Veleposlanik Kevin Hamilton, zamjenik pomoćnika glavnog tajnika za partnerstva, obavio je od 14. do 22. svibnja, svoj prvi službeni posjet Zapadnom Balkanu, s razgovorima u Sarajevu, Prištini i Beogradu. Također je prisustvovao prvoj združenoj vojnoj vježbi NATO-a i Srbije u organizaciji Zapovjedništva Kopnene vojske VS i Zapovjedništva združenih snaga iz Napulja, objavio je NATO 27. svibnja 2026. na svojim službenim internetskim stranicama.

Regionalna sijela

On se u Sarajevu se sastao s članom Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željkom Komšićem, zajedno s predstavnicima predsjedavajućeg Denisa Bećirovića i članice Željke Cvijanović, te drugim visokim dužnosnicima. Veleposlanik Hamilton naglasio je važnost dugogodišnjeg partnerstva NATO-a s Bosnom i Hercegovinom koje se temelji na političkom dijalogu i praktičnoj suradnji. Istaknuo je snažnu suradnju između NATO-a i Europske unije, u partnerstvu s institucijama BiH i lokalnim zajednicama, te rekao da su ta partnerstva i dalje ključna za očuvanje mira, stabilnosti i sigurnosti. Potaknuo je nacionalne vlasti da u potpunosti iskoriste postojeće alate partnerstva i daju prioritet svojim naporima za izgradnju institucionalne otpornosti i povećanje obrambene potrošnje, uz očekivanje da će Bosna i Hercegovina nastaviti provedbu reformske agende te doprinijeti ukupnom razvitku partnerskog odnosa države sa NATO savezom.

Tijekom svog posjeta, Prištini  veleposlanik Hamilton se sastao s predstavnicima institucija na Kosovu, uključujući Albina Kurtija, Glauka Konjufcu i Ejupa Maqedoncija. Također je razgovarao s dužnosnicima EU i drugim članovima međunarodne zajednice. Naglasio je da dugogodišnji angažman NATO-a na Kosovu putem KFOR-a ostaje ključan za regionalnu stabilnost, dijalog i međusobno razumijevanje.

U Beogradu se zamjenik pomoćnika glavnog tajnika među ostalima sastao s Nevenom Jovanović, državnom tajnicom u Ministarstvu vanjskih poslova Srbije, te pukovnikom Zlatkom Bogosavljevićem, voditeljem Odjela za međunarodnu vojnu suradnju u Ministarstvu obrane Srbije. Razgovarali su o suradnji NATO-a i Srbije, regionalnoj stabilnosti i zajedničkim inicijativama za obuku. Na kraju tog, tipično diplomatski izbalansiranog priopćenja, navodi se kako je veleposlanik Hamilton prisustvovao je združenoj vojnoj vježbi NATO-a i Srbije, na poligonu Borovac u Srbiji, a sastao se s Bratislavom Gašićem, ministrom obrane, uz druge visoke vojne čelnike i dužnosnike. Kako NATO citira svog zamjenika pomoćnika glavnog tajnika „vježba je bila prava demonstracija koristi koje može donijeti partnerstvo NATO-a i Srbije“.

Aktivnosti u Srbiji

O posjeti ovog dužnosnika Sjevernoatlantskog saveza oglasilo se i Ministarstvo obrane Republike Srbije. Tako se na njihovom stranicama navodi kako se ministar Bratislav Gašić u petak 22. svibnja sastao sa zamjenikom pomoćnika glavnog tajnika NATO-a Kevinom Hamiltonom na marginama multinacionalne taktičke vježbe „NATO-Srbija“, u bazi „Jug“ kod Bujanovca. Tom prilikom je Gašić podcrtao važnost kontinuiranog dijaloga Republike Srbije i NATO-a na svim razinama o pitanjima od zajedničkog interesa, naglasivši da je Srbija posvećena vojnoj neutralnosti i stvaranju dobrih odnosa sa svim relevantnim međunarodnim sigurnosnim subjektima. Rekao je da Srbija ostaje predan i vjerodostojan partner, jamac i generator regionalne sigurnosti, odlučna u održavanju optimalne razine suradnje s NATO-om pod okriljem programa „Partnerstvo za mir“, te dodao da je prioritet Srbije očuvanje regionalne stabilnosti, nastavak gospodarskog razvoja i rasta te promicanje dijaloga kao glavnog mehanizma za prevladavanje otvorenih pitanja. Ministar Gašić tu naglašava i da je (1) angažman u međunarodnim mirovnim misijama pod okriljem UN-a i EU, kao i (2) sudjelovanje u vježbama usmjerenim na poboljšanje operativnih i funkcionalnih sposobnosti, te (3) postizanje standarda potrebnih za angažman u multinacionalnim operacijama, od posebne važnosti za pripadnike Vojske Srbije. Gašić kaže i da je današnja vježba rezultat zajedničkog rada, profesionalnosti i obučenosti postrojbi Vojske Srbije i angažiranih snaga niza zemalja NATO-a te ocijenio da je zajednički rad na organizaciji i pripremi ove vježbe proveden vrlo dobro. Osvrćući se na aktualnu političko-sigurnosnu situaciju u regiji, ministar Gašić je naglasio da Vojska Srbije ostaje predana suradnji s KFOR-om, koji predstavlja jedinu legitimnu oružanu formaciju u „južnoj pokrajini Srbije“, te izrazio uvjerenje da će KFOR nastaviti pružati sigurno okruženje za Srbe na Kosovu i Metohiji.

Na stranicama Vojske Srbije objavljeno je kako se prva združena vojna vježba Republike Srbije i NATO-a, koju su organizirali Zapovjedništvo kopnene vojske i Zapovjedništvo združenih snaga iz Napulja, odvijala u bazi „Jug“ i na poligonu „Borovac“ kod Bujanovca od 13. do 23. svibnja. U toj taktičkoj vježbi sudjelovalo je oko 600 pripadnika Oružanih snaga Srbije te oružanih snaga Italije, Rumunjske i Turske, uz prisutnost vojnih planera i promatrača iz Velike Britanije, Italije, Njemačke, Rumunjske, Sjedinjenih Američkih Država, Srbije, Turske, Francuske i Crne Gore. Kako je naglašavala Vojska Srbije, čitava je aktivnost provedena na temelju zaključka Vlade Republike Srbije i predstavlja nastavak suradnje Srbije i NATO-a u okviru programa Partnerstvo za mir na ravnopravnim osnovama i uz poštivanje vojne neutralnosti RS, radi očuvanja mira i stabilnosti u regiji, poboljšanja operativnih sposobnosti oružanih snaga te jačanja povjerenja i međusobnog razumijevanja.

Njenim završnim aktivnostima u petak 22. svibnja prisustvovali su veleposlanik Kevin Hamilton kao zamjenik pomoćnika glavnog tajnika NATO-a, ministar obrane Srbije Bratislav Gašić i načelnik Glavnog stožera Vojske Srbije, general Milan Mojsilović, a uz druge goste i zapovjednik Zapovjedništva združenih snaga NATO-a iz Napulja, admiral George Wykoff. Svima njima su sudionici vježbe pokazali visoku razinu sposobnosti u skladu s deklariranim sposobnostima, a posebno obučenost i kompetentnost u primjeni taktika, tehnika i postupaka u slučaju napada na kontrolnu točku, tijekom medicinske evakuacije iz zraka, slijetanja helikoptera, blokiranja i pretraživanja terena, te borbe u naseljenom području

Zamjenik pomoćnika glavnog tajnika NATO-a Kevin Hamilton rekao je da je vježba bila impresivan prikaz zajedničkog rada Vojske Srbije i njihovih partnera. „Želim pohvaliti sve sudionike za njihov naporan rad, profesionalnost i predanost izvrsnim rezultatima. Takve zajedničke vježbe pomažu u izgradnji sposobnosti između Srbije i NATO-a jer doprinose konsolidaciji u regiji. NATO i dalje namjerava poboljšati suradnju sa Srbijom uz potpuno poštivanje njezine vojne neutralnosti. Uvjeren sam da daljnja suradnja treba biti dvosmjerna ulica. Bit će to partnerstvo temeljeno na povjerenju, poštovanju i predanosti regionalnoj sigurnosti“, rekao je Hamilton.

U utorak, 29. listopada, Lisa Sawyer, zamjenica savjetnika ministra obrane SAD za europsku i NATO politiku, supredsjedala je američko-hrvatskim bilateralnim  obrambenim konzultacijama (Bilateral Defense Consultations-BDC). Na čelu hrvatske delegacije bila je Nikolina Volf, načelnica Sektora za obrambenu politiku i planiranje Ministarstva obrane RH. Sastanak je održan u kompleksu Pentagona u Washingtonu, uz sudjelovanje predstavnika MORH-a i Glavnog stožera OS RH s hrvatske strane, te Združenog stožera OS SAD, Zapovjedništva za Europu, Nacionalne garde Minnesote, Agencije za obrambeno-sigurnosnu suradnju (DSCA) i Ministarstva vanjskih poslova SAD s američke strane.

Sudionici sastanka raspravljali su o globalnoj sigurnosti, podršci Ukrajini, te prioritetima bilateralne sigurnosne suradnje – uključujući: vježbe, obuku, aktivnosti u formatu vojska-s-vojskom, inicijative za obrambenu modernizaciju, te dugogodišnje hrvatsko partnerstvo s Nacionalnom gardom Minnesote (State Partnership Program). Dužnosnici hrvatskog obrambenog sustava iznijeli su svoje poglede na sigurnosnu situaciju na  Zapadnom Balkanu, svoju ulogu unutar NATO saveza (uključujući uspostavu teške brigade u sklopu deklariranih NATO sposobnosti), razvoj infrastrukture na hrvatskim poligonima i u lukama, logističku suradnju, te suprotstavljanje zloćudnim utjecajima na Zapadnom Balkanu. SAD su ujedno zahvalile Hrvatskoj za produktivno održavanje konzultacija, te još jednom istaknule važnost dijaloga pod EU-pokroviteljstvom kao najboljeg puta za ostvarenje stabilnog i sigurnog Zapadnog Balkana.

Lisa Sawyer i Nikolina Volf

*Izvor i photo: Ministarstvo obrane SAD

NATO savez ove godine obilježava 75 godina postojanja. Tim su se povodom prošloga tjedna sastali i ministri vanjskih poslova država članica Saveza, a glavni tajnik Jens Stoltenberg pozdravio je činjenicu da je „NATO veći, snažniji i ujedinjeniji no ikad“. Posebno ga je obradovala činjenica da je osnivački dokument Saveza, Sjevernotlantski ugovor, koji se pod normalno čuva u Washingtonu, privremeno po prvi puta izložen u sjedištu NATO-a u Bruxellesu. Prigodnim programom 20 godina članstva proslavila je i susjedna Slovenija, dok je Hrvatska okruglim stolom na HVU obilježila svojih prvih 15 godina u NATO-u. „Transatlantsko savezništvo – izazovi i rješenja“ naziv je okruglog stola i međunarodne konferencije koje je zajedničkim snagama organiziralo Sveučilište obrane i sigurnosti “Dr. Franjo Tuđman” zajedno s Hrvatskim vojnim učilištem “Dr. Franjo Tuđman” te partnerima – veleposlanstvima Sjedinjenih Američkih Država, Francuske Republike i Savezne Republike Njemačke, kao i Zakladom Konrad Adenauer. Poseban gost bio je umirovljeni američki general Frank Gorenc, bivši zapovjednik Zračnih snaga SAD-a u Europi i Združenog zračnog zapovjedništva NATO-a. Portal Obris.org dobio je jedinstvenu priliku razgovarati s ovim vrsnim poznavateljem prilika kako u NATO-u, tako i u zrakoplovstvima širom svijeta.

Generale Gorenc, jeste li ikada mislili da će NATO i EU se naći u takvoj situaciji kao što je rat u Ukrajini, a samim time i rat u Europi?

„Da budem iskren, ja to nisam nikada očekivao, ali je realnost ove situacije da je unaprijed bilo mnogo znakova da će se to dogoditi. Predsjednik Putin je godinama govorio o Ukrajini, on je smatrao da je raspad SSSR-a bio najveća tragedija u tom stoljeću. Ja mislim da su se ti komentari  kombinirali s prirodnom tendencijom Rusa za ekspanzijom. Dakle, mislim da su svi znakovi bili prisutni. No ono zbog čega sam stvarno sretan je bilo vidjeti reakciju saveznika i svih drugih zainteresiranih strana, kada se trebalo pozabaviti time što se upravo dogodilo. Ta kontinuirana podrška je zapravo priznanje činjenice da ponekad odvraćanje i ne radi i da je ponekad neprijatelj napredovao. I to je stvorilo spoznaju da ako odvraćanje ne funkcionira onda moramo kolektivno braniti i da moramo biti spremni za tu eventualnost. Ja također mislim da je odgovor EU i NATO-a, dakle saveznika i partnera, bila jedna bitna poruka ostalim državama koje su nešto agitirale, kao npr. Kina, za potencijalno posizanje za susjedom. Taj odgovor i izdržljivost, odlučnost i jedinstvo, posebno NATO-a u ovom slučaju, bio je to pozitivan odgovor i to je vrlo važno za relevantnost NATO-a ubuduće“.

Koja je budućnost NATO-a u svjetlu aktualne geopolitičke situacije? Koji su izazovi?

„Prvo ću se osvrnuti na ovo prvo pitanje. Implikacije za NATO mislim da su iznimno suštinske, jer mislim da je potreba za NATO savezom bila potvrđena kroz izazov ovoga u Ukrajini. NATO je postao jači i on se širi. Prilično sam siguran da predsjednik Putin nije sretan s činjenicom da su Finska  i Švedska sad u NATO savezu, prilično sam siguran da nije sretan što je 600 mlrd USD od 2014. dodano samo od Europljana i Kanađana i zato mislim da će uloga za NATO biti značajnija ubuduće, jer se svijet promijenio. Jačanje NATO saveza je direktan rezultat te promjene. Ali mislim da način na koji ćemo koristiti te dodatne novce, politike koje se postavljaju, reforme koje je potrebno provesti ne bi li se NATO dalje ojačalo i ne bi li se snagu NATO-a povećalo, a njegove slabosti smanjilo – mislim da se tim stvarima treba pozabaviti ubuduće i temeljem rezultata ministarskog sastanka koji se odvija danas (četvrtak, 4.travnja), neke od tih tema se rješavaju ili su ih saveznici stavili na dnevni red kao teme. Dakle, novost danas je da NATO želi preuzeti veću ulogu u zajedničkoj sigurnosti dajući opremu, uspostavljajući fondove kojima bi se osigurao kontinuitet financiranja za rat. Sve to su izričito one teme kojima se NATO mora pozabaviti ne bi li se pripremio za budućnost. Druga stvar je nešto što je bilo stvarno važno vezano sa svime što se događalo u 2022. – činjenica da, budući se neprijatelj dalje razvijao, mi više ne možemo pouzdano predvidjeti budućnost. Nitko to nije predviđao i zasigurno nitko nije predviđao da rat ne bi trajao dulje od 4 dana, i zato je teško definirati budućnost. Ali znam jednu stvar – kakva god bila ta budućnost, u njoj mora biti NATO da bi pružio stabilnost i sigurnost koju je pružao i zadnjih 75 godina“.

Koja su Vaša očekivanja od NATO summita u Washingtonu ovog ljeta?

„Ja mislim da će ondje biti potvrđena NATO povelja, mislim  da će naglasiti jedinstvo… Znate, mislim da će napraviti mnogo da bi komunicirali što je usuglašeno i na ovom ministarskom sastanku – raspoložive snage, razine spremnosti, i kao što se desilo i na NATO summitu u Vilniusu – mislim da će proslaviti činjenicu da je mnogo saveznika dostiglo 2%, mnogi saveznici su dostigli cilj od 20% od tih 2% za opremu. Mislim kako će nanovo potvrditi da svi moraju doći na 2% iz mnogih razloga i, dakle, mislim da će to biti početno opredjeljenje za NATO u idućih 10 godina.“

A za Ukrajinu?

„Mislim da je jasno kako je Ukrajina dio budućnosti NATO saveza. Svi se saveznici slažu, barem načelno, da bi Ukrajina trebala postati članica Saveza. Mislim da se dosad i otklonilo potrebu Akcijskog plana za članstvo koji je uvijek bio onaj dugi dio procesa ulaska u NATO. Ali mislim da su stavili i određene ograde na tu ideju – ‘da, pozdravljamo ulazak u NATO čim se postigne suglasje među svim članicama i čim budu spremni’. A što to točno znači – to tek treba razraditi. Ali jasno je da su vrata u NATO otvorena, a kako će se to zapravo provesti – ja ne znam, ali i to ćemo vidjeti. Prvo mora završiti rat, što god to značilo“.

Bili ste u Zrakoplovstvu desetljećima. Koja lekcije su zrakoplovstva naučila iz rata u Ukrajini?

General Gorenc u vrijeme svoje aktivne službe (Photo: US Air Force)

„Ja jesam prvo i osnovno zrakoplovac, moram to priznati. Tijekom 40 godina, dok sam bio u Zrakoplovstvu, ponavljao bih onu mantru koju svaki zrakoplovac kaže – najvažnija stvar je zadobiti i održati premoć u zraku. U Zrakoplovstvu SAD, barem tijekom moje službe, mi smo pribavljali avione specifično da bi zadobili i održali premoć u zraku, jer kad imate premoć u zraku, ostatak združenih snaga ili ekonomska sredstva ili informacijska sfera ili diplomacija – svi oni trebaju kao osnovu premoć u zraku. Vaše opcije koje možete pružiti civilnom vodstvu za to kako da postignemo naše ciljeve, što god da radili, zapravo su omogućene time. To je zanimljivo jer je Ukrajina klasični primjer što se događa konfliktu kada ni jedna strana ne može uspostaviti premoć u zraku. Jer, u osnovi, vojske izlaze na teren, kopaju rovove, sklanjaju se u rovove i završe u onoj situaciji koju je bivši vrhovni zapovjednik u Ukrajini (gen. Valerij Zalužni, op.a.) opisao kao ‘pozicijsko ratovanje’. To liči na Prvi svjetski rat – snage uspijevaju postizati manja teritorijalna napredovanja, ovisno o tome gdje su i koje je doba godine i, eventualno, završe opet u istom ili nekom drugom rovu. Problem s takvim pozicijskim ratom…  Mi smo već 2 godine u tom ukrajinskom sukobu i 500.000 ljudi je poginulo, ili koliko već… ne znam koja je točno brojka, neki navode veće, neki manje, ali to se događa. I zato, ja sam veliki zagovornik zadobivanja i održavanja premoći u zraku. Sad… što to znači ‘zadobivanje i održavanje premoći u zraku’?!

Ima nekih pouka koje treba izvući iz konflikta u Ukrajini u smislu da su dronovi – mali dronovi – postali dio svega toga, dio te premoći u zraku koju morate imati. Dronovi su se uzdigli u sadržaj diskusije o zadobijanju i zadržavanju premoći u zraku. Naravno, druga je stvar – to je zapravo vrlo skupo – imati sposobnost da zaštitite svoju kritičnu infrastrukturu, ili vaše ljude koji su raspoređeni na bojištu. I još, naravno, trebate avione. Dakle, morate biti sposobni ofenzivno djelovati u zraku i morate biti u stanju braniti se od prijetnji iz zraka. I onda još morate, što nas je Ukrajina naučila, morate integrirati sve te nove nadolazeće tehnologije, što su Ukrajinci napravili na fantastičan način. Mi smo tu mnogo naučili od njih. No oni su to napravili iz nužde, i sad mi imamo mogućnost promatrati, vidjeti što to nosi za budućnost, i vidjeti što sve od toga treba pribaviti i za NATO savez. Ponešto od toga ćemo zasigurno pribaviti, o tome nema nikakve dvojbe“.

A što je s ruskim zrakoplovstvom? Jeste li očekivali takav učinak s ruske strane?

„Ne. Mislim da je obavještajna zajednica očekivala mnogo više od ruskih snaga. Posebno od ruskog Ratnog zrakoplovstva. Kad je rusko Ratno zrakoplovstvo izvodilo operacije u Gruziji, bili su spektakularno loši. Nakon toga je došlo do napora da se reformira rusko Ratno zrakoplovstvo, što su i napravili. Prema svim vanjskim promatračima, oni su kupili nove zrakoplove, pojačali su obuku, kupili su nova oružja i sve je to izgledalo kao da pokušavaju dostići sve ono što su zapadna zrakoplovstva mogla raditi u zraku. I zato, što se tiče zraka, za njih je najveće razočaranje morao biti učinak njihovog Ratnog zrakoplovstva. Zato treba odati priznanje Ukrajincima, ali još i više radi njihovog korištenja Stinger i Patriot sustava, i svih drugih stvari koje smo pribavili za njih, koje su preokrenule igru. Ja nisam ekspert za kopnene snage, ali mislim da bi od njih čuli sličnu priču. Jasno je, posebno tijekom prvih 5-6-7 dana tog konflikta, vidjelo se rezultate tog jednog sustava nabave koji je u sebi vjerojatno imao dosta korupcije, gdje su ljudi zarađivali ne nabavljajući ono što treba. Njihova oprema se  kvarila u nevjerojatno visokom omjeru. Mislim da je općeniti učinak njihovih ukupnih vojnih snaga iznenadio njih same koliko je iznenadio i nas. Tijekom zadnje 2 godine, od tih početnih neuspjeha, oni su shvatili koji su im problemi i zapravo sada rade bolje.

Još jedna stvar o kojoj vrijedi razgovarati – učinak Starlinka u konfliktu. Ja ne znam znate li vi priču kako su uopće Ukrajinci dobili Starlink?! Bila je to Twitter objava ukrajinskog čovjeka zaduženog za tehnologiju koji je rekao „Hej,  Mr. Musk, možete li poslati neke….?“ To je bio čovjek koji je sjedio u Teksasu i rekao ‘Hej, ovaj tip hoće nešto Starlinka’, i onda im ga je poslao. Sposobnost komuniciranja, sposobnost koordinacije i sposobnost Ukrajinaca da u to uvežu dronove i druge stvari – sve im je to u osnovi poslužilo izvanredno dobro. Ali to je lekcija koju NATO zasigurno mora usvojiti jer morate imati takvu komunikaciju. (…) Mislim da je tu jedna šira poanta. Često sve vojske, uključujući i one NATO saveznice, one uvijek traže inovacije. I Starlink je bio jedna takva inovacija nama pred nosom. To je bilo toliko dobro da su ga onda na kraju i Rusi počeli koristiti. I sada se smišlja kako ga za njih isključiti“.

Korištenje dronova u Ukrajini – koje su tu pouke za NATO  članice?

„Mislim da pouka koju treba usvojiti je – ako uđemo u konflikt koji izgleda kao Ukrajina možemo ih koristiti za točno to za što ih i oni koriste. Oni ih koriste za obavještajne stvari, nadzor i izviđanje da bi znali gdje su pojedine snage. Na njih su pričvrstili male bombe koje mogu bacati ne bi li postigli željene efekte. Ali ono bitno unapređenje po pitanju dronova ondje su dronovi kojima se upravlja kroz pogled pojedinca (FPV), gdje njegov kontrolor može vidjeti kroz naočale i vrlo jednostavno njime upravljati. Dakle, mislim da ćemo se morati pozabaviti time. Svaka vojna grana će se morati pozabaviti time, jer ima misija koje se tako mogu obaviti. Ali oni neće biti samo tako upotrebljivi ili efikasni, ovisno o tome u kakvom ste tipu borbe. Općenito gledano – nema misije koju izvodimo u Ratnom zrakoplovstvu SAD koju se ne bi moglo unaprijediti odgovarajućim tipom dronova. Mi smo veliki korisnici dronova, kao što znate, ali naši su veći i lete 24 sata na dan i mi ih vodimo iz SAD-a. Ali oni mali dronovi – oni će doći na svoje još i više. Mnogo je tu futurista i ljudi koji gledaju te dronove i kažu – ‘evo, sad ne moramo kupiti ove… recimo Rafale’ ili ‘ne moramo više toliko trošiti na kadrove’. Mene je jako strah da će netko izvući baš takav zaključak jer nema ničega bespilotnog u dronovima. Treba puno ljudi da bi se operiralo takvom tehnikom. Dakle, nije to niti tako jeftino. Ako proučite što sve treba da bi se održalo takvu flotu dronova u pogonu – to su sve bitni resursi“.

F-16 za Ukrajinu? Da li su „game changer“ i da li ih je moguće održavati na terenu usred rata?

„F-16 je vrlo sposoban zrakoplov. On je relativno jednostavan za letenje, jednostavan za održavanje … sve je to relativno. Hoće li ili ne on biti ‘game changer’, hoće li donijeti preokret – ovisi o misijama za koje su piloti bili obučavani. Ne znam točno za što su obučavani, ali ako su obučavani da izvode puni spektar onoga što F-16 radi – mislim da će to biti pravi problem za Ruse. No hoće li on promijeniti igru – to ovisi o tome kako ga integrirate s ostatkom združenih snaga, ovisi gdje ga koristite, ovisi o tome što gađate, itd. Ja ne mogu predvidjeti da li će on donijeti promjenu, ali jasno je da će već sama činjenica da Ukrajina ima takvu sposobnost morati dobiti odgovor s ruske strane, jer  je to jedan izvanredan oružni sustav s velikim sposobnostima. Pitanje održavanja – da, to će tražiti nešto ljudstva da se to obavi, ovisi koliko učestalo letite tim avionima, ali jasno je da Ukrajinci to žele. Njihova dosadašnja praksa da kada im se nešto dostavi oni to krenu efikasno koristiti je zapravo iznimno dobra. Ja ne vidim razloga zašto bi ovo bilo drugačije“.

Hrvatska nije odabrala F-16, ali ovog mjeseca dobit ćemo nove borbene avione iz Francuske. Da li je moguće doći do kvalitetnog zrakoplovstva bez novaca?

„Nije moguće dobiti jako zrakoplovstvo s ništa novaca. To je samo pitanje koliko novaca želite alocirati za operativnost te flote. Rafale je sjajan avion, on vrlo dobro obavlja misije, kombiniran s dobrom obukom i dobrim oružjima on može biti korišten širom čitavog spektra konflikata. On će moći doprinositi vrlo brzo NATO misijama, zasigurno, on je interoperabilan s NATO-om jer ga i druge NATO članice koriste, ali to je još jedna od onih situacija gdje je ‘vrag u detalju’. Mislim da ih vi dobivate 10-ak, i pitanje je koliko će biti pilota da ih koriste, koliko ćete imati ljudi za održavanje koji će ih održavati na takav način da svi oni budu raspoloživi. Zapravo je teže operirati malom flotom nego velikom flotom aviona. Ja puno bolje razumijem djelovanje i održavanje aviona F-16, ali manje se razumijem u Rafale. Ali znate, vrag je u detaljima. Morate imati sve dijelove da bi mogli održavati avion, morate odrediti koliko obuke želite za svakog pojedinog pilota, letenje nije jeftino… Ipak mislim da ta vrsta aviona ima i vrlo jasnu, vidljivu vrijednost kao sredstvo odvraćanja prema protivniku, posebno ako su piloti dobro obučeni i ima ih dovoljno da bi iskoristili opremu. Nemam dvojbi da će to proći vrlo, vrlo dobro za vaše zrakoplovstvo. Zvuči kao da je to jedna odluka koja je dobro donesena. Očigledno, znamo da su političari sretni s njom, zar ne?“.

Prošli mjesec vidjeli smo otvaranje nove NATO baze u Albaniji? Je li to dugoročni trend ili samo privremena novina?

Gen. Gorenc i veleposlanica SAD Nathalie Rayes na okruglom skupu o NATO-u održanom na HVU (Photo: US Embassy Zagreb)

„Nisam do kraja siguran oko toga. Mislim da sam jednom posjetio tu bazu dok sam još bio u aktivnoj službi. Evo da kažem samo ovo: za Ratno zrakoplovstvo zračne baze su platforme kao takve. To je pista, prilazni putevi, stajanke… Oni svi u vrijeme konflikta postaju preduvjeti za širenje snaga, bilo radili misije izvođenja udara ili misije mobilnosti, ali ja mislim da bi sve NATO zemlje trebale imati operativne zračne baze, ako zbog ničeg drugog – a ono da bi znali što traži održavanje operativnom zračne baze. Ja sam uvjeren da će Albanci u svakom slučaju zadobiti razne prednosti temeljem te zračne baze… Mi govorimo o njima kao da su to samo  zgrade, ali one su zapravo oružni sustavi, tako bih ja na njih gledao. I zato svako proširenje, svaka izgradnja infrastrukture koja bi proširila NATO snage na jug, na istok, na sjever, ili kuda već – mislim da će biti vrlo vrijedna jer, da ponovim, mi – Ratno zrakoplovstvo SAD-a – imamo sjajna iskustva s time.

Što je zanimljivo kod toga? Krajem Hladnog rata nastao je gotovo trenutno pritisak da se američke snage u Europi smanjuju. Svaki dobri političar u to doba je govorio ‘rat je gotov, ajmo dovest sve ljude kuće’. I mi smo to i napravili. Dio razloga za to je i u činjenici da je jednostavno zatvarati prekomorske baze, dok je zatvaranje baze u samim SAD gotovo nemoguće. Dakle, zatvorili smo sve te baze i ono što je bilo zanimljivo je kad je započela ‘Pustinjska oluja’ – opet smo morali nanovo otvarati sve te baze. Ali u jednom više ekspedicijskom modu rada, privremeno, što je opet zauzelo ogromnu količinu ljudskog rada – treba 3 puta više ljudi da bi se održavalo zrakoplovnu bazu u ekspedicijskom načinu rada nego kad je ta baza ondje već od ranije aktivna. Jer morate imati jedne koje su ondje, jedne koje su odmaraju jer su maloprije bili ondje, i jedne koji se spremaju ići onamo kad ovi drugi krenu na odmor. Dakle, svaki put kad kreirate ekspedicijsku lokaciju s onim što bi trebala biti samostalna i neprekidno aktivna lokacija, vi razliku u svim aspektima zapravo popunjavate ljudskim radom. A ne mislim da ima ikoga u čitavom NATO savezu tko bi imao viška ljudske radne snage, da je baci na taj problem. Ja sam zadovoljan da oni to rade, i ona (nova baza u Albaniji,op.a.) je na pravom mjestu“.

Kako vidite izazove  za NATO na balkanskom poluotoku, na Zapadnom Balkanu?

„Ne mislim da su ti izazovi imalo drukčiji od onih bilo gdje drugdje. Vi govorite o mogućem proširenju?! Kao što sam rekao na početku razgovora, glavni tajnik je postavio vrlo jasno da su vrata NATO-a otvorena, no postoje zahtjevi koje treba ispuniti da bi mogli proći kroz ta vrata. Što se mene tiče, ako bi mogli naći još saveznika koji dijele naše vrijednosti, koji su zainteresirani za obveze koje proizlaze iz ovog Ugovora, gdje članak 5 uvjetuje odgovor, i ako saveznik koji je sklon demokraciji djeluje u okviru vladavine prava – što se mene tiče – što više takvih, to bolje. Negativni aspekt svega toga je da moramo biti vrlo čvrsti i jasni u provedbi naših procesa jer NATO djeluje samo kad ima konsenzusa. I zato dijeljenje vrijednosti, težnja za slobodom i vladavinom prava … moramo se uvjeriti da svatko tko bi želio ući kroz  naša vrata vjeruje u te stvari, jer ako ne vjeruju – to će funkcioniranje NATO-a učiniti vrlo, vrlo teškim“.

Nakon što smo prikazali širenje kineskoga utjecaja na periferiji Europske unije, a posebice na Zapadnom Balkanu, vrijeme je promotriti i kako Unija planira odgovoriti na opisanu kinesku strategiju.

Ključni problem EU i dalje ostaje razjedinjenost njezinih članica, što vanjsko djelovanje Unije često svodi na poduzimanje ograničenih mjera koje mogu prihvatiti sve članice, ili samo objavu ispraznih deklaracija kada se takav konsenzus ne može postići. I u ovakvoj situaciji u mnogim članicama EU raste zabrinutost zbog činjenice da Kina u odnosima s Unijom sada gleda primarno svoj ekonomski interes, te da projekti u okviru “Pojas i put” inicijative (Belt and Road Initiative – BRI) potkopavaju transparentnost procesa donošenja odluka u javnoj nabavi i narušavaju standarde EU na području ljudskih prava, radnog zakonodavstva, te ekološke zaštite. To potkopava politički i ekonomski model organizacije EU, te je Europska komisija zbog ovih razloga nazvala Kinu sistemskim rivalom. Stoga je čak i podijeljena EU započela s prvim koracima ograničavanja dosadašnjeg kineskog slobodnog pristupa unutarnjem tržištu Unije ukoliko Kina nastavi s trenutnom politikom i odbije liberaliziranje njezinog tržišta.

Mjere EU odgovora

Prvi korak je strategija povezivanja euroazijskog prostora (Euro-Asian Connectivity Strategy), objavljena u rujnu 2018. godine. Strategija je još uvijek u pripremnoj fazi (ne može postati potpuno operativna dok se ne donese novi proračun EU za razdoblje od 2021. do 2027. godine), a u biti to je Unijina verzija BRI inicijative – ulaganje i razvijanje infrastrukturnih projekata (na području energetike, transporta i digitalizacije), ali na temelju Unijinih pravila. Nova strategija predviđa sljedeća načela djelovanja: sveobuhvatnost, održivost projekata (ekonomska, financijska, društvena i ekološka održivost) i primjenu regulatornog okvira zasnovanog na europskim vrijednostima i načelima. Za početak, financijski fond za novu strategiju trebao bi iznositi 60 milijardi eura, a u novom proračunu povećati se na 300 milijardi eura. Operacionalizacija strategije započela je sklapanjem sporazuma EU i Japana 27. kolovoza 2019. godine o koordinaciji projekata na energetskom, transportnom i digitalnom području u Euroaziji. Do sada su interes za novu strategiju Unije pokazali Australija te Singapur, a i istočnoazijske zemlje otvorene su za ovakvu suradnju. U navedenom kontekstu treba gledati i jačanje sigurnosne suradnje između EU i Indije u okviru nove strategije odnosa Bruxellesa i New Delhija usvojene 2018. godine.

Drugi korak je usvajanje novog pravnog okvira EU za nadzor inozemnih ulaganja u članice Unije, koji je stupio na snagu 10. travnja 2019. godine. Europska komisija je umjesto donošenja detaljnog pravnog okvira propisala minimum standarda koje članice moraju unijeti u svoju nacionalnu regulativu na ovom području. Cilj je jačanje suradnje i razmjene informacija članica Unije o specifičnim izravnim stranim ulaganjima koja mogu ugroziti nacionalnu sigurnost članica ili cijele EU. Ispunjavanje ovog uvjeta predstavljat će veliki izazov za Hrvatsku zbog nepostojanja razvijenog pravnog okvira i mehanizama za nadzor stranih investicija, te generalno slabo razvijene komponente sustava nacionalne sigurnosti.

Događanja u doba pandemije

Do tekuće pandemije pitanje koje se postavljalo bilo je – da li su članice EU voljne i provesti ove mjere, ili će međusobne podjele i jačanje kineskog utjecaja dugoročno spriječiti bilo kakav efikasniji odgovor. Izbijanjem pandemije Kina je brzo reagirala slanjem medicinske pomoći u članice koje su najviše bile pogođene njenim posljedicama, pretekavši službenu reakciju Bruxellesa. Kineske pošiljke zaštitnih maski i druge medicinske opreme slane najugroženijim članicama EU korištene su za jačanje kineskog utjecaja. Na primjer, kompanija Huawei donirala je veliki broj zaštitnih maski Španjolskoj, Italiji, Nizozemskoj i Poljskoj, zemljama koje uskoro trebaju donijeti odluku o davanju koncesija za izgradnju 5G digitalnih mreža. Ovaj kineski korak već je nazvan “diplomacija zaštitnih maski”.

Medicinske potrepštine – donacija kineske kompanije Xiaomi Italiji

Tako je talijanski ministar vanjskih poslova Luigi Di Maio nahvalio brzu reakciju Kine i time kritizirao sporu reakciju Unije. Sporost EU, te početno odbijanje članica da pošalju medicinsku opremu zbog bojazni da će istu uskoro trebati one same (tek sredinom ožujka Njemačka je preuzela organizaciju i dopremu pomoći Italiji na razini Unije), u Italiji su stvorili situaciju da dvije trećine Talijana smatra kako je članstvo u EU nepovoljno za Italiju, a samo jedna petina ostala je uvjerena u vrijednost članstva. Ali, nakon ovog početnog uspjeha Peking je napravio grešku koja bi dugoročno mogla poremetiti kineske planove s EU.

Slanje kineske medicinske pomoći bilo je praćeno snažnom dezinformacijskom kampanjom i kritikom djelovanja pojedinih članica EU. Kineski diplomati i državni mediji te niz kineskih boot-ova na Twitteru počeli su otvoreno širiti teorije zavjere (virus je nastao u SAD u vojnim laboratorijima; virus se pojavio u Italiji odakle se globalno proširio; jedan kineski dužnosnik je na Twitteru objavio lažnu priču o tome da su stanovnici Rima za vrijeme pjevanja talijanske himne zahvaljivali Kini za pomoć), a ovom djelovanju odmah se pridružila Rusija. Daljnja eskalacija uslijedila je kada su na službenim internetskim stranicama kineske ambasade u Francuskoj objavljeni napadi na francusko medicinsko osoblje zbog navodnog nepružanja pomoći umirućim pacijentima i napuštanju njihovih radnih mjesta u državnim domovima za umirovljenike slabijeg financijskog statusa. Tu je i pritisak na Njemačku da pohvalno govori o kineskim naporima za suzbijanje virusa (što je odbijeno), pritisak na Službu za vanjsko djelovanje EU radi ublažavanja dijelova izvještaja o globalnom kineskom sijanju dezinformacija (što je i urađeno), kinesko korištenje servisa LinkedIn na području baltičkih republika za identificiranje osoba koje bi kineske službe mogle zavrbovati.

Ovakvo kinesko djelovanje ima nekoliko ciljeva. Prvi je skretanje pažnje s kineske odgovornosti za početno širenje epidemije koja je izbila u Wuhanu (kada su službeni krugovi negirali postojanje epidemije). Drugi cilj je proširivanje postojećih podjela između članica EU, ali ono je bilo istovremeno i dio globalnog propagandnog rata protiv SAD u kome Kina nastoji dokazati neefikasnost zapadnih liberalnih demokracija u tekućoj krizi i naglasiti uspješni pristup rješavanju krize od strane autoritarnog režima zasnovan na oštroj društvenoj kontroli i neprekidnom nadzoru populacije praćenom represivnim mjerama. Problem u ovoj priči je u činjenici je da se nekoliko istočnoazijskih demokratskih zemalja (Japan, Južna Koreja, te posebno Tajvan) pokazalo znatno efikasnijim u odgovoru na pandemiju negoli Kina. I tu je na kraju treći cilj – prikazivanje Kine kao odgovornog međunarodnog subjekta, kako bi se ojačale veze s Europom (s ciljem daljnjeg pristupa europskom tržištu i visokoj tehnologiji), te utjecalo na daljnje slabljenje transatlantskog odnosa između SAD i europskih saveznika. Kina ovdje računa na brzi oporavak svoje ekonomije čime će dobiti dodatno sredstvo pritiska na Njemačku i Francusku (koje će nastojati dobiti veći pristup revitaliziranom kineskom tržištu, a time biti podložnije kineskom pritisku).

Reakcije na novu politiku

Dosadašnje kinesko propagandno djelovanje postiglo je ograničene rezultate. Usprkos zahvalama iz najteže pogođenih članica Unije, nije vjerojatno da će doći do dugoročnog poboljšavanja percepcija o Kini u Europi. Neispravna kineska medicinska oprema dovela je do njezina povratka u nizu članica (Češka, Italija, Nizozemska, Španjolska), otvorenih optužbi o nekvaliteti isporučene medicinske opreme (Slovačka je kupila loše testove za Covid-19 u vrijednosti od 16 milijuna USD, a onda je slovački premijer Igor Matovič otvoreno rekao da od te opreme nema koristi), pa i ostavki zbog kupnje bezvrijedne opreme (u Finskoj je načelnik državne agencije za robne rezerve dao ostavku kada se otkrilo da su zaštitne maske na koje je utrošeno 5 milijuna USD posve bezvrijedne). Ovi slučajevi samo su ojačali odavno prisutni skepticizam po pitanju kvalitete i kontrole kineskih proizvoda.

EU je nakon lošeg početka organizirala koordinirani odgovor na krizu i time negirala kineskoj strani daljnje iskorištavanje početnog nedostatka solidarnosti u EU, te predstavljanje Pekinga kao jedinog kompetentnog subjekta sposobnog za pružanje pomoći. Visoki predstavnik EU za vanjsku i sigurnosnu politiku Josep Borrell optužio je Kinu za širenje lažnih poruka nakon čega je Huawei značajno smanjio program donacije zaštitnih maski u Europi, a Služba za vanjsko djelovanje EU (EEAS) dokumentirala je kinesku dezinformacijsku kampanju. Ovi i drugi primjeri pokazuju da je skepticizam prema kineskim namjerama i zabrinutost zbog načina uspona Kine i dalje prisutni kod političkih elita, ali i među stanovništvom članica EU.

Strateška industrija na udaru

Rezultat je djelovanje Europske komisije usmjereno prema sprječavanju mogućnosti kineskog kupovanja europskih visokotehnoloških tvrtki u post-covid razdoblju. Komisija je već objavila nove smjernice za provedbu zajedničkog okvira Unije za zaštitu europske kritične medicinske infrastrukture, no to je tek početak. Na svaki način nastojat će se spriječiti ponavljanje velikog investiranja u europsku kritičnu infrastrukturu od strane kineskih kompanija do kojeg je došlo nakon financijske krize 2008. godine. Sada postoji opasnost kineskog preuzimanja visokotehnoloških tvrtki u zapadnoj i sjevernoj Europi; ironično, u zemljama srednje i istočne Europe u kojima nastoji ojačati utjecaj Kina nije zainteresirana za preuzimanje njihovih tvrtki – jer one uglavnom ne spadaju u vrh visokotehnoloških tvrtki u industrijskim sektorima za koje Peking pokazuje interes (robotika, umjetna inteligencija…).

Izvršna potpredsjednica Europske komisije Margrethe Vestager preporučila je na ovu temu članicama da kupe kontrolni udio u ključnim tvrtkama kako bi se isključila mogućnost njihovog preuzimanja od kineske strane. Službeni prijedlog ovog koraka bit će objavljen u lipnju ove godine, što je ekstremno brzo za birokratski aparat Unije. Prema prijedlozima koje je krajem svibnja objavio Thierry Breton, povjerenik za unutrašnje tržište EU, u pripremi su financijski fondovi (fond za
pružanje potpore strateškim tvrtkama sa početnim kapitalom od 16,71 milijarde eura, “instrument za solventnost” od 28,96 milijardi eura za pružanje privremene pomoći zdravim kompanijama pogođenim pandemijom, te fond od 17 milijardi eura za potporu manjim tvrtkama i kompanijama) kao i novi instrumenti za provjeru ulaganja koja dolaze izvan područja EU. Time će se stvoriti zakonski okvir koji će EU i nacionalnim institucijama omogućiti intervenciju u slučajevima da strane (čitaj kineske) državne tvrtke narušavaju pravila unutarnjeg tržišta EU (kroz prevelike iznose koji se nude za kupnju tvrtki ili namjernog snižavanja cijene proizvoda radi izazivanja financijskog kraha tvrtke koju žele preuzeti).

Metode zaštite ključnih resursa

Pri tome se mora riješiti još jedan problem. Naime, niz visokotehnoloških tvrtki za koje je zainteresirana kineska strana ne djeluju i nisu izravno povezane s područjem nacionalne sigurnosti, a do sada su bile izvan procesa striktnog nadzora – što se počinje mijenjati. To je vidljivo u novom njemačkom regulacijskom okviru za nadzor stranih investicija koji je predložen u siječnju, a na snagu će stupiti u listopadu ove godine. Promjene će obuhvatiti jačanje nadzora svih izravnih i neizravnih ulaganja u visokotehnološke tvrtke kada je investitor izvan područja EU, obavezan nadzor svih transakcija i ulaganja umjesto ograničavanja samo na određene sektore (nacionalna sigurnost, kritična infrastruktura, energetska sigurnost), uspostavu mehanizma za jačanje izmjene informacija s EU institucijama i drugim članicama (na temelju okvira koji je uspostavila Europska komisija u travnju prošle godine), te obavezni nadzor investicija nad svim kritičnim tehnologijama radi zaštite njemačkog nacionalnog suvereniteta na području visoke tehnologije. Kao kritične tehnologije navedene su umjetna inteligencija, robotika, poluvodiči, kibernetička sigurnost, zračnosvemirske tehnologije, obrana, uskladištenje energije, nuklearne i kvantne tehnologije, nanotehnologije i biotehnologije. Novina je da će nadzor biti provođen ne samo u slučaju domaćih tvrtki, već i u slučajevima kada bi mogli biti ugroženi interesi EU te drugih članica (npr. za multinacionalne programe kakvi su Galileo, Copernicus ili Horizon 2020).

Republika Hrvatska trebala bi vrlo pažljivo proučiti novi njemački regulatorni okvir koji ne samo da slijedi preporuke Europske komisije već ide i dalje od njih, s obzirom da u Hrvatskoj ne postoji nikakav učinkovit okvir za nadzor izravnih inozemnih ulaganja. Za to vrijeme, pripreme za uvođenje sličnih regulativa teku u Velikoj Britaniji, Francuskoj, Španjolskoj i drugim članicama EU. Idući korak koji je u pripremi je koordiniranje zajedničkog djelovanja razvijenih ekonomija Zapada (SAD, Europa, Japan, Australija) o ograničavanju djelovanja stranih tvrtki koje imaju izravnu financijsku i drugu potporu njihovih vlada. Tako su u siječnju ove godine EU, Japan i SAD objavile zajedničke planove po ovom pitanju.

Kakav će biti doseg ovih mjera?

Sada je stvorena situacija da se po prvi puta u zadnjih dvadeset godina unutar EU postave djelotvorna ograničenja kineskom djelovanju u Uniji. Pitanje je da li bi do ove promjene došlo bez globalne pandemije virusa Covid-19 i kineskog uvjerenja kako će ovu priliku moći iskoristiti za daljnje jačanje svog utjecaja u Uniji (na što je utjecalo očito vrlo uspješno kinesko djelovanje nakon promjene odnosa prema Bruxellesu poslije 2008. godine) – pri čemu je Peking prešao crvenu liniju s izravnim pritiskom, i potaknuo institucije EU te ključne članice na akciju. I to baš na akciju u području visoke tehnologije, što je uz širenje pristupa jedinstvenom tržištu EU ključni cilj djelovanja Pekinga prema Uniji.

Da je kineski politički vrh svjestan opasnosti globalnog rasta neprijateljstva prema Kini zbog njezinog ponašanja tijekom pandemije pokazuje sadržaj izvještaja koji je u travnju za politički vrh pripremio Kineski institut za moderne međunarodne odnose (povezan s Ministarstvom državne sigurnosti), a koji je početkom svibnja prenijela agencija Reuters. Prema informacijama koje je dobio Reuters, Kina može očekivati najveći rast globalnog neprijateljstva nakon 1989. godine što može dovesti do ugrožavanja kineskih inozemnih investicija, a navedena je i mogućnost najgoreg scenarija – oružane konfrontacije sa SAD. Može se reći kako će umjesto jačanja šansi za globalnim vodstvom (olakšanih ponašanjem sadašnje američke administracije u krizi) Kina u najboljem slučaju ostati na sadašnjim pozicijama. Znatno je vjerojatnije da će u nizu zemalja Kina biti percipirana kao krivac za globalno širenje virusa Covid-19.

Da li će u novoj situaciji Kina biti sposobna iskoristiti veze koje je kultivirala zadnje desetljeće u srednjoj i istočnoj Europi, i nastaviti sa strategijom jačanja podjela u okviru Unije? Pitanje je da li je kineski utjecaj toliko snažan kako se do sada mislilo, odnosno da li su zemlje regije (koje su izrazito proatlantistički nastrojene) zaista spremne žrtvovati savez sa SAD i prednosti članstva u EU, da bi zauzvrat dobile praktički ništa? Čak i na području Zapadnog Balkana Europska unija i dalje osigurava 70 posto ukupnih investicija (Kina samo 11 posto), a svi kineski dobitci bili bi dovedeni u pitanje ako bi Bruxelles umjesto ponavljanja praznih fraza predložio jasan plan (s vremenskim rokovima) za postizanje članstva, te promijenio dotadašnju strategiju prema zemljama-kandidatima.

Tekuća pandemija označava novu prekretnicu u odnosima Kine i Europske unije. O tome koliko će biti djelotvoran odgovor EU na kineski izazov utjecat će niz činilaca – od podjela unutar same Unije pa sve do nove strategije američke administracije predsjednika Donalda Trumpa usmjerene na (donedavno nezamislivo) kidanje globalnih opskrbnih lanaca što otvara mogućnost cijepanja i čitavog procesa globalizacije. Ipak, bez obzira na ove činioce, umjesto dosadašnjih besplodnih osuda i deklaracija Europska komisija i ključne članice Unije odabrale su strategiju aktivnog odgovora, koja u ovom trenutku može nanijeti najveći poremećaj kineskim planovima za dalje odnose s Europskom unijom. Time treba zaključiti da ovaj odnos zasigurno više neće biti tek “business as usual”.

* Gost autor je doc. dr. sc. Robert Barić s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

Već duže vrijeme rastući kineski politički i ekonomski utjecaj u Europskoj uniji izaziva rastuću zabrinutost Bruxellesa. Taj je utjecaj posebno snažan u jugoistočnoj Europi, gdje je Kina u proteklih šest godina postala vodeći ulagač u velike infrastrukturne projekte. Za Uniju je posebno zabrinjavajući rast kineskog političkog i ekonomskog utjecaja na Zapadnom Balkanu, među zemljama-kandidatima za članstvo u EU. Peking ovim zemljama nudi jačanje političkih veza kroz bilateralnu ekonomsku suradnju, primarno na području transportne i energetske infrastrukture. S obzirom da kineska ulaganja ne odlaze praćena strogim uvjetima i dugotrajnim procedurama kakve traži Bruxelles za korištenje EU fondova (regulatorni okvir na području tržišnog natjecanja i zaštite okoliša, transparentnost u donošenju odluka o investicijama), vladajuće političke elite imaju mogućnost iskoristiti kineske zajmove i za jačanje vlastitog političkog utjecaja.

Navedena situacija dovela je do toga da je EU počela percipirati Kinu kao političku i normativnu prijetnju Uniji po pitanju utjecaja EU na području Zapadnog Balkana. U ožujku 2019. godine u izvještaju Europske komisije o odnosima s Kinom navedeno je kako je Kina istovremeno ekonomski partner, ekonomski takmac ali i sistemski rival.

Izvori kineskog djelovanja

Za razumijevanje kineske strategije prema EU potrebno je analizirati motive kineskog djelovanja. Iako su raširene ocjene da Kina nastoji stvoriti uvjete za postizanje globalne dominacije, u ovom trenutku Kina i dalje nema političke, ekonomske, vojne i ideološke sposobnosti za preuzimanje uloge globalnog hegemona iz ruku SAD. Kineski cilj je u ovom trenutku usmjeren na uklanjanje glavne prijetnje unutarnjoj stabilnosti Kine – nejednakom ekonomskom razvoju između obalnih i unutrašnjih dijelova Kine. To znači ubrzavanje ekonomskog razvoja koji će riješiti ovu prijetnju – kineska vlada treba stvoriti adekvatni ekonomski rast kako bi osigurala razvoj, društvenu stabilnost i jačanje međunarodnog utjecaja Kine.

Viktorijanski pogled na Drugi opiumski rat

Pogleda li se povijest Kine vidljivi su ciklusi unutarnje stabilnosti i nestabilnosti izazvani kombinacijom niza činilaca (vanjska prijetnja, unutarnja politička destabilizacija, te na kraju daljnje jačanje ekonomske nejednakosti između obalnih i unutarnjih regija). Zadnji ciklus započeo je nasilnim otvaranjem Kine od strane Britanskog carstva za vrijeme Prvog opijumskog rata (1839.-1842. godine). U idućih 110 godina Kina je bila na rubu kolapsa ugrožavana unutarnjom nestabilnosti i pobunama, izložena političkim i ekonomskim pritiscima europskih sila, građanskom ratu i dva rata s Japanom. U ovom razdoblju ekonomska nejednakost između obale i unutrašnjosti još više se povećala: dok su obalne regije bile integrirane u globalnu ekonomiju, razvoj unutrašnjih je zanemaren. Nakon političke unifikacije Kine nastale pobjedom komunista u građanskom ratu 1949. godine, problem unutrašnje ekonomske nejednakosti nije riješen već dodatno pogoršan katastrofalnim ekonomskim politikama Mao Tse Tunga (Veliki skok naprijed). Njegov nasljednik Deng Xiao Ping bio je prisiljen otvoriti Kinu Zapadu u nadi da će ekonomski razvoj konačno riješiti problem ekonomske nejednakosti u zemlji. To se nije dogodilo.

Kineski ekonomski model razvijen u razdoblju od 1979. do 2008. godine zasniva se na masovnoj proizvodnji nisko tehnoloških proizvoda. Iako je ovaj model izuzetno ubrzao ekonomski razvoj Kine, on nije riješio problem ekonomske nejednakosti obale i unutrašnjosti, koja se u 90-im godinama prošlog stoljeća dodatno povećala, što stvara političke tenzije unutar Kine. Negativni rezultati velike globalne ekonomske krize 2008. godine (usporavanje kineskog ekonomskog rasta i demografska kriza) usmjerili su kineski politički vrh na usvajanje novog modela ekonomskog rasta zasnovanog na razvoju visoko tehnoloških industrija i domaće potrošnje. Ali i u provedbi novog ekonomskog modela problem je ponovno ekonomska nejednakost između obalnih i unutrašnjih regija koja je nešto smanjena (ali ne i riješena) jačanjem industrijalizacije unutrašnjosti u prošlom desetljeću. Zapravo, jačanje industrijalizacije unutrašnjih regija otvorilo je opasnost dugoročnog produbljenja ovog jaza, jer obalne regije sada su usmjerene prema razvoju visokotehnoloških industrija i usluga.

Kineski odgovor na ovu dilemu bila je odluka novog kineskog vođe  Xi Jinpinga iz 2013. godine o pokretanju inicijative „Jedan pojas, jedan put“ (One Belt, One Road) – čiji je naziv 2015. godine promijenjen u „Pojas i put“ (Belt and Road Initiative – BRI), kao načina rješavanja kineskih ekonomskih i političkih problema. Bit inicijative BRI je kinesko financiranje velikih infrastrukturnih projekata s ciljem ekonomskog povezivanja i integriranja euroazijskog područja kopnenim i pomorskim prometnim koridorima. Pri tome, naglasak je na razvoju unutrašnjih regija Kine uz istovremeno angažiranje viška kineskih industrijskih kapaciteta (metalurška i građevinarska industrija). Kroz „Pojas i put“ inicijative Kina želi i ojačati svoj utjecaj na području Euroazije. Navedeno ukazuje na sljedeći zaključak: u kolaborativnim BRI projektima s drugim zemljama i organizacijama Kina na prvo mjesto stavlja svoje političke i ekonomske interese. Ova činjenica je bitna za razumijevanje promjene kineske strategije prema EU.

Kina i EU

Od 2012. godine vidljiv je zaokret u kineskoj strategiji odnosa s Europskom unijom – Kina sada tretira Uniju kao slabijeg, ekonomski ovisnog partnera. To je posljedica globalne ekonomske krize koja je izbila 2008. godine i promijenila kinesku percepciju prema Uniji i njezinim članicama.

Naime, od uspostave diplomatskih odnosa između Kine i tadašnje Europske ekonomske zajednice 1975. pa do 2008. godine, kineska politika prema Europi bila je zasnovana na percepciji rastuće uloge EEZ/EU u svijetu. Prema kineskim pogledima, proces europske ekonomske integracije doveo je stvaranja ekonomske supersile ravnopravne Sjedinjenim Američkim Državama. EU je postala glavni trgovački partner Kini, glavni izvor inozemnih ulaganja i tehnologije, te konzekventno tome ima strateško značenje i za ekonomsku modernizaciju Kine. U Pekingu se zajedno s razvojem ekonomskih odnosa razvijala i percepcija EU kao subjekta s kojim postoji konvergencija po pitanju ključnih vanjskopolitičkih pitanja (multilateralni međunarodni poredak, miroljubivo rješavanje sukoba, središnja uloga UN-a u međunarodnim odnosima, održivi razvoj). EU je stoga percipirana kao nastajuća globalna sila i primjer uspješne ekonomske i političke integracije čije se pouke mogu iskoristiti u daljem razvoju Kine. Osim toga, u kineskim pogledima navodila se i mogućnost da EU kao partner može pomoći kineskom otporu globalnoj hegemoniji SAD-a.

Ova pozitivna percepcija EU promijenila se između 2008. i 2012. godine, kada je Peking zaključio da je kao posljedica globalne ekonomske krize u EU došlo do značajnog i dugoročnog ekonomskog nazadovanja praćenog visokom nezaposlenošću, sporim oporavkom i do tada nezabilježenom dužničkom krizom. Kao glavni uzrok ove situacije navedeno je postojanje ekonomske unije bez jedinstvene monetarne politike. Tijekom procesa spašavanja eura stvorena je djelomična europska financijska ovisnost o Kini, a time i prvi puta od uspostave odnosa – ekonomska jednakost između obije strane.

Zemlje kineske inicijative 17+1

Na području međunarodnih odnosa, prema kineskim ocjenama, EU nije pokazala bilo kakav interes za uključivanje u globalnu borbu za utjecajem koja se vodi između Kine i SAD, kao ni za rješavanjem glavnih geopolitičkih izazova na području Euroazije. Kineski zaključak je da EU gubi sposobnost prerastanja u normativnu silu sposobnu za projekciju svojih vrijednosti, vizije i ideja u svijetu. U skladu s navedenim, nastupila je promjena kineske strategije prema Uniji. Umjesto s institucijama EU, Kina sada nastoji jačati suradnju s članicama EU. U novom pristupu fokus je na razvijanju odnosa sa skupinama država članicama u pojedinim europskim regijama – s južnom Europom na području povezivanja kopnenih i pomorskih BRI koridora, sa sjevernom Europom o razvoju i sigurnosti Sjevernog pomorskog puta, srednjom i istočnom Europom o ekonomskoj suradnji u okviru inicijative 17+1, te sa zapadnom Europom o industriji i tržištu visoke tehnologije.

Na europske optužbe da se radi o strategiji „podijeli i vladaj“ kineska strana odgovara da je ovako prisiljena postupiti jer EU nije sposobna, zbog njezinih nedjelotvornih institucija i velikih političkih i ekonomskih razlika u interesima između članica Unije, osmisliti i provoditi zajedničku politiku prema razvoju odnosa s Kinom, te je kineska strana prisiljena ići na razvoj bilateralnih odnosa. Peking stoga fokusira razvoj odnosa primarno na ekonomsko područje, s ciljem dobivanja slobodnog pristupa jedinstvenom tržištu EU uz istovremena nastojanja smanjivanja pristupa kineskom tržištu od strane članica Unije. Pri tome Kina nastoji razviti odnose s Unijom na temelju njezinih pravila, te koristeći strategiju poticanja podjela stvoriti unutar EU snažni pro-kineski lobi, posebno među članicama u srednjoj i istočnoj Europi. U ovakvom kineskom djelovanju vidljive su tri strategije koje se primjenjuju prema članicama EU:

1. Strategija specifičnog reciprociteta. Klasična strategija „mrkve i batine“ koja se primjenjuje kada kineska strana želi postići određeni cilj pod svaku cijenu. Nagrada za ispunjavanje kineskih zahtjeva je otvaranje pristupa kineskom tržištu, a kazna za odbijanje zahtjeva prijetnja ekonomskim sankcijama i otežavanje ulaska na kinesko tržište. Zadnji primjer ove strategije je talijansko potpisivanje memoranduma o razumijevanju na području ekonomske suradnje sa Kinom u ožujku 2019. godine.
2. Strategija pozitivnog reciprociteta. Ova strategija koristi se kada Kina želi utjecati na političke odluke više članica, pri čemu se – umjesto ucjene – naglašavaju obostrano korisni ekonomski interesi i mogućnost njihovog razvijanja. Primjer ovog pristupa su do sada neuspješni kineski pokušaji lobiranja za dobivanjem statusa tržišne ekonomije u EU, čime bi bila olakšana kineska ulaganja u Europi.
3. Strateško angažiranje. Strategija se zasniva na daljnjem širenju i produbljivanju uspostavljenih ekonomskih odnosa s pojedinim članicama ili skupinama članica, s ciljem mijenjanja njihovog političkog i ekonomskog djelovanja u skladu s kineskim interesima. Primjeri ovakvog djelovanja su razvijanje ekonomske suradnje s Grčkom od 2010. godine, nakon njezina ekonomskog sloma, koja je dovela do 35-godišnjeg iznajmljivanja luke Pirej kineskoj kompaniji COSCO, ili kinesko djelovanje u okviru inicijative 17+1 sa zemljama srednje i istočne Europe u razvijanju ekonomskih veza i širenju kineskog utjecaja na taj dio članica Unije (to je inicijativa u kojoj ni na koji način ne sudjeluju institucije EU, te ju Bruxelles karakterizira kao način stvaranja podjela unutar EU).

Značaj jugoistočne Europe za Kinu

U kineskoj percepciji jugoistočna Europa predstavlja dio periferije EU, kojeg se postupno treba penetrirati radi postizanja pristupa razvijenim tržištima zapadne Europe. To se nastoji postići kroz uspostavu kontrole nad ključnim pomorskim lukama i transportnim koridorima.

Peti sastanak čelnika Istočne i Srednje Europe (CEEC) te Kine, Riga u Latviji, 5. studenog 2016. godine

U kineskoj percepciji poseban značaj ima Zapadni Balkan, kao područje koje povezuje srednju Europu i Sredozemlje sa širom Euroazijom. Stoga kineska ulaganja u regiji imaju dva cilja. Prvi je stvaranje ulazne točke za pristup europskom tržištu, a drugi – korištenjem sredstava „meke moći“ stvoriti saveznike među članicama EU i državama kandidatima za članstvo. Pri tome se nastoje iskoristiti tri obilježja zemalja Zapadnog Balkana koje su kandidati za članstvo u EU:

1. Kina percipira regiju kao područje s nerazvijenim demokratskim sustavima i netransparentnošću u procesu donošenja političkih odluka u usporedbi s drugim članicama EU, što kineskoj strani omogućava investiranje zasnovano na netransparentnim političkim pregovorima a ne na otvorenim natječajima.
2. Donošenje odluka o investiranju Kina ne uvjetuje jačanjem procesa demokratizacije (jedan od ključnih uvjeta EU), što Kini omogućava ulaganja u zemlje regije kojima je EU uskratila financijsku potporu zbog kršenja demokratskih načela.
3. U investicijskim projektima Kina nije vezana standardima i propisima Unije na području financijske održivosti projekata.

Uspješno probijanje najdužeg tunela na autoputu Bar-Boljare (Photo: China Road&Bridge Corporation)

Međunarodni monetarni fond (IMF) dao je i procjenu kako Kina ima barem 6,2 milijardi eura za financiranje energetskih i transportnih projekata u regiji. Time se otvara mogućnost stvaranja dužničke klopke na tom prostoru: države koje su potpisale ugovore s kineskim tvrtkama najčešće nemaju institucionalne sposobnosti za provedbu potpisanih sporazuma, što znači i da neće biti sposobne za otplatu uzetih zajmova. Problem je i u činjenici kako je upitna isplativost mnogih takvih projekata. Kao primjer može se uzeti izgradnja autoputa Bar-Boljare u Crnoj Gori koji se financira kineskim kreditom. Prema procjeni Međunarodnog monetarnog fonda iz 2019. godine cijena tog projekta će povećati crnogorski dug s 59 posto na 78 posto njihovog bruto društvenog proizvoda.

Srpski režimski tabloid platio je posebne plakate zahvale

Najbolji primjer kineskog djelovanja na Zapadnom Balkanu bio je vidljiv kroz pružanje pomoći Srbiji nakon izbijanja pandemije virusa Covid-19. Nakon što Bruxelles u početku nije pokazao volju za pružanjem pomoći Srbiji, priliku je odmah iskoristila Kina koja intenzivno razvija odnose sa Srbijom zadnjih deset godina. Beogradu je odmah upućena medicinska pomoć, a Unija je reagirala tek nakon kineskog poteza. Na kraju, Srbija je od EU za borbu protiv pandemije dobila pomoć u ukupnom iznosu od 93 milijuna eura (15 milijuna za hitnu nabavu i transport medicinske opreme, a ostatak za ublažavanje ekonomskih posljedica pandemije). Kineska pomoć bila je minimalna (konstrukcija dva medicinska laboratorija i slanje medicinske opreme), ali u srpskim medijima i izjavama srpskih političara slavljena je prvenstveno Kina i njezina pomoć. Znatno veća pomoć koju je kasnije uputila Unija praktično je zanemarena. Kroz ovaj korak, koji je nije puno koštao, Kina je ojačala svoj politički i ekonomski utjecaj u Srbiji i regiji, te pokazala cijenu kasne reakcije EU. Nastavi li se ovakva inercija Bruxellesa i u budućnosti, Pekingu će biti otvorena vrata za daljnje jačanje sfere utjecaja u ovoj regiji od strateškog značaja za Europu.

Promjena BRI strategije

Projekt luke Hambantota u Šri Lanki

U zadnje dvije godine vidljiva je promjena „Pojas i put“ strategije, što je rezultat dva činioca. Prvi je rastući otpor infrastrukturnim projektima u okviru BRI inicijative. U ovim projektima kineska strana osigurava financijska sredstva putem zajmova (što otvara mogućnost dužničke klopke, a time i stvaranje dugoročne političke te ekonomske ovisnosti zemlje primateljice zajma o Kini), a radove izvode kineske umjesto domaćih tvrtki. Ovakvo djelovanje dovodi do gubitka kontrole zemlje primateljice nad projektom i njegovog preuzimanja od strane kineskih tvrtki. Primjer je izgradnja luke Hambantota u Šri Lanki. Kako vlada Šri Lanke nije mogla isplatiti zajam od 8 milijardi USD bila je prisiljena kineskoj strani iznajmiti luku na 99 godina, a istovremeno se dug prema kineskoj strani povećao na 13 milijardi USD. Stoga u zadnjih nekoliko godina rastu otpori BRI projektima. Na primjer, u Maleziji su otkazana dva projekta vrijedna 22,3 milijarde USD koja je trebala financirati Kina.

Drugi činilac je pitanje može li Kina i u budućnosti ulagati ovako velika sredstva u BRI projekte. Niz događaja – izbijanje trgovinskog rata sa SAD, ekonomsko usporavanje u Kini, te sada globalna pandemija izazvana virusom Corona-19 – otvorili su čak i u Kini kritike u poslovnim i akademskim krugovima o korištenju kineskih ekonomskih resursa u inozemstvu. Od prošle godine Kina – prema procjenama Međunarodnog monetarnog fonda – više nema ekonomski suficit već deficit u trgovinskoj razmjeni s inozemstvom. Osim toga, unutarnji kineski problemi (rast izdataka za mirovine zbog starenja stanovništva, potreba održavanja makroekonomske stabilnosti) također traže preispitivanje dosadašnjih ulaganja u BRI projekte.

Kako je „Pojas i put“ inicijativa postala jedan od važnih instrumenata za ekonomski razvoj Kine i širenje kineskog utjecaja, njeno obustavljanje ne dolazi u obzir. Umjesto toga, BRI je modificiran kroz primjenu tri nove strategije:

1. Nastojanje uključivanja trećih zemalja i organizacija u BRI projekte. Kina nastoji uključiti u infrastrukturne projekte svoje geopolitičke rivale kako bi se ublažio rast otpora prema BRI inicijativi, a istovremeno i smanjila razina kineskih financijskih ulaganja. Do sada su ponude dane Japanu i Indiji, a u Europi Kina pokušava s Njemačkom pokrenuti razgovor o suradnji dvije zemlje u infrastrukturnim projektima u srednjoj i istočnoj Europi. Ovi napori do sada nisu dali rezultate.
2. Buduće kineske investicije bit će primarno usmjerene prema dugoročnom kineskom upravljanju infrastrukturnim projektima. Umjesto davanja financijskih zajmova Kina sada nastoji dobiti dugoročne koncesije ili izravno kupiti infrastrukturu za koju je zainteresirana.
3. Rastući fokus na znanstvenoj suradnji u okviru BRI inicijative. Kroz izgradnju posebne organizacije (Alliance of International Science Organizations) Kina nudi financijsku podršku za znanstvene projekte. Ovi napori su vidljivi u srednjoj i istočnoj Europi (u Bugarskoj Kina financira izgradnju energetski učinkovitog „inteligentnog grada“ pored Sofije, a vrijednost projekta je između 1,2 i 1,5 milijardi eura), zbog nedostatka sličnih napora EU. Time se otvara mogućnost da za relativno mala ulaganja kroz nejednako partnerstvo dobije vrijedne rezultate znanstvenih istraživanja, a istovremeno da zemlje u koje ulaže dovede u dužničku klopku.

Hrvatski slučaj

Pelješki most – stanje 31. svibnja 2020. godine

Pogledajmo sada u kontekstu ove analize neke aktualne i moguća kineske poslove u Republici Hrvatskoj. Kao prvo, tu se nameće razmatranje projekta gradnje Pelješkog mosta, monumentalnog građevinskog projekta započetog u studenom 2005. godine domaćoj režiji, da bi onda rad domaćeg konzorcija Konstruktor/Viadukt/Hidroelektra praktično bio zaustavljen u srpnju 2009. godine. Nastavak projekta sredstvima EU omogućile su višestruke studije izvodivosti 2012. i 2013. godine, čijim je temeljem 7. lipnja 2017. dobiveno 357 milijuna eura iz EU kohezijskih fondova na ime 85 posto od ukupnih 420 milijuna eura troškova izgradnje. Posao je 15. siječnja 2018. godine dobila kineska kompanija „China Road and Bridge Corporation“, čija je ponuda od 2,08 milijardi kuna bila najpovoljnija (ujedno i uz najkraći rok izgradnje). Ugovor je potpisan 23. travnja 2018. godine, radovi su započeli početkom siječnja 2019. godine, a dovršetak se planiralo za 1. kolovoza 2021. godine. Uz to je 9. listopada 2019. potpisan i 990 milijuna kuna vrijedan ugovor o gradnji prilaznih cesta koje grade austrijska tvrtka Strabag i grčki Avax, s rokom dovršetka u srpnju 2022. godine – što možda i neće biti problem, budući se 25. svibnja 2020. od samog premijera Plenkovića tijekom posjete gradilištu čulo kako bi se i dovršetak izgradnje mosta mogao otegnuti još nekoliko mjeseci, budući da zbog epidemije koronavirusa neko vrijeme nisu radile tvornice mosnih segmenata u Kini. Ovaj posao iako izvođen od kineskih građevinara, nije ujedno i financiran kineskim sredstvima, već iz okrilja EU.

Uz taj uspješni projekt izgradnje, prije samo godinu dana mogle su se čuti najave i pojedinih velikih kineskih ulaganja širom Hrvatske – u brodogradnju, turizam, energetiku i transportnu infrastrukturu. Do danas se od ovih najava praktično ništa nije ostvarilo. Da li to znači da Kina nije zainteresirana za ulaganja u Hrvatsku?

Simbolična poruka na gradilištu Pelješkog mosta (Photo: Vlada RH)

Prije bilo kakvog razmatranja mogućih ulaganja treba rasvijetliti kineske motive za investiranje u Hrvatsku. Kako je ranije rečeno, područje jugoistočne Europe je u kineskim planovima povezano s uspostavom pomorskih i kopnenih transportnih koridora prema srednjoj i zapadnoj Europi, koji će biti pod kineskim nadzorom. U ovim planovima značajno mjesto ima uspostavljanje zapadnog kraja predloženog pomorskog „Puta svile“ iz Azije prema Europi. Cilj je zajedno povezati jadranske pomorske terminale u Italiji (Ravena, Venecija, Trst), Sloveniji (Kopar) i Hrvatskoj (Rijeka, Zadar, Ploče), te istovremeno modernizirati željezničke linije prema srednjoj Europi. Kinesko vlasništvo nad ovim lukama omogućilo bi efikasno korištenje sjevernojadranske pomorske rute koja je još od Antike najkraći put do unutrašnjih regija Europe iz Male Azije.

Od hrvatskih luka Rijeka bi bila idealna za kineske planove zbog mogućnosti modernizacije željezničke pruge prema Zagrebu i Budimpešti. Dvije kineske kompanije (konzorcij „Ningbo Port“ i „China Road and Bridge Company“) su prošle godine izrazile interes za dobivanje 50-godišnje koncesije za izgradnju i upravljanje kontejnerskim terminalom u Rijeci. Po pitanju modernizacije željezničke pruge Rijeka-Zagreb kineska strana je propustila priliku. Europska komisija je promijenila prijašnju odluku o nefinanciranju modernizacije pruge prema Zagrebu (razlog prvobitnog odbijanja bila je procjena o neisplativosti modernizacije, a promjena odluke vjerojatno je napravljena s ciljem sprječavanja kineske strane da preuzme kontrolu nad ovim transportnim pravcem) i u prosincu 2019. godine donijela odluku o odobravanju iznosa od 311 milijuna eura za modernizaciju dijela pruge (odsjek Hrvatski Leskovac-Karlovac dužine 44 km).

U vlasništvo zadarske luke Gaženica je tijekom srpnja 2017. ušla tvrtka iz Zagreba financirana iz Kine

Teretni terminal Gaženica u zadarskoj luci je od 2018. godine pod kineskom kontrolom. Kineska kompanija „Luxury Real Estate“ postala je vlasnik 75 posto udjela u vlasništvu luke te dobila 25-godišnju koncesiju za upravljanje terminalom. Kineska strana odmah je navela i mogućnost modernizacije Unske pruge. U luku Ploče kineska strana je do sada investirala 30 milijuna eura (isporuka i ugradnja opreme za novi terminal za krupni teret). Godine 2018. kineska kompanija COSCO („China COSCO Shipping Corporation Limited“, koja je od 2016 večinski vlasnik grčke luke Pirej) izrazila je namjeru za izgradnjom kontejnerskog terminala u Pločama radi uvoza robe u Bosnu i Hercegovinu. Podružnica COSCO-a osnovana u Sarajevu u rujnu 2018. godine kao cilj je navela dobivanje koncesije za modernizaciju i upravljanje prugom Sarajevo-Ploče – ako se taj projekt ostvari, idući korak vjerojatno će biti traženje koncesije za modernizaciju pruge Sarajevo-Osijek-Budimpešta na međunarodnom transportnom koridoru Vc. Još jedan potencijalni projekt kineskog ulaganja u transportnu infrastrukturu u Hrvatskoj vezan je uz rastući kineski interes za razvojem sliva rijeke Dunav kao vodnog puta koji povezuje unutarnje riječne putove u Europi s područjem Crnog mora i istočnog Sredozemlja. Od 2017. godine spominje se mogućnost izgradnje kanala od Soluna u Grčkoj koji bi povezivao rijeku Axios sa Sjevernom Makedonijom do rijeke Morave u Srbiji, čime bi se otvorio riječni put do Dunava. Dio tog projekta bila bi modernizacija riječnih luka u Hrvatskoj i Srbiji, što objašnjava kineski interes za ulaganje u luku (teretni terminal) i aerodrom (logistički centar) u Osijeku. U svim navedenim slučajevima kineska strana izrazila je interes ne za davanjem zajmova hrvatskoj vladi već za dobivanjem koncesija na duže vremensko razdoblje (25-50 godina) ili izravnim investiranjem.

Kineska strana izražava interes i za znanstvenom suradnjom. Tako su u travnju prošle godine vođeni razgovori između Brodarskog instituta i kineske tvrtke „China Shipbuilding Industry Corporation“. Iako ovi razgovori nisu doveli do konkretne suradnje, znakovito je da je s hrvatske strane naglašeno kako u obzir dolazi suradnja ali ne i davanje vlasničkog udjela kineskoj strani u institutu. No, potencijalna kineska ulaganja u Hrvatskoj biti će olakšana i zbog sljedećih činjenica:

1. Želja svih hrvatskih vlada (pa i zadnje) za dobivanjem stranih investicija pod svaku cijenu, što otvara mogućnost davanja značajnih ustupaka kineskoj strani.
2. Nepostojanje regulacijskog okvira i mehanizma za nadzor stranih investicija. Prema procjeni OECD-a o mogućnostima ulaganja u Hrvat6sku iz 2019. godine (OECD Investment Policy Reviews: Croatia, 2019), u hrvatskom zakonodavstvu postoji samo nekoliko regulatornih ograničenja o sprječavanju stranih ulaganja u Hrvatsku.
3. Velika, ali nedjelotvorna i pretjerano politizirana javna uprava odupire se promjenama i obilježena je korupcijom. Prema procjeni javne uprave u Hrvatskoj, koju je napravila Europska komisija u kolovozu 2018. godine (Public administration characteristics and performance in EU28, Croatia Study), posljedice ovakve situacije su slabo strateško planiranje i konzekventno tome donošenje neodgovarajućih političkih odluka, skupe i nedjelotvorne javne službe, te politički motivirano primanje osoblja u javne institucije na svim razinama vlasti.

Jedna od kineskih pošiljki zaštitne opreme za RH (Photo: Ravnateljstvo civilne zaštite)

Ovakva situacija daje kineskoj strani mogućnost da u pregovorima o načinima investiranja snažno promovira kineske ekonomske interese i izgradi politički utjecaj u Hrvatskoj. Takva mogućnost vidljiva je na primjeru Grčke i Mađarske. Na primjer, paralelno s velikim kineskim investicijama baš su Grčka i Mađarska 2016. godine razblažile rezoluciju Vijeća EU o kineskoj militarizaciji Južnokineskog mora, a godinu dana kasnije blokirale i osudu kršenja ljudskih prava u Kini. Ujedno, svoje posebne ovlasti u doba pandemije koronavirusa mađarski premijer Viktor Orban iskoristio je da bi 8, travnja u parlamentarnu raspravu otposlao zakonski akt kojim se tajnim proglašavaju svi detalji posla modernizacije 350 km duge pruge Budimpešta-Beograd. Riječ je o poslu čijih će 15 posto biti financiran domaćim sredstvima, dok je za preostalih 85 posto Mađarska u kineskoj „Exim Bank of China“ digla kredit od 1,9 milijardi USD, na 20 godina uz 2,5 posto kamata. Kako se čulo u medijima, detalje ovog posla ukupno procijenjenog na oko 2,24 milijarde USD treba ukloniti iz dosega javnosti na 10 godina, jer bi njihova objava mogla „ugroziti sposobnost Mađarske da vodi svoju vanjsku politiku i trgovinske interese bez nepotrebnih vanjskih utjecaja“.

* Gost autor je doc. dr. sc. Robert Barić s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

Na nedavno održanom „Beogradskom sigurnosnom forumu“ (16.-18. listopada), 9. po redu u organizaciji „Beogradskog fonda za političku izuzetnost“ (BFPE), „Europskog pokreta u Srbiji“ i „Beogradskog centra za bezbedonosnu politiku“ (BCBP), glavni je moto bio – „Stremljenje za pravdom u podijeljenome svijetu“. Pod ovim glavnim motom održan je niz panela – o odnosima Istoka i Zapada, Srbije i Kosova, MENA regiji, o klimatskim promjenama i ženama u sigurnosnom sektoru, itd… Jedini izrazito vojni panel bio je onaj pod naslovom „A case for Military Neutrality in the 21st Century“, održan drugog dana Foruma (17. listopada), na kojem su sudjelovala dva načelnika glavnih stožera – general Milan Mojsilović, načelnik Generalštaba Vojske Srbije i general Robert Brieger, načelnik GS OS Republike Austrije. Tijekom 45 minuta, koliko je trajao ovaj panel, dva su načelnika govorila o vlastitim pristupima vojnoj neutralnosti, koja se u slučaju Austrije i Srbije temeljito različito percipira.

No austrijski načelnik, general Robert Brieger, govorio je i o izazovima na Zapadnom Balkanu, s čijim je problemima dobro upoznat budući je tijekom svoje vojne karijere služio i u misijama u BiH te na Kosovu. S te se pozicije general Brieger zauzeo za jačanje „europske posvećenosti“ zemalja Zapadnog Balkana i odlučnom suprotstavljanju „negativnim kretanjima i trendovima“, uključujući tu i nove hibridne rizike. „Ne smijemo dopustiti stvaranje zrakopraznog prostora u našem susjedstvu, i time prepuštanje Zapadnog Balkana utjecaju vanjskih igrača. Ako neće budemo izvozili sigurnost, nužno ćemo uvoziti neizvjesnost,“ rekao je general Robert Brieger. istaknuvši pritom 4 glavna koraka koja bi Europska unija trebala primijeniti na ovom području. To su (1): uključivanje Zapadnog Balkana u EU misije, (2) jačanje sposobnosti za kontrole granica te sposobnosti zaštite od hibridnih prijetnji, (3) unapređivanje regionalnog odgovora na katastrofe, kao i (4) širok raspon bilateralnih te regionalnih obučnih aktivnosti. Kao trenutno veliki tekući izazov, čijem rješavanju se priključila i Republika Austrija, Brieger je istaknuo problem migracija na Zapadnom Balkanu, posebno uzduž granica Hrvatske i BiH gdje su se, po njegovom mišljenju, pogoršali humanitarni i sigurnosni problemi.

Govoreći o glavnoj temi panela, vojnoj neutralnosti, general Robert Brieger podsjetio je da je Austrija proglasila neutralnost još 1955. godine, tumačeći je kao sredstvo kojim je Austrija ponovno zadobila suverenost nakon Drugog svjetskog rata. Temeljem pravila o suštinskoj neutralnosti, Austrija ima 3 osnovne obaveze: (1) da ne započinje rat, (2) da ne dopušta uspostavu tuđih stalnih vojnih instalacija na svom teritoriju, te (3) da ne bude dijelom vojnih saveza. „Naša interpretacija neutralnosti ide u smjeru da mi tumačimo kako je sudjelovanje u Zajedničkoj sigurnosnoj i vanjskoj politici unutar EU okvira moguće. Dakle, tako dugo dok postoji mogućnost iskakanja (iz „Klauzule međusobne pomoći“ Lisabonskog ugovora, op.a.), mogućnost nacionalnog samoodređenja, to ne mora biti u kontradikciji s vojnom neutralnošću. (…) Rekao bih da je to bio jedan uspješan model, iako bih kao načelnik Stožera priznao kako bi za efikasnu zaštitu naše neutralnosti trebalo više vojnih resursa“, istaknuo je general Brieger.

Nakon završetka panela, iskoristili smo priliku za razgovor s načelnikom GS OS Austrije, generalom Robertom Briegerom, u kojem smo se dotaknuli ne samo pitanja vojne neutralnosti, nego i austrijskih iskustava s nabavom aviona i obaveznim vojnim rokom.

Kada se govori o Austriji, pojam neutralnosti dolazi gotovo automatski. Kako gledate razlike između neutralnosti u slučaju Austrije i onoga što smo o neutralnosti čuli na primjeru Srbije? Da li je to ista neutralnost?

„Ja ovdje imam ograničeno znanje. U Austriji je neutralnost definirana u Ustavu i to je dio naše državne ustanovljenosti, što se razvilo iz situacije nakon 2. svjetskog rata. A u Srbiji, koliko ja znam, to nije na razini ustava, već je tu riječ o jednom vojnom konceptu koji više ili manje signalizira jedan određeni način pristupanja sigurnosnim problemima u regiji. Pokazat će se da li taj oblik sigurnosnog koncepta, takoreći, ima svoje mjesto ovdje na Zapadnom Balkanu. Ali mogao bih si predočiti da vojna neutralnost – prema svim izazovima koji su prisutni ovdje u regiji – može biti svrsishodan koncept ako bude kombiniran s pravim potezima“.

Ali takav neutralitet – proizlazi li on iz države same, ili moraju i drugi tu činjenicu prihvatiti i pristati na to stanje neutralnosti? Kad netko kaže – „ja sam neutralan“ – je li to dovoljno, ili i drugi trebaju prihvatiti tu činjenicu?

„Ja vjerujem da na političkoj razini priznavanje statusa neutralnosti je, naravno, bitan preduvjet da bi ta neutralna zemlja odgovarajuće bila svrstana u okviru sigurnosno-političke prosudbe i da za jednu neutralnu zemlju mora postojati predvidivost (postupanja, op.a.). Za Austriju mogu reći kako naše nastojanje ide u smjeru da našu neutralnost vjerodostojno štitimo. Austrija, dakle, ne predstavlja neka ulazna vrata za bilo kakve agresore, bilo tijekom Hladnoga rata ili poslije njega, i zaštita te neutralnosti je vojna zadaća koja traži određene resurse. To sam izrazio i svojim stavom kako bih želio više pojedinih resursa. Politički koncept neutralnosti ima, kako sam rekao, tri obveze – u slučaju Austrije mislim da je uspjelo jednom aktivnom politikom neutralnosti postići maksimum suradnje i integracije u međunarodnom kontekstu, a s druge strane taj status vojne neutralnosti ipak vjerodostojno predstavljati, i do sada moram reći s puno uspjeha voditi u budućnosti. Zbog toga pitanja koje se svako malo iznova postavlja – ‘da li austrijska neutralnost ima smisla?’, i ‘da li bi je trebalo zadržati?’ – to iz moje perspektive nije primjereno, budući je ona bila i jest uspješan koncept. Naravno da tijekom razvoja taj koncept podliježe i određenim prilagodbama i interpretacijama. Ali kao temeljni koncept izgleda mi i za neke druge države slične veličine itekako vrijedna promišljanja“.

Ako se kaže da je država neutralna, evo čuli smo iz Srbije kako po njihovom gledanju to znači da se sa svima radi na isti način, na istoj razini – bi li Austrija svoju neutralnost tumačila tako, i bi li to npr. kod vojnog opremanja otvaralo prostor i za rusku opremu?

Vojni panel s djelomično vojnom publikom

„Ja tu zapravo ne vidim nikakve nepremostive razlike, budući da neutralnost pojedinoj državi ne brani pribavljanje ove ili one vojne robe i naoružanja, već neutralnost ima te temeljne obveze koje sam naveo. A otkuda dolazi konkretna vojna oprema u principu mi izgleda kao jedno vojno-ekonomsko i konceptualno pitanje. U tom smislu, mislim da je korisno kada se i u međunarodnom kontekstu neutralna država trudi postići priznavanje tog svog statusa. Kada se, dakle, jedna država poput Srbije odluči biti vojno neutralna, tada polazim od toga da će ona i u odgovarajućim političkim forumima biti tako zabilježena, i da za to postoje mehanizmi. Ali diplomacija je bolje u stanju definirati te stvari. U osnovi ne vidim u tome kontradikciju“.

Ako pričamo o naoružavanju, Hrvatska pokušava pribaviti borbene avione. Kakva su iskustva Austrije u tome?

Austrija i Eurofighter – od optimizma 2011. do teških problema 2019. godine

„Ah, to je jedna tema za zaseban seminar. Nisam siguran da li je austrijski model pribavljanja lovačkih aviona međunarodno za preporučiti (smijeh). Ima raznih metoda… Postoji mogućnost raspisivanja natječaja, postoji mogućnost korištenja modela ‘government-to-government’… Mislim da se po mjeri vlastitih potreba i prema vlastitim konceptualnim zadanostima, a i prema ekonomskim mogućnostima, svaka nacija mora odlučiti koja vrsta obrambenog materijala će biti pribavljena. A to naravno  vrijedi i za kompleksne sustave kao što su borbeni zrakoplovi. Čini mi se da razumijem podlogu Vašeg pitanja, jer znam da je i kod vas bilo teškoća s F-16. Ja zasigurno tu nisam u prilici davati savjete, ali općenito – preporučio bih da se gleda prema sustavima koji su dokazani u praksi i koji su prilagodljivi na specifične zahtjeve pojedine države. Mi smo se početkom 2000.-tih odlučili pribaviti jedan vrlo napredan kompleksni sustav, dakle Eurofighter, no u praksi mi od mogućnosti tog aviona  za zaštitu zračnog prostora koristimo samo jedan vrlo uski spektar njegovih mogućnosti. Dakle, zbog toga sam rekao da to možda i nije model kojeg treba slijediti“.

Još jedna razlika između Hrvatske i Austrije – krajem 2007. Hrvatska se odlučila za profesionalnu vojsku. Austrija je prije nekoliko godina krenula potpuno drugim putem. Kakva su tu vaša iskustva – da li ste zadovoljni tim sustavom?

Izložba o doprinosu austrijskih OS u civilnim zadaćama u Beču 2018.

„Mi smo zadovoljni odlukom da zadržimo opće služenje vojne obveze. Ona je faktor integracije Oružanih snaga u stanovništvo, i daje mogućnost da se kroz Miliciju (naziv za pričuvne snage OS u Austriji, op.a.) organiziraju određene snage ljudi koje su potrebne za npr. prostorno opsežnija djelovanja za zaštitu kritične infrastrukture. Ona, dakle, omogućava jedan veći opseg mobilizacije. Naravno, postoje tu poslovi koje ne uspijemo obaviti. Naime, trajanje vojnog služenja je kod nas ekstremno kratko i to je također jedna točka o kojoj se diskutira. Bitno je to temeljno služenje vojnoga roka urediti dovoljno atraktivno budući da ono u Austriji stoji u konkurenciji sa civilnim služenjem. Dakle, otprilike 40% mladih muškaraca odlučuje se za civilno služenje, koje je također nužno potrebno, prije svega za organizacije koje se bave spašavanjem i hitnom pomoći. Ali ovdje načelno postoji jedan odnos konkurencije, i radi toga se nalazimo pred izazovom da to služenje vojne obveze napravimo atraktivnim, da mladim ljudima damo nešto za daljnji život, a ne samo učenje neke konkretne vojne funkcije i da im, naravno, ponudimo ukupno dobru izobrazbu i infrastrukturu, što je opet i jedno od pitanja proračuna. I tu, naravno da ima s time vezanih želja“.

Ja ne znam kako je kod vas, ali za kompleksnije sustave, koji stvarno traže više znanja – da li se to kod vas ostavlja profesionalcima?

„Mi ‘de facto’ imamo jedan mješoviti sustav. Dakle, imamo otprilike 16.000 profesionalnih vojnika, časnika, dočasnika i ljudi u dugotrajnijoj službi, i onda još otprilike i jednak broj regruta koji budu pozvani u sustav na rok od 6 mjeseci. To znači da ‘de facto’ kompleksnije sustave poslužuju profesionalci i osobe u dugotrajnijoj službi, dok regruti tijekom tih 6 mjeseci u najboljem slučaju budu izučeni za neke od osnovnih vojnih funkcija. Naravno, nedostatak je taj da tim kratkim vojnim rokom i kasnije mogućnosti uvježbavanja počivaju na dragovoljnosti. Time je onda ograničena uporabljivost takvog osoblja u Miliciji, i time neka obveznija uporaba u toj Miliciji nije moguća. To je politički aspekt o kojem se u nas također na veliko diskutira.“

U ovoj regiji, a i u Hrvatskoj, jedan od naših najtežih problema je kako ljude potaknuti i motivirati za karijeru u OS. Kako s time stvari stoje u Austriji? Mislim, Austrija je jedna puno bogatija država, ali ipak…

„Mi također imamo izazove pri pribavljanju osoblja jer demografski, naravno, ne doživljavamo uzlet. Mnogi pripadnici vojnog kadra odlaze u mirovinu i tu je izazov koji sam već spomenuo – da trebamo to obvezno služenje vojne obveze učiniti atraktivnijim, ne bi li muškarci, a poželjno je i žene, onda ostali kod nas, te da time možemo osigurati podmladak u takvom opsegu koji je nužan za održavanje nužnih djelatnih snaga. To je nedvojbeno izazov koji i nama izaziva glavobolje“.

Balkanske su se države susrele u Beču 24. veljače, ne bi li raspravile moguća rješenja izbjegličke krize u regiji Zapadnog Balkana, uključujući tu i moguće zatvaranje granica. Grčka nije bila pozvana. Sastanak na kojem su od austrijskih ministara vanjskih i unutarnjih poslova (oboje sklonih Europskoj pučkoj stranci), bile ugošćene Albanija, Bosna, Bugarska, Kosovo, Hrvatska, Makedonija, Crna Gora, Srbija i Slovenija, izazvao je burne reakcije iz službene Atene, koja je opozvala svog veleposlanika iz Beča.

Grčki ministar Ioannis Mouzalas

Grčki ministar vanjskih poslova ovaj je sastanak nazvao “jednostranim i uopće ne prijateljskim“, optuživši austrijsku Vladu za pokušaj potkopavanja napora za postizanje zajedničkog europskog rješenja ove krize. “Austrija će uskoro shvatiti da je njeno ponašanje tijekom izbjegličke krize bila jedna enormna greška“, izjavio je nedavno grčki ministar zadužen za imigracijsku politiku  Ioannis Mouzalas za EurActiv Grčka.

Tjedan dana kasnije (1. ožujka), sastali su se u Beogradu šefovi policija četiri balkanske države – Makedonije, Srbije, Hrvatske i Slovenije – zajedno s Austrijom, predstavnicima Nizozemske kao zemlje-predsjedateljice EU, i Mađarske. Vlasti iz Atene također su bile pozvane, ali su odbile sudjelovati.

Dokument

Makedonija je tom prilikom prema više država otposlala detaljno, 12 stranica dugo pismo u kojem je opisala svoje potrebe, ne bi li zadržala pod punom kontrolom svoje južne granice. Taj dokument, u kojeg je EurActiv dobio uvid, govori da će ta država trebati građevinske strojeve za gradnju fortifikacija na svojim južnim granicama, te materijal za konstruiranje 300 kilometara duge sigurnosne ograde i izgradnju kampa pogodnog za smještaj 400 osoba. Uz to, ona je također tražila i opremu pogodnu za uporabu pri kontroli masa ljudi, kao i novac za potpuno pokrivanje mjesečnih troškova osoblja, vozila, te tehničkih sposobnosti vojske.

Reakcije

Komentirajući ovaj dokument, izvori su izjavili za EurActiv da su neke države članice EU spremne opskrbiti Makedoniju sa zahtijevanom opremom, ujedno naglašavajući da tu “mogu važiti neka ograničenja“. Na primjer, u Austriji je opskrbljivanje drugih država vojnom opremom ograničeno zakonom i podvrgnuto potrebi parlamentarnog odobravanja.

U tom dokumentu Skopje također traži i slanje policijskih službenika u tu državu. Austrijsko Ministarstvo unutarnjih poslova već je otposlalo 7 policijskih službenika na granicu Grčke i Makedonije, ujedno obznanjujući na konferenciji u Beču da taj kontingent može biti povećan do ukupno 20 osoba, što je prilično skroman broj ako se u obzir uzme dužina predložene sigurnosne ograde.

Strah od zloporabe

Prema istim izvorima, pravni se stručnjaci pribojavaju da bi tako dana oprema mogla biti korištena i za represiju unutar Makedonije, pred bitne prijevremene izbore zakazane za mjesec lipanj. “Teško je zamisliti da će Hrvatska, Slovenija ili Austrija otposlati ikakvu opremu ako ne budu sigurne da ona neće biti korištena u svrhe unutarnje represije“, izvjestili su EurActiv. U aneksu broj 4. “Oprema za kontrolu masa”, Makedonija traži posebne granate (šok, s gumenim kuglicama), suzavac i raspršivače pogodne za djelovanje u kontroli nemira.

Politička situacija u toj balkanskoj državi je osjetljiva, uz velike napetosti između vlasti i oporbe. Izvanredni parlamentarni izbori, početno dogovoreni za 24. travnja, odgođeni su do 5. lipnja, nakon što je glavna oporbena stranka Socijalno Demokratska Unija Makedonije (SDSM) zaprijetila da će ih bojkotirati, tvrdeći da oni ne mogu biti slobodni i pošteni.

To glasovanje predstavlja dio sporazuma poduprtog od Europske unije, postignutog prošle godine između vlasti i oporbe – kojim su prekinuti višemjesečni politički nemiri u toj republici bivše Jugoslavije s oko 2,1 milijun stanovnika.

Stav Srbije

Prema NATO diplomatima i dodatnim dokumentima u koje je EurActiv imao uvida, službeni Beograd je još 17. prosinca prošle godine zatražio pomoć u izlaženju na kraj s ovom izbjegličkom krizom. Za razliku od makedonske politike “zatvorene granice”, Srbija je tražila humanitarnu pomoć kroz NATO Koordinacijski centar za odgovor na krize (NATO Disaster Response Coordination Centre).

Srbija je tranzitna zemlja na ruti kroz Zapadni Balkan, i primala je znatan broj izbjeglica iz Makedonije. Dokument opisuje mjere koje je poduzela Vlada Srbije, kao i pomoć pruženu od NATO saveza. Tu je značajno napomenuti da je Portugal putem EU mehanizma civilne zaštite (EU Civil Protection Mechanism) poslao 300 setova posteljine i 20 zimskih šatora pojedinačnog kapaciteta od 6 do 8 osoba. Nizozemska je dostavila 3.850 vreća za spavanje, a Ujedinjeno Kraljevstvo je ponudilo 276 šatora. I Sjedinjene Američke Države su ponudile pomoć sadržanu u dvije pošiljke humanitarne pomoći, dostavljene 26. siječnja i 1. veljače ove godine.

Ovaj je tekst autor Sarantis Michalopoulos objavio 4. ožujka 2016. godine na portalu EurActiv Grčka (https://www.euractiv.com/), pod naslovom “Leaked Skopje letter exposes ‘closed border’ coalition”. U svom originalnom obliku dostupan je na internet adresi: http://www.euractiv.com/section/global-europe/news/leaked-skopje-letter-exposes-closed-borders-coalition/

Za sve one koji nisu znali, Europska unija i NATO, predvođen Sjedinjenim Američkim Državama, posljednjih mjeseci baš i nisu u idiličnim odnosima s Ruskom Federacijom. To je plod niza političkih i ekonomskih napetosti koje su kulminirale tijekom proteklih godinu dana aktivnog trajanja građanskoga rata u Ukrajini. Dok se pojedine odbljeske ovog suprotstavljanja donedavno viđalo na Baltiku ili u regiji Crnoga mora, nije tajna da se ta ista podjela proteže i na prostorima između ovih mora – prolazeći pri tome i regijom u kojoj je Hrvatska. Dok tu nisu nezapaženo prošla vojno-politička igranja Republike Srbije (sjetimo se samo famozne vojne parade za Putina u Beogradu, te impresivne vježbe ruskih padobranaca, koji su u ovim krajevima osvanuli po prvi put nakon kraja Drugog svjetskog rata) i Republike Srpske kao entiteta u Bosni i Hercegovini (s pojavom ruskih savjetnika ili “kulturnih predstavnika”), podjela o kojoj pričamo posljednjih je dana dobila i neke bitno jasnije okvire – kako u regiji, tako i za NATO te EU jasno svrstanu Hrvatsku.
———————-

21.2.2015 – AP- John Kerry o odnosima Zapada i Ruske Federacije po pitanju Ukrajine

———————-

Crta razdvajanja u regiji

Na pitanje o rastu ruskoga utjecaja na toj crti razdvajanja, američki državni tajnik John Kerry je tijekom senatskog saslušanja pred Odborom za vanjsku politiku (konkretno, pred njegovim Pododborom za europske poslove) u utorak, 24. veljače  izjavio “Kada je riječ o Srbiji, Kosovu, Crnoj Gori, Makedoniji i drugima – Gruziji, Moldaviji, Pridnjestrovlju – oni su na liniji vatre“. Iako je tema čitavoga saslušanja bila stanje u Ukrajini, te moguće slanje američke vojne pomoći toj zemlji, Kerry je time samo potvrdio ono što promatrači regionalnih odnosa vide već duže – dodavši i da je Ruska Federacija tu “uključena u jedan prilično izniman period širenja vrlo otvorene te opsežne propagande, kakav nisam vidio od samih vrhunaca Hladnoga rata“. Što se tiče konkretnih odnosa prema Ukrajini, Kerry je rusko ponašanje opisao riječima: “I oni ustraju u svojim iskrivljenim predstavljanjima – lažima – kako god željeli nazvati te njihove aktivnosti ovdje preda mnom, i pred drugima, u mnogo različitih prilika“.

Ovi su se stavovi samo nadovezali na izjave senatora Christophera Murphya, demokrata iz savezne države Connecticut, inače dobrog poznavatelja regije Zapadnog Balkana. Murphy je tom istom prilikom napomenuo svoju zabrinutost oko činjenice da bi debata o naoružavanju Ukrajine mogla zasjeniti “jedan mnogo veći projekt koji se razvija baš ispred nas“, definirajući tu prijetnju kao “širenje utjecaja Rusije”. Po njemu, “To što vidimo u Ukrajini je tek vrh ledenog brijega što se tiče utjecaja Rusije u toj regiji“, gdje je on pozvao i na iznalaženje pravnih načina za suprotstavljanje takvim trendovima ne samo u Moldovi, Gruziji, Srbiji, Crnoj Gori, nego i “u Latviji, na Baltiku“. Stanje je Murphy opisao svojevrsnim “asimetričnim ratom“, dodavši da on teče na slijedeći način: “Oni kupuju medije, potplaćuju državne službenike, ili zastrašuju one koje ne mogu kupiti” – na što sve Zapad do sada baš i nije odgovarajuće reagirao.

Senator Chris Murphy (D-CT)

Ove svoje opservacije je Murphy dopunio i spomenom vlastitih putovanja po ovoj regiji krajem prošle godine, kada je zamijetio “veliki ruski utjecaj u Srbiji“. Naime, “Rusija u Srbiji kroči utjecajem većim nego ikada“, izjavio je Murphy, ilustrirajući neodgovarajuću razinu tamošnjih američkih ulaganja činjenicom da veleposlanstvo SAD u Beogradu navodno jedva namiče sredstva za osnovne programa razmjene.

Na to se nadovezao državni tajnik John Kerry tvrdnjom: “Rusija je zaokupljena masivnim naporom za utjecanje na pojedine nacije, za njihovim poticanjem, za povezivanjem s njima, čime se u osnovi, tragično, na neki način ponovo potpaljuje jedna nova vrsta igre bez neriješenih rezultata između Istoka i Zapada, igre koju mi smatramo opasnom i nepotrebnom“. Pri tome, napomenuo je optimistično i kako smatra da SAD radi “prilično dobar posao u podupiranju ukrajinskoga suvereniteta“, da bi onda “pozvao i Svijet i Kongres da pojačaju svoju ekonomsku podršku Ukrajini“. Na to se nadovezao jednako euforično, apelirajući da “Mi svi moramo biti spremni uskočiti, i ekonomski se naći pri ruci Ukrajini, dok se ona reformira i pokušava implementirati svoje snove i vizije” – dok je po pitanju stvarnog naoružavanja Ukrajine ostao bitno suzdržaniji, kazavši samo da je ovo pitanje “u aktivnom promišljanju“. Ostavivši sada na stranu pitanje Ukrajine, jasno je da su ove izjave Johna Kerrya te Chrisa Murphya izazvale veliko zanimanje i u regiji koja se tu našla izrijekom stavljena “na liniju vatre“!

Reakcije na povlačenje crte

Ivica Dacic, na prvome sastanku OESS pod predsjedanjem Srbije, 15. siječnja 2015. u Beču

Dok su se u većini prozvanih država regije ovim izjavama za početak pozabavili mediji, prenoseći vijesti s prosječnih dan zakašnjenja (te uz zborsko pozivanje na rusku novinsku agenciju RIA Novosti) – jučer je o tom pitanju odlučila službeno reagirati Republika Srbija, zemlja praktično pa prozvana u spomenutim istupima američkih dužnosnika. Budući je ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić baš jučer, 26. veljače, bio u Washingtonu – povodom razgovora vezanih uz OESS, Organizaciju za europsku sigurnost i suradnju (Organization for Security and Co-operation in Europe – OSCE), kojom Srbija trenutno predsjedava – on je najavio i kako će dogovoreni zatvoreni sastanak baš s državnim tajnikom Johnom Kerryem iskoristiti i po pitanju stanja u Ukrajini te tamošnje uloge OESS-a, dok će vjerojatno biti spomena i temi “država na liniji vatre“. U Beogradu se sve ovo ipak gleda i u širem kontekstu, budući su i tu tijekom posljednjih mjeseci na površinu počela izlaziti brojna suštinska neslaganja s Ruskom Federacijom, posebno po ekonomskoj liniji. Stvari su javno krenule ruskim odustankom od gradnje plinovoda Južni tok, što je 1. prosinca prošle godine u Ankari objavio direktor Gazproma Aleksej Miller.

Već tada su zabilježene izjave predsjednika Tomislava Nikolića, koji je istaknuo duboke korijene ovoga projekta u temeljima aktualnih odnosa Srbije i Rusije – po njemu je energetski sporazum potpisan s Rusijom u siječnju 2008. godine sadržao tri osnovna projekta (izgradnju Južnog toka, izgradnju podzemnog skladišta plina Banatski dvor, i privatizaciju NIS-a), gdje doduše ipak “realizacija jednog od tih projekata ne zavisi od realizacije drugih“. U igri toplo-hladno Beograd je odgovorio objavom razgovora vođenih s američkim dopredsjednikom Bidenom u Münchenu 7. veljače – o alternativnim pravcima dopreme plina u Srbiju, bilo iz SAD preko nesuđenog LNG terminala na Krku, ili putem grčko-bugarske interkonekcije plinovoda “Južni koridor”, odnosnom spojnicom na tzv. Transanadolski plinovod (naravno, sve navedeno su itekako buduća rješenja, kojima u najboljem slučaju za ikakvo aktiviranje trebaju godine i godine). Iduća runda ovog nazovi-ogleda odigrana je sredinom veljače, kada su na ruskoj televiziji RT kritizirane odluke premijera Srbije Aleksandra Vučića da za svoju vladu angažira usluge britanskih političkih savjetnika (gdje je 19. veljače prilog bio naslovljen “Beograd je postao marioneta“), da bi se priča nastavila i ovih dana nagađanjima o sučeljavanju ruskih i američkih ponuđača u predstojećem ponovnom pokušaju prodaje Telekoma Srbije. Dakle, i dalje je na snazi politika toplo-hladno, gdje se tobogan odnosa s Ruskom Federacijom u Beogradu prvenstveno tumači posljedicom pokušaja balansiranja nacionalne vanjske politike prema istoku i zapadu.
———————-

19.2.2015 – In the Now – politička emisija Anisse Naouai na televiziji RT

———————-
Dok se iz Makedonije još nije čulo mnogo na ovu temu, treba spomenuti činjenicu da je 3. veljače u Washingtonu makedonski ministar obrane Zoran Jolevski tijekom susreta sa spomenutim američkim senatorom Murphyem i nizom američkih te NATO visokih dužnosnika ponovio privrženost Skopja euroatlantskim asocijacijama, NATO članstvu države i sudjelovanju u međunarodnim misijama. Što se Crne Gore tiče, tu je stanje čak i ponešto neugodnije nego u Srbiji – budući je na posljednjem NATO summitu jasno poručeno kako će se tema članstva ove države u Savezu procjenjivati tijekom ove godine, ne bi li nekakva odluka po pitanju pozivnice u članstvo bila donesena do kraja 2015. godine. Upravo zato je Crna Gora i odlučila sudjelovati u europskim sankcijama prema Ruskoj Federaciji – što je još jedan od znakova hlađenja odnosa te države s Velikim bratom iz Moskve, koje gledamo posljednjih mjeseci.

No, to je odmicanje provođeno tiho, gotovo pa sramežljivo, tako da izričito svrstavanje Crne Gore u skupinu zemalja “na vatrenoj crti” skoro da predstavlja javno iznenađenje, o čijem se punom značenju polagano počinje i ozbiljno javno razgovarati u Podgorici. To će iznenađenje očigledno biti i veće, ako imamo na umu da se poruke u stilu ove Johna Kerrya sada počinju i ponavljati te razrađivati – recimo, na način na koji je to 25. veljače napravila Christine Wormuth, zamjenica američkog ministra obrane zadužena za obrambenu politiku, kada je pred Odborom za obranu Zastupničkoga doma američkog Kongresa bila upitana kako SAD vide opasnosti po mogućoj ruskoj pobjedi na istoku Ukrajine:

“Oni bi mogli krenuti na države koje nisu članice NATO-a, na primjer, na Crnu Goru ili još neke od manjih država… te pokušati i ondje kreirati nestabilnost, ne bi li onda primijenili tehnike informacijskih operacija kakve smo vidjeli da vrlo učinkovito koriste u Ukrajini. I mi radimo, kroz European Reassurance Initiative, na primjer, da takvim državama pružimo podršku ne bi li im pomogli da one budu u stanju oduprijeti se takvim aktivnostima“.

No, za razliku od Crne Gore, gdje su sve ove izjave zadobile popriličnu pažnju javnosti, reakcije na sve to ispale su bitno mirnije na Kosovu. Naime, u toj su zemlji Sjedinjene Američke Države ionako na iznimno dobrome glasu, kao i njihova vanjska politika, s kojom Kosovo realno ima tek rubnoga dodira. Međutim, nije teško pretpostaviti da ondje svaka politika koja Beograd ističe kao nekakav problem ipak ima širokog odjeka i podrške. No, vratimo se na činjenicu da ove podjele u praksi dodiruju i Hrvatsku, punopravnu članicu Europske unije i NATO saveza.

Hrvatska među blokovima

Hrvatsko-ruski gospodarski forum, Moskva, 17. veljače 2015. godine

Dok nije sporno kako Hrvatska vjerno prati vanjsku politiku svojih saveznika, primjenjujući tu i sankcije prema Ruskoj Federaciji, ni službenome Zagrebu načelno nisu strani barem slabašni pokušaji emuliranja nekakve balansirane vanjske politike – bez obzira na zapravo iznimno čvrstu blokovsku svrstanost države. Zadnji je takav izlet u “balansirane vode” zabilježen 17. veljače, kada je u Moskvi održan Rusko-hrvatski gospodarski forum i investicijska konferencija. Tom su složenom događanju organizatori s hrvatske strane bili Ministarstvo gospodarstva, Hrvatska gospodarska komora i Agencija za investicije, uz sudjelovanje predstavnika Ministarstva turizma te Hrvatske turističke zajednice. Rusku su stranu zastupali tamošnje Ministarstvo ekonomskog razvoja, Trgovinsko-industrijska komora (TIK) Ruske Federacije i Moskovska asocijacija poduzetnika, kojima je u doba šire izolacije i sankcija bilo drago ugostiti i ponešto visokih gostiju iz Hrvatske – posebice ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka, bivšeg predsjednika RH Stjepana Mesića, te aktualnog predsjednika Hrvatske gospodarske komore Luku Burilovića.
———————-

17.2.2015 – HRT4 o Hrvatsko-ruskom gospodarskom forumu u Moskvi

———————-
Dok je mnogo prostora bilo dano porastu koji je hrvatski izvoz u Rusku Federaciju uživao tijekom protekle godine i prije ljetošnjeg uvođenja sankcija, treba napomenuti kako je upravo ta visoka razina hrvatske delegacije u Rusiji gotovo pa zasjenila tamošnji susret oko 100 hrvatskih poduzetnika s oko 250 odabranih ruskih kolega – pri čemu je navodno sklopljeno i nešto poslova. Uz mnogo poslovnih sastanaka, izrijekom je spomenuto preko 30 milijuna eura ugovorenog izvoza prehrambenih proizvoda (poduzeća Kedobet, Sardina, Mlinar i Milla), dok se čulo i o uspješnoj prezentaciji ponude hrvatskoga turizma za tržište Ruske Federacije. No ti optimistični tonovi ujedno su naišli i na ponešto drugačiji odjek, kako u Hrvatskoj, tako i među partnerima RH.

Tu posebno treba istaknuti izjavu Kennetha Mertena, aktualnog veleposlanika SAD u Hrvatskoj, koji je 12. veljače ponovio sadržaj izrečen dan ranije, tijekom gostovanja u Hrvatskome saboru:

“Jasno je da se u Ukrajini suočavamo s teškom situacijom koja je rezultat ruskih nastojanja da se destabilizira ta zemlja. Riječ je o situaciji za koju znamo da Hrvati s njom suosjećaju. SAD i EU ujedinjuje potreba da se vodi računa o tome da Rusija plati cijenu svojih poteza u Ukrajini i zahvalni smo što Hrvatska čvrsto podupire naš zajednički pristup. Znamo da sankcije negativno utječu na naše poslovne interese – europske i američke – ali SAD i EU dijele stajalište da je ekonomski pritisak najbolje sredstvo da se osigura stišavanje napetosti i da se nađe političko rješenje. U tom kontekstu izrazili smo zabrinutost da veličina, doseg i tajming planiranog hrvatskog poslovnog izaslanstva u Rusiju, kojem bi se trebao pridružiti i visoki vladin dužnosnik, šalju miješanu poruku u kritičnom trenutku. Kao što sam jučer rekao u Saboru, SAD smatra da sada nije pravi trenutak za uobičajene poslovne kontakte s Rusijom“.

S tom se ocjenom u petak 13. veljače onda javno složio i vođa oporbe u RH Tomislav Karamarko, nastojeći uskočiti na vlak kritika – koje doduše nisu završile oštro, budući je i američki veleposlanik osjetio potrebu temu zaključiti riječima “SAD i EU vjeruju da Rusija mora odgovarati za svoje djelovanje u Ukrajini i zahvalni smo što Hrvatska čvrsto podržava taj zajednički pristup“. Time je po pitanju Hrvatske za sada i zaključena ova tema blokovske arome, čiji će neki drugi regionalni odbljesci zasigurno još neko vrijeme moriti čitav niz zemalja u hrvatskome susjedstvu.

No, ako gledamo razvoj događaja u Ukrajini tijekom proteklih mjeseci i godina, lako je zapaziti radikalno zaoštravanje situacije – od prosvjeda, koji su postupno postali sve nasilniji, pa onda preko čarkanja na pojedinim dijelovima te države, sve do ogorčenog građanskoga rata kojeg u Ukrajini gledamo posljednje vrijeme. Nažalost, ovaj proces zaoštravanja uvelike prati i proces ukupnoga zaoštravanja međunarodnih odnosa Ruske Federacije s Europskom unijom i NATO savezom – koji su od svojedobnih neslaganja po pitanjima proširenja NATO saveza na rubna područja bivšeg SSSR-a i raspoređivanja tehnoloških komponenti proturaketnih štitova prešli fazu različitog poimanju smisla i metoda vođenja ratova u Libiji i Siriji, da bi se danas zaustavili na ogorčenom sukobljavanju širom istoka Ukrajine te sve opsežnijem krugu sankcija za režim u Moskvi. U situaciji koja se tako razvija sve je teže zadržavati i bilo kakvu vrstu balansiranih odnosa među blokovima koji se sve jasnije formiraju – što se jako dobro vidi upravo i u susjedstvu Republike Hrvatske. Dok su zemlje kao što je Srbija prije koju godinu možda i mogle ostavljati dojam da svojom vanjskom politikom skupljaju ono najbolje iz pojedinih blokova, takva igra postaje sve teža – sileći igrače da se na kraju ipak opredijele za samo jednu stranu. No dok je za većinu država “na vatrenoj crti” već je poprilično jasno kuda bi mogle krenuti, pa makar im takvo kretanje ne bilo lagano ili bezbolno – za one koje o tome još moraju suštinski razmišljati bi bilo zamislivo da im odluka na kraju bude teža i bolnija, bez ikakve postupnosti u svojoj praktičnoj provedbi – naravno, pod uvjetom da se i ukupno gledano odluče za pobjedničku stranu u ovoj novoj političkoj “velikoj igri”.