detektirati eventualne nove ciljeve.

Stari antenski nizovi, uz pomoć novih tehnologija, postaju “hit”

Spomenuti problemi ograničavajućih zakona fizike usmjerili su konstruktore radara AN/SPY-1A prema davno poznatim fizikalnim načelima vektorskog zbrajanja elektromagnetnih polja jednakih frekvencija, koja zrače dva ili više bliskih izvora. Ti izvori-primarne antene, raspoređene u jednoj ravnini, čine dvodimenzionalni antenski niz ili tzv. antensku rešetku. Oblik i smjer snopa zračenog antenskom rešetkom zavisi od relativnog odnosa amplituda i faza VF signala koji se dovode na svaki elementarni izvor u rešetki, te o broju tih izvora.

Najstariji radari, oni iz prve razvojne etape, s početka četrdesetih prošlog stoljeća, rabili su antenske rešetke s razmjerno malim brojem elementarnih dipola duljine oko 2-4 metra. Naime, tada raspoložive odašiljačke elektronske cijevi velike snage generirale su razmjerno niske frekvencije (oko 120 MHz), za koje je bilo nemoguće konstruirati goleme parabolične reflektore. Te antenske rešetke bile su napajane iz jednog odašiljača, s određenim međusobnim faznim odnosima. Rezultat je bio jedan zračeni snop okomit na ravninu antenske rešetke, a mehaničkim okretanjem takvog antenskog sustava pretraživao se volumen iznad morske površine i određivao smjer-azimut te daljina otkrivenog cilja. Takve antene s desetak primarnih izvora predstavljaju “pasivne-mini” antenske rešetke u odnosu na sadašnje, “pasivne-maksi” rešetke radara SPY-1A s 4.100 primarnih antena.

Tek otkrićem magnetrona, elektronske cijevi velike snage, koja je generirala centimetarske frekvencije, počela je druga razvojna etapa radara. Proizvode se jednostavnije radarske antene s paraboličnim refelktorima prihvatljivih dimenzija, koje su bile pogodne za instalaciju na brodska nadgrađe i na jarbole. Razvoj elektronički upravljanih zakretača faze, preklopki i djelitelja mikrovalne snage, ponovo je, poslije više godina, usmjerio pozornost radarskih stručnjaka prema antenskim nizovima. Postojali su i zakretači faze mnogo ranije od radara AN/SPY-1, no to su bili spori, elektromehanički upravljani zakretači s kojima se nije mogao pokretati antenski snop traženom brzinom. Tek uz pomoć vrlo brzih elektronskih regulatora faze, s kojima su mogla upravljati razmjerno moćna računala, uz zanemariva kašnjenja izvršavanja naredbi za pomak faze, moglo se postići uspješno djelovanje faznih rešetki radara AN/SPY-1.

Sklop elementarnih izvora zračenja složenih u rešetki s pripadajućim regulatorima faze i s valovodnom mrežom razvoda visokofrekventne energije od odašiljača do svakog izvora zračenja, čine pasivnu faznu rešetku radara (Pasive Phased Array Radar, PPAR). Elektroničkim skeniranjem zračenog snopa može se pratiti više ciljeva, te kontinuirano motriti volumen polukugle iznad radara i automatski prihvaćati novo otkrivene ciljeve u praćenje. Masa jedne fazne rešetke radara AN/SPY-1A iznosila je 5,4 tone, što je bio veliki nedostatak za primjenu takvih antena na manjim brodovima.

Rotirajući višefunkcionalni PPAR-i

Na manjim ratnim brodovima nemoguće je instalirati više nepokretnih, tzv. kvadrantnih faznih rešetaka, prvo zbog ograničenog prostora i nosivosti na nadgrađima manjih brodova i drugo – zbog njihove razmjerno velike cijene u odnosu na ukupnu vrijednost broda. Za takve brodove razvijeni su jeftiniji i manji 3D radari s rotirajućim faznim rešetkama, s kojima se, uz pomoć elektronički upravljanih faznih zakretača, oblikuje i skenira vretenasti snop zračenja u vertikalnoj ravnini. Općenito 3D višefunkcionalni radari su skuplji od njihovih 2D “ekvivalenata”, no nude bolje performanse po uloženom dolaru, posebice na manjim brodovima gdje 3D radar često prihvaća funkcije većeg broja konvencionalnih radara.

Treći razvojna etapa radarske tehnike započela je tijekom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kada su stvoreni moćni višefunkcionalni radari s pasivnim faznim rešetkama, a ona nije bila i zadnja. Nedostaci PPAR-a potakli su vojne stručnjake na razvoj boljih antenskih tehnologija. Četvrta razvojna etapa nastupa tijekom osamdesetih i devedesetih godina prošloga stoljeća i rezultira radikalnim skokom radarske tehnike – stvorena je radarska antena s aktivnom faznom rešetkom AESA (Active Electronically Steered Array). Proizvedeni su još moćniji radari od PPAR-a, radari APAR (Active Phased Array Radar).

GaAs čipovima do AESA antena

Razvoj aktivnih antenskih rešetki s elektroničkim oblikovanjem i usmjeravanjem zračenih snopova (Active Electronically Steered Array, AESA) omogućili su GaAs mikrovalni čipovi. Višefunkcionalni radari s AESA antenama mogu istodobno obavljati tri, četiri, pet ili više funkcija, uz zapanjujuću lakoću i brzinu usmjeravanja više snopova istodobno zračenih prema različitim točkama prostora.

Temeljni blok izgradnje neke AESA antene je odašiljačko-prijamni modul (“Transmit Receive Module” ili TR Module). Pakiran u prikladnom kučištu, svaki TR modul čini osnovni element AESA antene, koji sadrži: niskošumni prijamnik, vlastiti odašiljač, procesor i primarnu antenu. TR moduli prvog naraštaja zvani su “cigle”, jer su po obliku i veličini bili nalik standardnim građevinskim ciglama. Izlazna snaga odašiljača TR modula s kraja osamdesetih bila je oko 2 W. Nakon niza konstrukcijskih poboljšanja, TR moduli drugog naraštaja bili su znatno manjih dimenzija nalik keramičkim pločicama stranica oko 5 cm, a uz to su postali snažniji i jeftiniji. Izlazna snaga odašiljača, sredinom devedesetih, već je iznosila oko 10 W. Početkom 21. stoljeća razvijeni su novi TR moduli na osnovi galium nitrida (GaN), s izlaznom snagom 40-60 W.

TR moduli ugrađuju se u antensku rešetku, na mjestima gdje su se na PPAR-u nalazili elementarni izvori zračenja koji su bili napajani iz jednog središnjeg odašiljača preko distribucijske valovodne mreže. Zračena polja pojedinih TR odašiljača vektorski se zbrajaju, proizvodeći rezultantu/e čiji smjer/ovi i amplituda/e ovise o međusobnim faznim odnosima susjednih TR modula i o amplitudama pojedinačnih odašiljača.

Moćna odašiljačko-prijamna TR “cigla”

TR modul može biti programiran i upravljan da djeluje samo kao odašiljač, samo kao prijamnik, kao radar, ili pak kao ometač radara. Tisuće TR modula u AESA anteni mogu djelovati unisono, kreirajući tako moćni radar, ili mogu po skupinama obavljati i različite zadaće istodobno. Jedna skupina TR modula može funkcionirati kao detektor (prijamnik) opasnih signala, druga može djelovati kao ometač, dok ostali moduli obavljaju temeljne radarske funkcije. Svi TR moduli jedne antenske rešetke povezani su zajedno digitalnim procesorima velikih brzina.

Digitalno upravljanje pojačanjem, frekvencijom i fazom zračenog polja iz TR modula, te upravljanje vremenskim redoslijedom njegovih aktivnosti, omogućava visoku agilnost usmjeravanja antenskih snopova (vrijeme promjena je reda nekoliko desetinki ms) i, što je vrlo bitno u borbi protiv ometanja, značajno smanjuje bočne snopove AESA antena u odnosu na PESA-e i konvencionalne antene.

Drugi dobitni skok AESA antene ostvaren je distribucijom odašiljača u tisućama TR modula na jednoj antenskoj rešetki. TR moduli generiraju razmjerno niske razine snage koja se izravno zrači u prostor bez “putnih” gubitaka. TR moduli se napajaju niskim naponima, što osigurava pouzdan i dugotrajni rad. Kako se ukupna zračena snaga AESA antene generira u tisućama TR modula, a ne u jednoj odašiljačkoj cijevi, operativna pouzdanost radara je povećana. Naime, u slučaju neispravnosti 10% TR modula, antena radara će i dalje normalno funkcionirati.

S druge strane, mikrovalna energija iz jednog odašiljača velike snage (kW) u PPAR-ima razvodila se valovodima do elementarnih izvora zračenja na rešetki, pri čemu se razmjerno veliki dio snage “gušio” u njima. Odašiljačke elektronske cijevi velike snage napajale su se visokim naponima (kV) iz visokonaponskih izvora, koji su bili vrlo nepouzdani elementi radara. Spomenute prednosti AESA, produžuju srednje vrijeme između kvarova (Mean Time Between Failure, MTBF) za oko 10-15 puta u odnosu na PPAR-e ili konvencionalne radare. Time je postignuto znatno povećanje operativne pouzdanosti, što podiže razinu vjerojatnosti uspješnog djelovanja borbenih sustava neke platforme (zrakoplova ili broda).

U radarima s AESA antenama nije učinjen samo golemi skok poboljšanja performansi i funkcionalnih sposobnosti, već je izvedeno potpuno digitalno upravljanje funkcijama antenske rešetke, sa svim odašiljačko-prijamnim elementima na njoj. To omogućuje naknadno dotjerivanje mnogih aspekata funkcioniranja radara s AESA antenom tijekom njegova životnog vijeka, unapređivanjem softvera prema nekim novim, budućim prijetnjama.

U tijeku je “invazija” AESA radara na brodove moćnih mornarica

Sredinom prvog desetljeća 21. stoljeća, nakon niza godina istraživanja i razvojnih napora, terenska ispitivanja prototipnih AESA radara u realnim uvjetima rezultirala su povećanjem povjerenja u nove tehnologije koje su primijenjene u njima. Zapadne ratne mornarice pripremaju svoje novogradnje, ali i starije brodove u flotnim sastavima, za prihvat novog naraštaja višefunkcionalnih radara s aktivnim faznim rešetkama. Mornarički vojni stručnjaci tih zemalja smatraju da će AESA radari progresivno zamjenjivati stare konvencionalne radare, i to zbog straha od povećanih neizvjesnosti i sve opasnijih prijetnji u područjima ratnih sukoba. Taj prijeteći scenariji uključuje mnogo simultanih ciljeva niske zamjetljivosti, visoke pokretnosti, nadzvučnih brzina i nepredvidljivih putanja leta, i to u uvjetima vrlo sofisticiranih elektroničkih protudjelovanja (ECM) i “neprijateljskih” prirodnih fenomena prostiranja elektromagnetskih valova u litoralnim područjima.

APAR, u frekvencijskom opsegu „X“ (8-12,5 GHz), trebao bi biti komplementarni radar, u sustavu brodske protuzračne obrane (Anti-Air Warfare System, AAWS), s drugim brodskim 3D radarom na nižim frekvencijama, kao što je primjerice radar SMART-L (opseg L, 390–1550 MHz) velikog dometa. Njime se motri volumen prostora do 400 km i po elevaciji do 70⁰. SMART-L sposoban je pratiti do 1000 zračnih i 100 površinskih ciljeva. U tom kombiniranom sustavu, zadatak APAR radara je otkrivanje i praćenje zračnih ciljeva na udaljenostima do 150 km, te potom potpora navođenju protuzračnih projektila i topničke paljbe prema površinskim ciljevima.

Instaliranje dvaju moćnih radara na istom brodu, odnosno komplementarno djelovanje radara SMART-L – motrilačkog radara velikog dometa i niske frekvencije, s APAR radarom (višefunkcionalnim radarom višeg frekvencijskog opsega), “nametnuto” je zakonima fizike, koje se ne može zaobići. Naime, nekoliko namjena nemoguće je kombinirati u jednom tipu radara – primjerice, dalekog motrenja velikog volumena zračnog prostora, sa zadaćama praćenja i ciljanja malih te brzih zračnih objekata. Na toj činjenici temeljila se i NATO-va studija NAAWS (Naval Anti Air Warfare Systems), u kojoj se predlaže ustroj sustava brodske protuzračne obrane s komplementarnim radarima: a) radarom velikog dometa za motrenje prostora u volumenu polukugle iznad broda i b) višefunkcionalnim radarom sa svojstvima suvremenih AESA radara.

Sadašnji trendovi razvoja radara s aktivnim faznim rešetkama ukazuju na moguće revolucionarne promjene borbenih sustava tijekom narednih godina, na ratnim brodovima i vojnim zrakoplovima, te u fiksnim ili pokretnim zemaljskim sustavima obrane i napada. Velike borbene prednosti platformi s AESA radarima nasuprot onima s konvencionalnim radarskim sustavima poticat će potražnju za AESA radarima i njihovu ugradnju na nove objekte, ali i porast obnavljanja starih platformi tim novim “čudom” tehnike.

*Gost autor: dipl. ing. Vili Kezić, stručnjak za radarske sustave i elektroničko ratovanje, u mirovini