Saborski Odbor za obranu danas je jednoglasno podržao Vladine odluke o angažmanu Oružanih snaga RH u 4 nove operacije i misije. Vlada je o tome raspravljala na svojoj 40. sjednici, održanoj 08. lipnja, te je također jednoglasno dala zeleno svjetlo slanju hrvatskih vojnika u Poljsku (enhanced Forward Presence – eFP, do 90 vojnika), Litvu (eFP, do 200 vojnika), Irak („Inherent Resolve“, do 3 osobe) i na Mediteran („Operacija Sophia“, do 3 osobe). Kako smo već ranije pisali na portalu Obris.org, radi se ukupno o 300 pripadnika OS RH, a razlozi kako i zašto bili su čak donekle detaljnije objašnjeni u Banskim dvorima nego na današnjoj sjednici saborskog Odbora. Tome je pripomogao i gigantski dnevni red, sa čak 7 točaka, i to od prijedloga nove Strategije nacionalne sigurnosti i Zakona o sustavu domovinske sigurnosti, preko novih misija, pa do Godišnjeg izvješća o obrani za 2016. Četiri nove inozemne operacije i misije tako su završile objedinjene u zajedničku raspravu, ukupnog trajanja od 17 minuta. Jedina novost koja se pritom mogla čuti od predlagača, ministra obrane Damira Krstičevića, je ta da Republika Hrvatska NATO-misiju tzv. „ojačanja Prednje prisutnosti“ u Poljskoj smatra zanimljivijom i manje skupom od one u Litvi – zbog čega je za Litvu planirana tek jedna rotacija, dok će se u Poljsku ići kroz više kontingenata.

Ni neuobičajeno veliki broj prisutnih članova Odbora za obranu (iako su se i oni krenuli rasipati kako se odugovlačila višesatna sjednica ovog radnog tijela) nije bio previše inspiriran za raspravu o potrebi i ciljevima sudjelovanja OS RH u ove 4 misije. Jedina dva diskutanta bila su iz jedne stranke – SDP-a. Tako je predsjednika Odbora Igora Dragovana zanimalo nekoliko stvari – (1) zašto se šalje toliko veliki broj pripadnika OS RH u Litvu i Poljsku (200+90), te može li se taj broj smanjiti, (2) zašto je Sabor u ovom postupku sveden tek na puku formalnost, te (3) detaljnije obrazloženje preuzimanje obveze u operaciji „Inherent Resolve“. Naime, Dragovan je primijetio da je 290 vojnika za jačanje prednje prisutnosti NATO-a u Litvi i Poljskoj do sada najveći broj pripadnika OS RH predviđen za neku međunarodnu misiju, te je predložio da se taj broj, ako je moguće, prepolovi, pa da se u Litvu pošalje do 100, a u Poljsku do 45 vojnika. Također ga muči i činjenica kako se sada Sabor po prvi puta našao u situaciji da u posljednji čas raspravlja o obvezama na koje se Hrvatska obvezala još 2016. godine, čime je praktički doveden pred gotov čin.

Prešutjevši u obrazloženju da nakon rasprave na Odboru za obranu ovi novi angažmani Hrvatske vojske odmah idu i na plenarnu sjednicu Sabora, ministar obrane Krstičević pravdao se time da su obveze zaista preuzete još prošle godine, da su primjerice naši susjedi Slovenci već otišli u Latviju, dok hrvatski vojnici idu u Poljsku i Litvu tek negdje krajem godine, pa „Sabor ima vremena da donese tu odluku“. Što se brojnosti hrvatskih vojnika tiče, rekao je Krstičević, „Mi iz pozicije OS smatramo da možemo to napraviti, osigurana su sredstva i iskazali smo tu spremnost. Što se tiče Litve – to je misija jedna pod vodstvom Njemačke, i tu smo stavili do 200 pripadnika. Znači, može biti i manje. Smatra se jedna satnija – hoće li ta satnija imat 150, hoće 140, hoće 160 – vodeća nacija određuje strukturu“. Ovisno o potrebama i željama vodeće nacije – u litvanskoj operaciji to je Njemačka, a u poljskoj SAD – formirat će se i konačan broj pripadnika OS RH koji će se krajem godine uputiti u NATO-misiju jačanja prednje prisutnosti na istoku Europe. Što se Poljske tiče, priznao je Krstičević, ona je izričito izrazila želju vidjeti hrvatske vojnike u višenacionalnoj skupini kojoj je domaćin. O sudjelovanju u toj operaciji državni se vrh usuglasio na sjednici Vijeća za obranu, ocijenivši je kao geografski bližu, opsegom manju (SAD, Ujedinjena Kraljevina i Rumunjska) i samim time jeftiniju. O detaljima angažmana u Poljskoj razgovarat će se početkom srpnja, prilikom posjeta delegacije Ministarstva obrane i OS RH Varšavi.

Što se operacije „Inherent Resolve“ u Iraku tiče, tek je usput spomenuto da će Hrvatska poslati jednog stožernog časnika u zapovjedništvo operacije u Kuvajt. No zato je ministar Krstičević pokušao objasniti razloge ovih novih, brojčano velikih angažmana OS RH. Tu je, kao prvi razlog, spomenuo interoperabilnost – „To je kao da vježbaš, a ne igraš tekmu!“ – interoperabilnost pomaže razvoju sposobnosti, organizacije, strukture i procesa u vojsci. Drugi razlog je solidarnost – „Mogli smo reći Poljacima NE, i to je odluka. Ali, možda ne sutra, već će i nama nekad trebati“. Treći razlog je prilično praktičan, a odnosi se na dostupnost i dijeljenje obavještajnih podataka – danas je teško vidjeti kada neka ugroza počinje kao nacionalna, a kada kao međunarodna, objasnio je Krstičević, pa prilika za uključivanje u pojedinu mrežu razmjene obavještajnih podataka može biti od velike pomoći.

Drugi diskutant na današnjoj sjednici Odbora za obranu bio je Dragovanov stranački drug Joško Klisović kojeg je, kao bivšeg zamjenika ministrice vanjskih poslova, jako zanimalo da ubuduće o ovakvim temama čuje ne samo ministra obrane, već i od ministra/ministrice vanjskih poslova, budući je slanje vojske u inozemstvo par excellence vanjskopolitičko pitanje, koje može imati velike posljedice na odnose Hrvatske s drugim državama. Konkretno, Klisovića je zanimalo kako će angažman OS RH u Litvi i Poljskoj utjecati na odnose Hrvatske s Rusijom i, slijedom toga, na politiku ruskih državnih banaka prema Agrokoru, nadajući se da će o tome ipak više čuti na saborskom Odboru za vanjsku politiku, čija se sjednica održavala nakon ove obrambene. Krstičević je tu izgledao uvjeren da ove dvije NATO misije nisu usmjerene ni protiv koga, pa tako ni protiv Rusije, s kojom se popravljaju odnosi: „Rusija je također naš prijatelj. Vidite da je bio ministar vanjskih poslova u Rusiji, priprema se predsjednica da ide u Rusiju, prije mjesec dana je veleposlanik Rusije bio tu kod mene – imamo također obrambenu suradnju sa Rusijom. Tako da mislim da tu nema nekih otvorenih pitanja“.

Klisovića je još zanimalo i postoji li neki dugoročniji financijski plan za nesmetano funkcioniranje daljnjih rotacija hrvatskih vojnika u misiji u Poljskoj. On naime smatra da se financijska sredstva isplaniraju uglavnom za prvu i drugu godinu takvih inozemnih angažmana, da bi nakon toga novaca ponestalo – zbog čega se, na neki način, naši vojnici kompromitiraju pred našim saveznicima. Tu je Krstičević izbjegao konkretan odgovor, ustvrdivši tek da je svaka misija isplanirana i financijski, u okviru financijskog plana Ministarstva obrane. To je i jedan od razloga, napomenuo je ministar obrane, zašto će hrvatski vojnici u misiju u Poljskoj ići u nekoliko rotacija, a u ipak dalju i zahtjevniju Litvu – samo u jednoj, prvoj i posljednjoj. Upravo iz financijskih razloga, Hrvatska si ne može priuštiti višegodišnje sudjelovanje u dvije ovakve misije. No koliko će one zapravo koštati, ni Vlada početkom mjeseca ni ministar obrane danas nisu jasno rekli. Međutim, i ovo što su čuli članovima saborskog Odbora za obranu bilo je dovoljno da složno te jednoglasno upale zeleno svjetlo za sudjelovanje OS RH u NATO-misiji jačanja prednje prisutnosti u Litvi i Poljskoj, u operaciji „Inherent Resolve“ u Iraku, te u „Operaciji Sophia“ u središnjem Mediteranu i ispred obale građanskim ratom rastrgane Libije.

Posljednjih dana sve se češće čuje o eboli, ali za razliku od donedavno – i o naznakama organizirane borbe protiv ove zarazne bolesti. Nakon Sjedinjenih Američkih Država, koje su sredinom mjeseca (17. listopada) imenovale demokratskog političara Rona Kleina na mjesto koordinatora za pitanje ebole (poziciju poznatu i kao “Ebola czar”), ta se tematika konačno našla i pri vrhu tematskoga rasporeda Europske unije. Prošloga je tjedna tema ebole prvo bila na repertoaru sastanka ministara vanjskih poslova EU u Luxembourgu 20. listopada. Nakon toga se od Kristaline Georgieve (dosadašnje povjerenice za međunarodnu suradnju, humanitarnu pomoć i odgovor na krize) saznalo da EU uspostavlja ujedinjenu mrežu referentnih laboratorija za ustanovljavanje zaraze ovom bolešću, kao što je uspostavljena i mreža liječnika koji imaju iskustva u njenom liječenju. Uz više od 180 milijuna eura uloženih u suzbijanje bolesti u Zapadnoj Africi, EU je navodno odlučila potrošiti još i oko 25 milijuna eura u razvoj cjepiva protiv ebole. Ipak, sve je to tek polagano zagrijavanje u borbi protiv bolesti koja je od rujna do danas skočila od oko 5000 na oko 9000 zaraženih, dok se u istom periodu broj mrtvih popeo s oko 2000 na današnjih više od 4600 (od čega je oko 230 zdravstvenih radnika koji su radili na suzbijanju bolesti i liječenju oboljelih).

Christos Stylianides, od sutra povjerenik za humanitarnu pomoć i upravljanje krizama, vodi EU borbu protiv ebole

Nakon toga, a krajem prošlog tjedna (23. i 24. listopada), i sastanak EU šefova vlada u Bruxellesu započeo je temom borbe protiv ebole. Ta je tema otvorena na inicijativu Velike Britanije – države koja se posljednje vrijeme istaknula u borbi protiv ove bolesti na EU razini. Ondje se moglo čuti da je ukupna Europska unija do sada uložila oko 500 milijuna eura u suzbijanje ebole (od čega je britanski udio iznosio oko 160 milijuna, odnosno više nego dosadašnji zbrojeni doprinosi 19 od ukupno 28 zemalja članica) – što se nije pokazalo dostatnim. Ne bi li se riješilo to pitanje, Velika Britanija je u otvorenom pismu prije sastanka pozvala zemlje članice da naprave više – odnosno, da se novčana ulaganja za ovu svrhu podignu na oko 1 milijardu eura, te da se put ugroženih područja uputi i poseban tim od oko 2000 medicinskih stručnjaka. Napominjući kako je privatno švedsko poduzeće IKEA svojom nedavnom donacijom od 5 milijuna eura pomoglo borbu protiv ebole više nego sabranih 18 država članica EU, Velika Britanija je u tu svrhu odlučila dodati još oko 100 milijuna eura. Ujedno, do večeri 23. listopada EU je, po američkome uzoru, odlučila imenovati i osobu koordinatora za pitanje borbe protiv ebole – gdje je izbor pao na Christosa Stylianidesa, Cipranina i budućeg EU povjerenika za humanitarnu pomoć i upravljanje krizama (nasljednik Kristaline Georgieve u komisiji pod vodstvom Jean-Claudea Junckera).

Na ovome sastanku Hrvatsku je predstavljao premijer Zoran Milanović, od kojeg se na jučerašnjoj sjednici Vlade RH o bruxelleskim pogledima na borbu protiv ebole moglo čuti slijedeće:

“To je bila i posebna, u stvari, prva tema na zadnjem Europskom Vijeću u Bruxellesu, na traženje Velike Britanije. Neke države su dale malo više novaca, ali sve je to skupa… i 100 milijuna eura, koje je dala Velika Britanija, i 25 milijuna eura koje je dala Danska – u stvari malo, i nedovoljno da bi se riješio ključni javno-zdravstveni problem. A to je prevencija i obrazovanje, edukacija ljudi. Tako da, kada to konačno bude… A, izgleda da tu nekakvih rezultata ima u zadnje vrijeme, zadnjih tjedana i mjeseci. I, da… drukčiji tretman, i briga o preminulima – koja je bila veliki izvor zaraze – da su to nekakve ucijepljene kulturološke navike koje su dovodile do toga da se… za sada, tisuće ljudi zarazi. To ne predstavlja izravnu prijetnju Zapadnoj Europi. Treba biti realan – dakle, zbog potpuno druge razine sanitacije… Uostalom, da sada ne ulazim u posao ministra zdravlja – to je opasno, ali ako se samo malo glave slože skupa, to može vrlo brzo prestati biti problem“.

No, i uz sve ove opće opservacije – sama je 19. točka dnevnoga reda jučerašnje 189. sjednice Vlade RH (pod nazivom “Prijedlog odluke o pružanju humanitarne pomoći područjima zapadne Afrike, ugroženima virusom ebole, putem Svjetske zdravstvene organizacije (WHO)”) najbolje pokazala zašto je IKEA kontinentalna sila u suzbijanju ebole. Naime, zamjenik ministrice vanjskih i europskih poslova Joško Klisović kratko je obrazložio pomak na kojeg je spomenuti EU summit potaknuo i pred-bankrotnu Hrvatsku:

“Ovdje se radi o eboli. Epidemija i bolest… Svi smo svjesni, da je najraširenija, najsmrtonosnija do sada, u Zapadnoj Africi. Posebno je pogođeno šest zemalja. Oboljelo je preko 7500 ljudi, više od 4000 ih je umrlo, nažalost. Rezolucija Vijeća sigurnosti, dakle samog Vijeća sigurnosti,  je prvi puta utvrdila jednu nevojnu situaciju… i proglasilo je “prijetnjom međunarodnome miru i sigurnosti”. Ujedinjeni narodi i Svjetska zdravstvena organizacija se bore s epidemijom, koju procjenjuju najvećom mirnodopskom prijetnjom s kojom se UN suočio od kada postoji, a uspostavljena je i posebna UN-ova misija za žuran odgovor na krizu.

Hrvatska nema kapacitete za pružanje pomoći u vidu zračnog prijevoza zaraženih osoba. Stoga predlažemo da Hrvatska uplati financijska sredstva u iznosu od 300 tisuća kuna, u svrhu pružanja medicinske pomoći područjima Zapadne Afrike, osobama ugroženim virusom ebole – kao odgovor na hitan poziv za pomoć, od strane Ujedinjenih naroda i Svjetske zdravstvene organizacije“.

Pa kad već priznajemo da RH nema kapaciteta za pomaganje u zračnom prijevozu oboljelih, a niti novci nam nisu baš najjača strana, zaključno je  riječ na jučerašnjem sijelu Vlade RH dobio Siniša Varga, ministar zdravlja u Lijepoj našoj i osoba zadužena za širenje optimizma po pitanju pripremljenosti RH za borbu protiv ebole:

“Evo, moram pohvaliti prvenstveno i Ministarstvo unutrašnjih poslova, da smo uspješno odradili vježbu za ebolu prošli tjedan – i pokazalo se da su, od Granične policije, granične sanitarne inspekcije… carinici, hitna medicinska pomoć, velikogorička, i u konačnici Klinika za infektivne bolesti “Fran Mihaljević” – u potpunosti spremni za bilo kakvu pojavu teške zarazne bolesti, makar bila i ebola ili bilo koja druga… I, sad se još ta vježba proširi na međunarodne aerodrome u Rijeci i u Splitu… i svi protokoli, vezano za prevencije zaraznih bolesti, na taj način će se proširiti na bilo kakav kontakt, gdje se to može desiti… Ali, prvenstveno gledamo na međunarodne zračne luke… baš iz razloga što, eto, potencijalno iz Zapadne Afrike – gdje se može doći do Republike Hrvatske.

A, što se tiče međunarodnih foruma, ja sam kao član Izvršnog odbora europskog dijela Svjetske zdravstvene organizacije aktivni sudionik u svim preventivnim, edukativnim mjerama… I, nažalost, činjenica je da to su mjere koje su spore, dugotrajne, i slabo prodorne… a u konačnici jako skupe. Dakle, prvenstveno treba lokalno djelovati… Globalne inicijative imaju svoj odjek, ali lokalno djelovanje je najbitnije“.

Vježbovno odvođenje epidemiološki sumnjivog putnika u izolaciju – Pleso, 24. listopada 2014. godine

Ova simulacijska vježba koju je spomenuo ministar Varga održana je 24. listopada ove godine u zagrebačkoj zračnoj luci Pleso. Njen je inicijator i organizator bilo Ministarstvo zdravlja, aktivnosti je vodio Hrvatski zavod za javno zdravstvo, a u njoj su sudjelovali ljudi iz Ministarstva zdravlja, Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, Ministarstva unutarnjih poslova, Hrvatskog zavoda za hitnu medicinu, djelatnici Klinike za infektivne bolesti dr. Fran Mihaljević, te Državne uprave za zaštitu i spašavanje. Pri tome, ovdje se nije provjeravalo pružanje uobičajenih, svakodnevnih zdravstvenih usluga, već  postupanje kod specifičnog, incidentnog slučaja – što će biti nastavljeno i u drugim mjestima gdje postoje aktivnije zračne luke ili se bilježi pojačan ulazak stranaca u RH.

Za kraj, spomenimo i da je čitavog tog četvrtka 30. listopada predsjednik Vlade Zoran Milanović zapravo bio u jednom veselome tonu. Dok su svi mediji prenijeli diskusiju o tome tko je kome plaćao ručak povodom boravka nekakve norveške delegacije u RH – ponešto je tiše prošao zaključak ovog stručnjaka na temu ebole. Tu je Milanović izjavio:

Vježbovni prijem oboljele osobe na klinici “Fran Mihaljević”

“Sreća u nesreći je što je to bolest koja se prenosi isključivo tjelesnim kontaktom, s tjelesnim tekućinama – inače bi bilo par stotina milijuna zaraženih…“,

naravno, zadržavajući na umu čitavo vrijeme i izjave epidemiologa, koji posljednjih mjeseci višekratno upozoravaju da u ovoj epidemiji ebole velik problem rade i česte mutacije ovoga virusa – gdje bi slučajna kombiniranja uzročnika ebole s nekim drugim virusom lako mogle ovu opasnu bolest ipak učiniti i prenosivom po zraku. Dakle, dok se nadamo da će nas dosadašnja sreća i dalje služiti, Hrvatska u borbu protiv ebole šalje svojih teško odvojenih 39.298 tisuća eura.

U Ministarstvu vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske u četvrtak, 11. travnja, potpisan je Ugovor o državi domaćinu (Host Nation Agreement – HNA) između Vlade Republike Hrvatske i institucije “RACVIAC – Centar za sigurnosnu suradnju”. Radi se o dokumentu čiji je postupak za sklapanje Vlada RH pokrenula na svojoj 83. sjednici (održanoj 28. ožujka ove godine), da bi uglavljeni sporazum onda potpisali Joško Klisović, zamjenik ministrice vanjskih i europskih poslova, ispred Republike Hrvatske, i veleposlanik Branimir Mandić, direktor centra RACVIAC, ispred ove specijalizirane diplomatske institucije.

Zamjenik direktora RACVIAC tradicionalno je iz zemlje domaćina

Spomenutome događaju nazočila je i Vesna Batistić Kos, pomoćnica ministrice vanjskih i europskih poslova za multilateralne poslove i globalna pitanja, te ujedno u ime Hrvatske i predsjedavajuća osoba MAG-a (Multinational Advisory Group, upravljačko tijelo centra RACVIAC) – koja je na tu poziciju izabrana na razdoblje od  godine dana, od studenog 2012. do listopada 2013. godine – kao i Zoran Drča, pomoćnik ministra obrane za obrambenu politiku i planiranje, te hrvatski brigadni general Zdravko Jakop, zamjenik direktora centra RACVIAC. 

Spomenuti Ugovor o državi domaćinu zasnovan je na članku 19. Ugovora o RACVIAC-u – Centru za sigurnosnu suradnju, dokumentu sklopljenom u Budvi 14. travnja 2010. godine. Tada su ga potpisale Albanija, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Makedonija, Helenska Republika, Crna Gora, Srbija i Turska, kojima se 18. veljače 2011. godine u Zagrebu pridružila i Rumunjska. Sporazum o državi domaćinu određuje pravnu osobnost, znakovlje, ovlasti te diplomatske privilegije i imunitete koje RACVIAC kao međunarodna organizacija ima u Hrvatskoj, svojoj zemlji sjedišta, kao što određuje i prava te diplomatske imunitete koje u Hrvatskoj uživa njegovo diplomatsko osoblje.

Potpisivanjem novog Ugovora o državi domaćinu, RACVIAC se iz međunarodne inicijative preoblikovao u punu međunarodnu organizaciju regionalnoga karaktera. Ujedno, kako je istaknuo i Joško Klisović, RACVIAC se potvrdio kao važan faktor u poticanju regionalnog sigurnosnog dijaloga i zajedničkih vrijednosti, što je i jedan od glavnih hrvatskih vanjskopolitičkih prioriteta. Ovo svojevrsno daljnje sređivanje statusa centra RACVIAC vjerojatno će biti i dodatan poticaj zemljama članicama ove međunarodne organizacije da u Rakitje kod Zagreba šalju svoje osoblje, ne bi li se njihovim djelovanjem te kvalitetnim obrazovnim programom zaista i nastavilo raditi na intenziviranju sigurnosnoga dijaloga na jugoistoku Europe.

Pri tome, financiranje domaćinstva te jedine međunarodne organizacije sa sjedištem u Hrvatskoj riješeno je na klasično hrvatski način. “Izvršavanje Ugovora o državi domaćinu neće zahtijevati dodatna financijska sredstva iz državnog proračuna Republike Hrvatske, već će se ista osigurati u okviru planiranih proračunskih financijskih sredstava na poziciji Ministarstva obrane, i to u okviru redovite djelatnosti“. Dakle – diplomatska institucija, ugovor potpisuje MVEP, ali proračun je vojni. Iako se ova situacija može opravdavati povijesnim razlozima, riječ je o zanimljivome signalu da sređivanje statusa centra RECVIAC ipak ide brže u međunarodnome okolišu nego u samoj Hrvatskoj.

Spomenimo i da je od donošenja “Odluke o pokretanju postupka za sklapanje Ugovora o državi domaćinu između Vlade Republike Hrvatske i RACVIAC-a – Centra za sigurnosnu suradnju” na Vladi RH, pa do svečanoga potpisivanja Ugovora o državi domaćin – prošlo punih 14 dana. U tom je periodu valjda dovršeno i diplomatsko pregovaranje – postupak kojem su posvećena 2 od ukupno 9 odjeljaka Vladine odluke – prije negoli je Ugovor o državi domaćinu stupio na snagu danom potpisivanja.

Programski sadržaji centra RACVIAC

Visoki gosti u Rakitju kraj Zagreba

Značaj i važnost djelovanja centra RACVIAC za Hrvatsku, ali i zemlje regije, najbolje se vidi kroz program obrazovnih aktivnosti koje ova međunarodna institucija provodi. Riječ je tu o jedinstvenom mjestu na kojem se iz usta stručnjaka može čuti aktualnih stvari na teme toliko različite kao: konvencije o kemijskom ili kasetnom oružju te regionalnog razoružanja, cyber-sigurnosti, problematike privatnih vojnih kompanija, upravljanja granicama i izazova Schengena, zaštite i spašavanja, demokratskog i parlamentarnog nadzora na oružanim snagama ili energetske sigurnosti – nabrojivši tek neke od više desetaka predstojećih godišnjih aktivnosti. Ujedno, rijetko je to mjesto gdje se može čuti i hrvatskoga predsjednika da izlaže na temu Hrvatske te njene regionalne sigurnosti i suradnje – kao 18. ožujka ove godine, pred okupljenim zborom veleposlanika akreditiranih u Hrvatskoj. Druga je tu stvar, da ni dobro okružje, kao niti pažljiva publika, zapravo ne mogu neke hrvatske dužnosnike natjerati da barem ponekad budu jasni, konkretni i relevantni.

Zastarjela, a još uvijek aktualna Strategija nacionalne sigurnosti iz 2002. godine

Strategija nacionalne sigurnosti (SNS) iz 2002. godine, koja je i dalje na snazi u Hrvatskoj,  bila je prilično korektan dokument kada je donesena. Moglo se prigovarati detaljima, pa i procesu njena donošenja – koji nije bio primjer transparentnosti – ali sve je to bilo itekako u granicama tada očekivanog, viđenog i podnošljivog. No, već nakon nekoliko godina njenog važenja, stvari su se počele mijenjati. I svijet oko Hrvatske počeo se mijenjati…

Tako je ovaj dokument i nakon sredine 2006. godine i dalje pričao o “Saveznoj Republici Jugoslaviji”, nakon početka 2008. godine i tadašnjeg hrvatskog priznanja Republike Kosovo, ta je bivša jugoslavenska autonomna pokrajina za hrvatsku sigurnost i dalje svojevrsna “crna rupa”, a i nakon travnja 2009. godine pristupanje RH u okrilje NATO saveza je “jedan od najvažnijih nacionalnih ciljeva“. A to su samo oni prizemni prigovori, koji se 10 godina po donošenju ovog dokumenta nameću i prije ozbiljnog uranjanja u tekst i tematiku ovog bitnog strateškog dokumenta.

No, nije da Hrvatska nije pričala o njegovoj promjeni i osvježavanju. Bolje reći, pojedini su političari pričali, a stvari se nisu micale s mrtve točke godinama. Taj je posao bio u dokumentu “Program Vlade Republike Hrvatske u mandatnom razdoblju 2003. – 2007.“, a obećali smo ga i NATO savezu u lipnju 2008. godine, u dokumentu pod nazivom “Raspored za dovršenje započetih reformi”. U siječnju 2009. godine Ivo Sanader najavio je  dovršenje Strategije do lipnja, da bi otišao s vlasti u srpnju – a da je kao jedino konkretno postignuće ostalo osnivanje posebnoga Povjerenstva za izradu Nacrta prijedloga strategije nacionalne sigurnosti 12. veljače 2009. godine (nikad objavljena odluka Vlade, klasa: 200-01/09-02/01, urbroj: 5030109-09-1, od 12. veljače 2009. godine). Kad do rujna 2009. godine nije bilo objave teksta, pa onda ni ikakve javne rasprave o njemu, postalo je nedvojbeno da je Hrvatska probila rokove koje si je za posao donošenja nove Strategije sama zadala u ljeti 2008. godine.

Nacrt SNS iz 2010. godine

Neslavno propali dokument s kraja 2010.

Budući su se već tada u javnosti naslućivale naznake o postojanju nekakvog Nacrta SNS – koji, doduše, nikako da bude objavljen – stručnu javnost nije pretjerano iznenadio jedan od posljednjih poteza Branka Vukelića kao ministra obrane RH. On je 23. prosinca 2010. godine, samo tjedan dana prije svoje smjene s pozicije na čelu MORH-a, javnosti predstavio Nacrt Strategije nacionalne sigurnosti i o njemu pokrenuo javnu raspravu. Istini za volju, treba spomenuti kako je tom prilikom MORH napomenuo:

“Međuresorno Povjerenstvo, osnovano odlukom Vlade Republike Hrvatske, izradilo je nacrt Strategije nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske. Povjerenstvo je vodilo Ministarstvo obrane RH, a činili su ga predstavnici i predstavnice 19 državnih tijela i institucija. Vijeće za nacionalnu sigurnost, na sjednici od 14. prosinca  2010. godine,  prihvatilo je nacrt Strategije nacionalne sigurnosti i zaključilo da se Nacrt uputi u javnu raspravu u trajanju od 30 dana. Nakon javne rasprave, a prije upućivanja u proceduru usvajanja u Hrvatski sabor, Vlada Republike Hrvatske će organizirati i ‘okrugli stol’ o Nacrtu“.

Dok do konačnog “okruglog stola” nije došlo, u sklopu javne rasprave ipak su održana slijedeća događanja:

(1) Konferencija za medije povodom predstavljanja Nacrta Strategije nacionalne sigurnosti, 23.12.2010.

(2) Okrugli stol s predstavnicima udruga proizašlih iz Domovinskog rata, održan 11.01.2011. godine, HVU

(3) Okrugli stol s predstavnicima organizacije civilnog društva, 14.01.2011. godine, HVU

(4) Javna rasprava u organizaciji Centra za mirovne studije, 20.01.2011.  godine, Kuća ljudskih prava

(5) Okrugli stol s predstavnicima stručne i akademske javnosti, 25.01.2011. godine, Fakultet političkih znanosti

Iako su pri većini spomenutih događanja opetovano isticani teški nedostaci predstavljenog teksta – konceptualni, metodološki i sadržajni – Pjer Šimunović, u to doba državni tajnik u MORH i od početka 2009. godine čelnik spomenutog međuresornog mega-povjerenstva zaduženog za izradu Nacrta, još je i nakon siječnja 2011. pokušavao kozmetičkim zahvatima dotjerivati neodgovarajući tekst Nacrta. No, budući da sve to očigledno nije bilo dovoljno za umanjivanje prigovora ni tada obnovljenog vrha MORH i OS RH, a kamoli zainteresirane stručne javnosti – nije bilo čudno da spomenuti tekst na kraju nije ni upućen u Sabor. I ponovo bi tišina…

Novi trzaji po pitanju Nacrta SNS u 2012. godini

Budući da u dokumentu “Program Vlade RH za mandat 2011. – 2015. ” (objavljenom u prosincu 2011. godine, nakon dobivanja izbora, od pobjedonosne koalicije SDP, HNS, IDS i HSU) uz hrpu raznih najava strategija ipak nema ni spomena donošenju novih strateških dokumenata na području nacionalne sigurnosti, očekivalo se barem na neko vrijeme zatišje po ovome pitanju. No, to se ubrzo pokazalo kao greška.

Već 26. siječnja 2012. godine, na 5. sjednici Vlade RH, kao treća točka dnevnoga reda na raspravi našla se i Odluka o osnivanju Povjerenstva za izradu Nacrta prijedloga strategije nacionalne sigurnosti. Njime se za nosioca čitavog posla određuje Ministarstvo vanjskih i europskih poslova (MVEP), a ponovo se osniva i Povjerenstvo za izradu Nacrta SNS – ujedno stavljajući van snage već spomenutu sličnu odluku Vlade iz 2009. godine.

2012. se izrade Strategije nacionalne sigurnosti uhvatilo Ministarstvo vanjskih i europskih poslova (MVEP)

Povjerenstvo je opet ogromno međuresorno tijelo – broji ukupno 20 ljudi (13 predstavnika ministarstava, osobu iz Državne uprave za zaštitu i spašavanje (DUZS), te još 6 izaslanika odabranih državnih tijela), sve izričito u rangu zamjenika ili pomoćnika ministra. Za imenovanje svih tih osoba poimenice ostavljeno je navedenim tijelima državne uprave ukupno osam dana – od stupanja na snagu Odluke, koja u svom zadnjem stavku izričito kaže da na snagu stupa danom svoga donošenja. Dakle, Povjerenstvo je svoj poimenični sastav trebalo imati popunjen do petka, 3. veljače 2012. godine. Što se njegova vodstva tiče – dok je Centar za mirovne studije, udruga iz Zagreba, 23. ožujka za sve upite bio upućen da se obrati “koordinatoru Povjerenstva, veleposlaniku Zoranu Bošnjaku“, portal Obris.org je, na izričit upit upućen MVEP 23. travnja ove godine, obaviješten kako Povjerenstvo vodi Joško Klisović, zamjenik ministrice vanjskih i europskih poslova.

Kao što se već pokazalo i 2009. godine, u prošlom pokušaju takve komisijske izrade ovog bitnog dokumenta, toliko šarenilo visokih dužnosnika – predstavnika potpuno raznorodnih resora, s jednako različitim interesima i prioritetima – gotovo pa garantira da se Povjerenstvo neće u punome sastavu sastajati često, ako uopće. Iako je Odluka odmah ostavila mogućnost formiranja nekakvih radnih skupina (članak 4.), tek odgovor MVEP na upit portala Obris.org od 23. travnja otkriva da je formirana “radna skupina predstavnika članova Povjerenstva zadužena za pisanje Prijedloga nacrta Strategije, u kojoj je desetak državnih službenika“. No, toj se naznaci rada odmah u siječnju zabilo i smrtni udarac, postavljanjem jasno nemogućih rokova za provedbu čitavog tog velikog i ozbiljnog posla.

Naime, što se zadanih rokova tiče, članak 5. Odluke kaže:

 “Zadužuje se Povjerenstvo da do 15. ožujka 2012. godine izradi Nacrt i da ga uputi Vladi Republike Hrvatske na odobrenje radi upućivanja u javnu raspravu. Nakon što se provede javna rasprava o Nacrtu, Povjerenstvo će do 15. travnja 2012. godine dostaviti Nacrt Vladi Republike Hrvatske radi upućivanja u Hrvatski sabor na donošenje“.

To znači da je za izradu teksta Nacrta SNS novoustrojenome Povjerenstvu ostavljen samo 41 dan, od 3. veljače (isteka roka za poimenično popunjavanje tog radnog tijela), pa do 15. ožujka. Dakle, za posao koji hrvatske državne službe u mandatu prethodne vlade nisu uspjele dovršiti u dvije godine – predviđeno je ukupno tek 29 radnih dana. Naravno, ne čudi da je rok 15. ožujka ujedno i prvi koji je bio probijen.

MVEP je 23. ožujka, a na izričito pitanje Centra za mirovne studije, odgovorilo kako je Nacrt pred dovršetkom, te da će biti dostupan javnosti kad jednom prođe Povjerenstvo i Vladu RH. Mjesec dana kasnije, nakon što je probijen i drugi spomenuti rok, 15. travnja – na izričit upit portala Obris.org obaviješteni smo da: “Tekst nacrta uskoro će biti proslijeđen Vladi RH (23. travnja radna skupina planira završiti prijedlog koji će do kraja mjeseca ići na Povjerenstvo i potom Vladi)“. No, po trenutnim naznakama – nije se obistinila ni ova kasnija tvrdnja o 23. travnju kao roku dovršetka teksta, budući da prema javno dostupnim podacima Vlada RH ni do kraja travnja neće vidjeti spomenutog nacrta nove Strategije nacionalne sigurnosti. Sve ovo otvara ozbiljna pitanja o ozbiljnosti rada u sustavu Ministarstva vanjskih i europskih poslova (MVEP).

Ne obraćajući pažnju na ustrajne glasine koje u čitav postupak pisanja novog Nacrta strategije nacionalne sigurnosti na prominentno mjesto smještaju i osobu bivšeg nosioca posla u MORH-u, a sada opet zaposlenika MVEP-a, u Hrvatskoj očigledno ostaje otvoren problem zastarjelih i neadekvatnih strateških dokumenata na području nacionalne sigurnosti. Tog su se posla sada prihvatili vanjski poslovi, ali izgleda da je u njegovu provođenju MVEP naslijedio sve probleme iz prijašnjeg pokušaja rada pod okriljem MORH-a, dodavši tome i poneku problemsku novinu – vjerojatno svojstvenu nacionalnome sektoru vanjske politike.