Davanje naoružanja partnerskim vojskama nije uvijek dobro za njih same. Tako i obilje američke opreme koju su zarobili talibani pokazuje da Nacionalna vojska Afganistana nije propala zbog manjka opreme. Pa ipak, pružanje materijalne pomoći partnerskim snagama ostalo je relativno loše sagledano u cijeloj slici poraza u Afganistanu. Moglo bi izgledati da je svaka materijalna pomoć ujedno i korisna pomoć. No gratis-oprema često je kontraproduktivna, a naoružanje koje traži opsežnu logistiku kakvu SAD daju svojim partnerima može se pokazati i većim problemom od same hrpe otpadnog metala.

Moje vlastito iskustvo sa snagama Peshmerga u Iraku otkriva 3 osnovna načina na koja pokloni kao što su MRAP i HMMWV vozila mogu stvoriti probleme za partnere SAD. Kao prvo, tu su troškovi održavanja. Nakon toga, tu je i stalna potreba za potrošnim dijelovima. I konačno, problem je i u ljudskom i organizacijskom kapitalu koji treba za osiguravanje ova prva dva faktora. Vojne snage SAD imaju bogat proračun za održavanje i pribavljanje potrošnog materijala u zonama djelovanja. Osim toga, SAD imaju i dobro uvježbano osoblje za održavanje i logistiku – da ne spominjemo tu i mnoštvo raznih stručnjaka pod ugovorom – koji svi mogu osigurati da rezervni i potrošni dijelovi dospiju gdje god su potrebni i da čitav taj sustav radi (relativno) glatko. Pa ipak, partnerskim snagama često nedostaje baš ta vrsta kapitala i specijalizirane infrastrukture. I dok SAD mogu plaćati partnerima potrebne rezervne dijelove i održavanje na raznim razinama, sve će to biti od male koristi ako ti partneri ujedno nemaju ljudskog kapitala i organizacijske snage za održavanje i „hranjenje“ oružnih sustava koji su im poklonjeni.

Mogli bi si zamišljati kako će partneri barem imati nekih koristi od takvih oružnih sustava koji traže mnogo logistike prije nego što se jednom pokvare. Nažalost, to nije način na koji te stvari funkcioniraju. Partnerske snage koje vježbaju za borbu uz korištenje sustava koji onda lako zatajuju u trenucima potrebe zapravo se često suočavaju s bitno težom borbenom situacijom negoli je ona za koju su se pripremali. Upravo zato bit će im lošije s takvom opremom dobivenom “badava” nego što bi im bilo da je uopće ni nemaju. Ne bi li izbjegle takve situacije, SAD bi se trebale suzdržati od davanja logistički zahtjevnih oružja i vozila partnerima koji ih ne mogu odgovarajuće koristiti. Istovremeno, oni partneri koji su već dobili takve vrste opreme trebali bi od SAD primiti i savjetnike koji dobro poznaju lokalnu kulturu – u uniformi ili civilu – izvan njihovih glavnih baza i u sklopu partnerskih operativnih postrojbi, ne bi li se ozbiljno ocijenila njihova spremnost i uklanjali uočeni problemi.

Badava stvari zapravo su skupe

Rat u Afganistanu dobro je istaknuo kontraproduktivnu prirodu logistički zahtjevnih sustava u više jasno vidljivih primjera. Najpoznatiji je primjer afganistanskog Zrakoplovstva kojeg su mučili problemi s održavanjem i čiji je doprinos u ratu bio zanemariv usprkos obilnom financiranju iz SAD. No logistički zahtjevni sustavi nisu sinonim za zrakoplove. Nakon 20 godina napora afganistanska Nacionalna vojska je tijekom zadnje godine svog postojanja bila sposobna sama izvesti tek oko 20% potrebnih radova na održavanju opreme. Američki model snaga koje imaju „malo zuba za puno repa“ nije se u Afganistanu pokazao dobrim. Usprkos moru službenih priopćenja o napretku, tijekom godina bilo je jednako mnogo indikatora ustrajnih i teških problema.

Osim oružja, i vozila koja traže mnogo logističke podrške također mogu stvarati probleme. Na primjer, MRAP vozila pokazala su se uspješnima u zaštiti ljudstva od improviziranih eksplozivnih naprava, ali njihovo relativno žurno uvođenje na bojište ostavilo je za sobom probleme s održivošću takve opreme. Nakon smanjivanja brojnosti ljudstva u Iraku u Afganistanu, SAD su se našle suočene s pitanjem što ubuduće početi s tim masivnom vozilima? Mnoga od njih su otposlana u pričuvu, dok su druga završila bilo u prodaji, bilo na rezanju. Pa ipak, mnoga su bila dana i partnerskim snagama bez odgovarajućeg obzira na teškoće njihovog održavanja u operativnom stanju.

Održavanje MRAP vozila u pogonu je skupo. Inicijalna nabava MRAP-ova uključivala je i logistički paket vrijedan 1,1 milijun USD po vozilu. U 2009. godini američki vojni proračun sadržavao je i oko 2,6 milijarde USD sredstava za održavanje oko 16.000 MRAP vozila raspoređenih na terenu, što je sugeriralo godišnje troškove održavanja od oko 164.000 USD na godinu. Uz troškove rezervnih dijelova i održavanja u remontnim centrima, tu je i cijena goriva koja je nužno visoka za vozila koja mogu napraviti 4 do 6 milja po galonu goriva. Upravo to je razlog zašto su i mnoge policijske organizacije u samim SAD vratile svoja gratis dobivena MRAP vozila nakon otkrivanja njihove pune cijene u operativnom stanju s održavanjem.

Donacija 55 vozila HMMWV Kosovu, Priština, 30. kolovoza 2021. godine

Čak i relativno jednostavno HMMWV vozilo stvara teškoće partnerima. Sa svojom godišnjom cijenom od oko 4.940 USD održavanje za takvo dooklopljeno vozilo na kotačima je otprilike 1/10 onoga za MRAP, ali je ipak gotovo 10 puta više nego za prosječan civilni SUV ili „pickup“. Ekonomičnost potrošnje od oko galona za 10 prijeđenih milja također čini cijenu potrošnih sredstava za takva vozila vrlo visokom. A ta vozila nisu ni vrlo trajna. Njihov životni vijek je definiran za 45.000 milja, što se vjerojatno i skrati dodavanjem oklopa. To znači da za partnere koji ih dobivaju rabljene takva HMMWV vozila stvarno neće dugo trajati.

Pa ipak, visoki troškovi i kratki životni vijek ovakvih sustava ne čine cjelinu problema koji čekaju američke partnere. Čak ako SAD i plate troškove održavanja i potrošnih sredstava, ovi sustavi traže i dosta ljudskog kapitala te organizacije za svoje djelovanje. Često se takve sustave daje vezano sa specijaliziranim ugovorima o održavanju i određenom količinom goriva – što bi sve trebalo riješiti cjelinu problema na razini logistike i njihovog održavanja. Ipak, ispunjavanje takvih ugovora je u praksi dosta teško. Čitav smisao tih vozila je da budu korištena u borbenom okolišu, daleko od sigurne pozadine. Osoblje pod ugovorom je pak ograničeno baš na rad u takvoj sigurnoj pozadini. Dakle, vozila dobivena “badava” moraju prvo biti vraćena u neku od rijetkih sigurnih američkih baza u kojima živi i radi to ugovorno osoblje ne bi li se na njima obavilo održavanje. Ako nema partnera koji su sposobni transportirati oštećena vozila u pozadinu, ili nema američkih snaga koje bi na terenu održavale prednje logističke točke za radove na takvoj tehnici, ovaj model jednostavno ne radi. Isto tako, ako SAD osiguravaju gorivo za svoje partnere, ti partneri ipak moraju biti u stanju relativno precizno predvidjeti svoje potrebe za gorivom i onda to gorivo transportirati do svojih prvih linija.

Konačno, mnogi napredni sustavi traže da se održavanje na razini postrojbe na njima provodi svakodnevno. Uzevši opet za primjer HMMWV vozilo, u američkim postrojbama (koje su dobro opremljene alatom, rezervnim dijelovima i mazivima) svako takvo vozilo traži oko 168 direktnih radnih sati godišnje za svoje održavanje. Dakle, možemo očekivati da će dobro opremljeni održavatelj biti u stanju držati 9 takvih vozila operativnima, što je otprilike njihov odgovarajući broj za vod vojnika. I dok bi moglo izgledati da onda SAD jednostavno trebaju uvježbati dovoljno takvog osoblja za održavanje, to je zadatak o kojem je jednostavnije pričati nego ga obaviti – dio osoblja za održavanje bit će ili bolestan ili ranjen, pojedini traženi alati mogu nedostajati ili biti ukradeni, rezervni dijelovi neće pristići na vrijeme, itd, itd.

Problemi u snagama Peshmerga

Ovi problemi nisu ograničeni samo na Afganistan. Dok niska razina pismenosti čini Afganistan ekstremnim primjerom, ovi su nedostaci bili vidljivi i kod snaga Peshmerga na prostorima iračkog Kurdistana. Kada su SAD počele s povlačenjem svojih snaga iz Iraka u ljeto 2020. godine, pojavio se ondje višak desetaka tisuća MRAP i HMMWV vozila. Budući da prebacivanje takvih vozila u SAD i njihova tamošnja obnova može koštati stotine tisuća dolara, ocijenjeno je da nema smisla sve ih vraćati kući. Davanje takvih viška vozila snagama Peshmerga i Iračanima nesumnjivo je izgledalo kao jednostavan način da se jednim udarcem ubiju dvije muhe: da se izbjegne troškove transporta i ujedno ojača sposobnosti partnera.

Donacija 150 vozila Kurdskoj regionalnoj vlasti u Iraku, Erbil, 8. rujna 2021. godine

Tijekom zadnjih mjeseci vojne snage SAD ponosno su na Twitteru objavljivale fotografije HMMWV i MRAP vozila predanih u ruke Peshmerga. Vidjelo se redove i redove dodatno oklopljenih vozila na kotačima koja su bila za predaju, zajedno s MRAP vozilima i obračunima (nominalne) vrijednosti takve materijalne pomoći u američkim dolarima. No, što se s takvom tehnikom događalo nakon njenog fotografiranja? Je li Amerika zaista pomogla svojim partnerima u njihovoj daljnjoj borbi s organizacijom ISIL?

Na istraživačkom posjetu tijekom 2021. godine posjetio sam brigadu Peshmerga kod Kirkuka i ondje vidio koliko je neefikasan naš trenutni model materijalne pomoći. U jednoj bojni 4 od ukupno 9 HMMWV vozila bilo je onesposobljeno, čekajući popravak. Dok su svi MRAP-ovi mogli upaliti motor, jednom je nedostajao volan i vozilo je bilo na klocnama, a i stanje ostalih vozila bilo je upitno. Rezerve goriva te bojne bile su prazne, a većina vozila imala je rezervoare napunjene tek do četvrtine. Na svim su vozilima mjerači pređene kilometraže pokazivali 15.000 km, ali Peshmerge su tvrdile kako na njima nije bilo ni osnovnog održavanja kao što je promjena ulja.

Uočeni problemi održavanja bili su ustrajni i usprkos logističkom ugovoru s kompanijom DynCorp i američkog osiguravanja goriva za snage Peshmerga. Sve ove mjere nisu ublažile organizacijske izazove koje je predstavljalo odvoženje takvih vozila s prvih linija u pozadinu gdje se moglo obaviti održavanje i isporučiti potrošna sredstva. Takav transport je posebno teško osigurati na ugovor budući da on traži kretanje osoblja od sigurne pozadine na opasnije prednje položaje. Osim toga, to se pokazalo i politički problematičnim za Peshmerge budući da bilo kakvo kretanje vrijedne vojne opreme prema njihovim većim gradovima otvara i sumnje na puč ili krađu u regiji koja je duboko prožeta sektaškim nepovjerenjem. Ovaj problem su dodatno komplicirale i ograničavajuće mjere za zaštitu snaga koje su američkim savjetnicima branile odlazak u partnerske postrojbe na točkama aktivnih napetosti. U slučaju snaga Peshmerga američki koalicijski časnici ne mogu napuštati svoje baze bez velikih konvoja i zapravo ne mogu posjećivati one postrojbe koje stvarno koriste opremu dobivenu od SAD. Zato i ne čudi da nisu u stanju odrediti koji je remontni status pojedinih sustava ili kako sve to unaprijediti.

Konačan problem predstavljao je i nedostatak kvalificiranog osoblja za održavanje tehnike u postrojbama Peshmerga. I u samim vojnim snagama SAD je 43% osoblja zaduženog za održavanje kazivalo kako je njihova obuka za HMMWV vozila bila nedostatna. Nakon dobivanja takve opreme partnerskim snagama nedostaje iskusnog osoblja koje je provelo godine i godine održavajući HMMWV vozila pa onda znaju i sve trikove potrebne ne bi li ih se održalo u pogonu.

Popravljanje sustava materijalne pomoći

Peshmerga snage bliske stranci KDP, 2015. godine

Ondje gdje je Washington već dao opremu trebalo bi se i posebno baviti njenim održavanjem u funkcionalnom stanju. Prvi korak za to je upućivanje stručnih savjetnika i izvan baza, te u same partnerske postrojbe. Ako to nije politički izvedivo, onda stručno osoblje pod ugovorom treba imati ponešto manje ograničavajuće mjere za zaštitu snaga ne bi li bili u stanju ocjenjivati stvarnu spremnost takve opreme. Uz to, treba poduzimati više napora na „obuci obučavatelja“ i na terene slati časnike s lokalnim iskustvom za nadzor takvih programa opremanja. Ti časnici bili bi bolje u stanju shvatiti lokalnu kulturu i politiku partnerskih snaga. Drugo rješenje za ovaj problem moglo bi biti i dovođenje partnerskog ljudstva u same SAD na obuku, gdje bi oni bili uklopljeni u američke sustave održavanja prije nego što se kao stručnjaci vrate u svoje domaće snage. Konačno, ako partneri SAD i dalje ne budu u stanju održavati opremu koju su tako dobili, Washington bi se trebao pomiriti sa stanjem i izmijeniti očekivanja po pitanju upotrebe takvih sredstava – npr. prihvatiti korištenje oklopnih vozila kao stacionarnih utvrda ili planirati kanibalizaciju sredstava na način da se barem jezgra partnerskih snaga opremi funkcionalnom tehnikom.

Zarobljeni afganistanski HMMWV na autoputu jugoistočno od Tehrana, 2. rujna 2021. godine

No za osiguravanje da se partneri ne nalaze suočeni s takvim izazovima i ubuduće Washington bi zapravo trebao svoju materijalnu pomoć odmaknuti od sustava s velikim logističkim potrebama. Troškovi same nabave svakog oružnog sustava načelno predstavljaju trećinu ukupnih troškova njihovog životnog vijeka. Kao što su pokazali primjeri Peshmerga i afganistanske Nacionalne vojske, čak i plaćanje potrošnih sredstava i održavanja zapravo ne rješava partnerske nedostatke u njihovom ljudskom i organizacijskom kapitalu. Samo partneri koji raspolažu jakim birokratskim organizacijama i dovoljnom razinom tehničkih sposobnosti širom svojih snaga bit će u stanju imati dugoročnu korist od opreme koja ima velike logističke zahtjeve. Za sve ostale, umjesto da se bez razmišljanja nameće vlastitu doktrinu i „skalameriju“, američki obrambeni sustav trebao bi im dati samo ono što zapravo trebaju.

* Ovaj je tekst autor Matthew Cancian objavio 13. prosinca 2021. godine na internetskoj stranici portala „War on the rocks“ (https://warontherocks.com/). Cancian priprema doktorat iz politologije na sveučilištu Massachusetts Institute of Technology temeljem razgovora s 2,301 boraca Peshmerga o njihovom ratu s organizacijom ISIL. Prije toga on je magistrirao na Fletcher School sveučilišta Tufts, i bio je u mjestu Sangin, provincija Helmand, kao marinski časnik tijekom Operacije trajna sloboda (Operation Enduring Freedom). Original članka pod naslovom „Stop undermining partners with ‘gifts’“ dostupan je na internetskoj adresi: https://warontherocks.com/2021/12/stop-undermining-partners-with-gifts/

Nakon što je Afganistan brzinski pao u ruke talibana, međunarodna je zajednica pokrenula evakuaciju svojih državljana i Afganistanaca koji su tijekom posljednjih 20 godina radili za međunarodne snage. Tako je 17. kolovoza Ministarstvo vanjskih i europskih poslova RH priopćilo da je uspješno realizirana evakuacija 26 hrvatskih državljana iz zemlje podno Hindukuša. Samo 10 dana kasnije, točnije 28. kolovoza, u zagrebačku zračnu luku sletjela je skupina od 19 afganistanskih državljana, koji su u Kabulu radili kao potpora delegaciji Europske unije. Europska služba za vanjskopolitičko djelovanje (EEAS) pozvala je, naime, članice Unije da prihvate osoblje EU iz Afganistana – ukupno oko 500 domaćih ljudi, koji su tijekom protekla dva desetljeća obavljali razne poslove za misiju EU.

O spomenutim evakuacijama, kao i o hrvatskom djelovanju u Afganistanu, na posljednjoj sjednici saborskog Odbora za obranu (održanoj 16. rujna) govorio je ministar obrane RH Mario Banožić. Iako se Hrvatska povukla iz Afganistana još u jesen 2020. godine, njeno djelovanje u toj zemlji do danas nije sagledano na meritoran način, niti je Hrvatski sabor na bilo koji način obaviješten o učincima ili problemima hrvatskog angažmana u tamošnjim NATO-misijama. Zato je bilo zanimljivo čuti ministra obrane barem o nekim načelnim stvarima. Razgovor o Afganistanu potaknuo je zastupnik Domovinskog pokreta Željko Sačić, upitavši Banožića postoje li planovi za sprječavanje velikog migrantskog vala iz Afganistana, te koliko je Hrvatska ukupno utrošila novaca tijekom svog angažmana u Afganistanu?

Ministar Banožić je odmah na početku podsjetio na nedavni neformalni sastanak ministara obrane EU održan 1. i 2. rujna u Ljubljani na kojem se, među ostalim, razgovaralo i o angažmanu EU u odnosu na Afganistan.

„Razgovarali smo o 3 teme – prva tema je definitivno bila izbjegavanje bilo kakvog oblika ljudske katastrofe koje je vezana za Afganistan – među njima su upravo i migrantski procesi koje smo osjetili 2015. godine, i treća je ona u konačnici do čega je došlo uopće do djelovanja u Afganistanu, a to je riječ o stvaranju bilo kojeg oblika terorističkih organizacija i u tom pogledu je bilo i otvorene rasprave na tom sastanku, s tim da bi konkretno imali… konkretne odgovore imali na sljedećem sastanku ministara koji bi trebao biti sredinom 10. mjeseca u Bruxellesu gdje bi se razgovarali o konkretnim aktivnostima, na koji način bi se djelovalo prema ova tri cilja. Tu sam siguran da ćemo dobiti bar nekakav mogući okvir koje bi bile obveze i na koji način bi RH bila uključena u cijeli proces. Ono što smo se svi složili na tom sastanku, znači, upravo po ove tri teme da će se učiniti sve da se spriječi bilo kakav oblik ljudske katastrofe u Afganistanu, da se isto tako spriječi budući razvoj djelovanja terorističkih organizacija i u konačnici ovaj dio koji se odnosi na migrantske procese i pitanje koje ste vi postavili“,

obratio se Banožić zastupniku Sačiću. „Afganistan je za nas bio izazov“, nastavio je ministar obrane, dodavši kako se cijela drama događala u vrijeme godišnjih odmora, pa dio ljudi nije bio ni svjestan što se sve „događa iza scene“. Ministar Banožić tu je posebno istaknuo ulogu hrvatske obavještajne zajednice:

„Ja moram tu pohvaliti našu Vojno-obavještajnu agenciju i Obavještajnu agenciju s brzinom djelovanja koju smo mi imali u tom trenutku u Afganistanu, i to je u konačnici rezultiralo da sve ljude koje smo planirali bili prvotno i izvukli iz Afganistana jer upravo je naša obavještajna zajednica imala pripremne popise ljudi, njihove lokacije i točne aktivnosti koje treba obaviti da bi se u datom trenutku sigurno povukle i zato smo riješili tako brzo naš problem“.

No tu djelovanje hrvatskih obavještajaca nije stalo – dapače, nastavilo se iz razloga koji tek treba riješiti:

„Ono što je još ispred nas izazov – to je da imamo na popisu još oko stotinjak ljudi koji su u konačnici bili ti koji su pomagali Republici Hrvatskoj, našoj Hrvatskoj vojsci… Riječ je o osobama, njihovim članovima obitelji, koji su bili tu – da li u obliku prevoditelja, liječnika, ili bilo kakav oblik potpore koju su pružali nama. Nažalost, to su ljudi koji su došli u kasnijim popisima i oni su ostali u Afganistanu, i ono što aktivno radimo u suradnji sa pojedinim ministrom obrane, konkretno Turskom – na nju se najviše oslanjamo jer oni uistinu uvijek imaju jedan poseban status – da na taj način pomognemo… Bila je prvotna ideja kopnenim putem izvlačenje ljudi, međutim to je malo… malo… malo nesiguran način, odnosno nitko ne može jasno procijeniti sigurnost toga ishoda… I onda smo se odlučili na jednu dugoročnu… srednjoročnu aktivnost koja se odnosi na formiranje ponovno zračnog mosta između Kabula i Europe, odnosno ostatka svijeta, i na taj način bi pokušali upravo u suradnji sa…sa…sa…sa… sa turskim ministrom i ostalima organizirati da povučemo ove ljude koji su… Mi smo ih za sada uspjeli s našim obavještajnim podacima maknuti iz oba područja, pod navodnicima da su oni sad na sigurnom, i to je definitivno što spada u naše u ovom trenutku djelovanje, djelovanje konkretno što se tiče Afganistana“.

Iako su ti domaći ljudi sada „na sigurnom“, što je u Afganistanu jako klimavi pojam, pitanje je, naravno, mogu li oni dočekati to europsko srednjoročno rješenje. Europska unija za sada se ponajviše bavi pisanim osudama talibanskog režima i njegovog „ugrožavanja građanskih, političkih, društvenih, ekonomskih i kulturnih prava i dobiti ostvarenih u posljednja dva desetljeća“. Tako barem stoji u zaključcima Europskoga vijeća od 21. rujna, u  kojima se – među ostalim – naglašava kako se talibanskoj Vladi neće dati nikakav legitimitet, te da je jedan od prioritetnih poslova EU pokretanje regionalne političke platforma o suradnji s neposrednim susjedima Afganistana kako bi se spriječilo prelijevanje negativnih učinaka na regiju, te podržala gospodarska otpornost i regionalna gospodarska suradnja. Europsko vijeće je zaključilo i da bi minimalna prisutnost EU na terenu u Kabulu – ovisno o sigurnosnoj situaciji – ipak olakšala isporuku humanitarne pomoći i praćenje humanitarne situacije, a također bi se na taj način lakše mogao koordinirati siguran odlazak svih stranih državljana i Afganistanaca koji žele napustiti zemlju. No nije da se Europskom vijeću baš žuri, pa će se pitanjem Afganistana ponovno baviti tek u listopadu, kao što je najavio i ministar Banožić. Tada bi, kako je rekao, Hrvatska mogla dobiti i neke nove obveze vezano za Afganistan.

Iako se to pitanje postavljalo i ranije, nakon pada Afganistana učestalo se pitalo koju je tu korist imala Republika Hrvatska, i koliko ju je to sve koštalo. To je pitanje ministru Banožiću postavio i Željko Sačić, te dobio ministrov odgovor ponešto drugačiji od onog o 2,3 milijarde HRK koji je Ministarstvo obrane RH dalo Jutarnjem listu 14. rujna ove godine:

„Procijeniti troškove nečeg od 20 godina – dalo bi se to zbrajati, iskreno, s obzirom na misije i sve… Mi imamo nekakve procjene da je riječ do 2 milijarde kuna da je potrošeno u ovom cijelom periodu, međutim to je podatak koji bi vam ja uistinu volio izračunati pa da bude uistinu kao moja tvrdnja da je to tako. Ali evo, otprilike, koliko je meni informirano, to bi bio otprilike taj iznos u ovih 20 godina“.

Osim ovoga troška, koji ipak nije potpun bez računice koliko se novca od 2 milijarde vratilo natrag u državni proračun, tu su ipak i neki mjerljivi benefiti, zaključio je Banožić:

„Govoreći o iskustvima, prije svega moramo reći da smo u tih 20 godina imali jednu žrtvu, Josipa Briškog – to je možda evo na kraju i momenat koji se pokazao kao jedna pozitivna prilika u konačnici za nas jer izvući ovih 20-ak ljudi bilo je puno lakše zato što mi više nismo imali praktički naše vojske tamo za razliku recimo od Njemačke i ovih zemalja koje su imale puno veći broj vojnika. I naša ta odluka koju smo imali iz lipnja pokazala se na kraju kao nešto dobro što smo u konačnici sad imali završavanje ovoga  problema. Naša pozicioniranost unutar samoga NATO-a i drugih mirovnih misija i operacija je u biti takva da je naša vojska uistinu cijenjena po našim sposobnostima, našoj opremi, i dobili smo jedan respektabilan ugled među ostalim zemljama članicama, odnosno svim onim saveznicima koji su bili u Afganistanu, a u konačnici to se prelilo i na sastav naše mirovne misije i operacije. Tako da, evo, svaka kuna koja je utrošena u Afganistanu – ako govorimo kroz žrtvu Josipa Briškog – je problem, ali ako govorimo kroz značaj za Hrvatsku vojsku mi smo se tu dobrano izgradili u 20 godina“.

Nažalost, sve to nije značilo mnogo vandalima koji su u ponedjeljak 20. rujna na vinkovačkom groblju u Grobljanskoj ulici nagrdili mural oslikan u spomen pokojnog skupnika Josipa Briškog. Dok PU vukovarsko-srijemska traga za nepoznatim počiniteljima, ostaje nejasno što je nekoga tako fasciniralo po pitanju Sirajuddina Haqqanija, jednog od rijetkih preživjelih sinova pokojnog Jalaluddina Haqqanija (mudžahedinskog zapovjednika svojedobno sklonog Mohammadu Yunusu Khalisu, a kasnije talibanskom ministru zaduženom za granice i plemenska pitanja, te njihovim guvernerom provincije Paktia). Za Sirajuddinom Haqqanijem su Sjedinjene Države svojedobno raspisale nagradu od 10 milijuna USD radi organizacije niza napada na domaće i strane snage te razne civile, da bi taj vojni čelnik talibanske šure iz Quette onda 7. rujna 2021. godine osvanuo proglašen i novim ministrom unutarnjih poslova talibanskog Islamskog emirata Afganistan – što je stvorilo dodatan problem u ikakvim potencijalnim odnosima poraženog Zapada i pobjedničkog talibanskog režima.

Propao je dvadeset godina dug napor koji su predvodile Sjedinjene Američke Države ne bi li se Afganistan pretvorilo u stabilnu demokratsku državu. No kad dođemo do političkih implikacija ovog događanja za Europsku uniju, tu su posljedice još i teže. Naime, u danima od evakuacije zapadnih snaga iz Kabula, 27 zemalja članica i EU-institucije u Bruxellesu suočene su s ponižavajućom stvarnošću njihovog kolektivnog nedostatka vojnih sposobnosti, i one panično traže političke opcije od kojih neke izgledaju divlje nerealistično, ili pak žalosno nedovoljno. Nesposobnost održavanja kabulskog aerodroma funkcionalnim, i nastavka evakuacije, pa makar i samo nekoliko dana duže – a bez pomoći SAD – dovelo je do otrežnjujućeg zaključka: Europska unija ne može ni štititi, niti u inozemstvu projicirati svoj tzv. “europski način života”.

Za 21 EU državu – koliko ih je također i članica NATO saveza – ta spremnost da se jednostavno prati američke odluke po pitanju Afganistana, uključujući tu i tzv. “mirovni sporazum” s talibanima bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa (čak ponekad i usprkos vlastitim snažnim sumnjama i neslaganjima) sada je dovela do bolnih pitanja mogu li te saveznice uopće razmišljati, a kamoli djelovati, neovisno od Washingtona. Naravno da EU nedostatak “hard-power” sposobnosti nije ništa novoga, ali to je samo jedna od komponenti afganistanskoga debakla.

Strahovi od novog vala izbjeglica ponovno su neugodno istaknuli neuspjeh EU u razvoju djelotvorne politike azila i doveli su do panične navale nuđenja financijskih poticaja zemljama susjedima Afganistana, uključujući tu i povijesno ne baš prijateljske Vlade kakva je ona u Pakistanu, ne bi li svi oni na neki način obuzdali pritok migranata. Europskoj zbunjenosti dodaje na težini i neizbježno priznanje da su u Afganistanu sve one “soft-power” inicijative, koje EU smatra obilježjem svoje globalne diplomacije, kao što su poticanje obrazovanja te jačanje ljudskih prava za žene i djevojčice, gotovo sigurno na putu mrvljenja se pod nogama obnovljene talibanske teokratske vlasti.

“Ostatak Europe je zaista sada u prilično dubokoj depresiji“, kazao je Roland Freudenstein, direktor zadužen za politike pri Wilfried Martens Centru za europske studije, kućnom think-tanku Europske pučke stranke, koja sa desnoga centra dominira EU-vodstvom već desetljećima. On je objasnio da je tu mogući izuzetak tek Francuska, koja je 2014. okončala svoje vojne operacije u Afganistanu, te je s evakuacijom Afganistanaca koji su radili za tamošnje francusko veleposlanstvo i druge francuske organizacije započela još u svibnju, mjesecima prije SAD i ostalih NATO saveznica.  Freudenstein je rekao da ta raširena EU sumornost odražava potonule nade da je usprkos korupciji u redovima od Zapada poduprte afganistanske Vlade, te usprkos slabosti Afganistanskih sigurnosnih snaga, čitava misija ondje mogla nekako uspjeti. “Naravno, bilo je ljudi koji su na to sve upozoravali“, kazao je. “Bilo je ljudi koji nisu htjeli priznati sve ono što se jasno vidjelo. Bilo je ljudi koji su sami sebe zavaravali“.

Dok su neki vođe – uključujući i francuskog predsjednika Emmanuela Macrona – govorili da iskustva u Afganistanu potvrđuju potrebu dubljih razgovora o europskoj “strateškoj autonomiji”, neovisni eksperti i analitičari smatraju da se diskusija koju zapravo treba voditi više tiče bazične strateške funkcionalnosti, posebno imajući u vidu dokaze da se Europa ne može sama braniti bude li u konfliktu suočena s vojnom silom kakva je Rusija ili Kina. Prošlotjedni sastanci EU-ministara obrane i vanjskih poslova bili su tek malo više od besciljnih sesija grupne terapije. Teškom mukom donesena suzdržana odluka ministara vanjskih poslova da postave nekakva mjerila za uvjetovanje suradnje s talibanima, kao i produljena nevoljkost ministara obrane da ozbiljnije ojačaju EU vojne sposobnosti, samo su dodala na jasnom osjećaju kako je Bruxelles disfunkcionalan i nemoćan, te kako je malo vjerojatno da će išta naučiti iz greški počinjenih u Afganistanu.

Riječi bez akcije

Viši dužnosnici širom kontinenta jasno osjećaju nuždu pričanja o Afganistanu iako pri tome imaju malo ili ništa za ponuditi u obliku konkretnih prijedloga – čemu je svjedočila i duga pisana objava Charlesa Michela, predsjednika Europskog vijeća. “Kao globalna ekonomska i demokratska snaga može li Europa biti zadovoljna sa situacijom u kojoj nije u mogućnosti osigurati bez tuđe pomoći sigurnost i evakuaciju svojih diplomata, svojim građana, i onih koji su joj pomagali pa su sada baš zbog toga izloženi prijetnjama?“, piše Charles Michel. “Koji još veliki geopolitički događaj trebamo da dovede Europu prema stremljenju za više autonomije u donošenju odluka i sposobnosti za djelovanja?“.

Michel je izjavio kako Europa mora reducirati svoju ovisnost o SAD, ali nije za to ponudio nikakvih konkretnih prijedloga, pišući tek: “Nužnost smanjivanja naše ovisnosti i jačanja naše strateške autonomije sve je više i jasnije vidljiva“. On je insistirao i da Europa mora odgovarati brzo – “Europa mora brzo donositi odluke povezane sa svojim strateškim interesima“, pa ipak je izrazio nevoljkost da se tema Afganistana nađe na dnevnome redu idućeg redovnog zakazanog summita EU čelnika u listopadu ove godine.

Čelnik vanjske politike EU, Josep Borrell, otišao je čak i koji korak dalje, kroz pružanje podrške, u uvodniku objavljenom u novinama New York Times, ideji stvaranja 5.000 pripadnika brojnih europskih “Snaga za inicijalni ulazak”. No u Bruxellesu ta je ideja dobila malo podrške, i Borrellov članak sveo se većinom na lamentiranje europskih neuspjeha u Afganistanu, kombinirano sa uspiranjem prsta prema SAD. “Na kraju, čitav tajming i sama priroda tog povlačenja bila je određena u Washingtonu“, pisao je Borrell. “Mi Europljani smo se našli – ne samo po pitanju evakuacije s kabulskog aerodroma, nego i puno šire – ovisnima o američkim odlukama“.

“To bi trebalo poslužiti kao poziv na buđenje svima onima kojima je stalo do atlantskog savezništva“, nastavio je Borrel. “Razumljivo je da SAD ne žele sve raditi same. Da bi postala sposobnija saveznica, Europa mora više investirati u svoje sigurnosne sposobnosti i razviti sposobnost razmišljanja i djelovanja u strateškim okvirima. Događaji u Afganistanu bili su potresni. Ali oni bi nas trebali voditi prema produbljavanju saveza s Amerikom, a ne prema podjelama. A da bi ojačala našu suradnju, i Europa ima tu mnogo toga za napraviti“. No, izgleda da se Europa samo povlači u defanzivni postav, a kada se radi o izbjeglicama njen jasan instinkt je da nekome nešto plati umjesto da se rješava problem.

Široko rasprostranjena nevoljkost mnogih glavnih gradova EU-članica da prime značajnije brojeve izbjeglica dovela je do dubokih internih podjela. U to isto vrijeme debata o azilu razotkrila je ružne, sebične motivacije koje su često podloga aktualnom insistiranju na korištenju “soft-power” alata kao što su humanitarna i razvojna pomoć. Ne bi li se zadržalo izbjeglice daleko od Europe, visoki dužnosnici su predložili kaskadu sredstava financijske pomoći – neki bi  to nazvali novcem za potplaćivanje – usmjerenim prema državama koje graniče s Afganistanom. Vlade koje bi se mogle okoristiti svim tim uključuju i Pakistan, državu koju vođe kao Charled Michel sada prihvaćaju kao partnera usprkos dokazima da je baš Islamabad dugo vremena podupirao baš talibansku borbu protiv Zapada.

Geopolitički test realnosti

Po pitanju širih ciljeva EU vanjske politike, implikacije ovih događaja su jednako otrežnjujuće. Ako dva desetljeća velikih vojnih i ekonomskih investicija u Afganistan nisu mogla stvoriti održiv okvir za demokraciju, ljudska prava i vladavinu zakona, izgleda kako ima malo šanse bitno umjerenijim pritiscima, poput ekonomskih sankcija, promijeniti stanje na terenu u Bjelorusiji, okupiranoj Ukrajini, Siriji ili Iranu, a kamoli slomiti autoritarne režime u Beijingu ili Moskvi.

Predsjednica EK Ursula von der Leyen koja je na svoju dužnost došla proklamirajući namjeru da vodi “geopolitičku Komisiju” sudjelovala je na izvanrednom sastanku vođa G7 zemalja koji je na temu Afganistana održan 24. kolovoza i na kojem se čulo ponude povećanja humanitarne pomoći. No ona u isto vrijeme nije rekla ništa, ili tek nešto malo, o situaciji u toj zemlji, osim što je osudila teroristički napad na kabulski aerodrom 26. kolovoza ove godine. Ministri vanjskih poslova EU koji sada nastoje dokučiti da li uopće – i ako da, kako – raditi s novim talibanskim vodstvom Afganistana, većinom su isti oni ministri vanjskih poslova koji su u travnju tijekom NATO sastanka izrazili slaganje s američkim vanjskoposlovnim tajnikom Antony Blinkenom po pitanju podrške odluci predsjednika Bidena o kompletnom povlačenju, iako se od mnogih tih saveznika potiho moglo čuti o bijesu zbog Bidenovog izostanka ikakvih suštinskih konzultacija s ostalim NATO igračima.

U okvirima NATO saveza bi raspad misije u Afganistanu mogao postati velikom mrljom na političkoj ostavštini glavnog tajnika Jensa Stoltenberga, koji sada ulazi u ono što se široko smatra njegovom zadnjom godinom na mjestu civilnog vođe ovoga Saveza. Stojeći kraj Blinkena u NATO središtu ovoga travnja, Stoltenberg je izjavio: “Danas smo zajedno odlučili o budućnosti naše prisutnosti u Afganistanu“. Stoltenberg je dugo tvrdio kako će bilo kakvo povlačenje biti uvjetovano nizom zahtjeva (“conditions-based”), ali na kraju svi ostali saveznici tek su se pokorili volji Washingtona iako su mnogi imali brojne zadrške oko Trumpovog dogovaranja s talibanima – iz kojeg je isključio afganistanskog predsjednika Ashrafa Ghanija, i u kojem je pristao na fiksni rok za povlačenje baš svih stranih trupa iz zemlje.

“Jasno je da se u aktualnoj političkoj debati baš tim istim ministrima vanjskih poslova prigovara da nisu ništa rekli na glas“, izjavio je Freudenstein. “To proizlazi iz domaćih debata unutar pojedinih zemalja članica, gdje su opozicije često optuživale vladajuće da se zavaravaju – to na primjer gledamo u Njemačkoj – pa sve do međunarodne debate na razini EU u kojoj se ministre vanjskih poslova i ministre obrane proziva jer nisu baš ničim proturječili Sjedinjenim Američkim Državama“.

* Ovaj je tekst autor David M. Herszenhorn objavio 6. rujna 2021. godine na internetskoj stranici portala Politico.eu (https://www.politico.eu/). Njegov original pod naslovom „For EU, Afghanistan is now a four-letter word“ dostupan je na internetskoj adresi: https://www.politico.eu/article/eu-afghanistan-military-capability-defense-nato/

Posljednji tjedni u Afganistanu bili su obilježeni iznimno žurnim aktivnostima kako međunarodnih, tako i domaćih igrača, Pogledajmo prvo Sjedinjene Američke Države koje su do 30. kolovoza obavile svoju evakuaciju iz te države – okončavši time i rat dug gotovo 20 godina (od početka zračnih napada 7. listopada 2001. do kraja dana u ponedjeljak, 30. kolovoza 2021. godine). Iako su snage SAD već krajem 2020. godine bile smanjene na oko 2.500 ljudi, njihovo je konačno povlačenje tijekom ovoga ljeta prvo dovelo do jačanja kaosa u državi, a onda i do uspjeha talibanske ofenzive koje u Afganistanu traje od početka svibnja ove godine. U kaosu koji je uslijedio raspadom Vlade u Kabulu pokrenuta je zračna evakuacija američkih državljana i diplomata iz države, koju su u stopu slijedile i brojne američke države saveznice. Lokacija ove akcije vrlo se brzo ograničila na prostor međunarodne zračne luke Hamid Karzai u Kabulu, gdje se privremeno koncentriralo i oko 650 preostalih američkih vojnika te većina zapadnih diplomatskih predstavništava. Gotovo dva tjedna tijeka ove operacije odlaska obilježio je kaos, privremeni povratak oko 6.000 američkih vojnika u Afganistan, te postupna uspostava sve efikasnijeg zračnog mosta za izvlačenje brojnih stranaca, ali i velikog broja Afganistanaca nesklonih pobjedničkom talibanskom režimu. Dok je u utorak, 24. kolovoza, iz Washingtona odlučeno kako neće biti nikakvog produžavanja postupka evakuacije, do njenoga kraja je u osiguravanju aerodroma, uz SAD i dio postrojbi NATO zemalja, djelovalo i nekoliko stotina pripadnika tada već bivših Afganistanskih snaga sigurnosti (koje su na kraju evakuirale snage SAD). Sve je to dovršeno pred ponoć u ponedjeljak 30. kolovoza, kada su SAD konačno otišle iz Afganistana.

Evakuacija iz Kabula

Zadnji američki vojnik na odlasku iz Afganistana

Ukupno gledano, službeni izvori navode kako je od nedjelje, 15. kolovoza do ponedjeljka, 30. kolovoza 2021. godine, s prostora kabulske zračne luke evakuirano ukupno oko 123.000 civila – od toga američkim vojnim zrakoplovima njih oko 6.000 Amerikanaca, te još oko 73.500 drugih nacionalnost (uključujući i Afganistance). Mediji su tu nabrajali još i razne dodatne brojeve evakuiranih raznim vojnim i civilnim letovima – preko 40.000 ljudi u Katar, oko 36.500 u Ujedinjene Arapske Emirate, oko 15.000 ljudi u Veliku Britaniju, oko 3.700 u Kanadu, 5.347 osoba (od toga preko 4.100 Afganistanaca) u Njemačku, 5,011 ljudi (uključujući oko 4.890 Afganistanaca) u Italiju, oko 4.100 ljudi (od toga 3.200 vlastitih državljana) u Australiju, gotovo 3.000 (uključujući oko 2.600 Afganistanaca) u Francusku, oko 2.500 u Nizozemsku, ukupno oko 1.400 ljudi u Belgiju, oko 1.400 u Tursku,  oko 1.100 ljudi u Švedsku, oko 1.000 u Dansku, oko 900 ljudi u Poljsku, oko 600 ljudi u Ukrajinu, 565 u Indiju, te 540 u Mađarsku, te 276 vlastitih državljana, civila, na Novi Zeland. Tu treba spomenuti i Hrvatsku, koja je uz pomoć niza partnera iz Afganistana uspješno evakuirala ukupno 26 vlastitih državljana.

Time je djelovanje SAD u Afganistanu i službeno okončano u ponedjeljak, 30. kolovoza 2021. godine, u 23:59 po vremenu u Kabulu, ili u 15:29 po vremenu u Washingtonu. Zadnji američki vojnik koji se ukrcao na zadnji transportni avion C-17 bio je general bojnik Chris Donahue, zapovjednik 82. zračno-desantne divizije čiji su segmenti štitili postupak evakuacije, a na istom je avionu bio i Ross Wilson, dotadašnji otpravnik poslova Veleposlanstva SAD u Kabulu. Dok je time vojska kompletno završila priču o Afganistanu, diplomatske i konzularne poslove s ovom zemljom službeni Washington nadalje misli voditi iz Dohe u Kataru, gdje bi neko takvo izmješteno predstavništvo za Afganistan nadalje vodio iskusni diplomat Ian McCary.

Odlaskom svih tih Amerikanaca zračna luka u Kabulu faktično je prestala organizirano funkcionirati, čime je njen prostor (ali i kompletni zračni prostor Afganistana) ostao bez usluga organizirane kontrole leta, što je bilo obilježeno i odgovarajućom NOTAM obavješću. Upravo zbog ovakvog planskog odlaska s civilnog i vojnog aerodroma Kabul ondje se nisu ponovile scene iz Kandahara, Mazar-e-Sharifa, i niza drugih zračnih luka u Afganistanu, koje su brzo osvojili talibani ujedno zarobivši ondje i veće količine vojne opreme i letjelica. Naime, prije svog odlaska snage SAD u Kabulu uništile su oko 70 MRAP vozila, 27 vozila HMMWV, te 73 letjelice, što je već dan kasnije izazvalo glasna negodovanja talibana koji su zauzeli prostor ispražnjene zračne luke.

Dodatni rizici operacije

Dostava tijela poginulih vojnika u SAD, 27. kolovoza 2021. godine

Napomenimo posebno i kako su tijekom provedbe evakuacije na ukupno šest ulaznih točaka prostora zračne luke bile izvršene osobne provjere preko 120.000 ljudi, što je redovito stvaralo i velike gužve na prilaznim točkama. Takve koncentrirane mase ljudi – gdje su se miješali očajni civili u bijegu od talibana, talibanski borci iz prstena opkoljenja zračne luke, te američko vojno osoblje koje je kontroliralo pristup u kompleks – ubrzo su prepoznate kao posebno rizični ciljevi za bombaške napade potencijalnih neprijatelja kako talibana, tako i zapadnih snaga. Zato nisu ni čudile naznake u srijedu (25. kolovoza) i četvrtak (26. kolovoza) da tu treba očekivati napade pripadnika Islamske države, konkretno njihove podružnice “Khorasan” (Islamic State in Khorasan Province – ISKP ili ISIS-K) – nazvane prema perzijskom zemljopisnom pojmu koji je tradicionalno obuhvaćao istočne krajeve Perzije, protežući se načelno i na Afganistan od Herata pa južno od rijeke Ox do podnožja Himalaje. Navodno se baš velik broj iskusnih boraca ove organizacije našao na slobodi u Kabulu masovnim oslobađanjem zatvorenika koja su pratila talibansko napredovanje tijekom posljednjih tjedana.

Nakon niza upozorenja stranim državljanima da se klone prostora zračne luke u Kabulu, a ondje posebno ulaza poznatog kao “Abby Gate” na južnoj strani kompleksa, na kojem su se više okupljali američki državljani pred ulazak na prostor evakuacije – u četvrtak 26. kolovoza oko 17:50 sati po lokalnom vremenu ondje je doista i došlo do napada bombaša samoubojice iz ISIS-K, navodno praćenog i pješačkom vatrom nakon eksplozije. Prema konačnim podacima u tom napadu poginule su 182 osobe, od toga i 13 amerikanaca te 28 talibana iz osiguranja (što su talibani za svoje ljude dan kasnije opovrgli), dok je ranjeno bilo barem 150 osoba (od toga navodno i 15 američkih vojnika).

Ovaj je napad tek nakratko usporio ritam evakuacije, koja je na kraju obuhvaćala transportne letove svakih 39 minuta. Za uzvrat, snage SAD su u Afganistanu izvele i dva uzvratna napada na navodne pripadnike ISIS-K, gdje je posebno bilo naglašavano da se oni izvode “preko horizonta”, potvrđujući time tezu kako SAD ubuduće namjeravaju potencijalni terorizam u Afganistanu suzbijati izdaleka u skladu s izjavama američkog predsjednika Joe Bidena iz njegova kratkog govora o Afganistanu od 16. kolovoza, koje je ponovio i u širem obraćanju američkoj javnosti 31. kolovoza ove godine. Prvi od ovih napada bio je izveden 27. kolovoza u provinciji Nangarhar i njime su u osobnom vozilu ubijene tri osobe – prema izvorima iz Pentagona “planer i pomagači” organizacije ISIS-K, nejasno povezani s napadom na kabulsku zračnu luku dan ranije. Drugi takav napad izveden je u nedjelju, 29. kolovoza, u samom Kabulu, i njime je bio pogođen automobil s navodnim ISIS-K pripadnikom, za kojeg se tvrdilo da je bio na putu izvesti napad kod kabulske zračne luke (čemu se pripisivalo i navodne naknadne eksplozije na poprištu, koje se krivilo i za desetak pokrajnjih civilnih žrtava). Uz to, u ponedjeljak, 30. kolovoza, američki proturaketni sustavi C-RAM presreli su barem dvije od ukupno pet raketa koje su iz priručnog višecjevnog bacača bile ispaljene na prostor zračne luke, što također nije omelo evakuaciju, ali je izazvalo štete po stambenim naseljima jugozapadno od kompleksa. Samo dan kasnije sve je to bilo gotovo, rat talibana protiv SAD i njihovih zapadnih saveznika je završio, a talibanski pobjednici obilazili su napuštenu zračnu luku koja je ostala neoperativna sve do subote, 4. rujna ove godine.

Domaći izazovi

No, Afganistanu je nakon svega preostalo rješavanje unutarnjih pitanja te građanskoga rata koji promjenjivim intenzitetom ondje bjesni već desetljećima. Iako se još početkom krize oko kabulske zračne luke najavljivalo kako talibani samo što nisu predstavili novu Vladu svog Islamskog emirata Afganistan, do toga nije došlo ni do danas, usprkos brojnim najavama tijekom posljednjih dvadesetak dana. Posljednjih se dana u Afganistanu i Kabulu okupilo vodstvo talibana, a u subotu, 4. rujna, zemlju je posjetio i pakistanski general pukovnik Faiz Hamid, čelnik vojne obavještajne službe ISI, kao najviši strani dužnosnik do sada. On je ondje predvodio pakistansku delegaciju na razgovore o budućim sigurnosnim i ekonomskim odnosima dviju država, dok se od Katara u nedjelju, 5. rujna, čulo kako namjerava uspostaviti zračni most za interventnu dostavu humanitarnih potrepština i hrane – proizvoda kojih u Afganistanu sve više nedostaje na dnevnoj bazi.

Glavni politički problem koji sada navodno razdire Afganistan predstavlja pitanje formiranja barem donekle “inkluzivne” vlade, o kojoj pobjednici navodno razgovaraju s nizom lokalnih političara koji nisu pobjegli nego se već tjednima nalaze u kućnim pritvorima u Afganistanu – među ostalima su to i Hamid Karzai, Abdullah Abdullah, te Gulbudin Hekmatjar. No, dok nije zabilježena daljnja uloga Ashrafa Ghanija, bivšeg predsjednika Afganistana koji se nakon bijega iz zemlje skrasio u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, itekako treba uočiti ulogu Amrullaha Saleha, od veljače 2020. godine pa sve donedavno nosioca titule Prvog dopredsjednika Afganistana. Ovaj etnički Tadžik, rodom iz doline Panšir, nije pobjegao iz države, kako se tvrdilo 13. i opet 15. kolovoza, nego se 17. kolovoza proglasio “Privremenim predsjednikom Afganistana”, pozivajući se na odredbe tamošnjeg Ustava koji je to predvidio u slučaju odsustva, bijega, ostavke ili smrti legitimnog predsjednika. Ujedno je prešao iz Kabula na prostor pokrajine Panšir, jedine pokrajine u Afganistanu koja nije pala u naletu koji je talibane doveo do preuzimanja Kabula tijekom 15. kolovoza ove godine.

Oživljavanje borbi

Iako je posljednjih tjedana bilježen niz manjih demonstracija i pokušaja otpora vlasti talibana (posebno na Dan neovisnosti Afganistana 19. kolovoza), za sada vidljivo postoji samo jedan jasno vidljivi centar otpora novim vlastima Afganistana. Naime, na prostoru doline Panšir okupile su se – izgleda – neke od preostalih anti-talibanskih snaga, koje uz Saleha predstavlja i mladi Ahmad Massoud, sin pokojnog mudžahedinskog vojskovođe Ahmada Shaha Massouda, te Bismillah Khan Mohammadi, svojedobni tadžički vojskovođa, a kasnije načelnik stožera Afganistanske vojske te ministar unutarnjih poslova i obrane, također rodom iz doline Panšir. Iako 32 godine stari Ahmad Massoud tu jedini nema borbenog iskustva, zanimljivo je napomenuti se ipak radi o osobi koja je u Velikoj Britaniji školovanje započela kao strani kadet na vojnoj akademiji Sandhurst, pa je onda studirala na King’s Collegeu i konačno magistrirala međunarodnu politiku na London’s City University.

Uz dio snaga koji je s njima došao iz Kabula, te ostataka vladinih snaga koje su se posljednjih tjedana povlačile iz Baghlana, ali i Kunduza, Kapisa, Parwana, Badakhshana te Takhara, te snage pod okriljem organizacije koju sada nazivaju Nacionalna fronta otpora Afganistana (National Resistance Front of Afghanistan – NRFA) procjenjuje se na između 2 i 10 tisuća ljudi, a najčešće no oko 8.000 ljudi, sve to s ponešto teže vojne tehnike. Širi prostor doline Panšir pod kontrolom oporbe našao se u nekoj vrsti talibanskog okruženja, s blokiranim cestama i isključenom strujom te redovitim telekomunikacijama. Tijekom protekla dva tjedna duže vrijeme nije bilo jasno stanje stvari – nakon naznaka oporbenog napredovanja (1) prema prostoru provincije Parwan na ulazu u dolinu Panšir (uključivo i kratkotrajni ulazak u grad Charikar), (2) u pojedine južne dijelove obližnje provincije Baghlan (gdje se navodno htjelo napredovati na sjever, ne bi li se otvorilo kopnenu vezu s Tadžikistanom i Uzbekistanom), te (3) izlaskom na cestovnu komunikaciju kod tunela Salang – čulo se o talibanskom suzbijanju tih nastojanja, a onda i o pokušajima pregovora.

Prva runda razgovora navodno je započela 25. kolovoza u Charikaru i izgleda nije donijela ništa. Iako se čulo o prijedlozima obustave svih borbenih djelovanja do drugog kruga razgovora, do početka rujna obje su strane krenule izvještavati o navodnim teškim borbama na prilazima dolini Panšir i nekakvim teritorijalnim uspjesima. Pri tome je NRFA ipak konkretnije navodila da talibani nisu uspjeli u zauzimanju dijelova rubnog okruga Shutul na jugozapadu provincije Panšir, kojeg se napadalo cestovnim pravcem iz mjesta Jabal Saraj u provinciji Parwan. Ubrzo je postalo jasno kako tu talibani napadaju prostor Panšira s raznih strana, testirajući branitelje na raznim potencijalnim ulaznim točkama u dolinu. Iako je već bilo pokušaja talibanskih upada u visoke regije doline Panšir, recimo putem prijevoja Anjuman iz pokrajine Badakšan, i u njene središnje dijelove putem prijevoja Khawak iz pokrajine Baghlan, čitava se ta situacija zakomplicirala do subote 4. rujna. Dok se čulo o uspješnom talibanskom upadu u okrug Paryan, duboko u dolini Panšir, između talibana i Fronte otpora održan je i još jedan krug neuspješnih pregovora. Za to vrijeme su vijesti s terena postale prilično kaotične – naime, dok su talibani krenuli tvrditi kako su u brzom ritmu osvojili praktično sve okruge provincije Panšir (prvo sjeverni i prilično nedostupni Paryan, a onda još i Shotul, Khenj i Abshar, što bi Frontu otpora ostavilo ograničenu na središnji dio okruga Anaba i pokrajinsko središte Bazarak), s druge strane se u nedjelju, 5. rujna, čulo o teškoj situaciji ali i izbacivanju talibana iz okruga Paryan (gdje je navodno zarobljen velik dio od oko 1.000 ubačenih talibana, uglavnom stranaca iz Pakistana).

Talibani navodno podižu zastavu u Bazaraku, glavnome gradu pokrajine Panšir

Kako bilo da bilo, do ponedjeljka 6. rujna opet se čuje o talibanskom osvajanju čitave provincije Panšir, koje je ilustrirano i s ponešto snimki pobjedonosnih talibana kod bivše guvernerove rezidencije u Bazaraku. Potvrđena je i smrt glasnogovornika Fronte otpora Fahima Dashtya te njegovog rođaka, tadžičkog vojnog zapovjednika Abdula Wudoda Zare, no nejasna ostaje sudbina vođa Fronte otpora. Dok se iz njihovih redova, od novog glasnogovornika Ali Maisam Nazarya, jutros čuje kako se i dalje bore iz strateški bitnih brdskih uporišta (“Većina okruga Bazarak i sve pokrajnje doline su pod kontrolom Fronte otpora (NRF)“) i to pod vodstvom mladog Ahmada Massouda, talibani su na jutrošnjoj konferenciji za medije opet ustvrdili da je sve riješeno, a za Amrullah Saleha opet da je pobjegao u Tadžikistan. S obzirom na količinu ratnih varki, pretjerivanja, ali i brzih promjena na terenu, za provjeru istinitosti bilo koje od ovih tvrdnji trebat će vremena.

Do večeri u srijedu, 25. kolovoza 2021. godine, mađarske namjenski organizirane snage specijalne namjene dopremile su iz Afganistana ukupno 540 Mađara, Amerikanaca, Austrijanaca i građana Afganistana. U kasnim večernjim satima te srijede dva zrakoplova Airbus A319, višenamjenske transportne letjelice Oružanih snaga Mađarske, stigle su kući noseći i pripadnike mađarskih snaga specijalne namjene koji su provodili evakuaciju pokrenutu radi brzog napredovanja talibana u Afganistanu.  Jučer, 26. kolovoza, o toj uspješnoj evakuaciji Tibor Benkő, mađarski ministar obrane, te general-pukovnik Romulusz Ruszin-Szendi, načelnik stožera Oružanih snaga Mađarske, održali su izvanrednu konferenciju za medije u budimpeštanskom kompleksu tamošnjeg Ministarstva obrane, u ulici Balaton.

Tim je povodom ministar obrane Benkő naglasio kako je posao organiziranja evakuacije pred njegov resor bio postavljen 17. kolovoza, da bi tijekom operacije iz Kabula bilo spašeno ukupno 540 građana Mađarske, SAD, Austrije i Afganistana. Spomenuti zrakoplovi su svoju misiju radili u dvije faze – kao prvo, putem letova iz Afganistana u Uzbekistan, gdje se letjelo ukupno 14 puta. Nakon tog puta mađarskim vojnim zrakoplovima, koji su letjeli s polovičnom popunjenošću – temeljem sporazuma Mađarske i Uzbekistana putnici su prema Budimpešti nastavili letovima civilnih prijevoznika Wizzair te Uzbekistan Airways kao uzbečkog nacionalnog prijevoznika. Takvi sekundarni letovi za Mađarsku odrađeni su ukupno tri puta, a njima je bilo prebačeno 57 obitelji s oko 180 djece. Mediji su posebno zabilježili prvi takav let u ponedjeljak 23. kolovoza sa 173 osobe, većinom stranaca, a onda i još jedan u srijedu 25. kolovoza, kojim je u Budimpeštu stiglo 240 Afganistanaca, uključujući tu i 126 djece. Podsjećajući na djelovanje Mađarske u Afganistanu, koje je započelo 2003. godine, ministar Tibor Benkő naglasio je kako je svih tih predstojećih 18 godina za NATO važio pristup da se u tu azijsku državu zajedno ulazi, a onda i zajedno izlazi – a kako je objava američkog predsjednika Joe Bidena iz travnja ove godine, o jednostranom početku povlačenja američkih snaga mjesec dana kasnije, preokrenula takvo ustaljeno stanje stvari.

Osnovna zadaća naloga koji je 17. kolovoza stigao iz Vlade Mađarske, i koji je postao temeljem operacije od pripadnika snaga specijalne namjene nazvane “Operacija Šaman”, bila je u evakuaciji svih Mađara koji su za time iskazali potrebu. Ministar Benkő objasnio je kako je uz planiranje čitave operacije morao biti i uspostavljen tim pripadnika snaga specijalne namjene koji će provoditi zadaću evakuiranja u suradnji s mađarskim Ratnim zrakoplovstvom, tajnim službama, te resorom zdravstva. Potrebne snage bile su okupljene do popodnevnih sati srijede 18. kolovoza, a pripadajuće diplomatske dozvole bile su pribavljene dan kasnije. Ključan dio posla predstavljalo je i očekivanje da Mađarska bude u stanju ovo spašavanje poduzeti vlastitim snagama te vlastitim sredstvima. Jedan od uključenih zrakoplova A319 bio je opremljen i dodatnom medicinskom opremom, ne bi li bio u stanju izaći na kraj s potencijalnim težim zdravstvenim problemima. Brzinu planiranja te pripreme ove operacije, koja je potrajala ukupno tri dana, treba među ostalim zahvaliti i dobroj suradnji mađarskih resora unutarnjih i vanjskih poslova te obrane.

Mađarska namjenska vojna postrojba od oko 100 pripadnika spasila je spomenutih 540 ljudi – za što je ministar Benkő naglasio kako to  predstavlja 100 posto Mađara koji su željeli iz Afganistana (oko 70 ljudi) , te evakuiranje još i ukupno 87 posto stranih građana (oko 470 ljudi). General-pukovnik Romulusz Ruszin-Szendi još je dodao kako je ondje bilo i Afganistanaca koji su prethodno na terenu pomagali radu mađarskih vojnika, koji su prethodno tražili pomoć iz Mađarske, i s kojima se uspjelo ostati u kontaktu do evakuacije. Postrojbe specijalne namjene te pripadnici Zrakoplovstva dopunjeni su osobljem obavještajnih službi i prevoditeljima unutar samo 24 sata, da bi dva mađarska zrakoplova A319 već bili na putu u Afganistan dok su se još pribavljale posljednje od potrebnih dozvola. No, po prvi put se na prostor međunarodne zračne luke Kabul sletjelo tek nakon što je sve to bilo riješeno i dozvole za slijetanje propisno pribavljene.

Kako je objasnio general Ruszin-Szendi, jedna od prvih zadaća na prostoru operacije bila je uspostava zapovjednog mjesta, te onda i svega potrebnog za brigu o ljudima koje se evakuira te osiguranje čitave te aktivnosti. Ovaj je posao komplicirala činjenica da su tijekom prvih dana evakuacije snage SAD, pod čijim je nadzorom bio prostor zračne luke, imale pravilo da svaka transportna letjelica na tlu smije provesti samo 30 minuta, prije nego mora na pistu i u polijetanje. Zato je bilo posebno bitno ustrojiti sustav izuzetno brzih sigurnosnih provjera svih osoba koje se namjeravalo ukrcavati. No, kako je objasnio mađarski načelnik Glavnog stožera, ozbiljno provođenje svih tih mjera bilo je potrebno i zbog slučaja na transportnom zrakoplovu jedne druge nacije, gdje je loše provjerena osoba za evakuaciju brzo uspjela postaviti eksplozivnu napravu u jednom od zrakoplovnih toaleta letjelice – no tako nešto se nije dogodilo i na mađarskom zrakoplovu. Poseban izazov predstavljala je i činjenica da se tada na prostor zračne luke ulazilo kroz samo jednu ulaznu točku. Temeljem meteoroloških i zemljopisnih uvjeta, mađarski zrakoplovi su mogli po jednom letu nositi tek 60 do 70 ljudi. I dok su pripadnici postrojbi specijalne namjene ostali kao osiguranje u Kabulu sve do okončanja čitavoga posla, mađarski zrakoplovi A319 su 14 puta letjeli na ruti Afganistan-Uzbekistan. No, pri tome je Mađarska ujedno i odbila sama primati ikakve veće brojeve izbjeglica iz Afganistana, a pristala je evakuirati samo one čiji su životi bili ugroženi zbog podrške NATO snagama podno Hindukuša.

“Uspjeli smo postići suradnju pilota, specijalaca, obavještajaca i zdravstvenih stručnjaka. Mađarski vojnici su se tu dokazali“, naglasio je general Romulusz Ruszin-Szendi. On je kazao i da sve to ne bi bilo provedivo da Mađarska ne provodi svoj Program razvoja obrambenih snaga, koji je osigurao spremnost snaga. Kako je naglasio, mirno ih je poslao u područje operacije, na posao kakvog do sada nisu nikad radili uživo i kojeg su do sada mogli uvježbavati tek kod kuće – dok je sada pokazana spremnost mađarskog kontingenta, koji je sada spreman i na druga takva djelovanja po zahtjevu NATO saveza. To je sposobnost kojom se Republika Hrvatska ne može pohvaliti, budući da u svim situacijama hitnih evakuacija ovisimo o dobroj volji raznolikih partnera i saveznika, sve tamo od vremena kada su prestali biti operativni transportni avioni Hrvatskog ratnog zrakoplovstva.

Prije otprilike mjesec dana, afganistansko Ministarstvo obrane objavilo je na društvenim mrežama fotografije sedam potpuno novih helikoptera koji su u Kabul stigli isporukom iz Sjedinjenih Američkih Država. „Oni će i nadalje uživati u stabilnom ritmu pristizanja ove vrste podrške“, kazao je novinarima Lloyd Austin, ministar obrane SAD, nekoliko dana kasnije u Pentagonu. No, samo nekoliko tjedana kasnije, talibani su zauzeli većinu države, zajedno sa svom vojnom opremom i naoružanjem koje su za sobom u bijegu ostavile afganistanske snage. Posebno su u očima brojnih promatrača zapeli prizori sa sjevera Afganistana, gdje je put prema granici s Uzbekistanom danima bio zakrčen velikim brojem vojnih vozila ostavljenih na milost i nemilost osvajača. Ubrzo su se pojavile i video-snimke napredujućih pobunjenika kako pregledavaju duge kolone napuštenih vozila i otvaraju sanduke potpuno novog naoružanja, komunikacijskih uređaja, opreme za noćno djelovanje, pa i dronova. Brzina kojom su talibani projurili kroz Afganistan podsjeća na borce Islamske države koji su 2014. godine jednako bezbolno porobili ozbiljan dio lokalnih snaga na sjeveru i zapadu Iraka.

Oprema 209. korpusa koju Uzbekistan nije propustio mostom u Termez, 15. kolovoza 2021.

Iako se čulo da su Amerikanci početkom svog povlačenja uklonili većinu sigurnosno osjetljive robe, ipak se od sadašnjih i bivših dužnosnika čuje o zabrinutosti da bi svo to preostalo naoružanje moglo biti borbeno korišteno, dano nekim drugim militantnim skupinama (kao što je to Islamska država, za napade na američke interese u regiji), a potencijalno čak i predano međunarodnim takmacima kao što su to Kina i Rusija. Navodno je administracija predsjednika SAD Joe Bidena toliko zabrinuta za pojedine vrste zarobljenog naoružanja da je to pitanje postalo predmetom planiranja i više mogućih opcija za rješavanje tog problema. Iako s vrhova vlasti u SAD priznaju kako nemaju točan pregled zarobljenih sredstava, kažu kako nije isključeno ni poduzimanje zračnih udara na pojedine veće primjerke takve opreme, kao što su to helikopteri. No to bi moglo dodatno narušiti odnose s talibanima baš u vrijeme dok SAD provode svoju evakuaciju – za što im zapravo treba talibanska podrška.

Aktualna obavještajna izvješća spominju vjerojatno talibansko zarobljavanje više od 2.000 oklopnih vozila, uključujući tu i vozila HMMWV. Njihov veliki broj talibanima bi omogućio i da se ozbiljna količina takvih vozila kanibalizacijom održava u operativnom stanju. Uz to, od 2003. do 2016. godine Sjedinjene Države afganistanskim snagama dostavile su oko 208 letjelica, kazuju podaci revizijskog ureda Vlade SAD (Government Accountability Office – GAO). Od svega toga, broj ovoga ljeta operativno spremnih letjelica procjenjuje se na oko 167. Dok se učestalo spominje kako je prema podacima Specijalnog revizora za obnovu Afganistana (Special Inspector General for Afghanistan Reconstruction – SIGAR) vrijednost ukupnog investiranja SAD u Afganistan iznosila oko 145 milijardi USD, od toga je na afganistanski sektor sigurnosti otpalo oko 88,6 milijardi USD. Pri tome, ulaganje u vojsku i policiju obuhvatilo je oko 83 milijardi USD tijekom proteklih desetljeća, a vrijednost investicija samo u afganistansko Ratno zrakoplovstvo procjenjivalo se na oko 9 milijardi USD.

Jedan drugi dužnosnik je objasnio da – iako tu još nema nekih konačnih brojeva – poznato je da su Afganistanu postupno bila dostavljena 4 transportna aviona C-130, 23 Embraer A-29 Super Tucano, barem 45 helikoptera UH-60 BlackHawk, oko 50 manjih helikoptera MD-530F, te preko 30 komada militariziranih aviona Cessna AC-208 i ponešto aviona Pilatus PC-12NG. Neke od tih zrakoplova preokret u Afganistanu zatekao je na servisu u Americi, pa će ondje i ostati, dok će poneke letjelice koje su bile na putu u ruke afganistanskih snaga umjesto toga Oružane snage SAD iskoristiti za pomoć pri evakuacijama iz Kabula. Izgleda da je zarobljeno bilo i do 40 raznih letjelica, uključujući UH-60 Black Hawk helikoptere, lake izvidničko-borbene helikoptere, te vojne besposadne letjelice ScanEagle. No, nije sva takva oprema afganistanskih snaga nužno pala u ruke talibana, budući se 15. kolovoza čulo da su tri afganistanska aviona te dva helikoptera, zajedno s oko 143 osobe, sletjeli u Tadžikistan. Samo dan kasnije, 16. kolovoza, čulo se i da su u Uzbekistan sletjela barem 22 afganistanska vojna aviona i još oko 24 helikoptera, koja su onamo navodno odnijela oko 585 pripadnika sigurnosnih snaga (što je nedugo nakon objave, doduše, i demantirano iz tih istih uzbečkih izvora, iako se i iz satelita moglo vidjeti mnogo takve tehnike na uzbečkom aerodromu Termez).

Borbena sredstva ili tek trofeji?

Od 2002. do 2017. godine, SAD su afganistanskoj vojsci dostavile naoružanja u ukupnoj vrijednosti od oko 28 milijardi USD, uključujući tu i ručno oružje, rakete, opremu za noćna djelovanja, te male bespilotne sustave za prikupljanje obavještajnih podatka. Tada je bilo dano i oko 80.000 vojnih vozila, a posebno su helikopteri Black Hawk bila vidljivi znak američke vojne podrške i od njih se očekivalo da predstavljaju najveću vojnu prednost afganistanskih snaga nad talibanima. Joseph Votel, umirovljeni general koji je od 2016. do 2019. godine bio na čelu američkog Središnjeg zapovjedništva, nadležnog i za Afganistan, tvrdi kako većina napredne vojne tehnike koju su zarobili talibani, uključujući tu i zrakoplove, nije bila opremljena sigurnosno osjetljivom američkom tehnologijom. „U nekim slučajevima, neki od tih sustava bit će im više kao trofeji“, kazao je Votel. Naime, uklanjanje te uništavanje problematičnih tipova američke vojne opreme započelo je još 2018. godine, kada su sange SAD prvo bile smanjene na ispod 14.000 ljudi, da bi se nastavilo i do početka 2020. kada je izvedeno daljnje smanjivanje od oko 8.500 na oko 2.500 vojnika u Afganistanu.

Od 2003. do 2017. godine SAD su afganistanskim snagama dostavile barem 600.000 komada pješačkog naoružanja, uključujući tu i karabine M4 i jurišne puške M16, 162.000 komada komunikacijske opreme, i 16.000 uređaja za noćno gledanje. Od 2017. do 2019. godina bila je zabilježena i dostava oko 4.700 komada vozila HMMWV, oko 20.000 komada raznih granata, te preko 18 milijuna komada streljiva u kalibrima 7,62 i 12,7 milimetara. A samo od travnja do srpnja ove godine SAD su u Afganistan otposlale opreme u vrijednosti od preko 212 milijuna USD – uključujući tu šest aviona A-29, 174 vozila HMMWV, oko 10.000 komada raketa kalibra 70 mm, 61.000 granata kalibra 40 mm, 900.000 komada streljiva 12,7 mm, te preko 2 milijuna komada streljiva kalibra 7,62 milimetra. Votel i ostali kažu kako bi takve velike količine zarobljene vojne opreme lako mogle dovesti talibane u prednost pred svim snagama otpora što bi se mogle okupiti u tradicionalnim anti-talibanskim uporištima, kao što su to dolina Panšir, sjeveroistočno od Kabula.

Uz to, niz stručnjaka navodi kako ih zapravo posebno i ne brinu sve te američke letjelice u rukama talibana. Naime, dobar dio tih letjelica traži učestalo održavanje, a neke su i komplicirane za letenje bez opsežne obuke. Za dio letjelica ruskog podrijetla ti bi se problemi mogli brzo riješiti, bilo vlastitim kadrovima koji imaju potrebna iskustva, ili uz pomoć iz Pakistana. Jednako se tako čuje i da bi se zarobljeni avioni A-29 relativno brzo mogli naći u službi novih vlasnika. Veću neposrednu zabrinutost tu izaziva pojedina oprema i naoružanje koja je jednostavnija za korištenje – kao što je to oprema za noćno promatranje ili zarobljene haubice D-30, za čije korištenje su svojedobno i hrvatske snage držale tečajeve u Afganistanu.

Dok američki izvori očekuju da bi većinu tog naoružanja mogle nastaviti koristiti same talibanske postrojbe, nije nezamislivo ni da oni krenu u prodaju ovako osvojene vojne opreme – u kompletu ili po komponentama, s posebnim naglaskom na potencijalno zarobljenu eletrooptičku opremu, te obavještajnu elektroniku. Pojedine stvari bi se možda mogle i podijeliti s nekim od globalnih takmaca SAD, kao što je to Kina. Andrew Small, ekspert za kinesku vanjsku politiku pri German Marshall Fondu u Sjedinjenim Američkim Državama, smatra vjerojatnim da će talibani dozvoliti službenom Pekingu pristup svom američkom naoružanju koje imaju pod svojom vlašću. No, kako se čuje iz američkih izvora, nije vjerojatno da bi Kina time mnogo dobila, budući da oni već ionako otprije imaju dostupa svom tom jednostavnijem naoružanju i opremi.

Uglavnom, čitava ta situacija – čije su se naznake već ranije viđale i u Jemenu – pokazuje da SAD stvarno treba bolji sustav nadzora nad vojnom opremom koju se ustupa ili prodaje saveznicima. Nedvojbeno se moglo napraviti mnogo više, ako ništa drugo, a ono na nadzoru predaje takvih roba američkim saveznicima iz Afganistana – gdje sada ostaje samo promatranje posljedica dugogodišnje prodajne politike i njenih neželjenih utjecaja na i dalje nemirno područje Afganistana.

Na današnjoj, 72. po redu sjednici Vlade Republike Hrvatske, čulo se ponešto i o stanju evakuacije 26 hrvatskih državljana iz kaosom zahvaćenog Afganistana. Ovaj postupak, koji je prema službenim navodima započeo u subotu 14. kolovoza, a završio u utorak 17. kolovoza, opisao je kratko ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman, preuzevši riječ od premijera Plenkovića:

„Hvala lijepa gospodine predsjedniče. Kako ste i vi sami naglasili, pad Afganistana u ruke talibana doista je događaj bez prece… presedana, i od posebnog geopolitičkog značaja, jer je povezan s nizom strateških prijetnji. Naše aktivnosti… pružanja konzularne pomoći državljanima Republike Hrvatske započeo je 14. kolovoza, a završen je 17. kolovoza, uspješnom evakuacijom… izvlačenje hrvatskih građana iz Kabula. A ovdje bi istaknuo, zapravo, kako se… to ne bi dogodilo… znači, Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, koje je to u izvornoj nadležnosti, i vrlo agilna diplomatsko-konzularna mreža, prije svega misije u Ankari, Dohi, Washingtonu, Londonu… generalnom konzulatu u Istambulu… ne bi se, zapravo dogodilo samo… da nije bilo sinergijske… sinergijske, zapravo, zajedničkog rada najvažnijih sastavnica Koordinacije domovinske sigurnosti. I, tu bih istaknuo Ministarstvo branitelja, Ministarstvo hrvatskih branitelja, Ministarstvo unutarnjih poslova, ravnatelje SOA-e i VSOA-e. Dakle, zajedničkim radom, to… što je najvažnije, smo zapravo uspjeli evakuirati 26 hrvatskih državljana, i to je, čini mi se, doista naš jedan veliki uspjeh… upravo zbog činjenice da smo bili jako dobro povezani, i da smo se podržavali. Tu, također, bih zahvalio i zemljama partnerima. Bez njih, recimo, ne bi… isto tako, bilo moguće. Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija, Njemačka i Ukrajina, koji su također, sa svojim vojskama pomogle, zapravo, da se neki naši… državljani prebace u zračnu luku. Evo, to je ukratko to. Vi ste sve, isto tako, rekli na početku. Kažem – ono najvažnije što bih istaknuo – to je zajedništvo, ovdje. Zajedništvo, i osjećaj, zapravo, da radimo najvažniju, najžurniju zadaću, a to je evakuacija hrvatskih državljana. To je taj pozitivan, dobar osjećaj i prema našim državljanima koji su u krizi. Niti jedan više… u kriznom žarištu, niti jedan više hrvatski državljanin nije u Afganistanu. Naravno da, kao što ste istaknuli, na Vijeću za vanjske poslove borimo se i brinemo, naravno, i za one djelatnike koji su nam pružali pomoć. Ali, to u… u Vijeću za vanjske poslove“.

Kako se to jasno nazire – zapravo je tu riječ o dva odvojena postupka: (1) o izvlačenju hrvatskih državljana koji su se u trenutku pada tamošnje Vlade i pobjede talibana zatekli u Afganistanu, te o (2) postupku izvlačenja nekih osoba, koje je Grlić Radman nazvao „djelatnicima“ – koje su još u Afganistanu, i o kojima se razgovara na razini tijela Europske unije. No, kako se iz svega priloženog može zaključiti, to nije tehničko osoblje ili prevoditelji koji su možda donedavno radili s hrvatskim kontingentom u Afganistanu, nego je riječ o prihvatu određenog broja ljudi koji su u Afganistanu radili za EU općenito, a Hrvatska bi ih iz kaosa Afganistana primila radi nekih svojih političkih razloga.

Evakuacija hrvatskih državljana

Dok je još 15. kolovoza MVEP broj hrvatskih državljana u Afganistanu procjenjivao na 23 osobe, tada se moglo čuti da je njih barem 5 stiglo do  međunarodnog aerodroma, dok ih je 11 privremeno čekalo prijevoz u NATO bazi, gdje su i radili. Uz to se spominjalo još dvije osobe koje su se uspjele evakuirati same – jedna u New Delhi u Indiji, gdje je onda zaglavila zbog problema s vizom, te još jedna koja je uspjela otputovati put Istanbula. Do večernjih sati idućeg dana, ponedjeljka 16. kolovoza, u javnosti je osvanulo ponešto više podataka – pa se tako spominjalo da je ukupno 22 građana evakuirano, dok ih je u Kabulu ostalo još 4 koji su bili na sigurnom i u očekivanju evakuacije. Pri tome, objasnio je Grlić Radman: „Sedmero njih (naših državljana) danas je sretno stiglo u Katar, odakle im naše veleposlanstvo u Dohi pomaže pri povratku kućama, a trenutno je još 13 osoba na letu za Dubai“ – pri tome, ovih sedam građana, inače zaposlenika jedne poznate privatne zaštitarske tvrtke iz Kanade, u Dohi je dočekao tamošnji hrvatski veleposlanik. Umirovljeni general Drago Lovrić, koji kao veleposlanik u glavnome gradu Katara služi od kraja 2017. godine, navodno im je ponudio smještaj u rezidenciji, kao i pomoć u organizaciji povratka put Hrvatske. Tome treba pribrojiti i tu već spomenutu jednu osobu koja je sama napustila Kabul komercijalnim letom (i onda zaglavila bez vize), te jednu osobu koju su evakuirali Ukrajinci – na što se zapravo odnosila Twitter-objava ukrajinskog ministra vanjskih poslova od dan ranije.

Napominjući kako se nitko nije posebno javio veleposlanstvu u Ankari (iz koje RH pokriva Afganistan), ministar Grlić Radman je tada iz Baške vode sumirao stanje: „Imamo do sada 22 evakuirana hrvatska državljanina u posljednjih 48 sati, uključujući i 13 nedavno čekiranih za let u Dubai“. Za 4 tada u Kabulu preostale osobe on je istaknuo:

„Stalno smo u kontaktu s njima radi pronalaska skorog rješenja za njih, iako o njima vode brigu njihovi poslodavci, jer oni su po različitim osnovama otišli u Afganistan i sklopili su ugovore sa zaštitarskim tvrtkama. No, mi paralelno iskazujemo interes za njih ako bi došlo do bilo kakvih neželjenih situacija da može mi koordinirati aktivnost“.

Čitav je taj postupak onda i bio uspješno dovršen u utorak 17. kolovoza.

Afganistanski kandidati za dolazak u RH

Što se tiče nekog masovnijeg primanja državljana Afganistana u Republici Hrvatskoj, o tome se danas moglo čuti od ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića. Po njemu, ministri unutarnjih poslova zemalja EU jučer su na sastanku ustanovili kako se „više ne smije ponoviti situacija koja se dogodila 2015. kada je veliki izbjeglički val došao na granice europskih zemalja, jer to jednostavno nije rješenje, niti za Europsku uniju, ali nije rješenje niti za građane tih zemalja“. Sasvim suprotno glasinama koje su već počele kružiti našim društvenim mrežama – pri tome „poanta je da oni kojima treba zaštita dođu organizirano putem programa preseljenja, a ne da idu kroz neuredan i neizvjestan način, kao što je bilo do sada – a to je da uz pomoć međunarodnih krijumčarskih mreža dolaze do Istambula, a onda se prebacuju u Europu… i u konačnici dođu tu, na granicu sa Republikom Hrvatskom“. Dapače, Europa će ostati „kroz ove institucije, prije svega, u prvom navratu, kroz UNHCR angažirana, i tamo učiniti sve da bi tim ljudima… pogotovo pripadnicima tih ranjivih skupina pomogla“, kazao je Božinović, napominjući da tu prije svega misli na žene i djevojčice. Nastavak je to i hrvatske politike koja je u prethodnoj godini zapriječila 8.500 ilegalnih ulazaka u zemlju, od čega su oko 2.700 bili Afganistanci, a među njima – bilo je „najviše muškaraca mlade dobi“.

Dok je još jučer premijer Plenković napomenuo da će Hrvatska biti otvorena za pružanje sigurnost „određenom broju ljudi koji su vjerovali u ideju i projekt izgradnje novog društva u Afganistanu“ – uskoro se to sve i donekle konkretiziralo. Naime, temeljem jučerašnjeg sastanka ministara vanjskih poslova država EU, od hrvatskog se ministra Grlić Radmana čulo da je Hrvatska ponudila Europskoj službi za vanjsko djelovanje prihvat 20 članova lokalnog osoblja Europske unije. Riječ je tu o domaćim ljudima koji su radili za EU u Afganistanu, i za koje je Europska služba za vanjsko djelovanje već apelirala da ih se ne ostavlja ondje. U hrvatskim medijima se moglo čuti i da je riječ o osobama koje su navodno bile potpora našim snagama, koje su prošle potrebne sigurnosne provjere, i koje su već „u sustavima hrvatskih institucija“ – što god to zapravo značilo. Kako izgleda, u najmanju ruku se tu radi o sadržajnom miješanju dvije odvojene kategorije lokalnih osoba iz Afganistana – (1) onih koje su radile baš za RH, i (2) onih koje su ondje radile za EU kao međunarodnu organizaciju.

A kako je to riješila Slovenija?

Slovenija je donedavno u Afganistanu imala ukupno 5 svojih državljana. Od toga je bilo evakuirano njih 4 – jedan s američkim snagam u Katar, a koji dan kasnije i preostalo troje na isti način – dok je još jedan građanin privremeno ostao u Afganistanu, na sigurnom prostoru kabulske zračne luke.

Uz to, slovenski ministar obrane Matej Tonin je svojoj javnosti još 16. kolovoza naznačio mogućnost da u državu bude primljeno i do 20 „afganistanskih suradnika Slovenske vojske“ – a onda su se do jučer ti navodi i ponešto konkretizirali. Naime, dok se o pitanju prevoditelja za hrvatske snage u Afganistanu nikad nije čulo ni riječi, ispada da je Slovenska vojska tijekom svog djelovanja u Afganistanu većinu prevoditelja i drugog lokalnog osoblja osiguravala preko Italije (države s kojom su ondje Slovenci i najviše surađivali). Svim tim ljudima su Talijani postavili rok do 31. svibnja da se izjasne o sklanjanju u Italiju i većina njih je to iskoristila. No, na kraju je ispalo da su u opasnosti ostala barem dva slovenska suradnika – i za njih se iz Ljubljane posljednjih dana krenulo organizirati spašavanje. Ministar Tonin je naznačio kako se tu zapravo radi o ukupno o 14 osoba, odnosno jednoj obitelji s ukupno šest članova, i drugoj obitelji s ukupno osam članova, kojima je Republika Slovenija pristala osigurati međunarodnu zaštitu. Tonin je o tome napomenuo:

„Radi se šesteročlanoj obitelji afganistanskog prevoditelja, koja se već probila u siguran dio kabulske zračne luke te čeka prijevoz u treću zemlju, a onda u Sloveniju, te o osmeročlanoj obitelji afganistanskog tehničara, koja živi izvan Kabula i trenutno još ima problema s izlaskom iz zemlje“.

Napomenuo je još i: „Naša poruka tim ljudima je da ih nećemo napustiti… da ćemo u Sloveniji provesti sve potrebne postupke, da ćemo stvar urediti i pravno, u vezi sa azilom i ostalim stvarima. Kada će za to biti primjerena vremenska prilika, i kada ćemo imati primjerene logističke sposobnosti – tada ćemo izvesti i premještaj prvo u jednu drugu sigurnu državu, pa tek onda i u Sloveniju“. Sve to se za jednog od tih ljudi poklopilo već do srijede 18. kolovoza – kada se on sa obitelji uspio probiti do sigurnog dijela zračne luke u Kabulu. No, druga će osoba tu imati bitno teži put, budući da s obitelji nije u Kabulu, do kojeg je teško ili nemoguće doputovati. I sve je to velika razlika prema Hrvatskoj – koja ili tijekom 18 godina nije imala prevoditelje, ili ni jednog od njih nije krenula spašavati.

Nakon jučerašnjeg bijega iz zemlje afganistanskog predsjednika Ashrafa Ghanija, a time onda i faktičnog rasapa zadnjih tragova dotadašnje Vlade u Kabulu, zajedno sa svim njenim službama, fokus događanja se premjestio na kabulsku međunarodnu zračnu luku (koja još uvijek nosi naziv po bivšem predsjedniku Hamidu Kharzaiju). S jedne strane, taj je infrastrukturni kompleks postao točkom okupljanja raznih stranaca, diplomata i civila, kojima se spremalo zračno izvlačenje iz Afganistana s vojnog dijela kompleksa. S druge strane, onamo su postupno nagrnuli i brojni afganistanski civili, vjerojatno baš oni koji su posljednjih desetljeća najuže radili i živjeli sa strancima, i koji se talibana baš najviše boje.

Dok je u nedjelju dio Afganistanaca još i uspio u američkim vojnim avionima napustiti zemlju, masovno okupljanje tisuća i tisuća očajnih domaćih ljudi iz samoga Kabula jutros je blokiralo većinu grada, da bi se onda ta masa prelila i na sam prostor zračne luke. Ondje je masa prvo blokirala funkcioniranje civilnog dijela kompleksa, pa su tu nastale nevjerojatne snimke ljudi koji se očajnički penju prema malobrojnim civilnim avionima. No, uskoro se kaos onda nekontrolirano proširio i na vojni dio kompleksa, od kuda su malo kasnije u svijet otišle i snimke mase koja se pokušava privezati i za vanjsku stranu američkih vojnih aviona (te onda pada s visine kada oni jednom uspiju poletjeti). Nakon što se prvo vojnim helikopterima u niskome letu pokušavalo raščistiti pistu od očajnih ljudi, ne bi li se napravilo mjesta za polijetanje vojnih letjelica, uskoro je svom tom mučenju došao kraj i čitav je avionski promet iz Kabula završio kompletno zaustavljen na više sati.

Oko 640 putnika na USAF C-17 oznake Reach 871 tijekom leta iz Kabula u Katar, večer 15. kolovoza 2021.

Saigon na steroidima

Evakuacija veleposlanstva SAD u Kabulu nije kao Sajgon – umjesto s krova kretalo se iz dvorišta

Ako je do danas još i bilo nekih nedoumica, slike koje su tih sati iz Kabula obišle svijet itekako su sličile na negdašnje scene pada Saigona, prijestolnice Južnog Vijetnama 1975. godine. Time su izričito pale u vode izjave predsjednika Bidena dane medijima 8. srpnja ove godine, kada je on strahove o mogućem postojanju paralela između mogućih neugodnosti u Afganistanu i poznatih slika iz Vijetnama odbio riječima:

“Baš nikakve! Nula. Ono što ste imali bile su čitave brigade koje su provalile kroz kapije našeg veleposlanstva. Njih 6, ako se ne varam. Talibani nisu vojska Sjevernog Vijetnama. Oni nisu niti izdaleka usporedivi, po pitanju sposobnosti. Neće tu biti nikakve prilike da vidite ljude koje se diže s krova veleposlanstva Sjedinjenih Američkih Država, iz Afganistana. To uopće nije usporedivo“.

Čitava ova kaotična situacija zaustavila je na više sati i dolazak dodatnih američkih vojnika na prostor zračne luke, tako da se tek postupno ondje vidjelo nešto od danima najavljivanih 3.000 pripadnika jednog MEU američkih marinaca. Nijhov je prvi posao bio da bodljikavom žicom ograde vojni dio aerodromskog kompleksa, i onda taj prostor isprazne od očajnih Afganistanaca. Nakon toga, u ranim popodnevnim satima pristiglo je i još ponešto pripadnika Kopnenih snaga SAD, koji su krenuli dodatno pojačavati sigurnosni prsten oko ove lokacije – da bi krajem dana opet krenuo promet vojnih zrakoplova i izvlačenje stranih državljana – a onda i dopremanje dodatnih vojnih snaga, budući je i danas Pentagon najavio ubacivanje još 1.000 ljudi, dodatno na dosadašnje najave o 6.000 vojnika. Pri tome, uz najmanje sedam civilnih žrtava nereda na aerodromu postupno se čulo i o barem dva oružana incidenta između nepoznatih naoružanih lokalaca i američke vojske, iako do večeri u ponedjeljak 16. kolovoza ondje nije bilo naznaka o nekom organiziranom susretu američkog aerodromskog osiguranja i pobjedničkih talibana koji su zavladali Kabulom.

Kako su amerikanci uspostavili red na pistama zračne luke u Kabulu 16. kolovoza popodne

Talibani na afganistanskoj nacionalnoj televiziji

Koristeći priliku da Amerikanci i njihovi saveznici u zračnoj luci imaju trenutak kojeg su mediji opisivali kao “Saigon na steroidima”, talibani su se koncentrirali na ovladavanje gradom Kabulom. Iako nisu ispunili jučerašnja očekivanja o nekakvom ceremonijalnom preuzimanju države, talibani su već sredinom dana krenuli raditi. Preuzeli su medije i zauzeli brojne državne i javne institucije, a onda su krenuli i u temeljite akcije po gradu. Kao prvo, pokrenuli su lov na napuštenu vojnu opremu, te kao drugo – započeli su i potragu za brojnim suradnicima odlazećih stranaca i domaćeg režima, vrata po vrata, kuću po kuću. Pri tome im se navodno sjajno pri ruci našla službena baza biometrijskih podataka svih takvih osoba, koje su se izgleda dočepali u ostacima tamošnjeg Ministarstva unutarnjih poslova. Tek navečer talibani su konačno uspostavili i čvrsti prsten oko kompleksa tamošnje međunarodne zračne luke, zaobilazeći sukobljavanje sa sve brojnijim ondje pristiglim strancima, ali navodno pucajući na sve one domaće ljude koji bi probali napustiti prostor aerodroma i možda se krenuti skrivati u gradu – u kojem su proglasili i policijski sat od 21 sat do jutra. Time ne samo da je osiguran nastavak pritiska očajne ljudske mase na stranu vojsku i međunarodna sredstva za evakuaciju, već su postavljeni i temelji za mogući humanitarni problem u tom opkoljenju – budući je prilino sigurno da ondje nema dovoljno hrane i vode za sve te mase očajnih afganistanskih civila.

Biden i njegov govor

Nakon što je više dana izbjegavao tematsko obraćanje javnosti (a Bijela kuća je za to vrijeme tek u nedjelju 15. kolovoza objavila jednu sliku predsjednika kako drži sastanak sa stručnjacima za sigurnost), u ponedjeljak 16. kolovoza oko 22 sata po hrvatskome vremenu, odnosno oko 16 sati u Washingtonu, američkoj javnosti i svijetu se konačno na temu Afganistana obratio i Joe Biden, američki predsjednik koji je radi ove krize na kraju ipak za kratko prekinuo svoj godišnji odmor. U gotovo 20 minuta Joe Biden napravio je skoro nemoguće – dok je na prvi pogled izgledao odlučno te usklađeno s pogledom na Afganistan većine američkih birača, on je ipak kompletno promašio temu. Naglašavajući problematičan karakter čitavog tog skoro 20 godina dugog sukoba, on je pokušao objasniti da su se SAD tu nužno morale povući, i to baš na način kako je to na kraju u praksi i bilo izvedeno. Uz opravdane načelne i strateške razloge za smanjivanje kontingenta i odlazak, u hodu je prešutno preuzeo odgovornost i za sva mikro-događanja koja su zadnjih dana zgražala svijet. Ujedno je objavio da SAD namjeravaju i nadalje imati uvid u terorističke prijetnje iz Afganistana, ali sada daljinski, kao što će se zadržati i fokus na tamošnje stanje ljudskih prava.

Za sav širi kaos i dugotrajni raspad situacije u Afganistanu on je optužio domaće snage, negirajući pri tome ikakvu odgovornost SAD-a. U kulminaciju tog šireg konteksta kompletno je uključio kako nedavni raspad situacije u brojnim provincijama, tako i događanja od zadnja dva dana u samome Kabulu (gdje je kaos zapravo krenuo tek jučer, nakon nestanka lokalnih vlasti). Pri tome, Biden je nastavio tvrditi kako se sve radilo sustavno i po planovima, da bi čak i izostanak mnogostruko najavljivane evakuacije desetaka tisuća američkih borbenih saveznika, brojnih domaćih prevodilaca i vojnih suradnika, na kraju objasnio njihovim odbijanjem da odu iz zemlje na vrijeme, te protivljenjem lokalnih vlasti većem američkom naporu (radi loše političke optike u široj javnosti). Sve je to rečeno u vrijeme kada se itekako javno vidjelo da su spomenute osobe, potencijalni dobivatelji Specijalnih imigrantskih viza (SIV), u bijegu bili (1) zaustavljeni birokracijom koja je i usred krize ostala kao nekad, mirnodopski sitničava i otegnuta, tako i (2) hendikepirani izostankom ikakvih oblika organiziranog okupljanja i pripreme takvih civila za evakuaciju. Upravo je zato takvih američkih saveznika s obiteljima vjerojatno bilo i među onima koji su očajnički visjeli s vanjske strane odlazećih stranih aviona  ne bi li barem tako izbjegli očekivane javne likvidacije. Dapače, iz Afganistana se čulo i o očaju domaćih ljudi koji su tijekom dana gledali kao se iz Afganistana evakuiraju strani službeni psi, dok su oni sami stajali s druge strane bodljikave žice, bez obzira na dosadašnju odanost ili konkretnu strancima pruženu pomoć u radu ili borbi.

Gledajući podrobnije stanje i događanja u Afganistanu posljednjih godina, za razumijevanje tamošnjih događanja nameće se potreba detaljnijeg sagledavanja par odvojenih ali povezanih postupaka. Kao prvo, tu su mirovni procesi u Kataru, koji su zadnjih godina priredili podlogu za povlačenje Sjedinjenih Američkih Država iz Afganistana, ali su ujedno i ohrabrili talibane stavljajući im veliku pobjedu na horizont. Kao drugo, tu je i ovogodišnja ljetna ofenziva talibana i svekolikih anti-režimskih snaga, koja se već tjednima zahuktava, ne bi li posljednjih dana svojim ritmom zapanjila većinu zapadnih promatrača, te nakon velikog niza terenskih pobjeda talibane dovela u i sam glavni grad Afganistana Kabul. Kao treće, a temeljem prve dvije razmotrene pojave – treba se osvrnuti i na stanje afganistanskih obrambenih i sigurnosnih snaga, čije mrvljenje i vojni neuspjesi su posljednjih dana dospjeli u fokus javnosti. A, nažalost, taj njihov učinak nije bio ni nepredvidiv, a još manje neočekivan.

1. SAD i pregovori s talibanima

Ni desetljeća političkih spletki Zalmaya Khalilzada nisu spasila Afganistan

Nakon niza godina neuspješnih pokušaja pregovaranja s raznom opozicijom, i 2016. zaključenog sporazuma vlade u Kabulu i Gulbuddina Hekmatyara, na scenu je i po pitanju Afganistana stupio američki predsjednik Donald J. Trump. Bez sudjelovanja lokalnih vlasti Afganistana, on je sebi svojstvenom taktikom toplo-hladno do srpnja 2018. ušao u bilateralne pregovore SAD i talibana, u katarskom gradu Dohi. Pod vodstvom nezamjenjivog Zalmaya Khalilzada, razgovori su mjesecima bili oštri, da bi se onda nakon nekoliko prekida u 2019. godini naglo sveli na niz etapnih povlačenja snaga SAD iz Afganistana, a onda i na “Sporazum o donošenju mira Afganistanu” od 29. veljače 2020. godine. Donesen bez konzultacija s domaćim vlastima u Kabulu, taj je sporazum ugovorio zatvaranje niza baza i smanjivanje američkih snaga s 13.000 na 8.600 ljudi do srpnja 2020. godine, a onda i njihov kompletni etapni odlazak iz zemlje do 1. svibnja 2021. godine (taman na početak tradicionalne borbene sezone u godini). Nakon zaključivanja ovog akta, kojim se praktično postavilo talibane u pobjedničku poziciju, uslijedili su razgovori lokalnih vlasti u Kabulu s tako ohrabrenim islamistima. Sadržajno, od Kabula se prvo tražilo oslobađanje velikog broja talibanskih zatvorenika, pa tek onda i dogovor o nekakvom smanjenju razine nasilja – do kojeg, naravno, u praksi nikad nije došlo. Dapače, nasilje u domaćem građanskom ratu je u drugoj polovici 2020. eskaliralo, praćeno pripremama za kompletan odlazak snaga SAD iz zemlje do svibnja 2021. godine. Upravo u tom kontekstu krenulo je onda i veliko paralelno smanjivanje kontingenata ondje prisutnih NATO saveznika – gdje je i Republika Hrvatska svojih 18 godina u Afganistanu šutke okončala u rujnu 2020. godine.

Američki poziv na miroljubivo rješenje, US Embassy Kabul, 7. kolovoza 2021.

Iako se još početkom ove godine pretpostavljalo kako će novi američki predsjednik Joe Biden na kraju ispuniti odredbe sporazuma Trump-talibani, i do početka svibnja povući zadnjih oko 2.500 američkih vojnika, do toga nije došlo. Naime, Biden je kao rok za odlazak 13. travnja 2021. postavio simbolički datum 11. rujna (iako se itekako nagađalo da će sam postupak zapravo biti uvelike dovršen do kraja kolovoza ove godine). Za to vrijeme, u Dohi su se nastavili sadržajno bezuspješno održavati krugovi pregovora vlasti u Kabulu s talibanima – koji su tratili vrijeme Abdullahu Abdullahu, glavnom konkurentu afganistanskog predsjednika Ghanija, a talibanima davali kakvo-takvo pokriće da ipak ispunjavaju svoje obveze čekajući da odlazak snaga SAD-a. Za to vrijeme talibani su na terenu prvo pripremali svoju ovogodišnju borbenu sezonu, a onda krenuli i u praksi uspješno provoditi planirane ofenzivne poteze, na iznenađenje bilo brojnih neupućenih ili malobrojnih dovoljno lakovjernih da povjeruju praznim PR-frazama iz raznih “visokih izvora” i bezuspješnog mirovnog procesa.

Sve to moglo je možda još neko vrijeme stvarati i privid sređenog mirovnog procesa, da se od 6. kolovoza talibansko napredovanje širom Afganistana nije krenulo spektakularno ubrzavati – čak toliko da je 12. kolovoza u Washingtonu ipak donesena odluka o interventnom povratku barem 3.000 američkih vojnika u Kabul. Ta privremena operacija bez posebnog imena javnosti je prvotno bila predstavljena tek kao pomoć djelomičnom izvlačenju viška tamošnjeg diplomatskog osoblja, da bi se u samo dva naredna dana pretvorila u zaštitnicu općeg povlačenja SAD iz Afganistana – sve to u utrci s talibanskim snagama koje su s više strana brzo nadirale prema glavnom gradu. Pri tome, uz spomen povratka jedne američke brigadne borbene skupine u Kabul, treba spomenuti još i stacioniranje oko 4.000 dodatnih američkih vojnika u Kuvajtu, pripravnih za brzi ulaz u Kabul bude li potrebno – jednako kao što se čuje i o hitnom povratku više dodatnih savezničkih kontingenata u glavni grad Afganistana (Britanci, Australci), koji bi također ondje trebali pomoći evakuacijama svojih državljana. Prema objavi iz Bijele kuće u popodnevnim satima 14. kolovoza, SAD bi ondje mogao dodati još 5.000 vojnika za dodatnu zaštitu u Kabulu, iako je ostalo nejasno radi li se tu zaista o dodatnim trupama ili tek o kreativnom brojenju već ranije spominjanih snaga. Na kraju, u samom gradu je navodno stvarno osvanulo tek ukupno oko 1.000 američkih vojnika, koncentriranih na prostor međunarodne zračne luke.

Evakuacija američkog veleposlanstva u Kabulu, jutro 15. kolovoza 2021. godine

Do jutra u nedjelju, 15. kolovoza u evakuaciju američkog osoblja iz Kabula bilo je uključeno više od 120 zrakoplova iz sastava US Air Force, US Army i US Navy, čime je to postala jedna od najvećih operacija evakuacije tisuća američkih građana ikada. Svi oni su do ranog popodneva nedjelje 15. kolovoza, uspjeli dovršiti načelnu evakuaciju kompleksa veleposlanstva SAD u Kabulu helikopterima CH-47F Kopnenih snaga SAD i CH-46F američkog State Departementa prema međunarodnoj zračnoj luci. Čini se kako je otpravnik poslova Ross Wilson zadnji napustio zgradu veleposlanstva u Kabulu, nakon čega je s nje spuštena i američka zastava. Tijekom zadnjih evakuacijskih letova – u strahu od talibanskih protuzračnih projektila – po putu dugom oko 4 kilometra ispaljivani su i toplinski mamci. Sve to baca u sjenu izjave američkog predsjednika Bidena kako za Afganistan nema vojnoga rješenja, ali da američka evakuacija neće ličiti na spektakularno neuspjelo povlačenje SAD iz Južnog Vjetnama u travnju 1975. godine. “Ovo nije Sajgon“, pokušao je danas prilično bezuspješno objašnjavati i američki ministar vanjskih poslova Blinken. U nedjelju oko 21 sat po lokalnom vremenu talibani su objavili da u potpunosti kontroliraju zgradu veleposlanstva SAD u Kabulu, kao i Predsjedničku palaču, iz koje se u večernjim satima nedjelje očekuje i talibansko proglašenje obnove Islamskog emirata Afganistana.

2. Talibanska ofenziva – val koji nadire

Do prvog svibnja ove godine, dana kada su se SAD prema Trumpovim planovima trebale povući iz Afganistana, talibani i njihovi saveznici kontrolirali su oko 73 okruga u toj državi od njih ukupno 421. Do sredine lipnja 2021. taj je broj porastao na 106, razasutih širom države, kroz 17 od ukupno 34 tamošnje pokrajine. Uvelike je tu bila riječ o prostorima koji su duže bili poprišta borbi, a smanjivanje opsega savezničkih zračnih udara kombinirano s kampanjom privlačenja lokalnih dužnosnika i uglednika na stranu talibana samo je ubrzalo promjene. Na to se nadovezalo postupno okruživanje niza pokrajinskih središta, da bi do kraja lipnja u njihovim rukama bilo 157 okruga razasutih širom države. Posebno tu treba napomenuti osvajanja na sjeveru Afganistana, gdje su borbe krenule oko Kunduza krajem lipnja, ali su talibanske snage uočene i u nizu krajeva većinski naseljenih manjinskim narodima Afganistana – kod bitnog raskršća Pol-i-Kumri, nedaleko Mazar-i-Sharifa, te kod Taloqana i Faizabada na krajnjem sjeveroistoku države. Sve češće se moglo vidjeti lokalitete koji bi mijenjali strane naglo i temeljito, bez prethodnih dužih perioda borbi, donoseći talibanima u plijen i zapadnu vojnu opremu te vozila.

Talibani u Heratu – s “izdajnicima” po kratkom postupku

Početkom srpnja bio je zabilježen napad na grad Qala-i-Naw, središte pokrajine Badghis (oko 100 km sjeveroistočno od Herata), gdje su talibani preplavili pokrajinski zatvor, oslobodili svoje ljude iz njega, te pokušali osvojiti i komplekse tamošnjih vlasti – što im nije uspjelo, iako im se tijekom napada predao velik dio tamošnje policije. Jednako je znakovit bio i početak postupnog zauzimanje niza graničnih prijelaza prema susjednim državama, gdje je krajem lipnja u ruke talibana pao prijelaz Shirkhan Bander kod Kunduza (prema Uzbekistanu), a onda 9. srpnja još i Islam Qala i Turghundi (prema Iranu) – što je bitno jer se radi o izvorima neposrednih prihoda temeljem ubiranja carina i transportnih taksi. Uz to, do sredine srpnja talibani su zaposjeli oko 221 od ukupno 421 okruga Afganistana, postupno se primičući nizu pokrajinskih sjedišta. Do kraja srpnja borbe su započele i na rubovima velikih gradova, kao što je 22. srpnja bilo zabilježeno na prilazima Kandaharu, drugom po veličini gradu u državi. Naime, zaposjedanjem ruralnih okruga oko grada, mjesto se praktično našlo pod opsadom koja se idućih tjedana samo stezala. Jednaka sudbina je do 30. srpnja zadesila i Herat na zapadu zemlje, gdje su postupno započele borbe u gradu, a bila je prekinuta i cestovna komunikacija između grada i tamošnje logistički bitne zračne luke. Pa ipak, usprkos talibanskom držanju 13 od 16 okruga u pokrajini, pristalice Vlade u Kabulu još su se uspjevale odupirati. Mediji su tu posebno zabilježili borbenu efikasnost snaga odanih Ismail Khanu, jednom od starih mudžahedinskih zapovjednika i lokalnog velmože Herata, dok se opet isticalo brzu predaju dijela postrojbi policije i vojske.

Početkom kolovoza započele su i borbe za Lashkar Gah, pokrajinsko središte Helmanda, kojem su se talibani primicali više tjedana. Oni su pokušali zauzeti zatvor i bitne objekte u gradu, dok su snage vjerne Kabulu uspjele održati kontrolu nad tamošnjom zračnom lukom, a onda i u grad ubaciti vojna pojačanja – što je zajedno s brojnim djelovanjima Afganistanskog ratnog zrakoplovstva po  gradskim ciljevim tamošnju borbenu situaciju danima držalo neodlučenom. No, stanje je bilo bitno jednostavnije u Zaranju, pokrajinskom sjedištu jugozapadne provincije Nimruz, koje je 6. kolovoza palo u ruke talibana. To im je bio prvi zauzeti pokrajinski centar, a ujedno i dobar izvor carinskih prihoda radi tamošnjeg graničnog prijelaza s Iranom – kojeg se zajedno s tamošnjim vojnim kompleksima, zračnom lukom i pokrajinskim zatvorom osvojilo bez borbi. Samo dan kasnije, u subotu 7. kolovoza, talibani su osvojili i svoje drugo pokrajinsko središte, Shibirghan u provinciji Jawzjan na sjeverozapadu Afganistana. Taj grad, inače dom tamošnjeg notornog velmože Abdula Rashida Dostuma, pao je nakon više dana okruženja, a ljudi odani vlastima iz Kabula tamo su se povukli na prostor obližnje velike zračne baze. Slična sudbina je u nedjelju 8. kolovoza zadesila i grad Kunduz, gdje su se također vladine trupe povukle na obližnji aerodrom, pod napadima talibanskih elitnih boraca iz tzv. “Crvenih postrojbi”. Kunduz je time postao treće pokrajinsko središte pod kontrolom talibana, a istoga dana su u taj krug dodani još i Sar-i-Pul te Taloqan – čime se broj provincijskih središta u njihovim rukama povećao na pet.

Odmah po osvajanju, talibani su Radio Kandahar preimenovali u “Voice of Sharia”

U ponedjeljak, 9. kolovoza, osoblje vjerno Kabulu pobjeglo je iz grada Aybaka, središta pokrajine Samangan (oko 90 km jugoistočno od Mazar-i-Sharifa), koje je postalo šesti takav grad u rukama talibana u samo četiri dana napredovanja, a do ove promjene opet je došlo bez borbi. U utorak, 10. kolovoza, tim je putem krenuo još i grad Farah (oko 220km južno od Herata), gdje je bilo ponešto otpora, a vladi u Kabulu vjerne snage su se povukle na aerodrom južno od grada, dok su talibani osvojili mjesto te tamošnji zatvor. Jednako je prošao i Pul-i-Khumri, važno raskršće na cesti od Kabula na sjever, te ujedno sjedište pokrajine Baghlan – iz kojeg su se nakon izostanka podrške iz zraka i vojnih pojačanja oni vjerni Kabulu povukli jugoistočno, u Andarab, bliže Panširu – dok se talibanima otvorila cesta prema tunelu Salang, i dalje južno. Slična je sudbina zadesila i grad Faizabad, središte pokrajine Badakhshan na krajnjem sjeveroistoku Afganistana, inače negdašnje glavno uporište anti-talibanskih snaga iz doba prije intervencije SAD na Hindukušu. Grad je bio opsjedan duže, i pao je uz otpor, navodno izložen napadima iz 6 smjerova. Još treba posebno istaknuti i činjenicu da su u večernjim satima te srijede, 11. kolovoza, talibani zauzeli i zatvor Sarpoza kod Kandahara, oslobodivši i ondje sve zatvorenike. Budući je zatvor ujedno predstavljao i bitnu točku u obrani grada, njegovo osvajanje je naznačilo i skori pad Kandahara u ruke talibana. Svime time talibani su došli na ukupno devet pokrajinskih središta pod svojom kontrolom u pet dana napredovanja, a od ukupno 35 pokrajina u njihovim se rukama našlo njih 5 u cjelini, sa svim svojim okruzima.

Ismail Khan, “Lav od Herata” predao se talibanima 12. kolovoza

U četvrtak, 12. kolovoza, talibani su konsolidirali dio osvojenih krajeva – zauzeli su komplekse 217. Pamirskog korpusa afganistanske vojske, osnovanog 2019. u Kunduzu, kao i zračne luke u Kunduzu, koja se držala preko tri dana od pada obližnjeg istoimenog grada.  Istog je dana zauzet i aerodrom kod Shibirghana u pokrajini Jawzjan. Osim što je ondje zarobljeno mnogo vojne opreme (kojom su vladine snage platile pravo povlačenja u Warsaj, na jug pokrajine Takhar, prema Paširu), time su Vladi u Kabulu uskraćene i operativne osnove za izvođenje potencijalnih protunapada u tim krajevima. Jednako tako, u popodnevnim satima tog četvrtka objavljene su i vijesti o padu u ruke talibana grada Ghaznija, središta pokrajine Ghazni – strateški važnog zbog svog položaja na glavnoj cesti između Kabula i Kandahara. Smješten oko 130 km jugozapadno od Kabula, Ghazni je prije 2001. bio afganistansko sjedište Osame bin Ladena, a sada je u ruke talibana pao bez borbe – lokalni dužnosnici su si dogovorili predaju vlasti u zamjenu za slobodni odlazak prema Kabulu. To je deseto pokrajinsko središte koje je palo u ruke talibana unutar tjedan dana. No, to je bio tek početak vijesti koje su u javnost krenule stizati tijekom tog četvrtka, 12. kolovoza. Naime, kasno popodne se čulo da su u ruke talibana pala i pokrajinska središta Herat, te Qala-i-Naw (sjedište provincije Badghis, oko 110 km sjeveroistočno od Herata), a onda i Kandahar. Herat, treći po veličini grad u Afganistanu te glavni grad istoimene provincije, postao je nakratko najveća talibanska pobjeda u aktualnoj ofenzivi, a ondje se među poraženima našao Ismail Khan, legenda novije afganistanske povijesti – koji se na kraju zajedno s većim brojem vojnih i civilnih dužnosnika ipak na kraju predao talibanima. Istog dana je navodno zauzeta bila i velika zrakoplovna baza Shindand, smještena na jugu provincije, oko 100 km južno od grada Herata. No, samo malo kasnije, navečer 12. kolovoza, stigle su vijesti o još većoj talibanskoj pobjedi, kada se čulo o njihovom osvajanju Kandahara. Naime, drugi po veličini grad Afganistana osvojen je nakon gotovo dva mjeseca opsade, što je predstavljalo posebnu pobjedu – budući je tu riječ o koljevci talibanskog pokreta iz kojeg je mula Omar vladao čitavom državom od 1996. do 2001. godine. Vladi u Kabulu odane snage navodno su se iz grada povukle prema nedalekoj zračnoj luci – koja je i sama bila pod kontinuiranim napadima još od početka kolovoza. Talibani su time dan završili s kompletno osvojenih 11 pokrajina i ukupno 13 pokrajinskih središta.

Noćni bijeg Dostuma i Noora u Uzbekistan preko legendarnog mosta za Termez kod Hayratana

Petak 13. kolovoza obilježilo je talibansko osvajanje grada Lashkar Gar, pokrajinskog središta Helmanda. Taj je grad bio pod opsadom više mjeseci, a u njemu je uz brojna pojačanja Vlada iz Kabula koncentrirala većinu lojalnih postrojbi iz čitave provincije. Uz nekoliko kriznih trenutaka u lipnju i srpnju, zračni udari SAD te domaćeg zrakoplovstva po dijelovima grada pod vlašću talibana zadržali su taj grad u rukama snaga iz Kabula – da bi 11. kolovoza masivni bombaški napad na policijski kompleks otvorio put osvajačima. Dan kasnije su borbe navodno dovršile talibanskim osvajanjem tamošnjeg grada i zračne luke, a nije jasna sudbina velikog broja pripadnika afganistanskih specijalnih postrojbi koji su činili osnovu obrane ukupno 14. pokrajinskog središta zauzetog od talibana u osam dana napredovanja. No, do kraja dana tog petka, 13. kolovoza, stigle su vijesti i o talibanskom zauzimanju još četiri pokrajinska središta – gradova Qalat (pokrajina Zabul), Tarin Kot (pokrajina Uruzgan), Pul-i-Alam (pokrajina Logar), te Fayroz Koh (pokrajina Ghor). Pri tome, Qalat je pao bez borbe, budući je većina vladinih snaga iz toga kraja završila povučena u obranu oko 130 km jugozapadno smještenog Kandahara, a lokalnim dužnosnicima talibani su dopustili mirni odlazak. Slično je završila priča u Tarin Kotu, gdje je nakon pada Kandahara sam grad talibanima predan mirno – baš kao i Fayroz Koh. Za razliku od toga, vladine snage vojske i policije u gradu Pul-i-Alam – smještenom na pola puta od Kabula na jug prema gradu Ghazni – probale su se othrvati napadima i bile su na kraju silom prevladane. Time su se talibani našli na oko 60 kilometara južno od Kabula, a u svojoj su kompletnoj vlasti imali 16 od 34 afganistanskih pokrajina, te ukupno 18 pokrajinskih središta.

Talibani preuzimaju Mazar u subotu, 14. kolovoza

Do subote, 14. kolovoza 2021. godine, u vlasti Vlade iz Kabula ostala su samo tri bitna afganistanska grada – prijestolnica Kabul, te Jalalabad i Mazar-i-Sharif, ukupno četvrti po veličini grad u zemlji, kao i još niz manjih pokrajinskih centara. Tijekom dana nastavile su pristizati vijesti o munjevitom napredovanju talibana – koji su izgleda u brzom ritmu i praktično bez borbe osvojili grad Maimana, centar pokrajine Faryab na sjeverozapadu, i Asadabad u provinciji Kunar na sjeveroistoku države. Onda su na red došli i pokrajinska središta Mihtarlam (provincija Laghman), Sharan (provincija Paktika) i Gardez (provincija Paktia) na istoku te jugoistoku države – kao i Maidan Shahr, središte pokrajine Wardak, udaljeno tek oko 35 km jugozapadno od Kabula. No, završni dio drame na sjeveru Afganistana odvijao se do subotnje večeri, 14. kolovoza, u Mazar-i-Sharifu, glavnom centru sjevernog Afganistana. U tom gradu, središtu pokrajine Balkh, kojeg je afganistanski predsjednik Ashraf Ghani posjetio u srijedu 11. kolovoza – navodno dogovarajući jačanje obrane grada s lokalnim suprotstavljenim velmožama Abdulom Rashidom Dostumom i Atta Mohammad Noorom – borbe su navodno u subotu trajale tek koji sat. Nakon što su prvo isparile postrojbe vojske, a onda i policije, i sami velmože Dostum i Noor su s pristalicama te ostacima državnih dužnosnika u konvoju krenuli bježati na sjever. U večernjim satima oni su po mraku dospjeli do mosta preko rijeke Amu Darya kod Hairatana, te su prešli u Uzbekistan, dok je talibanima ostao grad i vojna tehnika tamošnjeg korpusa Kopnene vojske.

Zadnji dan – Kabul

Posljednji Salehov tweet prije bijega u Tadžikistan

Iako se iz američkih službenih izvora još nedavno čulo da bi Kabul mogao izdržati i do 90 dana opsade, tijekom jutra u nedjelju, 15. kolovoza 2021. godine, talibani su nakon osvajanja obližnjih sela krenuli ulaziti u sam Kabul, navodno iz dva smjera, a lokalne vlasti počele su se rasplinjavati. Glavne aktivnosti obuhvaćale su masovnu evakuaciju stranih diplomatskih predstavništava, dok su na tlu svjedoci opisivali izostanak ikakvih vidljivih priprema za obranu grada, osim opće navale stanovništva na banke i dućane. U tom svjetlu ne čudi ni da su još uvijek – izbjegavajući opću navalu na grad – talibani u rano popodne poslali i delegaciju predvođenu talibanskim vođom, mulom Abdulom Ghanijem Baradarom, na susret s ostacima Vlade. Cilj im je bio ugovorili nekakav prijenos vlasti. Tijekom pregovora, afganistanski predsjednik Ashraf Ghani podnio je ostavku, da bi potom zajedno sa svojim zamjenikom Amrullahom Salehom pobjegao u Tadžikistan. Kasno poslijepodne, mala putnička Cessna prevezla je u Tadžikistan još barem 5 grupa viđenih Afganistanaca, pretpostavlja se vodećih vojnih i policijskih dužnosnika, koji će ondje navodno zatražiti politički azil. Delegacija u kojoj su bili predsjednik parlamenta, kao i bivši zamjenik predsjednika Afganistana Younis Qanuni i Ahmad Wali Massoud, brat Ahmada Shaha Massouda, otputovala je u Pakistan, formalno na razgovore, a vjerojatno u izbjeglištvo. Talibanski osvajači su navodno proglasili i opću amnestiju za sve afganistanske vojnike, te pozivaju stanovništvo da ostane u kućama budući žele mirno preuzimanje grada. Tijekom samo jednog dana nestale su sve ideje o obrani Kabula, a onda i naznake neke velike bitke za grad, dok je počelo tek masovno presvlačenje kabulske policije u civilnu odjeću, ali i pojava skupina talibana na ulicama grada u kaosu. Nakon jučerašnjeg bijega u Uzbekistan, putem Twittera odlasio se Ata Mohammad Noor, tvrdeći da su on i Dostum, kao i branitelji Mazar-e-Sharifa, izdani zbog dobro organizirane i kukavičke zavjere. Danas, nakon Ghanijevog bijega, na službenom Twitteru oglasio se i sada već bivši ministar obrane Afganistana, general Bismillah Mohammadi, koji je – obraćajući se pobjegulji Ghaniju – napisao: “Svezali su nam ruke iza leđa i prodali domovinu. Neka je proklet taj bogati čovjek i njegova banda!”

Prvi talibanski potezi – oslobađanje zatvora i puštanje zatvorenika

Dok je navodno u subotu bila suzbijena pobuna zatvorenika u najvećem afganistanskom zatvoru Pul-e-Charkhi (smještenom oko 17 kilometara istočno od grada), taj je kompleks konačno osvojen tijekom nedjeljnog jutra i mase bivših zatvorenika su puštene na slobodu. Jednako tako su u nedjelju, 15. kolovoza, talibani osvojili i prostor zrakoplovne baze Bagram (iz koje su se Amerikanci potajice povukli u rano jutro 6. srpnja), gdje je navodno također oslobođen velik broj zatvorenika iz zatvora Parwan – među oko 5.000 ondje držanih zarobljenika bio je navodno i dio viših talibanskih dužnosnika. Svi ti ljudi, kao i zatvorenici iz brojnih pokrajinskih zatvora, vjerojatno su momentalno dopunili talibansko ljudstvo u navali. U nedjelju ujutro se čulo da talibani nadziru i sve granične prijelaze Afganistana, a bez borbe pao je i Jalalabad – zadnji veliki grad u rukama Vlade i središte istočne pokrajine Nangarhar – da bi iza podneva stigle vijesti i o padu provincije Bamijan u ruke talibana. U samom Kabulu, iz kojeg se tijekom noći aktivno evakuiralo strance prema kompleksu međunarodnog aerodroma, koncentrirale su se brojne izbjeglice iz raznih krajeva talibanskim napredovanjem šokirane države. Ujedno, ondje ujedno pristiže i nejasan broj stranih vojnika ne bi li pomogli zračnu evakuaciju velikog broja stranaca, prvenstveno diplomata, ali i civila – što je dodalo razinu kaosa u gradu te zakompliciralo tamošnje ionako nejasne prilike. Američke snage evakuirale su i francuskog veleposlanika u Kabulu, Davida Martinona s obitelji, te svo osoblje francuskog veleposlanstva. Cijelo poslijepodne i navečer avionima se evakuiraju američki građana iz Kabula prema Al Dhafri u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, što je povremeno bilo zaustavljeno talibanskim minobacačkim napadima na kabulsku zračnu luku. Zahvaljujući talijanskom Ratnom zrakoplovstvu, Kabul su do kasno poslijepodne napustili i posljednji talijanski građani, uključujući i osoblje veleposlanstva Talijanske Republike, dok je evakuacija hrvatskih građana bila tradicionalno kaotična i oslonjena ne na hrvatsku državu, nego prvenstveno na poslodavce za koje su dotični Hrvati radili u Afganistanu.

3. A vojska i policija?

Donedavno je pogled na Afganistanske nacionalne obrambene i sigurnosne snage (Afghan National Defence and Security Forces – ANDSF) izgledao prilično ružičasto. Sve te snage su 2003. ukupno brojile oko 6.000 ljudi, da bi se prema javnim izvorima iz 2019. godine pretvorile u policiju od oko 91.600 ljudi, i još Kopnenu vojsku od oko 173 tisuće ljudi, te Ratno zrakoplovstvo od oko 7.300 ljudi (financirani godišnjim obrambenim proračunom od oko 2 milijarde USD). Prema američkim podacima iz travnja ove godine konačno je na papiru bilo dostignuto ukupno brojno stanje od 182.071 vojnika i još 118.628 policajaca, a svi oni su navodno bili optimizirani za protupobunjenička i protuteroristička djelovanja. U svemu tome im je probleme radio konstantni defenzivni postav te rasipanje snaga širom države – na niz naselja, infrastrukturnih objekata, prometnica te odvojenih uporišta (koja je bilo teško braniti, a još teže opskrbljivati tijekom učestalih talibanskih opkoljenja). Uz opće logističke probleme, čak i u dobra vremena tu se spominjalo probleme s održavanjem brojnoga stanja svih tih organizacija, posebno među specijalistima.

Oprema 209. korpusa koju Uzbekistan nije propustio mostom u Termez, 15. kolovoza 2021.

Vojska je u Afganistanu bila organizirana u Kopnenu vojsku (Afghan National Army – ANA) i Zrakoplovstvo (Afghan Air Force – AAF). Kopnena vojska sastojala se od Zapovjedništva specijalnih snaga koje je tijekom zadnjeg desetljeća postupno dostiglo veličinu od oko 20.000 ljudi (pet brigada objedinjenih u Korpus za specijalne operacije krajem kolovoza 2017. godine), i koje je predstavljalo glavnu borbenu snagu Vlade u Kabulu. Glavnina ostatka Kopnenih snaga bila je koncentrirana u lake, teorijski manevarske snage – jednu mehaniziranu brigadu, sedam korpusa raspoređenih širom države i još jednu diviziju u glavnome gradu. Od svega toga su do večernjih sati u subotu, 14. kolovoza, u rukama Vlade iz Kabula ostali samo 201. korpus stacioniran oko Kabula i 111. divizija kopnenih snaga u Kabulu, te Korpus specijalnih snaga baziran u obližnjim krajevima provincije Wardak. Time se procjenjuje da su talibani zadnjih tjedana  od ukupno sedam korpusa Afganistanske narodne vojske zarobili ili uništili njih ukupno pet – 203. korpus u Gardezu, 205. u Heratu, 207. u Kandaharu, 209. u Mazar-i-Sharifu, 215. u Helmandu, te 217. u Kunduzu. Pri tome su oni vjerojatno zarobili i oko 70 posto ukupne vojne opreme koju su zapadne države posljednjih desetljeća donirale Afganistanu, što je samo dan kasnije bilo dopunjeno i postupnim zarobljavanjem čitavog ostatka.

Posebna je priča vezana uz tamošnje Ratno zrakoplovstvo. Naime, već je duže bilo jasno kako oko 80 do 90 posto zračnih udara po talibanima zapravo izvode SAD i njihovi saveznici, a postupni prestanak takvih aktivnosti jako se osjetio na terenu. Posebno se tu osjetilo i nedavno povlačenje oko 40 američkih bespilotnih letjelica iz sve šireg područja lokalnih borbenih operacija. Na to su se onda nadovezali i dodatni problemi za domaće zrakoplovne snage, koji su samo otežali borbeno stanje na tlu. Naime, krajem srpnja čulo se da je od oko 160 letjelica Afganistanskog ratnog zrakoplovstva, njih barem trećina neoperativna, bilo zbog nedostatka rezervnih dijelova, bilo zbog odlaska američkog ugovornog osoblja koje ih je pomagalo održavati u službi. Kad se tome doda još i učinak niza talibanskih likvidacija Vladi u Kabulu vjernih pilota, te manjak preciznog zrakoplovnog streljiva koji se pojavio ubrzavanjem ritma borbenih djelovanja, nije čudno da su se ti problemi počeli osjećati i širom države, na frontama oko niza opkoljenih i ugroženih provincijskih središta.

Iz Sjedinjenih Američkih Država učestalo se spominjalo kako je opremanje i uvježbavanje afganistanske policije i vojske ukupno koštalo oko 88 milijardi USD, što je sačinjavalo oko dvije trećine njihovih ukupnih donacija u tu zemlju od 2002. godine do danas. No, sada je sasvim jasno da su javna izvješća o uspješnosti tih investicija bila uvelike propagandna, te da se sustavno prešućivalo raširenu korupciju te praksu održavanja na popisima „vojnika-duhova“ i „policajaca-duhova“ – osoba koje nisu postojale u praksi, ali su na popisima omogućavale nadređenima da si spremaju njihove redovite prihode kao dodatak vlastitim primanjima. U isto vrijeme, uporno se čulo kako običnoj vojsci znaju kasniti plaće, dok se na terenu uporno čulo i o nedostacima u dostavi hrane te streljiva čak i u borbenim situacijama koje nisu obuhvaćale talibanska okruženja Vladinih snaga te potrebu dostave logistićke podrške zrakom.

Afganistanske snage ostavile su gomile oružja

Uz to, učestalo se čulo i o problemu tehnološke razlike između stranih financijera i instruktora te lokalnih snaga. Osim problema s redovitim održavanjem donirane opreme, za što se redovito koristilo strane plaćenike (koji su krenuli odlaziti čim se stanje stvarno pogoršalo), navodno je suštinski problem predstavljalo ustrojavanje afganistanskih postrojbi na način da za efikasna djelovanja ozbiljno ovise o intenzivnoj logistici te podršci iz zraka koju su uvelike pružali strani saveznici – budući da ta područja djelatnosti zapravo nisu bila u fokusu stranih mentora i donatora za pravu domaću izgradnju. Zato nije ni čudilo da sve od 2015. godine u javnoj sferi više nije bilo niza ključnih podataka kako o stanju i ustroju sigurnosnih snaga Afganistana, tako i o gubicima koje su te organizacije i njihove postrojbe redovite trpjele širom države – kako u pribavljanju ljudi, borbenim djelovanjima, ali i u epidemiji bolesti Covid-19 tijekom zadnjih godina. O svemu tome su jasno izvještavali i američki kontrolni mehanizmi, kojima je takvo skrivanje podataka onemogućavalo kontrolu efikasnog korištenja znatnih financijskih sredstava odvojenih za troškove Afganistana i tamošnjih američkih vojnih djelovanja. Sve ono što je time američki Pentagon štitio kao tajne podatke, dajući u javnost tek ružičaste propagandne detalje – ovih je dana eksplodiralo u lice kako američkih političara, tako i vojnih struktura koje se očigledno nisu pripremile za brzo urušavanje kompletne vojno-sigurnosne arhitekture Afganistana.

Smjena na čelu afganistanske vojske 11. kolovoza 2021. godine

Uz to, novačenje ljudstva u Afganistanu konstantno je bilo problematično, uz ozbiljne borbene gubitke podložno i sezonskim gubicima. čak do 30 posto kadrova, bilo zbog odlaska ljudi na sjetve ili žetve, ili borbenog dezertiranja – što je sve itekako utjecalo na koheziju preostalih postrojbi. A takve postrojbe se onda često slalo daleko od domaćih krajeva, u strani etnički prostor, gdje su oni bili posebno izloženi talibanskoj propagandi te pokušajima kupovine pred ikakve ozbiljnije operacije. Stanje su tu dobro ilustrirale i promjene na čelu Afganistanske narodne armije, gdje se od 2003. do 2021. godine ukupno izmijenilo 8 generala. No, dok je prvome od njih mandat trajao gotovo 7 godina (Bismillah Khan Mohammadi), a drugome gotovo pet godina (Sher Mohammad Karimi) – treći (Qadam Shah Shahim), četvrti (Mohammad Sharif Yaftali) i peti (Bismillah Waziri) su na tom mjestu između 2017. i 2020. izdržali po manje od 2 godine, da bi onda “rok trajanja” prvo pao na 347 dana za šestog (Mohammad Yasin Zia), pa 53 dana za sedmog (Wali Mohammad Ahmadzai) i konačno samo na 4 dana za osmog (Hebatullah Alizai). Naravno, takvom nestabilnom stanju nipošto nisu pomogle ni činjenice da su se ključni saveznici, Sjedinjene Američke Države, najednom prvo krenule potpuno samostalno (bez puno dogovora čak i s NATO saveznicima) sporazumijevati s neprijateljem u odvojenom mirovnom postupku negdje daleko od Afganistana, da bi onda krenuli i odlaziti – ponekad i bez osnovnog obavještavanja lokalnih snaga (kao u Bagramu 6. srpnja ove godine). Takav užurbani odlazak, umjesto postupnog javnog i jasno pripremljenog izvlačenja, u pravilu je za sobom povlačio i užurbano povlačenje ključnih civilnih kadrova te raznih profila zaposlenika brojnih privatnih vojnih kompanija o kojima su također ponekad ovisile i realne sposobnosti domaćih snaga – kojima su nasuprot stajali sve brojniji te dobro motivirani talibani, dodatno opremljeni zarobljenim oružjem, te ojačani i dodatnim iskusnim borcima oslobođenima iz raznih državnih zatvora širom Afganistana.

Oko 300.000 Afganistanaca koji su od 2001. do 2021. surađivali sa snagama Sjedinjenih Američkih Država suštinski su podobni za dobivanje tzv. Afganistanske specijalne imigrantske vize (Afghan Special Immigrant Visa – SIV). Riječ je viznom programu uspostavljenom 2009. godine, kojim su se prvenstveno mogli služiti razni prevoditelji, koji su u teoriji put SAD-a mogli povesti i bračne drugove te djecu mlađu od 21 godine. No, od 2014. do nedavno je takvih viza bilo izdano tek oko 16.000, dok se njih još oko 18.000 ovih dana nalazilo u birokratskom postupku. Nažalost, još uvijek je velik broj takvih ljudi koji su ostali zaglavljeni u kaosu što posljednjih dana prati pad dosadašnje vlasti u Afganistanu.

Iako se ukupan broj za SIV podobnih osoba u Afganistanu još prije nekoliko dana procjenjivalo na oko 45.000, a njihovo je zbrinjavanje formalno bilo jedan od naglasaka tamošnjeg američkog djelovanja posljednjih tjedana – minimalno je tih ljudi i zaista do sada završilo evakuirano na sigurno. Još u jutarnjim satima danas, u nedjelju 15. kolovoza, među ostacima Veleposlanstva SAD u Kabulu radio je jedan jedini vizni šalter za zaprimanje materijala za takve SIV vize, oko kojeg je satima trajala masovna ljudska drama prije nego li je i on bio zatvoren u okviru kompletnog zatvaranja i evakuacije veleposlanstva.

No, da ne bi bilo zabune, nije tu velika razlika između velesile SAD i male Hrvatske po pitanju efikasnog organiziranja spasa za vlastite građane te osobe od interesa. Iako je glavnina pripadnika Oružanih snaga RH iz Afganistana bila izvučena u rujnu prošle godine, kada je službeno završilo i hrvatsko sudjelovanje u tamošnjoj misiji Resolute Support, to ipak ne znači da hrvatskih građana više nema pod Hindukušom. Naime, domaći mediji – prvenstveno Nova TV – uspjeli su u nedjelju, 15. kolovoza, stupiti u kontakt s nekima od njih te čuti da je do  međunarodnog aerodroma u Kabulu dospjelo barem 5 hrvatskih građana koji su ondje čekali evakuaciju, dok je još njih 11 bilo u NATO bazi, budući su ondje i radili. Jedna je osoba jutros uspjela otputovati za New Delhi u Indiji, gdje navodno nije dobio tranzitnu vizu te je završio u zatvoru – komentirajući kako je bolje tako završiti u Indiji nego među pobjedonosnim talibanima. Još je jedna osoba navodno uspjela otputovati put Istambula. O svemu tome se još jučer, u subotu 14. kolovoza, moglo službeno čuti i od Ministarstva vanjskih i europskih poslova – koje je potvrdilo da su u Afganistanu ostala barem 23 hrvatska državljana koji traže izlaz iz te zemlje.

 „Navedene osobe, kao i članovi njihovih obitelji, nisu zatražile konzularnu pomoć hrvatske službe vanjskih poslova. Tvrtke koje su angažirale hrvatske državljane organiziraju repatrijaciju svojih zaposlenika. Ministarstvo vanjskih i europskih poslova nastavlja pratiti razvoj situacije u Afganistanu te stoji na raspolaganju hrvatskim državljanima za svu potrebnu pomoć“,

kazalo se iz MVEP-a. O tome se u nedjelju 15. kolovoza za Nova TV onda oglasio i premijer Andrej Plenković napominjući:

„Sve službe su uključene. Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, ministar Grlić je u dnevnom kontaktu. Uglavnom je riječ o ljudima koji rade u različitim međunarodnim aranžmanima ili angažmanima. Ima ih, negdje, između dvadesetak i 30 maksimalno, prema onome što mi znamo. Svi su oni u proceduri organiziranog povratka od strane njihovih poslodavaca“.

Naravno, dok sam spomen „dnevnog službenog kontakta“ u situaciji koja se posljednjih dana doslovno mijenja iz sata, pa čak i minuta, baš i ne ulijeva veliko povjerenje, o točnosti ovih hrvatskih izjava čuti će se uskoro, baš kao što se skoro u stvarnome vremenu gleda i koprcanje Sjedinjenih Američkih Država na poslu evakuacije kadrova s kaotičnog terena u Afganistanu.

P.S. Po pitanju spašavanja preostalih hrvatskih državljana iz kaosa Afganistana zanimljivom se pokazala i objava Dmitra Kulebe, ukrajinskog ministra vanjskih poslova, iz ranih jutarnjih sati ponedjeljka, 16. kolovoza. Naime, on je na društvenoj mreži Twitter tada kazao:

„Ukrajinski zrakoplov stacioniran u fganistanu prevezao je državljane Ukrajine, Nizozemske, Hrvatske, Bjelorusije i Afganistana iz Kabula. Oni su sada sigurni. Mi ne napuštamo naše ljude & pomažemo drugima. U slučaju daljnjih zahtjeva, učinit ćemo sve što je moguće da pomognemo Ukrajincima & strancima“.

Dakle, kao i u nizu drugih međunarodnih kriza, dok Republika Hrvatska promatra stanje i kontaktira, netko drugi zapravo spašava hrvatske državljane nasukane u kriznim žarištima. Nažalost, pri tome nije jasno o kojem se broju spašenih tu zapravo radi.