Nakon tjedan dana potrage, danas prije podne potvrđena je smrt trojice od ukupno 4 nestalih meričkih vojnika na vojnom poligonu Pabrade u Litvi.

„Nakon pogibije vojnika iz američkog kontingenta raspoređenog u Litvi, čelništvo nacionalnog obrambenog sustava izražava duboku sućut rodbini i suborcima vojnika. U ponedjeljak rano ujutro, nakon opsežne akcije potrage i spašavanja koja je trajala šest dana, u kojoj su neumorno i bez brojanja sati sudjelovali litavski i američki vojni vojnici, ali i saveznici i druge institucije naše zemlje koje su uvijek spremne pomoći, oklopno vozilo M88 izvučeno je iz močvare na poligonu Pabradė. Pokrenuta je predistraga kako bi se utvrdile okolnosti incidenta, a provodi je vojna policija litavskih oružanih snaga pod vodstvom regionalnog tužiteljstva u Vilniusu. Rodbina vojnika obaviještena je o njihovoj smrti“,

objavilo je litavsko Ministarstvo obrane. Potraga za tijelom četvrtog vojnika još traje.

U utorak, 25. ožujka, tijekom planirane taktičke obuke s litavskom vojskom i policijom na vojnom poligonu u mjestu Pabrade, nedaleko granice s Bjelorusijom, nestalo je oklopno vozilo za spašavanje M88A2 „Hercules“ sa 4 člana posade iz sastava 1. brigade 3. pješačke divizije Kopnene vojske SAD. Dan kasnije, vozilo je detektirano u jednom od tresetišta na području poligona, na dubini od oko 5 metara, nakon čega su počeli nadljudski napori za spašavanje vojnika i izvlačenje vozila pod vodstvom general-bojnika Curtisa Taylora, zapovjednika 1. oklopne divizije US Army. Glavni tajnik NATO-a Mark Rutte je vojnike proglasio mrtvima, dodavši da ne zna detalje. No kako u tom trenutku nije bilo službene potvrde osim one da su nestali, dodatno se oglasila i glasnogovornica NATO  saveza Allison Hart koja je na društvenoj mreži X objavila:

„Potraga je u tijeku. Žao nam je zbog bilo kakve konfuzije u vezi s izjavama koje je @SecGenNATO dao o ovoj temi. Njegove riječi odnosile su se na informacije koje su se pojavile u javnosti, ali nije bila namjera potvrditi sudbinu nestalih vojnika, koja još nije poznata“.

Istodobno, američki predsjednik Donald Tump rekao je novinarima da nije obaviješten o nestanku američkih vojnika.

Zbog konfiguracije tla napori litavskih i američkih spasilaca bili su gotovo bezuspješni, a vozilo je nastavilo polako tonuti u žitkom mulju. U početnoj potrazi sudjelovale su stotine američkih i litavskih vojnika te snaga reda koji su pretraživali močvarni teren tog područja, kao i litavski vojni helikopteri i ronilački timovi. Radovi na izvlačenju zahtijevali su specijaliziranu opremu za ispumpavanje vode i blata s lokacije te stabilizaciju mekog tla okolnog područja, što je omogućilo podupiranje teške opreme potrebne za izvlačenje vozila. „Zbog terena, ovo je nevjerojatno složen inženjerski poduhvat. Tim istražuje svaku dostupnu opciju da ubrza ovaj proces“, rekao je bojnik Robin Bruce, inženjer 1. oklopne divizije.

Skliska ilovača otežavala je rad teških strojeva, a 2 metra mulja i blata kojima je vozilo bilo praktički okovano onemogućavala su pristup roniocima. U pomoć je pritekla i Poljska koja je u petak, 28. ožujka u pomoć poslala 50 pripadnika 6. saperske pukovnije iz Orzysza i drugih postrojbi iz sastava 16. mehanizirane divizije poljskih OS, kao i niz teških bagera i drugih strojeva.

Poljska vojska dolazi u Litvu

Prvi jasni napredak postignut je tek u nedjelju, 30. ožujka, navečer, kada se jedan od ronilaca uspio probiti kroz muljevitu žitku masu, dosegnuti vozilo i zakvačiti sajlu za izvlačenje. Isto je koji sat kasnije uspio još jedan ronilac, čime su se konačno stekli uvjeti da se najprije spriječi daljnje potonuće, a potom polako i opezno krene i  sa samim izvlačenjem vozila M88. Danas tijekom ranoga jutra vozilo je konačno izvučeno, pa je i službeno potvrđena tragična smrt američkih vojnika, koji su u Litvu stigli prije samo 2 mjeseca. Za tijelom četvrtog člana posade još se uvijek traga.

Istraga koju će osim litavskih vlasti pokrenuti i američka vojska trebala bi odgovoriti na osnovno pitanje – zbog čega je „Hercules“ skrenuo s planirane trase i završio u muljevitoj rupi usred šume. Neslužbeno se već moglo čuti da je riječ o području koje je loše pokriveno u kartama, no to će tek biti predmet istrage.

*Photo: U.S. Army Europe and Africa, Lietuvos Respublikos Krašto apsaugos ministerija, Władysław Kosiniak-Kamysz/X

Vijeće EU danas je usvojilo mjeru pomoći u okviru Europskog mirovnog instrumenta (European Peace Facility) vrijednu 13 milijuna eura za poboljšanje operativne učinkovitosti albanskih Oružanih snaga, posebice u smislu mobilnosti, manevriranja i zaštite. Mjera pomoći također će ojačati kapacitete Albanije u pogledu njezinog sudjelovanja u operacijama i misijama Zajedničke sigurnosne i obrambene politike EU-a (CSDP) te svim međunarodnim koalicijama. Ova je odluka konkretan rezultat sve većeg angažmana EU i Albanije u području sigurnosti i obrane, odražavajući potpunu usklađenost Albanije sa Zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom EU-a, priopćilo je Europsko vijeće. Nadležni visoki povjerenik za vanjsku i sigurnosnu politiku Josep Borrell rekao je da je ovo svojevrsni odraz europskog opredjeljenja Albanije:

„Albanija je pouzdan sigurnosni partner i zemlja kandidat za članstvo u EU. Današnja odluka važna je prekretnica u našoj sigurnosnoj i obrambenoj suradnji. To također odražava našu zahvalnost za potpunu usklađenost Albanije sa Zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom EU-a, što je vrlo jasan izraz albanskog strateškog izbora za budućnost unutar EU-a“.

Kako je propisano, Europski mirovni instrument osigurat će tzv. nesmrtonosnu opremu i, prema potrebi, srodne zalihe i usluge, uključujući tehničku obuku. Sukladno tome, albanske Kopnene snage nabavit će za navedenu vrijednost laka oklopna višenamjenska vozila za sve vrste terena i vremenskih uvjeta. Ova vozila opremljena su za pružanje visoke mobilnosti i manevarske sposobnosti na svim vrstama terena i vremenskim uvjetima te osiguravaju zaštitu osoblja od lakog naoružanja i eksploziva, poručuju iz Vijeća EU. Ovo je prvi puta da Europska unija pruža vojnu pomoć Albaniji u okviru Europskog mirovnih instrumenta, uspostavljenog  2021. godine.

Od prošloga tjedna, brigadni general Valentin Skroza, zamjenik zapovjednika Hrvatske kopnene vojske, na čelu je međunarodne vojne organizacije FINABEL. Početkom prošloga tjedna, od 15. do 17. travnja, Zapovjedništvo snaga Slovenske vojske organiziralo je na Bledu sastanak kopnenih vojski država članica FINABEL-a. Na glavnoj godišnjoj FINABEL konferenciji sudjelovalo je 80 predstavnika vojski iz 25 zemalja, uključujući 15 generala, uglavnom zapovjednika kopnenih snaga zemalja članica FINABEL-a koji su, između ostalog, vidjeli i prigodnu prezentaciju slovenske vojne industrije. Na konferenciji su sudjelovali predavači iz SAD-a i Engleske, a zapovjednici kopnenih snaga sudionici raspravljali su o aktualnoj geopolitičkoj situaciji i izazovima s kojima se susreću kopnene snage država članica. Na marginama konferencije zamjenik načelnika Glavnog stožera Slovenske vojske brigadir Uroš Paternus prepustio je predsjedanje svom hrvatskom kolegi, brigadnom generalu Valentinu Skrozi. Nakon svečane primopredaje, uslijedila je ceremonija pristupanja nove članice – Bugarske.

FINABEL promiče i omogućuje interoperabilnost kopnenih snaga kroz usklađivanje vojnih koncepata, doktrina i procedura. Tu se pripremaju i preporuke, smjernice te istraživanja za vojne donositelje odluka u skladu sa zahtjevima država članica. Vojni čelnici država članica sazivaju godišnje sastanke. Organizacija surađuje s vojnim strukturama EU i NATO-a i nadopunjuje ih rezultatima svojih studija. Organizaciju su 1953. godine osnovala ministarstva obrane Francuske, Italije, Nizozemske, Belgije i Luksemburga. Danas ona broji 25 država članica, među kojima Slovenija  i Hrvatska, a članstvo je otvoreno svim članicama EU. FINABEL je u početku zamišljen kao forum za promišljanje, razmjenu, te razvoj studija i prijedloga o temama od zajedničkog interesa za razvoj kopnenih vojski članica. Izvorno je struktura uspostavljena s ciljem integracije u području vojne industrije, a sada joj je glavna svrha promicanje i poticanje interoperabilnosti između kopnenih snaga država članica.

Uz čestitke generalu Skrozi, napomenimo da Hrvatska kopnena vojska i nadalje nema zapovjednika. Nakon imenovanja generala Kundida načelnikom GS OS RH, mjesto zapovjednika HKoV-a ostalo je upražnjeno zadnja dva mjeseca. Prijedlozi za novog načelnika HKoV-a i zamjenika načelnika GS-a (koje je također ostalo upražnjeno nakon isteka mandata generala Jurkovića) navodno postoje, no čini se da su se izgubili negdje na relaciji Pantovčak-Krešimirov trg-izborna kampanja.

*Photo: Slovenska vojska

Prošloga tjedna, od srijede 6. srpnja pa do petka 8. srpnja, u njemačkom Garmisch-Partenkirchenu održana je 30. godišnja konferencija zapovjednika europskih kopnenih vojski, pojačana i zapovjednicima iz SAD-a i Kanade, što je i do sada bio slučaj. Na konferenciji je sudjelovao i zapovjednik Kopnene vojske SAD-a, general James C. McConville, koji je na Twitteru objavio kako je ova konferencija „mjesto za poboljšanje već bliskih odnosa između zapovjednika kopnenih snaga u Europi“, te ujedno „olakšava suradnju na širokom spektru vojnih inicijativa“. Zamjenik zapovjednika Kanadske kopnene vojske, general Conrad Mialkowski također je na Twitteru objavio da ovakvi susreti „unapređuju sigurnosnu suradnju, zahvalujući dijalogu između savezničkih viših vojnik čelnika“. Uz američkog i kanadskog  generala, ova jubilarna konferencija okupila je zapovjednike kopnenih snaga iz više od 40 zemalja, uključujući tu i zapovjednika Hrvatske kopnene vojske, generala Borisa Šerića, o čijem sudjelovanju ni MORH ni OS RH nisu objavili baš ništa.

Kao i na većini vojnih te političkih događanja zadnjih nekoliko mjeseci, tako je i na ovoj konferenciji glavna tema bila ruska agresija na Ukrajinu pod nazivom „Susret s izazovom bitke velikih razmjera u Europi: zajedno smo jači!“. Zato i ne čudi da je vojno izaslanstvo iz Ukrajine, predvođeno privremenim vršiteljem dužnosti zapovjednika Kopnene vojske Ukrajine generalom Alexanderom Pavlyukom, bilo među glavnim sudionicima konferencije. General Pavlyuk u svom je govoru predstavio europskim i američkim kolegama trenutnu sigurnosnu situaciju na ukrajinskoj bojišnici, kao i na privremeno okupiranim teritorijima Ukrajine te uzduž državne granice, kako s Rusijom tako i s Bjelorusijom.

Ukrajinski zapovjednik Kopnenih snaga održao je i bilateralne radne sastanke sa zapovjednikom US Army, zapovjednikom Kopnenih snaga SAD u Europi i Africi, zapovjednikom Oružanih snaga Švedske i v.d. načelnika Glavnog stožera Kopnene vojske Kanade, s kojima je razgovarao o pitanjima usuglašavanja vojne suradnje i zajedničke obuke postrojbi Kopnene vojske OS Ukrajine. Napomenimo kako to sve dolazi u vrijeme kada je već započeo i masivni program obuke ukrajinskog ljudstva u Velikoj Britaniji, čije su prve faze ondje i bile predstavljene svjetskoj javnosti.

Svi sudionici konferencije potvrdili su sveobuhvatnu podršku Ukrajini što je, kako je zaključio general Alexander Pavlyuk, još jednom potvrdilo nepromjenjivu želju Ukrajine da ide ukorak s kompletnim civiliziranim svijetom.

Samo 4 dana nakon što je Vlada RH usvojila Plan vježbi u 2020., u ponedjeljak 20. siječnja vježbom Američke kopnene vojske „Serrated Edge“ otvorena je ovogodišnja sezona vojnih vježbi u Republici Hrvatskoj. Kako je objašnjeno u opisu vježbe, njen cilj je „uvježbavanje zračno-desantnih snaga u zauzimanju terena padobranskim desantom, uvježbavanje procesa donošenja odluka na razini bojne, te provedba vježbi s bojnim gađanjem na razini desetina/vod“.

Obučna aktivnost „Serrated Edge“ održava se od 20. do 31. siječnja 2020. godine na vojnom poligonu „Eugen Kvaternik“ u Slunju i vojarni „Josip Jović“ u Udbini. Na vježbi sudjeluje oko 300 američkih pripadnika 54. inženjerijske bojne (Brigade Engineer Battalion-Airborne – BEB) iz sastava padobranske 173. brigade (Infantry Brigade Combat Team-Airborne – IBCT(A)) Kopnene vojske SAD-a (USAREUR), a cilj obuke je certificiranje vodova/desetina i uvježbavanje manevarskih formacija savezničkih oružanih snaga. Oružane snage Republike Hrvatske na vježbi „Serrated Edge“ pružaju potporu zemlje domaćina (Host Nation Support – HNS) i stvarnu logističku potporu (Real Life Support – RLS), te sudjeluju s jednim Inženjerijskim vodom Gardijsko-mehanizirane brigade (GMBR) HKoV-a. Na vježbi ukupno sudjeluje do 60 pripadnika OS RH, a Hrvatsko ratno zrakoplovstvo osigurava zdravstvenu potporu (MEDEVAC) s jednim helikopterom.

„Riječ je o suradnji između Oružanih snaga Republike Hrvatske i Oružanih snaga SAD-a koja uključuje njihovu obuku, a mi kao zemlja domaćin pružamo potporu. Trenutno je tu jedan inženjerijski vod, a kasnije će se uključiti i jedan vod minobacača iz sastava Hrvatske kopnene vojske“,

istaknuo je vođa tima za koordinaciju, praćenje i izvješćivanje provedbe vježbe, pukovnik Andrija Žarinac.

Jučer, u srijedu 22. siječnja kasno poslije podne, izvršen je i padobranski desant snaga na prostor vojarne „Josip Jović“, priopćilo je danas Ministarstvo obrane. Iz četiri zrakoplova C-130J iskočilo je više od 160 vojnika padobranaca, pripadnika Kopnene vojske Sjedinjenih Američkih Država, koji su se nakon završenog padobranskog desanta cestovnim putem uputili prema vojnom poligonu „Eugen Kvaternik“ u Slunju, gdje će nastaviti obučne aktivnosti. „Danas su 163 pripadnika izvršila padobranski desant i zadaća je uspješno odrađena“, rekao je nakon jučerašnjeg desanta nadnarednik Zachary Moore, koji je s tla pratio uvjete za izvođenje vježbe, naglasivši kako je veoma zadovoljan potporom koju im tijekom vježbe pružaju OS RH.

Neke od obučnih aktivnosti koje će pripadnici brigade provoditi u vojarni „Josip Jović“ u Udbini su postavljanje žičanih zapreka, postavljanje vježbovnog minskog polja, popravljanje kratera na uzletno–sletnoj stazi i izrada protutenkovskih rovova, dok će se na vojnom poligonu „Eugen Kvaternik“ u Slunju provesti uvježbavanje rušenja elemenata i materijala, zaprečavanje, izrada prolaza u minskim poljima, LFX (Live Fire Exercise) desetina, kao i izrada borbenih položaja.

“Serrated Edge 2019” na Slunju (Photo: US Army/Antonio Bedin)

Ovo je druga godina suradnje OS RH sa 173. padobranskom brigadom iz sastava Kopnene vojske SAD, čiji su pripadnici i prošle godine sudjelovali na jednakoj obuci. Vježba „Serrated Edge 2019“ provedena je prošle godine od 15. do 25. travnja, tijekom kojeg je više od 300 američkih vojnika također iz sastava 54. inženjerijske bojne (Brigade Engineer Battalion-Airborne – BEB) 173. brigade (Infantry Brigade Combat Team-Airborne – IBCT(A)) Kopnene vojske SAD-a uvježbavalo individualno i timsko baratanje naoružanjem, te uvježbavalo borbenu spremnost.

Zanimljivo je da prošle godine „Serrated Edge“ nije bio uvršten u godišnji Plan vježbi OS RH, a ta međunarodna vježba nije bila ni javno medijski popraćena s hrvatske strane (za razliku od američke strane koja je objavila detaljan izvještaj, uključujući tu i bogatu galeriju slika).

———————-

———————-

*Photo (osim zadnje): MORH/M.Čobanović

U utorak, 22. svibnja 2018. godine, ministar obrane RH Damir Krstičević svečano je primljen u Kuću slavnih međunarodnih polaznika Ratne škole Kopnene vojske SAD-a (International Fellows Hall of Fame US Army War College).

Svečanost u čast ministru Krstičeviću održana je u vojnoj bazi Carlisle Barracks, savezna država Pennsylvania, u kasnim popodnevnim satima po hrvatskom vremenu, a prisustvovali  su joj novi zapovjednik Nacionalne garde Minnesote general bojnik Jon Jensen, zapovjednik US Army War Collega brigadir Kenneth Adgie, vojni izaslanik SAD-a u RH brigadir Robert Mathers, strani polaznici US Army War Collega, polaznik škole iz Oružanih snaga Republike Hrvatske brigadir Davor Dabo, te nastavno osoblje ove vojno-obrazovne institucije.

Na svečanoj ceremoniji Krstičević je istaknuo:

„Ovo je veliko priznanje za mene, za Hrvatsku vojsku i za cijelu hrvatsku državu. Čast mi je predstavljati svoju Hrvatsku, malu zemlju koja se znatno bori iznad svoje kategorije. Na ovaj poseban dan želim zahvaliti svim vojnicima, dočasnicima i časnicima, mojim suradnicima koji su zaslužni za ovo priznanje. Iskustvo u tri karijere pokazalo je da su ključ uspjeha ljudi, tim koji ti pomaže ostvariti ciljeve.  

Također, upućujem zahvalu US Army War Collegu na izuzetnom iskustvu koje mi je pružio u profesionalnom razvoju kao mladom hrvatskom časniku. Školovanje na US Army War Collegu puno mi je pomoglo u strateškom planiranju i donošenju odluka.

Moja godina u Ratnoj školi zaista mi je pokazala kakav je izvor snaga međunarodna suradnja u modernom globalnom društvu. Uvijek ću se osjećati privilegiranim što sam mogao biti dijelom ove uzvišene ustanove i ova čast će mi biti izvor ponosa čitav život“.

Vojni izaslanik Sjedinjenih Američkih Država, brigadir Robert Mathers, čestitao je Krstičeviću i objasnio kako je US Army War College dolaskom ministra Krstičevića na mjesto ministra obrane i potpredsjednika Vlade RH prepoznao izniman uspjeh koji je on kao njihov bivši polaznik ostvario.

„Kako bi netko postao kandidatom za ulazak u Kuću slavnih međunarodnih polaznika Ratne škole kopnene vojske SAD-a, taj se pojedinac, između ostalog, mora istaknuti svojim doprinosom u služenju svojoj državi, te se zalagati za suradnje sa Sjedinjenim Američkim Državama, što je posebno vidljivo u radu ministra Krstičevića“, rekao je Mathers, dodavši: „Ja sam vojnik i u ministru Krstičeviću vidim drugog vojnika. Nikada nije izgubio taj vojnički duh, kao što ga je imao i za vrijeme Domovinskog rata, za vrijeme pohađanja ove Ratne škole – ima ga i danas“.

U prostorijama Ratne škole izložene su fotografije i osnovni podaci o ministru Krstičeviću i  ostalim polaznicima koji su dobili ovo prestižno priznanje od Američke kopnene vojske za svoja profesionalna postignuća.

Damir Krstičević prvi je hrvatski visoki časnik primljen u Kuću slavnih Ratne škole Kopnene vojske SAD-a (US Army War College), koji je školovanje na ovoj uglednoj američkoj obrazovnoj instituciji uspješno završio 1998. godine. Ujedno je i prvi časnik OS RH koji je završio ovakvu vrstu školovanja na toj prestižnoj ratnoj školi koja priprema časnike i civilne dužnosnike za stratešku razinu dužnosti i vođenja. Nakon njega, Ratnu školu Kopnene vojske SAD-a uspješno je završilo još 11 hrvatskih časnika, a trenutno se na školovanju u Carlisle Barracks nalazi jedan časnik Oružanih snaga Republike Hrvatske – brigadir Davor Dabo.

„Ova škola je zaista izuzetna i trenutno ima 385 polaznika, što je zapravo jedno veliko međunarodno okružje. Školovanje će svakako doprinijeti mome profesionalnom razvoju i ovdje, iako izučavamo fenomen rata, učimo zapravo kako ga spriječiti bez sukoba i tako sačuvati, obraniti i ostvariti nacionalne interese“, rekao je brigadir Dabo.

Kopnena vojska osnovala je Hall of Fame u Ratnoj školi kako bi odala prestižno i vidljivo priznanje svojim najboljim međunarodnim polaznicima. Postupak primanja u Hall of Fame precizno je propisan procedurom koju je odredila Ratna škola. Sastoji se od nominacije, postupka odobravanja i svečanog prijema, odnosno davanja počasti bivšem polazniku u prostorijama Ratne škole.

Postupak nominacije u Hall of Fame u nadležnosti je američkih časnika koji se nalaze na službi u stranim zemljama ili zapovjednika teritorijalnog američkog borbenog zapovjedništva.

Pismo nominacije odobrava veleposlanik ili šef diplomatske misije SAD-a, čime se osigurava potvrda o časnoj i profesionalnoj službi predložene osobe te njegovoj dostojnosti za navedeno priznanje, što u svim aspektima treba biti u skladu s profesionalnim, etičkim i moralnim vrijednostima Kopnene vojske SAD-a. Postupak odobravanja provodi se unutar Kopnene vojske, a uključuje suglasnost i odobrenje Ministarstva obrane i Ministarstva vanjskih poslova SAD-a. Nakon odobrenja, osoba koja je dobila priznanje poziva se na svečanost formalnog prijema u Hall of Fame.

Do sada je takvo priznanje primilo šezdeset šest međunarodnih polaznika Ratne škole, a među njima i sadašnji predsjednik Egipta Abdel Fatah al-Sisi, ambasador i bivši ministar obrane Australije Duncan E. Lewis, bivši predsjedavajući vojnog odbora NATO-a, danski general Knud Bartels, te sadašnji ili bivši načelnici glavnih stožera OS Kanade, Italije, Mađarske, Austrije, Rumunjske, Češke, Nizozemske, Norveške, Indije, Kolumbije i brojnih dugih zemalja.

———————-

———————-

Photo/video: MORH

Nikada nisam vidio toliko mladih ljudi s mišićno-koštanim povredama dok nisam pristupio Kopnenoj vojsci SAD-a. Pritom ne mislim na osnovnu obuku kod koje se i očekuju neke ozljede; govorim o djelatnim vojnicima. Posebno se to odnosi na zračno-desantno pješaštvo, kao dio US Army u kojem imam najviše iskustva. Mnoge se od tih povreda mogu spriječiti. Za ponešto se mogu okriviti i pojedini vojnici iz te nove „sjedilačke“ generacije. Ipak, uglavnom se mora okriviti samu Kopnenu vojsku. Još me više iznenadila količina ozljeda tijekom osnovne obuke, s obzirom na umjereni (a mogli bi reći i zapravo niski) intenzitet treninga, ali to i nije bila samo greška Kopnene vojske SAD.

Pristupio sam OS s diplomom prvostupnika, certificiranog osobnog trenera i instruktora borilačkih vještina. Tijekom osnovne obuke prošao sam trening fizičke spremnosti („Physical Readiness Training“ – PRT), vojni program vježbi. Sastojao se od mnogih vježbi koje se obično vide samo kod profesionalaca (što i ne čudi – pa, oni su ga i sastavili). Većina vojnika nema visoko mišljenje o PRT programu jer vas neće dovesti do visokog nivoa spremnosti. Naime, on je sastavljen da stvori pravilne pokrete i mišićni balans u tijelu vojnika.

Mnogi ljudi, bilo da rade u uredu ili se bave profesionalnim sportom, imaju loše kretnje i mišićnu neuravnoteženost. Neki mišići postaju zategnuti i premoreni, dok su drugi slabi i istegnuti. Oni gube svoju međusobnu prirodnu ravnotežu. Ako neki mišić ne obavlja svoj posao pri izvođenju nekog pokreta, tada će tijelo to nadoknaditi korištenjem drugih mišića koji nisu predviđeni za vršenje toga pokreta. To dovodi do nepravilne mehanike tijela, što opet dovodi do ozljeda, jer je ljudsko tijelo konstruirano tako da se kreće na vrlo specifičan način. Te mišićne neuravnoteženosti mogu biti uzrokovane repetitivnim aktivnostima kao što je krivo držanje pri sjedenju za radnim stolom; također ih može uzrokovati i stalno krivo vježbanje, koje previše umara jedne a zanemaruje druge mišiće. Mogu se ispraviti pravilnim treningom snage i fleksibilnosti (poznato kao korektivno vježbanje), a to je obično prvi cilj svakog dobrog privatnog trenera za njegovog novog klijenta.

PRT priručnik je dobar. On sadrži izvrsne nizove vježbi za pripremu, fazu oporavka, za pokretljivost i izdržljivost, čak govori i o nepravilnostima pri držanju tijela. Ipak, taj priručnik ima nedostataka u nekim područjima. PRT vježbe se uglavnom sastoje od gimnastike i trčanja, što znači da se ne koristi vježbanje s otporom. Snaga je jedan od temelja spremnosti/dobre kondicije, a postiže se dizanjem teških utega. Tjelovježba će ojačati mišiće kod netreniranih osoba, ali kod uvježbanih osoba tjelovježba je uglavnom aktivnost koja utječe na mišićnu izdržljivost.

PRT sadrži dobar kružni trening girjama („Strength Training Circuit“), ali kružni trening nije najbolja metoda za stvaranje mišića, već je više pogodna aktivnost za stvaranje mišićne izdržljivost. Priručnik sadrži „Strenght Training Machine Drill“ koji koristi sprave s utezima. Nažalost, to je osnovna i vrlo limitirana rutina koja je kategorizirana pod nazivom „specijalni kondicijski programi“ i koristi se uglavnom pri rehabilitaciji ozljeda.

Izdržljivost mišića i mišićna snaga se razlikuju, pa se i različito treniraju. Mišićna snaga predstavlja maksimalnu silu koju mišić može postići (obično mjereno u jednome ponavljanju), dok se izdržljivost mišića odnosi na njegovu sposobnost da djeluje silom manjom od maksimalne tijekom vremena. Mišićna snaga se može zamisliti kao potisak s klupe pri dizanju teškog tereta u dva ili tri ponavljanja, a izdržljivost mišića se može zamisliti kao izvođenje stotinu sklekova bez prestanka. Mišićna snaga je potrebna i za aerobik i za mišićnu izdržljivost, ali mišićna izdržljivost ne pomaže postizanju mišićne snage. Obje su potrebne u atletici.

Vojska treba provoditi trening snage jer on održava tjelesnu ravnotežu i sprečava ozljede. Studije pokazuju da trening snage drastično povećava učinak pri aktivnostima mišćne izdržljivosti. Ja sam bio manje tjelesno spreman kad sam završio osnovnu obuku nego kad sam je započeo, jer njen intenzitet nije bio posebno naporan, a osobama uključenim u osnovnu obuku nije dozvoljeno vježbanje u sportskoj dvorani. PRT program se strogo provodi, tako da sam izgubio mnogo mišićne mase. Pred kraj sam čak dobio i bolove u kukovima i ramenima zbog stalnog neuravnoteženog fizičkog treninga, a to sam nakon završetka odmah ispravio ispravnim vježbanjem.

U redovnoj vojsci fizički se trening obavlja svako jutro u grupi unutar postrojbe u koju pojedinac spada. Obično se to provodi na razini voda ili odjeljenja. Zato se režim vježbanja najčešće prepušta narednicima ili desetnicima. Može se bez dvojbe reći da većina tih ljudi nisu profesionalni vježbači, a nemaju niti bilo kakvo znanstveno obrazovanje te vrste. Njihove su namjere dobre, ali sve što znaju o vježbanju je ono što su naučili u Kopnenoj vojsci (što nije mnogo). Mnogi od njih, posebno u pješaštvu, PRT program smatraju šalom. Mnogi ne poznaju cijeli program, neki uzimaju u provedbu samo neke dijelove PRT programa, kao što su pripremne vježbe i vježbe oporavka, dok drugi ne koriste ništa od PRT programa. U mojoj jedinici nije nam bilo dozvoljeno koristiti sportsku dvoranu pri jutarnjem treningu, kao da je ona tu na neki način manje važna.

Čak da su voditelji i koristili isključivo PRT program, to ne bi bilo dobro, jer on nije dovoljno fleksibilan za dinamično okruženje djelatne vojne postrojbe. PRT program je predviđen kao dio programa rastućeg intenziteta uvježbavanja. Međutim, u vojnoj postrojbi se dobrim dijelom nađu vojnici različitih razina tjelesne spremnost, jer novi vojnici stalno dolaze dok drugi odlaze. Bez obzira koji se intenzitet vježbanja odabere, on za mnoge neće biti odgovarajući. Osim toga, širina PRT programa nije velika, tako će se pojedine vježbe neizbježno učestalo ponavljati. Dobar program vježbanja mora biti individualiziran, raznolik i ciljan. PRT ne daje nikome kvalifikaciju da vodi program vježbanja; njegov priručnik sadrži samo djelić informacija potrebnih za bilo koje certificiranje civilnih trenera.

Netko može tvrditi da stručno obrazovanje za fizičku kulturu nije potrebno za vođenje vojnog fizičkog osposobljavanja. Može se vjerovati da u vojsci postoje mnogi koji godinama sami vježbaju i koji su na taj način stekli mnogo znanja. I ja sam godinama vježbao sam i mislio sam da znam mnogo o fizičkoj spremnosti, budući da sam bio vrlo fit; i mislio sam također da je osobni trening više neka šala. Kada sam jednom dobio certifikat i postao trenerom shvatio sam da sam prije jedva išta znao. Treneri su obrazovani na području anatomije, fiziologije, biomehanike, bioenergetike, znaju sve o tehnikama i programiranju vježbanja, o prehrani i o još mnogo toga. A nakon što sam neko vrijeme trenirao klijente, uvidio sam da mi niti certifikat ne znači mnogo, budući da sam mnogo više naučio iz iskustva, trenirajući različite tipove ljudi. (Doista sam sreo i nešto osoba bez obrazovanja na području fizičke kulture koji su znali o čemu govore, ali oni su bili vrlo rijetki). Niti jedan gimnastički klub ili fitness centar neće zaposliti trenera bez certifikata, a mnogi će zaposliti samo certificiranog trenera s iskustvom. Oni znaju da je opasno pustiti da nekvalificirana osoba vodi druge u fizičkom treningu i ne žele biti sudski progonjeni. Zašto je onda prihvatljivo da naše vojnike tijekom prisilnog programa fizičkog osposobljavanja vode nekvalificirane osobe?

Vojska osigurava da su njezini vođe ljudi kvalificirani za svoje pojedine poslove kroz njihovo specifično školovanje, koje se shvaća vrlo ozbiljno. Kopnena vojska također tvrdi da jako ozbiljno shvaća i pitanje fizičke spreme, ali u to je teško vjerovati, jer se u provođenju fizičkog treninga toliko mnogo toga radi krivo. Fizički trening na nivou jedinice nije dobro zaokružen i on kod vojnika izaziva ozljede. Previše je treninga izdržljivost (aerobik i mišići), a premalo drugih tipova treninga: mišićne snage, spretnosti, fleksibilnosti, ravnoteže, koordinacije, korektivnih vježbi/sprječavanja povreda i rehabilitacije. Osim toga, pretežno se rade i pojedine vježbe, koje kod vojnika uzrokuju mišićnu neuravnoteženost i dovode do ozljeda. Te neke vježbe koje se previše rade, direktno su povezane s Vojnim testom fizičke spremnosti („Army Physical Fitness Test“ – APFT), koji se sastoji od sklekova, trbušnjaka i trčanja na 2 milje (3.219 m).

Prvo najčešće područje ozljeda koje sam uočio je područje donjih udova: kukovi, koljena, potkoljenice, skočni zglobovi i stopala. Vojnici dobivaju sindrom iliotibijalne tetive („Illiotibial band syndrome“ – ITBS), skakačevo koljeno („Patellar tendonitis“, bol u prednjem dijelu koljena, na vršku patele ili ivera), sindrom trkačke potkoljenice („Medial tibial stress syndrome“ – MTSS), upala ahilove tetive, te petni trn. Te ozljede predstavljaju upale raznih tetiva i najčešće su uzrokovane prenaprezanjem. U Kopnenoj vojsci do prenaprezanja dolazi zbog prekomjernog trčanja. Moja je jedinica jednom kao jutarnji trening trčala pet milja na pločniku i to pet dana za redom, što je kod mnogih momaka uzrokovalo ozljede prenaprezanja. Trčanje je teško za zglobove donjih udova, a još je i gore ako se trči na pločniku. Osoba koja nije napredni trkač ne bi trebala trčati svaki dan.

Drugo najčešće područje uočenih ozljeda su ramena. Vojnici dobivaju sindrom sraza ramena („Impingement syndrome“), ozljede rotatorne manšete ramena, dislokaciju, subluksaciju (djelomično iščašenje) i nestabilnost ramena. Te ozljede najčešće nastaju zbog disfunkcije mišića odgovornih za funkcioniranje i stabilizaciju ramenog zgloba. Ti mišići uključuju rotatornu manšetu (mali mišić duboko u ramenu koji rame drži skupa) i scapularne mišiće (shoulder blade/upper back). Vojska radi mnogo vježbi koje zahtijevaju okretanje ramenog zgloba kao što su sklekovi i trbušnjaci. Te vježbe stvaraju jake prsne mišiće (pectoralis) i leđne mišiće (latissimus dorsi), ali najvažniji dijelovi ramena ostaju netrenirani. To stvara neujednačenost koja može voditi prema ozljedi ramenog zgloba, budući da ovi netrenirani mišići služe za stabiliziranje (izjednačavanje zakretnog momenta) ramenog zgloba tijekom kretnje. Još nikad nisam vidio vod ljudi koji bi radili vježbe rotatora tijekom jutarnjeg treninga; ipak, one su uključene u rutinski trening skoro svakog profesionalnog sportskog tima, i to s razlogom.

Treće područje ozljeda je lumbalno područje (donji dio leđa). Bol u donjem dijelu leđa može imati mnogo uzroka. Kod mladih vojnika koje sam vidio, ja je pripisujem neuravnoteženosti glavnih mišića trupa i prenaprezanju. Glavni tjelesni mišići su mišići trupa (torza). Oni su ključ pravilnog kretanja tijela i odgovorni su za stabilnost kralježnice tijekom kretanja. Kako APFT provjera uključuje trbušnjake, u Kopnenoj vojsci se većina treninga tih glavnih mišića fokusira na dva glavna mišića potrebna za trbušnjake: ravni trbušni mišić (rectus abdominis) i mišić kuka (hip flexor). Oni važniji veliki tjelesni mišići, kao što je poprečni trbušni mišić (transvesus abdominis), ostaju netrenirani i uzrokuju neuravnoteženost. Ta neuravnoteženost može dovesti do snažnih napora mišića donjeg dijela leđa, kao što je dubinski leđni mišić erector spinae. To može doprinijeti i  stanju deformacije kralježnice nazvanog lordoza, pri čemu se radi o zakrivljenosti kralježnice u donjem dijelu leđa, a to stanje povećava rizik od povreda toga dijela leđa. Vidio sam mnoge vojnike s tom povredom jer ju je lako uočiti kada su u položaju za sklek. Trbušnjaci su jedna strašna vježba, jer vrše štetan pritisak na diskove kralježnice, a nije čak ni dobar pokazatelj prave snage glavnih tjelesnih mišića.

Jedna od aktivnosti koju Kopnena vojska često koristi pridonosi ozljedama svih triju područja o kojima sam govorio. To je marširanje s rancem. Ranac/ruksak, koji se nosi na dugoj udaljenosti i kroz duže vrijeme, štetno opterećuje ramena, kralježnicu i kukove. Ljudsko tijelo nije građeno za to. Još je gore kada vojnici trče opterećeni rancem na leđima tijekom dužih hodnji. Ja ne zagovaram da Kopnena vojska treba napustiti marširanje s rancem jer znam da je to jedna od osnovnih vještina za lako pješaštvo. Ipak, to je preveliko opterećenje, naročito kada je povezano s prekomjernim trčanjem. Postoje manje štetni načini da se to uvježba.

Većina ozljeda koje sam uočio kod vojnika u normalnim bi okolnostima predstavljale samo privremena ograničenja, ali ih pogoršava činjenica da kultura u pješaštvu baš i ne cijeni važnost rehabilitacije ni prevencije ozljeda. Jednostavno rečeno – Kopnena vojska nije dobra u provođenju rehabilitacije. Ja sam svjedočio tome da mnogim ozlijeđenim vojnicima nije pruženo adekvatno vrijeme za oporavak. Ti vojnici dobivaju dokument od liječnika koji ih oslobađa od obavljanja određenih vježbi, ali to oslobođenje ne traje dovoljno dugo. Često im bude rečeno da vježbaju sami do kraja poštede. Jednom kad istekne pošteda njih se baca natrag u grupni trening, nerijetko s ozljedama koje zapravo nisu riješene. Mnogi vojnici tako ne dobiju novi dokument poštede – bilo jer im ga liječnik neće odobriti, ili jer se pak boje da će ih nadređeni i okolina smatrati „slabima“. Osim toga, dok su vojnici u poštedi, oni ne rješavaju pravi, suštinski uzrok ozljede. Mnogi trebaju fizioterapiju, ali je ne dobivaju. Vidio sam vojnike koji su neprestano bili u ciklusima pošteda, a za nešto što je počelo kao lako izlječiva povreda (kao što je upala tetiva, tendonitis).

Ukoliko vojnici nisu u poštedi, oni često moraju raditi sve ono što rade njihova odjeljenja ili vodovi,  makar i znali da će to pogoršati njihovu ozljedu. Nažalost, to se događa jer vođe ne vjeruju svojim vojnicima, budući da US Army ima veliki problem sa simulantima. Da stvar bude još gora, vojnici katkad čak niti nemaju izravan pristup liječniku. U mojem je vodu mladić iščašio rame i do liječnika je uspio doći tek čitav tjedan kasnije, zbog načina na koji je ustrojen zdravstveni sustav. Liječnik moje bojne je s ostatkom bojne bio na obuci u inozemstvu, dok je moja satnija ostala kod kuće. Iako postoji klinika s liječnicima u našem garnizonu, ovom je mladiću bilo rečeno da ne može doći do tih liječnika jer to prvo mora prijeći preko medicinskog osoblja naše bojne. Morao je sudjelovati u jutarnjem treningu sve dok nije konačno došao do liječnika i dobio poštedu. Čak i kad je došao do liječnika, dobio je termin za fizikalnu terapiju tek za mjesec dana. To je čista nemarnost i greška vojnog zdravstvenog sustava i rukovodstva. To je sramota! Kada sam kao civil iščašio rame, bio sam odmah zbrinut od strane ortopeda, specijalista za rame i već sam slijedećeg tjedna počeo fizikalnu terapiju. To je standard skrbi koji bi vojska trebala imati, budući da je pravilan tretman neposredno nakon iščašenja bitan za uspješnu rehabilitaciju.

Spremnosti ljudstva u US Army štete sve te mišićno-koštane povrede koje se mogu spriječiti. A Kopnena vojska to već zna! U PRT priručniku stoji:

„Samo u Kopnenoj vojsci mišićno-koštane povrede odgovorne su za preko polovice svih onesposobljenja, uzrokujući troškove naknada za tjelesna oštećenja od oko 125 milijuna dolara godišnje. Ozljede koljena i leđa čine znatan postotak onesposobljenja i smanjenja radne sposobnosti. Povrede pri treningu koje se tretiraju ambulantno i sportske povrede imaju najveći utjecaj na spremnost.“

Dakle, Kopnena vojska je propustila da pomoću PRT programa spriječi povrede koje se mogu prevenirati.

Ja imam nekoliko prijedloga.

Vojska bi trebala ukinuti PRT program i grupnu  tjelovježbu. Nema smisla koristiti pristup da jedna stvar odgovara svima. Tijelo svake osobe je jedinstveno; ono što odgovara jednoj osobi možda nije najbolje za drugu, naročito kod ljudi različitih nivoa fizičke spremnosti. Vojska provodi grupni trening jer se boji da vojnici neće sami vježbati. Sudeći po mnogim vojnicima bez kondicije koje sam vidio samo u pješašaštvu, očito je da grupni trening nije dobar. Vojnici u dobroj fizičkoj spremi vježbaju i sami, dodatno uz jutarnji grupni trening, i to je razlog što imaju kondiciju. Ukoliko vojnici ne mogu sami zadržati visoki stupanj fizičke spremnosti, tada ih se vojska mora osloboditi.

Kopnena vojska treba kod fizičke obuke preuzeti stil rada sportskih timova. Civilni profesionalci fizičke kulture trebali bi biti unajmljeni da rade u postrojbama. Ti bi profesionalci mogli stvoriti programe pogodne za pojedince i za misije pojedinih postrojbi. Oni bi mogli naučiti i motivirati vojnike da sami vježbaju uz odgovarajući program. Velika bi pažnja, naravno, morale biti usmjerena i na prevenciju povreda te na rehabilitaciju. Ti bi civili trebali imati potpunu ovlast nad svime što je vezano uz provedbu vježbanja u postrojbi. Kada vojnici vide rezultate, oni će zavoljeti vježbanje umjesto da ga se užasavaju. To sam i ja kao trener naučio mnoge. Znam da bi takav program bio skup, ali vjerujem da bi koristi postignute sprečavanjem ozljeda i povećanjem spremnosti nadmašile troškove.

Trebalo bi također koristiti i vojnike s iskustvom te obrazovanjem na području fizičke kulture. Postoji nekoliko mladića samo u mojoj satniji koji imaju fakultetske diplome iz područja bliskih fizičkoj kulturi. Uzme li se u obzir da samo šest posto vojnika u svim vojnim granama ima visokoškolsko obrazovanje (a na području fizičke kulture njih čak i manje), zašto vođe ne bi željeli iskoristiti to vrijedno znanje i iskustvo? Civili su dobro plaćali moje vrijeme kad sam bio trener, a ja sam ga mojoj postrojbi rado ponudio besplatno.

Vojska bi sve vođe trebala školovati po pitanju fizičke kulture. Sada su neki obrazovani na tečajevima obuke za fitness trenere („Master Fitness Trainer Course“). Iz mog iskustva mogu reći da se taj tečaj premalo koristi jer ja nisam ni sreo niti čuo za nekoga u mojoj postrojbi tko ga je pohađao. Ako takvi i postoje, tada oni svoj posao ili ne rade dobro ili ih vođe ne koriste. Ti bi tečaj trebalo proširiti (iz njega izbaciti PRT program) i postaviti za prioritet u svim postrojbama. Pa ipak, on sam po sebi teško da kvalificira osobu za vođenje programa fizičke obuke. Da bi netko postao uspješan trener potrebno je mnogo vremena, iskustva i stalnog obrazovanja. Osobe koje su završile taj tečaj trebale bi u svojoj postrojbi raditi pod vodstvom civilnih profesionalaca. Vojska bi čak trebala razmotriti i mogućnost da to postane zasebna vojnostručna specijalnost (VSSp), kao što je to sada u Mornaričkom pješaštvu („US Marine Corps“).

Potrebna je bolja ishrana vojnika. U Kopnenoj vojsci predstavlja izazov hraniti se zdravo. Vojne blagovaonice („Dining Facilities Administration Center“ – DFAC) baš nisu sjajan primjer prehrane. Neke su bolje od drugih. Jednom sam otišao u blagovaonicu oklopne postrojbe na ručak, gdje je jedini izbor bio cheeseburger, hot-dog, corn-dog i prženi krompirići. DFAC blagovaonica u mojoj postrojbi je najgora koju sam vidio; skoro je nemoguće dobiti hranjiv obrok. US Army prisiljava neoženjene mlade vojnike da jedu u DFAC blagovaonicama. Dodatni novac koji se svakog mjeseca vojnicima isplaćuje za hranu uzima se iz naših plaća, jer smo prisiljeni uzeti karticu za prehranu kako bi besplatno jeli u DFAC. Neki troše svoj vlastiti novac kako bi kupili hranu i kuhali u vojarnama umjesto da jedu u DFAC blagovaonicama. No, mnoge vojarne, kao i moja, nemaju kuhinju niti ikakvu mogućnost zasebnog kuhanja hrane. Restorani u bazi nisu ništa bolji. S izborom kao što je Burger King, Popeye’s, Taco Bell, Dunkin’ Donuts i Domino’s Pizza nije nikakvo čudo da ima toliko debelih vojnika. Kopnena vojska SAD jako griješi s prehranom; to je smiješno.

Dobar primjer kako bi vojska trebala provoditi kondicijski trening je THOR3 („Tactical Human Optimization Rapid Rehabilitation and Reconditioning“), program Specijalnih snaga. Taj program okuplja kondicijske trenere, fizioterapeute, nutricioniste i sportske psihologe da treniraju vojnike specijalnih snaga. DFAC blagovaonice u postrojbama specijalnih snaga su izuzetne jer na njihov sadržaj utječu nutricionisti. Kao i obično, Specijalne snage su vodeće kada treba raditi sa smislom. Redovna Kopnena vojska bi od njih mogla mnogo naučiti.

Moje (ograničeno) iskustvo s Kopnenom vojskom SAD nije nužno reprezentativno za čitavu US Army. Uvjeren sam da postoje i neke postrojbe koje imaju dobar program vježbanja. Pa ipak, iako sam u jednoj sjajnoj postrojbi s iznimno kvalitetnim vodstvom, mi imamo taj problem. Dosta mi je gledanja vojnika koji ne postižu svoj puni fizički potencijal zbog lošeg kondicijskog treninga. To je problem koji započinje na samome vrhu hijerarhije. Doista nema razloga zašto Kopnena vojska najmoćnije države na svijetu, sa svim svojim ogromnom resursima, to ne bi bila u stanju srediti. Tako bi se stvorilo snažnije i spremnije kopnene snage. Svi oni pravi ljudi na pravim mjestima, samo trebaju pravilno postaviti svoje prioritete.

Autor ovoga teksta je Kevin Withrow, trenutno djelatni vojnik, specijalista. Članak je napisan za američki specijalizirani portal Army Times (https://www.armytimes.com/), na kojem je objavljen 19. kolovoza 2016. godine pod originalnim naslovom „Army physical (un)fitness: A system that promotes injury and poor nutrition“. U originalu je tekst dostupan na internetskoj adresi: https://www.armytimes.com/articles/army-physical-un-fitness-a-system-that-promotes-injury-and-poor-nutrition

Iako formatom malena, knjiga “The British officer: Leading the army from 1660 to the present” predstavlja djelo iznimnog uvida u tematiku – karijerno formiranje, život i profesionalne izazove s kojima su se susretale generacije britanskih časnika kopnenih snaga tijekom praktički 345 godina promatranja. Da bi se takvu veliku temu uspjelo ozbiljno ubaciti na ukupno samo 335 stranica manje ili više džepnog formata (307 stranica samoga djela, još 18 stranica dodataka, te 10 stranica pojmovnog indeksa), potrebno je opsežno iskustvo. Zato i ne čudi da autor Anthony Clayton već dugo pliva u vodama vojne povijesti i publicistike.

Anthony Clayton rođen je 1928. godine. U britanskoj Teritorijalnoj vojsci stigao je do čina pukovnika, te je do 1973. godine bio aktivan i u kolonijalnim vlastima Kenije. Od 1965. do 1994. godine Clayton je na Kraljevskoj vojnoj akademiji Sandhurst predavao vojnu povijest. Tijekom tih 29 godina čistog akademskoga rada, profilirao se kao ekspert za pitanja francuske vojne povijesti (gdje je za svoj poseban stručni doprinos 1988. nagrađen i titulom Chevalier dans l’Ordre des Palmes Academiques), te za britansku vojnu povijest, s posebnim naglaskom i na brojna kolonijalna iskustva Velike Britanije. Nakon toga, on je nastavio surađivati sa sveučilištem u pokrajini Surrey.

Clayton početkom 2014. godine, s predstavljanja njegove nove knjige “Battlefield rations”

U njegovih preko 30 objavljenih knjiga posebno treba spomenuti njegove svježe knjige – spomenutu knjigu “Britanski časnik”, objavljenu u mekom uvezu 2007. godine, zajedno s njegovom knjigom “Battlefield Rations” iz 2013. – o britanskoj vojnoj prehrani od 1900. do danas. One su dobar primjer autorovih sintetskih radova, koji predstavljaju pregled teme prožet ponekad i osobnim iskustvima dugogodišnjeg promatrača (na koja se Clayton ponekad i izričito poziva).

Samo djelo “Britanski časnik” možemo svrstati negdje između klasične vojne povijesti i socijalne povijesti profesionalnog časničkoga staleža (prikazane kroz niz crtica iz pukovnijskih kronika i pojedinih biografija). Usprkos nedvojbenoj kvaliteti ove knjige, treba napomenuti kako se tu radi o djelu koje je poprilično teško za čitanje. Naime, skučen prostor male knjige natjerao je autora na razna kraćenja – ne bi li prilično zaokruženo prikazao svoju opsežnu temu promatranja. U okviru teme se tako ne ulazi u opću vojnu povijest pojedinih perioda, tek se naznačuju bitnija događanja te operacije, kao što se u pravilu ne troši prostor ni na promatranje dijelova britanske kopnene vojske koji nisu izričita tema (ljudstvo općenito, dočasnici, civili u vojnoj službi), ili područja odvojenih i manjih vojnih djelovanja – osim onda kada je to baš nužno, jer se nedvojbeno tiče teme.

Časnik 15. (ili Kraljeve) pukovnije (lakih) draguna, oko 1768. godine

Upravo ova kratkoća predstavlja i glavni problem pri uživanju u ukupno 16 poglavlja knjige “Britanski časnik”. Pri tome, riječ je o uvodu, praćenom s 13 kronološki poslaganih poglavlja, i još dva segmenta posvećena časnicima u imperijalnim trupama po kolonijama, te časničkome osoblju svekolikih službi potpore. Uz to, knjiga sadrži i tri odvojena slikovna umetka, opremljena s ukupno 36 slika i fotografija u boji. Iako svako od poglavlja ima svoje odvojene popise literature, napomenimo i da bi čitateljima podrijetlom izvan britanskog kulturnog kruga za bolje upoznavanje s pojedinim periodima i detaljnim aspektima spominjane britanske vojne povijesti dobro došao još i jedan zaseban popis preporučene literature.

Prvih gotovo 140 godina promatranog perioda, od restauracije monarhije 1660. pa do 1793. godine obrađeno je prilično sumarno, u tri poglavlja na prvih 50 stranica teksta – što predstavlja možda i najslabiji dio knjige. U tom periodu disciplina se prvenstveno utjerivala mjerama fizičkog kažnjavanja, u Velikoj Britaniji nije bilo organiziranog školovanja za časnike, a pojedinci su svoje činove kupovali (za skupe novce, kojih se dio mogao vratiti prodajom čina na kraju karijere – kao svojevrsnom obliku vojne mirovine). Ujedno, časnička je služba u pravilu koštala bitno više od redovitih prihoda koje je donosila, tako da je status časnika u praksi bio rezerviran za osobno bogate ljude prvenstveno plemićkoga podrijetla. Uostalom, to se konkretno podrijetlo dugo preferiralo i radi pretpostavljenog “gospodskoga duha” – elementa kojeg se dugo smatralo bitnim elementom u vođenju ljudi i uspješnome ratovanju.

Royal Military Academy Sandhurst

Dio ovih elemenata tek se polagano mijenja do doba napoleonskih ratova (poglavlje o dobu Wellingtona, i onda poglavlje o periodu od Waterlooa do Krimskoga rata), i onda u doba Krimskoga rata i Indijske pobune (6. i 7. poglavlje) – kada postupno dolazi do svijesti da izostanak redovite obuke, školovanja, ali i sređenog smještaja vojske u zasebnim vojarnama itekako šteti efikasnosti takvih vojnih snaga u borbi (gdje se za svaki pojedini rat iznova uče neke osnovne lekcije). Temeljem tih iskustava, prvo je 1741. bila osnovana kadetska škola Kraljevskog topništva i Kraljevske inženjerije u Woolwichu (koja je potrajala sve do 1939. godine), da bi onda 1800. bila osnovana i štožerna škola u Camberleyu, te 1802. i zaseban odjel za mlade kadete u Sandhurstu – što je i danas jedan od temelja britanskog vojnog školovanja. Uz to, postupno je ograničeno i kupovanje činova – praksa koja je 1871. i potpuno napuštena uz veliki trošak za državu.

Upravo periodom od 1858. do 1914. bave se iduća dva poglavlja, koja definiraju britanske časnike viktorijanskog i edvardijanskog perioda. Reforme Edwarda Cardwella okončale su grubo fizičko kažnjavanje u vojsci, uvele sustav pukovnija s po dvije bojne – regionalno vezanih i baziranih u odvojene namjenske vojne komplekse – te ojačale obuku i školovanje, uz istodobno suzbijanje sistemske korupcije. Novo naoružanje i oprema je tada i praktično isprobavano u nizu kolonijalnih sukoba (Indija, Afganistan, Burma, Malaja, Kina, Jamajka, Barbados, Britaski Honduras, Kanada, Novi Zeland, Južna Afrika, te Zapadna Afrika, Sudan, Etiopija i Egipat) – da bi krajem 19. stoljeća i dotada šarene uniforme bile zamijenjene jednobojnima, khaki. Pa ipak, sve do 1908. izostanak postojanja zasebnog Glavnog stožera aktivno je kočio efikasnost britanskih vojnih snaga – iako se kasnije baš vrijeme između 1902 i 1914. smatralo svojevrsnom ‘La Belle Époque‘ u popularnome doživljaju života časnika britanskih kopnenih snaga.

Časnici britanskog topništva u Prvom svjetskome ratu

Tri odjeljka, od 10. do 12. poglavlja knjige, na 58 stranica teksta obrađuju period od 1914. do 1945. godine. U Prvome svjetskome ratu Velika Britanija je po prvi put imala masovnu mobilizaciju, a žrtve koje su tada podnijele profesionalna Redovita vojska, Teritorijalne snage i Kitchenerova “Nova vojska” obilježile su zemlju za nadolazeća desetljeća. Uz opise pribavljanja velikog broja novih časnika, naglasak je i na pritoku ljudstva iz raznih društvenih slojeva u časničke redove – što temeljito mijenja dotadašnje uobičajene klasno-stereotipne situacije. U to se doba osniva i niz novih rodova – vojno-obavještajni, oklopništvo, zrakoplovstvo i mornaričko zrakoplovstvo – dok se mnogi postojeći iz temelja mijenjaju (posebice inženjerija, veza, sanitet i logistika). Nakon rata, sustav se opet radikalno smanjuje, vraćajući se u predratne okvire i zadaće “imperijalne žandarmerije”. Ovo koncentriranje na asimetrične situacije u inozemstvu, zajedno s rapidnim tehnološkim napretkom na nizu vojno značajnih područja, doveo je do situacije radikalne nepripremljenosti za Drugi svjetski rat i kopneno ratovanje koje se u njemu tražilo.

Gušenje pokreta Mau Mau rezultiralo je i brojnim optužbama za zlostavljanje građana Kenije

Iduće 42 stranice obrađuju drugu polovicu 20 stoljeća, podijeljenu u dva segmenta – jedan, od kraja Drugog svjetskog rata do povlačenja Velike Britanije do Sueza, te drugi, od napuštanja Adena do operacija po Sjevernoj Irskoj i zaključno djelovanja u Iraku (područje Basre), od 2003. nadalje. Nakon 1945. britanska vojska bavi se s dvije osnovne zadaće: (1) okupacijom Njemačke, koja ubrzo prerasta u ključni dio blokovske vojne konfrontacije (uz manja djelovanja oko Trsta, u Grčkoj i Austriji), te (2) opet asimetričnim sukobima vezanim uz postupno smanjivanje negdašnje imperije (Indija i Pakistan, pa Palestina i Malaja, ustanak Mau Mau u Keniji, Cipar). Uz to, treba napomenuti i djelovanje u Korejskome ratu, sličnije iskustvima Italije 1943. ili Zapadnoga bojišta nakon toga. U to je doba većina vojske sastavljena od ročnih vojnika, vođenih profesionalnim časnicima ili časnicima iz okvira dvogodišnje National Service, dok se nakon 1949. bolje regulira i učešće žena u časničkome kadru (Women’s Royal Army Corps). Postupno kreće i smanjivanje broja postrojbi, njihova amalgamacija, dok od početka 1950-tih kreće i intenzivnije opremanje novim naoružanjem (među ostalim i pod utjecajem problema uočenih u Koreji, koji su izazvali i veća pozivanja rezervista). Tijekom 1947. ponovo se otvara i Sandhurst, gdje školovanje postaje ozbiljnije od onog prije 1939. – uz slabljenje klasnih koncepata, veći je naglasak i na akademskome uspjehu (studij vođenja, upravljanja resursima, vojne povijesti i politike), sve to od 1959. godine raspoređeno na dvije godine nastave.

Margaret Thatcher s pobjednicima na Falklandima

Period od 1962. do iza 2002. obilježavaju velike promjene – dok moderno ratovanje traži sve bolje obrazovane časnike (visoka pripravnost u hladnoratovskoj Njemačkoj, sofisticirani terorizam u Sjevernoj Irskoj, operacije potpore miru u Jugoslaviji), njihov sada potpuno profesionalni status u nekim elementima pojedinačnog osobnog života ipak jako podsjeća na odvojen život ove specifične društvene skupine u 18. i 19. stoljeću. Nakon operacija u Adenu i Indoneziji tijekom 1960-tih, kreću nemiri u Sjevernoj Irskoj, a onda i ekspedicijski rat za Falklandsko otočje 1982. godine (koji je ipak uvelike odgovarao “školskim” modelima operacija). Za razliku od svega toga, Irak 1991. i 2003. predstavljao je velike kombinirane operacije, gdje je u Iraku tek nastavak nakon 2004. ponovo došao na tip manjih i asimetričnih djelovanja s kojima se Velika Britanija do tada učestalo susretala (pa i u Afganistanu od 2001. godine).

Pri tome, nakon Hladnog rata došlo je do novog velikog vala spajanja postrojbi, kojima je i formu uvelike određivalo novo naoružanje, potreba za operativnom fleksibilnošću, te teškoće u privlačenju ljudstva. Plaće se kreće isplaćivati putem banaka (a ne da ih dijeli nadređeni časnik), a njihovi iznosi se usklađuju za žene i muškarce. Klasne podjele se smanjuju, zatvara se velik dio časničkih klubova, opada toleriranje alkohola na poslu i oko njega, kao i pritisak za iskazivanjem redovite praktične religioznosti na poslu. Postupno je rastao postotak akademski obrazovanih časnika, kao i potreba da se vojsci objasni smisao i značaj traženih aktivnosti – što opet traži i šire obrazovane časnike, sposobne temeljem karaktera i znanja steći profesionalni ugled, kako kod šireg ljudstva, tako i pred dočasnicima (koji su također sve obrazovaniji). Velik je broj žena časnika, razvedenih osoba, a prihvaćaju se i istospolne veze (kad ne ometaju posao), uz registriranje manjka časnika manjinskog etničkog podrijetla – čime se britanska kopnena vojska općenito, a i njen časnički kadar posebice, pokušava prilagoditi realnostima današnjeg svakodnevnog života u Velikoj Britaniji. Usprkos brojnim strahovima, time je ova organizacija uspjela zadržati svoj javni ugled, čak ostavivši dojam da baš na njena pleća pada rješavanje nereda koji su u Iraku i Afganistanu ostavili neodgovorni političari.

Britanski pukovnik i visoki dočasnik Kraljevske škotske pukovnije, Lashkar Gah, Helmand, 16. srpnja 2011.

Preostala dva poglavlja, pozicionirana na sam kraj knjige, više nisu posvećena pojedinim vremenskim odjeljcima – već ujedinjeno gledaju uklapanja u redoviti profesionalni časnički kor dviju odvojenih skupina – koje počinju zasebno, da bi se onda postupno integrirale u stalež britanskih armijskih časnika. Riječ je tu o Imperijalnim časnicima, koji su služili u kolonijalnim trupama (Podkraljevstvo Indija i drugdje), te vodećem osoblju raznih potpornih službi – koje i same postupno postaju dijelovi britanskih Oružanih snaga, da bi onda i njihovo vodeće osoblje dobivalo status redovitih časnika (prvenstveno logistika, a onda i medicinske službe).

Ukratko, iako je tu riječ o knjizi relativno malog opsega i izuzetno široke lepeze tema – za koje se jednostavno predmnijeva da ih čitatelj detaljnije poznaje – “Britanski časnik” iznimno je zanimljivo djelo, kako za osobe zainteresirane za pojam časnika u Velikoj Britaniji (njihove životne i profesionalne okolnosti kroz pojedine periode, pregleda tipičnih troškova i prihoda, izazova i načina na koje se njima tipično odgovaralo), tako i za sve one koji žele detaljniji uvid u razvojne faze modernih oružanih snaga, te razvoj njihova sustava profesionalnog obrazovanja časnika.

Podaci o knjizi:

The British Officer: Leading the Army from 1660 to the Present, Anthony Clayton, 335 stranica s indeksom, izdanje Pearson Education Limited, UK, Harlow, 2007. godine

Nedugo nakon povratka iz Drugog burskoga rata (koji je trajao od 9. listopada 1899. do 31. svibnja 1902. godine), britanski je satnik Ernest Dunlop Swinton svoja borbena iskustva sažeo u formu knjige. To kratko, ali vrlo zanimljivo djelce objavljeno je 1904. godine pod nazivom “The Defence of Duffer’s Drift” te je, usprkos svojoj formi fantastične novele, ubrzo postalo priznatim vojno-teorijskim klasikom. Zbog svojih praktičnih pouka zasnovanih na zdravom razumu, ova knjiga o taktici malih postrojbi kasnijih je desetljeća nastavila biti proučavana kako u Ujedinjenome Kraljevstvu, tako i u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi i Rusiji. Kroz njena didaktički jasna i čitljiva poglavlja generacije mladih dočasnika i časnika  stjecale su dodatni uvid u osnove obrambene taktike – gdje se negdašnji okvir kolonijalnog ratovanja današnjim čitateljima začuđujuće dobro uklopi u vizuru mirovnih misija, provođenih po usporedivo zabačenim krajevima svijeta.

Ernest D. Swinton

Sir Ernest (Dunlop) Swinton,1917. godine

Njen autor, u doba izdavanja ove knjige još satnik, na kraju je svoje vojne karijere dotjerao do čina general bojnika, rođen je u Bangaloreu, u Indiji, 1868. godine. Nakon školovanja je s dvadeset godina započeo časničku karijeru u inženjeriji (Corps of Royal Engineers), da bi tijekom službe u Indiji 1891. postao natporučnikom. Iako se kao satnik pretežito bavio gradnjom željezničkih pruga, za svoje sudjelovanje u Drugom burskom ratu je i odlikovan krajem rujna 1901. primanjem u Red uvažene službe (Distinguished Service Order – DSO, britansko vojno odličje pretežito za borbene zasluge). Na tom temelju osobnih interesa (taktika, fortifikacije, učinkovitost novih oružja – posebice zrakoplova, mina i psiholoških sredstava), imao je izlete i u spisateljske vode – gdje je 1904. na stranicama “British United Service Magazine”, a pod pseudonimom “poručnik N. Backsight Forethought (kraće “BF”), objavio i kratko djelo “The Defence of Duffers Drift” koje ovdje predstavljamo.

Traktor Holt Caterpillar 120, oko 1914. godine

Dok je Ernest Dunlop Swinton u godinama pred 1914. radio kao stožerni časnik, te službeni povjesničar tada aktualnog Rusko-Japanskog rata, mnogima je više zapeo za oko svojim djelovanjem tijekom Prvog svjetskoga rata. On je u Francusku stigao kao službeni vojni dopisnik za zapadno ratište, da bi mu temeljem ondje viđenog onda negdje oko 19. listopada 1914. na pamet pala revolucionarna ideja. Naime, primivši od prijatelja pismo o zanimljivom radnome stroju na gusjenicama (američki traktor tipa Holt Caterpillar) – Swintonu se učinilo da ovaj stroj pruža i šire vojne mogućnosti od čistoga transporta opreme po teškim uvjetima bojišta ( što je navodno i na svoje oči vidio). Temeljem tog promišljanja, a po povratku na stožernu službu u Velikoj Britaniji, sada već pukovnik E. D. Swinton je Sir Mauriceu Hankeyu, tada sekretaru Odbora za imperijalnu obranu (Committee of Imperial Defence – tijelo zaduženo za istraživanje i vojnu strategiju), predložio da se na njegovu temelju izradi oklopno gusjenično vozilo za uništavanje neprijateljskih strojničnih položaja. Među ostalim, upravo se njemu pripisuje i smišljanje naziva “tank”, kao dodatne mjere prikrivanja takvog novoga oružja.

Temeljem spomenute intervencije, ali i rada na višim stožernim funkcijama, Ernest Dunlop Swinton je sredinom ožujka 1916. unaprijeđen u čin brigadira. Povjereno mu je bilo uvježbavanje prvih britanskih tenkovskih postrojbi, za koje je izradio i prve taktičke upute za oklopno ratovanje. Swinton je iz aktivne vojne službe izašao 1919. godine u činu general bojnika, da bi kraće nastavio raditi u pojedinim civilnim ministarstvima, a od 1922. i kao jedan od direktora u poduzeću Citroën (što ne čudi, budući je od sredine travnja 1916. on bio i nositeljem ordena Croix de Chevalier, početnog razreda francuske Legije časti). Od 1925. do 1939. je na Sveučilištu u Oxfordu bio načelnik katedre vojne povijesti (Chichele Professor of Military History – što je mjesto kojeg danas drži profesor Hew Strachan), a od 1934. do 1938. djelovao je i kao počasni pukovnik Kraljevskih oklopnih snaga (Royal Tank Corps). U starosnoj se mirovini Swinton konačno našao 1938. godine, da bi nakon plodne karijere (među ostalim i istaknutog proučavatelja raznih bojišta Prvog svjetskog rata) Ernest Dunlop Swinton umro 15. siječnja 1951. u Oxfordu.

“Obrana Glupanovog gaza”

Knjiga o kojoj govorimo postavlja hipotetsku situaciju, koju u prvome licu priča poručnik “Backsight Forethought” (naknadno-promišljeni), ili kraće “BF” – što je ujedno i pseudonim kojim je Ernest Dunlop Swinton i potpisao svoje u početku anonimno djelo. Uz opis riječnoga gaza kojeg spomenuti poručnik mora braniti, zajedno sa svojih oko 50 ljudi, knjiga se sastoji od šest odvojenih dijelova – opisanih kao pojedini “snovi”. Svaki od tih snova započinje isto, s istim zadacima i snagama, ali i s upamćenim poukama iz prošlih pokušaja izvršenja zadatka – čuvanja riječnoga gaza i zaustavljanja prolaska iznenada naišle postrojbe Bura, koja višestruko nadjačava prisutne britanske snage.

Nakon svakog od prvih pet pokušaja obrane zadanog riječnoga prijelaza – koji redom završavaju loše – glavni lik knjige ostaje s praktičnim poukama (njih ukupno 22 u knjizi). Dok prve četiri obrambene varijante završavaju i zarobljavanjem pripovjedača, te velikim brojem mrtvih i ranjenih britanskih vojnika – u petoj varijanti dostignuta razina vojne vještine već je takva da Britanci ostanu slobodni, iako ne uspiju ispuniti konačni zadatak radi kojega su raspoređeni na konkretan teren. Tek šesti pokušaj, ovoga puta uz uvažavanje čitavoga seta prikupljenih praktičnih pouka, na kraju dovede i do ispunjavanja čitave zadane zadaće, uz prihvatljive gubitke i pobjedu nad neprijateljem.

Treba priznati kako bi doslovna primjena jednoga dijela spomenutih praktičnih pouka u današnje doba bila problematična – posebice kad je riječ o postupanju s civilima na bojištu. Naime, da podsjetimo, Drugi burski rat je upravo onaj sukob u kojem su Britanci smislili pojam “koncentracijskih logora”, u kojima se prisilno skupljalo lokalno stanovništvo, ne bi li ga se odvojilo od gerilskih postrojbi koje su operirale prostranstvima Južne Afrike (a koje se onda podvrglo taktici “spržene zemlje”). Upravo takvo postupanje – prikupljanje i držanje svog lokalnog življa, makar i u priručnim uvjetima, te njegovo intenzivno korištenje kao izvora radne snage u fortificiranju vlastitih položaja – i Swinton savjetuje kao neke od neophodnih koraka, kako za lišavanje protivnika dobrog izvora obavještajnih podataka, tako i za ubrzano ukopavanje te utvrđivanje položaja vlastitih snaga. Jednako tako, u mnogim je izdanjima ove knjige lagano ublažen i određeni crno-bijeli rasizam, koji se provlači kroz izričaj pojedinih odlomaka i pouka – prvenstveno kroz način na koji autor opisuje bijele Bure i crne urođenike na terenu.

Ipak, istini za volju, takvih je problema u ovoj knjizi malo. Većina pouka koje Swinton dijeli svojim likovima i čitateljima i danas itekako drži vodu, posebice u situacijama “malih ratova”, borbe s pobunjenicima i gerilom uopće. Upravo zato, “The Defence of Duffers Drift” je jedna kratka, ali iznimno zanimljiva knjiga, koju ni danas nije teško preporučiti. Posebna je pogodnost za potencijalne čitatelje i činjenica da je riječ o starom književnome uradku, kojem su odavno istekla autorska prava – tako da je “The Defence of Duffers Drift” dostupan na internetu, kako u sklopu “Projekta Gutenberg”, tako i u izdanjima američkog Marinskoga kora.