Temeljem narudžbe Ministarstva unutrašnjih poslova RH, zagrebačka tvrtka DOK-ING proizvela je tzv. „potresni edukativni kontejner“ ili skraćeno PEK-001. Radi se o inovativnom pristupu podizanju svijesti o potresima i pripremi građana za moguće katastrofe, što je za Civilnu zaštitu RH izgleda postalo zanimljivo nakon domaćih iskustava s razornim potresima u Zagrebu i Petrinji. Tihomir Mendek, vodeći inženjer projekta PEK-001 u DOK-ING-u, napominje kako ovaj simulator pruža višestruko iskustvo:

„Ovaj kontejner nije samo obična soba; njegova jedinstvena značajka proizlazi iz mogućnosti simulacije različitih intenziteta i uvjeta potresa te pružanja iskustva potresa na različitim visinama. Kontejner omogućuje simulaciju potresa na različitim etažama: prizemlje, peti, deseti, petnaesti i dvadeseti kat zgrade, dajući korisnicima mogućnost usporedbe učinaka potresa na različitim visinama”.

Autentičnosti iskustva navodno doprinosi i sposobnost sustava PEK-001 da replicira zvukove potresa, a kako bi realnost situacija bila što veća – pušta se i popratna video-snimka potresa. Primarni dio simulatora je sustav eMotion-1500 koji se široko koristi u brojnim industrijama kao što su automobilska industrija, zrakoplovstvo i željeznički sektor.

Kroz ovaj jedinstveni edukacijski pristup o potresima, DOK-ING i Civilna zaštita nadaju se podići svijest o važnosti spremnosti i brzog djelovanja u slučaju potresa, posebno u seizmički ugroženim mjestima poput Hrvatske. Prema njegovim proizvođačima, PEK-001 predstavlja korak naprijed u pružanju realističnih iskustava koja će građanima pomoći u boljem razumijevanju i prevladavanju izazova izazvanih potresima

DOK-ING-ov kontejner namijenjen je Civilnoj zaštiti, nabavljen je u sklopu projekta „Na putu smanjenja rizika od katastrofa“ i koristit će se kao ključno edukacijsko sredstvo. DOK-ING je svoj PEK-001 predao MUP-u 23. listopada, a prva javna prezentacija ovog simulatora potresa održana je u Zagrebu 6. studenog u sklopu nacionalne kampanje „Usvoji znanja da šteta bude manja“.

„Ovim projektom, vrijednim oko 2 milijuna eura, sufinanciranim kroz Operativni program konkurentnost i kohezija, napravljeno je puno u smislu podizanja svijesti javnosti, od izrade raznih edukacijskih materijala o smanjenju rizika, uključujući i priručnik za nastavnike, izrade promotivnih filmova prilagođenih dječjem uzrastu, kao i nabave edukacijskih modela za simulacije katastrofa“,

rekao  je tom prilikom Damir Trut, ravnatelj Ravnateljstva civilne zaštite.

Kampanjom „Usvoji znanja da šteta bude manja“, koja je dio projekta „Na putu smanjenja rizika od katastrofa“ i provodi se u suradnji s Agencijom za odgoj i obrazovanje, bit će obuhvaćen 21 grad u Hrvatskoj. Nakon Zagreba, simulator potresa predstavljen je i u Osijeku, Rijeci  i Splitu, dok su se u ostalim županijama i gradovima održale zanimljive prezentacije gdje su se djeca i mladi s pomoću edukacijskih modela poplave, potresa i erozije upoznala s prijetnjama i neočekivanim situacijama, a svi građani mogli su se informirati kako i sami mogu doprinijeti smanjenju rizika od katastrofa.

Projektom “Na putu smanjenja rizika od katastrofa” educira se djecu i javnost o mogućnostima smanjenja rizika od katastrofa i prilagodbe okolišnim izazovima te sposobnosti reagiranja kako bi se izbjegla stradanja ljudi i štete. Usvojenim znanjem i pripremljenošću, građani bi trebali utjecati na rizike te steći znanja potrebna za izbjegavanje i smanjivanje stradanja i šteta. Projekt je sufinancirala Europska unija iz Kohezijskog fonda, unutar Operativnog programa konkurentnost i kohezija, a vrijednost projekta je 1.925.406,64 EUR.

*Photo: DOK-ING i Ravnateljstvo civilne zaštite

Nakon početnog razlaganja ustroja, podrijetla i problema hrvatskog sustava upravljanja krizama, u drugom dijelu svoje analize autor se posvetio razlaganju detalja odgovora Republike Hrvatske na konkretnu i aktualnu krizu izazvanu svjetskom pandemijom bolesti Covid-19.

(2) Odgovor na nastalu krizu

Prethodno navedeni činioci doveli su do toga da u Hrvatskoj nije postojao sustav za upravljanje u kriznim situacijama koji bi mogao pružiti odgovor na posljedice pandemije virusa COVID-19. Zbog toga je došlo do improvizacije sustava u kratkom vremenu (kroz uspostavu nacionalnog Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske). Naizgled, sustav se pokazao uspješnim, ali sada je vidljivo kako je početni uspjeh krio u sebi niz problema koji su postali vidljivi kako je prolazilo vrijeme. Način na koji je izvedena improvizacija i tada uočeni problemi prikazani su u travanjskoj analizi, te će u daljem tekstu biti analizirane aktivnosti na tri područja (pravni okvir, institucionalni okvir, krizno komuniciranje) u periodu od travnja prošle godine do sada.

1.Pravni okvir

Upravo se na razvoju pravnog okvira improviziranog sustava za upravljanje u kriznim situacijama vide brojni nedostaci konstantnog improviziranja umjesto sustavnog izgrađivanja sustava. Ova analiza neće se baviti pitanjem legalnosti odluka nacionalnog Stožera, jer je ovo pitanje riješeno odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 14. rujna 2020. godine. Umjesto toga, istaknut će se problemi u donesenim zakonskim rješenjima koji ukazuju na konstantni reaktivni, a ne proaktivni pristup (stalno ispravljanje nastalih problema koji su se mogli predvidjeti da postoji koncept razvoja sustava i analiza scenarija primjene predloženih rješenja prije usvajanja zakona).

Nacionalni Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske osnovan je prema čl. 22 Zakona o civilnoj zaštiti, ali ovaj zakon nije predvidio njegovu ulogu u slučaju pandemije (zakon u čl. 21 navodi da se ovi stožeri na svim razinama – državnoj, područnoj (regionalnoj) i lokalnoj – osnivaju za provođenje mjera i aktivnosti civilne zaštite u velikim nesrećama i katastrofama). Postupanje u slučaju prijetnji zaraznih bolesti regulirano je Zakonom o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti koji u čl.47 definira ključnu ulogu ministra za zdravstvo i Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (koji daje prijedloge odluka) u donošenju odluka. Dakle, nigdje se ne spominje nacionalni Stožer civilne zaštite. Uz to, sadašnji ministar zdravstva Vili Beroš u tom trenutku nije ni bio član stožera. Stoga se odmah po osnivanju Stožera postavilo pitanje legitimnosti njegovih odluka. Vlada je donijela odluku o usvajanju novog članka (čl. 22a Zakona o civilnoj zaštiti) 18. ožujka 2020. godine. Da je napravljena analiza novog članka vidjelo bi se kako on ne može biti temelj za donošenje odluka u tekućoj pandemijskoj krizi jer Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti središnju ulogu i dalje daje ministru zdravstva (koji i dalje u tom trenutku nije bio član Stožera). Uostalom, novi članak nije ni donesen radi legaliziranja odluka Stožera (davanje svih ovlasti odlučivanja u tekućoj krizi) već radi definiranja hijerarhije između nacionalnog Stožera te regionalnih i lokalnih stožera civilne zaštite (kako bi ih se obavezalo na provođenje odluka nadređenog stožera), što je bio još jedan previd ranije donesenog Zakona o civilnoj zaštiti.

Napokon, Vlada je konačno poslala prijedlog promjene Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti koji je usvojen 17. travnja 2020. godine u Saboru. Ovim je promjenama Stožeru CZ dana uloga u donošenju odluka (dopunjeni članak 47.), čime je ujedno retroaktivno dana legalnost dotadašnjim odlukama Stožera, posebno onima kojima se ograničavaju temeljna prava i slobode građana Hrvatske (što ipak nije isključilo mogućnost budućih tužbi za naknadu štete nastalih primjenom ovog zakona na temelju razmjernosti donesenih mjera, odnosno pitanje da li su mjere ograničavanja poslovanja i dovođenja u pitanje egzistencije velikog broja građana zaista bile nužne zbog zaštite javnog zdravlja te zaštite temeljnih prava i sloboda drugih ljudi). Nažalost, ove promjene nisu riješile dilemu ograničavanja temeljnih prava i sloboda građana (da li se to može uraditi odlukama Stožera koji sada praktično dobiva neograničene ovlasti bez ikakvog nadzora, ili je za to potrebno odlučivanja dvotrećinskom većinom svih zastupnika u Hrvatskom saboru što povlači primjenu čl. 17 Ustava Republike Hrvatske).

Drugi problem predstavlja pitanje kažnjavanja pravnih i fizičkih osoba zbog nepridržavanja donesenih odluka zaštite stanovništva od zaraznih bolesti, odnosno mjera kojima se ove odluke operacionaliziraju. U Zakonu o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti (čl.76) u trenutku donošenja zakona 2007. godine ovo je pitanje bilo definirano vrlo široko, bez jasnog normiranja pojedinih prekršaja. Promjenama napravljenim 4. prosinca 2020. godine pooštrene su sankcije za nepridržavanje mjera za pravne i fizičke osobe, te sada po prvi puta povezane s konkretnim prekršajima (nenošenje zaštitne maske, kršenje izolacije/samoizolacije, zabrana javnih okupljanja, zabrana okupljanja u zatvorenim prostorima). Ali to je još uvijek daleko od detaljnog normiranja kazni za nepridržavanje mjera (za primjer jasno određenih i normiranih kazni dovoljno je pogledati praksu u Njemačkoj). U biti, sve što nije izričito navedeno – stavljeno je pod opću formulaciju nepridržavanja sigurnosnih mjera za zaštitu pučanstva od zaraznih bolesti za pravne (čl. 76b) i fizičke (čl. 76.b stavak 2,  čl. 76.c i 76.d) osobe. Kontroverze ostaju i dalje otvorene oko pitanja primjene nadzora ovih mjera. Općenita odredba o provođenju nadzora nad provedbom sigurnosnih mjera (čl. 72 – nadzor nad provedbom sigurnosnih mjera za zaštitu pučanstva od zaraznih bolesti obavljaju i policijski službenici, inspektori tijela državne uprave nadležnog za civilnu zaštitu, inspektori Državnog inspektorata i inspektori drugih tijela državne uprave u okviru svoje nadležnosti) daje vrlo široki prostor za različita tumačenja, a time i moguće povrede temeljnih prava i sloboda građana Republike Hrvatske. S obzirom da ne postoji mehanizam nadzora donesenih mjera (od strane Sabora ili nekog drugog tijela, što je istaknuto u travanjskoj analizi kroz prikaz sustava donošenja odluka u kriznim situacijama u Velikoj Britaniji i drugim državama), te da je nacionalni Stožer za civilnu zaštitu Republike Hrvatske dobio vrlo široke ovlasti, ne može se isključiti mogućnost zloupotrebe donesenih mjera.

Da nisu izvučene nikakve pouke iz ovih primjera pokazuje osnivanje novog, posebnog nacionalnog kriznog stožera nakon potresa na Baniji, koji je odmah nazvan Stožer civilne zaštite zadužen za uklanjanje posljedica razornog potresa (priopćenje Vlade RH od 4. siječnja 2021.). Ovo osnivanje odmah je postavilo tri nedoumice. (1) Prva je da Zakon o sustavu civilne zaštite prepoznaje samo jedan nacionalni Stožer civilne zaštite (nema članka zakona koji bi dopustio osnivanje niza stožera, svaki za jednu vrstu katastrofa i nesreća, ili obnove). (2) Druga je pitanje da li će se ista mjera primijeniti na područne i lokalne stožere civilne zaštite (pa ćemo onda na svakoj razini zapovijedanja imati po jedan stožer za svaku vrstu katastrofa i nesreća, ili specijalizirani stožer za obnovu). (3) Treća je pitanje organiziranja jedinstvenog zapovjednog lanca u takvim okolnostima (koji će od dva stožera biti nadređen, Božinovićev ili Medvedov). Vjerojatno će se opet hitno mijenjati zakonska rješenja (sada Zakon o sustavu civilne zaštite) i tako unedogled kod svake krize. Tu je i ponovno uvođenje ograničenja kretanja krajem prosinca prošle godine, koje je uključilo i pravila za izdavanje propusnica za kretanje. Brojne kritike ukazuju na nedosljedne kriterije za dobivanje propusnica koji omogućavaju njihovu zloupotrebu kojima se ugrožava načelo razmjernosti (pravila trebaju vrijediti za sve; umjesto toga uvedeni su izuzeci, npr. u slučaju da je uplaćen predujam za smještaj u turističkim objektima; također u medijima se navode slučajevi odbijanja davanja propusnica u slučaju brige o starim i/ili bolesnim osobama, ali i ekspresnom odobravanju propusnica za odlazak na misu izvan mjesta stanovanja). Pravila također ne predviđaju ni kaznene sankcije za kršenje odredbi o ograničenju kretanja. To ukazuje na brzopleto donošenje regulative, bez analize mogućih posljedica primjene ovih odredbi u praksi.

Ovi primjeri pokazuju kako je pandemija virusa COVID-19 u Hrvatskoj otvorila niz ozbiljnih pravnih pitanja. Od samog početka mjere koje su se poduzimale donošene su bez postojanja razrađenog sustava upravljanja u kriznim situacijama (koji je improviziran u hodu jer su se postojeća rješenja pokazala nezadovoljavajućima), što je odmah povuklo i pitanje nejasno definiranih ovlasti državnih tijela. Do ovog trenutka ni jedna od ovih dilema nije riješena.

2.Institucionalni okvir

Na ovom području može se postaviti pitanje – “Koja je uloga nacionalnog Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske?”. U hrvatskoj javnosti pojavilo se nekoliko mišljenja po ovom pitanju. Prema jednom, Stožer ne bi trebao biti operativno, već samo savjetodavno tijelo Vlade. Prema drugom, u djelovanje Stožera treba uključiti stručnjake iz cijelog niza područja kako bi njihovom ekspertizom poboljšali donošenje odluka u okviru ovog tijela. Prema trećem, Stožer se politički kompromitirao i treba ga zamijeniti nekim novim nacionalnim stožerom u kome će uz predstavnike vlasti biti zastupljena i politička oporba. Ovakva i slična mišljenja pokazuju nerazumijevanje funkcije stožera ili nekog sličnog tijela (bilo da je ono nazvano Središte za krizno upravljanje, Tim za odgovor u kriznoj situaciji i sl.) u uređenom sustavu upravljanja u kriznim situacijama.

Za ilustraciju ove činjenice možemo uzeti simbol mača kao prikaza djelovanja sustava u kriznoj situaciji. Dvije ključne komponente konstrukcije mača su balčak i oštrica. Koji bi dio mača bio ekvivalent djelovanja kriznog stožera? To bi bio samo vrh oštrice mača kao operativnog dijela cijelog sustava. Balčak mača je simbol temelja djelovanja cjelokupnog sustava. Na primjer, u slučaju vojne organizacije to je postojanje vojne strategije kao okvira za definiranje zadaće oružanih snaga, te vojne doktrine kao okvira definiranja načina borbenog djelovanja. U slučaju sustava upravljanja u kriznim situacijama to je ranije naveden primjer definiranja koncepta organizacije sustava, te na temelju tog koncepta izgradnja pravnog i institucionalnog okvira kojim se definiraju zadaće i načini djelovanja te određivanja operativnog tijela (npr. u SAD to su operativna središta za upravljanje krizama – Emergency Operations Centers, EOC – koja se organiziraju od lokalne do federalne razine vlasti). U oba primjera oštrica predstavlja sposobnosti koje su razvijene za djelovanje u kriznoj situaciji na temelju definiranih ciljeva i zadaća sustava. Pri tome, sam vrh oštrice – stožer civilne zaštite ili operativno središte za upravljanje krizama – samo je operativni dio sustava koji djeluje na temelju definiranih zadaća i dostupnih sposobnosti. Stožer (ili njegov drugačije nazvani ekvivalent) stoga nije tijelo za strateško planiranje, definiranje procedura i postupaka ili izradu ekspertiza. On je operativno tijelo koje djeluje na temelju navedenih priprema, ali upravo na temelju te osnove stožer treba ostvariti fleksibilnu primjenu donesenih planova i dostupnih sposobnosti.

Primjenjivo i na civilno upravljanje krizama?!

Tu govorimo o organizaciji zapovjednog lanca od strateškog stožera (to bi u hrvatskom slučaju bio nacionalni Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske) do operativnih stožera na nižim razinama (to su u hrvatskom slučaju područni/regionalni i lokalni stožeri civilne zaštite). Način zapovijedanja primjeren ovoj zadaći je zapovijedanje usmjereno na misiju (Mission Command), vrsta zapovijedanja razvijena u vojnoj organizaciji koja je naknadno našla primjenu na civilnom području – u sustavima upravljanja u kriznim situacijama, pa i u privatnom sektoru. Bit ove vrste zapovijedanja je davanje velike slobode stožerima na taktičkoj i operativnoj razini u oblikovanju i provođenju odgovora na kriznu situaciju (ovisno o situaciji na terenu, koju najbolje poznaje taktički zapovjednik), pri čemu stožeri na višoj/strateškoj razini daju jasni strateški cilj djelovanja i osiguravanje potrebnih sposobnosti za djelovanje.

U hrvatskom slučaju nacionalni Stožer civilne zaštite bio bi najviše tijelo na strateškoj razini djelovanja s naglaskom na upravljanju, usmjeravanju i koordinaciji djelovanja podređenih stožera civilne zaštite. Kod područnih i lokalnih stožera naglasak bi trebao biti na operativnom djelovanju. Ključan je opći plan djelovanja koji se kaskadnim procesom prenosi s najviše na najnižu razinu djelovanja, pri čemu podređena razina (područni i lokalni stožeri civilne zaštite) planiraju operativno djelovanje u skladu s namjerom općeg plana, ali i u skladu s taktičkom situacijom na terenu.

U ovom modelu funkcije nacionalnog Stožera trebale bi biti sljedeće:

1. Zapovijedanje – odgovornost za sveobuhvatno operativno djelovanje sustava za upravljanje u kriznim situacijama, pri čemu je bitna brzina reakcije,
2. Koordiniranje – odgovornost za koordiniranje svih aktivnosti podređenih snaga na terenu, u skladu s planovima djelovanja napravljenim prije izbijanja krize,
3. Planiranje – primjena prethodno donesenih planova, odnosno modificiranje ili odbacivanje dotadašnjih planova ako to traži situacija na terenu,
4. Logistika – odgovornost za osiguravanje svih ljudskih, materijalnih i financijskih resursa za djelovanje operativnih snaga.

Kako se može ocijeniti dosadašnje djelovanje nacionalnog Stožera u ispunjavanju navedenih funkcija? Da su u radu Stožera vidljivi problemi, svjedoče sljedeći primjeri:

1. Obavijest Stožera civilne zaštite Krapinsko-zagorske županije od 24. lipnja 2020. godine kako se od nacionalnog Stožera traži da se izmjene preporuke po pitanju povratka zaraženih osoba u mjesto prebivališta (županijski i lokalni stožeri nemaju sposobnosti za to, te bi tu zadaću trebala preuzeti policija), te da jasno propiše pravila ponašanja koja će vrijediti za sve, i u političkoj kampanji (pred tadašnje parlamentarne izbore, op.a.), ali i za ponašanje na radnom mjestu i u javnom prostoru.
2. Stalne i višestruke kritike o nedovoljnosti predloženih kompenzacijskih mjera za gospodarske subjekte (mjere su fokusirane na očuvanje radnih mjesta, a ne na olakšavanje poslovanja u uvjetima kada je zarada gospodarskih subjekata minimalna ili nepostojeća dok se sve financijske i druge obaveze prema državnim institucijama i financijskom sektoru moraju ispunjavati).
3. Kašnjenja u (1) reakciji na tekuću situaciju i (2) u donošenju odluka. Na primjer, u nekoliko navrata istarski krizni stožer se našao u situaciju dužeg čekanja za dobivanjem hitnog odgovora na predložene mjere. Načelnik Stožera civilne zaštite Istarske županije Dino Kozlevac je u intervjuu danom 9. svibnja 2020. godine izjavio kako su mjere poduzete nakon 13. ožujka prošle godine u Istri (zatvaranje škola i vrtića, te zatim i ugostiteljskih objekata, prije svih ostalih u Hrvatskoj) iznenadile nacionalni Stožer civilne zaštite koji je naknadno pružio potporu tom koraku. Dana 19. lipnja 2020. godine načelnik Kozlevac je naveo kako se već tri tjedna čeka dobivanje protokola od strane nacionalnog Stožera o načinu postupanja u slučaju pojave oboljelih turista, te da će zbog nemogućnosti daljnjeg čekanja i činjenice da su obavljene sve pripreme istarski stožer donijeti i primijeniti odluku o postupanju u ovim slučajevima. Možda najozbiljniji slučaj ove druge vrste kašnjenja bilo je odlaganje uvođenja restriktivnih mjera koje su se trebale donijeti krajem listopada ili početkom prosinca prošle godine, kada se intenzivirao drugi val pandemije. Usprkos traženju eksperata, donošenje mjera je odloženo za kraj studenog (a sredinom prosinca one su dodatno zaoštrene nakon što prvobitna ograničenja nisu dala rezultate), a do tada se u razmahao drugi val te je tijekom studenog prošle godine (od 12. studenog pa do kraja mjeseca) Hrvatska po rastu smrtnih slučajeva bila najgora u Europi (što je vidljivo u izvještajima Europskog centra za kontrolu i prevenciju bolesti).

4. Načelnik Stožera Varaždinske županije Robert Vugrin je u intervjuu na Hrvatskoj televiziji 9. studenog 2020. godine iznio sljedeće probleme povezane s djelovanjem nacionalnog Stožera civilne zaštite i generalno cjelokupnog sustava upravljanja u kriznim situacijama:

–  Republika Hrvatska nije napravila jasan sustav iz kojeg bi ljudi vidjeli što ih očekuje. Uvođenje mjera trebalo bi se povezati s jačanjem intenziteta epidemije, a to bi trebalo vrijediti za sve županije (u trenutnoj situaciji dio županija poduzima jače mjere, a dio ne).

– Neke od mjera nacionalnog Stožera su nelogične. Vugrin je to ilustrirao primjerom neuvođenja restrikcija na sve vrste okupljanja. Umjesto zabrane svih okupljanja dopuštena su selektivna okupljanja – vjerska i kulturna, te rad ugostiteljskih objekata (u tom trenutku bio je dopušten rad ugostiteljskih objekata, op.a.) u situaciji kada su sva okupljanja u Varaždinskoj županiji trenutno jako opasna.

– Na nacionalnoj razini nisu donijete adekvatne kompenzacijske mjere gospodarskim subjektima zbog nastale štete (Varaždinska županija ih ne može ponuditi zbog nedostatka sredstava).

5. Dr. Leonardo Bressan, predsjednik Koordinacije hrvatske obiteljske medicine Primorsko-goranske županije je u intervjuu danom televiziji N1 dana 25. studenog 2020. godine naveo kako je loše upravljanje ovom kriznom situacijom (govoreći o slabom pridržavanju preporučenih načina ponašanja stanovništva u pandemiji) rezultat činjenice da su „odluke kriznog stožera na nacionalnoj razini prvo zakašnjele, drugo nepotpune-nedovršene i nejasne i treće bez alata za nadzor i sankcioniranje njihovog kršenja“. Dr. Bressan je konstatirao kako je najveći problem sporost nacionalnog Stožera u odlučivanju izazvana podložnosti različitim političkim pritiscima, a rezultat te situacije je uglavnom kašnjenje za situacijom i reaktivno a ne proaktivno djelovanje (što je po njemu rezultat neuključivanja u planiranje i rukovođenje liječnika primarne zdravstvene razine koji najbolje znaju situaciju na terenu, a čije se savjete ne sluša).
6. Analiza portala net.hr objavljena 30. studenog 2020. godine o stanju zdravstvenog sustava (Ivana Petrić, Dossier: zdravstvo: Što čeka sustav jednom kada ova pandemija završi) na temelju razgovora s nizom istaknutih liječnika navodi kako su najveće slabosti zdravstvenog sustava u pandemiji rezultat nedostatka strateškog promišljanja (odluke se donose na brzinu i bez dovoljnog promišljanja), organizacije (stalne improvizacije liječnika na koju su prisiljeni kako bi zdravstveni sustav funkcionirao), aktualne konfiguracije sustava financiranja i upravljanja sastavnicama zdravstvenog sustava (posebno je istaknuto preveliko opterećenje liječnika obiteljske medicine), te politiziranosti zdravstva.
7. Gotovo potpuna neaktivnost nacionalnog Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske nakon potresa na Baniji u siječnju 2021. godine. Osim donošenja dvije odluke (privremeno ukidanje propusnica za područje Banije i cjelokupne Hrvatske, odluka o prioritetnom cijepljenju stanovništva Banije protiv virusa COVID-19), Stožer u ovom slučaju nije preuzeo upravljanje kriznom situacijom.

Navedeni primjeri ukazuju na ozbiljne nedostatke u području (1) strateškog planiranja, (2) organizacije rada nacionalnog Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske, te (3) načina njegova djelovanja.

Manjak strateškog planiranja

Što radi hrvatsko Vijeće za financijsku stabilnost?

Da zbog slabo razvijenog strateškog planiranja u javnoj upravi nije stvoren okvir djelovanja sustava za upravljanje u kriznim situacijama može se ilustrirati primjerom nerazvijene financijske komponente sustava (Emergency Financial Management). Ovo je danas kritična komponenta planiranja upravljanja u kriznim situacijama koja se bavi djelovanjem potrebnim za ublažavanje posljedica ekonomskih gubitaka nastalih za vrijeme bilo kakve vrste katastrofalnog događaja, te planiranjem procesa ekonomskog oporavka. U hrvatskom slučaju vidljivo je kako ne postoji ni prethodno planiranje, a ni djelotvorna specifična institucija koja bi se bavila istim. Na primjer, u SAD to je Vijeće za nadzor financijske stabilnosti (Financial Stability Oversight Council), stvoreno 2010. godine sa zadaćom identificiranja rizika za financijski sustav SAD i reakcije na iste. Ovo vijeće (u kome se nalaze predstavnici federalnih regulatornih institucija) je u upozorenju objavljenom 7. prosinca prošle godine navelo opasnost da tržište kratkoročnih zajmova zbog pandemije neće biti u stanju zadovoljiti potrebe poslovnih subjekata i lokalnih vlasti što može dovesti do kolapsa američke ekonomije. Ovu ulogu u Hrvatskoj treba imati Vijeće za financijsku stabilnost osnovano 2014. godine, ali ovo tijelo u svom dosadašnjem radu nije pokazalo da može obavljati navedenu zadaću. Stoga je od početka krize u Hrvatskoj viđen reaktivni pristup u pružanju pomoći gospodarstvu usmjeren prema kratkoročnim učincima (očuvanje radnih mjesta) umjesto nastojanja za reformama koje bi uz kratkoročnu pomoć radi očuvanja likvidnosti tvrtki bile usmjerene na dugoročno rješavanje strukturalnih problema hrvatskog gospodarstva.

Iz gore navedenih primjera vidljivo je da ne postoji ni ikakvo sustavno planiranje za djelovanje hrvatskog zdravstvenog sustava tijekom pandemije, kao ni dugoročno planiranje rješavanja problema u ovom sektoru – čime bi se i stvorili uvjeti za njegovo efikasno djelovanje u zdravstvenim krizama. Za usporedbu, u Njemačkoj je konstantno ulaganje u javno zdravstvo i unapređivanje njegovog djelovanja dovelo do situacije da usprkos velikom broju zaraženih osoba zdravstveni sustav ni u jednom trenutku nije bio pred slamanjem. O stupnju organizacije govori i činjenica da je u svibnju prošle godine broj tjednih testiranja povećan sa 160.000 na 360.000 (koristeći mrežu 128 javnih i privatnih medicinskih ustanova), a broj postelja u intenzivnoj skrbi (ICU) je nakon izbijanja pandemije povećan sa 28.000 na 40.000 (između ostalog, i zbog obaveze saveznih država i okruga za preventivnim osiguravanjem ICU kapaciteta u zdravstvenim institucijama pod njihovom jurisdikcijom). To ne znači da nisu uočeni i ozbiljni problemi njemačkog zdravstvenog sustava, poput nedostatka zaštitne opreme. Ali po uočavanju problema poduzimaju se mjere za njihovo trenutno ublažavanje (hitna kupnja zaštitne opreme), te za dugoročno rješavanje problema (centraliziranje procesa nabave, zabrana izvoza zaštitnih sredstava, planiranje stvaranja 19 središnjih skladišta za stvaranje zaliha zaštitnih sredstava i poduzimanje mjera za poticanje domaće proizvodnje kako bi se smanjila potreba za uvozom zaštitnih sredstava).

Problemi u organizaciji rada Stožera CZ RH

Kako se to radi u SAD-u?

Druga skupina problema odnosi se na organizaciju rada nacionalnog Stožera. Generalno, organizacija stožera ili bilo kakvog sličnog tijela (npr. operativnih središta za upravljanje krizama) mora uključivati sve komponente koje omogućavaju ispunjavanje njegove funkcije. Navedeno pravilo vrijedi i za tijela u sustavu upravljanja u kriznim situacijama. Tako se u sastavu ranije navedenih američkih operativnih središta za upravljanje krizama (EOC) na razini federalnih institucija, nekih saveznih država i operativnih područja FEMA-e nalazi niz komponenata, organiziranih prema konceptu ESF (Emergency Support Functions – 15 temeljnih potpornih funkcija u kriznim situacijama; u nekim saveznim državama taj broj je i veći). Ove funkcije su grupirane u okviru unificiranog modela organizacije sustava upravljanja krizama (četiri organizacijske cjeline – operacije, planiranje, logistika, financije/administrativna potpora). EOC na nižim razinama su nešto drugačije organizirani, ali i oni slijede ovaj obrazac funkcionalnog strukturiranja centra. Ovo je opći okvir koji se prilagođava konkretnoj situaciji i zadaćama, te se ostvaruje velika fleksibilnost u organizaciji i radu EOC na svim razinama.

A kakva je situacija u Republici Hrvatskoj? Ustroj nacionalnog Stožera civilne zaštite te nižih (područnih i lokalnih) stožera određen je Pravilnikom o sastavu stožera, načinu rada te uvjetima za imenovanje načelnika, zamjenika načelnika i članova stožera civilne zaštite, aktom donesenom 2019. godine. Ovaj pravilnik propisuje sastav i način rada, ali ne i organizaciju rada stožera civilne zaštite. Pravilnikom se navodi sastav članova i uvjeti njihovog imenovanja (načelnici javnih institucija – policija, vatrogastvo, zdravstvene institucije i dr.), zadaće stožera, načini aktiviranja i rada (jako općenito), ali ne i organizacija rada. U okviru stožera ne postoje komponente koje bi osigurale stručnu i operativnu potporu, već se iste dobivaju od drugih tijela državne uprave. U slučaju nacionalnog Stožera to je MUP, koji pruža administrativno-tehničku potporu (čl. 15. stavak 1), a za stožere na nižim razinama državna tijela i druge institucije (npr. privatni sektor) čiji predstavnici su članovi stožera koji daju stručnu i operativnu potporu (čl. 15 stavak 2). To zapravo znači da ne postoji jedan opći model organizacije stožera civilne zaštite, već sve ovisi o organizacijskim sposobnostima (ili nesposobnostima) načelnika stožera, te sposobnostima drugih državnih tijela čiji su predstavnici u stožeru.

Iskustvo iz tekuće krize pokazalo je sve nedostatke ovakvog organiziranja stožera civilne zaštite. S jedne strane tu je pozitivan primjer stožera civilne zaštite Istarske županije. Uspješno djelovanje ovog stožera rezultat je sljedećih činjenica:

1. Vrlo dobra organizacija stožera koja je omogućila uspješnu koordinaciju svih institucija i brzu reakciju u provođenju odgovora, posebno u identifikaciji kontakata zaraženih osoba i provođenju testiranja. Ključ uspješne organizacije je visoka stručnost članova stožera, što ukazuje na potrebu konstantnog školovanja i osposobljavanja osoblja za upravljanje u kriznim situacijama. Time je omogućena uspješna organizacija rada stožera i u uvjetima propisanim zakonom,
2. Potpora lokalnih i županijskih vlasti djelovanju stožera. Ne postoje politički pritisci prema stožeru i mjerama koje provodi,
3. Potpora stanovništva mjerama stožera. Stožer je efikasnim djelovanjem stvorio među istarskom populacijom povjerenje i spremnost za daljim prihvaćanjem njegovih odluka i mjera.

Potpuno suprotnu sliku pruža djelovanje stožera civilne zaštite Zadarske županije. Nakon dobrih rezultata postignutih za vrijeme prvog zatvaranja uslijedilo je popuštanja mjera tijekom ljeta. U istom razdoblju slučajevi nepostupanja prema prekršiteljima donesenih mjera izazvali su podjele unutar stožera. To je kulminiralo krajem listopada kada stožer donosi odluku o promjeni načina praćenja kontakata zaraženih osoba. Umjesto da epidemiolozi utvrđuju kontakte zaraženih osoba, sada zaražene osobe trebaju epidemiolozima prijaviti kontakte samo s osobama iz zdravstvenog sustava i iz domova za starije. Kako se ostali kontakti ne moraju prijaviti došlo je do naglog širenja virusa. Donošenje mjera je kasnilo (prekasna odluka o prelasku rada u osnovnim i srednjim školama na održavanje nastave isključivo na daljinu). Komunikacija stožera prema javnosti svedena je na minimum, a dio članova nastoji opravdati jasno vidljive propuste u radu stožera. Za propuste u radu stožera do sada nitko nije odgovarao. Postojanje dvostrukih mjerila u djelovanju stožera postepeno je dovelo do gubitka povjerenja građana u njegov rad i masovnog nepridržavanja epidemioloških mjera. To je vidljivo u masovnom izbjegavanju samoizolacije zaraženih osoba, koje je olakšano nepostojanjem dovoljnih kapaciteta policije za njihov nadzor. Usprkos svemu navedenom nadzor napravljen 28. studenog prošle godine nije detektirao nikakve probleme.

Damir Trut i Davor Božinović – treba li Ravnateljstvo civilne zaštite biti dio MUP-a RH?

Problem nepostojanja ujednačenog modela organizacije vidljiv je i u radu nacionalnog Stožera civilne zaštite. Očito je da potpora koju u okviru MUP-a daje Ravnateljstvo civilne zaštite nije dovoljna. To ponovno skreće pažnju na organizaciju i način rada Ravnateljstva. Već i sam naziv – ravnateljstvo – ukazuje da se u odnosu na tijelo koje je ova institucija 2019. godine zamijenila (Državna uprava za zaštitu i spašavanje) radi o hijerarhijski nižoj instituciji koja nije nezavisna, već je smještena u okviru MUP-a. Iako je raspuštanjem DUZS-a i stvaranjem Ravnateljstva trebalo postići bolje djelovanje sustava civilne zaštite, upitno je da li se u tome uspjelo. Došlo je do mehaničkog spajanja komponenti sustava u okviru Ravnateljstva, ali vatrogastvo je izdvojeno u zasebnu cjelinu. Premda je u odnosu DUZS-a i vatrogastva konstantno bilo velikih problema, da li je rješenje izdvajanja cjelokupnog vatrogastva (Hrvatska vatrogasna zajednica) u zasebni ured državne uprave zadovoljavajuće rješenje? Sada imamo situaciju da je Ravnateljstvo civilne zaštite hijerarhijski niže od Hrvatske vatrogasne zajednice, iako bi funkcionalno odnos trebao biti obratan (vatrogastvo kao dio civilne zaštite). U biti, umjesto jačanja jedinstvenog djelovanja imamo proces dalje fragmentacije sustava civilne zaštite.

Jedna od zadaća Ravnateljstva je i pružanje potpore radu nacionalnog Stožera civilne zaštite, za što je zadužen Operativni centar civilne zaštite. U teoriji, ovaj centar bi trebao obavljati mnoge funkcije integrirane u organizaciju EOC. Međutim, centar treba pružati potporu cijelom Ravnateljstvu, a ne isključivo nacionalnom Stožeru civilne zaštite, a iz opisa njegovih zadaća vidljivo je da ne obuhvaća sve funkcije koje ima EOC. Isto tako, s obzirom da je od ustrojavanja Ravnateljstva prošlo samo nešto više od godinu dana, opravdano je pitanje da li ima dovoljno osposobljenog i obučenog osoblja za djelovanje u kriznim situacijama, te da li su razvijene i uvježbane procedure djelovanja. Iskustvo s potresom na području Banije pokazuje da to nije slučaj. U zadnja tri tjedna u medijima se svaki dan pojavljuju novi primjeri nepripremljenosti i nesposobnosti sustava civilne zaštite u kriznom djelovanju. To je potvrđeno i u medijima nedavno objavljenom sadržaju izvješća MUP-a za 2019. godini u kome se konstatira sljedeće:

1. Spremnost sustava civilne zaštite za upravljanje rizicima i spašavanje svih kategorija vrijednosti izloženih štetnim utjecajima katastrofa je niska,
2. Spremnost civilne zaštite u preventivnom djelovanju je niska,
3. Vrlo niska spremnost operativnih snaga lokalne i područne samouprave,
4. Potreba dopunjavanja i prilagođavanja normativnih akata koji reguliraju organizaciju i rad civilne zaštite.

Navedene ocjene MUP-a potvrđuju opažanje o upitnoj sposobnosti Ravnateljstva civilne zaštite da ispuni predviđene zadaće, uključujući i pružanje potpore nacionalnom Stožeru.

Načini djelovanja Stožera CZ RH

Tomo Medved – stožer ili parastožer?

Napokon, dolazimo i do zadnjeg pitanja. Čemu zapravo služi nacionalni Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske? U teoriji, ovaj stožer trebao bi se baviti svim vrstama prijetnji i rizika, ali kao što je ranije rečeno – Stožer se (osim donošenja dvije mjere) uopće nije aktivirao u slučaju potresa na području Banije. Razlog tome je u činjenici da je Stožer stvoren samo za jednu zadaću – djelovanje u krizi izazvanoj širenje virusa COVID-19. On nema ni ljudstvo, a ni sposobnosti upravljanja drugim vrstama kriza, pa tako i  zadnjom krizom nastalom potresom. Razlog tome je upitnost pružanja djelotvorne potpore od strane Ravnateljstva, kao i cjelokupno stanje sustava civilne zaštite. To je dovelo do odluke o stvaranu novog posebnog stožera pod vodstvom ministra branitelja Tome Medveda. Ovo ne samo da stvara probleme koji su već navedeni u analizi pravnog okvira, već otvara i pitanje da li to znači da će se u budućnosti za svaku vrstu nesreća i katastrofa osnivati novi stožer? To otvara mogućnost da će postojati ne jedan već niz nacionalnih Stožera civilne zaštite, ovisno o vrsti nesreće i o geografskoj lokaciji. Umjesto toga, cjelokupni sustav trebao bi se urediti da omogući davanje sposobnosti nacionalnom Stožeru za uspješno djelovanje i u slučaju višestrukih istovremenih kriza, a stožerima na nižim razinama potrebne organizacijske sposobnosti i potpora više razine u djelovanju prilagođenom situaciji na terenu (zapovijedanje usmjereno na misiju). U protivnom samo će se dodatno narušiti ionako nisku djelotvornost cijelog sustava.

Drugi problem je pitanje načina rada stožera. I nacionalni i svi drugi stožeri osnivaju se na isti način – okupljanjem visokih dužnosnika (nacionalna razina), odnosno načelnika potrebnih službi (niža razina). U svim ovim slučajevima stožeri nemaju integrirane organizacijske sposobnosti djelovanja (kao američki EOC), već su zapravo debatni klub koji se za organizaciju djelovanja mora oslanjati na vanjske subjekte. Sposoban zapovjednik može nadvladati ovo ograničenje, što pokazuje primjer stožera civilne zaštite Istarske županije. Potpuno suprotni primjer vidljiv je u Zadru. Osnivanje stožera za djelovanje na području Banije pokazuje sav apsurd ovakve situacije – članovi stožera su ministri i visoki dužnosnici, a nema ni jednog predstavnika lokalne javne uprave. Tako ustrojen stožer teško da će biti operativan jer to nije njegova namjena – on mora poslužiti kao dokaz da Vlada nešto radi i tako neutralizirati rastuće kritike nesposobnosti sustava civilne zaštite (a time i političke odgovornosti trenutne vlade za takvu situaciju). Stoga je jedino rješenje ove nakaradne situacije potpuno nova organizacija stožera civilne zaštite na svim razinama (zasnovana na funkcijama koje trebaju obavljati), što odmah pokreće i pitanje korjenite reorganizacije cjelokupnog sustava civilne zaštite.  Naime, uspostava stožera (ili operativnih centara) poput EOC-a traži stvaranje stalne profesionalne strukture na svim razinama organiziranja, te potpornih sposobnosti za njihovo djelovanje (novi pravni okvir, organizacija sustava školovanja i obuke, pitanje okvira za razvoj ovog sustava – da li će biti zadržani u MUP-u, premješteni u neko drugo ministarstvo, ili postati dio neke nove nezavisne institucije koja će u sustavu javne uprave biti zadužena za zadaću upravljanja u kriznim situacijama, i slično).

3. Krizno komuniciranje

U travanjskoj analizi istaknuto je kako je na ovom području u određenoj mjeri početno bio napravljen red (pitanje odnosa nacionalnog Stožera i nižih stožera), ali zapravo nije urađeno ništa više od toga. Pa i ti skromni postignuti rezultati su sada dovedeni u pitanje. Naime, nije dovoljno samo objavljivati dnevne izvještaje o broju zaraženih, umrlih i uvođenju novih mjera.

O čemu se radi? Bit krizne komunikacije nije samo puko iznošenje statističkih informacija o pandemiji. Bit je stvaranje značenja radi dobivanja potpore populacije za poduzete mjere. Politički vrh mora jasno naznačiti kako postoji način izlaska iz krize kroz davanje njegovog viđenja situacije te krajnjih ciljeva koji se moraju postići nakon pandemije (što uključuje i jasno definiran način kako će se postići ti ciljevi, a ne samo opći opis ciljeva). Samo na taj način bit će prihvaćene odluke političkog vrha, a time se stvara i održava konsenzus javnosti nužan za djelovanje u krizi. Do sada ovaj cilj nije postignut u tekućoj krizi, na što ukazuju sljedeće činjenice:

1. Nepostojanje profesionalnih stručnjaka za krizno komuniciranje koji bi morali voditi cijeli proces umjesto političara. Postoji razlog zašto krizno komuniciranje moraju voditi ekspertni timovi i zašto se ova komunikacija detaljno planira i uvježbava prije izbijanja krize (prikupljanje i analiza podataka, planiranje načina i sadržaja komunikacije, oblikovanje sadržaja i načina slanja poruka prema pojedinim segmentima populacije, određivanje voditelja komunikacije) – to je prije navedeno stvaranje značenja koje daje sadržaj porukama koje se šalju prema stanovništvu.

Nažalost, takav pristup nije bio moguć u Hrvatskoj na početku krize. Improvizirani sustav upravljanja u kriznoj situaciji i nerazvijeno strateško planiranje spriječili su – između ostaloga – i poduzimanje gore navedenih priprema na području kriznog komuniciranja. Umjesto toga odabran je pristup u kome krizno komuniciranje nose pojedine osobe iz politike i struke umjesto ekspertnih timova. Kroz odabir članova nacionalnog Stožera (pri čemu je bio naglasak na njihovoj stručnosti i sposobnosti pružanja empatije) nastojalo se u javnosti stvoriti simpatije prema glasnicima i sadržajima koje prenose. Time se prikrivala činjenica nepostojanja jasnih poruka usmjerenih na stvaranje značenja. Ovakav pristup funkcionirao je u početnoj fazi krize (kraj veljače – kraj travnja 2020.), ali ubrzo nakon toga počeo je pokazivati nedostatke. Prvi problem je bio u činjenici da članovi nacionalnog Stožera nisu profesionalni komunikatori te su vrlo brzo počeli pokazivati umor i niz grešaka u komunikaciji koje bi profesionalci vjerojatno izbjegli. Drugi problem je u činjenici da su članovi nacionalnog Stožera vrlo brzo počeli praviti kompromise i pokušali opravdati očito dvojbene poteze Vlade (npr. sjetite se objašnjenja Krunoslava Capaka danog 23. lipnja 2020. godine. nakon teniskog turnira u Zadru, zašto premijer Plenković ne treba otići u samoizolaciju iako je imao kontakt sa zaraženom osobom: “Nije bilo fizičkog kontakta. Dodir šakama se ne smatra bliskim kontaktom. Dakle, naš premijer nije ostvario bliski kontakt s Novakom Đokovićem, i ako on i jest pozitivan, premijer ne mora u samoizolaciju“). Time se postepeno počela smanjivati vjerodostojnost članova Stožera, te i time i poruka koje šalju.

2. Smanjivanje kvalitete dnevnih informacija o situaciji. Uz stalno prisutan problem čestog nepodudaranja podataka nacionalnog Stožera i područnih/lokalnih stožera, s prolaskom vremena postalo je vidljivo prenošenje naglaska sa sadržaja o dnevnoj situaciji na pokušaje opravdavanja poteza Vlade.

To je na primjer vidljivo u otvorenom pismu koje je znanstvenik Ivan Đikić uputio premijeru Plenkoviću 17. prosinca prošle godine u kojem navodi propuste u kriznoj komunikaciji. Đikić je kritizirao premijerov nastup na konferenciji za novinstvo održanoj dan ranije tijekom koje je Plenković – umjesto davanja konkretnih odgovora na novinarska pitanja o stanju i brojevima u Hrvatskoj – pokušao odgovoriti tvrdnjom da je situacija u Njemačkoj gora nego li u Hrvatskoj (što je Đikić opovrgnuo podacima danim u pismu). I ranije su hrvatski znanstvenici tražili uvođenje drugačijeg načina komunikacije nacionalnog Stožera s javnosti, veću transparentnost u podacima o širenju zaraze, ustrojavanje javnog registra statusa zaraženih osoba. Ovi problemi u komunikaciji i dalje nisu riješeni.

3. Nekonzistentnost slanih poruka. Da bi imale odgovarajući učinak poruke slane u kriznom komuniciranju moraju biti nedvosmislene i dosljedne. Nekoliko primjera pokazuje da to nije slučaj u ovoj krizi.

Prvi primjer je poruka premijera Plenkovića o pobjedi nad koronom izrečena u nekoliko navrata tijekom početka ljeta prošle godine. Iako se premijer naknadno pokušao opravdati da je mislio samo na prvo poluvrijeme, to je bilo prekasno da poništi učinak koji je poruka imala u trenutku njezina slanja (pitanje koliko je tadašnji stav javne osobe na najvišem položaju u državi doprinio percepciji umanjivanja opasnosti od virusa u hrvatskoj javnosti). Drugi primjer je slanje poruke kako do novog zatvaranja ni na koji način neće doći jer bi to bilo pogubno za hrvatsku ekonomiju. Ova poruka je naglašavana sve do početka listopada kada njezin intenzitet počinje slabiti (zbog činjenice da je vjerojatnost novog zatvaranja kao efikasne mjere za smanjivanje širenja broja zaraženih ponovno postala realnost, što pokazuju mjere koje su počele poduzimati mnoge članice EU). U porukama slanim tijekom listopada je naglašavano da zatvaranja neće biti osim “ako situacija eskalira” (Andrej Plenković, 21. listopada 2020.). Nakon što je sredinom studenog po stopi smrtnost Hrvatska izbila na sam vrh u Uniji, krajem mjeseca donesene su stroge mjere zatvaranja. Treći primjer je postojanje dvostrukih standarda po pitanju sankcioniranja prekršitelja mjera. Iako Vlada od početka krize šalje poruku “Ostanimo odgovorni”, slučajevi objavljeni u medijima (a posebno u siječnju ove godine) pokazuju kako se u pri nepridržavanju mjera često kažnjavaju građani, ali ne i predstavnici organa vlasti, Katoličke Crkve ili organizatori različitih vrsta velikih okupljanja (od svadbi do prosvjeda) pri čemu se krše donesene epidemiološke mjere.

4. Zanemarivanje komunikacije putem interneta i društvenih mreža. Ova dimenzija krizne komunikacije brzo se razvija u drugim zemljama, ali u Hrvatskoj je zapostavljena. Komunikacija se svodi na objavu dnevnih medijskih konferencija nacionalnog Stožera, pri čemu se prezentira samo statistika o broju zaraženih i smrtnih slučajeva te novim mjerama. Uvelike je propuštena mogućnost korištenja ovih medija za edukaciju stanovništva te prilagođavanje sadržaja edukacije različitim skupinama stanovništva.
5. Prebacivanje odgovornosti. U političkoj komunikaciji postoji pojava koja se zove igra prebacivanja krivnje (blame game). To je primjena određenih strategija u komunikaciji od strane neke organizacije s ciljem prebacivanja krivnje na druge subjekte (kroz pripisivanje odgovornosti za neuspjeh na te subjekte) ili kroz negiranje neadekvatnog postupanja. Ova pojava često je prisutna u kriznom komuniciranju. Najčešća strategija koja se koristi je strategija žrtvenog janjeta (scapegoating). Cilj strategije je utjecaj na javnost radi promjene percepcije krivnje organizacije za neki događaj koji ima izražene negativne posljedice. To se nastoji postići kroz izgradnju uvjerenja da je organizacija djelovala ispravno (ali da je nepovoljni sticaj okolnosti stvorio pogrešnu percepciju u javnosti) ili u slučaju kada to nije moguće (kada nema sumnje u krivnju organizacije) – kroz pronalaženje krivaca u njezinim redovima koji su individualnim djelovanjem doveli organizaciju u tešku situaciju. Krajnji cilj je oblikovanje uvjerenja u javnosti da je organizacija uspješno riješila problem ili odlučno rješavala kriznu situaciju, iako u stvarnosti nije došlo do promjene u načinu njezina djelovanja (a time ni do ispravljanja problema).

Dva primjera ukazuju na pokušaj prebacivanja odgovornosti u tekućem kriznom komuniciranju. Prvi primjer je teza da je za negativne posljedice krivo stanovništvo jer se ne pridržava uputa nacionalnog Stožera i Vlade. To je vidljivo u izjavi predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića danoj u prosincu prošle godine, kada je naveo da se većina građana pridržava mjera, ali eto postoji manjina koja to ne radi i time sve dovodi u opasnost. Također je optužio kritičare da su potkapacitirani. Time je odbacio svaku odgovornost neuređenog sustava upravljanja u krizi (Jandroković je naglasio da u ovom trenutku pitanje odgovornosti neće pomoći poboljšavanju situacije već to treba ostaviti za budućnost). Drugi primjer je oštar napad na svaku kritiku djelovanja Vlade u tekućim krizama. Već u ožujku prošle godine ministar zdravstva Beroš je kao odgovor na problem nedostatka medicinske opreme napao neke liječnike kao petu kolonu koja skriva opremu kako bi lažno prikazala stanje (ministar je kasnije priznao da je reagirao impulzivno). Vrhunac ovakve percepcije je izjava premjera Plenkovića od 5. siječnja ove godine kada je napao kritičare mjera koje je Vlada poduzela na Baniji nakon potresa (dao je ocjenu kako je reakcija državnih službi bila odgovarajuća i pravovremena, premda se to baš i nije slagalo sa situacijom na terenu). Prema njemu, cilj ovih napada bio je “demontaža povjerenja u državu i njene institucije“. U istom kontekstu može se navesti i izjava potpredsjednice Europske komisije Dubravke Šuice dana na video konferenciji Predsjedništva HDZ-a održanoj 11. siječnja ove godine (prema navodima televizije N1 izjavila je “da je evidentno da mediji pokušavaju srušiti HDZ, a da se to vidi i iz toga što Banovinu zovu Banijom“).

Koronavirus.hr – statistika je početak i kraj

*Nakon ovog općenitog sagledavanja stanja i problema sustava upravljanja krizama u RH, u idućem nastavku autor se pobliže pozabavio problemom politizacije ukupnog hrvatskog sustava upravljanja krizama, te je ponudio i načine uklanjanja uočenih sustavnih nedostataka

**Gost autor je doc. dr. sc. ROBERT BARIĆ s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. On je temeljem svog iskustva u sustavu obrane i nacionalne sigurnosti RH 25. ožujka 2021. godine na internetskom portalu akademskog časopisa za politologiju i srodne discipline „Politička misao“ (http://politickamisao.com/) objavio tekst „Ograničenja improvizacije i opasnost politizacije (2/3)“. Ovdje je članak prenesen dozvolom autora, a on se u svom izvornom obliku nalazi na internetskoj adresi: https://politickamisao.com/ogranicenja-improvizacije-i-opasnosti-politizacije-2-3/

U petak, 29. siječnja, bilo je točno mjesec dana otkako je potres od 6,2 prema Richteru pogodio Sisačko-moslavačku županiju, ostavivši za sobom nesagledive posljedice za prostor i ljude. Tijekom tih prvih mjesec dana uslijedila su još 622 potresa magnitude veće ili jednake 2.0, što dodatno traumatizira građane pogođenog područja, ali i nanosi nove štete na objektima. U potresu je poginulo  ukupno 7 osoba – jedna djevojčica u Petrinji, petero ljudi poginulo je na glinskom području (prvenstveno u selu Majske poljane), te jedna osoba u Žažini. Ranjeno je 36 osoba, te je još 30 ljudi spašeno iz ruševina. Naknadno su pri raščišćavanju ruševina smrtno stradala još 2 volontera. Oko 8.000 obitelji ostalo je bez krova nad glavom, a materijalna šteta na javnoj infrastrukturi broji se u stotinama milijuna kuna. Prema u petak iznesenim podacima na press-konferenciji Stožera civilne zaštite, odnosno onog njegovog dijela koji se bavi potresom u Sisačko-moslavačkoj županiji, do 29. siječnja bilo je zaprimljeno ukupno 45.347 prijava štete, od čega je pregledano 59,13%, odnosno 26.815 objekata. Od pregledanih objekata, neupotrebljiva su 3.134 objekta (kategorija s crvenom naljepnicom), privremeno je neupotrebljivo 5.428 objekata (žuta naljepnica), dok je upotrebljivo ili upotrebljivo s preporukom najviše objekata – njih 16.125. Mjesto stanovanja do sada je napustilo 3.384 ljudi (evidentirani putem službe traženja Crvenoga križa) – od toga je 478 osoba privremeno smješteno na potresom pogođenom području, dok je 2.669 u drugim dijelovima Hrvatske. Za 237 osoba još se utvrđuje točna lokacija.

Sva ova suha statistika ne može prikazati svakodnevno stanje stvari na Baniji – neprestano podrhtavanje tla, hladnoću i vlagu, te neizvjesnost koja je posebno prisutna u selima oko Petrinje i Gline. Tamo se još uvijek sve nade polažu u dobre ljude koji donose hranu za ljude i stoku, vodu i lijekove, toplu odjeću i grijalice, pa čak i krov nad glavom – montažne i mobilne kućice trenutno su spas brojnim obiteljima. Potpredsjednik Vlade Tomo Medved najavio je početak javnih radova od 1. veljače, a od subote – 30. siječnja – početak druge faze, odnosno uklanjanje objekata koji se neizostavno moraju rušiti. No zahtjevi za obnovu na području Banije počet će se zaprimati unutar mjesec dana, najavio je ministar graditeljstva Darko Horvat, čije ministarstvo sada tek finalizira obrasce i postupak izdavanja prava na određeni stupanj obnove. Na prošlotjednoj 40. sjednici Vlade (održanoj 28. siječnja) potpredsjednik Medved izjavio je da je na područjima pogođenim potresom ukupno postavljeno 928 kontejnera i mobilnih kućica, no time još nisu do kraja riješeni zahtjevi za prioritetno zbrinjavanje. Najavljena je isporuka još 451 kontejnera.

EU – brzo, koordinirano i učinkovito

Odmah nakon potresa bilo je jasno da se Hrvatska neće moći sama nositi s ovom katastrofom. Zato je hrvatska Vlada već istoga dana aktivirala Mehanizam civilne zaštite EU – koordinirani odgovor na prirodne katastrofe i katastrofe uzrokovane ljudskim djelovanjem. Ovoga puta računalo se na treći cilj Mehanizma – na brzu i učinkovitu pomoć pogođenom stanovništvu. Putem Mehanizma civilne zaštite Hrvatska je zatražila zimske šatore za 6 do 8 ljudi, svjetiljke sa zaštitom od PVC mreže, rasvjetne balone/tornjeve za osvjetljenje, električne grijače, sklopive krevete, vreće za spavanje i kontejnere za stanovanje.

U prva 24 sata od razornog potresa 15 država članica EU i partnerskih država ponudilo je vreće za spavanje, madrace, stambene kontejnere i rasvjetna tijela, a susjedna Slovenija je putem svog Ministarstva obrane već 29. prosinca odvojila i poslala u Hrvatsku 4 kontejnera, 10 šatora, 10 grijalica, 100 kreveta i 300 vreća za spavanje. Dan kasnije – 30. prosinca – pomoć šalju Italija (80 šatora u kontejnerima), Slovačka (44 grijalice, 120 vreća za spavanje), Mađarska (250 kreveta i 250 vreća za spavanje), Grčka (53 šatora, 51 peć na drva,  665 vreća za spavanje, 900 kreveta) i Austrija (78 kontejnera,  200 rasvjetnih tijela, 3 balona za rasvjetu, 14 grijača i 470 kreveta). Na Staru godinu, 31. prosinca, pomoć šalju Rumunjska (50 šatora, 100 kreveta,, 200 vreća za spavanje, 14 kontejnera) i Češka (600 kreveta, 1200 vreća za spavanje, 10 grijača, 1 rasvjetni toranj, 2 lampe,i 1200  deka), dok na prvi dan Nove godine stiže pomoć iz Portugala (500 kreveta), Bugarske (100 grijača, ukupno 500 kreveta – od toga kreveti s madracima 284,  kreveti 16, poljski kreveti 200), Francuske (240 šatora), Turske (272 grijalice) i Litve (300 vreća za spavanje).

Narednih dana stiže pomoć iz Švedske i Poljske, te nove količine raznih materijalnih sredstava iz Austrije, Bugarske, Turske i Slovenije. Hrvatska je 31. prosinca ponovila poziv u pomoć putem Mehanizma civilne zaštite – ovoga puta izričito su se tražili stambeni kontejneri. Dodatne kontejnere opet je poslala Slovenija, kao i Turska koja je 100 kontejnera poslala što pomorskim, što zračnim putem, te Njemačka (donacija 40 stambenih kontejnera) i Mađarska (bilateralnim dogovorom). Hrvatska je osigurala smještaj – noćenje i prehranu – za ekipe iz Rumunjske, Francuske, Švedske i Turske, a pružena je i logistička potpora predstavnicima EK (EU Civil Protection tim) u misiji praćenja primanja pomoći i osiguravanja vidljivosti od 31. prosinca do 2. siječnja. Jesu li sva ova donirana sredstva ispunila svoju svrhu i bila dodijeljena građanima Banije pitali smo i MUP, odnosno Ravnateljstvo civilne zaštite, no nismo (još) dobili odgovor.

Za to vrijeme u Robnim zalihama …

U prvih 6 dana, putem Mehanizma civilne zaštite u Hrvatsku je stiglo 980 šatora, no brzo se pokazalo da se koristi tek minimalan broj šatora, dok istovremeno, prema riječima ministra gospodarstva Tomislava Ćorića, hrvatske Robne zalihe raspolažu s više od 1.600 šatora s kapacitetom za 25.000 ljudi, koji se ne koriste. Zašto je Hrvatska preko Mehanizma civilne zaštite zatražila šatore – nije se razjasnilo, a i šef Stožera civilne zaštite, ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, priznao je da se šatori ne koriste jer „nisu najbolje rješenje za ove vremenske uvjete“. „Teško je osigurati da oni budu dovoljno zagrijani. Ukoliko bi i bili, to bi značilo veliku potrošnju goriva. Oni će se koristiti u skladu s tim kako se bude iskazivala potreba,“ rekao je Božinović na press-konferenciji 4. siječnja ove godine. Tako je i većina europskih šatora ostala neiskorištena.

Na primjeru šatora otvoreno je i pitanje stanja državnih robnih zaliha. Prema riječima ministra gospodarstva Tomislava Ćorića, državne robne zalihe raspolažu s 298 kontejnera, ali oni su većinom u upotrebi ispred bolnica i domova zdravlja za potrebe pacijenata i bolesnika, 76 kontejnera koriste stradalnici u zagrebačkom potresu u ožujku prošle godine, te je simboličan 21 kontejner poslan u Sisačko-moslavačku županiju. Tjedan dana prije banijskog potresa, 22. prosinca prošle godine, Ravnateljstvo robnih zaliha pokrenulo je javnu nabavu, na temelju koje namjerava 41 kontejner dostaviti u Sisačko-moslavačku županiju. Ćorićevo obrazloženje da bi „ svaka zemlja veličine Hrvatske s 300 kontejnera u zalihama mogla pokriti potrebe“, ali je, eto, problem nastao kada su Hrvatsku zadesile tri katastrofe (dva potresa i epidemija), prilično je patetično i pokazuje zastarjele metode promišljanja (budućih) izazova. Još je gora Ćorićeva izjava da „Hrvatska ima 1.600 šatora, znatno veće količine vreća“, ali „niti za šatorima niti za vrećama nisu izražene potrebe zadnjih šest dana (od 29.12.2020. do 4.01.2021., op.a.), iako smo jednu količinu mi dopremili u skladišta, bude li potrebe za njima“ – dakle, u trenutku kada se od Europske unije traži pomoć u materijalnim sredstvima nitko se to isto nije sjetio tražiti od Ravnateljstva robnih zaliha?! Štoviše, taj isti „Netko“ je šatore koji nisu adekvatni zbog niskih temperatura, što je bilo i Ćorićevo objašnjenje za izostanak zahtjeva kod robnih zaliha, tražio od EU! To je pak nevjerojatna količina šlamperaja i nespremnosti upravljanja krizama. O stanju hrvatskih robnih zaliha ne zna se praktički ništa, Vlada o njima raspravlja na svojim zatvorenim sjednicama, a u prošlosti su se osnivala i istražna povjerenstva zbog ustanovljenih manjkova određene robe.

Davateljica i primateljica pomoći

Iako su poplave 2014. pogodile više od 7.000 ljudi, Hrvatska je do potresa u prosincu 2020. samo jednom zatražila aktiviranje Mehanizma civilne zaštite – 2015. godine tijekom velikog izbjegličkog vala. Sedam država Europske unije odgovorilo je na tada hrvatski zahtjev i poslalo materijalna sredstva nužna za privremeni smještaj migranata – krevete i vreće za spavanje, pokrivače, grijalice za šatore, i slično. No i Hrvatska se odazivala na poziv u pomoć – posljednji takav slučaj bio je u studenom 2019. godine, kada je potres od 6,4 po Richteru pogodio Albaniju. Putem Koordinacijskog centra za odgovor na hitne situacije (The Emergency Response Coordination Centre – ERCC) Mehanizma civilne zaštite Albanija je zatražila međunarodnu pomoć, a Hrvatska je odgovorila slanjem timova sa psima za traganje i spašavanje – ukupno 15 pripadnika Ravnateljstva civilne zaštite MUP-a RH i 8 potražnih pasa, te dva helikoptera iz sastava Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Na isti način – putem ERCC – nešto više od godinu dana kasnije Hrvatska je aktivirala Mehanizam civilne zaštite za hitnu pomoć u što kraćem vremenu. I to je jedan od glavnih ciljeva ovog europskog alata – brza i koordinirana pomoć u prvim danima krize. No to nikako ne znači da će europska pomoć i domaća solidarnost (kao što se vidjelo kroz bezbrojne volontere koji su dolazili pomoći stanovništvu na Baniji) zamijeniti polu-učinkovite hrvatske odgovore na krizu. Sada kada je na svojoj koži osjetila surovu realnost velike prirodne katastrofe, Hrvatska bi trebala izvući pouke i izgraditi odgovarajući sustav odgovora ne na jednu krizu, nego barem na tri, koje su i u praksi tijekom zadnjih godinu dana Lijepoj našoj pokazale svoje zube.

*Photo: Ravnateljstvo civilne zaštite/MUP RH, Europska komisija u RH/Facebook

* Ovaj materijal nastao je uz financijsku podršku Europske unije u okviru projekta „Towards an open, fair and sustainable Europe in the world – EU Presidency Project 2019 – 2021“. Za sadržaj je isključivo odgovorna redakcija portala Obris.org i ne može se smatrati službenim stavom Europske unije.

Nakon “zagrebačkog” potresa u ožujku 2020. bilo je kristalno jasno da postoje ozbiljni problemi u sustavu upravljanja tzv. “civilnim krizama” – onima kojima u uređenim zemljama primarno upravlja sustav civilne zaštite. Marginaliziranost i neuređenost sustava civilne zaštite poznata je užem krugu ljudi koji bliže prati sigurnosne politike RH, ali je uistinu rijetko tko dizao glas i upozoravao kako je RH godinama uspjela uništiti sustav civilne zaštite – servirajući pri tome kao zamjenu PR-ovski koncept domovinske sigurnosti koji nije učinio potreban pomak u jačanju koordinacije sigurnosnog sustava RH. Podsjećam još jednom da Zakon o sustavu domovinske sigurnosti nije aktiviran niti prilikom potresa u Zagrebu, niti zbog epidemije, niti zbog potresa na Baniji. Štoviše – u ovom zadnjem slučaju sam premijer Plenković je rekao da Vlada neće koristiti Zakon o domovinskoj sigurnosti – jer nije ugrožena nacionalna sigurnost?! Dakle, u 3 mega-krize – taj Zakon se pokazao neuporabljivim. I zato ga treba ukinuti.

Ali već mjesec ili dva nakon „zagrebačkog“ potresa splasnuo je interes javnosti vezan uz reakcije na prvotni odgovor u vrijeme potresa i fokus je logično prebačen na obnovu. Paralelno, odvija se i pandemija COVID-a 19 u čijem suzbijanju ključnu ulogu vodi Stožer civilne zaštite čije se odluke propituju i pravno (ima li uistinu ovlasti ograničavati ljudska prava) i politički (je li neobjektivan jer su njegovi članovi – članovi HDZ-a, podilazi li se crkvi). Šira javnost ne primjećuje da „iza“ Stožera nema ničega. Praznina. Ne postoje „postrojbe“ civilne zaštite koje bi se operativno mogle uključiti u ublažavanje posljedica pandemije (izgradnja šatora pred bolnicama, prilagodba sportskih dvorana u bolnice, i sl). Jedan od logičnih zadataka postrojbi civilne zaštite mogao je biti i praćenje kontakata zaraženih – metoda od koje se moralo odustati jer je epidemija prerasla kapacitete epidemiologa u zemlji. I prilikom potresa i prilikom epidemije – tu i tamo smo mogli vidjeti pokoju uniformu same civilne zaštite. Tih uniformi – odnosno tih snaga – očigledno nema u adekvatnom broju.

S vremenom, priča o neučinkovitosti sustava civilne zaštite pala je u deseti plan. Tek se tu i tamo upozoravalo na potrebe jačanje tog sustava. Tako je u proračunu za 2021. godinu Klub zastupnika zeleno-lijevog bloka uložio amandmane koji su financijski trebali ojačati civilnu zaštitu – ali te je amandmane Vlada glatko odbila.

Petrinja nakon prvog čišćenja ruševina (Photo: Damir Skok)

I onda ponovni potres. Ovoga puta na Baniji. Razorniji od onog „zagrebačkog“. Ovaj odnosi sedam života. I ponovno „blame game“ počinje. I ponovno iste boljke izlaze na vidjelo (baš kao i u slučaju Gunje 2014.) od kojih se većina svodi na manjak koordinacije za vrijeme kriznog upravljanja i daljnje nepovjerenje građana u institucije. Ponovno pojedini dijelovi sustava reagiraju kvalitetno – HGSS, vatrogasci, prva pomoć i vojska – ali kao cjelina ostavlja se dojam da se stvari događaju stihijski. Uniformi civilne zaštite i dalje nema – tek tu i tamo pokoja. Situaciju dodatno zaoštrava masovan samoorganizirani odlazak volontera iz cijele Hrvatske na Baniju i masovan priljev humanitarne pomoći. Počinju prozivke na račun civilne zaštite, Crvenog križa. Pojedina svjedočanstva govore o pomoći koja ne stiže do onih potrebitih. U prvih par sati nakon potresa mobilizirane su snage HGSS-a za spašavanje ljudi zaglavljenih ispod ruševina – što je najvažnije, te su operacije uspješno odrađene. Nažalost, osobe koje su preminule – većinom su preminule odmah od posljedica urušavanja. U tom smislu – najžurnija pomoć (psi tragači i spasioci) je bila na terenu iznimno brzo. Ali sveukupno, ostaje dojam jedne ogromne improvizacije koja nekako uspijeva u prvih par dana zadovoljiti koliko toliko elementarne egzistencijalne potrebe ugroženih. Nije za očekivati da će unutar 24 sata svi moći dobiti sve, te da će svi problemi nestati, ali nakon tri dana – temeljne egzistencijalne potrebe svih stradalih (krov nad glavom, hrana, voda) trebale bi biti sanirane. A nisu bile.

Pokušaj i neuspjeh osamostaljenja sustava civilne zaštite

Civilna zaštita u samostalnoj Republici Hrvatskoj uvijek je bila gurnuta na marginu, u odnosu na vojno-policijsko-obavještajne snage. Razloga tome vjerojatno je više. Mislim da je sam sustav civilne zaštite u glavama pojedinaca bio opterećen naslijeđem jugoslavenskog koncepta općenarodne obrane i društvene samozaštite, iako se sličan propagandni koncept pokušao nametnuti kroz priču o domovinskoj sigurnosti. Drugi razlog je ratno naslijeđe Hrvatske koja je nakon završetka rata uvelike stavljala naglasak na slavljenje oružanih i policijskih snaga u odnosu na druge elemente sustava sigurnosti. Sjetimo se samo kako se obilježava Oluja, a kako Mirna reintegracija. Vojne pobjede su ljudima naprosto emotivnije i važnije.

Civilna zaštita bila je neželjeno dijete, prvo u sklopu Oružanih snaga do 1995., kada je predana u ruke MUP-a, da bi se tek 2004. pokušala osamostaliti kroz osnivanje Državne uprave za zaštitu i spašavanje (DUZS). Pokušaj osamostaljivanja propast će 2019. godine kada se tu djelatnost ponovno vraća u okrilje MUP-a. Nema puno javnih informacija o tome zašto je ideja DUZS-a neslavno propala, te zašto se u 15 godina nije uspjela razviti u respektabilnu instituciju. Znale su kolati priče o tome kako je DUZS (tj. osoba koja ga je vodila) bio također opterećen korupcijskim aferama (iako nikada nije podignuta niti jedna optužnica). Ali možda su važnije spekulacije o tome kako je bilo teško upravljati DUZS-om zbog stalnih sukobljavanja pojedinih grana DUZS-a – vatrogastva, prve pomoći, Crvenog križa i HGSS-a. O tome kakve su se igre moći igrale unutar DUZS-a i zašto nitko nije uspio tome stati na kraj – trebat će dodatno istraživati. Trebalo je 11 godina rada DUZS-a da se odlučnije krene u smjeru jačanja koordinacije komponenata sustava civilne zaštite. To se i učinilo 2015. godine, kroz solidan Zakon o sustavu civilne zaštite, ali se operativno propustilo jačati samu civilnu zaštitu. Komponente sustava (vatrogasci, HGSS, Crveni križ, itd.) kroz svoje redovne aktivnosti funkcioniraju, ali „kičma“ sustava – postrojbe civilne zaštite – jedva da postoje.

Osim internih problema, puno veći problem je da civilna zaštita, a onda i DUZS, nikada nije bio politički prioritet niti jedne Vlade. Baš u trenutku kada se izglasao Zakon o sustavu civilne zaštite i kada se napokon moglo krenuti jačati postrojbe civilne zaštite, HDZ je počeo u svojoj kampanji govoriti o reaktivaciji obaveze služenja vojnog roka?! Dakle – još jednom potpuno pogrešan i poguban smjer koji nam ponovno dolazi na naplatu. Srećom, od toga se odustalo iz financijskih razloga.

O niskom političkom prioritetu DUZS-a najbolje se uvjeriti uvidom o proračun – jedinim dokumentom koji jasno daje do znanja koliko je pojedina javna politika prioritet ili nije.

Slika 1: Proračun DUZS-a u razdoblju 2005. – 2018. godina

Iz slike 1 vidljivo je kako se proračun DUZS-a kretao u pravilu u iznosima od 150-200 milijuna kuna, s trendom rasta do 2009. godine i onda s trendom pada. Naglo povećanje 2017. godine nije posljedica neke strateške odluke o jačanju DUZS-a već samo računovodstvena činjenica, budući da je država preuzela dio troškova za vatrogastvo na lokalnoj razini. Treba priznati da navedeni iznosi nisu svi iznosi koji su se trošili na sustav civilne zaštite. Pojedine dijelovi tog sustava kao što su vatrogastvo, prva pomoć ili HGSS nalaze se i u drugim proračunskim stavkama – ali ukupni iznosi utrošeni na sustav civilne zaštite možda su veći za nekih 10-tak posto (bez troškova koje preuzimaju jedinice lokalne samouprave). Važno je primijetiti da niti prilikom uvođenja novog Zakona o sustavu civilne zaštite 2015. godine – tu reformu nije pratio proračun. I čemu se onda čuditi? Nakon ukidanja DUZS-a, u proračunu za 2019. godinu još je veći nered u smislu da je nemoguće jednostavno i pregledno izvući stavke vezane za sustav civilne zaštite. Taj proračunski nered refleksija je nereda u sustavu.

Stvari postaju još jasnije kada se brojke stave u odnos s proračunima MUP-a ili MORH-a (Slika 2.) Iz slike je jasno vidljivo da je proračun DUZS-a u pravilu bio 30-tak puta manji od proračuna MUP-a i MORH-a.

Slika 2: Proračunski planovi DUZS-a, MORH-a i MUP-a u razdoblje 2006.-2018.

Slika proračunskih planova kroz vrijeme jasno govori i o naivnosti političkih donositelja odluka. Nije trebala velika mudrost da se shvati da će u mirnodopskom periodu krize koje će nastati većinom biti civilne, te da je zbog toga potrebno jače ulaganje u  upravljanje tim krizama, i da upravo na lošem upravljanju tim krizama politika može dobiti oštre kritike. Ali ne, ulaganja nije bilo. Naravno da je sve korisnike proračuna pogodila opća financijska kriza 2008. godine, ali dok se 2015.  kreće s većim ulaganjem u MUP i donekle u MORH – ulaganja u DUZS se smanjuju.

Osim neulaganja u sustav, HDZ je doprinio zanemarivanju sustava civilne zaštite uvođenjem koncepta domovinske sigurnosti. Moguće da je i to jedan od razloga zatvaranja DUZS-a jer se rodila ideja da nešto što se zove Koordinacija za sustav domovinske sigurnosti bude središnje koordinacijsko tijelo sigurnosnog sustava u RH. U tom konceptu DUZS postaje smetnja – a počinje se graditi neprirodno glomazan sustav koordiniranja svega i svačega, koji treba odgovoriti na sve i svašta.

Konačno, zanimljivo je pogledati kako je i sam Zakon o sustavu civilne zaštite zamislio decentralizirati civilnu zaštitu – što je dobar prijedlog. Naime, Zakon se veže uz najmanje jedinice lokalne samouprave i time se gradi sustav „odozdo prema gore“. Ali dva su tu ključna problema. Prvi je da je decentralizacija lokalne samouprave u Hrvatskoj politička, a ne geografska. Ona odgovara političkim, a ne ljudskim potrebama. Ona je odraz političkog krojenja, a ne ičeg geografsko-povijesno-sociološkog. Kada na takav sustav „nalijepite“ decentralizirani sustav civilne zaštite – jasno da on ne može funkcionirati kako je zamišljeno. Lokalni šerifi imenuju ili amenuju tzv. lokalne načelnike civilne zaštite (koji rade nekakve planove rada) – potpuno nedorasle tom poslu koji je vjerojatno po prioritetima lokalne općine negdje na dnu. Zato i ne čudi kada se dogodi katastrofa koja pogodi manje lokalne zajednice (Gunja, Glina, ali ni Zagreb se nije proslavio nakon potresa) – civilna zaštita na njih ne može odgovoriti – jer kompetentnih ljudi tamo nema. Nedostaje ljudi s iskustvom nošenja s kriznim situacijama. Civilna zaštita tamo je folklor, a ne operativa. Drugi problem je što čak kada se i imenuju ljudi zaduženi za razvoj sustava na lokalnoj razini – njima se nitko ne bavi. U pravilu, prepušteni su sami sebi. Sve to onda rezultira situacijama manjka operative i koordinacije na terenu kada bukne kriza.

Kako je moguće drugačije?

Od 29. prosinca 2020. sve službe su na terenu pogođenom potresom (Photo: HGSS)

Ništa se neće moći promijeniti preko noći. Nakon ovakve devastacije sustava – potrebno je vrijeme da se isti oporavi i stavi na noge. Dobra vijest je da pojedine komponente sustava kao što je HGSS jako dobro funkcioniraju. I vatrogastvo je do neke razine prilično uigrano i operativno. I u Crvenom križu ima izuzetnih ljudi. Ali postoje najmanje tri izazova koja su pred sustavom. Prvi izazov je da se javne politike vezane uz sigurnost počnu graditi primarno na činjenicama, znanstvenim podacima i realnim pokazateljima. Dvadeset i pet godina nakon rata, potrebno je, zbog sigurnosti zemlje, odmaknuti se od sigurnosnih mitova. Potrebno je prepoznati klimatsku krizu kao vjerojatno najdominantniji izvor opasnosti za živote ljudi u narednim godinama. Ona će za sobom vući i jačanje društvenih nejednakosti koje će rezultirati većim siromaštvom. Te su opasnosti pogubne za našu zemlju, ali i za druge ljude na planeti. Nemojmo zaboraviti da smo u zadnjih 20 godina izgubili preko 100.000 ljudi koji su napustili našu zemlju. Dakle, mi kao društvo smo konstantno izloženi depopulaciji – a odgovore na nju ne nalazimo. A za zajednicu nema veće opasnosti od te da gubi ljude (dok novima koji žele doći živjeti s nama to brani). Kada prijetnje počnemo razumijevati kao manjak brige jednih za druge, a odgovor na njih kao jačanje društvenog tkiva, građenje pravednijeg društva i solidarnosti – tada ćemo moći postaviti sigurnosni sustav da se s tim prijetnjama bavi. To moraju biti temelji sigurnosne politike Hrvatske. To nikako ne znači u potpunosti odustati od izgradnje otpornosti sustava i na klasične sigurnosne prijetnje (tzv. „vanjski neprijatelj“), ali znači redefiniciju sigurnosnih prioriteta. Konkretno, to onda znači donijeti i hrabre državničke odluke. Ovo su samo neke: odgoditi nabavu vojnih borbenih aviona, pojačati proračun civilne zaštite (na uštrb proračuna MUP-a i MORH-a), napokon uložiti u hitnu medicinsku helikoptersku službu i prestati politički kadrovirati po tom sustavu.

Mobilne kućice za stradalnike potresa – donacija zaklade Solidarna – zaklada za ljudska prava i solidarnost

Drugi izazov je naći model kako uključiti i kanalizirati ovaj silan društveni kapital volje za pomoći drugima u krizi koji smo vidjeli među ljudima. Taj kapital je godinama tu među nama, a nitko nije osmislio kako ga usmjeriti u razvoj zemlje. On je bio tu za vrijeme rata, za vrijeme poplava u Gunji, potresa, izbjegličke krize. Ta instinktivna potreba i odlučnost ljudi da pomognu bez pogovora drugom čovjeku u trenutku katastrofe je iznimna društvena vrijednost. U ovoj zadnjoj krizi ta potreba je preplavila potresom pogođeno područje. Pojedinci su predlagali da je na tu potrebu trebalo odgovoriti zabranom ulaska samoorganiziranih volontera u ranjeno područje, da ne unose kaos. To je upravo krivi smjer. U solidarnom i odgovornom sustavu civilne zaštite svi ti pojedinci već bi ranije bili uključeni u sustav civilne zaštite kroz lokalne organizacije. Tada bi i BBB i Torcida i Zelena akcija i inicijativa Ljudi za ljude i brojni drugi koji su odjurili na teren bili od ranije dio sustava koji radi na pomaganju slabijima ne samo u slučaju katastrofe, već u svakodnevnom životu. Dobar sustav civilne zaštite značio bi i organizirano kanaliziranje solidarnosti. Jer civilna zaštita nam nije potrebna samo kada se dogode civilne nesreće. Ona može raditi i na uklanjanju siromaštva, skrbi o starijima i bespomoćnima. Ona u konačnici može raditi i na izgradnji društva bez diskriminacije i mržnje. U njoj, a ne u domovinskoj sigurnosti, krije se rješenje za deradikalizaciju mladih. Sustav se mora otvoriti prema građanskim inicijativama, a ne ih prozivati ili braniti im pristup. Itekako je moguć suživot „profesionalnih snaga“ i volonterskog angažmana. Štoviše – on je ključan za kvalitetan sustav civilne zaštite.

Treći izazov je profesionalizacija i jačanje koordinacije sustava. Već sam objasnio kako je ideja domovinske sigurnosti – usmjerena prema koordinaciji svega i svačega – promašila smisao – jer je išla koordinirati previše različitih čimbenika koji odgovaraju na bitno različite prijetnje. Išla je uvezivati nejednako razvijene mehanizme. Jačala je indirektnu diskriminaciju unutar sustava. U tom smislu priču treba vratiti na uvezivanje i jačanje resursa civilne zaštite kojima vojska i policija mogu biti tek nužna pripomoć. Prema potrebi. Okrenuti piramidu naopako.  A za to su potrebni lideri profesionalci koji će uživati povjerenje javnosti. Oni koji znaju ljudski komunicirati, a ne činiti niz komunikacijskih grešaka vidljivih i u ovoj krizi (objava brojeva mobitela na koje se nitko ne javlja, automatski odgovori na e-mail poruke, PR objave samopromocije bez imalo samokritike, i sl). To znači  da na lokalnoj razini prednost i čast rada u civilnoj zaštiti treba pripasti onima najangažiranijima. Njima je potrebno kroz sustav davati profesionalnu podršku. Oni moraju uživati povjerenje u svojoj lokalnoj zajednici. To su kriteriji za koordinatore. Kada sustav da prednost onim najsposobnijima – bit će lako posložiti ga u zapovjedni model. Bez ljudi nema sustava.

Ali nakon svega, i dalje ostaje skepsa. Skepsa da će sve vrlo brzo pasti u zaborav. Ove godine prodrmala su nas 3 razorna potresa i epidemija. Reakcije na krizu razotkrile su sve. Ništa se više ne može sakriti. Svi smo vidjeli sve. Ako nam to neće biti dovoljno da krenemo u 2021. godini u razvoj sustava civilne zaštite, onda isti nismo ni zaslužili. Improvizirajmo dalje i pokušavajmo preživjeti.

*tekst autora Gordana Bosanca, aktivista za ljudska prava i sigurnost i člana Možemo!, objavljen je 8. siječnja 2021. godine na portalu platforme CROSOL, a u originalnom obliku može ga se naći na adresi https://crosol.hr/hr/kako-je-zanemarivana-civilna-zastita-u-hrvatskoj/

Danas do podneva izmješteni su građani Petrinje koji su nakon potresa od 6,2 privremeni smještaj našli u vojarni „Pukovnik Predrag Matanović“ u Petrinji. Kako je potvrdio glasnogovornik Medvedovog Stožera, Mladen Pavić, „u petak prijepodne završeno je premještanje na sigurno 338 osoba iz zgrade u vojarni u Petrinji, u kojoj je od razornog potresa organiziran prihvatni centar za stanovnike i štićenike domova za starije. U vojarni je bilo 338 ljudi ukupno, od toga 116 štićenika doma za starije i nemoćne iz Petrinje i 222 domicilna stanovnika“. Štićenici petrinjskog Doma, teško oštećenog u potresu, smješteni su u domove za starije u Ličko-senjskoj županiji i gradu Zagrebu, te u lječilištu u Topuskom. Akcija premještanja starijih osoba započela je još sinoć,kada je u Topusko premješten dio štićenika Doma za starije i nemoćne osobe, a završen je danas prije podne, potvrdio je načelnik Stožera civilne zaštite Sisačko-moslavačke županije Roman Rosavec. Pripadnici OS RH sudjelovali su u jučerašnjem premještanju prvih 50 nepokretnih osoba, a nastavili su s angažmanom i jutros na premještanju daljnjih 60 starijih ljudi. Njihovo je premještanje bio prioritet, budući da vojarna nije prikladna za smještaj nepokretnih, starijih i nemoćnih osoba.

Evakuacija korisnika petrinjskog staračkog doma (Photo: HKoV)

Preostala 222 stanovnika Petrinje nisu premještani van grada, već su samo iseljeni iz zgrade vojarne u kojoj su do sada boravili i smješteni su u drugu zgradu unutar vojarne. Pavić je napomenuo da su civili iseljeni zbog mogućeg statičkog poremećaja zgrade uslijed učestalih potresa: „Na toj zgradi vojarne ne radi se o naročitim, oku vidljivim oštećenjima, ali zbog mogućeg statičkog poremećaja vojarne, statičari su preporučili iseljenje osoba jer je riječ o velikom broju ljudi u jednom objektu“. Oštećenja su nastala u pojedinačnim potresima i kumulativno u naknadnim podrhtavanjima tla, koji i dalje tresu Petrinju i okolicu, što je u specijalnoj radijskoj emisiji „Hrvatski radio za Banovinu“ jutros potvrdio i drugi šef Stožera civilne zaštite Tomo Medved. Zbog kontinuiranih podrhtavanja u Petrinji i okolici, istaknuo je Medved, dolazi do novih oštećenja već oštećenih objekata, zbog čega statičari moraju neprestano obnavljati svoje procjene o oštećenjima. Medved je ujedno potvrdio i da su oštećeni objekti u petrinjskoj vojarni.

Još jučer je u programu televizije N1 ministar obrane Mario Banožić izjavio da su u vojarni u Petrinji nastala određena oštećenja:

„Nažalost, mi smo danas sa statičarima utvrdili da su nastala oštećenja na pojedinim našim objektima tako da ćemo morat ići na smanjenje broja ljudi i to ćemo napraviti u suradnji s ostalim civilnim institucijama da dio ljudi jednostavno preuzmu na sebe, pogotovo ovaj dio koji su vezani za staračke domove, da oni budu adekvatni unutar drugih staračkih domova… Na taj način pokušat čim prije pristupit sanaciji jer vidimo koliko je bila potreba takvih objekata na takvom jednom području kao što je bila petrinjska vojarna. Ona je u konačnici postala u jednom trenutku spas“.

Glasnogovornik Medvedovog Stožera Mladen Pavić jutros je rekao da objekti s oštećenjem neće dobiti crvenu naljepnicu, te da se radi o preventivnom iseljenju civila. Ministarstvo obrane u današnjem priopćenju napominje da se radi o „oštećenjima kao što je napuknuće žbuke“, te da će se sanaciji oštećenja pristupiti odmah: „Na terenu su angažirane stručne službe koje u suradnji s projektantima, statičarima i konstruktorima obavljaju detaljniji pregled objekata petrinjske vojarne kako bi se u konačnici mogli poduzeti daljnji koraci u cilju otklanjanja nastalih oštećenja“.

Zanimljivo je da o svemu tome ravnatelj civilne zaštite i pomoćnik ministra unutarnjih poslova Damir Trut ne zna ništa. On je, naime, jutros razgovarao s novinarima o potrebama i već riješenim zamjenskim smještajem za građane na potresom razorenim područjima, te je na pitanje novinara ima li još ljudi vojarni rekao: „U vojarni ljudi? Ima, kako ne“. Na opasku novinara da su iz MORH-a izvijestili da je u tijeku evakuacija jer su objekti oštećeni, Trut je odgovorio: „Ako su vas iz MORH-a obavijestili, izvijestili, to je valjda njihova informacija. Ja nemam tu informaciju“. „Ja nemam trenutno tu informaciju“. ponovio je Trut još jednom na novinarsko insistiranje o stanju u petrinjskoj vojarni. To je zoran primjer dvovlašća u Stožeru civilne zaštite, na koji smo upozoravali kada je početkom tjedna objavljeno da se unutar Stožera formira dodatno tijelo s dodatnim članovima i novim predsjedavajućim.

Inače, prema Trutovim riječima, prehranu na petrinjskom području preuzet će u potpunosti Crveni križ i najvjerojatnije državna tvrtka Pleter, no nije rekao kada će to biti, budući se tek izrađuju kriteriji po kojima će se moći dobivati kuhani obroci. Podsjetimo da sve od prošlotjednih potresa barem dio kuhanja hrane i dalje obavljaju samoorganizirani dragovoljni kuhari, koji su ostavili svoje ionako zatvorene restorane i priskočili na mjesto katastrofe.

Petrinja – vojarna za 21. stoljeće

Vojarna „Pukovnik Predrag Matanović“ u Petrinji najmodernija je vojarna u sastavu OS RH, zbog čega joj se godinama tepa da je „vojarna za 21. stoljeće“. Njena modernizacija teče već punih 15 godina – započela je 2006. godine u vrijeme mandata ministra obrane Berislava Rončevića, a prema tadašnjim planovima trebala bi završiti ove godine. Još 2015. godine na portalu Obris.org upozoravali smo na besmislenost ovakve višedesetljetne izgradnje i modernizacije, jer kao što smo tada rekli – kada 2021. dođe kraju rekonstrukcija i modernizacija petrinjske vojarne, ona će zbog zuba vremena i aktivnog korištenja taman biti spremna za novu obnovu i modernizaciju. Nažalost, dogodilo se da su tome 28. i 29. prosinca pridonijeli i jaki potresi s epicentrom nedaleko od Petrinje.

Za to vrijeme na Krešimircu…

Ulaz u MORH nakon potresa 29.12.2020. (Photo: MORH/Twitter)

Uzgred budi rečeno, potres koji se dogodio 29. prosinca 2020. ponovno je oštetio i središnju zgradu Ministarstva obrane na Krešimirovom trgu. MORH o tome uglavnom šuti – osim male crtice na svom Twitter računu gdje je napomenuo da su “unatoč velikoj materijalnoj šteti sve djelatnice i djelatnici MORH-a i OS RH dobro i nalaze se na sigurnom“, ali je zato stidljivo u jednu od galerija fotografija uključio i fotografije zgrade neposredno nakon potresa. Naime, uslijed potresa, pred sam ulaz u MORH pao je komad zida i pukom srećom nije nikoga ozlijedio, iako na tom mjestu često znaju stajati vojni policajci, vozači, i drugi djelatnici i posjetitelji Ministarstva obrane.

Taj dio zida iznad ulaza već je bio prilično oštećen u zagrebačkom potresu 22. ožujka 2020., no nije bio saniran. To smo primijetili i početkom studenog, kada je ministar Banožić davao izjavu o tada aktualnom sukobu s predsjednikom RH Zoranom Milanovićem, dok je jučer prilikom Banožićevog gostovanja na N1 bila uočljiva policijska traka koja onemogućava kretanje u blizini oštećenog MORH-ovog sjedišta.

Ulaz u MORH, stanje 02. studenog 2020. (Photo: Obris)

Ulaz u MORH, stanje 29. prosinca 2020. (Photo: MORH/J.Kopi)

Ako se sudi po vijesti pod nazivom „Proglašavamo katastrofu na potresom pogođenim područjima: ‘Nitko neće ostati sam u ovoj situaciji’“ objavljenoj na Vladinoj web-stranici, Vlada RH jučer je osnovala – citiramo – „poseban stožer koji će voditi proces i povezati aktivnosti svih sudionika u pružanju pomoći i saniranju posljedica potresa“. Kako je u uvodnom dijelu Vladine 35. sjednice rekao premijer Andrej Plenković:

„S obzirom da je Vlada suočena s dvije velike krize, mi smo odlučili danas ne samo proglasiti katastrofu na područjima Sisačko-moslavačke i dijelovima Zagrebačke i Karlovačke županije, nego, uz postojeći Stožer Civilne zaštite, oformiti i poseban stožer na čijem čelu će biti potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved. Bit će uključeni predstavnici svih resora, a njegovi zamjenici bit će potpredsjednik Vlade Boris Milošević i ministar Darko Horvat“.

Na zatvorenom dijelu sjednice imenovani su i ostali članovi tog tijela. To su: (4) mr.sc. Zvonimir Frka-Petešić, (5) Goran Jutriša, (6) dr.sc. Irena Petrijevčanin Vuksanović, (7) mr.sc. Zdravko Jakop, (8) Ivo Milatić, (9) Zdravko Zrinušić, (10) Tugomir Majdak, (11) dr.sc. Silvio Bašić, (12) Zdenko Lucić, (13) Juro Martinović, (14) Tomislav Paljak, (15) Ivica Poljičak, (16) Tonči Glavina, (17) Spomenka Đurić, (18) Margareta Mađerić, (19) Tomislav Mihotić, (20) Nikola Mažar i (21) Željka Josić. Iz ovog popisa dodatnih članova jasno je da se radi o predstavnicima s vrhova raznih ministarstava i državnih ureda isključivo o državnim tajnicima (pri čemu MORH predstavlja ionako poslovima zauzeti državni tajnik Zdravko Jakop), te o dvoje visoko rangiranih službenika u Vladi RH.

Međutim, u Vladinom priopćenju sa zatvorenog dijela sjednice Vlade ne stoji ništa o osnivanju nekakvog „posebnog stožera“, već izričito piše:

„Potpredsjedniku Vlade i ministru hrvatskih branitelja Tomi Medvedu dana je ovlast za rukovođenje radom Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske u dijelu koji se odnosi na otklanjanje posljedica katastrofe uzrokovane potresom na području Sisačko-moslavačke, Zagrebačke i Karlovačke županije. Njegovim zamjenicima imenovani su potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske Boris Milošević te ministar prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Darko Horvat“.

U nastavku priopćenja navode se imena novo inkorporiranih dužnosnika, koji su imenovani kao „dodatni članovi Stožera civilne zaštite u dijelu koji se odnosi na otklanjanje posljedica katastrofe uzrokovane potresom na području Sisačko-moslavačke“. Dakle, iz Vladinog priopćenja sa zatvorenog dijela sjednice jasno je da NIJE osnovan nikakav poseban Stožer, nego je postojeći Stožer civilne zaštite RH – onaj koji se mjesecima bavi epidemijom virusa SARS-CoV2 – na neki način udvostručen, i pridodan mu je čitav set novih dužnosnika koji će se baviti poslovima „u dijelu koji se odnosi na otklanjanje posljedica katastrofe uzrokovane potresom na području Sisačko-moslavačke, Zagrebačke i Karlovačke županije“. Iste definicije mogu se naći i u „Rješenju o dopunama Rješenja o imenovanju načelnika, zamjenika načelnika i članova Stožera civilne zaštite RH“. koji je ekspresno objavljeno u prvom ovogodišnjem izdanju Narodnih novina (NN 1/2021), netom nakon završene sjednice Vlade.

Kasno poslije podne u petrinjskoj vojarni „Pukovnik Predrag Matanović“ održan je i prvi sastanak Medvedovog dijela Stožera, kojeg on sam naziva „koordinacijom“ – možda i na uspomenu Koordinaciji za sustav domovinske sigurnosti kojoj je na čelu i koja se zadnje bavila pitanjima radikalizacije u RH. Ta vojarna će od sada pa nadalje biti baza ovoga (polu)tijela, koje će u njoj raditi, kako je najavio Medved, 24 sata dnevno. Odmah po završetku sastanka, potpredsjednik Vlade Tomo Medved izašao je pred novinare, kazavši kako su na sastanku sudjelovali svi članovi koordinacije, kao i sve sastavnice (kobajagi ujedinjenog) sustava civilne zaštite i domovinske sigurnosti. „Tijekom večeri i sutrašnjeg dana svi potrebiti podaci o osobama i kontakt brojevi ovdje iz stožera bit će javno dostupni kako bi svi građani, kako bi svi zainteresirani, kako bi svi oni koji su u potrebi imali mogućnost kontaktirati stožer i dobiti potrebite informacije“, dodao je potpredsjednik Medved, najavivši i pravce djelovanja „svog“ Stožera:

„Stožer će, putem svojih mehanizama, putem svojih operativnih skupina, koordinirati sa svim sastavnicama u dva smjera. Jedan je promptno i žurno reagiranje na sva ona pitanja koja su aktualna, a s druge strane – Stožer, kao što to inače u području operacije i određenih sličnih kriza, planira naredne operacije. U ovom konkretnom slučaju, to su one sustavne mjere vezane za obnovu. I u skladu s tim, ovdje, u ovom prostoru vojarne ‘Predrag Matanović’ u Petrinji, a uvažavajući poveznicu koju imamo sa svim sastavnicama koje djeluju na ovoj zadaći, Stožer će u vremenu koje je pred nama odgovarati i nosit se sa svim izazovima koji su pred nas postavljeni i opravdati povjerenje koje smo zajedno ovdje dobili“.

Medved je još naglasio da djelovanje „njegovog“ Stožera podupire dosadašnju organizaciju županijskog i gradskih stožera, općinskih organizacija, svih sastavnica sustava civilne zaštite i domovinske sigurnosti kako bi bili što je moguće bolje uvezani i kako bi odgovorili na poteškoće nakon razornih potresa na Baniji. Naravno, u svemu tome se nekao podrazumijeva i činjenica slobodnog raspolaganja petrinjskim vojnim kompleksom, možda i nekim dodatnim vojnim resursima, bez da je tome jasno predočena formalna osnova i ovlaštenje.

Jedno tijelo – dvije glave?

Već smo ranije pisali o problemima dvostrukog upravljanja unutar sustava i stožera civilne zaštite (nacionalnog i lokalnih), no jučerašnjom Vladinom odlukom čini se da Vlada sama potiče krizu upravljanja u Stožeru civilne zaštite RH. Kada su se u ožujku ove godine donosile izmjene Zakona o sustavu civilne zaštite, premijer Plenković je objašnjavao da se to radi jer se „teži kompletnoj centralizaciji donošenja odluka“, odnosno radi „uniformnosti donošenja odluka“. Na prvi pogled bi čovjek rekao da se to slaže s principima racionalnog vođenja i upravljanja, te vojnim načelom „jedinstva zapovijedanja“.

Podlogu za ovakvo postupanje premijer Andrej Plenković pronašao je u jučerašnjem proglašenju katastrofe na području Sisačko-moslavačke, te dijelovima Zagrebačke i Karlovačke županije. Time su otvorena vrata za promjene u Stožeru civilne zaštite RH, rekao je jučer premijer Plenković na press-konferenciji nakon sjednice Vlade:

„Nakon nekoliko dana, po tom svojevrsnom načelu postupnosti, ministar unutarnjih poslova zajedno sa svojim suradnicima i na temelju konzultacija sa ostalim resorima, predložio je Vladi RH da sukladno Zakonu o sustavu civilne zaštite proglasimo katastrofu za ova područja na kojima se dogodio potres prošloga utorka. Mi smo tu inicijativu prihvatili – zato je Vlada danas i donijela tu odluku. Istodobno kada se takva odluka donese, onda predsjednik Vlade ima mogućnost rukovođenja radom Stožera civilne zaštite. No s obzirom da – i vi jako dobro znate – da smo još uvijek u aktivnoj borbi i suzbijanju pandemije COVID-a 19, koju vodi i i koordinira načelnik Stožera civilne zaštite i potpredsjednik Vlade i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović – ovdje imamo jednu novu krizu koja zahtijeva dodatni poseban angažman Vlade RH, pa tako i drugu čelnu osobu koja bi se mogla u potpunosti posvetiti koordiniranju ovih aktivnosti i suradnji svih resora, suradnji sa županijama, sa svim ostalim službama, i zato smo danas na Vladi odlučili da voditelj ovoga Stožera – dakle to je Stožer civilne zaštite koji se odnosi na otklanjanje posljedica katastrofe uzrokovane potresom na području Sisačko-moslavačke, Zagrebačke i Karlovačke županije – preuzme potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved. Dakle, vrlo precizno definiran opseg aktivnosti. U slučaju da se sad dogodi neka, ne daj Bože, druga katastrofa – požar, poplava, potres, itd. u nekom drugom dijelu Hrvatske za to bi bio nadležan Davor Božinović. Čisto da znamo za što je tko nadležan i tko će što činiti u ovim okolnostima“.

Na načelnoj razini ovo je inspirirano sadržajem članka 22 Zakona o sustavu civilne zaštite koji u svom trećem stavku kaže: „Kada se proglasi katastrofa, rukovođenje radom Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske preuzima predsjednik Vlade Republike Hrvatske ili, po ovlaštenju predsjednika Vlade Republike Hrvatske, član Vlade ili načelnik Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske“. No, naravno, tu se podrazumijeva stanje samo jedne krize ili katastrofe, pa onda i postojanje samo jednog Stožera CZ RH, o čijem bi se čelnom čovjeku moglo odlučivati. A Republika Hrvatska danas se nalazi u situaciji koju tvorci Zakona o sustavu civilne zaštite nisu ni zamišljali – da naciju odjednom trese više velikih kriza i/ili katastrofa, koje bi bilo zgodno rješavati s više tijela za odgovor, predvođenih s više visokih dužnosnika manje ili više kvalitetno razdvojenih nadležnosti. No, dok se u ožujku 2020. ipak izbjeglo proglašavanje katastrofe i suočavanje s tom nedorečenošću pravne regulative i organizacijskih struktura – posljednjih je dana i taj problem u svojoj neugodnoj punini isplivao na površinu.

Podsjećamo da je od 20. veljače 2020. na čelu nacionalnog Stožera civilne zaštite potpredsjednik Vlade i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović s titulom „načelnik Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske“. No, ako pogledamo objavljeno „Rješenje o dopunama Rješenja“, iako naziv akta govori o imenovanju načelnika, zamjenika načelnika i članova Stožera, Tomo Medved je imenovan na funkciju bez naziva – opisanu tek po poslu koji će raditi riječima da „rukovodi radom Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske, u dijelu koji se odnosi na otklanjanje posljedica katastrofe uzrokovane potresom na području Sisačko-moslavačke, Zagrebačke i Karlovačke županije“. Pa ipak, ta bezimena funkcija ima dva zamjenika, za razliku od samo jednog zamjenika „načelnika Stožera CZ RH“ Božinovića, da bi onda uslijedilo i imenovanje čitave dodatne plejade imena pod opisom „članovi Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske, u dijelu koji se odnosi na otklanjanje posljedica katastrofe uzrokovane potresom na području Sisačko-moslavačke, Zagrebačke i Karlovačke županije“ – njih 18, za razliku od 25 članova Božinovićeva „Stožera CZ RH“.

U rješenju kojim se išlo u ustrojavanje tog dualizma i popunjavanje kadrovskih tablica (1) nisu ujedno točnije uređeni hijerarhijski odnos ta dva tijela sadržana pod sličnim imenom („Stožera CZ RH“ i „Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske, u dijelu koji se odnosi na otklanjanje posljedica katastrofe uzrokovane potresom na području Sisačko-moslavačke, Zagrebačke i Karlovačke županije“), kao što (2) nisu definirani ni načini rješavanja njihovih mogućih sukoba ili preklapanja nadležnosti. Dapače, kako u dijelu sastava ta dva ista/povezana/paralelna tijela stoje različiti predstavnici pojedinih državnih resora – (3) nije osigurano ni da se njihova interna „među-stožerna“ neslaganja ne krenu prelijevati po ostacima strukture Vlade RH u kojim ti ljudi pod normalno svakodnevno i dalje djeluju. Dok bi tako bilo prilično jasno da u Ministarstvu obrane glas državnog tajnika Jakopa teži više nego onaj brigadnog generala Ivana Turkalja, u Ministarstvu unutarnjih poslova to bi sučelilo državnu tajnicu Irenu Petrijevčanin Vuksanović s čitavim nizom kolega (predvođenih zamjenikom načelnika Božinovića Damirom Trutom, koji je pomoćnik ministra u MUP-u).

Dakle, ostalo je otvoreno pitanje je li Božinović i dalje glavni, ako da za koje teme (što je s pitanjem širenja epidemije Covid-19 na prostoru djelovanja alternativnog Stožera – tko je tu nadležan za donošenje odluka?), i može li onaj dio Stožera kojem su na čelu Medved, Milošević te Horvat i stvarno samostalno donositi odluke? Da li je „potresni“ dio zapravo podstožer Nacionalnog stožera? Ili je ipak paralelan s Nacionalnim stožerom? Ili oni u stvarnosti samo dijele naziv institucije i oznake ranga pojedinih članova? Na neka od tih pitanja pokušao je odgovoriti premijer Plenković, ne upličući se previše u horizontalu Medved-Božinović:

„Što se tiče piramide, dakle na vrhu piramide je Tomo Medved. To je da bude svima jasno, zato smo i donijeli ovu odluku da je ovaj Stožer… glavni čovjek za koordinaciju svih aktivnosti na područjima koji su pogođeni potresom od prije 6 dana je Tomo Medved. Dakle, on je ona glavna i odgovorna osoba na temelju odluke Vlade, sukladno Zakonu o sustavu civilne zaštite. Sve ono što Zakon o sustavu civilne zaštite podrazumijeva u smislu ovlasti, u smislu donošenja odluka, primjenjuje se jednako na potpredsjednika Medveda u ovom – možemo reći – geografski omeđenom području, kao što to ima potpredsjednik Božinović inače. Dakle, jednaka je provedba. To znači da sve službe, koje su već sad na terenu, koje su dole bile angažirane zadnjih 6 dana, će biti u odgovornosti i tijesnoj koordinaciji i suradnji s potpredsjednikom Vlade Medvedom, a naravno da će on biti u konstantnom dijalogu i nastojanjima da se riješe problemi i na razini županije i gradova i općina, i svih ostalih. To je upravo ta vrsta centralizacije i koordinacije aktivnosti na terenu“.

Doduše, sam Zakon o sustavu civilne zaštite za takvog lokalnog šefa na geografski ograničenom području ima predviđeno rješenje pod nazivom „Koordinator na lokaciji“ – no to je  pozicija niže razine, koju određuje načelnik Stožera civilne zaštite iz redova operativnih snaga sustava civilne zaštite. Očigledno nedostojno bivšeg generala i sadašnjeg ministra Tome Medveda, te smo time najednom ušli u zonu praktične/političke nemogućnost ikakvog suvislog rješenja za do sada uočene probleme, I što onda? Pa, kako izgleda, Vlada je posegnula za onime što najbolje zna – stvaranje dodatnog kaosa. Koje su operativne posljedice ovakvog dvovlašća, vidjet ćemo vrlo brzo.

Vlada RH je svoju prvu ovogodišnju sjednicu, a ukupno 35. po redu, u potpunosti posvetila posljedicama razornih potresa koji su 28. i 29. prosinca 2020. pogodili Sisačko-moslavačku županiju i okolna područja. Župani stradalih županija, kao i predstavnici svih resora preko dva puna sata podnosili su izvješća o stanju i učinjenom na području pogođenom potresom. Za razliku od većine drugih ministara, šturo i prilično općenito ministar obrane Mario Banožić izvijestio je o angažmanu Oružanih snaga RH.

„U skladu sa svojom ustavnom zadaćom Oružane snage RH su se odmah nakon potresa angažirale u pomoći stanovništvu na području Sisačko-moslavačke županije, odnosno u gradovima i općinama na tom području. Od trenutka kada je potres pogodio to područje pa zaključno s današnjim danom angažirano je oko 100… 1.100 pripadnika Hrvatske vojske.

Hrvatska vojska bila je angažirana na zadaćama uklanjanja ruševina, čišćenja objekata, prometnica, javnih površina sa svom potrebnom mehanizacijom i materijalno-tehničkim sredstvima. Hrvatska vojska, uz ljudstvo na terenu, stavila je na raspolaganje materijalno-tehnička sredstva, i to: cjelodnevne obroke, vodu, krevete, deke, šatore, vreće za spavanje, agregate i terenske kuhinje. Obavljali smo sanitetski prijevoz starijih i nemoćnih, helikopterski prijevoz pacijenata iz petrinjske i sisačke bolnice u zagrebačke bolnice, kao i prijevoz pripadnika Hrvatske gorske službe spašavanja u provedbi njihovih zadaća. Za navedene zadaće je bilo angažirano 5 helikoptera HRZ-a, te vojni sanitetski timovi. Hrvatska vojska obavljala je evakuaciju civilnog stanovništva, a za dio njih osiguran je smještaj i prehrana, odnosno njihovo zbrinjavanje u vojarni ‘Pukovnik Predrag Matanović’ u Petrinji. To zbrinjavanje osigurano je za štićenike doma za starije i nemoćne u Petrinji, te za lokalno stanovništvo koje je ostalo bez domova. Tako smo osigurali smještaj i prehranu za oko 400 osoba dnevno.

Hrvatska vojska je i dalje na terenu te daje potporu i pomoć nadležnim tijelima u čišćenju prometnica, prijevozu i postavljanju šatora i stambenih kontejnera, te pomoć Hrvatskom crvenom križu u podjeli humanitarne pomoći. Korištenjem dronova i besposadnih zrakoplovnih sustava Hrvatska vojska provodi snimanje kritične infrastrukture u svrhu izrade za nadležna tijela preliminarne procjene nastale štete. Ministarstvo obrane i OS RH i dalje su u okviru svojih mogućnosti na raspolaganju stanovništvu i lokalnoj zajednici na području pogođenom potresom“.

Uoči Vladine sjednice ministar Banožić bio je ponešto razgovorljiviji, pa je tako novinarima rekao:

U roku od 24 sata OS RH su raščistile prometnice u centru Petrinje (Photo: Damir Skok)

„Hrvatska vojske uključila se odmah prvu večer u stabilizaciju sustava, omogućavanje prohodnosti cesta i uklanjanja dijelova građevina i građevinskog materijala, i omogućila ostalim službama i institucijama kako bi mogle ući u središta gradove i pojedina naselja Sisačko-moslavačke županije. Istu večer Hrvatska vojska je primila 380 civila u vojarnu i svakog dana skrbi o 400 ljudi koji povremeno dolaze noćiti u vojarnu.

Prvu noć nakon potresa dronovima i termovizijskim kamerama pretraživan je teren kako bi se pronašli unesrećeni ljudi koji su ostali zatrpani u srušenim kućama, a angažirano je i pet helikoptera radi evakuacije. U suradnji s vatrogascima i policijom Oružane snage sudjelovale su u dostavi potrepština, deka, pokrivača, hrane i vode kućanstvima, a HV je dostavljala i kontejnere za smještaj gdje je bio moguć pristup“,

izjavio je Banožić uoči današnje podnevne sjednice Vlade, najavivši ujedno da OS RH ostaju i dalje na usluzi kroz operativno središte u Petrinji. Upravo u posljednjih tjedan dana vidi se korist koju ima Petrinja kao grad u kojem je bazirana jedna od najvećih vojarni Oružanih snaga, s jakim ljudstvom i relativno brojnom mehanizacijom.

Pomoć Obavještajne pukovnije i Eskadrile transportnih helikoptera

Odmah nakon najsnažnijeg potresa, onog od 6,2 po Richteru u utorak 29. prosinca, u okviru namjenskih snaga OS RH pod zapovjedništvom zapovjednika HKoV-a generala Borisa Šerića angažirana je Obavještajna pukovnija koja je sa svojim besposadnim sustavima krenula snimati objekte i oštećenja, te je bila informacijska potpora snagama na zemlji kako bi se odredile kritične točke i detektirale možebitne zatočene osobe. Momentalno su prekinute i zadaće u okviru međuresorne suradnje, te su na njima angažirane besposadne letjelice Orbiter 3 preusmjerene na potresom pogođeno područje. Ovakva geo-informacijska potpora uključivala je i dojave povremenih zastoja u prometu, kako bi se lakše regulirali opskrbni pravci. Druga faza angažmana Obavještajne pukovnije važna je za civilne institucije, budući će se besposadnim letjelicama sustavno snimati gradovi i naselja, kako bi se preklapanjem s geodetskim orto-foto snimcima i adresnim modelima dobio prostorni pregled oštećenih objekata.

Članovi splitskog HGSS-a na putu za Petrinju odmah nakon razornog potresa (Photo: HGSS Split)

Dežurna letačka posada 395. eskadrile transportnih helikoptera 93. krila HRZ-a u službi traganja i spašavanja zadnji put bila je angažirana tijekom potresa na području Sisačko-moslavačke županije u utorak, 29. prosinca 2020. godine pri čemu su iz vojarne “Knez Trpimir” kod Divulja s dva helikoptera Mi-8 MTV1 prevezli 35 pripadnika HGSS-a i dva potražna psa do Petrinje. Oni su 30. prosinca 2020. godine nakon izvršene hitne intervencije spašavanja unesrećenih iz ruševina u području pogođenim potresom izvršili i povratak pripadnika HGSS te njihovih pasa nazad u vojarnu kod Divulja. Tada je prilikom prevoženja pripadnika HGSS-a ostvareno nešto manje od četiri sata naleta u četiri leta.

Vojska će izlaziti na teren kao i do sada, najavio je ministar obrane Mario Banožić, dodavši da se „Hrvatska vojska stavlja na raspolaganje Stožeru, te da će imenovati osobe ispred Ministarstva obrane i Oružanih snaga koje su dobro upoznate s operativom“.

U subotu, 02. siječnja, u vojarni „Pukovnik Predrag Matanović” u Petrinji započelo je cijepljenje protiv bolesti COVID-19 pripadnika OS RH i civila koje su na dobrovoljnoj osnovi proveli djelatnici Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo.

Kriza ide, vojska radi, a papiri kasne

Centar Petrinje 30. prosinca 2020. godine (Photo: Damir Skok)

Za kraj, treba napomenuti i kako ovo relativno masivno angažiranje snaga OS RH nije ni neuobičajeno, niti neočekivano. No, u svjetlu na Vladi RH usvojenog „Prijedloga odluke o proglašenju katastrofe na području pogođenom potresom“ kojim se stanje katastrofe danas proglasilo za područja Sisačko-moslavačke, Zagrebačke i Karlovačke županije, tek 4. siječnja 2021. su zapravo ostvareni formalni preduvjeti za angažiranje OS RH u krizi nastaloj potresima od 28. i 29. prosinca. Naime, članak 15 Zakona o sustavu civilne zaštite u svom prvom stavku kaže:

„Kada se proglasi velika nesreća i/ili katastrofa, a sposobnosti i resursi operativnih snaga sustava civilne zaštite nisu dovoljni, na prijedlog Ministarstva, u skladu s posebnim propisima, aktiviraju se Oružane snage Republike Hrvatske i policija“.

Dakle, prvo dolazi proglašenje katastrofe, pa saznanje da snage civilnih institucija nisu dovoljne, a onda prijedlog Ministarstva (unutarnjih poslova Republike Hrvatske) o aktiviranju snaga OS RH. Pa ipak, kao i u brojnim drugim situacijama, u Hrvatskoj prvo bude kriza, pa onda na poslu odmah završe pripadnici Hrvatske vojske, a formalne preduvjete za njihovo angažiranje na državnoj razini sastavlja se naknadno, možda baš tjedan dana kasnije, valjda ako to nekome baš slučajno ispadne bizarno zanimljivo ili iz nekog razloga naknadno važno.

Nakon što je 14. studenog 2019. godine Sabor usvojio optimistični proračun za 2020. godinu (NN 117/19 od 2. prosinca 2019. godine), nije dugo trebalo da se ti planovi suoče s realnošću ove nedaćama obilježene godine. Time se onda i hrvatski obrambeni proračun – prvotno zadan na 5.339.629.262 kuna – našao na listi za rezanje. Pod pritiskom bolesti Covid-19 i pratećih gospodarskih problema Vlada RH je 9. travnja, na svojoj 223. sjednici, usvojila proračunsku preraspodjelu kojom se s obrambene kvote skinulo 346,4 milijuna HRK. Time je ovogodišnji proračun MORH-a pao na 4.993.229.262 kuna, no na idući rez nije trebalo dugo čekati.

Četvrtak 7. svibnja 2020. obilježila je zrakoplovna nesreća kod Zemunika, a onda navečer i nagla ostavka Damira Krstičevića na mjesto ministra obrane, što je sve u drugi plan bacilo jednu paralelnu i dugoročno neugodnu novinu – usvajanje dokumenta “Nacrt prijedloga izmjena i dopuna Državnog proračuna Republike Hrvatske za 2020. godinu i projekcija za 2021. i 2022. godinu” na 229. sjednici Vlade RH, kojim je proveden prvi ovogodišnji rebalans. Dokumentom kojeg je Hrvatski sabor usvojio 18. svibnja 2020. (NN 58/2020. od 19. svibnja 2020. godine) na stavci Ministarstva obrane dolazi do dodatnog smanjenja, od još oko 195,3 milijuna kuna – što je ovogodišnji obrambeni proračun Republike Hrvatske spustilo na razinu od 4.797.933.787 kuna. Upravo je to onda ostala razina obrambenih izdvajanja kojom se javno baratalo sve do kraja godine – kroz proračunsku preraspodjelu provedenu negdje između svibnja i kraja listopada, a onda i kroz drugi ovogodišnji rebalans državnog proračuna kojeg je Vlada RH na svojoj 17. sjednici usvojila 29. listopada 2020. godine – i kojeg je Hrvatski sabor izglasao 11. studenoga 2020. (NN 124/2020. od 12. studenog 2020. godine).

Annus horribilis

Prije no što krenemo u detaljnije razmatranje promjena izvedenih unutar obrambenog proračuna tijekom druge polovice 2020. godine, treba napomenuti još i nekoliko bitnih gospodarskih te političkih momenata. Kao prvo, dok se početkom svibnja za čitavu Hrvatsku još računalo na godišnji gospodarski pad od 9,4 posto BDP-a, ljetni mjeseci donijeli su turističku sezonu bolju od očekivanja. U nastojanju da se maksimalno iskoristi za državu iznimno bitan sektor turizma, RH se i maksimalno otvorila – što je dovelo do povratka bolesti Covid-19 na velika vrata, a onda i do inozemnih izolacijskih mjera kojima je to nastojanje okončano krajem kolovoza. No, tako stečeni prihodi – bolji od očekivanja – doveli su i do rasta financijskih očekivanja koja se očituju krajem listopada – kada ministar financija Zdravko Marić tijekom obrazlaganja drugog rebalansa iznosi kako se očekuje da godišnji pad gospodarstva bude manji od plana, oko 8 posto BDP-a. Nažalost, ovaj optimizam – iako pretočen u rebalans aktualnog državnog proračuna, te proračunske planove za narednu godinu – nije potrajao dugo. Već 5. studenog, na sam dan plenarne rasprave rebalansa u Hrvatskom saboru (tijekom koje je Marić opet spominjao tih 8 posto), u javnost su stigle gospodarske procjene Europske komisije za predstojeće razdoblje. U njima je EK za Hrvatsku predvidjela gospodarski pad od 9,6 posto u 2020. godini, te dostizanje predkriznih razina tek 2022. godine.

Sve to se nadovezalo i na državno inzistiranje na tragično labavim epidemiološkim mjerama suzbijanja bolesti Covid-19 tijekom jeseni 2020. godine, obilježeno prvo masovnim slavljem “rođendana” navijačke skupine Torcida u Splitu 27. listopada, a onda i namjernim ublažavanjem epidemiološkog režima u doba obilježavanja pada Vukovara 18. studenog – čime su postavljeni temelji za buknuće broja zaraženih u RH, a onda i broja preminulih, te konačno i za uvođenje mjera zatvaranja gospodarstva koje su mjesecima bile proglašavane nemogućima. Konkretno, Republika Hrvatska je 27. studenog uvela ozbiljna ograničenja okupljanja, brojnih društvenih aktivnosti i rada ugostiteljskih objekata (što je na snagu stupilo 28. studenog, s trajanjem do 21. prosinca 2020.), da bi te mjere onda bile i dodatno zaoštrene 18. prosinca – sa stupanjem na snagu 21. prosinca 2020. i trajanjem do 10. siječnja 2021. godine. Učinak svih ovih ograničenja na gospodarstvo nije trebalo dugo čekati.

Spomenuta očekivanja Europske komisije lako bi mogla postati tek polaznom točkom i za još lošije vijesti – na što su ukazale i 27. studenog ove godine objavljene procjene BDP-a za treće tromjesečje 2020. Državnog zavoda za statistiku. Po njima je hrvatska ekonomija u kvartalu od srpnja do rujna ove godine ispala za 6,9 posto veća prema prethodnom ovogodišnjem kvartalu (što nije ni čudno radi razdoblja turističke sezone) – ali je treći kvartal 2020. u odnosu na isto tromjesečje 2019. realno manji za 10,0 posto. Takav realni pad BDP-a od 10,0 posto predstavlja drugi najveći realni pad ove vrijednosti od 1995. – kada se u RH uopće počelo provoditi tromjesečne procjena BDP-a. Iako za procjene BDP-a u zadnjem kvartalu 2020. treba pričekati 26. veljače 2021. godine, već je i sada jasno da je za očekivati i godišnji pad BDP-a u okviru većem od 8 posto, vjerojatno preko 9 posto, a možda i preko 10 posto. Dio razloga za ove procjene treba tražiti u ograničavanju osobne potrošnje građana u uvjetima oštrih epidemioloških mjera, te općeg umanjenja gospodarskih aktivnosti, dok zasigurno nisu bez utjecaja bili ni veliki potresi – ne samo oni u Zagrebu iz ožujka, već još više i oni oko Petrinje te Siska 28. i 29. prosinca 2020. godine, koje se itekako osjetilo u Zagrebu, ali i širom regije.

Javni dug je narastao, a o smanjivanje tek treba doživjeti

Tijekom godine su proračunski prihodi snažno pali, a troškovi su porasli, pa je razliku trebalo nadomjestiti zaduživanjem. Kako HNB navodi u posljednjem izdanju Makroekonomskih kretanja i prognoza, dug konsolidirane opće države na kraju kolovoza 2020. iznosio je 325,9 milijarda kuna ili oko 32,9 milijardi više u usporedbi sa stanjem na kraju 2019. godine. I dok je od 2014. javni dug prikazan kao postotak BDP-a bio u silaznoj putanji, tome sad više nije slučaj. Konkretno, u prvom polugodištu je zabilježen snažan pad ukupnih prihoda konsolidirane opće države (8,2 posto u odnosu na usporedivo lanjsko razdoblje), čemu je uvelike kumovao pad prihoda od neizravnih poreza zbog negativnih učinaka pada gospodarske aktivnosti, pa onda i osobne potrošnje. Posljedično dodatno zaduživanje obavljeno je na više načina – (1) putem obveznica na domaćem tržištu krajem veljače (tri tranše od ukupno 15 milijardi HRK za refinanciranje dospjele obveznice od 12,7 milijardi HRK), (2) domaćim obveznicama u svibnju (1,445 milijardi eura radi refinanciranja velikoga trezorskog zapisa od 7,8 milijardi kuna), (3) obveznicama na inozemnom tržištu u lipnju (2,0 milijarde eura za otplate dospjelih inozemnih obveznica i podmirenje naraslih telućih potreba), i još (4) izdavanjem dvije tranše obveznica na domaćem tržištu u lipnju (u apsolutnom iznosu od 5,05 milijardi kuna). Sve je to doprinijelo optimizmu, zajedno s turističkom sezonom koju se još početkom rujna procjenjivalo na oko 41 posto dolazaka u odnosu na 2019. i 43 posto noćenja u odnosu na prošlu godinu od siječnja do kraja kolovoza (s ljetnom špicom koju se procjenjivalo na 54 posto lanjskih dolazaka i 62 posto noćenja) – iako se onda, kroz iznimno lošu jesen i kraj godine, ipak došlo do procjena o 50 posto ostvarenih noćenja iz 2019. i ukupnom padu od 70 do 80 posto u odnosu na lani. Sve se to manje ili više direktno odražava i na obrambenu kvotu proračuna, koja je u rebalansu s kraja listopada bila jedna od rijetkih bez rasta planiranih rashoda.

Kretanja obrambenog proračuna u 2020.

Baš kako smo predvidjeli u svibnju, rezultati izvršenja državnog proračuna su i zaista pokazali razinu na kojoj je Vlada RH odlučila zadržati aktualni obrambeni proračun tijekom većine druge polovice 2020. godine. Naime, dok je obrana lani završila na 4.767.119.001,99 kuna, do danas je cifra kojom operira Ministarstvo financija 4.797.933.787 kuna – što bi za sada pokazivalo mogući porast godišnjih sredstva za oko 30,8 milijuna kuna (0,65 posto). Naravno, imajući u vidu učestalu praksu da se na samome kraju godine u tišini izvede još jedna proračunska preraspodjela, a onda još i aktualno gospodarsko stanje bitno lošije od onoga od prije samo dva mjeseca – zapravo još neko vrijeme neće biti moguće vidjeti prave obrise proračunske kvote Ministarstva obrane za 2020. godinu. Time će onda ostati otvoreno i pitanje je li izvršenje na kraju iole slijedilo javno dostupne planove, ili se u zadnjih mjesec i pol 2020. obranu ipak dodatno rezalo.

Za početak, treba napomenuti kako u ovogodišnjem obrambenom proračunu jasno razlikujemo period obilježen krajem ministarskog mandata Damira Krstičevića, osobe koja je i pod zadnje imala određen utjecaj na dodjelu sredstava za svoj resor – od perioda nakon srpanjskih parlamentarnih izbora i dolaska na čelo Ministarstva obrane politički iznimno slabog Marija Banožića. Upravo zato ćemo nastojati i kretanje pojedinih segmenata obrambenoga proračuna gledati kroz više “prolaznih vremena” – od lanjskoga izvršenja, preko početnih planova za 2020. godinu i promjena u prvoj polovici godine (preraspodjela 9. travnja i rebalans 7. svibnja), pa onda preko ljetne preraspodjele i konačno drugog rebalansa od 31. listopada ove godine.

Kada tako pogledamo strukturni dio “Obrana (25)”, vidimo da je on 2019. završio na 4.645.841.597,68 kuna, da bi nova 2020. godina tu donijela skok od 11,58 posto, na 5.183.923.762 kuna. Nakon toga slijedio je pad u prvoj polovici godine, prvo za 6,14 posto u preraspodjeli (na 4.865.395.973 HRK), a onda dodatno za 4,37 posto (na 4.652.634.398 HRK). S ljetom i novim sastavom Vlade RH taj je pad zaustavljen, pa su ukupni novci za svrhe obrane prvo rasli za 0,05 posto u preraspodjeli (na 4.655.033.248 HRK), i onda još za 0,12 posto (na za sada javno konačnih 4.660.780.806 kuna) u drugome rebalansu. Dakle, iako su tu sredstva završila 10,09 posto manja od prvotnih planova, ipak je druga polovica godine tu promijenila trend (s porastom od 0,18 posto od prvog do drugog rebalansa) – a ukupna su sredstva planirana za 2020. završila oko 14,94 milijuna kuna iznad usporedive potrošnje iz 2019. godine. Slične promjene trenda nije bilo u strukturnom dijelu “Javna sigurnost (26)”. Naime, ondje je 2019. dovršila s potrošenih 121.277.404,31 kuna, da bi se u novu 2020. ušlo s planom za potrošnju 155.705.500 HRK (porast od 28,39 posto). No, od tada su sredstva za ovu namjenu bila prvo smanjena za 17,9 posto u travanjskoj preraspodjeli (na 127.833.289 HRK), da bi u svibnju bila opet dignuta za 17.466.100 kuna (13,66 posto, na ukupno 145.299.389 HRK) – i onda smanjivana za 1,65 posto u preraspodjeli (na 142.900.539 kuna) i još za 4,02 posto (na 137.152.981 kuna u drugom rebalansu). Time su sredstva za ovu svrhu tijekom 2020. godine od početnih planova ukupno smanjena za 11,92 posto, od čega je smanjenje u drugoj polovici godine iznosilo 5,61 posto – da bi i uz ustrajno smanjivanje ovog troška na kraju on ipak završio planiran oko 15,9 milijuna više nego što je potrošeno do kraja lanjske 2019. godine.

Pogled po segmentima

Ako obrambeni proračun krenemo gledati prema njegovih ukupno 7 glavnih segmenata, jasno je vidljivo nekoliko strukturnih skupina. Kao prvo, u strukturalnom dijelu “Obrana (25)” tu je (1) segment “Upravljanje i potpora osoblju (2505)”, koji je kao jedini do kraja 2020. završio s rastom. Kako je riječ o tipu troška koji predstavlja poseban problem u raspodjelama obrambenih troškova koje preferira NATO savez, nije ni čudilo da su usprkos početno planiranome rastu (od 2.725.103.253,27 kuna na kraju 2019. za 2,9 posto, na 2.804.165.690 početkom 2020.) ti rashodi u prvoj polovici godine zapravo bili planirani padati – prvo na 2.758.544.290 HRK u travanjskoj preraspodjeli, pa na 2.694.717.290 HRK u prvom rebalansu. No, s novom se Vladom i ministrom tu promijenio trend, i svekoliki kadrovski troškovi prvo su narasli za 0,7 posto (na 2.713.504.440 u preraspodjeli) i opet za 3,67 posto u drugom rebalansu (na 2.813.141.768 kuna). Time je ovaj segment na kraju porastao 0,32 posto više nego je bilo i optimistično planirano na početku 2020. godine, odnosno za oko 88,04 milijuna kuna ili 3,23 posto prema trošku s kraja 2019. godine. Pri tome, ovaj se porast odnosi samo na stavku “Troškovi osoblja i personalna potpora (A545052)”, ali ne i na stavku “Pribavljanje osoblja i izobrazba (A545053)” – koja je tijekom 2020. završila na 16.088.000 kuna, što je za 10,68 posto manje nego što se za pribavljanje osoblja i izobrazbu potrošilo tijekom 2019. godine.

Kao drugo, treba spomenuti nekoliko segmenata koji su po veličini načelno padali tijekom 2020. godine, ali s obzirom na bilo početni rast ili neko značajnije kolebanje tijekom godine – ipak su kraj 2020. dočekali s planskim ciframa troškova bitno većim od utroška za istu svrhu iz 2019. godine. Tu spadaju segmenti (2) “Opremanje, modernizacija i izgradnja (2504)”, (3) “Mirovne misije (2509)”, i još (4) “Korištenje OS za pomoć civilnim institucijama i stanovništvu (2606)” iz okvira proračunskog dijela “Javna sigurnost (26)”. Pri tome je (2) segment “Opremanje, modernizacija i izgradnja (2504)” do kraja 2020. dogurao do planiranog plusa od 270,23 milijuna kuna (30,14 posto) s obzirom na potrošnju s kraja 2019. godine. Taj ishod treba zahvaliti činjenici da se s početkom ove godine tu planiralo porast od 50,75 posto (od 896,56 milijuna na 1,35 milijardi kuna), da bi onda tijekom godine ti planovi bili ustrajno rezani – prvo za ministra Krstičevića za 8,29 posto u travanjskoj preraspodjeli, pa još 1,82 posto u prvom rebalansu, a onda i za ministra Banožića 0,42 posto u preraspodjeli i još 3,72 posto u drugom rebalansu.

Što se pojedinih stavki u ovom segmentu tiče, “Opremanje materijalno tehničkim sredstvima (A545042)” trebalo je s 367,95 milijuna u 2019. rasti na 520,7 milijuna što se nije dogodilo, već je korigirano prema dolje do konačno planiranih 480,35 milijuna. Slično se kretala i stavka “Opskrba materijalnim sredstvima (A545049)” koja je 2019 dovršila na 354,31 milijun kuna, da bi u 2020. bila prvotno planirana na 466,13 milijuna pa onda smanjivana do 420,52 milijuna planiranih na kraju godine – jednako kao i stavka “Izgradnja, rekonstrukcija i adaptacija objekata i infrastrukture (A545076)” koja je 2019. dovršila na 118,96 milijuna, u 2020. bila prvotno planirana na 183,59, a onda smanjivana do 132,1 milijuna na kraju godine. Od ovdje navedenih strateških projekta opremanja, stavka “Borbeno oklopno vozilo (K545043)” trebala bi u 2020. ozbiljno rasti – nakon što je tu 2019. bilo utrošeno 36,27 milijuna kuna, za 2020. se prvotno planiralo 62,24 milijuna, cifra koja je uz određena kolebanja kraj godine dočekala na planskih 60,81 milijun planiranog troška budući da se konačno bliži kraju opremanje vozila Patria AMV izraelskim kupolama s topom od 30 mm. Stavka “Obalni ophodni brod (K545044)” imala je još spektakularniji rast – od utroška samo 18.917 kuna lani na prvotno planiranih 76,38 milijuna kuna, do konačno planiranih oko 53,98 milijuna s krajem 2020. godine – što treba pripisati konačnome početku izgradnje još dva ovakva plovila u splitskome Brodosplitu. Slično se kretala i stavka “NATO integrirani sustav PZO (K545046)”, koja je 2019. završila s troškom od 4,69 milijuna, da bi za početak planski rasla na 34,82 milijuna i onda padala do kraja Krstičevićevog mandata (dno od 16,02 milijuna s ljetnom preraspodjelom), i onda se do kraja godine digla na planiranih 18,32 milijuna planiranog troška. Kraju se izgleda polagano i otegnuto primiče i stavka ” Opremanje dalekometnim topničkim sustavom (K545074)” – koja je 2019. dovršila na 14,36 milijuna kuna, većinu godine stagnirala smanjena na 7,6 milijuna, da bi u listopadu onda bila snižena na plansku cifru od svega 692.882 kune. No, sasvim je druga priča o otezanju sadržana u stavci “Opremanje višenamjenskim borbenim  avionom (K545045)” koja je lani završila na 0,00 kuna, a onda za tekuću godinu dobila uplaniranih 100.000 kuna na ime rubnih troškova – a do kraja 2020. godine su i ta sredstva odrezana i svedena opet na nulu. Toliko o proklamiranoj privrženosti nabavi nadzvučnih aviona za HRZ u 2020. godini.

Što se tiče (3) segmenta “Mirovne misije (2509)”, on je 2019. završio s potrošenih 134.421.128,89 kuna, da bi u 2020. bio prvotno planiran na 173,375 milijuna kuna. No, ti se planovi nisu ostvarili i sredstva za ovu namjenu su do kraja Krstičevićevog mandata smanjena na 166,09 milijuna, a onda do kraja godine još malo – na konačno planiranih 153,64 milijuna kuna (ipak za 19,22 milijuna ili oko 14,3 posto više nego lani). Pri tome, stavka “UN misije i operacije (A545065)” pala je s obzirom na 2019. godinu (9,76 milijuna) za 83,2 posto (ustrajno smanjivanje do konačnih 1,64 milijuna planiranih na kraju 2020.), dok su preostale dvije stavke iz ovoga segmenta ipak rasle. Konkretno, stavka “EU misije i operacije (A545067)” dizala se od 2,37 milijuna s kraja 2019. do 7,96 milijuna planiranih na kraju Krstičevićevog mandata, da bi onda pala na konačno planiranih oko 6,6 milijuna kuna. Stavka “NATO misije i operacije (A545066)”, koja sačinjava i glavninu troškova u ovom segmentu, 2019. je završila na 122,3 milijuna troška, da bi početkom 2020. planski skočila na 165,5 milijuna i onda ujednačeno padala do konačne planske razine od 145.388.087 kuna.

Posebno je zanimljiv i (4) segment “Korištenje OS za pomoć civilnim institucijama i stanovništvu (2606)” – koji je, kako smo već napomenuli, 2019. završio na potrošenih 121,28 milijuna, bio planiran na 155,7 milijuna za 0vu godinu, a onda ustrajno smanjivan sve do konačnih planova i potrošnji 137,15 milijuna kuna u ove svrhe (oko 15,88 milijuna ili 13,09 posto više planirano do kraja 2020. nego u 2019. godini).  Pri tome, dok je stavka “Protupožarna zaštita (A545035)”, koja sačinjava oko dvije trećine tih troškova, pratila kretanje čitavog segmenta (82,23 milijuna u 2019. godini, pa planski porast na 112,07 milijuna za 2020. i pad do prvog dijela požarne sezone na oko 111 milijuna, te na kraju smanjivanje na konačno planiranih 104,18 milijuna HRK do kraja godine) – bilo je tu i neočekivanih odstupanja. Dok je “Hitni medicinski prijevoz  (A545068)” ostao relativno konstantan (od 13,89 milijuna lani, rast na planskih 14,56 milijuna početkom godine i onda pad do konačno planiranih 13,009 milijuna), stavka “Pomoć lokalnoj zajednici i ustanovama (A545070)” od lanjskih 1,77 milijuna trebala je rasti na 1,92 milijuna – da bi onda krajem godine ipak skočila na 2,025 milijuna (14,14 posto rasta). Pa ipak, stavka “Potraga i spašavanje (A545069)” je – bez obzira na posao koji se tu radi – padala od lanjski potrošenih 1,914 milijuna kuna sve do konačno planiranih 1,55 milijuna krajem 2020. godine, dok je stavka “Obalna straža (A545039)” završila grubo srezana – od lanjskog utroška 21,47 milijuna, i onda planskoga rasta na oko 25,6 milijuna, postupno je smanjivana sve do jadnih 16,389 milijuna kuna. Naravno, sve to treba gledati i u svjetlu hrvatskoga proglašenja Isključivog gospodarskog pojasa na Jadranu, koje se očekuje u siječnju 2021. godine – čiji bi nadzor isključivo spadao u djelokrug ovakve vidljivo podfinancirane Obalne straže.

Kao treće, treba spomenuti segmente obrambenog proračuna koji su po veličini bili planirani padati tijekom 2020. godine, i koji su bez obzira na moguća manja kolebanja i stvarno kraj 2020. dočekali s planskim ciframa troškova manjim od bilo onih od lani ili od planova s početka godine. U ovu skupinu spadaju segmenti – (5) “Obuka i logistička potpora OS (2507)”, (6) “Komunikacijsko-informacijski sustavi i potpora (2506)”, i (7) “Međunarodna suradnja (2508)”. Od svega toga, baš je segment (5) “Obuka i logistička potpora OS (2507)” tu prošao najlošije – 2019. je završio na 545,02 milijuna kuna i početkom 2020. je za njega bio planiran pad na 495,6 milijuna. Do ljeta se to pretvorilo u pad planskih sredstava na 333,67 milijuna (211,35 milijuna HRK ili 38,78 posto manje), da bi do kraja godine ta stavka dalje pala sve do 305.332.451 kune (smanjenje planova za ukupno 38,39 posto samo u 2020. godini). Od tri stavke u ovom segmentu, sredstva za namjenu “Obuka i vježbe (A545060)” su lani završila na 110, 845 milijuna, trebala su početkom 2020. rasti na godišnjih 119,2 milijuna, ali su umjesto toga krenuli rezovi – koji su dno dostigli u preraspodjeli sredinom godine (80,99 milijuna), da bi se za ovu namjenu u drugom rebalansu ipak izdvojilo dodatnih 4,59 posto – tako da se završilo godinu s planom trošenja 84.712.165 kuna. Stavka “Održavanje materijalnih sredstava i sustava (A545061)”, koja je 2019. završila na 359,22 milijuna, već je početkom godine planirana 15,33 posto manje (304,15 milijuna), da bi onda ustrajno nastavila padati sve do konačnog plana od 172.470.988 kuna (godišnje smanjenje u 2020. za oko 131,68 milijuna HRK ili 43,29 posto). Jednako se oštro smanjilo i stavku “Održavanje građevina i infrastrukture (A545062)” koja je 2019. završila na 74, 96 milijuna, pa je za početak 2020. bila planirana na 72,25 milijuna, da bi onda do kraja godine ti planovi otklizali na 48.149.298 kuna (tijekom 2020. smanjenje od 24,1 milijun HRK ili 33,36 posto).

Segment (6) “Komunikacijsko-informacijski sustavi i potpora (2506)” je 2019. dovršio na oko 280,38 milijuna i za početak 2020. je dočekao planiran na 288,3 milijuna. No, umjesto makar i tog minimalnog rasta, uslijedio je ustrajan pad, do 182,94 milijuna do kraja Krstičevićevog mandata, pa onda dalje do 165.181.059 kuna na kraju godine pod ministrom Banožićem (planirano smanjenje od 123,115 milijuna HRK, odnosno 42,7 posto tijekom 2020. godine). Od svih stavki u ovom segmentu jedino su dvije 2020. dovršile bolje nego 2019. godinu. Prva je tu “Razvoj cyber sposobnosti (K545056)”, za koju se 2019. potrošilo oko 13,2 milijuna kuna, da bi onda za 2020. bilo planirano 38,8 milijuna – ne bi li planovi onda sredinom godine stali na 27,83 milijuna i na kraju 2020. kliznuli na 24,47 milijuna (unutar 2020. pad planskih sredstava od oko 14,34 milijuna HRK ili 36,94 posto, ali ipak planskih 11.271.408,77 više nego lani). Druga takva stavka je “Održavanje KIS (A545055)” za koje se 2019. godine potrošilo 33,21 milijun HRK, a za 2020. je bilo planirano 43,06 milijuna – no umjesto tog rasta uslijedio je ustrajni pad do konačno planiranih 34,87 milijuna krajem godine (smanjenje planova za 8,19 milijuna ili 19,02 posto tijekom 2020. godine – ali ipak 1.656.762 planirano više nego lani).

Stavka “Sigurnosni poslovi (A545057)” pala je malo (od oko 23 milijuna u 2019. planirao se rast na 23,84 milijuna početkom 2020. – što je do ljeta smanjeno na 19,84 da bi do kraja godine planovi skliznuli na 19,74 milijuna HRK), kao i stavka “Duhovna skrb (A545072)” – koja je kraj 2019. dočekala na 10,383 milijuna, a onda umjesto planiranog rasta na 11,05 milijuna tijekom godine polagano skliznula na konačno planiranih 8,39 milijuna (ukupan pad planiranih sredstava od 24,06 posto tijekom 2020. godine). Jako su u ovom segmentu pale i stavke “Opremanje i modernizacija KIS (A545054)” (od 33,2 milijuna 2019. umjesto početno planiranog rasta na 89,8 milijuna tu se krenulo u postupno smanjivanje sve do 20,9 koliko je planirano krajem 2020. – 12,34 milijuna manje nego je utrošeno lani), “Opća potpora (A545058)” (od 10,1 milijun potrošen do kraja 2019. umjesto prvotno planiranih 17,8 milijuna krenuo je ustrajni pad prema 16,8 milijuna i onda naglo na tek 5,95 milijuna u drugom rebalansu 2020. godine – oko 4,16 milijuna manje nego je utrošeno lani), te “Izdavaštvo i informiranje (A545059) – stavka koja je 2019. dovršila na oko 5,38 milijuna, da bi prvotno za 2020. bila planirana na 5,165 milijuna i onda skliznula do 3,575 milijuna kroz čitavu drugu polovicu 2020. godine (oko 1,81 milijun ili 33,57 posto manje nego je bilo u istu svrhu utrošeno lani). Kad se sagleda ovakva kretanja novaca za izdavaštvo te informiranje MORH-a i OS RH, ne čude ni problemi koje čitav obrambeni resor posljednjih mjeseci ima kako s brojnim medijima, tako i sa širom javnošću. Posebnu priču tu opet predstavlja stavka “Sudske presude i ovrhe (A545071)” koja ustrajno troši preko 100 milijuna kuna godišnje (151,66 milijuna do kraja 2019. godine), ali koju se redovito planira nedostatno. Iako je početkom 2020. za tu svrhu bilo planirano oko 58,8 milijuna HRK, taj je rashod do sredine godine kliznuo na svega oko 40,8 milijuna, da bi u drugom rebalansu bio povećan na oko 47,3 milijuna. Dakle, usprkos padu planiranih sredstava u čitavoj 2020. godini za 19,56 posto, zadnjom je korekcijom tu ipak dodano 15,9 posto novaca – i otvoreno je pitanje je li to bilo i stvarno dovoljno (imajući u vidu do sada kroz godine brojne i spektakularne promjene planiranih iznosa za ovu svrhu).

Konačno, (7) segment “Međunarodna suradnja (2508)” lanjsku 2019. završio je s utrošenih oko 64,36 milijuna kuna, da bi s početkom 2020. tu bio uplaniran rast na 70,93 milijuna (10,21 posto). No, umjesto toga, tijekom 2020. krenuo je ustrajni pad planskih sredstava, da bi se do drugog rebalansa krajem godine ovaj rashod ustalio na planiranih oko 56,7 milijuna kuna. Pri tome, lošije je prošla stavka “Bilateralna i multilateralna suradnja (A545063)” – koja je 2019. završila na 12,81 milijun troška, ali je u 2020. godini umjesto skoka na planiranih 14,96 milijuna HRK dobila postupni i ustrajni pad na konačno planiranih 7.982.500 kuna (na godišnjoj planskoj razini smanjenje od 6,98 milijuna kuna ili 46,64 posto). Za razliko od toga, stavka “Aktivnosti u okviru NATO i EU (A545064)” je 2019. dovršila na oko 51,55 milijuna HRK, s početkom 2020. je bila planirana na oko 55,97 milijuna, da bi do jeseni pala prema 47,75 milijuna i onda u drugom rebalansu završila planski povećana na 48,72 milijuna kuna (pad sredstava od 2,83 milijuna ili 5,48 posto od kraja 2019. do aktualnih planova za kraj 2020. godine).

Zaključno

Imajući u vidu troškove koji su se i pomalo neočekivano gomilali krajem 2020. godine (pa i interventno odvojenih 120 milijuna kuna za obnovu petrinjskoga kraja koje je Vlada objavila u večernjim satima potresnog 29. prosinca), ne bi čudilo da su svi razmatrani proračunski brojevi zapravo već zastarjeli u trenutku pisanja – budući je izvođenje proračunske preraspodjele na samome kraju godine gotovo pa tradicija u Hrvatskoj. No, gledanjem javno dostupnih brojeva prvo i osnovno upada u oči grubost promjena koje su izvođene u obrambenom proračunu – gdje se pojedine vrijednosti po stavkama bez problema smanjuju ili rastu u dvoznamenkastim ili čak i većim postocima tijekom godine.

Uz to, ipak se može zaključiti kako je 2020. ponešto aktivirana modernizacija OS RH (nastavkom otplate američkih helikoptera UH-60M Black Hawk, primicanjem kraju opremanja vozila Patria kupolom s topom od 30 mm, i početkom gradnje još dva obalna ophodna broda u Splitu). Nažalost, to je ujedno praćeno i potpunim izostankom makar spomena troškova vezanih uz kupovinu nadzvučnih borbenih aviona, te daljnjim rastom kadrovskih troškova, koji ionako probijaju sve NATO kriterije – ali ujedno i smanjenjem održavanja materijalnih sredstava i građevina, usporenim opremanjem komunikacijskom i informatičkom tehnologijom, te usporavanjem raznih aktivnosti (međunarodna suradnja, vježbe, ali i razne pomoći civilnim vlastima u RH). Sve to je ostvareno barem nominalnim zadržavanjem obrambenih rashoda na razini grubo usporedivoj podacima izvršenja obrambenog proračuna na kraju prošle godine, i bilo bi zapravo sjajno da to bude potvrđeno i za nekoliko mjeseci – kada pred Vladu, a onda i pred Hrvatski sabor, dođu konačni podaci o izvršenju državnog (pa i obrambenog) proračuna za 2020. godinu.

* Ovaj tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja kvalitetnog novinarstva Agencije za elektroničke medije

Načelnik Glavnog stožera OS RH, admiral Robert Hranj, danas oko 16 sati za N1 televiziju pojasnio je detalje vojnog angažmana na poprištu potresa koji je oko 12:20 protresao cijelu Hrvatsku. Magnituda od oko 6,2 načinila je veliku štetu, posebno blizu epicentra – u Petrinji i Sisku, a ondje stacionirani pripadnici OS RH bili su u stanju priskočiti gotovo trenutno…

“Pa, evo… Hrvatska vojska se angažirala po pozivu, na nekoliko načina. Prije svega, osigurali smo nekoliko helikoptera. U stvari, sad su dva helikoptera trenutno ovdje u Sisku. Prevozit će bolesnike u Zagreb, pošto je bolnica oštećena. U Petrinji imamo negdje oko 130 vojnika sa inženjerijskom opremom, inženjerijskim strojevima. Nekoliko medicinskih timova koji pomažu unesrećenima. I, vidjet ćemo kako se situacija razvija. Još snaga dolazi u Petrinju, a vjerojatno će doći i u Sisak“.

Dok se ubrzo nakon potresa i ministra Banožića moglo vidjeti u centru Petrinje, u okviru delegacije Vlade RH, koja je s premijerom Plenkovićem i predsjednikom Milanovićem obišla poprište ove velike prirodne katastrofa, admiral Hranj je pojasnio u čemu je tu glavni doprinos OS RH pri današnjem spašavanju:

“Pa, najveća… najviše logike ima – koristiti vojsku tamo, u onim sposobnostima, koje možda u tom trenutku civilno društvo nema. Danas su to inženjerijski strojevi – utovarivači, samoutovarivači, veliki kamioni, i tako… Ima tu i obična radna snaga… vojska može pomoći. Imamo i medicinske timove koji su bili brzi, na odgovoru, i imamo transportne helikoptere. Evo, koji su se pokazali vrlo korisnima u prebacivanju bolesnika. I prebacujemo – za kojih dvadesetak minuta će doći HGSS-ovci, dragovoljci, iz Splita, vojnim helikopterima“.

Kako je to već ranije najavio i predsjednik Zoran Milanović, inače Vrhovni zapovjednik OS RH, i od admirala Hranja se čulo da je u tijeku postupak otvaranja vojarni za prihvat unesrećenih i osoba koje su u potresu najednom ostale bez krova nad glavom. Na pitanje novinara – “Hoće li biti korištene vojarne?” – admiral Hranj je jasno odgovorio:

“Svakako! U Petrinji planiramo smjestiti otprilike 500 ljudi iz Petrinje, koji nemaju domove… kojima su domovi oštećeni. Vidjet ćemo postoje li još neke druge smještajne mogućnosti. Tamo ćemo im pružiti toplinu, nahraniti ih i tako dalje“.

Sve to je već viđeno, nije iznenađenje, i predstavlja ponašanje u najboljoj tradiciji hrvatskih Oružanih snaga.

Kako se kasnije popodne saznalo iz Ministarstva obrane RH, ukupno je danas na području Petrinje i Siska pokrenuto oko 250 pripadnika OS RH, dok je ostatak sastava stavljen u stanje pripravnosti. Prve su na terenu bile snage Hrvatske kopnene vojske i Zapovjedništva za potporu. MORH navodi kako je vojarna u Petrinji pružila privremeni smještaj za oko 150 civila, a na teren je iz vojnih zaliha upućeno i flaširane pitke vode, individualnih cjelodnevnih obroka te posteljine i deka.

Pri tome, HKoV je angažirao pet sanitetskih timova s vozilima, Zapovjedništvo specijalnih snaga diglo je jedan tim za traganje i spašavanje, dok je ZzP uputilo u Petrinju tri sanitetska tima s vozilima hitne pomoći, te timove za raščišćavanje javnih površina. Do 15 sati riječ je bila o 120 pripadnika Hrvatske kopnene vojske, s pripadajućom mehanizacijom Inženjerijske pukovnije HKoV-a, za raščišćavanje prometnica i javnih površina, a pružena je potpora i evakuaciji štićenika doma u Petrinji. Namjenski organiziranim snagama potporu pruža i Hrvatsko ratno zrakoplovstvo. Oni su angažirali ukupno četiri helikoptera i jedan sanitetski tim s vozilom. Od toga su dva helikoptera poletjela iz Splita za Petrinju te prevoze pripadnike HGSS-a i potražne pse. Druga dva helikoptera poletjeli su iz Lučkog te su u pripravnosti za prijevoz COVID-19 pozitivnih bolesnika iz Siska za Zagreb. Napomenimo još kako je manji broj pripadnika OS RH danas angažiran na saniranju posljedica potresa i u samom gradu Zagrebu.

Uz te vojne snage, lokalnu policiju i vatrogastvo, od glavnog vatrogasnog zapovjednika Slavka Tucakovića se kasno popodne čulo i o pristizanju još 278 vatrogasaca i 76 vozila na prostor Siska i Petrinje. Kako je izvijestila Hrvatska vatrogasna zajednica, tu se radi o 137 vatrogasaca i 44 vozila iz Primorsko-goranske, Istarske, Šibensko-kninske, Zadarske, Koprivničko-križevačke, Osječko-baranjske, Krapinsko-zagorske, Splitsko-dalmatinske i Dubrovačko-neretvanske županije, te još 141 vatrogasaca i 32 vozila iz Grada Zagreba, Ličko-senjske, Varaždinske, Bjelovarsko-bilogorske, Brodsko-posavske i Vukovarsko-srijemske županije.

Danas, 30. listopada 2020. godine, oko 12:51 popodne po našem vremenu, krajnji zapad anadolskog poluotoka pogodio je jaki potres. Kako je izvijestio Euromediteranski seizmološki centar, potres je bio snage 7 po Richteru, a epicentar mu je bio na oko 60 kilometa južno od grada Izmira, na dubini od oko 10 kilometara. Konkretno, radi se o prostoru u morskome zaljevu Kolpos Efesou (Kuşadası Körfezi), na oko 30 kilometara zapadno od turskog obalnog mjesta Kuşadası. U područja koja su posebno pogođena spadaju grčki otoci Dodekaneza (posebno Samos), čitava provincija Izmir, pa i sam turski grad Izmir. Nakon tog glavnog potresa, čitavo to područje zabilježilo je do 17 sati popodne još i preko 70 naknadnih potresa jačih od 3 po Richteru, a trese se i dalje. U priobalnim gradovima tog dijela Turske, kao i na nizu obližnjih grčkih otoka, uslijed potresa je došlo i do privremenog podizanja razine mora, tako da ima i šteta od poplava (potresni tsunami).

Prostor epicentra označen je žutom bojom

S vijestima s tog potresom pogođenog područja za N1 televiziju javio se Hrvoje Cvitanović, izvanredni i opunomoćeni veleposlanik Republike Hrvatske u Ankari. Kako je istaknuo, potresi se nisu osjetili u Ankari, gdje je veleposlanstvo RH, ali su zabilježeni u Generalnom konzulatu RH u Istanbulu. Hrvati koji ondje rade su dobro, kao i njihove obitelji. Cvitanović je dodao i da u NATO zapovjedništvima u Izmiru inače radi dvoje časnika Oružanih snaga Republike Hrvatske. Od njih, jedna časnica, bojnica Jelena Turbić – s kojom se Cvitanović i osobno čuo – je dobro i zdrava, kao i njena obitelj, dok se drugi časnik trenutačno nalazi u Zagrebu sa svojom obitelji. Inače, ovu seriju jakih i razornih potresa u Hrvatskoj se nije osjetilo, iako su ih dobro zabilježili instrumenti Seizmološkog centra u Zagrebu.

Današnji potres snage oko 7 po Richteru, kraj turske obale Egejskog mora, oko 1.200 km od RH