Svjedoci smo kako se Hrvatskoj ratnoj mornarici na perfidan način u prvi plan nameću zadaće različite od ratnih i borbenih. Mornarica se na taj način sve više pretvara u neku čudnu obalnu stražu ili preciznije – u stanje u kojem se ne može nazvati ni mornaricom ni obalnom stražom. Po aktualnom Dugoročnom planu razvoja (DPR), skoro pa ništa se na nabavlja za izvorne borbene zadaće ratne mornarice. Nema novih ratnih brodova za površinsko, protupodmorničko, podmorničko, protuzrakoplovno/proturaketno i protuminsko ratovanje, a da i ne govorimo o sposobnostima djelovanja protiv kopna, nasušno potrebnog na jugu. Ne samo da nema novih brodova i oružnih sustava, nema ni modernizacije brodova klase „Kralj“ koji još uvijek imaju bar neki potencijal potreban Republici Hrvatskoj. Gradnjom malih brodova za Obalnu stražu baca se prašina u oči i bježi od stvarnih potreba, i to se pokušava prikazati kao neko značajno povećanje borbenih sposobnosti HRM. Da bude stanje još gore, to malo novaca koje dobiva pastorče zvano HRM troši se na gradnju kakvih-takvih brodova Obalne straže, umjesto da se to financira iz drugih izvora, iz državnog proračuna i fondova EU. Ovdje se neće ulaziti u smisao postojanja, te temeljna načela organiziranja borbene (ratne) flote i flote obalne straže. Glavna investicija u novogradnju, koja se pripisuje mornarici, je izgradnja pet obalnih ophodnih brodova vrijednosti oko 50 milijuna eura. Kolika je to borbena snaga jasno je svakom tko ima i minimalna znanja, kad vidi da mu je glavno oružje top kalibra 30 mm. Naravno, to je sve za HRM još tamo od završetka malo korisnog lovca mina „Korčula“.

Ako tek letimično bacimo pogled što su od završetka Domovinskog rata dobili ili trebaju dobiti Kopnena vojska i Zrakoplovstvo uočit ćemo totalno zanemarivanje Mornarice. Vojska je dobila borbena oklopna vozila AMV „Patria“ i samohodne haubice, a razmišlja se nabaviti i stare američke Bradley M2A2, čija će dogradnja te troškovi održavanja biti neprimjereno veliki. Tu su, dakako, još i za naše prostore te naše financije problematični MRAP-ovi. Svakako tu zatim dolaze i značajna ulaganja u remont te modernizaciju tenkova i infrastrukture, a vojarna u Petrinji podsjeća na priču o Skadru na Bojani. Dakako, ima toga još. Zrakoplovstvo je dobilo (pa remontiralo) helikoptere Mi-171Sh i OH-58D „Kiowa Warrior“ iz američke donacije, ugovoreni su novi helikopteri „Black Hawk“ UH-60M, a donijeta je i odluka o nabavci eskadrile višenamjenskih aviona Rafale. Naravno, kao i u Kopnenoj vojsci, ima toga još. Nabrojeno je koštalo ili će koštati više milijardi eura i to bez uobičajenog, standardnog borbenog kompleta te preskupog održavanja najčešće izvan zemlje ili uz veliko angažiranje isporučitelja opreme u zemlji. U značajnoj mjeri se ulaže i u infrastrukturu kao što su radarske postaje, ali i zrakoplovne baze. U Mornarici je ostvaren veliki napredak preimenovanjem pomorske baze Lora u vojarnu i brisanju njenog mornaričkog karaktera. To svakako treba uvažiti kao veliki doprinos hrvatskoj pomorskoj misli i tradiciji!

Vidljive su mudre odluke te uravnoteženo financiranje i razvoj sve tri grane Oružanih snaga. Tako i treba biti jer Hrvatska je ipak „ponosna pomorska država“, a Hrvati više od 1.300 godina žive u suživotu s našim sinjim morem. O toj brizi svakako svjedoči pozamašno izdvajanja od pedesetak milijuna eura za njene glavne zadaće – a to su mirnodopske ili različite od ratnih, ili pak civilne različite od vojnih, ne daj Bože da neko kaže mornaričke zadaće, jer to bi bio neprijateljski atak na vrle poznavatelje pomorskog ratovanje i, naravno, pomorske terminologije. Nemojte vjerovati matematici, jer 50 milijuna u odnosu na više milijardi nije tako loše – moglo bi biti i gore. Za flotu HRM i obalnu obranu – a to je borbena snaga na moru – nula kuna. Koga to lažemo da smo pomorska država i da nam je stalo do mora?!  Nije poznata niti jedna svjetska mornarica koja se primarno oprema za zadaće različite od ratnih, jer za njih je to tek usputna epizoda.

U državama koje je poljubila sreća pa imaju more, mornarica je grana oružanih snaga i nikad nitko normalan nije trpao mornaricu u vojsku – osim Karađorđevića za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Čak su i oni službeno u većem dijelu postojanja imali ministarstvo vojske i mornarice. Logika je da se mornarica kao dio oružanih snaga (idemo se ugledati na našeg „strateškog“ partnera gdje je: „Military – The United States Armed Forces are the military forces of the United States of America. It consists of the Army, Marine Corps, Navy, Air Force, Space Force, and Coast Guard“) treba i mora opremati za najteže ratne zadaće kada se brani suverenitet, integritet i opstojnost naroda te države. Sve drugo je priča za naivne, a u danom trenutku nije važno je li to iz neznanja, poltronstva ili s namjerom.

Naravno da mornarica – opremljena, osposobljena i uvježbana za najteže ratne zadaće – bez većih problema može obaviti i zadaće različite od ratnih, kad treba pružiti pomoć civilnim strukturama društva. Vrijedi i drugačiji scenarij, kada u vrijeme rata mornarici i oružanim snagama pomaže civilni sektor, država i društvo u cjelini, sredstvima i ljudima s kojima raspolažu. Zbog toga se te strukture ne opremaju ratnim brodovima i podmornicama, borbenim avionima i helikopterima, tenkovima, haubicama i topničko-raketnim naoružanjem. Kod nas je na štetu mornarice došlo do zamjene teza pa se ista oprema sredstvima s malim ili nikakvim borbenim sposobnostima i praktički bez značaja u slučaju rata. Za takvo postupanje izgovor se našao u Obalnoj straži koja se pretvara u „krvnika“ borbenoj floti, u suprotnost ideji njenih začetnika s početka 1992. godine.

Fatamorgana zvana DPR

Glavna tema ovoga članka su borbene/ratne strukture HRM, a ne Obalna straža RH. Bilo bi vrijedno čuti valjan argument za postojanje obalne straže u ovom obliku ako je ona u cijelosti sastavni dio mornarice. Zašto komplicirati stvari i usložnjavati organizaciju?! Znam iz prve ruke kako je još početkom 1992. godine buduća Obalna straža RH  u vrijeme mira zamišljena kao samostalna pomorska služba s velikim utjecajem HRM u opremanju, školovanju i logistici – kako se  borbenoj/ratnoj mornarici ne bi odvlačila pozornost od biti svog postojanja, na policijske, ekološke, ribolovne, migracijske, carinske, ostale granične, sigurnosne, protupožarne, civilne i druge poslove.

Pogleda li se Dugoročni plan razvoja OS RH 2015. – 2024., on je katastrofalan za HRM jer se daje prednost neborbenim zadaćama, a prema realiziranom nema pokrića ni za borbene, a niti za neborbene. Od napisanog gora je samo provedba jer ni zapisani sitniš nije realiziran. Od 10 godina tog DPR-a ostale je još nešto više od tri pa će se možda nešto i napraviti. Evo kratke inventure neučinjenog, a planiranog:

Od 2015. -2017. godine: Od pet planiranih obalnih ophodnih brodova (OOB) Mornarici je isporučen  jedan. Od modernizacije  radarskog sustava „Enhenced Peregrine“ nema ništa. Do 2017. trebalo je započeti opremanje Mornarice s dva lovca mina (LM) – ni od toga zasad nema ništa. Zamjena tri radara GEM 2050XC – također ništa.

Do kraja 2020. godine: Trebalo je završiti s opremanjem i uvođenjem u operativnu uporabu obalnih ophodnih brodova. I dalje je u HRM samo jedan brod. Završiti s opremanjem i uvesti u operativnu uporabu dva lovca mina. Nažalost nema niti jednog. Nastavak zamjene radara GEM 2050 XS – ništa. Modernizacija senzorskih, oružnih i pogonskih sustava RTOP-11 i 12 – nema ništa, jer zamjena po dva motora s motorima istog tipa nije modernizacija već održavanje. Opremanje i rekonstrukcija RTOP-41 i 42 za operacije presretanja na moru – jako čudan zahtjev koji govori o tome kako i ovo malo potencijalno borbenih brodova naginje prema zadaćama obalne straže. Rekonstrukcija i opremanje broda SB-73 „Faust Vrančić“ za ekološke operacije; Uređenje i opremanje tehničke radionice; Opremanje poligona za borbenu otpornost broda; Opremanje Središta za  ronilačku obuku; Opremanje mornaričke taktičke vježbaonice. Opet ništa!

U ovom dijelu smo vidjeli i dugo očekivanu riječ operacija. Konačno se pojavila, istina kao ekološka. Nažalost, nema pomorskih, površinskih, protupodmorničkih, podmorničkih, minskih, protuminskih operacija, operacija za kontrolu mora, operacija za osporavanje kontrole mora, operacija zabrane pristupa teritorijalnom moru. Na žalost, kreator DPR u konačnici je u pravu, jer je „mornarica svedena na ostatke ostataka“ pa nije u stanju provoditi operacije. Pa tko će ih onda provoditi.? Možda naši saveznici, strateški partner ili susjed – ali u čiju korist? Ako i to ne bude, tu je „naša povijesna snalažljivost“. Uvijek je moguće izgraditi desetke splavi i na njih ukrcati, tenkove, transportere, haubice i minobacače pa rastjerati nemile dušmane.

Do kraja 2024: Za zadnje razdoblje ostaje nada. U planu je opremanje polovnim izvanobalnim ophodnim brodom. Uz najbolju želju teško je zaključiti što se pod tim podrazumijeva. Je li to ophodni/patrolni brod mornarice (borbene flote) ili obalne straže? Je li to brod klasične forme ili nešto slično „Faustu Vrančiću“? Polovnih, u dobroj kondiciji izvanobalnih ophodnih brodova na tržištu praktički nema. To su brodovi koji se rabe do krajnjih mogućnosti. Nama treba pravi borbeni brod za najteže ratne zadaće u klasi multifunkcionalne korvete s protubrodskim i sposobnostima protiv kopna, protupodmorničkim, protuzrakoplovnim/proturaketnim sposobnostima ili pak namjenski brodovi deplasmana od stotinjak do 1.000 tona, što zavisi o ambicijama glede protupodmorničkih (PPd) sposobnosti. Za zadaće obalne straže – pored OOB – treba nam veći broj brodica dužine do dvadesetak metara, izvanobalni ophodni brodovi slični „Faustu Vrančiću“, te ugovorna, pričuvna i dragovoljačka komponenta. Zadaće  obalne straže ne trebaju biti isključiva briga mornarice, oružanih snaga i ministarstva obrane, osim u mjeri njihove uloge u ratu. Nadajmo se da je pokrenut proces opremanja novim protubrodskim raketama i da odgovorne osobe znaju gdje će te rakete instalirati. Kao zadaća najmanjeg prioriteta navedeno je opremanjem pučinskim remorkerom. Da, svakako to nam treba i ne samo jedan, jer moramo biti spremni poduzimati potrebne radnje u našem Isključivom gospodarskom pojasu (IGP).

Prošireni idejni projekt hrvatske korvete nove generacije (OPV/Corvette BIS 91), Marine and Energy Solutions DIV

Nada zadnja umire, ali se je opravdano pribojavati nastavka iste prakse, posebno kada se kaže kako se ne može ništa nabavljati jer nije izrađen novi DPR. Opet mazanje očiju jer postoji važeći DPR, a što se Mornarice tiče – njegova je realizacija skromna i nudi puno prostora za  opremanje kao što su: modernizacija topovnjača, nabava protubrodskih raketa, minolovaca, radara na obali i otocima, poligona, vježbaonica, itd. Što se tiče HRM, trenutno važeći DPR nije niti sjena prethodnog DPR. Jedina im je sličnost što ni u prethodnom od planiranog nije napravljeno ništa ili skoro ništa, a od glavnih projekata trebalo je nabaviti četiri mornarička izvanobalna ophodna broda (NOPV),  tada obalna straža nije postojala, modernizirati topovnjače RTOP-11, 12 i 21, a protubrodske rakete RBS-15 kvalitetno remontirati ili ih pak kroz modernizaciju dovesti na raznu Mk2.

Većina ovoga je prošlost pa najviše što se može učiniti je izvući pouke za budućnost. Katastrofalne pogreške NATO od raspada SSSR i aktualna događanja uz kvalitetnu analizu mogu biti i za nas jako poučni. Naravno, to ne mogu raditi ljudi koji sve svoje intelektualne sposobnosti uprežu u napor kako pogoditi „vizije“ nadređenog. Tu mora djelovati slobodni kritički um s logičko-analitičkim promišljanjem, koji ne pati od autoriteta funkcije i jedini su mu autoritet istina, znanje i vizionarski pogled u budućnost. To su ljudi koji poput mitskog grčkog boga Aresa vide iza brda. Ujedno, zapovjedništvo mornarice se ne smije zamarati svakodnevnim poslovima obalne straže. I u ovoj organizaciji obalnoj straži treba dati punu samostalnost u provedbi zadaće suglasno godišnjim smjernicama. Nadzor se podrazumijeva.

Zašto smo tu gdje jesmo?

Iskonska zadaća hrvatske ratne mornarice je pripremiti se i kad zatreba – obraniti naše more i našu obalu, bez obzira koliko situacija bila teška. Bez našeg mora i naše obale nestala bi nam i država i nacija, a narod i onako nestaje. Istina, teže je ne činiti ono što trebaš a ne znaš, od onoga što misliš da znaš. Puno je lakše živjeti bez prihvatljivog rizika, a šefu si drag jer ne zanovijetaš, i novaca ti nikad ne fali. Jasno, nije se lako upustiti u izgradnju borbenih sposobnosti, danas praktički od nule. Naravno, to ne može učiniti niti jedan ministar obrane, načelnik GS OSRH ili zapovjednik grane za vrijeme svog mandata. To je posao od dvadesetak pa i više godina, a pored ozbiljne političke odluke nužan uvjet je da odgovorna osoba u dolasku nastavlja tamo gdje je stigla osoba na odlasku. Dugoročna vizija flote je u vremenskom okviru ne kraćem od 30 godina. Desetogodišnji flotni plan je čvrsta odluka realizacije podržana ljudskim, materijalnim i financijskim resursima. Plan podrazumijeva kvalitativno, kvantitativno i financijsko praćenje, poduzimanje potrebnih mjera i stalno ažuriranje. Koliko se nabrojenom pridaje važnost vidi se i u (ne)ažurnosti aktualnog DPR, kojeg je trebalo ažurirati najkasnije do kraja 2019. Što radi MORH i zašto su ministri zaštićeni kao plemenite zvijeri u šumi?! Možda upravo zato što sve čine kako bi udovoljili šefu umjesto da odgovaraju za svaku neutrošenu a odobrenu kunu, i za svaki planirani a nerealizirani projekt. Nažalost, oni su najprije vojnici stranke/partije, a tek onda ministri odgovorni za resor koji bi trebali voditi u dobroj vjeri, na ponos i korist kako hrvatskog naroda tako i hrvatske države. Uštede na kraju godine postale su plus, umjesto da se odgovara zbog nerealiziranih projekata.

Tehnički i tehnološki smo na dnu kace, to je bar jasno. Još manje smo svjesni i da smo mornaričku infrastrukturu doveli na jako nisku razinu. Naime, infrastruktura na obali i otocima je devastirana i predana lokalnim zajednicama koje ne znaju što bi s tim ili se prema istoj ponašaju nedomaćinski. Luke posebne namjene, maskirni vezovi, plutače za vez ratnih brodova i podzemne luke za brodove su devastirane od sjevera do juga. Brodograđevni i remontni kapaciteti su nestali. Ono što još imamo opremljeno je zastarjelom opremom i bez potrebnih kompetencija. Nema Brodarskog instituta, nema brodogradilišta u Kraljevici, nema BSO u Splitu, nekad u državnom vlasništvu remontno brodogradilište u Šibeniku u stranom je vlasništvu, nema Instituta pomorske medicine. Mornarički elektronski zavod degradiran je u Pomorski centar za elektroniku, a sada ne da nije centar nije ni „periferija“. Nestala je proizvodnja za mornaričke potrebe u „Končaru“ i u nekadašnjem RIZ-u, itd. Nema znanja, nema tehnologije, nema inženjerskog umijeća, nema prateće industrije. Vodi li sve ovo u opće neznanje, suvremeno ropstvo i nestanak suverene nacije? Bože, oprosti nam jer ne znamo što radimo!

Veliki problem je gubljenje ljudskih sposobnosti. Naši časnici/časnice, ti krasni ljudi, jednostavno nemaju na čemu, nemaju od koga i nemaju gdje naučiti ono što bi zahtijevao budući rat na moru. Iako postoji žal zbog mnogo pogrešnih odluka, od jadikovki nema nikakve koristi. Za izvući korist moramo shvatiti vlastite pogreške. Valjda je jasno kako je po svom zemljopisnom položaju Hrvatska pomorska zemlja, a na nama je učiniti sve kako bi bila i pomorska država. Svakako, na samom vrhu je kvalitetna, sveobuhvatna i dugoročna, državna pomorska strategija. Dio te strategije je pomorska obrambena strategija usklađena u svim segmentima pomorskih djelatnosti. Za sve je odgovorna vlast i to što je viša razina – veća je i odgovornost. Hrvatska ratna mornarica treba i mora biti na čelu u pomorskom obrambenom segmentu u miru dok se vrše pripreme, i u ratu kada se na moru ratuje u ime državne, na korist države i naroda. Svakako, ne ovako sputana i na marginama obrambenih prioriteta, neshvaćena i ponižena unutar MORH i OS Republike Hrvatske. Ako želimo mornaricu u miru sposobnu za zaštititi vitalne državne interese na moru, a u ratu ih obraniti, nužno je promijeniti odnos prema njoj. Mornarica mora dobiti svoj dio proračuna s kojim će  sama upravljati i za to biti odgovorna sukladno usvojenim ciljevima i planovima razvoja od dugoročnih do kratkoročnih. Vrijeme od rata na ovamo nas uči da kad se donese zajednički DPR bez jasne financijske podjele po granama, a sva ovlast ostaje na MORH-u i GS, kolo vode dužnosnici, generali i razni birokrati u MO i GS OS RH, a ne admirali. Admirali su gurnuti u stranu, u publiku i od njih se očekuje aplaudiranje, inače…

Nužna sredstva

Suvremene mornarice bez obzira na veličinu imaju tri sastavnice pomorske moći/snage – to su flota, kopnena pomorska komponenta/obalna obrana i mornaričko zrakoplovstvo. Zbog ove treće komponente potrebno je razjasniti je li u Republici Hrvatskoj Hrvatsko ratno zrakoplovstvo grana OS RH ili tek rod Hrvatske kopnene vojske. Kako je opremljeno, ustrojeno i kako se ponaša, rekao bih da je ovo drugo. Nabava novih borbenih zrakoplova nudi i mornaričku ulogu. Naravno da to ima korijene u prošlosti kad se zračne snage vojske izdvojilo u zasebnu granu – zračne snage. Suprotno tome, mornaričko zrakoplovstvo ostalo je u mornarici. Prije toga oružane snage su činile vojska i mornarica. Danas i slabije opremljene mornarice u svom sastavu imaju protupodmorničke, protubrodske izvidničke i transportne helikoptere, izvidničke avione i već dulje vrijeme bespilotne letjelice različitih namjena. To su za mornaricu nužna sredstva. Naravno, mogu biti i u zrakoplovstvu ako se razvija kao grana i oprema odgovarajućim sredstvima. Ako su ustrojbeno u zrakoplovstvu, operativno moraju biti odgovorni mornarici. Od uključeno Austrougarske do isključno Republike Hrvatske mornarica na ovim prostorima imala je svoje zračne snage kao dio mornarice, ili barem namjenske snage u sastavu ratnog zrakoplovstva.

Ono što mornaricu čini mornaricom je flota višenamjenskih i specijaliziranih ratnih brodova. Iako to mnogi ne prepoznaju i trpaju sve u rod pomorstvo kao nasljedstvo iz bivše JRM, mornarica ima prirodne rodove suglasno opremi, načinu uporabe, prostoru i prijetnji s kojom se mora obračunati. To su sadržaji pomorskog ratovanja – površinsko, podmorničko, protupodmorničko, protuzrakoplovno i proturaketno, minsko, protuminsko, elektroničko i protuelektroničko, kibernetsko. Prema ovim sadržajima, mornaričkim rodovima treba školovati i uvježbavati časnike, dočasnike i mornare. Pitanje je kako? Materijalna osnova skoro pa da ne postoji. U borbenom sastavu nemamo adekvatne brodove i podmornice sa suvremenom opremom, a nema ni namjenskih školskih brodova, taktičkih vježbaonica, vježbališta za borbenu otpornost broda. Način školovanja je neadekvatan, a osnivanje sveučilišta je bacanje novca u korist ostvarenja u najmanju ruku čudnih ambicija. U Mornarici je ključna institucija Središte za obuku, taktiku i doktrinu – gdje se provodi specijalističko školovanje i obuka, stvara taktika, određuje i usvaja doktrina. Kada bi dobili najveće lumene s najboljih hrvatskih visokoškolskih ustanova iz STEM područja na brodove ne bi imali nikakve koristi već samo štetu jer bi bez vrhunske mornaričke obuke bili od male korisni, a niska razina tehnike bi takve ljude maksimalno demoralizirala i bacila u depresiju. Uz svu kratkovidnost, ti naši kreatori sustava školovanja kreirali su nove znanstvene grane i eto – sad imamo vojnu nautiku, vojno brodostrojarstvo, itd. Ovdje žalosti i poslušnost znanstvene zajednice koja za „Judine škude“ rasprodaje znanstveno načelo dokazivosti, pa čak i zdrave logike. Bilo bi bar korektno  objasniti što je to „vojna nautika“, možda koristi druge zvijezde za astronomsku navigaciju, ili pak ostalim ljudima od mora nepoznate stvari – a nautika ili navigacija je jednostavno  plovidba od točke „A“ do točke „B“.

Ono na čemu počiva flota, temeljna pomorska komponenta, jesu brodovi i podmornice. Da, skupe su to igračke, a nitko nema pravo dati hrvatskim mornarima ništa manje od izvrsne kvalitete. Obzirom koliko more doprinosi hrvatskom BDP i što općenito znači, značilo je i značiti će u budućnosti ma tko bio na njegovim obalama, snažna pomorska snaga je neophodna za njegovu obranu. Jasno je kako bi kapitalni brod trebao biti višenamjenska korveta. Ne treba se zanositi nekim „polovičnim“, potencijalno katastrofalnim izmišljanjima nekakvih izvanobalnih ophodnih brodova za zadaće obalne straže koji će se – ako to zatreba – dodatno naoružati. Vrijedi se zapitati vide li zagovornici takvog rješenja svoje sinove ili kćeri u pomorskom boju?! Postoji i drugi način – izgraditi korvete sa skromnom opremom i smanjenom posadom pa je po potrebi opremiti u ratu. To je skupo jer možda nikad ne zatreba dodatno opremanje. Ipak, to je manji problem. Glavni je problem kako obučiti i uvježbati posade. Znači dio brodova – bar 50 posto – treba u potpunosti biti opremljen, a kritična oprema za opremanje u skladištu. Izgradnja flote u ratu postala je praktički nemoguća, posebice u malim državama s nedostatnom znanstvenom, tehničkom i tehnološkom infrastrukturom.

Što dalje?

Prestanimo se igrati „Potemkinovih sela“ i počnimo graditi flotu za rat, a mirnodopske zadaće prepustimo drugima, drugačije se organizirajmo i uzmimo novac koji nam se nudi iz fonda naše EU. Čelni ljudi mornarice i visoki mornarički časnici, ma gdje bili, imat će i previše posla ako se uhvate u koštac s izgradnjom ratne flote. Nisu to samo brodovi i podmornice, to je infrastruktura, školovanje i obuka, doktrina i taktika, domoljublje, i još puno toga. Onih koji bi htjeli naše more, po mogućnosti bez nas, ima više od jednog i to nikad ne smijemo zaboraviti.

Ako se u kratkom razdoblju nema mogućnost nabave korveta, ne treba stajati skrštenih ruku već na temeljima postojeće dokumentacije za RTOP-11, RTOP-21 i VPBR-33 izraditi poboljšane projekte – sukladno novim spoznajama i taktičko-tehničkim potrebama žurno pristupiti izgradnji pomorskih snaga za površinsko ratovanje, a nakon toga i za protupodmorničko. Nije sramota posegnuti u prošlost. Dovoljno je pogledati od kada i od kojih projekata vuku korijenje najsuvremeniji brodovi najmoćnijih flota svijeta, deplasmana od stotinjak tona pa do grdosije od preko 100.000 tona.

Brodovi i podmornica, naše intelektualno vlasništvo s razvojnim potencijalima

Ako se već dotičemo doktrine, koja je u velikoj mjeri ovisna o tehnici i tehnologiji, dobro je znati da će u suvremenom ratu poglavito s nadmoćnijim neprijateljem na današnjem stupnju razvoje teško preživljavati sve što se kreće kopnom, što leti i što plovi. Svemirsko oružje je još uvijek znanstvena fantastika. Ono što imamo i moglo bi biti presudno je podmorje gdje bi trebale ploviti naše podmornice. S njima bi mogli osporiti neprijateljsku kontrolu mora, izolirati određena područja i ostalim snagama osigurati lakše preživljavanje. Naša velika geostrateška prednost su naši otoci s kojih bi kopnena pomorska komponenta mogla biti presudna i prevaga na našu stranu. Prisjetimo se Viškog boja. Ne trebamo odbaciti sve što je bilo prije nas. Ako nekoga već iritira podsjećanje na bivšu državu, gdje smo upravo mi bili glavni dio mornarice, neka se vrati u vrijeme Austrougarske ili – ako ni to ne želi – neka napregnu vijuge i pročita svjetske klasike pomorske misli. Za kopnenu pomorsku komponentu toplo preporučujem francuskog admiral Raula Castex-a (Raoul Victor Patrice Castex, 27. listopada 1878. – 10. siječnja 1968.). U knjižnici u Lori bio je ćirilični prijevod iz 1933. Naravno, ne na hrvatskom jeziku. No, znajući prošlost ipak je lakše odgovoriti na sadašnje izazove i proniknuti u budućnost.

Hrvatska ratna mornarica mora biti dobro ukomponirana oružana sila spremna za najteže i najsloženije ratne zadaća. Kako bi to bila, mora imati flotu brodova i podmornica, obalnu obranu i zračne snage u mornarici ili namijenjene mornarici u ratnom zrakoplovstvu. Pored svega, ratni brodovi simboliziraju državu vijući nacionalnu zastavu, a na otvorenom moru, na moru i u lukama drugih država su dio diplomacije, kroz povijest poznate kao pomorska ili mornarička. Zar nije lijepo, i ne čini li nas ponosnim, kad i s ovako ostarjelim i ne baš primjerenim brodovima naši mornari ponosno plove Mediteranom svjedočeći našu tisućljetnu sljubljenost s morem i mediteranskom civilizacijom?! Ipak, tom tisućljetnom opstanku na obalama Jadranskog mora moramo ojačati korijenje i udahnuti novi i snažniji život. Trideseta godišnjica od ustrojavanja moderne HRM je krajnje vrijeme za to.

*gost autor: Zdravko Kardum; bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini

Švedski ministar obrane Peter Hultqvist predstavio je prije 10-ak dana Vladin prijedlog novog obrambenog plana za Švedsku. Dokument nazvan “Totalna obrana 2021.-2025.” (Totalförsvaret 2021.–2025.) predviđa veliki porast proračunskih izdvajanja za obranu, te masivno novo opremanje Oružanih snaga, kao i snaga civilne obrane. U razdoblju od 2021.-2025. godišnji bi proračun trebao rasti za dodatnih 79 milijardi švedskih kruna, što će u usporedbi proračuna za 2014. i onog za 2025. dati porast od 85% na usporedbi godišnjih razina obrambenih financija. Kako je kazao ministar Hultqvist, “ovo je najveći porast obrambenih sposobnosti u postotku sve tamo od ranih 1950-ih. To će biti signal švedskom narodu, ali i signal našim partnerima i našem regionalnom okruženju“. U novim obrambenim dokumentima po prvi put su navedeni i tzv. “esencijalni sigurnosni interesi” (Väsentliga Säkerhetsintressen – VSI) u opremanju. Konkretno, radi se o dva osnovna vojna projekta modernizacije koji će sami za sebe do 2032. koštati ukupno oko 180 milijardi SEK. Riječ je o: (1) dovršetku novih podmornica projekta A26, te (2) uvođenju u službu novih borbenih aviona Gripen E/F. Ovi strateški projekti su po prvi put odvojeno prikazani u obrambenim proračunima i ukupno će na njih otići oko 15% sredstava namijenjenih obrani.

Ovaj Vladin prijedlog, koji je 15. listopada otposlan pred švedski parlament (Riksdag), rezultat je sporazuma vladajućih stranaka. No kad se uzme u obzir obrambeni proračun koji aktualne 2020. iznosi oko 60 milijardi SEK, a koji bi 2025. trebao biti 89 milijardi, već je sada jasno da novaca za sve planove u ovom računu nema dovoljno, te da će se nakon 2025. godine morati dogovarati dodatne financijske injekcije ne bi li švedska obrana bila ono što švedske politika i vojska žele.

Jačanje po pojedinim granama

Švedske OS i snage visoke spremnosti na Baltiku (Photo: Joel Thungren/Swedish Armed Forces)

Predložene promjene obuhvaćaju veliku dogradnju vojnog sektora koja će obuhvatiti i uspostavu novih postrojbi, jačanje kibernetičke i informacijske obrane, te udvostručavanje godišnje kvote ročnika. Obrambenih postav švedskih Oružanih snaga bit će ojačan, među ostalim, dodavanjem dviju brigade Kopnene vojske – jedne oklopne (ukupno 3. u Švedskoj), koja bi trebala biti stacionirana oko mjesta Lund, i jedne reducirane mehanizirane koja bi trebala biti raspoređena u obranu grada Stockholma. Pri tome treba imati na umu kako brigada OS Kraljevine Švedske broji između 4.000 i 5.000 vojnika. Uz to, misli se bitno ojačati topništvo (gotovo utrostručiti broj oružja), a od 2022. uspostavit će se i 5 lokalnih obrambenih bojni specifične namjene, s otprilike 800 ljudi svaka. One bi trebale svoju operativnu sposobnost dostići nakon 2025. godine. Jedna od tih bojni bit će dodana na strateški važni otok Gotland na Baltiku, i ona će biti ojačana te mehanizirana. Još po dvije bojne trebale bi biti nanovo uspostavljene na zapadu Švedske, u regijama Svealand i Norrland. Njihova će zadaća biti osiguravanje transportnih ruta prema Norveškoj, otkuda Švedska očekuje dolazak strane vojne pomoći u slučaju nužde.

Usporedba podmorničkih klasa švedske proizvodnje (Photo: SAAB)

Što se tiče Švedske ratne mornarice, od njenih aktualnih 7 korveta njih 2 se planira modificirati u periodu od 2021.-2025., a još će 2 biti zamijenjene u periodu 2026.-2030. Uz to, brodove se misli opremiti novim naprednijim mornaričkim raketnim sustavima, kao i novom protuzračnom obranom. Broj operativnih podmornica biti će povećan od sadašnjih 4 na 5. To će se provesti zadržavanjem u službi 3 podmornice klase Gotland, dok će preostala jedna podmornica klase Södermanland biti u službi zamijenjena s dvije nove podmornice klase Blekinge. Riječ je o modernim podmornicama programa A26 koje gradi tvrtka SAAB u specijaliziranom brodogradilištu Kockums. Taj strateški važan dio švedske brodograđevne infrastrukture je 2014. godine prešao iz ruku njemačkog koncerna ThyssenKrupp u ruke švedskog SAAB-a, gdje čini SAAB Bussinnes Area Kockums (SAAB Kockums). Pored svega toga, za obranu zapadne obale Švedske bit će uspostavljena jedna amfibijska bojna u Göteborgu. Ova je luka iznimno važna za švedsku sposobnost primanja međunarodne potpore, a to je ilustrirao i ministar Hultqvist riječima: “Göteborg ima najveću luku u nordijskoj regiji i vrlo je strateški važno područje.”

JAS 39 Gripen E

Švedsko Ratno zrakoplovstvo trebalo bi zadržati dosadašnjih 6 eskadrila borbenih aviona. Pritom njih 2 će i do 2030. te nadalje biti opremljene lovcima Gripen C/D, podignutima na konfiguraciju MS20, sa sposobnošću korištenja raketa zrak-zrak Meteor i vođenih bombi GBU-39 (Small Diameter Bomb). Ovi obrambeni planovi predviđaju nabavu novih senzorskih paketa za Gripen C/D, kojima bi se zamijenila već dotrajali izvidnički podvjesni kontejneri SPK-39, i nove rakete zrak-zrak. Uz to, ministar Hultqvist je ponovo najavio i planove opremanja Zrakoplovstva novim raketnim oružjem dalekog dometa, sposobnim gađati ciljeve na kopnu. Takvo bi naoružanje uvelike otežalo posao svima onima koji bi razmišljali o napadu na Švedsku, a pružilo bi i sposobnost izvođenja udara na ciljeve u Rusiji – no ministar se ipak suzdržao ikakvih detalja konkretnijeg korištenja takvog oružja. Uvođenje nove verzije Gripena, model E/F, očekuje se nakon 2025. i postupno će tim lovcima biti opremljene 4 švedske eskadrile. Tih do sada 60 naručenih lovaca Gripen E/F za švedsko Ratno zrakoplovstvo sačinjavat će dio borbene snage koju nadležni sada procjenjuju na ukupno do 100 Gripen lovaca. Obrambeni dokumenti koji dolaze pred Riksdag trebali bi ujedno objaviti i ponešto o budućoj tehnološkoj i operativnoj suradnji Švedske s Finskom ako ta država odabere novi Gripen na svom HX-programu izbora novih borbenih aviona.

Ukupno gledano, sve ove nabave nove tehnologije i uspostave novih vojnih postrojbi trebale bi dovesti do povećanja švedskih Oružanih snaga od sadašnjih ukupno oko 60.000 pripadnika (uključujući civilne zaposlenike i pričuvu) na ukupno oko 90.000 pripadnika oko 2030. godine. Da bi se pomoglo popuniti sva ta nova radna mjesta u obrani, planira se povećati i broj osoba na obveznom služenju vojnog roka s oko 4.000 koliko ih je služilo 2019. na oko 8.000 godišnje od 2025. godine nadalje.

Smisao promjena

Ministar obrane Kraljevine Švedske Peter Hultqvist

Te promjene u vojnim aspektima obrane, kao i paralelno predstavljene dogradnje sustava civilne obrane, koje je obrazlagao švedski ministar unutarnjih poslova Mikael Damberg, stavljaju fokus na osposobljavanje Švedske da izdrži sigurnosno-političku krizu u trajanju od 3 mjeseca. Naime, po švedskim pretpostavkama, toliko vremena treba da državi u pomoć priskoče saveznici. “Koliko dugo možete izdržati u krizi ili konfliktnoj situaciji ovisi kompletno o tipu situacije o kojoj govorimo. No, naša je ambicija biti mnogo bolji nego što smo danas. I zbog toga tu alociramo ova enormna sredstva. To će utjecati na Zrakoplovstvo, Mornaricu i Kopnenu vojsku, kao i na snage Totalne obrane sa svojim civilnim dijelom“, istaknuo je ministar obrane Hultqvist.

Švedski vojnici u ophodnji na Gotlandu (Photo: Antonia Sehlstedt/Försvarsmakten)

Početkom 21. stoljeća Švedska je bila posebno zapažen primjer rastakanja obrambenog sustava u obliku svojevrsne “mirovne dividende”, što se promijenilo odlukama Riksdaga (parlamenta) 2015. godine. Postupno se krenulo u velike promjene, počelo se povećavati obrambeni proračun, ponovno nabavljati vojnu tehniku, a nanovo je uvedeno i obvezno služenje vojne obveze. Daljnji koraci ovih promjena traže masivna novčana sredstva i bili su vrlo žestoko raspravljanom političkom temom tijekom prošle zime. Neslaganja na švedskoj političkoj sceni oko točnih okvira plana “Totalna obrana 2021.-2025.” bila bi i mnogo vidljivija da se nisu našla temeljito zasjenjena korona-krizom. Naime, prošle zime bilo je ustanovljeno da nedostatno planirano odvajanje novčanih sredstava dozvoljava provedbu tek oko pola planiranih programa naoružavanja. U svibnju ove godine to je preraslo u pravu krizu na razini velikih političkih stranaka i tek krajem ljeta – pred početak proračunskih rasprava – ovaj je problem politički riješen. Tada je postalo jasno da će sektor obrane dobiti u ovoj godini dodatnih 13 milijardi SEK i to je usuglašeno na razini vladajuće koalicije, koja se nada i široj potpori u parlamentu. Dok oporba načelno podržava ove obrambene reforme, još nisu sigurni da će i zaista glasati za njih u parlamentu. Razlog za oklijevanje nalaze u traženju dodatnih informacija o planiranom utrošku novca u periodu do 2030., te propitivanju balansa između operativnih postrojbi i sustava potpore, budući da se zalažu za dugotrajnu održivost Oružanih snaga. Posebno ih brine da bi naglasak na investiranje u borbene postrojbe mogao biti praćen izostankom razvoja odgovarajuće potpore, što je loša opcija na koju su do sada već upozoravale i same švedske Oružane snage.

Nakon što smo definirali stanje u prostorima nekoliko konkretnih „Uskih mora“, vrijeme je da se pozabavimo i izazovima koje takvi prostori stavljaju pred mornaričke snage i njihove zapovjednike. Za detaljnije razmatranje vrlo složenog pomorskog ratovanja u uskim morima potrebno je razmatrati barem tri zasebna, a istovremeno povezana i međusobno ovisna sadržaja. To su: (1) površinsko ratovanje (djelovanje), (2) proturaketna i protuzrakoplovna obrana (PR i PZO) i (3) podmorničko-protupodmorničko ratovanje (djelovanje).

Široj čitalačkoj javnosti, pa i onima koji sebe smatraju dobrim poznavateljima pomorskog ratovanja i općenito mornaričke tehnike, taktike i doktrine, često je najmanje poznato podmorničko-protupodmorničko ratovanje. Ono je i najsloženije jer se krucijalni dio odvija ispod morske površine na različitim dubinama, od neposredno ispod površine do samoga dna. Sadržaji će ovdje biti ukratko obrađeni s blagim težištem na protupodmorničkom ratovanju.

Površinsko ratovanje

Gledano s povijesnog aspekta, to je najstariji i ljudima najbliži sadržaj. Stari sadržaj s jasnim strateškim ciljem koji se ne mijenja stoljećima, a to je – imati morski prostor pod vlastitom kontrolom i s mora nadzirati te u konačnici prisvojiti kopno druge države i/ili naroda. Ipak, doktrina i taktika ratovanja se mijenjaju ovisno tko je s druge strane, kakav je odnos snaga te dostupnosti suvremenih sredstava ratovanja. Nigdje u tako složenim uvjetima ne propituje se odnos moći mora i kopna kao u pomorskom ratovanju u uskim morima. Ako se želi na ozbiljan način propitati taj odnos, s ciljem da se bar malo rasvijetle problemi i smanji neizvjesnost, treba se iznova podsjetiti radova anglosaske (admiral Alfred Thayer Mahan) i kontinentalne (admiral Raoul Victor Patrice Castex) škole. Tu su i danas stalna propitkivanja odnosa mora i kopna. To je posebno aktualno u kontroli mora bliže kopnu i odnosa među flotama najvećih i najmoćnijih mornarica svijeta u Indijskom i Tihom oceanu, a sve više i u prostoru Arktika. Težište pomorskih sučeljavanja na globalnoj razini napušta stari dobri Mediteran, ali tu i dalje ostaju ne manje opasni regionalni pretendenti za dominacijom. Zahvaljujući modernom raketnom naoružanju i sposobnosti zrakoplova, helikoptera i bespilotnih letjelica, uvijek prisutnih brodova (te više od stoljeća i podmornica), usko more može postati teatar primjene najnaprednijih tehničkih dostignuća u destrukciji mira i ljudskog spokoja, a u konačnici i opstanka države, pa i naroda. Neke države bez mora je teško i zamisliti – jedna od njih je i Hrvatska.

Mogući brodovi i raketni obalni sustavi uskih mora

Suvremeno topničko oružje na brodovima klase fregata, kalibra 127/130 mm, već danas računa s dosezima od stotinjak kilometara. U ovakvim prostorima veliku ulogu mogu imati raketni i topnički sustavi obalne obrane. Suvremenim raketnim oružjem malog dosega (do 1.000 km) moguće je gađati ciljeve s jedne obale ne samo na drugoj obali, nego i duboko u teritoriju države na suprotnoj obali, pa i dalje. Za Jadransko i Baltičko more to je moguće i raketama puno kraćeg efikasnog dosega jer je najveća širina Baltičkog mora 193 km, a Jadranskog mora na jugu između Bara i talijanske obale oko 315 km. Brodovima naoružanim sličnim raketama dubinu udara moguće je i povećati. Za površinska, prije svega protubrodska djelovanja u ovim morima nisu neophodni veliki brodovi. Znamo da su na Baltiku i Jadranu u bliskoj prošlosti u velikom broju bili brodovi deplasmana nekoliko stotina tona, a na Crnom moru načelno nešto većeg deplasmana. Suvremeni protubrodski raketni sustavi bez većih problema prekrivaju cijele površine takvih mora, a neki od njih su napredniji pa mogu gađati i točkaste ciljeve na kopnu. Istina, postoje neke zabrane prodaje trećim zemljama raketa dosega preko 300 km, ali kao što se zna – toga se mnogi ne pridržavaju i nije neki problem nabaviti i takve rakete ili im uz pomoć isporučitelja „sam“ povećati doseg. Avionima, helikopterima i besposadnim letjelicama prostori ovih mora (poglavito Jadranskog i Baltičkog) ne predstavljaju nikakav problem. Mali brzi brodovi unutar nekoliko sati mogu biti pod obalom druge strane. To su prije svega obalni sustavi s raketama koje se efikasno mogu uporabiti protiv brodova, ali i protiv ciljeva na kopnu. Svjedočimo naglom razvoju krilatih i balističkih raketa (malog dosega, do 1.000 km) i srednjeg dosega (od 1.000-5.500 km). Glede zabrane tih raketa, raskinut je ugovor nekad sklopljen između SAD i SSSR – koji je, istini za volju, imao nepremostive nedostatke jer ga se ostale države nisu morale pridržavati. Razvojem raketa neopravdano je zanemaren razvoj obalnog topništva. Jedini suvremeni sustav obalnog topništva je ruski samovozni sustav „Bjereg“ (САУ «Берег») u kalibru 130/127 mm. Poradi povećanja točnosti  gađanja sve efikasnije su i haubice, inače razvijene za potrebe kopnenih snaga. U obrani obale od napada s mora koriste se i morske mine. To je oružje siromašnije i inferiornije strane. Protiv tog „jeftinog“ oružja uvijek su superiorniji i nadmoćniji suparnici. Rakete, kao i torpeda za površinsko ratovanje, mogu biti raspoređene na brodovima, podmornicama, avionima, helikopterima, besposadnim letjelicama, i svakako na kopnu.

Mogući brodovi i raketni obalni sustavi uskih mora

U uskim morima zbog malih udaljenosti susjednih, protivničkih i u konačnici neprijateljskih obala, vrijeme je stalno kritični čimbenik uspješne obrane. Zbog toga nemjerljivu važnost ima obavijesno-motriteljski sustav morske površine, zračnog i podmorskog prostora. Sustav treba i mora biti jedinstven za cjelokupni državni prostor, osmišljen kao samostalna i funkcionalna cjelina bez obzira na moguće okolnosti, te istovremeno uvezan u saveznički obavijesni sustav. Na moru, u vrijeme mira i rata, važnu ulogu moraju imati brodovi i zrakoplovi obalne straže, profesionalne i dragovoljačke, te ostalih subjekata na moru. Jasno, ovdje se radi o jednoj dimenziji više u odnosu na kopno. U uskim morima obalna konfiguracija može donijeti veliku prednost, u nekim slučajevima i presudnu. Ako postoje otočni nizovi ispred kopnene obale – to je dodatna prednost. Viški boj je primjer kada relativno slabija flota s jakom obalom može pobijediti tehnički nadmoćniju flotu. Pored svega, nikako ne treba zaboraviti često odlučujući čimbenik – a to je odlučnost, uvježbanost i hrabrost časničkog te ukupnog sastava ratne  mornarice (flote i obalne obrane).

Tijekom Prvog svjetskog rata u uskim morima djelovali su i bojni brodovi s više od 20.000 tona deplasmana, a glavno oružje bilo im je topništvo velikog kalibra i relativno malog dosega. Danas su u Jadranskom i Baltičkom moru za površinsko ratovanje u mnogim situacijama dovoljni brodovi manji od 100 pa do 500 tona deplasmana, koji će djelovati združeno sa snagama s kopna i iz zraka. Brodovi, ili kako neki vole reći platforme, mogu biti relativno jeftini, ali oružni sustavi u razumnom dijelu moraju biti vrhunski. Glavni i moćni senzori često mogu biti i izvan broda naoružanog raketama ili torpedima, što nikako ne znači kako je brod bez ikakvih senzora. U uskim morima posredno gađanje ima prioritet, doprinosi iznenađenju i povećava vjerojatnost preživljavanja. Neće dugo proći pa će u pomorski boj brodovi ići s minimalnom posadom, a pojedine platforme i bez posade.

Proturaketna i protuzrakoplovna obrana

Raketni sustavi PR i PZO važnih objekata i prostora

Obrana od napada iz zračnog prostora (proturaketna i protuzrakoplovna obrana – PR i PZO) ima vitalnu važnost za preživljavanja i uspješno djelovanje brodova i važnih borbenih sustava na obali i otocima. To su točkasti, dobro branjeni i načelno skupi elementi pomorskog ratovanja. Upravo zbog kvalitetne PR/PZO suvremenih brodova i važnih elemenata na kopnu, obali i otocima – neprijatelj će preferirati raketne udare ne ulazeći zrakoplovima s ljudskom posadom u efikasnu zonu djelovanja brodskih i obalnih protuzračnih sustava sve dok ne smanji njihovu efikasnost i na prihvatljivu mjeru dovede rizik za vlastite zrakoplove. Nakon toga dolazi do uporabe jeftinijih oružja i prilaženja zrakoplova zadanim ciljevima.

Od velike važnosti za flotne snage su uređeni rajoni baziranja. Oni moraju biti branjeni s mora, kopna i iz zraka 24 sata dnevno iz dana u dan – jer upravo u njima se organizira odmor i oporavak posada, te revitalizacija važnih brodskih sustava, pa i brodova u cjelini. Pored klasične obrane, veliku ulogu ima elektroničko ratovanje u svim aspektima, od maskiranja preko obmanjivanja do ometanja, pa i fizičkog uništenja važnih sustava veze i zapovijedanja. Vlastite zrakoplovne snage i postrojbe PR/PZO na obali i otocima trebale bi biti u stanju osigurati lokalnu i vremensku prevlast u prostoru kako bi brodovi mogli izvršiti zadaću.

Brodski raketni sustavi PR i PZO

Mali površinski brodovi dizajnirani za uska mora imaju ograničene proturaketne sposobnosti za samoobranu. Moglo bi se reći da tek korveta deplasmana od oko 1.500 pa na više tona može primiti kvalitetnije sustave PR/PZO s dosegom i preko 30 km. Iz iznesenog se nameće zaključak kako bi mali brodovi slabijeg protivnika u uskim morima trebali djelovati energično u relativno kratkim vremenskim intervalima, ostavljajući malo vremena za djelovanje nadmoćnijem protivniku, prije svega iz zračnog prostora. Također moraju biti štićeni s vlastite obale i otoka – tek u rijetkim te izuzetno važnim situacijama i lovačkom zaštitom. Zrakoplovstvo može sudjelovati i u kreiranju kvalitetnog, te na protudjelovanje otpornijeg raketnog udara. To svakako nameće izazove u definiranju doktrinarnih načela i taktičkih postupaka te zahtjeva vrhunski obučene i slobodoumne zapovjednike.

Brodski topnički sustavi PR i PZO

Različitim krilatim i balističkim raketama malog dosega posebno je zasićeno Baltičko more, no ni ostala uska mora nisu suštinski drugačija. U ovakvim ambijentima veliki izazov je uspostava protuzrakoplovne i proturaketne obrane. Veliki su problem male daljine i velike brzine raketa – koje se kreću od visokih podzvučnih, preko nadzvučnih (supersoničnih), do u bliskoj budućnosti i hipersoničkih brzina. Protivnici će svakako nastojati tu prijetnju otkloniti kombinirajući  takozvane tvrde i meke načine djelovanje. Svakako bi najbolje bilo takve sustave eliminirati prije njihove uporabe ili pak raznim metodama suprotnoj strani onemogućiti nabavku istih. Kad su rakete lansirane onda ostaje borba s njima – i to u elektromagnetskom spektru, kroz razne načine ometanja i obmanjivanja, te fizičkog uništenja prije dolaska na cilj. Za efikasnu PR/PZO veliku važnost ima borbeno uređenje rasporeda vlastitih snaga i posebno važnih objekata. Fortifikacijsko uređenje jako je važno i ima dugu tradiciju na obalama Jadranskog, Baltičkog i Crnog mora.

Podmorničko-protupodmorničko ratovanje (djelovanje)

Za protupodmorničku borbu dalje od obale potrebni su i nešto veći brodovi, u prvom redu radi ograničenja efikasnosti podvodnih senzora (PEL/PEG) na malim brodovima. Veći protupodmornički (PPd) brodovi bili bi i „oslone“ točke zračnim PPd snagama. Za napad na podmornicu mogu se koristiti manji brodovi i borbeni sustavi s kopna (raketno-torpedni i torpedni) ako im se na pravi način omoguće kvalitetni podaci o podmornici. Potrebne podatke mogu osigurati – namjenski brodovi i brodice, PPd zrakoplovi (helikopteri i avioni), sve češće i namjenske bespilotne letjelice ili podvodni sustavi bez posade, unaprijed postavljeni podvodni senzori, a neke države (prema teško provjerljivim podacima) kažu da imaju sposobnost locirati podmornicu i pomoću satelita, na dubinama i do 500 metara.

Od zamisli i početaka do suvremenih klasičnih podmornica

Podmorničarstvo je napravilo ogroman napredak od „kornjače“  iz Američkog građanskog rata do suvremenih podmornica s pogonom neovisnim o dovodu zraka (kisika), litij-ionskih baterija i nuklearnog pogona. Podvodne brzine prvih su oko 20 uz, a nuklearnim pogonom i daleko iznad 30 uz. Na manjim brzinama šum podmornica se utapa u prirodni šum mora. Ti podvodni strojevi možda su i najveća tehnička dostignuća današnjeg čovjeka, a neki su opremljeni monstruoznim sustavima sposobnim uništiti ljudsku civilizaciju. Naravno, tu možemo postaviti pitanje – jesmo li mi uopće „civilizacija“ ako smo spremni na samouništenje? Ipak na nižim razinama, u ratovima koje držimo drugim oblikom politike (Carl von Klausewitz), gdje izravno ne sudjeluju glavni igrači, podmornice su manje strašno oružje. Koristit će se za obavještajno-izviđačke zadaće, uspostavu kontrole mora, uključujući tu blokadu protivničkih luka i slobode plovidbe, te po potrebi borbu za prevlast u podmorju, napade na važne površinske ciljeve (brodovi, naftne i plinske platforme, lučke instalacije itd.), a u konačnice i na važne vojne, industrijske ili druge objekte na obali i u dubini kopna.

Podmornica je u prednosti dok protivnička strana ne zna gdje je. Dakle, tajnost je preduvjet uspjeha podmornice. Strane u pomorskom ratovanju nastoje pod svaku cijenu osigurati nadzor podmorja. Naime, nema uspješne obrane mora, a samim time ni obrane od ugroze kopna s mora, ako se ne kontrolira podmorje. To je posebno važno ako protivnik, koji u ratu prerasta u neprijatelja, ima podmornice. Za nadzor podmorja koriste se sva dostupna sredstava – a to su u prvom redu brodovi, podmornice, helikopteri, avioni, podvodni sustavi bez posade, letjelice bez posade, te sateliti. U uskim morima – i posebno s razvedenom obalama – veliku važnost imaju stacionarni aktivni i pasivni podvodni senzori, u prvom redu hidroakustički.

Sredstva i načela (neka) protupodmorničkog ratovanja

U uskim morima po mornaričkoj snazi slabija obalna država bi se prirodno trebala osloniti na uređenje obale i ako ih ima – otoka. Dobra razvedenost obale s kvalitetno uspostavljenom cjelovitom obalnom obranom u velikoj mjeri može nadoknaditi inferiornost flotnih snaga. Moćni PPd oružni raketno-torpedni i torpedni sustavi mogu se rasporediti na/u obali i otocima, a senzori u moru na daljinama koje omogućavaju njihovu obranu i pravovremeno otkrivanje neprijateljske podmornice, njeno vjerojatno uništenje ili odvraćanje od neprijateljskog djelovanja. Kako uspostaviti nadzor i obranu podmorja u uskom moru, na primjeru Jadranskog mora, na ovom portalu pisao je gospodin Vili Kezić, dipl. ing., pod naslovom: Tko nadzire i čuva podmorje Jadrana?

Podvodna senzorska mreža i torpedno oružje u nadzoru i obrani podmorja

Također je moguće upotrijebiti rakete s protupodmorničkim torpedima s kopna, i na taj način povećati doseg te ostvariti sposobnost koncentracije snaga usklađenim djelovanje s više obalnih bitnica po istome cilju. Malo je vjerojatno da bi se u relativno malom prostoru istovremeno našle dvije ili više podmornica. Prvo, njih i najmoćnije mornarice imaju u ograničenom broju, a drugo – možda ne manje važno – vjerojatnija je uporaba po načelu „vuka samotnjaka“ nego „vučjeg čopora“. Uz uvjet pouzdanog otkrivanja i pravovremenog dostavljanja pozicije podmornice, raketno-torpedni PPd sustav može se upotrijebiti skoro trenutno i u kratkom vremenu ugroziti podmornicu. Ovaj sustav nudi prednosti rakete i torpeda. Raketa može brzo i na veliku daljinu dostaviti torpedo u prostor u kome se vjerojatni nalazi podmornica. Torpedo samostalno traži podmornicu i nakon otkrivanja na istu vrši napad.

Stacionarni (pasivni i aktivni) podvodni senzori i napad na podmornicu s kopna hibridnim oružjem (raketom s torpedom)

Uporaba minskog oružja mogla bi također imati veliki značaj. Slabija strana će nastojati ograničiti pomorski manevar jačem protivniku, a on će nasuprot nastojati osigurati siguran manevar svojim pomorskim snagama i sigurnu plovidbu svojim trgovačkim brodovima. Moguća su ometanja plovidbe i blokade glavnih luka. Pravovremenost, tajnost i obrana minskih polja preduvjet je uspjeha u miniranju mora. Nakon početka borbenih djelovanja jača strana će nastojati spriječiti miniranja mora i u vodama protivnika. Strana koja nema podmornice za vrijeme sukoba možda bi mogla postaviti (i to ograničeno) minska polja u unutarnjim vodama – što najčešće ni njoj nije u interesu, jer bi time ujedno ograničila manevar i vlastitim pomorskim snagama. Ako si slabiji onda samo unutarnje vode nude mogućnost manevra snagama i osporavanje prevlasti moćnijem neprijatelju.

Zaključak

Zajednička značajka za sva tri mora – a posebice za Jadransko i Baltičko – je njihova veličina. „Mala“ su po površini, a zahvaljujući modernim tehnologijama i tehničkim rješenjima postala su mala i u odnosu na dosege suvremenog oružja, posebice raketnog. Kada se tome dodaju suvremena zrakoplovna sredstva (avioni, helikopteri i bespilotne letjelice) te pouzdane informacije prikupljene senzorima s kopna, morske površine, podmorja, zračnog prostora i svemira, kao i moćni zapovjedno-operativni sustavi potpomognuti ekstremno brzim računalima s nevjerojatnim kapacitetom, jasno je kako je ratovanje u tom višedimenzionalnom i višeambijentalnom prostoru krajnje složeno. Kada se shvati realna stvarnost i koliko košta nabrojeno, bit će jasna sva složenost ratovanja u uskim morima te činjenica kako tu nema mjesta za improvizaciju kada dođe trenutak istine. Ako netko u potrebnoj mjeri nije pripremljen u vrijeme mira, kada rat počne – više nema vremena. Čak i da ima dovoljno novca, neke stvari nije moguće nabaviti jer ih nema, a da ih i ima – možda ne bi bile dostupne. S druge strane, i protivnik će djelovati da ih treća strane ne isporuči, a UN najčešće donosi odluku o zabrani isporuke oružja zaraćenim stranama i na taj način favorizira onoga tko oružje već ima. Republika Hrvatska i hrvatski narod to dobro znaju iz vremena Domovinskog rata, a drugi iz ne tako davne prošlosti kada su razne aneksije prošle bez neke žešće reakcije ostalih čimbenika svjetskog poretka.

Još ništa od domaće podmornice Drakon-220

Najbolja spremnost se ostvaruje osmišljenom i kvalitetnom pripremom u miru i ulaganjem velikih napora u razvoj domaće obrambene industrije. Ako razmišljamo s pogledom u budućnost, onda je suvišno pitanje „Je li bolji DRAKON-220 ili U-212?“. Treba sve učiniti kako se rat ne bi izgubio jer bi to moglo značiti i gubitak države, a posredno i propast naroda. Dobro se prisjetiti riječi glasovitog američkog generala Douglasa MacArthura – „(…)  Održavati u doba mira nepotrebno razvijeni obrambeni aparat zahtijeva veliki utrošak sredstava. Ali, minimalne potrebe se bezuvjetno moraju prihvatiti. U ratu ne postoji djelomični uspjeh. On je vrlo blizu porazu, a vojni poraz sa sobom donosi i političku, ekonomsku, društvenu i duhovnu propast nacije“.

Zbog drugog vremena, razornih sredstava rata i vjerojatno kraćeg trajanja, čini se kako bi ove minimalne potrebe trebalo zamijeniti optimalnim potrebama. Istine, veoma je teško dokučiti što bi to bile optimalne potrebe, ali ne treba žaliti truda. To se posebice odnosi na ratne mornarice jer je u ratu vrlo teško dopuniti nedostajuće ili nadoknaditi gubitke. Obuka posade suvremenog broda i poglavito podmornice je duga i mogla bi biti duža od trajanja rata. Pri tome, u  svijetu ne postoji niti jedan koncept obrane i organizacije oružanih snaga koji bi se mogao držati najboljim i univerzalnim. Važni faktori su svakako vatrena (ubojna) moć, manevar i ekonomija snaga, a sve to treba dovesti u vezu s „karakterom“ nacija, ako je uopće moguće govoriti o kolektivnom karakteru. Za mornaricu ta ekonomija snaga i snažne mjere za preživljavanje glavnih snaga imaju izuzetnu važnost, što nikako ne smije biti razlogom za pasivnost borbene flote. Svi pojedinačni ciljevi svih sastavnica društva moraju se sjediniti u jedan glavni cilj, a to je pobijediti u ratu i na taj način obraniti svoju državu i svoj narod.

Vježba NATO SNMCG1 u vodama oko Danske (Photo: NATO MARCOM)

Svakako dužnu pažnju zaslužuje članstvo u kolektivnim savezima obrane i sigurnosti kao što je NATO. To članstvo definitivno može pridonijeti povećanom osjećanju sigurnosti, ali nikako ne smije prijeći u opuštenost. Povijest uči da što se tiče obrane – nikad dovoljno opreza. Skepticizam je nužan i neophodan, ali ne smije prijeći u paranoju u kojoj se ponaša kao da je „cijeli svijet protiv nas“. S druge strane, članstvo u nekom savezu – pored prednosti – donosi i mnoga ograničenja. Jedno od značajnijih je sloboda nabavke naoružanja i potrebne opreme isključivo iz saveza i država koje je savez odobrio. To svakako u trenutku slabljenja povjerenja ili pak raspada saveza može biti veliki problem, poglavito za manje države sa slabom ili nerazvijenom obrambenom industrijom. Situacija se još pogoršava ako su susjedne države s osvajačkim aspiracijama izrazito nadmoćnije i imaju razvijenu obrambenu industriju. U takvoj situaciji teško bi se mogla naći neka država koja će priskočiti u pomoć ako i sama nema agresivne ambicije. U takvim okolnostima često se bira „manje“ zlo, ali zlo je zlo. Hrvatski narod mora imati kolektivno pamćenje i prisjećati se srljanja u Kraljevstvo SHS nakon Prvog svjetskog rata, budući je interes pokretač mnogih stvari, pa i rata.  Kao što reče Carl von Clausewitz, „Rat nije nikakva zabava, to je ozbiljno sredstvo, za postizanje ozbiljnog cilja“. Zato, neovisno je li država mala ili velika – u prvom, drugom i trećem prioritetu treba se osloniti na vlastite snage i biti spreman i na gore nego što se misli da bi moglo biti. Niti jedan segment društva ne može biti amnestiran od neuspjeha, svi moraju dati svoj doprinos, a oružane snage moraju biti primjer i neugasla nada.

*gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini

Ako se vratimo u ne tako daleku prošlost, pa se zapitamo koji su to površinski brodovi bili ili jesu kapitalni u najvećim i najsnažnijim mornaricama svijeta, lako ćemo se suglasiti sa slijedećim izborom:

• Od 17. do 19. stoljeća kapitalni ratni brod bio je linijski brod (LB). Porivnu snagu davala su mu jedra.
  

  Kapitalni brodovi velikih flota (linijski brod, bojni brodovi, nosač zrakoplova)

  To je zahtijevalo izuzetnu spremnost kao i umijeće zapovjednog kadra i svakog člana posade zaduženog za različite poslove na jedrilju. To je brod koji se nakon brodova na vesla i kombiniranih brodova na vesla i jedra najduže zadržao kao glavni brod u ratnim mornaricama. Bilo je to vrijeme borbi za prekomorske posjede. Vjerojatno, ako ne najznačajnija, a onda svakako najpoznatija pomorska bitka linijskih brodova je Trafalgarska pomorska bitka. Poznata je i zbog umješnog i nadasve junačkog vođenja bitke jednog od najznačajnijih admirala u povijesti, admirala Nelsona (vice-admiral Horatio Nelson). Istovremeno, ta je bitka bila i neslavni kraj admirala Villeneuvea (vice-admiral Pierre Charles Jean Baptiste Silvestre de Villeneuve). Mnogi pomorski i ne samo pomorski mislioci drže da je upravo Trafalgar bio uzrok Waterlooa i konačnog Napoleonovog poraza. U čast tom slavnom admiralu svakih 100 godina održava se pomorski festival – drugi je održan 2005. godine i Hrvatska je na njega propustila poslati svoj brod iako smo obećali. Mudre glave su odlučile kako ćemo ići na sljedeći festival. Kao primjer linijskog broda prikazan je upravo zapovjedni brod slavnog admirala, HMS „Victory“, o čijem značaju za UK svjedoči i njegovo postavljanje u suhi dok pomorske baze Portsmouth. Na njemu službeno ureduje drugi lord admiraliteta (glavni mornarički personalac), a dio broda uređen je kao spomen na admirala Nelsona. Brod se i dalje nalazi u Flotnoj listi.

• Nakon linijskog broda, krajem osamdesetih godina 19. stoljeća na scenu stupa bojni brod (BB). Velika revolucija u gradnji bojnih brodova dogodila se 1906. godine kada je izgrađen prvi dreadnought (HMS „Dreadnought“ – svi nakon njega građeni po tom načelu nazivaju se dreadnought). Najvažnija novina bila je u postavljanju glavnih topova po uzdužnici broda. Na taj su način topovi mogli djelovati preko oba boka za razliku od pred-dreadnoughta gdje su glavni topovi postavljani po lijevom i desnom boku. Zadnja velika pomorska bitka pred-dreadnought bila je Cušimska bitka (Batttle of Tsushima, Цусимское сражение) između ruske i japanske flote, a prva velika – možda i najveća pomorska bitka – gdje su glavni brodovi bili dreadnoughti je Jyllandska pomorska bitka (Battle of Jutland, Skagerrakschlacht) 1916. godine između britanske i njemačke flote. Od labuđeg pjeva u 1. svjetskome ratu, bojni brodovi su relativno brzo izgubili primat u svjetskim mornaricama. Velike mornarice isključivo zbog konzervatizma ušle su u 2. svjetski rat s respektabilnim brojem BB. Ti mornarički konzervativci nisu mogli, a neki nisu htjeli, shvatiti kako je glavni brod za 2.SR već postao nosač zrakoplova (NZ) koji se stidljivo pojavio nakon 1.SR (službeno prvi borbeno upotrebljivi 1922.). Zadnju borbenu uporabu imali su BB američke mornarice 1991. godine u Zaljevskom ratu – istina, tada su pored 9*406 milimetarskih topova imali i krstareće rekete. Isti su iz Flotne liste izbrisani 2000. godine.

Definicija, klasifikacija i oznake nosača zrakoplova

• Iako su to zaslužili ranije, nosači zrakoplova (NZ) postali su dominantni u 2. svjetskom ratu, poglavito u pomorskim bitkama van dosega zrakoplovstva baziranog na kopnu, ali i za udare po kopnenim ciljevima.
  

  Razvojna linija kapitalnih nosaca zrakoplova Mornarice SAD (US Navy)

  Imali su nezamjenjivu i odlučujuću ulogu o bitki za Pacifik. Bilo bi opravdano tvrditi kako su primat zadržali negdje do kraja prošlog stoljeća, čak i u odnosu na najjače vojne sile svijeta. Predstavljali su, u pravom smislu riječi, snagu s mora. Kao velike prekretnice i skokovi u razvoju i povećanju sposobnosti nosača zrakoplova svakako su pojava parnog katapulta 1954. godine na jednom od NZ klase „Essex“ (USS „Hancock“ CV/CVA-19),  dizajniranom  za 2.SR,  te uvođenja nuklearnog pogona 1961. godine (USS „Enterprise“ CVN-65). Najnoviji nosač umjesto parnog katapulta dobio je elektromagnetski, a hoće li se to pokazati kao iskorak tek će se vidjeti. Teoretski bi ova novina trebala biti značajan napredak.

Nosači zrakoplova su napredovali postavši prave zrakoplovne baze na moru, sposobni za brzo rješavanje cijelog spektra zadaća. Kada se govori o NZ, a tako će biti i u ovome članku, najčešće se misli na udarne nosače koji svojim zrakoplovima izravno napadaju protivničke ciljeve na kopnu, iako i među nosačima zrakoplova postoji uža namjena, odnosno specijalizacija za konkretne zadaće.

Velika moć, ali i brojni izazovi

Ruske protubrodske rakete koje predstavljaju prijetnju nosačima zrakoplova

Ipak, došlo je vrijeme da se ta njihova sposobnost za rješavanje velikog, praktički cjelovitog spektra suvremenih izazova diljem svijeta počela dovoditi u pitanje već osamdesetih godina prošlog stoljeća pojavom protubrodskih raketa. Iste su se mogle lansirati s različitih nositelja, kao što su brod, podmornica, avion, ili pak s kopna. Najpoznatija protubrodska raketa iz tih vremena je P-700 „Granit“. Njome su naoružane sovjetske/ruske krstarice na nuklearni pogon klase Kirov (Projekt 1144 „Orlan“), podmornice klase Oskar II (Project 949A Antey) i NZ „Admiral Kuznjecov“. Ta je raketa dizajnirana sedamdesetih godina, u uporabu je uvedena 1983. godine, a Rusi joj toliko „vjeruju“ da je i danas u službi,. Bila je sljednik rakete P-70 „Ametist“ (ili po NATO imenu SS-N-7 Starbright) iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Raketa P-700 „Granit“ ima brzinu od 2,7 M, a može nositi klasičnu ili nuklearnu bojnu glavu. Standardni borbeni komplet podmornice Oskar II je 20 raketa s klasičnom bojnom glavom i četiri s nuklearnom. Pored podmornica Oskar II, za u prvom redu borbu s NZ bile su dizajnirane i opremljene krstarice „Kirov“ (kasnije „Admiral Ushakov“)  i „Slava“ (kasnije „Moskva“). Pravi nasljednik  rakete P-700 „Granit“ je P-800 „Oniks“-M.

Spovećanjem dosega i brzine suvremenih protubrodskih raketa za nosače zrakoplova sve je postalo još složenije i opasnije. Sada smo u vremenu skorog uvođenja u operativnu uporabu hipersoničnih raketa. Brzina tih krstarećih raketa je oko 8-10 M (npr. PBR raketa „Cirkon“), a planirajućih tijela/„glidera“ (npr. „Avangard“, ranije poznat kao Objekt 4202, Yu-71 i Yu-74) i tri puta veća. Pored krstarećih raketa pojavile su se i balističke protubrodske rakete DF-21D („Dong-Feng“ 21D, ili po NATO imenu CSS-5 Mod-4) i DF-26 („Dong-Feng“ 26) u Kini, koja nije bila obuhvaćena ugovorom o zabrani balističkih i krstarećih raketa srednjeg dometa, s baziranjem na kopnu, dosega 500-5.500 km. Nosači zrakoplova u sukobu s najmoćnijim mornaricama jednostavno ne mogu sigurno prići obali kako bi stvorili mogućnost borbenog djelovanja svojoj palubnoj avijaciji. Istovremeno su ugroženi s kopna, mora, podmorja, pa i iz svemira ili visokih orbita s kojih se velikom brzinom spuštaju „glideri“.

Osnovne taktičko-tehničke značajke nekih kineskih i ruskih protubrodskih raketa

Sve se češće nameće pitanje o mjestu i ulozi suvremenih nosača zrakoplova (još uvijek dominantno nosača aviona s ljudskom posadom). Nakon dugog niza godina, skoro stoljeća, došlo je vrijeme ozbiljnog preispitivanja uloge nosača zrakoplova (NZ), u prvom redu pri sukobu među najvećim pomorskim silama. U takvom sukobu oni postaju snaga drugog ešalona. Suvremena mornarička oružja s kopna, morske površine, podmorja, iz zračnog i svemirskog prostora „smrtno“ ugrožavaju „njegovo veličanstvo“ zvano nosač zrakoplova. Sjećam se kako su prije više desetljeća ruski pomorski stratezi s puno zavisti upravo tako nazivali moćne američke NZ, pa su govorili: „Kad Amerikanci negdje u svijetu imaju problem pošalju njegovo veličanstvo NZ i problem je riješen“. Ipak, razvoj suvremenog, prije svega raketnog oružja, navlači tamne oblake na obzore važeće doktrine najmoćnije mornarice svijeta. Jasno, to mnogi shvaćaju, ali je i dalje prisutan poznati i već spominjani mornarički konzervatizam, koji prijeti sličnim pogreškama, pa i posljedicama, kao prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata, zbog nepriznavanja činjenice o gubljenju strateške važnosti bojnog broda (BB).

U čemu je problem?

Borbeni palubni avioni ukrcani na američke nosače zrakoplova

Nosač aviona jednostavno nema dovoljno „dugačku ruku“ kako bi s dovoljno sigurne udaljenosti s prihvatljivim rizikom mogao udariti po neprijateljskim ciljevima na kopnu. Glavni oponent – Rusija – nastavila je na bazi ogromne znanstvene ostavštine SSSR razvijati i razvila je učinkovito oružje s kojim može potopiti NZ. Kad već nije bila u mogućnosti odgovoriti na simetričan način i izgraditi konkurentnu flotu NZ, učinila je to zadivljujućim i nadasve učinkovitim asimetričnim odgovorom. Štoviše, svoje tehnologije su za dobre novce ustupili i drugim državama. Često su upravo tim inozemnim novcem razvijali nove sustave, pa su na taj način sačuvali znanstvene i stručne kadrove. Očiti primjer je Kina (i ne  samo Kina), koja je ostvarila izuzetan napredak u implementaciji novih oružnih sustava. Uz Rusiju, veliki izvoznik nasljeđa SSSR bila je i još uvijek je i Ukrajina.

Naime, raketni sustavi  s kopna (mora, podmorja, iz zračnog i svemirskog prostora) imaju dovoljne dosege kako bi NZ držali izvan mogućnosti efikasne uporabe njihovih temeljnih borbenih sustava – palubne avijacije. Efikasni doseg suvremenih palubnih zrakoplova uvećan za doseg oružja kojeg nose nije dostatan za ugrožavanje važnih i branjenih ciljeva na obali, a još manje u dubini kopna. Štoviše, doseg suvremenih raketa s različitih platformi je tako velik da je problematičan opstanak NZ bilo gdje na moru, pa i u vlastitim bazama (glede dosega usporediti podatke raketa iz priložene tablice sa slikom akcionih radijusa zrakoplova ukrcanih na NZ i raketa s trenutno najvećim dosegom). Suvremene krstareće, balističke, i parabalističke rakete imaju dostatne dosege i razornu moć za „jeftino“ uništenje NZ, a brzinski dijapazon od podzvučnih, preko nadzvučnih do hiperzvučnih brzina (>M 5) usložnjava obranu ratnih brodova, pa i nosača zrakoplova, te je usmjerava prema novim fizikalnim područjima. Za razvoj i implementaciju novih rješenja potrebno je znanje, novac i vrijeme. Čini se kako su zaljubljenici u nosače zrakoplova zatečeni „spuštenih gaća“.

Prvi iz nove serije američkih nuklearnih nosača s elektromagnetskim katapultom

Uz raznovrsne raketa pojavljuju se i sve moćnija podmornička torpeda, autonomna podvodna vozila i reinkarnacija hibridnog sustava, poznatog kao raketa-torpedo. Velike pomorske sile, potencijalni i opasni protivnici NZ, imaju efikasne nadzorne sustave u svemiru koji pokrivaju našu planetu u cijelosti. Vjerojatno bi upravo ti svemirski senzori bili prve mete u eventualnom ratu između velikih, a ishod tih djelovanja mogao bi usmjeriti tijek daljnjeg ratovanja. Cijena NZ je astronomska i s pripadajućim zrakoplovnim krilom kreće se oko 25-30 milijardi USD s tendencijom daljnjeg rasta. Prema nekim podacima, dosad je u gradnju najnovijeg američkog nosača zrakoplova, USS „Gerald R. Ford“ (CVN-78), potrošeno 37,5 milijardi USD, a još ima puno toga za dograditi, popraviti ili pak zamijeniti. Tu su uračunati i troškovi razvoja koji će se vremenom razdijeliti na cijelu njegovu seriju brodova. Prema službenim podacima dosada je za gradnju NZ USS „Gerald R. Ford“ (CVN-78) potrošeno 13 milijardi USD. Još veću vrijednost imaju ljudi, a na jednom NZ ukrcano ih je oko 6.000. Takav gubitak teško bi podnijele i najmnogoljudnije i najbogatije zemlje svijeta, posebice ako s druge strane nema usporedivog „uspjeha“. U ovom scenariju odvijao bi se sukob između skupog, kapitalnog NZ i u usporedbi s njim raketnih sustava „zanemarive“ vrijednosti. Istovremeno, u pokušaju primjene NZ na njih se veže veliki dio flote ratnih brodova za površinska djelovanja (krstarica i razarača), te podmornica kao borbenog osiguranja – a rezultati, koje je realno očekivati, nisu ohrabrujući.

Sastav prosječne američke Borbene skupine nosača zrakoplova (BGNZ) krajem Hladnog rata

U borbenoj grupi nosača zrakoplova (BGNZ) teško je raspoznati tko tu koga i od koga štiti, a tko je glavna snaga udara. Ako krenemo od NZ, njega pouzdano štite od napada krstarice i razarači (načelno ne manje od 4xKR/R). Obrana se svodi na proturaketnu (neovisno tko je rakete lansirao), a puno rjeđe su ostale mogućnosti djelovanja protiv nosača (kopno, brod, podmornica, zrakoplov ili…). Ovi brodovi provode i blisku protupodmorničku obranu BGNZ. Podmornice (načelno 1-2) štite grupu od napada protivničkih podmornica sa zadaćom ili ih uništiti ili onemogućiti da dođu na poziciji lansiranja, u prvom redu torpeda i raketa-torpeda. Ukrcani zrakoplovi u lovačkoj konfiguraciji (tada imaju najveći akcioni radijus) nastoje srušiti ili udaljiti neprijateljske zrakoplove što dalje, kako bi u slučaju lansiranja raketa ostalo što više vremena proturaketnoj obrani u svim njenim sadržajima (obmanjivanje, ometanje, uništenje). Ako ovaj scenarij promatramo kao realan, postavlja se pitanje tko to i sa čime vrši napad u prvom redu na zadane kopnene ciljeve. Samo po sebi se nameće kako su to u prvom redu nositelji krstarećih raketa. U prvom valu to mogu biti krstarice i razarači, napadne podmornice i/ili podmornice nosači krstarećih raketa koje mogu biti pridružene standardnoj BGNZ, ili pak prostorno odvojene i vremenski sinkronizirane. Glavno je pitanje može li u ozbiljnom sukobu s jednom ili obje mornarice koje slijede nakon prve BGNZ prići dovoljno blizu, te koliko je ostalo mjesta za krstareće rakete pored velikih potreba za raketama PR/PZO na površinskim brodovima i za torpedima na napadnim podmornicama. Ako su postignuti dostatni uspjesi i smanjena opasnost na prihvatljivu razinu, ili su neki drugi u tom trenutku važniji kriteriji ispunjeni – djeluju li ukrcani zrakoplovi u bombarderskoj ili težišno bombarderskoj konfiguraciji?

Odluka o budućem statusu NZ je veliki izazov iz puno razloga. Moraju se uvažiti – rekao bih – očite činjenice, i stručno, bez konzervativnih zabluda te pretjerane sentimentalnosti, predvidjeti sadašnji i budući izazovi te dileme glede opravdanosti zadržavanja NZ u sadašnjoj ili bilo kojoj konfiguraciji.

1. Činjenice
   • NZ je vrlo skup (brod + zrakoplovi);
   • Ima brojnu posadu s dugotrajnim i specifičnim školovanjima i obukama;
   • Postao je vrlo ranjiv;
   • Gubitke je teško podnijeti i u ratu nadomjestiti;
   • Angažira velike snage za zaštitu s vrlo neizvjesnim učinkom, a koje bi se mogle uporabiti na drugačiji način;
   • Nosač zrakoplova se gradi za životni vijek od oko 50 godina a to znači da ako bi se izgradilo planiranih 10 klase „Ford“ bar jedan bi u Flotnoj listi dočekao kraj stoljeća;
2. Izazovi
   • Može li se NZ prilagoditi novonastaloj situaciji i ostati još neko vrijeme ako ne glavni a ono . obzirom na cijenu – opravdano koristan?;
   • Mogu li ga bespilotne letjelice koje će biti jeftinije s većim dosegom i većim ubojnim teretom vratiti u „novu mladost“?
   • Bi li i nakon toga to bio NZ ili možda kao nekad planirani „arsenal ship“ iz projekta SC-21 („Surface Combatant for the 21st century“), reinkarnacija BB „Iowa“ (USS „Iowa“, BB-61) ili nešto treće?;
   • Može li se očekivati napuštanje NZ kakve znamo i spuštanje glavne pomorske snage u podmorje uz primjenu rješenja temeljenih na iskustvima SSGN klase „Ohio“?

Zaključak

Mogu li ovo biti predlošci za neke nove, glavne nositelje pomorske snage

Tehnološko-tehnički napredak u dizajniranju i proizvodnji suvremenog raketnog oružja različitih brzina, putanja leta i dosega u najmanju ruku čine potrebnim procijeniti svrhu i opravdanost NZ. Velika cijena i teško podnošljiv, a realan, gubitak NZ u srazu s najmoćnijim mornaricama svijeta dodatno potencira sveobuhvatnu analizu i donošenje mudre odluke. Vjerujem da nitko ne misli da tako skupe brodove treba imati kao drugi ešalon, za sukobe nižeg intenziteta s malim i nemoćnim mornaricama, ili pak izigravanje „oceanske pomorske straže“. Sigurno ne bi bilo iznenađenje da se ubrzo prestanu graditi NZ kakve poznajemo, iako ih još uvijek mnoge zemlje sanjaju i žele imati u svojim flotama. Projekcija sile i pokazivanje zastave može se činiti i na druge načine. Kroz stoljeća se odmjerava snaga kopna i mora – nekad je u prednosti bilo more, a nekad kopno. Čini se kako je u ovo naše vrijeme kopno u prednosti, barem što se tiče površinskih pomorskih snaga. Ipak, more ima i dimenziju podmorja, a podmorske dubine mogu u mnogome promijeniti odnos snaga i na kopnu. To su definitivno veliki izazovi, možda veći i značajniji nego odlazak u svemir. Ipak, bilo bi najpametnije kada bi se svijet mogao dogovoriti i smanjivati opasnosti od rata jer bi to mogao biti kraj naše civilizacije. Znajući nas, ljude, veća je vjerojatnost nastavak utrke u naoružanju nego izbor puta ka razoružanju. Što se tiče ratnih flota, izgledna je izgradnja moćnih podmorničkih flota i podvodnih plovila sa i bez ljudske posade. Za početak možemo očekivati SSGN na bazi podmornice SSNB „Borej“ (NATO ime, ili po ruskom Projekt 955 Borej ili „Dolgorukiy“) i vjerojatno SSBN „Columbia“ (klasa poznata i kao „Ohio Replacement Submarine“ ili „SSBN-X Future Follow-on Submarine“), ili možda sasvim novog dizajna.

*gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini

Kako bismo uopće mogli raspravljati o hrvatskim mornaričkim prioritetima, preduvjet je promjena svijesti političke „elite“, objektivno vrednovanje Jadranskog mora, strateško opredjeljenje za pomorsku orijentaciju RH, njeno vrednovanje kao mediteranske države i prije svega shvaćanje gdje je hrvatski teritorij najosjetljiviji, a samim time i najugroženiji. Kada dobro razjasnimo što mi to želimo, HRM više neće biti „siroče“,  dobit će zasluženo mjesto u obrambenom sustavu Republike Hrvatske i tek tad je moguće odrediti viziju njenog razvoja s jasnim prioritetima.

Ono što sigurno pripada mornarici je flota i prateći kapaciteti bez kojih ista nema smisla i ne može postojati, a to su: (1) pomorske baze, (2) logistički kapaciteti unutar mornarice, (3) remontni i brodograđevni kapaciteti u društvu, (4) sustav školovanja i (5) sustav obuke. Obzirom na konfiguraciju naše obale, broj otoka i veliku površinu unutarnjih morskih voda, logično je da se unutar HRM izgrađuje i obalna obrana, bez aluzija ne nekadašnju VPO ili još gore na Šumonjinu 4. armiju. Flota je svakako opredjeljujuća i neizostavna sastavnica svake mornarice, neovisno da li je mornarica klasična i pretežito vezana za more (a kopno joj služi za razvoj pomorskih baza, kapitalnih logističkih kapaciteta, sustava školovanja i obuke), ili pak u velikom dijelu njenu snagu čini obalna obrana. Ovdje će biti govora isključivo o floti, kako napraviti prvi korak i konačno krenuti s mrtve točke.

Flota i HRM

Flota HRM u većem je dijelu nastala od brodova JRM koje smo uspjeli preuzeti u remontu i dvije nedovršene novogradnje u Kraljevici, RTOP-11 i Splitu, DBM-81. Još su dva broda izgrađena po istim projektima, RTOP-12, nikad do kraja opremljen, i DBM-82. Nakon duge gradnje izgrađen je i MLM-51 (mali lovac mina), gdje se nismo proslavili, te nedavno obalni ophodni brod, OOB-31 „Omiš“.

U brodogradilištu specijalnih objekata u Splitu zatečena je jedna mala podmornica klase P-911, ugrađen je dizel motor što joj je trebalo povećati autonomiju. Predana je HRM kao P-01 „Velebit“. Nikad nije nabavljen sonar pa se argumentirano može tvrditi kako nikad nije ni postala podmornica u pravom smislu. Kad je po prvi put trebalo zamijeniti baterije to nije učinjeno, i sad je ona tamo gdje ne bi trebala biti. Brodovi su prema namjenskim sličnostima najprije organizirani u dva namjenska divizijuna, nakon toga u Pomorske snage HRM, zatim u Flotu HRM i na kraju u Flotilu HRM i Obalnu stražu Republike Hrvatske. Toj šarolikosti pridružene su i dvije RTOP iz Finske, spašene ispod preše u „uspješnom poslu“ kao neki usputni aranžman uz oklopne transportere. Tako je mornarima bačena prašina u oči, a hrvatskoj ratnoj brodogradnji klipovi u kotač razvoja. Razum pita je li baš tako moralo biti?

Obzirom na razvoj mornaričke misli, kao i veliki utjecaj novih tehnologija i tehničkih rješenja na gradnju te uporabu površinskih brodova i podmornica, teško je naznačiti neki od postojećih brodova za kojega bi trebalo graditi nasljednika. Tek bi se, možda, mogle izdvojiti RTOP-11 i RTOP-12 – koje bi uz temeljitu modernizaciju mogle smanjiti tehnološki i vremenski jaz, te „olakšati“ čekanje dolaska novog broda. Flotu HRM svakako definiraju:

• Geografski položaj i konfiguracija hrvatske obale s nizom otoka;
• Važnost Jadranskog mora za prosperitet i opstojnost države i naroda;
• Državne financijske i druge društvene sposobnosti;
• Geostrateška i geopolitička pozicije RH kao članice NATO i EU, te manje ili više tajne ili javne pretenzije susjeda na našu obalu i naše more;
• Preslagivanje ove relativno male ali značajne „šahovske ploče JI Europe i Balkana“, ali i područja Crnog mora te južnih obala Mediterana od Bospora do Maroka, pa i Afrike u cjelini.

Flota se ne gradi preko noći. Nužno je osmisliti minimalno 30-godišnji plana razvoja flote i s puno pažnje, entuzijazma, ljubavi i upornosti slagati je poput stoljetnog dalmatinskog suhozida. Oni kojima život podari tu čast i obvezu moraju shvatiti da je njihova zadaća što kvalitetnije „istrčati“ svoju dionicu u skladnoj štafeti. Moramo znati i nikad ne smijemo smetnuti s uma kako je ključ kontrole Jadranskog mora otočki niz – Vis,  Korčula i Mljet. Geografski položaj i razvedenost obale s mnoštvom otoka nameće rješenje u kojem treba maksimalno vrednovati tu prirodnu prednost i kao sastavnicu Hrvatske ratne mornarice izgraditi odgovarajuću obalnu obranu. Kvalitetno uređena obala i otoci za baziranje brodova, te odgovarajuće snage obalne obrane snažan su multiplikator flotne snage. Drugim riječima, uz snažnu obalnu obranu i (značajno) slabija flota može uspješno te kvalitetno obraniti obalu i otoke – uspostaviti vlastitu ili pak neprijatelju osporavati kontrolu mora, držeći ga na dovoljno velikoj udaljenosti. Također, dobro izbalansirana i s jasnom namjerom opremljena flota može biti presudna potpora za jug Hrvatske, a posebice za prostor od Neretve do rta Oštro. Upravo su to najosjetljiviji i u mogućim okolnostima najugroženiji dijelovi hrvatske obali i Republike Hrvatske u cjelini.

Protubrodske rakete

Razvoj tehnike i tehnologija, poglavito na području raketnog oružja, elektroničkog i kibernetičkog ratovanja, te sve masovnija primjena bespilotnih letjelica za izviđanje, vezu, ali i borbene zadaće nameće potrebu sveobuhvatnog promišljanja i donošenja primjerenih i na duže vrijeme održivih rješenja. Svakako treba prihvatiti da se temeljne paradigme taktike pomorskog ratovanja mijenjaju. Površinske flote sve više postaju „mirnodopske snage“, snage za obračun sa značajno inferiornijim protivnikom, te snage drugog udara u ratu između iole ravnopravnih protivnika. Naime, netko im mora omogućiti siguran prilaz obali na doseg njihovih borbenih sustava – neovisno radi li se o nosaču zrakoplova ili bilo kojem drugom brodu. To im mogu omogućiti udari s podmornica, prekomorski udari s kopna i udari iz svemira. Čini se kako je u vječnom nadmetanju mora i kopna, kopno u nikad boljoj poziciji, iako je i dalje samo umočeno u more. Naime, snage s kopna dobile su dugačku ruku s kojom na sigurnom rastojanju mogu držati i najmoćnije površinske flote. Tu ruku predstavljaju raznovrsne rakete od krilatih, krstarećih, balističkih do para-balističkih s velikim sposobnostima manevra i velikim rasponom brzina – od podzvučnih, do nadzvučnih, pa i većih od 10-20 Maha.

Naše more – naši uvjeti

Konstantin VII Porfirogenet

Mi nemamo problem agresivnog prilaza tuđoj obali. Trebamo biti ponosni i slijediti riječi bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta (912-915) koji je napisao: „Ni sagine ni kondure Hrvata ne polaze u rat bilo protiv koga, osim ako netko njih napadne, nego s ovakvim lađama idu hrvatski trgovci u luke, ploveći od mjesta do mjesta po neretljanskom kraju i po dalmatinskom zaljevu sve do Venecije (…) Krštena Hrvatska može dignuti šezdeset tisuća konjanika, stotinu tisuća pješaka osamdeset sagina i stotinu kondura…“ (Grga Novak, Jadransko more u sukobima i borbama kroz stoljeća, prvi dio). Iz ovih riječi vidi se kako je u to vrijeme moćni Bizant Jadransko more držao Dalmatinskim zaljevom. Međutim, mogla bi se pojaviti potreba napada s brodova po ciljevima u dubini teritorija agresora braneći vlastitu obalu.

“Arsenal ship”, ideja US Navy od prije dvadesetak godina

Pri definiranju i dizajniranju površinskih ratnih brodova i podmornica treba voditi računa kako je Jadransko more usko, dosta prozirno i u većem dijelu plitko, posebice na sjeveru, s jakim vjetrovima, visokim valovima i u nekim dijelovima značajnim strujama. Sudeći prema onome što se ubrzano dešava na velikoj pozornici, ratna pomorska moć seli se u morske dubine, a podmornice postaju glavne snaga za prvi udar po najvažnijim ciljevima. Istovremeno, one su i važno sredstvo čija je zadaća baš to onemogućiti. Pored podmornica s balističkim raketama s nuklearnim bojnim glavama, u budućnosti je za očekivati velike specijalizirane podmornice s velikim brojem raketa za djelovanje po kopnu konvencionalnim raketama, s mogućnošću nanošenja taktičkih nuklearnih udara. To će kod „velikih igrača“ biti svojevrsna zamjena za nikad realizirani projekt pod nazivom „Arsenal ship“. Treći tip podmornica, nama interesantan, biti će svakako malošumne podmornice, što znači da pri optimalnoj brzini, sveukupni šum takve podmornice treba biti niži od prirodnog šuma mora. Ostali „potpisi“ takvog sustava bit će također minimizirani, jer podmornica je opasna dok nije otkrivena. Naoružane će biti isključivo torpedima – naime, svako lansiranje rakete istovremeno otkriva poziciju podmornice i od toga trenutka ona postaje progonjena „zvijer“.

Brodski PZ/PR sustavi i rakete

Svjedoci smo velikih iskoraka u razvoju torpeda po glavnim odlikama – dosegu, brzini, dubini, preciznosti. Možda je ovo vrijeme rada na novom oružju koje bi uvjetno mogli nazvati „torpedo-raketa“. Takva kombinacija omogućila bi podmornici lansiranje rakete koja bi se kao torpedo dovoljno udaljila i tek onda izišla na površinu daleko od stvarne pozicije podmornice. S velikom vjerojatnosti treba očekivati dodatne napore u razvoju potrebnih tehnologija i ubrzanom dizajniranju „pravih“ nasljednika podmornica „Sea Wulf“ i Akula (Project 971 Щука-Б) kod najmoćnijih podmorničkih sila, ali i razvoj podmornica na nenuklearni pogon od malih obalnih do velikih oceanskih (s novim baterijama i energetskim sustavima čiji je rad neovisan o zraku). Neke, nazovimo ih uvjetno „srednje mornarice“, iskazuju ambicije gradnje podmornica na nuklearni pogon s konvencionalnim naoružanjem.

Hrvatska pomorska flota mora odgovoriti na sljedeće zadaće – što se mora uvažiti i pri dizajniranju brodova te podmornica:

• Obrana obale i otoka od napada s mora;
• Obrana obale od napada s kopna;
• Kontrola našeg dijela Jadranskog mora i/ili osporavanje prevlasti protivnika.

MEKO A-100, korvete i MEKO A-200, fregate

Navedene zadaće provodit će se u neposrednoj i stalnoj suradnji sa snagama obalne obrane, uz potporu ratnog zrakoplovstva i su-djelovanje kopnene vojske. Kakva bi to flota bila? Činjenica je kako trenutno malo od tu potrebnih segmenata imamo. Možda je to i olakšavajuća okolnost, ili pak veći izazov. Svakako bilo bi lakše nešto dopunjavati, nego od samog početka osmisliti. Za izvršenje zadaća HRM potrebni su brodovi, podmornice i mornarički helikopteri (koji mogu biti ukrcani na brod ili bazirati na otocima i u priobalju). Također je neophodno da i HRZ prepozna svoju ulogu u potpori HRM. U ovom članku, ambicija je potaknuti odgovorne na hitno promišljanje, osmišljavanje i izgradnju flote za borbene namjene – a to su podmornice i brodovi za površinska, protupodmornička, PZ/PR, protu-minska i minska djelovanja. Najpotrebniji površinski ratni brod je višenamjenski brod (VNB) klase korveta, korveta/fregata – deplasmana od oko 1.500 do 4.000 tona, duljine od oko 90 do oko 125 metara. Kada se kaže višenamjenski brod, podrazumijeva se plovilo koje ima sposobnosti za vođenje površinskih (more, kopno), protupodmorničkih i protuzrakoplovnih/proturaketnih borbenih djelovanja. Na jednom brodu bile bi objedinjene sposobnosti vođenja tri važna i nužna sadržaja ratovanja na moru u svim uvjetima. Oko tog stožernog broda slagali bi se ostali brodovi te podmornice, i ostvarivala bi se vizija stvaranja flote prema stvarnim potrebama Republike Hrvatske. Za tu veliku i nadasve važnu zadaću potrebno je objediniti sve stručne i znanstvene potencijale i poduzeti sve mjere opreza kako bi se izbjegla pogreška, bilo koje vrste.

Strani uzori i domaća pamet

GOWIND 2500

Razvijena brodogradnja ovakvih brodova, koji bi zadovoljili hrvatske potrebe, postoji u zemljama EU, i to u Njemačkoj, Nizozemskoj i Francuskoj, te u Italiji, a u zadnje vrijeme i u Španjolskoj. Zreli projekti, gdje je rizik promašaja nizak, u prvom redu su njemački projekt „MEKO A-100/200“ i nizozemski „SIGMA“. Na dobrom je putu Francuska s brodom u kategoriji K/F „GOWIND-2500“. Španjolska i Italija imaju narudžbe sličnih brodova iz Saudijske Arabije i Bahreina. No, jedino Njemačka svoj projekt ima i u vlastitoj floti, što mu daje dodatnu težinu. Sve su to kvalitetni projekti, koji bi uz pametno ulaganje i dobro osmišljene partnerske odnose mogli hrvatskoj brodogradnji priskrbiti suvremene tehnologije, poništiti zaostatak od nekoliko desetljeća, vratiti zamah i prepoznatljivost, te uključiti je u širu europsku mornaričku obrambenu industriju.

SIGMA korvete i fregate

Ako tek površno analiziramo projekte MEKO A-100/200, SIGMA i GOWIND-2500, možemo uočiti sličnosti koje su postale standardne za brodove tih veličina i namjena. Pogon kod A-100, SIGMA korveta/fregata te kod Gowind-2500 je dizelski CODAD. Jedino je kod A-200 pogon u kombinaciji dizel motora i PT i to dosta specifične izvedbe, CODAG WARP. Svi imaju protubrodske i PZ/PR raketne sustave, te suvremene motriteljsko-upravljačke sustave. Također, svi osim MEKO A-100 za njemačku mornaricu imaju i torpedne aparate za PPd torpeda – što je predviđeno i za izraelsku korvetu SAAR-6 iz projekta MEKO A-100. Top glavnog kalibra je načelno 76 mm, s tim da je MEKO A-200 isporučen i s topom kalibra 127 mm, dok se Gowind-2500 za Maleziju isporučuje s topom 57 mm. O orijentacionim cijenama brodova pisano je na ovom portalu ranije – iako su tu cijene više kategorijalni produkt, i svakako sadrže ekonomski, politički, geopolitički i geostrateški element.

Brodski topovi

Višenamjenska korveta zasnovana na VPBR-33

Jeftinije, skromnije, s manje očekivanja i više samostalnosti bilo bi oslanjanje na hrvatsko intelektualno i brodograđevno vlasništvo – gdje bi se moglo, u prvoj fazi, na bazi VPBR-33, dizajnirati VNB klase korveta. Projekt na bazi VPBR-33 mogao bi se, uz osigurano financiranje, realizirati u kraćem vremenskom razdoblju. U tom slučaju, vrijeme gradnje zavisilo bi u prvom redu o nabavi opreme s dugim rokovima isporuke kao što su propulzija, naoružanje, borbeni upravljački i drugi senzorski uređaji. Na brzinu gradnje utjecala bi i produktivnost odabranog brodogradilišta, a svi brodovi bili bi građeni u zemlji što bi dio troškova ipak vratilo u državni financijski sustav. Na žalost, industrija nam je takva da malo toga možemo napraviti sami. U nekim branšama postoje potencijali. VPBR-33 imao je CODAG propulziju. Svaki pogonski stroj pogonio je vlastiti propeler. Takva konfiguracija danas se praktički više ne koristi. Bilo je tu i problema s „poslušnošću“ broda pri plovidbi krmom, što je u nekim situacijama usložnjavalo manevar pristajanja i isplovljenja. Jedan od uzroka za to su bile i smetnje koje je stvarao veliki propeler PT. Izvedba s dva propelera, što je inače postao standard, vjerojatno bi taj problem riješila.

CODAG + WARP pogon

Za brod deplasmana oko 1.500 tona nije potrebna CODAG propulzija. U bivšem SSSR, VPBR-31 (fregata „KONI“ – Средний сторожевой корабль) kao i niz sličnih brodova imao je taj pogon jer nisu imali kvalitetne dizel motore potrebne snage. Istovremeno su imali jako dobre turbine građene u Ukrajini. Kao što je poznato, Rusija i sad ima velike probleme u izgradnji svoje flote jer nemaju kvalitetne brodske motore, a plinske turbine zasad nemaju uopće. Ulažu velike napore, rješenje je na vidiku, ali još nije „na dohvat ruke“. VPBR-33 ima mnoge „gene“ upravo toga broda, što nije loše.

CODAD, CODAG i CODLAG pogoni

Potrebnu brzinu uz povećan akcioni radijus, ali i veću ekonomičnost, moguće je postići s CODAD propulzijskom konfiguracijom. U velikom broju su na raspolaganju protubrodski, PZ/PR raketni sustavi renomiranih proizvođača. Svakako bi pri nabavi PZ/PR sustava trebalo biti ambiciozan i nabaviti sustav koji bi mogao učinkovito štititi brod na kojem je instaliran ali i pružiti zaštitu ostalim brodovima u sastavu, i po potrebi kakvom važnom objektu na obali i otocima. Veliki je izbor senzora, a o izboru u najvećem broju slučajeva odlučuju financijske mogućnosti. Istina, nešto posebno moglo bi nam i pored novca biti nedostupno. Topova malog kalibra od recimo 20 (25) pa 40 mm ima dosta kod različitih proizvođača, i cijene u prvom redu ovise o upravljačkim sustavima. Kao top glavnog kalibra nameće se 76 mm, no ni top 127 mm ne treba isključiti, poglavito ako se ima u vidu najosjetljiviji dio na jugu Hrvatske. Kao što je vidljivo iz tablice, on ima manju masu od topa AK-726 mm koji je bio ugrađen na VPBR-33, a VPBR-31 imao ih je dva. Držim kako top kalibra 57 mm ne bi trebao biti izbor za takav brod. Težina topa je često odlučujuća pri izboru, a tu su i ostale protežnosti – volumen i duljina cijevi, te snaga trzaja – reakcija na potisnu silu projektila može biti i odlučujuća.

Mogući topovi i kalibri za korvetu na bazi VPBR-33

Istovremeno s nabavom ovakvog broda bez odlaganja treba pristupiti projektiranju podmornice, izboru načina protuminskih djelovanja, te zamjeni sadašnjih raketnih topovnjača relativno jeftinim brodovima naoružanim raketama za površinsko borbeno djelovanje. Prva faza navedenog opremanja u mjeri – tri korvete, tri obalne podmornice, te niz malih raketnih brodova po mjeri otpisa sadašnjih topovnjača u narednom razdoblju od 20 godina. U tom razdoblju potrebno je izgraditi i protuminske sposobnosti. Problem mornaričkih zrakoplovstva, u prvom redu helikoptera i bespilotnih letjelica, potrebno je rješavati u neposrednoj suradnji s Hrvatskim ratnim zrakoplovstvom. Također treba stalno raditi na poboljšanju brodograđevno-remontnih i mornaričkih logističkih kapaciteta.

Ovo nije 5 do 12…

Protuzrakoplovna i proturaketna obrana broda

Organizacijski je nužno riješiti odnose HRM i Obalne straže Republike Hrvatske, jer sadašnja je situacija nakaradna. Mornarica ne smije sputavati Obalnu stražu, a Obalna straža ne smije se koristiti kao alibi za postupno uništenje sposobnosti borbene flote. Jednostavno – ili imamo, ili nemamo obalnu stražu. Ako je imamo, ona u vrijeme mira mora biti samostalna. Ako je nemamo – HRM, odnosno ratni brodovi, pored prava svojstvenih ratnom brodu, moraju dobiti i policijske ovlasti te obavljati i poslove obalne straže u svim morskim prostorima – težišno u ZERP-u i na otvorenom moru. Držim kako bi bila velika pogreška graditi, a još veća nabaviti, stari klasični izvanobalni ophodni brod (IOOB) za zadaće obalne straže, jer za to nakon što je OOB narastao na preko 43 metra nema potrebe. Za zadaće obalne straže potrebno je graditi višenamjenski brod zasnovan sa sasvim drugom shemom. Audit, svojedobno izrađen za potrebe HRM od francuske strane, preferira upravo takve brodove. U ovome trenutku najsličniji im je brod „Faust Vrančić“, za kojeg je utvrđeno da ima malu duljinu i zbog toga nedovoljno dobro ponašanje pri većim valovima po krmi. S druge strane, ako ostaje Obalna straža – treba postupiti sukladno Zakonu o financiranju Obalne straže, a ne uzimati od ionako bezobrazno malog dijela predviđenog za HRM.

Najfunkcionalniji brodovi obalnih straža

Sve ovo vrijedi ako Republika Hrvatska želi imati mornaricu koja će štititi i braniti državne interese u teritorijalnom moru i gospodarskom pojasu, te braniti obalu i otoke od ugroze s mora i kopna. Pod obranom mora neizostavno se misli i na podmorje, i zračni prostor iznad mora, suglasno međunarodnom pravu u miru i ratu. Vjerujmo da u nama ima još ponosa i poštovanja prema ispravi (darovnici) Kralja Petra Krešimira IV u kojoj Jadransko more naziva „naše more“ (MARE NOSTRUM). Što se tiče vremena, ovo nije  pet do 12,  jer 12 je ovdje odavno prošlo.

*gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini

U zagrebačkom Tehničkom muzeju Nikola Tesla u utorak, 4. prosinca 2018. u 19,00 sati, otvara se izložba “Riječki torpedo – prvi na svijetu“. Riječ je o varijanti velike, atraktivne i važne izložbe koja je 2016. godine bila priređena u Rijeci, i koja predstavlja važan dio dugogodišnjih inicijativa vezanih uz afirmaciju i očuvanje tradicije riječkog torpeda. Zagrebačka izložba obuhvaća dio “riječke” građe, koja prikazuje povijesno-tehnološki razvoj torpeda kao sustava, te dodatnu građu zagrebačkog Tehničkog muzeja Nikola Tesla i Hrvatskoga pomorskog muzeja iz Splita.

Mjesto održavanja: Tehnički muzej Nikola Tesla, izložbena dvorana
Otvorenje izložbe: danas, 4. prosinca 2018. u 19,00 sati
Vrijeme trajanja: 4.12.2018. – 7.2.2019.
ULAZ JE BESPLATAN

Riječka tvornica torpeda prvi je proizvođač torpeda u svijetu. Proizvodnju torpeda započela je oko 1860. i poslovala kroz period od jednog stoljeća sve do 1960-ih godina. Poduzeće Torpedofabrik Whitehead & Comp. opremalo je torpedima mornarice diljem svijeta, a na temelju riječkih torpeda kasnije su mornarice drugih zemalja izgradile vlastite razvojne programe za ovaj tip oružja. Takva tvornica jedan je od dragulja hrvatske industrijske baštine i izložba služi informiranju te educiranju šire javnosti o tom, nekadašnjem, izvanrednom industrijskom proizvođaču svjetskog glasa. Iako je torpedo razarajuće oružje, iz tehničke perspektive ono predstavlja primjer pogona s tlačenim zrakom. Također, dubinsko i smjerno kormilarenje torpedom pomoću dubinske sprave s hidrostatskom komorom (“moja tajna” inženjera Roberta Whiteheada) i žiroskopskog smjernog ravnala predstavljaju primjere iznimno inovativnih rješenja koja su zabilježena u povijesti tehnike.

Godine 2011. Muzej grada Rijeke otvorio je izložbu posvećenu riječkom torpedu. U fundusu Tehničkog muzeja Nikola Tesla, torpedo kao jedna od perjanica hrvatske industrijske baštine, predstavljen je dvocijevnim lansirnim uređajem, dvama torpedima, te sitnijim konstrukcijskim dijelovima torpeda. Izložbom Riječki torpedo – prvi na svijetu se muzejskom građom, fotografijama, dokumentima, filmovima, tekstovima te edukativnim programom popularizira tema i informira javnost o riječkoj tvornici torpeda, prvoj tvornici torpeda u svijetu, te educira o tehničkom razvoju torpeda.

Izložba je bila prilično zapažena u Rijeci, a sada i publika u Zagrebu ima priliku upoznati detalje jedne od najvažnijih tehničkih priča na području Republike Hrvatske. Sav popratni sadržaj ove priredbe (katalog, tekstovi) je dvojezičan, na hrvatskom i engleskom jeziku. Tako će se svi zainteresirani lako moći upoznati s jednom prilično neuobičajenom pričom s polja vojne tehnike i domaće industrijske povijesti. Pri tome, ova izložba ne zahtijeva nekakva posebna predznanja, da bi svoje posjetitelje educirala o tehnici torpeda, kao i svjetskoj povijesti negdašnje riječke tvornice torpeda.

Dogodi se misteriozni događaj. Ne može ga se jednoznačno pripisati, ali ciljana država taj napad s popriličnom sigurnošću pripisuje drugoj državi – koja onda pokreće kampanju dezinformiranja, ismijavajući metu i iznoseći lepezu drugačijih objašnjenja. Velika Britanija 2018. godine? Da – i Švedska, doduše bitno duže. Tijekom nekoliko prošlih desetljeća višestrukih lovova na podmornice u svojim vodama, Stockholm se suočavao sa sličnim kombinacijama „misteriozni-događaj-plus-dezinformacijska-kampanja“. Ostale zapadne države trebale bi učiti iz iskustva Šveđana.

Tijekom 16. listopada 2014. godine objavljene su vijesti da je švedski Ured za elektronički nadzor u obrani („Försvarets radioanstalt“ – FRA, National Defence Radio Establishment, nešto poput hrvatskog OTC-a, doduše pod nadležnošću tamošnjeg Ministarstva obrane) uhvatio radijski promet na jednom od ruskih kanala za hitne situacije. Idućeg dana, stanovnik stockholmskog arhipelaga obavijestio je švedske Oružane snage, kazavši kako je vidio nešto nalik na podmornicu. Oružane snage odmah su aktivirale svoju flotilu lovaca na podmornice i više drugih plovila. Kasnije te večeri, isti onaj Ured za elektronički nadzor uhvatio je enkriptiranu rusku radijsku komunikaciju, čiji je izvor izgleda bio na području unutar spomenutog arhipelaga.

Tri dana kasnije, Švedi još nisu pronašli sumnjivu podmornicu. Rusko Ministarstvo obrane je opovrglo navode da je bilo koja od njihovih podmornica bila u švedskim vodama, umjesto toga predloživši kroz ruske medije da se tu moralo raditi o nizozemskome plovilu. Drugi ruski mediji su pronosili kako je švedska mornarica zamijenila nekakvu životinju za podmornicu. Zatim su počeli tu pretpostavljanu podmornicu nazivati „švedskom fantomskom podmornicom“. Kada je lov obustavljen bez da je nađena podmornica, izgledalo je kao da su Rusi u pravu.

„Ruska taktika je da se zadrži hladan izraz lica i posije nesigurnost među sve one koji ne raspolažu sa 100 posto sigurnim dokazima“, objasnio je umirovljeni general Sverker Göranson. „I Rusi uvijek nastoje postići da druga strana izgleda kao idioti. Čim se pojavila naznaka da bi uhvaćeni zvukovi mogli potjecati od životinja, Rusi su to prihvatili ne bi li nas ismijali“.

Kao švedski načelnik Stožera do 2015. godine, Göranson je nosio i konačnu odgovornost za potragu za podmornicom iz 2014. godine, a time je postao i posebnom metom ruskih ruganja. „Ruski mediji su pronašli video-isječak u kojem plešem na ABBA pjesmu u žutim kišnim čizmama, i to su pokazivali u neizmjernom broju navrata“, prisjetio se. „Njihova je poruka švedskoj javnosti bila – ‘nadležna osoba zadužena za te stvari u vašoj zemlji je klaun, kojem ne možete vjerovati’. Ismijavali su sve nadležne na svim razinama vlasti“.

—————————
Ruska parodija povodom službenih izjava generala Göransona s kraja veljače 2013.

—————————

Ovaj uzorak opovrgavanja i ismijavanja blizak je švedskim Oružanim snagama, koje su desetljećima lovile prema tragovima podmornica uzduž 2.700 km obale uz švedsko kopno i otok Gotland. Lov na podmornice sličan je dokumentiranju napada nervnim bojnim otrovima, samo je još teži. Podmornice, posebno mini-podmornice kakve često koristi ruska Mornarica, lako se skrivaju i bježe u plitkim arhipelaškim vodama.

Tijekom 27. listopada 1981. godine nije bilo poricanja činjenice da se sovjetska podmornica zatekla na švedskoj teritoriji; ona se nasukala u vojnoj zoni, u arhipelagu nedaleko južnog švedskog grada Karlskrona. U sučeljavanju koje je uslijedilo između Stockholma i Moskve o tome što napraviti s podmornicom i njenom posadom, čitavo je događanje preraslo u međunarodnu vijest. Ali, čak i suočeni s takvom sramotnom situacijom, Sovjeti su proveli briljantnu dezinformacijsku kampanju. Kapetan podmornice je izjavio da se posada izgubila nakon što su im zatajili svi navigacijski uređaji – koji su doduše funkcionirali bez greške kada su ih testirali švedski stručnjaci. „Svatko iole kritičan prema švedskoj službenoj priči mogao je naći scenarij koji bi odgovarao njihovim uvjerenjima“, kazao je Joakim von Braun, neovisni švedski vojni analitičar specijaliziran za ruske obavještajne i mornaričke operacije. „Sovjeti su ponudili pravu močvaru glasina i dezinformacija“. Uskoro je švedska javnost bila podijeljena oko toga je li podmornica namjerno ili nenamjerno završila u švedskoj vojnoj zoni.

Nasukana ruska podmornica S-363 nedaleko vojne luke Karlskrona, listopad 1981. godine

Naredne godine, švedska Mornarica nije uspjela uhvatiti sovjetsku podmornicu na koju se sumnjalo u vodama nedaleko Stockholma. „Našli smo ostatke tragova na dnu, ali su Sovjeti tvrdili da nisu imali nikakvih podmornica koje bi ostavljale takve tragove“, zamijetio je umirovljeni komodor Nils-Ove Jansson, koji je zapovijedao s više takvih lovova na pretpostavljene podmornice tijekom 1980-tih, a kasnije je služio i kao zamjenik ravnatelja državne vojno-obavještajne agencije. „Onda su rekli i da je to morala biti NATO podmornica. Njihovo je alternativno objašnjenje stvorilo sumnje u švedskoj javnosti, i dovelo do situacije gdje su mnogi Švedi mislili da izmišljamo lovljenja podmornica, ne bi li dobili više državnih novaca“.

Takve poruke djeluju na više razina. „Na jednoj razini Rusi šalju poruku koja govori: ‘Pogledajte što sve možemo napraviti’, ali onda sve to opovrgavaju“, izjavio je viceadmiral Kraljevske ratne mornarice sir Anthony Dymock, bivši stalni vojni predstavnik UK pri NATO. Do današnjeg dana švedska javnost ostaje podijeljena oko toga je li zaista i došlo do upada stranih podmornica. Jedna od aktivnih skupina skeptika, Medborgargruppen, širi ideju da takvi upadi postoje samo u mašti švedskih časnika.

Sve ovo odražava iskustva UK u slučaju trovanja Sergeja i Julije Skripal prošloga mjeseca. Predstavnici ruskih vlasti naznačili su da je nervni otrov došao iz Švedske, Češke Republike ili čak iz britanskih vojnih laboratorija. Iako su društvene mreže nešto novo, informacijsko ratovanje to zasigurno nije. „To što danas vidimo, s trolanjem donositelja odluka, predstavlja samo ponavljanje onoga čemu smo (švedske Oružane snage) već bile podvrgnute,“ rekao je Jansson.

Dapače, dugo iskustvo Švedske s kombinacijama napada i dezinformacijske kampanje u stilu događaja u Salisburyju dalo im je iskustva iz kojih i druge države mogu učiti. „Ne odgovarajte na dezinformacije“, savjetuje Göranson. „Nema smisla ulaziti u komunikacijski rat s Rusima. Pa ipak, koristite svaku priliku za dokazivanje suprotnoga od onoga što oni tvrde“. Tijekom duge karijere časnika za protupodmorničko ratovanje, Jansson je došao do istog zaključka. „Pritajite se, ne odgovarajte na provokacije. I zapitajte se tko ima koristi od dezinformacija koje oni šire“.

General Sverker Göranson, od 2011. do 2015. vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Švedska

Tijekom podmorničkog lova 2014. godine, Göranson je testirao svoj koncept odgovaranja pokazujući komade dokaznog sadržaja, uključujući tu i slikovne materijale, na konferencijama za medije. „To je efikasnije nego samo usmeno izlaganje, a kreira i dodatnu vjerodostojnost“, kazao je. Postoji, doduše, rizik da se neki od početnih dokaznih elemenata kasnije pokažu netočnima – kao što se to i dogodilo tijekom tog lova. Pa ipak, Göranson tvrdi da je ključno suprotstavljanje dezinformacijama ne kroz kontra-propagandu, već kroz redovito činjenično izvještavanje.

On također naznačuje da vjerojatno i dio novinara treba dodatnu obuku po pitanju iščitavanja vojnih informacija, a da bi države na meti trebale u korijenu rezati širenje informacija o događajima koji su vidljivo lažni. Prije nekoliko godina, ruskoj strani skloni twitter računi počeli su cirkulirati vijesti o ruskoj pomorskoj vježbi nedaleko švedskih voda. Novinari opće prakse prihvatili su te vijesti; mornarički stručnjaci su ih komentirali. Ubrzo je ta vježba postala velikom viješću. No, švedske Oružane snage nisu reagirale na tu provokativnu vježbu. Razlog tome je bio u činjenici da nije bilo nikakve vježbe – ali je tišina iz švedskih vojnih krugova otvorila prostor samozvanim ekspertima da postave okvire priče. „Završili smo otvarajući prostor samozvanim ekspertima koji su vidljivo pogriješili“, rekao je Göranson.

Ujedinjena Kraljevina neće biti posljednja zapadna država koja će se pridružiti Švedskoj u klubu „pogođenih ruskim hibridnim ratovanjem“, što samo dodatno podcrtava konačnu lekciju koju je naučio i Göranson: uvijek treba nastupati ujedinjenom frontom. Tijekom podmorničkog lova 2014. godine on je uvijek službene izjave davao zajedno s premijerom Stefanom Löfvenom i ministrom obrane Peterom Hultqvistom. Jednog dužnosnika se lako može otpisati kao klauna, ali u zajedništvu je dodatna snaga.

Ovaj tekst je autorica Elisabeth Braw 3. travnja 2018. godine objavila na američkom specijaliziranom portalu Defense One (http://www.defenseone.com/?oref=d-logo), pod originalnim naslovom „How to Deal With Russian Information Warfare? Ask Sweden’s Subhunters“. Braw djeluje kao nerezidentna suradnica Atlantskog Vijeća, živi u Londonu i piše na teme europske sigurnosti za Wall Street Journal, Foreign Affairs, and The Times (of London). Članak je u izvorniku dostupan na internetskoj adresi: http://www.defenseone.com/ideas/2018/04/how-deal-russian-information-warfare-ask-sweden/147154/

Nakon što smo u prvom nastavku ukratko obrazložili tipove i upotrebu podmornica u suvremenim mornaricama svijeta, vrijeme je da se vratimo u Lijepu našu.

Podmornica JNA P-821 “Heroj”

Ako sve ono ranije rečeno pomno, objektivno i racionalno analiziramo, valjda ćemo shvatiti što smo propustili i ako je moguće – a moguće je – pokušamo vratiti izgubljene sposobnosti. Postoje još neki koji uz jasnu viziju znaju što znači imati podmorničke sposobnosti prije svega u gradnji, a svakako i u vlastitoj floti. Kada se raspravlja o podmorničarstvu upravo oni moraju imati glavnu riječ, a ne zadovoljavati neke nerazumljive i beskorisne forme, te pričati o „Drvarima“. Uz dužno poštovanje svima, nije produktivno, umjesto onoga o čemu bi trebalo raspravljati, pričati o onome što netko zna ili čega se sjeća iz mladosti. Međutim, „uzalud je gluhom šaptati i slijepom namigivati“.

Pojave nove „Pirane“ trebala bi motivirati Zapad, prije svega države EU, na adekvatan odgovor i pristup dizajnu podmornica od 200 do 1.000 tona. Upravo u tome bi i Republika Hrvatska mogla pronaći sebe. Ne smijemo gubiti vrijeme jer su nam kadrovi ostarjeli i iz raznih razloga ne prate suvremene trendove, a kapacitete smo sveli na skoro pa ništa. Pored toga, pojava malih podmornica s dovoljno velikim akcionim radijusom može biti strašno oružje u rukama terorista i čudnih ideologa „svetih ratova“, možda strašnije i od balističke rakete s nuklearnim punjenjem.

Nakon izrečenog, opet je nužno zapitati se: Ima li potrebe, te treba li, i može li Republika Hrvatska svojoj floti priuštiti podmornice?

Kao što je rečeno u prvome tekstu, na navedenih devet pitanja (a neka sigurno nisu navedena) trebalo bi odgovoriti prije konačne odluke o nabavi podmornica. Samo prva dva, eventualno tri pitanja su u domeni mornaričkog strateškog promišljanja.

1. Za koje bi zadaće podmornice bile dizajnirane?
2. Koliko ih treba?
3. Koliko to košta?
4. Kako ih nabaviti?
5. Ako ih ne može nabaviti, zašto?
6. Da li se na neki drugi način u većoj ili manjoj mjeri mogu supstituirati podmorničke sposobnosti?
7. Ako mogu – na koji način i s kojim sredstvima?
8. Koja su to sredstva i koliko koštaju?
9. Koliko je to povoljnije u odnosu na nabavu podmornica?

Nakon odgovora na pitanja 1, 2 i 3 treba odgovoriti na pitanja broj 4 i 5 koja nisu, ili nisu isključivo u domeni promišljanja pomorske strategije. Odgovorima  na pitanja 4 i 5 sve postaje jasnije, pa se ili otvara projekt nabave podmornica ili se nastavljaju tražiti odgovori kako, koliko učinkovito i uz koje troškove možemo supstituirati nedostatak podmorničkih sposobnosti. Tek tu se traže onda i odgovori na pitanja od 6 do 9, te se pristupa izgradnji alternativnih sposobnosti, ili se odustaje od daljnjih napora.

Najgore bi bilo donijeti odluku da ćemo se odreći svih podmorničkih i protupodmorničkih sposobnost i flotu svesti na surogat obalne straže ili pak na mornaricu protokolarnog karaktera. Strah je opravdan, jer se mogu prepoznati indikatori da se krećemo upravo u tome smjeru, preko vrste i starost brodova, neadekvatnog školovanja i obuke kadrova, uz zapostavljanje mornaričke infrastrukture, nestanaka brodograđevnih sposobnosti za gradnju ratnih brodova i podmornica, te nestanak remontnih kapacitet, puštanje Brodarskog instituta da propada, itd.

Za koje bi zadaće podmornice bile dizajnirane?

Podmornicu treba gledati kao višenamjensku platformu od strateške važnosti za pomorsko ratovanje, a ovisno od osposobljenosti za djelovanje po ciljevima na kopnu i od strateške važnosti za cjelokupno ratovanje. Načelno se podmornice dizajniraju za sljedeće zadaće:

• protupodmorničku borbu;
• protu-brodsku borbu;
• asimetrično djelovanje (ratovanje);
• obavještajno djelovanje;
• nadzor i izviđanje;
• minsko borbeno djelovanje;
• borbena djelovanja protiv ciljeva na kopnu.

U literaturi, posebno na Zapadu, često se umjesto „borbeno djelovanje“ koristi pojam „ratovanje“. Čini mi se da je našem jeziku i našoj veličini primjereniji izraz borbeno djelovanje, a sva borbena i neborbena djelovanja svih struktura društva činila bi jedinstveno ratovanje.

Svakako, pored navedenih sedam glavnih zadaća moguće je podmornicu uporabiti i za još neke zadaće. Toga je bilo u povijesti. Sve zadaće su same po sebi jasne, ali ako bi ih se išlo objašnjavati – bilo bi nužno ući u taktiku i tehniku provedbe svake zadaće ponaosob. To nije cilj ovog članka. Bilo bi dobro kad bi ovo ponukalo neke hrvatske, i ne samo hrvatske podmorničare po profesiji prošloj ili sadašnjoj, da napišu neke stvari o taktičkoj i tehničkoj uporabi podmornice, kao i o načinu provedbe njenih zadaća. Međutim, ovdje je nužno ukratko se osvrnuti na zadaću borbenog djelovanja po ciljevima na kopnu. To bi podrazumijevalo da podmornica ima ili balističke ili krstareće-krilate rakete. Svakako balističke ne dolaze u obzir, iako i one mogu biti od taktičkog značaja. Primjerenije i načelno preciznije su krstareće-krilate rakete. Naime, te rakete također mogu biti lansirane iz vertikalnih lansera, ali što je još važnije za obalne podmornice od nekih 200 do 1.200 tona – i iz torpednih cijev, onih najčešćeg kalibra od 533 mm. Podmornica može biti opremljena i protubrodskim podmorničkim raketama. Može biti opremljena i raketama-torpedima. Ovo oružje zasad je na Zapadu napušteno, iako ga Rusi i dalje razvijaju. U uvjetima uskog mora, ili razvedene obale s mnogo otoka, izobilje je mogućnosti za razmještanje protu-brodskih raketa, ali… Povećanjem dometa, brzine i uvođenjem boljih sustava samonavođenja, torpeda doživljavaju novu renesansu i ostaju glavno protupodmorničko oružje suvremenih podmornica, brodova i zrakoplova. U različitim fazama razvoja torpeda su dosega 200 km i brzine 200 uzlova. Ne moraju i vjerojatno još dugo neće biti obje te veličine spojene u jednom torpedu.

Ako bi se i odlučili za nabavu podmornica, te dobili privolu partnera iz NATO i EU, opremanje sposobnostima protiv kopna bilo bi zasigurno dio zajedničkog dogovora. Samo mali broj zemlja proizvodi krstareće-krilate rakete za gađanje ciljeva na kopnu, a mi kao članica NATO na neke od njih ne možemo računati.

Koliko ih treba?

Broj je obično negdje između ambicija admirala i vojnih stratega te onih koji to sve trebaju platiti. Najčešće je to ispod optimalnog broja i nalazi se u nekom suboptimalnom području. Ako tek analiziramo stanja u svijetu, temeljna podmornička postrojba najčešće broji između pet i sedam podmornica. To je negdje flotila, negdje skvadron ili pak podmornička brigada.

Jednom prilikom ugledni strani admiral izrazio je mišljenje da je za podmornice idealan broj šest i njegovi višekratnici. To bi se moglo potvrditi i na nekoliko primjera. Izrael ide na 6 podmornica, Norveška ih ima 6 kao i Njemačka, Australija ima 6 podmornica i zamjenjuje ih s novih 12, a Kanada je upravo odlučila krenuti u nabavu novih 12 podmornica s AIP pogonom. Naravno, to se optimizira temeljem zadaća, troškova nabave, troškova održavanja i operativnih aktivnosti. Istina, postoje flote koje imaju i manji broj podmornica, ali to je najčešće uvjetovano pomanjkanjem sredstava, ili plan još nije do kraja realiziran. Također okruženje, savezništva i podjela zadaća imaju utjecaj na broj podmornica pojedinih zemalja. Nizozemska ima 4 podmornice, Španjolska 3, a kao zamjenu planira 4 nove. Portugal ima 2, iako je planirao 3, ali je zbog pomanjkanja financijskih sredstava jednu otkazao. Izrael se dugo mučio s 3 podmornice, a sada ih ima 5 i jednu u gradnji. Blizu je ugovaranja za još 3, vjerojatno kao zamjenu za 3 starije.

Sve izraelske klase podmornica

Uz izvrsno održavanje i ostalu logističku te personalnu potporu, za sigurno raspolaganje s jednom podmornicom za borbene zadaće u miru treba imati tri podmornice u flotnoj listi – jedna borbeno spremna, jedna u fazi obuke i borbene pripreme, te još jedna u remontu. Vrijeme operativne uporabe kroz broj dana na moru može se povećati ako se za svaku podmornicu ustroje dvije posade. To je u svijetu poznato rješenje. U JRM su pored redovitih posada postojale, istina u manjem broju, i djelatne pričuvne posade. To podrazumijeva podmornice vrhunske kvalitete i velike raspoloživosti, dvostruko ili veći broj dana u odnosu na maksimalno prihvatljivo angažiranje posade u miru. Dvije podmornice osiguravaju periodične misije, ali i održavanje spremnosti za daljnju nabavu kada se steknu financijske mogućnosti ili se zbog ratne opasnosti sudbonosno poveća potreba. Tu su svakako potrebni i pouzdani saveznici.

Manji broj podmornica može činiti dio zajedničke postrojbe sa saveznikom, kao dio ugovorenih zajedničkih snaga za nadzor, zaštitu i obranu određenog morskog prostora s ciljem smanjenja troškova. Naše potrebe zadovoljile bi 4 podmornice deplasmana oko 600 tona ili – kao osjetno lošije rješenje, ali bolje od ništa – 6 podmornica deplasman 200 do 400 tona, u oba slučaja s protupodmorničkim i protubrodskim naoružanjem.

Koliko to košta?

Za većinu borbene tehnike, a poglavito za složene, skupe i mnogima teško dostupne sustave kao što su podmornice, cijena najčešće nije unaprijed definirana. To je stvar pregovaranja i često su u cijenu ugrađeni politički i razni drugi interesi, također i interesi saveza kojem dotična država pripada. Treba biti svjestan i činjenice da često nije dovoljno biti s nekim u istom vojnom saveza pa da se on suglasi s nabavom određene vrste vojne opreme i naoružanja. To je posljedica stare i dobro poznata istine kako savezi nisu stalni i vječni, a među susjedima uvijek tinjaju neke prikrivene želje i ambicije. I među saveznicima te prijateljima dominantan čimbenik je interes. Jao li je onome tko to nije shvatio, jer je već osuđen da to jednog dana skupo plati! Zato, kada pokušavamo proniknuti u cijene, moramo se rukovoditi poznatim trendovima i objavljenim cijenama nekih natječaja. Pored cijene podmornice, u ukupne troškove treba uračunati i cijenu naoružanja, te izgradnju cjelovite infrastrukture s potrebnom tehničkom opremljenosti i svakako najvažnijim čimbenikom na svim razinama i svim područjima djelovanja – a to su ljudi.

Vidimo kako je cijena podmornica U-209  od pojave do danas porasla preko 30%. Vjerojatno je u međuvremenu došlo i do nekih poboljšanja. Ako usporedimo podatke iz tajlandskog natječaja, cijena podmorničke tone je za U-209/1400 – 207.000 USD, za „Chang Bogo“ – 236.000 USD i za S26T – 99.000 USD. Pored cijene treba naglasiti kako S26T ima i kineski AIP na bazi Sterlinga. U ovom prikazu najskuplja je U-212, s cijenom od 352.000 USD po toni iz 1999.godine. Ovdje je teško dati procjenu jer sadašnja cijena zbog većeg broja izgrađenih i prodanih  AIP na bazi gorivih ćelija možda je realno i niža. Inflacija također ima svoj udio u ukupnoj cijeni, a ona od 1999. pa do danas nije zanemariva.

Također je teško biti egzaktan jer je često nepoznato što je sve naručitelj platio – možda pomoć u održavanju, školovanje kadra, uvježbavanje posade, pričuvne dijelove, prijenos nekih tehnologije, itd. To pokazuje i cijena egipatskih U-209 od 460 milijuna eura po podmornici, na bazi od dvije podmornice. Ako se realizira namjera o nabavi još dvije, one će po cijeni biti povoljnije u odnosu na prve dvije. U-209 može se isporučiti i s AIP-om na bazi gorivih ćelija. Sustav je isti ili skoro isti kao za podmornice U-214. Turski ugovor o gradnji šest podmornica U-214, prema objavljenim podacima, košta 2,5 milijarde eura. Nije poznato da li je u taj iznos u cijelosti uračunat i udio turskih poduzeća. Za manje podmornice od 400-800 tona površinskog deplasmana cijena po toni za istu opremljenost je veća. Znači, ako bi se opredijelili za četiri obalne diesel-električne podmornice zapadnog dizajna i proizvodnje, treba računati na cijenu od 250-350 tisuća USD po toni. Cijena bi uvelike ovisila i o pogonu. Već smo spomenuli kako je najsuvremeniji AIP na bazi gorivih ćelija skup i složen. Na podmornici „Super Sōryū“ vidljiva je ogromna cijena Li-ionskih baterija.

Uzmemo li srednji površinski deplasman od 600 tona („Heroj“ – 614 t; „Sava“ – 770 t), ukupna cijena 4 podmornice bila bi 600 do 840 milijuna USD. Na ovu cijenu svakako treba dodati cijenu naoružanja, infrastrukture , školovanja i obuke podmorničkog kadra od nule na svima razinama, te kadra za logističku potporu, posebno za održavanje na kopnu. Pored tog potrebno je obnoviti te u život vratiti i Brodarski institut.

Ruske nenuklearne podmornice

Cijena podmornica U-212NG, koje su naručile Norveška  i Njemačka, nije niža od 600-700 milijuna USD po podmornici. Znači, 4 podmornice koštale bi ne manje od 2,5 milijarde USD. Ova inačica je preskupa i s ovakvim društvenim proizvodom – razumno nedostupna. Najjeftinija, ali i najslabija inačica s kojom se zadržava podmornička komponenta bila bi gradnja malih („mini“) torpednih podmornica deplasmana 200-400 tona. Među takvim podmornicama trenutno su najpoznatije ruska Projekt 865 „Pirana“ (NATO oznaka „Losos“) i njemačka koncept „Type 200/300“ prema kojem se rade podmornice na Pacifiku. Na idejnoj razini postoje neke takve zamisli i u Republici Hrvatskoj. Procjena ponuđača je da bi takva podmornica od 220 tona površinskog deplasmana koštala oko 60 milijuna.

Sve ukazuje na potrebu drugačijeg pristupa. Treba najprije donijeti odluku, organizirati domaću pamet, obnoviti vitalne institucije, prije svega Brodarski institut i brodograđevne kapacitete, angažirati domaću industriju za proizvodnju suvremenih baterija elektroničke opreme, hidrauličkih sustava, elektromotora, diesel-generatora i mnogo toga. Svakako treba naći kvalitetnog europskog partnera, bez čega se vjerojatno ne bi išlo ni uvjeravati saveznike i prijatelje kako bi baš mi mogli biti ti koji će za zajedničke potrebe i izvoz graditi obalne podmornice pod oznakom „Napravljeno u  EU“ (Made in EU). Na ovaj bi se način značajno smanjila cijena za vlastitu nabavu, dobio bi se pristup najsuvremenijim tehnologijama, unaprijedila bi se domaća znanost, stručnost i sposobnost industrije. Razvijene tehnologije našle bi široku primjenu u mnogim područjima, što bi neposredno i posredno dovelo do stvaranja novih radnih mjesta i povećanja izvoza. Ne manje značajno – postali bismo dio najkvalitetnijeg, a time i najzahtjevnijeg dijela europske ratne brodogradnje. Osmišljenim i pametnim postupanjem taj na prvi pogled nedostižni cilj možemo doseći, troškove pretvoriti u kvalitetnu investiciju i dugoročno ostvariti značajnu dobit.

Na ovaj način izgrađene podmornice bile bi značajno jeftinije. Za dalje od ovoga treba imati jasan državni stav!

Zaključak

Podmornice na nenuklearni, prvenstveno hibridni pogon, doživljavaju renesansu zahvaljujući prije svega najnovijim znanstvenim, tehničkim i tehnološkim dostignućima. Suvremeni AIP još će dugo imati ograničenje u odnosu na nuklearni pogon, ali nisu daleko godine kada će on biti toliko moćan i vremenski nadmašiti psiho-fizičku izdržljivost posade u zaronjenom stanju. Na taj bi se način u važnoj sposobnosti, vremenskom ostanku u podvodnoj plovidbi po kriteriju realne potrebe, nenuklearne podmornice izjednačile s podmornicama na nuklearni pogon. Kada tome dodamo činjenicu da je suvremeni AIP na načelu gorivih ćelija tiši od nuklearnog, to hibridne pogone čini još poželjnijima. Svakako će najdulje ostati prednost nuklearnih podmornica njihova možda nikad dostižna podvodna brzina, jer raspolažu s praktički neograničenom količinom energije.

Osim gorivih ćelija, ostale AIP tehnologije imaju puno pokretnih dijelova koji stvaraju buku. To nije poželjno jer je tišina vrlo bitna za sve podmornice. Podmornice koje kao AIP koriste CCD (Closed Cycle Diesel Engines), MESMA ili Sterling kompromitiraju najvažniju sastavnicu nezamjetljivosti – a to je tišina – kako bi se postigla veće podvodna autonomija. Iako AIP na bazi gorivih ćelija ima mnoge prednosti, još je vrlo skup za nabavu i zahtjevan za održavanje, što ga većem broju mornarica čini nedostižnim. Međutim, povećane narudžbe AIP na bazi gorivih ćelija i veći broj zemalja koje su ovladale ili će ovladati tom tehnologijom mogle bi ga učiniti dostupnijim.

Njemačke podmornice klase 212A kombiniraju diesel i AIP sustav

Podmornice kada plove s uključenim AIP-om načelno plove brzinom manjom od 10 uzlova, kako bi se postigla podvodna autonomija od 14 do 18 dana, što proizvođači ističu kao glavnu prednost. Za usporedbu, podmornica na nuklearni pogon može pod vodom ploviti neograničeno dugo, brzinom 30-35 uzlova bez utjecaja na vremenski ostanak ispod površine. Na današnjem stupnju razvoja, AIP-om opremljene podmornica ne mogu zamijeniti nuklearne podmornice u dalekim oceanskim prostranstvima (plave vode; Blue Water; открытое море; Blaues Wasser) ili u dugotrajnim  operacijama u zaronjenom stanju.

Neovisno što je podmornica opremljena s AIP tehnologijom, ona se neće njome nužno koristiti na svakome mjestu. Ovisno o zadaći i području djelovanja, podmornica će često koristiti sustav za dovod zraka (šnorkel) kako bi se omogućio rad diesel-motora i punjenje baterija. Tek kada je to nužno – iskoristit će AIP za povećanje podvodne autonomije. Glavni razlozi za to su vrlo visoke cijene većine goriva, oksidirajućih sredstava i drugih potrošnih materijala koji se koriste u AIP-u. Nije ih ekonomično često dopunjavati, a u vodama neprijatelja to je i tehnički vrlo složeno, praktički nemoguće. Uvođenjem suvremenih litij-ionskih baterija u kombinaciji s AIP tehnologijom, poglavito na bazi gorivih ćelija, značajno će se povećati sposobnosti nenuklearnih podmornica s hibridnim pogonom. Litij-ionske baterije povećat će sposobnosti diesel-električnih podmornica bez AIP sustava. Upravo suvremene diesel-električne podmornice s litij-ionskim baterijama mogle bi biti rješenje za uska mora, i područja „ne predaleko“ od vlastite obale.

Unutrašnjost njemačke podmornice U-32

Na području novih baterija provode se opsežna istraživanja uz sve više igrača, od država do velikih i malih kompanija, i to rezultira povećanjem kapaciteta te pouzdanosti istih. Neke od sadašnjih AIP tehnologija bit će poboljšane, ali značajne kapacitete za poboljšanje imaju samo AIP na bazi gorivih ćelija. Integracija u primjeni AIP tehnologija i suvremenih baterija omogućiti će podmornicama blistavu budućnosti i sposobnost ostanka pod vodom mjesecima bez izranjanja, što će ih učiniti „pseudo-nuklearnim“ podmornicama. Ušli smo u subatomsku strukturu i nano tehnologije, što bi u skoroj budućnosti moglo znatno povećati kvalitetu baterija (akumulatora) za pogon suvremenih nenuklearnih podmornica. Puno se radi na Li-silicijskim baterijama, koje puno obećavaju. Na takvim podmornicama s ljudskom posadom ograničavajući čimbenik boravka pod vodom neće biti pogon, već čovjek. AIP tehnologija ima budućnost i bit ćemo svjedoci kako je sve više modernih mornarica usvaja i ugrađuje u diesel-električne podmornice vlastite flote. Prema DEFENCYCLOPEDIA (objavljeno 6. srpnja 2016. od strane N.R.P.) njemačka podmornica U-32 s AIP-om na principu gorivih ćelija provela je u podvodnoj plovidbi bez izranjanja 18 dana i preplovila 2.800 km. Gornja granica za klasične diesel-električne podmornice je oko 500-800 km. Na obzoru je i novi (ili nova inačica) AIP pogon, uz oznaku TBC („to be confirmed“). To je AIP pogon koji bi trebao biti potvrđen na podmornici klase HDW 218 SG, što se u Njemačkoj gradi za Singapur. Prema prikazu pogona nenuklearnih podmornica u skoroj budućnosti, očekuje se njegova zastupljenost od 12 posto.

Projekt “Šumadija” – izložen nedavno na vježbi VS “Čelik 2017”

Podmornica je ako ne najsloženija, onda sigurno jedna od najsloženijih tvorevina ljudskog uma. Istovremeno je pouzdano jedan od najkompleksnijih borbenih sustava današnjice. Ovladavanje ili sudjelovanje u procesima dizajniranja i gradnje podmornica te njenih borbenih i drugih sustava podrazumijeva vladanje najvišim tehničko-tehnološkim dostignućima u prirodnim znanostima i iz njih proizašlim tehničkim područjima – od brodogradnje preko strojarstva, elektrotehnike, hidroakustike, hidrodinamike, hidraulike, primijenjene kemije, kibernetike, računalnih tehnologija, itd. Na žalost, sve što smo 1991. godine zatekli i preuzeli – uništili smo. Istovremeno, neki drugi su samo nastavili razvoj, između ostalog i projekta balističke rakete R-300 (sada „Šumadija“).

Podmornice Sjeverne Koreje i utjecaj SFRJ

Svakako, treba biti svjestan teškoća koje bi pratile novo osposobljavanje Republike Hrvatske za gradnju podmornica, ali je i sigurno da će svaki dan koji prođe to činiti još težim. Imali smo tradiciju. Bili smo nositelj i prostor ratne brodogradnje od davnina, a podmornica od 1908. godine, još iz vremena Austro-Ugarske. Imamo bogato nasljeđe iz SFRJ, od obnove potopljenih podmornica iz Drugog svjetskog rata u Puli do gradnje podmornica u Splitu po projektima B-71 „Heroj“, B-72 „Sava“ i B-91 „Una“, a radilo se i na projektu B-73, raketno-torpednoj podmornici. Međutim, ni na Zapadu, a niti na Istoku se iz različitih razloga nije uspjelo nabaviti raketu. Torpeda na LOX (kisikova) nabavljena su u Rusiji i nikad nisu ušla u uporabu. Projekt je najprije odgođen, a da bi se zadržali kapaciteti – krenulo se u realizaciju projekta B-91 iz kojeg je proizašla diverzantska podmornica  P-911 “Una“ s dobro poznatom namjenom. Tijekom Domovinskog rata, Republika Hrvatska jednu od njih dogradila je na razinu P-911D. Zbog pomanjkanja novca i političkih događanja prije raspada Jugoslavije, projekt B-73, pod kodnim imenom „Lora“, je otkazan. Nije isključeno da su neke njegove ideje i rješenja primijenjeni pri gradnji sjevernokorejske podmornice klase „Sinpo“. Dobro je poznato da smo uz Ruse i Kineze u Sjevernu Koreju izvozili „pamet“, i ne samo pamet, a pomogli smo im i izgraditi podmorničku flotu. Neovisno o tome što mi sad mislili, svi ti projekti naše su intelektualno vlasništvo. Vjerojatno postoji i tehnička dokumentacija koja bi mogla biti korisna.

Jugoslavenski (hrvatski) utjecaj na sjevernokorejske podmornice

Na kraju treba odgovoriti na obećano.

Odgovor na pitanje „Trebaju li Hrvatskoj podmornice?“, kao i na samom početku, je nedvosmisleni DA. Odgovor na puno poštenije i svakako teže pitanje: „Može li si Hrvatska priuštiti podmornice, (naj)savršen(iji) ratni stroj?“ Odgovor je također DA. Naravno, uz jasnu viziju i pametno vođenje projekta.

Podmornica “Velebit” 1996. i nakon povlačenja iz službe 2001. godine

Projekt treba i mora postati razvojna investicija i multiplikator mornaričkih obrambenih i gospodarskih sposobnosti društva. Preko usvajanja novih znanja i tehnologija, brodograđevne sposobnosti narasle bi na značajno veću razinu. Također, to bi posredno pomoglo oživljavanju i stvaranju mnogih te raznovrsnih industrijskih djelatnosti. Sve bi to bio značajan doprinos otvaranju brojnih visokostručnih, a samim time i dobro plaćenih radnih mjesta. Odluku je nužno donijeti što prije i bez odlaganja. Za početak to mogu biti relativno mala sredstva koja bi se povećavala s tempom porasta aktivnosti, sukladno napretku projekta. Red koraka je sljedeći: (1) odluka Vlade i svih relevantnih čimbenika u društvu, a koja glasi: „Hrvatskoj trebaju podmornice!“, te (2) taj krupni projekt dati na upravljanje najboljima!

U ovom slučaju, Republika Hrvatska bi u skoroj budućnosti, ali ipak ne tako brzo (za nekih 10-15 godina) mogla imati podmornice na dostupan način. Ako bi se ispunio veći dio iznesene zamisli to bi postala investicija, a ne trošak. Ne treba se zavaravati i zanositi izvoznim uspjehom ophodnog broda jer tako nešto mogu sagraditi mnogi, i to po nižoj cijeni. Usvajanje tehnologija i tehničkih rješenja za gradnju podmornica državu uvodi u elitno društvo tehnološki najrazvijenijih zemalja, i to ne samo u brodogradnji. To je prilika da u kratkom vremenu napravimo veliki skok.

Što bi u tom slučaju trebalo napraviti?

1. Naći način kako angažirati najbolje, a ne najpodobnije. Na čelu glavnog projekta i podprojekata trebaju biti vizionari i stručnjaci.
2. Okupiti sve znanstvene, stručne i industrijske kapacitete.
3. Odmah početi obnovu i izgradnju potrebne infrastrukture.
4. Naći partnera u inozemstvu, prije svega u EU.
5. Osposobiti P-01 „Velebit“ kao eksperimentalnu podmornicu za ispitivanje opreme koju će razvijati domaća znanost, struka i industrija.
6. Sa suradnikom, pa bio on ravnopravan, stariji ili mlađi, pokrenuti marketing i tražiti moguće kupce.
7. Cijeli projekt treba donijeti neposrednu i posrednu korist gospodarskom razvoju i obrani Republike Hrvatske.

Kao što je vidljivo, u prvom planu nije nabava podmornica na svjetskom tržištu, već projekt vraćanja sposobnosti dizajniranja i gradnje podmornica uz pomoć pouzdanog partnera, i nakon toga nabavka podmornica. Drugi cilj je biti zemlja-partner u dizajniranju i upravljanju, te graditelj malih (obalnih) podmornica deplasmana do 1.200 tona. U ovakvom scenariju bilo bi lakše i puno jeftinije nabaviti podmornice za vlastite potrebe jer bi bile (kad se uračuna povrat sredstava u državni proračun preko PDV-a, i svih ostali doprinosi iz plaće) jeftinije najmanje za trećinu. Na to svakako treba dodati zadovoljstvo ljudi koji su dobili posao i društveni mir, a on nema financijsku cijenu.

Projekt “Drakon 220” domaće tvrtke ADRIA-MAR

Mi bismo trebali biti  prvi kupac! Naime, mora nam  biti jasno da je teško, skoro nemoguće, prodati tako složen i skup proizvod trećim državama ako ga nemate u vlastitoj floti. Tko ne shvaća koliko je to veliki posao, trebao bi pročitati jedno lijepo štivo pod naslovom „Vlastitim snagama do Heroja“. Ako nema dovoljno vremena ili strpljenja, ono najvažnije glede ove zamisli napisano je u uvodu – ova maksima „Vlastitim snagama do Heroja“ nastala je kao izbor autora puno godina od realizacije projekta B-71. Za naš projekt, umjesto sentimentalnosti i raznih pseudo-domoljubnih doskočica, bolje je koristiti  jednostavne, ali snažne riječi, kao što su: znanje, umijeće, promišljenost, strpljenje, upornost, i prije svega domoljublje te briga za buduća pokoljenja. Treba se bojati neukosti ili, ako je nekome razumnije, neznanja, što nas je puno koštalo i iz dana u dan košta sve više i više. Svakako treba biti oprezan i ne zaboraviti staru mudrost izrečenu u samo jednoj rečenici „čuvaj se onih koji ne znadu i učiti se ne dadu“. Takvi na odgovornim funkcijama predstavljaju opću opasnost poput katastrofalnih požara, poplava i potresa zajedno. Obrana se mora zasnivati na vrhunskom kadru, na suvremenoj tehnici i tehnologiji. Svojim mornarima i vojnicima moramo dati najbolje moguće alate, uz pomoć kojih će, kad bude trebalo, obraniti narod uz najmanje moguće gubitke.

Svakako, moramo paziti da megalomanski zahtjevi i neprimjereni troškovi ne unište i ovako katastrofalno niski standard građanima. Više nitko ne nasjeda na podvale u stilu „ pasti travu i biti svoji na svome“. Vidimo da mnogi – baš kako ne bi pasli travu – odlaze u Njemačku, Irsku, i u neke druge države. Također, dobro se prisjetiti utrke u naoružavanju, „rata zvijezda“ i kolapsa SSSR. Ponekad, pa i u naoružavanju, često je dogovor najbolji odgovor. Konačno, neće nam pomoći ni najmodernije podmornice, niti borbeno nadzvučno zrakoplovstvo, ako ne bude imao tko na podmornicama ploviti i u zrakoplovima letjeti.

* gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini

Često smo svjedoci pitanja na koja možemo odgovoriti na mah, bez potrebe za promišljanjem. Takva pitanja su: „Trebaju li Hrvatskoj podmornice?“, ili pak: „Treba li Hrvatskoj borbeno (nadzvučno) zrakoplovstvo?“ Odgovor na oba pitanja je veliko DA! Svaki drugi odgovor bio bi neprimjeren i pokazao bi nepoznavanje geostrateških i geopolitičkih previranja u okruženju i u svijetu, kao i neprimjeren odnos prema nacionalnim vrijednostima te vlastitom državnom suverenitetu. To su ta, u najmanju ruku nekorektno smišljena pitanja, iako se načelno tvrdi kako je svako pitanje dobro, a tek odgovor može biti dobar ili loš. Ovo su definitivno manipulativna i politikantska pitanja, pitanja za dnevnu uporabu i dobivanje mandata u predstavničkim tijelima. Korektno pitanje bi glasilo: „Može li si Republika Hrvatska priuštiti podmornice i/ili borbeno (nadzvučno) zrakoplovstvo?“  U ovome članku započet ćemo diskusiju o podmornicama, u svrhu ponude odgovora na pitanje: „Može li si Hrvatska priuštiti podmornice?“

Svjedoci smo da se u RH jako malo ili skoro nikako ne govori o mornaričkim problemima koji su iz samo nekima poznatih razloga spušteni ispod vidljivog obzora. Pokazalo se kroz povijest kako zabijanje glave u pijesak neće riješiti nagomilane probleme. Dignuti alarm zbog borbenog zrakoplovstva puno je lakše nego po pitanju ratnih brodova, i poglavito podmornica. Politički moćnici vole biti u prvom planu pokazujući namješteni osmjeh upravo za tu prigodu, dok se iznad njihovih glava u atraktivnom letu „šepure“ borbeni zrakoplovi, parajući nebo uz nepodnošljivu grmljavinu mlaznih motora. Nasuprot tome, podmornice su samozatajne i nevidljive u morskim dubinama. Za ovladavanje cjelovitim podmorničkim sposobnostima potrebno je, uz značajne materijalne izdatke, uložiti stručnost najboljih umova u razdoblju ne kraćem od 15 do 20 godina. Ali, kome je stalo do morskih dubina, morskog dna i podmorja, koga je briga za ono što se ne vidi i ne donosi političke bodove toliko potrebne da bi se bilo na vlasti!?  Političku vlast, tu definitivno najgoru ljudsku strast, treba imati sada i ovdje, i za to nisu pogodni ni potrebni dugotrajni projekti.

Upravo i poradi toga, potrebno je prije jasnog ili uvjetovanog odgovora na postavljeno pitanje razjasniti neke dileme koje uzročno-posljedično utječu na odgovor. Te bi dileme definirali kao sljedeće:

1. Za koje bi zadaće podmornice bile dizajnirane?
2. Koliko ih treba?
3. Koliko to košta?
4. Kako ih nabaviti?
5. Ako ih ne može nabaviti, zašto?
6. Da li se na neki drugi način, u većoj ili manjoj mjeri, mogu supstituirati podmorničke sposobnosti?
7. Ako mogu – na koji način i s kojim sredstvima?
8. Koja su to sredstva i koliko koštaju?
9. Koliko je to povoljnije u odnosu na nabavu podmornica, ako je razlog odustajanja od podmornica bio nedostatak financijskih sredstava?

Tek odgovori na postavljena pitanja, generiraju odgovor na puno primjereniji upit: Može li si Hrvatska priuštiti podmornice, najsavršeniji ratni stroj? Ipak, prije odgovora na tako postavljeno pitanje potrebno je nešto reći o podmornicama i mjesto koje one zauzimaju u suvremenim mornaricama svijeta.

Važnost podmornica i tendencije razvoja

Smatra se da je ozbiljno podmorničarstvo počelo početkom prošlog stoljeća, točnije 1902. godine, a na našim prostorima 1908. godine.

Nuklearne višenamjenske podmornice (SSN)

U današnje vrijeme, jedna od podjela podmornica s obzirom na vrstu pogona je na: nuklearne (nuklearni pogon) i nenuklearne podmornice. Nuklearni pogon u potpunosti je neovisan o dotoku atmosferskog zraka (AIP). Nenuklearne podmornice uvjetno možemo svrstati u podmornice s hibridnim pogonom (AIP+klasični diesel-električni pogon), te diesel-električne podmornice.

Važna podjela podmornica je prema oružju koje nosi. Ovdje su nastupile velike promjene zahvaljujući tehničkom i tehnološkom napretku, a što je imalo i ima izravni utjecaj na smanjenje protežnosti borbenih sustava, posebice oružja, u prvom redu raketnog. Tako se  pojavila posebna grana podmornica čije su glavno oružje krilate rakete. Ove podmornice postaju dostupne većem broju zemalja nakon što su – pored Amerikanaca te Francuza – još Rusija, Kina i još neke države smanjile gabarite svojih podmorničkih krilatih raketa na promjer najčešće korištene torpedne cijevi (kalibra 533 mm) i učinili ih dostupnim  trećim državama.

Nuklearne podmornice s balističkim raketama (SSBN)

Nuklearni pogon podrazumijeva korištenje nuklearne energije za pokretanje podmornice i osiguranje potrebne energije za sve ostale potrebe života i rada na podmornici, te izvršenje namjenskih zadaća. Pored činjenice da vremenski, što se tiče energije, podmornica na nuklearni pogon nema ograničenje, ne manje važna je tajnost jer, kao što je rečeno, to je sustav koji radi neovisno o zraku (Air-independent propulsion – AIP). U lancu proizvodnje potrebne energije nakon nuklearnog reaktora je parna turbina i ona je, pored propelera ili vodo-mlaznog propulzora, najveći izvor šuma podmornice s nuklearnim porivom.

Zavisno o namjeni, suvremene nuklearne podmornice naoružane su balističkim raketama, najčešće s nuklearnim bojnim glavama, krilatim raketama s klasičnim ili nuklearnim bojnim glavama, te s torpedima. Uvijek tu postoji mogućnost i krcanja mina te osiguranje uporabe specijalnih mornaričkih snaga. Razvrstane su u tri kategorije: (1) nuklearne višenamjenske (napadne) podmornice (SSN), (2) nuklearne podmornice s krilatim raketama (SSGN) i (3) nuklearne podmornice s balističkim raketama (SSBN).

Kategorija SSGN polako nestaje. Postoje samo dvije klase, i to – američka klasa „Ohio“ i ruska Project 949A (Antey) (NATO oznaka „Oskar-II“). Prva je nastala konverzijom SSBN, a druga je građena kao SSGN. Podmornica „Ohio“ nosi 154 krstareće krilate rakete „Tomahawk“, a „Oskar-II“ 24 rakete tipa P-700 „Granit“ (NATO oznaka SS-N-19 Shipwreck). Kroz modernizaciju vjerojatno četiri podmornice vrši se i zamjena starih „Granita“ novim, lakšim i univerzalnim raketama 3M-54K „Kalibr“. U jednu lansirnu cijev smještaju se tri rakete pa će modernizirani „Oskar-II“ nositi 72 rakete. Prema dostupnim informacijama, ne razvijaju se nove SSGN. Ipak, kod klasifikacije ruskih podmornica, projekta 885/885M „Yasen/Yasen II“, postoji dvojba pa se one u literaturi mogu naći svrstane među napadne, odnosno višenamjenske (SSN), ali i kao podmornice s krstarećim raketama (SSGN). Također se, kao i za „Oskar-II“, često rabi naziv atomska podvodna raketna krstarica. Izgleda kako kod Rusa dolazi do promjene u klasifikaciji jer se čak i modernizirani „Oskar-II“ sve češće svrstavaju u višenamjenske podmornice na nuklearni pogon. Ulogu SSGN preuzimaju višenamjenske podmornice (SSN), bez posebnog isticanja da nose krstareće ili nekrstareće krilate rakete. U njihov trup sve se češće ugrađuju zasebni moduli za krstareće-krilate rakete.

Vjerojatno bi ispravan naziv za nove podmornice koje polako zamjenjuju napadne podmornice (SSN) i podmornice s krilatim raketama (SSGN) bio – višenamjenske ili multifunkcionalne podmornice na nuklearni pogon. Važno je zapaziti tendenciju kako nove generacije nuklearnih podmornice postaju sve više univerzalne, pa će tako nova američka SSBN klase „Columbia“, pored balističkih raketa (BM), nositi i krstareće rakete (CM).

Promatrajući rat kao vođenje politike drugim sredstvima, SSBN je teško ili bolje reći nemoguće svrstati u sredstva za vođenje politike. To su prije svega snage odvraćanja, a u slučaju uporabe balističkih i/ili  krilatih raketa s nuklearnim bojnim glavama, posebice u većem broju kada pouzdano postaju sredstvo za uništenje ne samo naše ljudske civilizacije, već i života na Zemlji općenito. Tendencije su zabrinjavajuće, pa umjesto da ti monstrumi nestanu sa svjetske scene, neke zemlje postaju novi imaoci tog strašnog oružja. Pojavljuju se i novi aspiranti na nuklearno oružje, pa na klasične podmornice (SSK) razmještaju krstareće, krilate ili pak balističke rakete s nuklearnim bojnim punjenjem i na taj način podmornica, kao nekad, postaje SSBK.

Ako isključimo uporabu nuklearnih bojnih punjenja, SSN su zaista najučinkovitiji ratni stroj kojeg je čovjek sagradio. Koliko su SSN važne moćnim zemljama i njihovim mornaricama/flotama, najbolje svjedoči mišljenje američkih eksperata, ovdje preneseno iz ruske literature, da američke napadne nuklearne podmornice čine oko 30% borbenih sposobnosti (snage) mornarice, angažiraju 7% ljudskih potencijala i troše 17% sredstava, dodijeljenih za troškove uporabe mornarice.

Snaga napadnih (SSNG) podmornica

Još značajnije mjesto zauzimaju podmornice u ruskoj floti. One nuklearne s balističkim naoružanjem (SSBN), s ostalim nuklearnim raketnim snagama u kopnenoj i zračno-svemirskoj komponenti drže stratešku ravnotežu na razini uništenja, a nuklearne podmornice (SSGN), višenamjenske (SSN) i klasične (SSK) s protubrodskim raketama jedine predstavljaju pravu opasnost za najmoćniju svjetsku površinsku flotu. Kao i šezdesetih godina prošlog stoljeća, moć ruske flote zasniva se na podmornici i raketi.

Da bi podmornica uspješno izvršila zadaću ona mora ostati neotkrivena, kako bi njeno djelovanje u najvećoj mjeri predstavljalo iznenađenje. Upravo zbog tih razloga razina šuma je izuzetno važan čimbenik u vrednovanju podmornica, posebno SSN. Na polju izgradnje podmornica sa što manjim potpisom, gdje razina šuma ima najveći značaj, vodi se stalno natjecanje između dvije najveće nuklearne sile.

Razina šuma suvremenih podmornica je iz dana u dan sve niža pa se ukupni šum podmornice i pri većim podvodnim brzinama „utapa“ u šum mora. Iz tog razloga se za otkrivanje podmornica sve više koriste aktivni senzori što samo po sebi uzrokuje nove probleme i stvara nove izazove.

Podmornice na nenuklearni pogon, hibridne i klasične diesel-električne, glede naoružanja mogu se svrstati u skupinu raketno-torpednih i torpednih podmornica. Nažalost, i rakete i torpeda teoretski mogu nositi nuklearnu bojnu glavu.

Što se tiče balističkih raketa (BR), one po pravilu nisu u naoružanju nenuklearnih podmornica. Izuzetak je Sjeverna Koreja koja razvija balističku raketu (BR) za svoje diesel-električne podmornice klase „Sinpo“. Zanimljivo je mišljenje kako je ova podmornica dizajnirana vjerojatno temeljem iskustava s našim podmornicama „Heroj“ i „Sava“, ali i više sovjetskih i kineske klase 033 (licenca sovjetske, 633 „Romeo“) – a sve one vuku porijeklo od njemačke podmornice „U-Boot-Klasse XXI“ iz Drugog svjetskog rata. To je u ono vrijeme bila revolucionarna podmornica sa stalnim elektromotornim pogonom (Type XXI U-Boat Electric-Powered Attack Submarine). Poslužila je za daljnji razvoj podmornica na zapadu i istoku, uključujući i podmornice na nuklearni pogon.  Nenuklearne podmornice s AIP sustavima su daljnji napredak klasičnih diesel-električnih podmornica (SSK).

Vrste AIP sustava su: (1) Nuklearni pogon (Nuclear Propulsion), (2) Vodik-peroksidni sustavi (Hydrogen Peroxide Systems), (3) diesel-motori zatvorenog ciklusa (Closed Cycle Diesel Engines), (4) Parne turbine zatvorenog ciklusa (Closed Cycle Steam Turbines), (5) Sterling-motori (Sterling Cycle Engines), te (6) Gorive ćelije (Fuel Cells). Neke glavne značajke nuklearnog pogona već su rečene. U daljnjem tekstu težište je na nenuklearnim podmornicama s ciljem stjecanje kvalitetne predodžbe o složenom i trnovitom putu razvoja podmorničkih AIP sustava.

Vodik-peroksidni sustavi (Hydrogen Peroxide Systems)

Vjerojatno prvi primjenjiv AIP sustav za podmornice na bazi vodikovog peroksida (H2O2) razvijen je u Njemačkoj 1944. godine. Razvila ga je njemačka tvrtka Walter i primijenjen je na pokusnoj podmornici U 1407 (U-Boot-Klasse XVIIB). Vodikov peroksid (poznat i kao High Test Peroksid – HTP) korišten je i za pogon balističkih raketa A-4/V-2. Uz pomoć manganovih katalizatora vodikov peroksid se razlaže na kisik i vodenu paru. Pogonski stroj je Walterova turbina, nazvana po briljantnom njemačkom inženjeru-konstruktoru dr. Helmuthu Walteru.

Njemačka mornarica je izgradila nekoliko (tri?) podmornice tipa XVIIB. Snaga diesel motora bila je 210KS i Walter plinske turbine pogonjene HTP, 2500KS. Britanska kraljevska mornarica domogla se jedne podmornice. Krstila ju je kao HMS Meteorite. Napravili su neka poboljšanja i izgradili još dvije (HMS Explorer i HMS Excalibur). Podmornice su postizale podvodnu brzinu od 25 uz, što se u to vrijeme smatralo iznimnim. Međutim, javili su se veliki problemi u rukovanju s nestabilnim HTP, pa su obje podmornice iz flote ispisane 1960. Nakon toga HTP više nije korišten kao AIP za podmornice. Sovjetski Savez izgradio je samo jednu podmornicu (Projekt 617Eh, NATO klasa Whiskey, konverzija „Katran“) s HTP i Walter turbinom na temelju diesel-električne podmornice klase Whiskey. Možemo zaključiti kako AIP temeljen na vodikovom peroksidu s postojećim znanjima i dostupnim tehnologijama nije povoljan za uporabu kao AIP na podmornicama, ali „nikad ne reci nikad“, a Walter turbina ima velike mogućnosti.

 Diesel-motori zatvorenog ciklusa (Closed Cycle Diesel Engines)

Ova tehnologija također zahtijeva spremanje kisika na podmornici za osiguranje i omogućavanje rada diesel-motora bez uzimanja zraka iza atmosfere. To je neophodno u podvodnoj plovidbi želi li se povećati vremenska i daljinska autonomija podmornice. Kisik se pohranjuje u tekućem stanju (tekući kisik – LOX). Kisik se iz spremnika dovodi do motora i omogućava sagorijevanje diesel goriva. Zbog potrebe simuliranja atmosfere, odnosno atmosferskog odnosa kisika u smjesi i kako bi motor mogao raditi sigurno bez oštećenja, kisik se miješa s inertnim plinom (obično argonom) i u takvoj smjesi dolazi u motor. Ispušni se plinovi obrađuju kako bi se izdvojili ostaci kisika i argona te ponovo koristili, a ostaci plinova ispuštaju se u more. Najveći izazov ove tehnologije je sigurno spremanje tekućeg kisika (LOX) na podmornici.  Ova tehnologija je dosta korištena na sovjetskim podmornicama šezdesetih godina prošlog stoljeća – koje su bile sklone čestim požarima.

Dok su se na Zapadu jedno vrijeme bavili Walterovom turbinom  i THP-om, Sovjeti su dali težište na izgradnju podmornica sa zatvorenim diesel-motornim ciklusom.

Podmornica QUEBEC klase, projekt 615

Po sovjetskom projektu 615 (NATO oznaka – klasa Quebec) izgrađeno je 30 podmornica uz korištenje tekućeg kisika (LOX) za pokretanje jednog od tri diesel agregata u AIP načinu rada. Ovaj projekt vuče korijene iz 1939. godine, ali je eksperiment prekinut zbog rata. Podmornice Quebec klase bile su deplasmana 460 tona, i naoružane s četiri torpedne cijevi s mogućnošću krcanja četiri torpeda, bez ponovnog punjenja. Imale su puno poteškoća s čestim požarima u strojarnici, a prema dostupnim podacima dvije su i izgubljene u požarima. Zbog sklonosti požarima nazivane su „ZIP“ (po poznatom upaljaču). Iako je SSSR nastavio izgradnju diesel-električnih podmornica, nakon pojave nuklearnog pogona odustao je od AIP diesel-električnih podmornica.

Tek u zadnje vrijeme Rusija ponovo pokušava izgraditi podmornicu na hibridni pogon (klasa „Lada“) na novi tehnologijama. Uočljivi su problemi, i kad će takve podmornice u Ruskoj floti biti zrele za operativnu primjenu – još je neizvjesno.

Zbog nesigurnosti prekinuta je daljnja uporaba i izgradnja podmornica sa zatvorenim diesel-motornim ciklusom. Možemo zaključiti da ovaj sustav nije poželjan za pogon modernih podmornica, iako je relativno jeftin i pojednostavljuje logistiku upotrebom standardnog dieselskog goriva.

Zatvoreni ciklus parne turbine (Closed Cycle Steam Turbines)

Parne turbine koriste izvor energije za zagrijavanje i pretvaranje vode u paru kako bi se pokrenula turbina. Kod nuklearnih pogona to je riješeno jer energije koju osigurava nuklearni reaktor ima u izobilju. Na konvencionalnim podmornicama to je veliki problem jer se mora osigurati izvor pare pomoću nenuklearnog izvora energije za zatvoreni ciklus parne turbine.

MESMA AIP

Jedini takav dostupni  sustav u svijetu je francuski MESMA (Module d’Energie Sous-Marine  Autonomous/Autonomous Submarine Energy Module). Ovaj sustav koristi etanol i kisik kao energetski izvor. Izgaranje etanola i kisika odvija se pod visokim tlakom i na taj se način stvara para. Generirana para je radni medij koji se koristi za pokretanje turbine. Izgaranje pod dovoljno visokim tlakom omogućava ispuštanje ugljičnog dioksida u more na bilo kojoj dubini bez korištenja kompresora.
Prednost MESMA je veća izlazna snaga u usporedbi s alternativnim AIP pogonima, a samim tim i postizanje veće podvodne brzine. Glavni nedostatak je manja učinkovitost, velika potrošnja kisika i složenost sustava. Ovi nedostaci sve češće odbijaju potencijalne kupce, koji se učestalo opredjeljuju za dostupne alternativne AIP sustave, temeljene na Sterling-ciklusu i gorivim ćelijama. Analizom naručenih podmornica s MESMA AIP (a on je jednak nuli) s velikom sigurnošću može se svjedočiti o njegovom postupnom nestanku, slično kao i kod prethodne dvije alternative.

Sterling-motori  (Sterling Cycle Engines)

Sterling-motor je agregat zatvorenog ciklusa s radnom tekućinom koja je trajno u sustavu. Izvor energije se koristi za zagrijavanje ove radne tekućine koja zauzvrat pokreće klipove motora. Na motor je spojen generator koji proizvodi struju i puni baterije. Za proizvodnju energije koristi se LOX kao oksidator i dieselsko gorivo. Izgaranje dieselskog goriva stvara toplinu za zagrijavanje radne tekućine. Ispuh se pročišćava i ispušta u more.

Sterling AIP na kineskoj podmornici klase Yuan

Prednost korištenja Sterlingovih motora je jednostavna dostupnost i niski troškovi dieselskog goriva u usporedbi s gorivim ćelijama. Također, Sterling-motori su tiši od MESMA. Zbog navedenih prednosti u izgradnji podmornica preferiraju ih Japanci za klasu „Sōryū“, Švedska za „Gotland“ i „Västergötland“ klasu, i Kina za klasu „Yuan“. Glavni nedostatak je bučnost  u usporedbi s gorivim ćelijama zbog prisutnosti velikog broja pokretnih dijelova. Sterling-motori zauzimaju više prostora u usporedbi s gorivim ćelijama. Operativna dubina podmornice koja koristi Sterling AIP ograničena je na 200 m kada je uključena AIP.

Ipak, kada se uzmu u obzir prednosti (jednostavnost i niski troškovi) i manjkavosti (tišina pogona), u ovome trenutku to su – prema broju podmornica u uporabi – najrasprostranjenije AIP nenuklearne podmornice na svijetu (32). Svakako tome doprinose prije svega Kina i Japan. Što se tiče naručenih podmornica (naručeno 19), one zaostaju za AIP sustavom na gorive ćelije.

Trenutno najrasprostranjeniji AIP na svijetu

Gorive ćelije (Fuel Cells)

Goriva ćelija je sustav koji pretvara kemijsku u električnu energiju. To se čini korištenjem goriva i oksidirajućeg sredstva. Tipična goriva stanica pretvara vodik (gorivo) i kisik (oksidator) u električnu energiju, a voda i topline se oslobađaju kao nusproizvodi. To se postiže elektrolitskom ćelijom koja se sastoji od dvije elektrode, jedne pozitivne (anode) i druge negativne (katode), odvojene elektrolitom. Reakcija između katode i anode stvara električnu struju koja se koristi za punjenje baterija. Korištenjem kemijskih katalizatora može se ubrzati reakcija i na taj način u jedinici vremena dobiti više energije (struje). U određenim okolnostima gorive ćelije mogu postići učinkovitost i preko 80%.

Gorive ćelije danas su najnaprednija i najpoželjnija AIP tehnologija. To je prije svega zbog velikih prednosti koje oni nude u nezamjetljivosti (steltnosti). U sustavu gorivih ćelija nema pokretnih dijelova, što znatno smanjuje akustički potpis podmornice. Skaliranje gorivih ćelija u velike ili male veličine je jednostavno. To je još jedna primjena načela modularnosti i fleksibilnosti. Gorive ćelije također su vrlo prihvatljive za okoliš budući da ne stvaraju ispušne plinove, što zauzvrat eliminira potrebu za strojevima za zbrinjavanje ispušnih plinova. Dva, ali za mnoge nepremostiva „nedostatka“ su cijena i složenost. Njemačka je svjetski lider u razvoju i implementaciji ove vrste AIP-a za nenuklearne podmornice. Velike narudžbe iz inozemstva omogućit će daljnji razvoj i unapređenje. Tome bi mogli biti svjedoci već na podmornicama klase HDW 218 SG, te na novim podmornicama klase 212NG za Norvešku i Njemačku.

Razmještaj, princip rada i izvedba najsuvremenijeg AIP pogona

Francuska je shvatila inferiornost svog sustava (MESMA) pa razvija novu generaciju AIP gorivih ćelija kao zamjenu za MESMA. Indija također razvija AIP na bazi gorivih ćelija. Kombinacija litij-ionske baterije s gorivim ćelijama mogla bi biti pogon budućnosti za nenuklearne podmornice. Takav hibridni pogon mogao bi omogućiti fantastične akcione radijuse i sposobnost višemjesečnog boravka u zaronjenom stanju.

Zemlje s razvijenim  vlastitim AIP sustavom za podmornice su: (1) Njemačka, Indija, Rusija, Španjolska – gorive ćelije, (2)  Japan, Švedska, Narodna Republika Kina – Sterling, te (3) Francuska – MESMA.

Diesel-električni pogon

Podmornica klase Sōryū

Diesel-električni pogon doživljava procvat zahvaljujući u velikoj mjeri suvremenim litij-ionskim baterijama. To povećava sposobnost ostanka podmornice u podvodnoj plovidbi i više tjedana bez potrebe izlaska na šnorkel dubinu. U svijetu već postoje manje podmornice s litij-ionskim baterijama. Najveći iskorak se očekuje u Japanu koji daljnje primjerke podmornica iz klase „Sōryū“ oprema litij-ionskim baterijama koje će zamijeniti olovne baterije i AIP na bazi Sterling-motora. Očekuje se kako će podmornica s Li-ionskim baterijama imati veću podvodnu autonomiju u odnosu na dosadašnje podmornice iste klase s hibridnim pogonom koji se sastoji od olovnih baterija i AIP-a na bazi Sterling-motora.

Kao što je Njemačka svjetski lider u AIP-u na bazi gorivih ćelija, tako je  Japan svjetski lider u proizvodnji, a sad i podmorničkoj primjeni Li-ionskih baterija. Kao i u mnogim primjerima kroz povijest, kada se radi o primjeni novih tehnologija, i ovdje je najveći problem cijena.

Prva podmornica „Sōryū“ klase s Li-ionskim baterijama trebala bi koštati  koštati 566 milijuna USD, za razliku od 454 milijuna USD, koliko je koštala prethodna podmornica iz serije s klasičnim baterijama i AIP-om na bazi Sterling motora. Velik dio ove razlike od 112 milijuna USD je zbog baterija i specifičnih električnih instalacija. Iako je početna investicija za Li-ionske baterije znatno veća, za vrijeme eksploatacije i životnog vijeka podmornice one su znatno ekonomičnije, sigurnije i znatno lakše, a to znači da imaju veću gustoću energije u odnosu na volumen ili masu baterije. Ako bi tražili glavnu prednost Li-ionskih baterije onda je to svakako energetska gustoća, a glavni nedostatak je potreba za zaštitnim električnim krugom što povećava troškove. S ovim baterijama podmornicu se kolokvijalno naziva „Super Sōryū“. Na primjeru cijene ovih podmornica vidi se koliko je to sve jeftinije ako se implementira domaća pamet, tehnologija i tehnička rješenja. To je jedna od najvećih nenuklearnih podmornica na svijetu s površinskim deplasmanom od 2.900 tona i podvodnim od 4.200 tona. Cijena po toni površinskog deplasmana podmornice Soryu je oko 157.000 USD, a prema predviđanju za podmornice „Super Sōryū“ oko 195.000 USD. Pouzdano će ove baterije znatno povećati sposobnosti podmornica s diesel-električnim pogonom i osigurati im poželjan izbor većeg broja kupaca, posebno kad se radi o obalnim podmornicama.

Nakon završetka Hladnog rata i raspada SSSR došlo je do velikog smanjenja broja podmornica kod SAD, Rusije i europskih zemalja. Europske zemlje su u odnosu na 1990. strahovito smanjile broj podmornica. To se zorno vidi i na primjeru Njemačke, a bila je manja za istočni dio.

Nenuklearne podmornice s hibridnim pogonom i očekivani trend

U tim velikim promjenama nastalim s prestankom Hladnog rata nestale su i hrvatske podmorničke sposobnosti. Upravo hrvatske, jer su glavni čimbenici podmorničkih sposobnosti od projektiranja do izgradnje bili u Republici Hrvatskoj. Na žalost nismo bili dovoljno pametni i našli pouzdanog partnera za nastavak razvijanja podmorničke misli i gradnju podmornica. Znam da smo imali šansu s pouzdanim partnerom graditi male, neki kažu obalne podmornice. U to vrijeme, to su načelno bile podmornice deplasmana od oko 400 do 1.200 tona.

Španjolska podmornica klase S-80

Danas u Europi postoje samo tri ozbiljna projektanta i graditelja  nenuklearnih podmornica (Njemačka, Francuska i Švedska). Po njemačkoj licenci suvremene nenuklearne podmornice grade se još u Italiji i Grčkoj, te u Turskoj kao europsko-azijskoj državi i članici NATO saveza. Za sada ih ne gradi ni Izrael kao visoko znanstveno-stručno, tehnološki i tehnički razvijena država, već sudjeluju u dizajniranju s njemačkim stručnjacima i grade ih u Njemačkoj. Španjolska u svom novom projektu gradnje podmornica klase „S-80“ nailazi na velikih problema iako ima svesrdnu američku potporu. U tom projektu Amerikanci žele u praksi ispitati svoju inačicu AIP-a (gorive ćelije, Fuel Cells). Velika Britanija i Francuska u sastavu svojih flota imaju samo nuklearne podmornice i to SSBN i SSN.

Neke europske nenuklearne podmornice

Od ostalih europskih zemalja, ukupno devet zemalja raspolaže s podmornicama, i to:  Norveška (6 x „Ula“-klase), Švedska (2 x „Södermanland“-klase i 3 x „Gotland“-klase), Poljska (1 x „Kil“-klase i 4 x „Kobben“-klase), Njemačka (6 x „Klasse 212A“), Nizozemska (4 x „Walrus“-klase), Španjolska (3 x „Galerna“-klase), Portugal (2 x „Tridente“-klase), Italija (4 x „Todaro“-klase i 4 x „Sauro“-klase) i Grčka (3 x „Glavkos“-klase; 3 x „Poseidon“-klase; 1 x „Okeanos“-klase i 4 x „Papanikolis“-klase). Turska kao euro-azijska (više azijska) država i članica NATO raspolaže respektabilnom podmorničkom flotom od 12 podmornica (4 x „Atilay“-klase 209/1200; 4 x „Preveze“-klase 209T1/1400 i 4 x „Gür“-klase 209T2/1400). Već na prvi pogled je očito kako je, što se tiče NATO podmornica, najveća zasićenost na Sredozemnom moru. To proistječe iz više razloga, a među najvažnijim su: naslijeđene bojazni od bivšeg SSSR i njihove snažne 5. eskadre u Sredozemnom moru (što nedavno angažiranje Ruske flote oko Sirije to i potvrđuje), jačanje Crnomorske flote Ruske Federacije, turbulentno stanje na Mediteranu, postojanje većeg broja država s velikom pomorskom i podmorničkom tradicijom, te svakako međusobno nepovjerenje među nekim članicama NATO.

Većina europskih nenuklearnih podmornica u opremi nema raketno naoružanje. Podmorničke rakete su predviđene na podmornicama grčke, španjolske i portugalske mornarice. Pored opće geopolitičke i geostrateške situacije svakako na broj podmornica i broj zemalja koje ih imaju utječe i njihova cijena. Vjerojatno jedino još Danska i Belgija, te vjerojatno u suradnji s Nizozemskom, mogle bi bez većih problema financirati nabavu podmornica.

Razvoj podmorničkih tehnologija, te smanjenje dimenzija krilatih raketa čini podmornicu izuzetnim ratnim strojem. Krstareće krilate rakete „Kalibr“ nude se s podmornicama Projekta 865 „Pirana“ (NATO oznaka – klasa „Losos“) deplasmana već od 220 tona.

*U sutrašnjem nastavku: ima li Republika Hrvatska razloga nabavljati podmornice i u koje svrhe?

**gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini

Budući da su zamijetili kako se posljednje vrijeme malo u javnosti priča o opremanju Hrvatske ratne mornarice (HRM) ratnim brodovima, podmornicama i ostalim sredstvima podvodne tehnologije, Fakultet strojarstva i brodogradnje u Zagrebu, te Znanstveno vijeće za pomorstvo HAZU, odlučili su krenuti u akciju. Konkretno, oni su za četvrtak, 9. ožujka, zakazali tematski skup nazvan “Prijedlog dopune nacrta Strategije nacionalne sigurnosti i Dugoročnog plana razvoja HRM putem vlastitog razvoja do 2024. godine“. Njime se želi pokrenuti pitanje dopune “nacrta nove Strategije nacionalne sigurnosti i nacrta Dugoročnog plana razvoja oružanih snaga Republike Hrvatskeza razdoblje od 2015. do 2024.” – odnosno, nove Strategije nacionalne sigurnosti (SNS) i važećeg Dugoročnog plana razvoja OS RH s ovim temama. Okrugli stol počinje u 11:00 sati (registracija sudionika od 10.30 do 11.00 sati), u Velikoj vijećnici Fakulteta strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu, Ivana Lučića 5.

Ciljevi ovog vrlo neuobičajenog skupa definirani su kroz ukupno tri točke:

(1) Poticanje rasprave o važnosti legalne obrane Republike Hrvatske i iz podmorja teritorijalnih i međunarodnih voda, a ne samo s površine mora i iz zračnog prostora,

(2) Popunjavanje praznine u nacrtu Strategije nacionalne sigurnosti i nacrtu Dugoročnog plana razvoja oružanih snaga RH koja se odnosi na opremanje HRM,

(3) Pridonošenje razvoju gospodarstva i brodogradnje putem gradnje ratnih brodova, podmornica i ostalih podvodnih plovila za potrebe HRM, ali i inozemnih naručitelja.

Sve te tri itekako bitne i legitimne točke dalje se razrađuju kroz ukupno 10 osnovnih sadržajnih teza, koje se u svojem sadržaju pretežito koncentriraju na razvoj podmorničke tehnologije u Hrvatskoj, kao i na ponovno uvođenje takve tehnike u ruke Hrvatske ratne mornarice. Da podsjetimo, riječ je o tehnologiji koje se Hrvatska svojevoljno ostavila prije desetak godina, uz tek povremene pokušaje očuvanja ovih tehnoloških sposobnosti. Uz to, treba tu napomenuti i jedan omanji formalni problem, po pitanju javnih dokumenata čiju se dopunu želi tražiti. Naime, strogo gledano ni jedan od ova dva navedena dokumenta (Strategija nacionalne sigurnosti i Dugoročni plan razvoja OS RH 2015.-2024.) trenutno nije u statusu nacrta. Prvi radni nacrt nove Strategije tek se očekuje, s javnom raspravom koja navodno predstoji do ljeta – iako je taj najviši strateški dokument države po pitanju sigurnosti inače toliko općenit da ne dodiruje konkretnu tehnologiju ni jednog državnog resora, pa tako ni OS RH ili HRM. S druge strane, nacrt dokumenta DPR 2015-2024. usvojen je u Hrvatskom saboru 12. prosinca 2014. godine, nakon što je o njemu te jeseni bila provedena javna rasprava. Portal Obris.org je u tim raspravama aktivno sudjelovao, među ostalim otvarajući i niz mornaričkih tema. Dok su u njemu budućnost i opremanje HRM bili obuhvaćeni zastrašujuće općenito, stereotipno i grubo – što itekako zaslužuje ispravak, doradu i razradu – tek ostaje za vidjeti hoće li RH u dogledno vrijeme uopće krenuti u sustavnu nadogradnju ovog dokumenta kroz sustav MORH, Vlade RH i Hrvatskoga sabora.

Kako god bilo, nakon nedavnog izleta u zrakoplovnu tehnologiju, ovoga puta ljudi iz akademske zajednice pokreću razgovor s kompetentnim nositeljima razvoja i gradnje ratnih brodova i podmornica, kao i sa svima ostalima koji mogu na bilo koji način utjecati da ova važna djelatnost za hrvatsku brodogradnju, znanost i RH općenito dobije širu javnu potporu – što je itekako hvale vrijedno, iznimno potrebno, i uopće ne često u Republici Hrvatskoj posljednjih desetljeća. Ovaj će razgovor zakotrljati ukupno pet pripremljenih uvodnih izlaganja, koja već i sama za sebe obećavaju zanimljiv dan na zagrebačkom FSB-u. Riječ je tu o:

 (1) “Prijedlogu dorade nacrta Strategije nacionalne sigurnosti i nacrta Dugoročnog plana razvoja Oružanih snaga RH” (Andrej Korbar)

(2) “Ratna Brodogradnja u Brodarskom institutu – prošlost – sadašnjost – budućnost” (Ante Zaninović, Brodarski institut)

(3) “Projekt podmornice Drakon 220 i odobalnog patrolnog broda OPV60” (Hrvoje Orešković i Goran Paladin, Adria Mar d.o.o.)

(4) “Stanje razvoja bespilotnih podvodnih sredstava” (Zoran Vukić, Fakultet elektrotehnike i računarstva – FER),

(5) “Utjecaj razvoja podvodnih sredstava na razvoj znanstvenih istraživanja i primjena rezultata” (Ivo Senjanović, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti)

Skup je otvoren za zainteresiranu javnost i medije.