Gledajući podrobnije stanje i događanja u Afganistanu posljednjih godina, za razumijevanje tamošnjih događanja nameće se potreba detaljnijeg sagledavanja par odvojenih ali povezanih postupaka. Kao prvo, tu su mirovni procesi u Kataru, koji su zadnjih godina priredili podlogu za povlačenje Sjedinjenih Američkih Država iz Afganistana, ali su ujedno i ohrabrili talibane stavljajući im veliku pobjedu na horizont. Kao drugo, tu je i ovogodišnja ljetna ofenziva talibana i svekolikih anti-režimskih snaga, koja se već tjednima zahuktava, ne bi li posljednjih dana svojim ritmom zapanjila većinu zapadnih promatrača, te nakon velikog niza terenskih pobjeda talibane dovela u i sam glavni grad Afganistana Kabul. Kao treće, a temeljem prve dvije razmotrene pojave – treba se osvrnuti i na stanje afganistanskih obrambenih i sigurnosnih snaga, čije mrvljenje i vojni neuspjesi su posljednjih dana dospjeli u fokus javnosti. A, nažalost, taj njihov učinak nije bio ni nepredvidiv, a još manje neočekivan.

1. SAD i pregovori s talibanima

Ni desetljeća političkih spletki Zalmaya Khalilzada nisu spasila Afganistan

Nakon niza godina neuspješnih pokušaja pregovaranja s raznom opozicijom, i 2016. zaključenog sporazuma vlade u Kabulu i Gulbuddina Hekmatyara, na scenu je i po pitanju Afganistana stupio američki predsjednik Donald J. Trump. Bez sudjelovanja lokalnih vlasti Afganistana, on je sebi svojstvenom taktikom toplo-hladno do srpnja 2018. ušao u bilateralne pregovore SAD i talibana, u katarskom gradu Dohi. Pod vodstvom nezamjenjivog Zalmaya Khalilzada, razgovori su mjesecima bili oštri, da bi se onda nakon nekoliko prekida u 2019. godini naglo sveli na niz etapnih povlačenja snaga SAD iz Afganistana, a onda i na “Sporazum o donošenju mira Afganistanu” od 29. veljače 2020. godine. Donesen bez konzultacija s domaćim vlastima u Kabulu, taj je sporazum ugovorio zatvaranje niza baza i smanjivanje američkih snaga s 13.000 na 8.600 ljudi do srpnja 2020. godine, a onda i njihov kompletni etapni odlazak iz zemlje do 1. svibnja 2021. godine (taman na početak tradicionalne borbene sezone u godini). Nakon zaključivanja ovog akta, kojim se praktično postavilo talibane u pobjedničku poziciju, uslijedili su razgovori lokalnih vlasti u Kabulu s tako ohrabrenim islamistima. Sadržajno, od Kabula se prvo tražilo oslobađanje velikog broja talibanskih zatvorenika, pa tek onda i dogovor o nekakvom smanjenju razine nasilja – do kojeg, naravno, u praksi nikad nije došlo. Dapače, nasilje u domaćem građanskom ratu je u drugoj polovici 2020. eskaliralo, praćeno pripremama za kompletan odlazak snaga SAD iz zemlje do svibnja 2021. godine. Upravo u tom kontekstu krenulo je onda i veliko paralelno smanjivanje kontingenata ondje prisutnih NATO saveznika – gdje je i Republika Hrvatska svojih 18 godina u Afganistanu šutke okončala u rujnu 2020. godine.

Američki poziv na miroljubivo rješenje, US Embassy Kabul, 7. kolovoza 2021.

Iako se još početkom ove godine pretpostavljalo kako će novi američki predsjednik Joe Biden na kraju ispuniti odredbe sporazuma Trump-talibani, i do početka svibnja povući zadnjih oko 2.500 američkih vojnika, do toga nije došlo. Naime, Biden je kao rok za odlazak 13. travnja 2021. postavio simbolički datum 11. rujna (iako se itekako nagađalo da će sam postupak zapravo biti uvelike dovršen do kraja kolovoza ove godine). Za to vrijeme, u Dohi su se nastavili sadržajno bezuspješno održavati krugovi pregovora vlasti u Kabulu s talibanima – koji su tratili vrijeme Abdullahu Abdullahu, glavnom konkurentu afganistanskog predsjednika Ghanija, a talibanima davali kakvo-takvo pokriće da ipak ispunjavaju svoje obveze čekajući da odlazak snaga SAD-a. Za to vrijeme talibani su na terenu prvo pripremali svoju ovogodišnju borbenu sezonu, a onda krenuli i u praksi uspješno provoditi planirane ofenzivne poteze, na iznenađenje bilo brojnih neupućenih ili malobrojnih dovoljno lakovjernih da povjeruju praznim PR-frazama iz raznih “visokih izvora” i bezuspješnog mirovnog procesa.

Sve to moglo je možda još neko vrijeme stvarati i privid sređenog mirovnog procesa, da se od 6. kolovoza talibansko napredovanje širom Afganistana nije krenulo spektakularno ubrzavati – čak toliko da je 12. kolovoza u Washingtonu ipak donesena odluka o interventnom povratku barem 3.000 američkih vojnika u Kabul. Ta privremena operacija bez posebnog imena javnosti je prvotno bila predstavljena tek kao pomoć djelomičnom izvlačenju viška tamošnjeg diplomatskog osoblja, da bi se u samo dva naredna dana pretvorila u zaštitnicu općeg povlačenja SAD iz Afganistana – sve to u utrci s talibanskim snagama koje su s više strana brzo nadirale prema glavnom gradu. Pri tome, uz spomen povratka jedne američke brigadne borbene skupine u Kabul, treba spomenuti još i stacioniranje oko 4.000 dodatnih američkih vojnika u Kuvajtu, pripravnih za brzi ulaz u Kabul bude li potrebno – jednako kao što se čuje i o hitnom povratku više dodatnih savezničkih kontingenata u glavni grad Afganistana (Britanci, Australci), koji bi također ondje trebali pomoći evakuacijama svojih državljana. Prema objavi iz Bijele kuće u popodnevnim satima 14. kolovoza, SAD bi ondje mogao dodati još 5.000 vojnika za dodatnu zaštitu u Kabulu, iako je ostalo nejasno radi li se tu zaista o dodatnim trupama ili tek o kreativnom brojenju već ranije spominjanih snaga. Na kraju, u samom gradu je navodno stvarno osvanulo tek ukupno oko 1.000 američkih vojnika, koncentriranih na prostor međunarodne zračne luke.

Evakuacija američkog veleposlanstva u Kabulu, jutro 15. kolovoza 2021. godine

Do jutra u nedjelju, 15. kolovoza u evakuaciju američkog osoblja iz Kabula bilo je uključeno više od 120 zrakoplova iz sastava US Air Force, US Army i US Navy, čime je to postala jedna od najvećih operacija evakuacije tisuća američkih građana ikada. Svi oni su do ranog popodneva nedjelje 15. kolovoza, uspjeli dovršiti načelnu evakuaciju kompleksa veleposlanstva SAD u Kabulu helikopterima CH-47F Kopnenih snaga SAD i CH-46F američkog State Departementa prema međunarodnoj zračnoj luci. Čini se kako je otpravnik poslova Ross Wilson zadnji napustio zgradu veleposlanstva u Kabulu, nakon čega je s nje spuštena i američka zastava. Tijekom zadnjih evakuacijskih letova – u strahu od talibanskih protuzračnih projektila – po putu dugom oko 4 kilometra ispaljivani su i toplinski mamci. Sve to baca u sjenu izjave američkog predsjednika Bidena kako za Afganistan nema vojnoga rješenja, ali da američka evakuacija neće ličiti na spektakularno neuspjelo povlačenje SAD iz Južnog Vjetnama u travnju 1975. godine. “Ovo nije Sajgon“, pokušao je danas prilično bezuspješno objašnjavati i američki ministar vanjskih poslova Blinken. U nedjelju oko 21 sat po lokalnom vremenu talibani su objavili da u potpunosti kontroliraju zgradu veleposlanstva SAD u Kabulu, kao i Predsjedničku palaču, iz koje se u večernjim satima nedjelje očekuje i talibansko proglašenje obnove Islamskog emirata Afganistana.

2. Talibanska ofenziva – val koji nadire

Do prvog svibnja ove godine, dana kada su se SAD prema Trumpovim planovima trebale povući iz Afganistana, talibani i njihovi saveznici kontrolirali su oko 73 okruga u toj državi od njih ukupno 421. Do sredine lipnja 2021. taj je broj porastao na 106, razasutih širom države, kroz 17 od ukupno 34 tamošnje pokrajine. Uvelike je tu bila riječ o prostorima koji su duže bili poprišta borbi, a smanjivanje opsega savezničkih zračnih udara kombinirano s kampanjom privlačenja lokalnih dužnosnika i uglednika na stranu talibana samo je ubrzalo promjene. Na to se nadovezalo postupno okruživanje niza pokrajinskih središta, da bi do kraja lipnja u njihovim rukama bilo 157 okruga razasutih širom države. Posebno tu treba napomenuti osvajanja na sjeveru Afganistana, gdje su borbe krenule oko Kunduza krajem lipnja, ali su talibanske snage uočene i u nizu krajeva većinski naseljenih manjinskim narodima Afganistana – kod bitnog raskršća Pol-i-Kumri, nedaleko Mazar-i-Sharifa, te kod Taloqana i Faizabada na krajnjem sjeveroistoku države. Sve češće se moglo vidjeti lokalitete koji bi mijenjali strane naglo i temeljito, bez prethodnih dužih perioda borbi, donoseći talibanima u plijen i zapadnu vojnu opremu te vozila.

Talibani u Heratu – s “izdajnicima” po kratkom postupku

Početkom srpnja bio je zabilježen napad na grad Qala-i-Naw, središte pokrajine Badghis (oko 100 km sjeveroistočno od Herata), gdje su talibani preplavili pokrajinski zatvor, oslobodili svoje ljude iz njega, te pokušali osvojiti i komplekse tamošnjih vlasti – što im nije uspjelo, iako im se tijekom napada predao velik dio tamošnje policije. Jednako je znakovit bio i početak postupnog zauzimanje niza graničnih prijelaza prema susjednim državama, gdje je krajem lipnja u ruke talibana pao prijelaz Shirkhan Bander kod Kunduza (prema Uzbekistanu), a onda 9. srpnja još i Islam Qala i Turghundi (prema Iranu) – što je bitno jer se radi o izvorima neposrednih prihoda temeljem ubiranja carina i transportnih taksi. Uz to, do sredine srpnja talibani su zaposjeli oko 221 od ukupno 421 okruga Afganistana, postupno se primičući nizu pokrajinskih sjedišta. Do kraja srpnja borbe su započele i na rubovima velikih gradova, kao što je 22. srpnja bilo zabilježeno na prilazima Kandaharu, drugom po veličini gradu u državi. Naime, zaposjedanjem ruralnih okruga oko grada, mjesto se praktično našlo pod opsadom koja se idućih tjedana samo stezala. Jednaka sudbina je do 30. srpnja zadesila i Herat na zapadu zemlje, gdje su postupno započele borbe u gradu, a bila je prekinuta i cestovna komunikacija između grada i tamošnje logistički bitne zračne luke. Pa ipak, usprkos talibanskom držanju 13 od 16 okruga u pokrajini, pristalice Vlade u Kabulu još su se uspjevale odupirati. Mediji su tu posebno zabilježili borbenu efikasnost snaga odanih Ismail Khanu, jednom od starih mudžahedinskih zapovjednika i lokalnog velmože Herata, dok se opet isticalo brzu predaju dijela postrojbi policije i vojske.

Početkom kolovoza započele su i borbe za Lashkar Gah, pokrajinsko središte Helmanda, kojem su se talibani primicali više tjedana. Oni su pokušali zauzeti zatvor i bitne objekte u gradu, dok su snage vjerne Kabulu uspjele održati kontrolu nad tamošnjom zračnom lukom, a onda i u grad ubaciti vojna pojačanja – što je zajedno s brojnim djelovanjima Afganistanskog ratnog zrakoplovstva po  gradskim ciljevim tamošnju borbenu situaciju danima držalo neodlučenom. No, stanje je bilo bitno jednostavnije u Zaranju, pokrajinskom sjedištu jugozapadne provincije Nimruz, koje je 6. kolovoza palo u ruke talibana. To im je bio prvi zauzeti pokrajinski centar, a ujedno i dobar izvor carinskih prihoda radi tamošnjeg graničnog prijelaza s Iranom – kojeg se zajedno s tamošnjim vojnim kompleksima, zračnom lukom i pokrajinskim zatvorom osvojilo bez borbi. Samo dan kasnije, u subotu 7. kolovoza, talibani su osvojili i svoje drugo pokrajinsko središte, Shibirghan u provinciji Jawzjan na sjeverozapadu Afganistana. Taj grad, inače dom tamošnjeg notornog velmože Abdula Rashida Dostuma, pao je nakon više dana okruženja, a ljudi odani vlastima iz Kabula tamo su se povukli na prostor obližnje velike zračne baze. Slična sudbina je u nedjelju 8. kolovoza zadesila i grad Kunduz, gdje su se također vladine trupe povukle na obližnji aerodrom, pod napadima talibanskih elitnih boraca iz tzv. “Crvenih postrojbi”. Kunduz je time postao treće pokrajinsko središte pod kontrolom talibana, a istoga dana su u taj krug dodani još i Sar-i-Pul te Taloqan – čime se broj provincijskih središta u njihovim rukama povećao na pet.

Odmah po osvajanju, talibani su Radio Kandahar preimenovali u “Voice of Sharia”

U ponedjeljak, 9. kolovoza, osoblje vjerno Kabulu pobjeglo je iz grada Aybaka, središta pokrajine Samangan (oko 90 km jugoistočno od Mazar-i-Sharifa), koje je postalo šesti takav grad u rukama talibana u samo četiri dana napredovanja, a do ove promjene opet je došlo bez borbi. U utorak, 10. kolovoza, tim je putem krenuo još i grad Farah (oko 220km južno od Herata), gdje je bilo ponešto otpora, a vladi u Kabulu vjerne snage su se povukle na aerodrom južno od grada, dok su talibani osvojili mjesto te tamošnji zatvor. Jednako je prošao i Pul-i-Khumri, važno raskršće na cesti od Kabula na sjever, te ujedno sjedište pokrajine Baghlan – iz kojeg su se nakon izostanka podrške iz zraka i vojnih pojačanja oni vjerni Kabulu povukli jugoistočno, u Andarab, bliže Panširu – dok se talibanima otvorila cesta prema tunelu Salang, i dalje južno. Slična je sudbina zadesila i grad Faizabad, središte pokrajine Badakhshan na krajnjem sjeveroistoku Afganistana, inače negdašnje glavno uporište anti-talibanskih snaga iz doba prije intervencije SAD na Hindukušu. Grad je bio opsjedan duže, i pao je uz otpor, navodno izložen napadima iz 6 smjerova. Još treba posebno istaknuti i činjenicu da su u večernjim satima te srijede, 11. kolovoza, talibani zauzeli i zatvor Sarpoza kod Kandahara, oslobodivši i ondje sve zatvorenike. Budući je zatvor ujedno predstavljao i bitnu točku u obrani grada, njegovo osvajanje je naznačilo i skori pad Kandahara u ruke talibana. Svime time talibani su došli na ukupno devet pokrajinskih središta pod svojom kontrolom u pet dana napredovanja, a od ukupno 35 pokrajina u njihovim se rukama našlo njih 5 u cjelini, sa svim svojim okruzima.

Ismail Khan, “Lav od Herata” predao se talibanima 12. kolovoza

U četvrtak, 12. kolovoza, talibani su konsolidirali dio osvojenih krajeva – zauzeli su komplekse 217. Pamirskog korpusa afganistanske vojske, osnovanog 2019. u Kunduzu, kao i zračne luke u Kunduzu, koja se držala preko tri dana od pada obližnjeg istoimenog grada.  Istog je dana zauzet i aerodrom kod Shibirghana u pokrajini Jawzjan. Osim što je ondje zarobljeno mnogo vojne opreme (kojom su vladine snage platile pravo povlačenja u Warsaj, na jug pokrajine Takhar, prema Paširu), time su Vladi u Kabulu uskraćene i operativne osnove za izvođenje potencijalnih protunapada u tim krajevima. Jednako tako, u popodnevnim satima tog četvrtka objavljene su i vijesti o padu u ruke talibana grada Ghaznija, središta pokrajine Ghazni – strateški važnog zbog svog položaja na glavnoj cesti između Kabula i Kandahara. Smješten oko 130 km jugozapadno od Kabula, Ghazni je prije 2001. bio afganistansko sjedište Osame bin Ladena, a sada je u ruke talibana pao bez borbe – lokalni dužnosnici su si dogovorili predaju vlasti u zamjenu za slobodni odlazak prema Kabulu. To je deseto pokrajinsko središte koje je palo u ruke talibana unutar tjedan dana. No, to je bio tek početak vijesti koje su u javnost krenule stizati tijekom tog četvrtka, 12. kolovoza. Naime, kasno popodne se čulo da su u ruke talibana pala i pokrajinska središta Herat, te Qala-i-Naw (sjedište provincije Badghis, oko 110 km sjeveroistočno od Herata), a onda i Kandahar. Herat, treći po veličini grad u Afganistanu te glavni grad istoimene provincije, postao je nakratko najveća talibanska pobjeda u aktualnoj ofenzivi, a ondje se među poraženima našao Ismail Khan, legenda novije afganistanske povijesti – koji se na kraju zajedno s većim brojem vojnih i civilnih dužnosnika ipak na kraju predao talibanima. Istog dana je navodno zauzeta bila i velika zrakoplovna baza Shindand, smještena na jugu provincije, oko 100 km južno od grada Herata. No, samo malo kasnije, navečer 12. kolovoza, stigle su vijesti o još većoj talibanskoj pobjedi, kada se čulo o njihovom osvajanju Kandahara. Naime, drugi po veličini grad Afganistana osvojen je nakon gotovo dva mjeseca opsade, što je predstavljalo posebnu pobjedu – budući je tu riječ o koljevci talibanskog pokreta iz kojeg je mula Omar vladao čitavom državom od 1996. do 2001. godine. Vladi u Kabulu odane snage navodno su se iz grada povukle prema nedalekoj zračnoj luci – koja je i sama bila pod kontinuiranim napadima još od početka kolovoza. Talibani su time dan završili s kompletno osvojenih 11 pokrajina i ukupno 13 pokrajinskih središta.

Noćni bijeg Dostuma i Noora u Uzbekistan preko legendarnog mosta za Termez kod Hayratana

Petak 13. kolovoza obilježilo je talibansko osvajanje grada Lashkar Gar, pokrajinskog središta Helmanda. Taj je grad bio pod opsadom više mjeseci, a u njemu je uz brojna pojačanja Vlada iz Kabula koncentrirala većinu lojalnih postrojbi iz čitave provincije. Uz nekoliko kriznih trenutaka u lipnju i srpnju, zračni udari SAD te domaćeg zrakoplovstva po dijelovima grada pod vlašću talibana zadržali su taj grad u rukama snaga iz Kabula – da bi 11. kolovoza masivni bombaški napad na policijski kompleks otvorio put osvajačima. Dan kasnije su borbe navodno dovršile talibanskim osvajanjem tamošnjeg grada i zračne luke, a nije jasna sudbina velikog broja pripadnika afganistanskih specijalnih postrojbi koji su činili osnovu obrane ukupno 14. pokrajinskog središta zauzetog od talibana u osam dana napredovanja. No, do kraja dana tog petka, 13. kolovoza, stigle su vijesti i o talibanskom zauzimanju još četiri pokrajinska središta – gradova Qalat (pokrajina Zabul), Tarin Kot (pokrajina Uruzgan), Pul-i-Alam (pokrajina Logar), te Fayroz Koh (pokrajina Ghor). Pri tome, Qalat je pao bez borbe, budući je većina vladinih snaga iz toga kraja završila povučena u obranu oko 130 km jugozapadno smještenog Kandahara, a lokalnim dužnosnicima talibani su dopustili mirni odlazak. Slično je završila priča u Tarin Kotu, gdje je nakon pada Kandahara sam grad talibanima predan mirno – baš kao i Fayroz Koh. Za razliku od toga, vladine snage vojske i policije u gradu Pul-i-Alam – smještenom na pola puta od Kabula na jug prema gradu Ghazni – probale su se othrvati napadima i bile su na kraju silom prevladane. Time su se talibani našli na oko 60 kilometara južno od Kabula, a u svojoj su kompletnoj vlasti imali 16 od 34 afganistanskih pokrajina, te ukupno 18 pokrajinskih središta.

Talibani preuzimaju Mazar u subotu, 14. kolovoza

Do subote, 14. kolovoza 2021. godine, u vlasti Vlade iz Kabula ostala su samo tri bitna afganistanska grada – prijestolnica Kabul, te Jalalabad i Mazar-i-Sharif, ukupno četvrti po veličini grad u zemlji, kao i još niz manjih pokrajinskih centara. Tijekom dana nastavile su pristizati vijesti o munjevitom napredovanju talibana – koji su izgleda u brzom ritmu i praktično bez borbe osvojili grad Maimana, centar pokrajine Faryab na sjeverozapadu, i Asadabad u provinciji Kunar na sjeveroistoku države. Onda su na red došli i pokrajinska središta Mihtarlam (provincija Laghman), Sharan (provincija Paktika) i Gardez (provincija Paktia) na istoku te jugoistoku države – kao i Maidan Shahr, središte pokrajine Wardak, udaljeno tek oko 35 km jugozapadno od Kabula. No, završni dio drame na sjeveru Afganistana odvijao se do subotnje večeri, 14. kolovoza, u Mazar-i-Sharifu, glavnom centru sjevernog Afganistana. U tom gradu, središtu pokrajine Balkh, kojeg je afganistanski predsjednik Ashraf Ghani posjetio u srijedu 11. kolovoza – navodno dogovarajući jačanje obrane grada s lokalnim suprotstavljenim velmožama Abdulom Rashidom Dostumom i Atta Mohammad Noorom – borbe su navodno u subotu trajale tek koji sat. Nakon što su prvo isparile postrojbe vojske, a onda i policije, i sami velmože Dostum i Noor su s pristalicama te ostacima državnih dužnosnika u konvoju krenuli bježati na sjever. U večernjim satima oni su po mraku dospjeli do mosta preko rijeke Amu Darya kod Hairatana, te su prešli u Uzbekistan, dok je talibanima ostao grad i vojna tehnika tamošnjeg korpusa Kopnene vojske.

Zadnji dan – Kabul

Posljednji Salehov tweet prije bijega u Tadžikistan

Iako se iz američkih službenih izvora još nedavno čulo da bi Kabul mogao izdržati i do 90 dana opsade, tijekom jutra u nedjelju, 15. kolovoza 2021. godine, talibani su nakon osvajanja obližnjih sela krenuli ulaziti u sam Kabul, navodno iz dva smjera, a lokalne vlasti počele su se rasplinjavati. Glavne aktivnosti obuhvaćale su masovnu evakuaciju stranih diplomatskih predstavništava, dok su na tlu svjedoci opisivali izostanak ikakvih vidljivih priprema za obranu grada, osim opće navale stanovništva na banke i dućane. U tom svjetlu ne čudi ni da su još uvijek – izbjegavajući opću navalu na grad – talibani u rano popodne poslali i delegaciju predvođenu talibanskim vođom, mulom Abdulom Ghanijem Baradarom, na susret s ostacima Vlade. Cilj im je bio ugovorili nekakav prijenos vlasti. Tijekom pregovora, afganistanski predsjednik Ashraf Ghani podnio je ostavku, da bi potom zajedno sa svojim zamjenikom Amrullahom Salehom pobjegao u Tadžikistan. Kasno poslijepodne, mala putnička Cessna prevezla je u Tadžikistan još barem 5 grupa viđenih Afganistanaca, pretpostavlja se vodećih vojnih i policijskih dužnosnika, koji će ondje navodno zatražiti politički azil. Delegacija u kojoj su bili predsjednik parlamenta, kao i bivši zamjenik predsjednika Afganistana Younis Qanuni i Ahmad Wali Massoud, brat Ahmada Shaha Massouda, otputovala je u Pakistan, formalno na razgovore, a vjerojatno u izbjeglištvo. Talibanski osvajači su navodno proglasili i opću amnestiju za sve afganistanske vojnike, te pozivaju stanovništvo da ostane u kućama budući žele mirno preuzimanje grada. Tijekom samo jednog dana nestale su sve ideje o obrani Kabula, a onda i naznake neke velike bitke za grad, dok je počelo tek masovno presvlačenje kabulske policije u civilnu odjeću, ali i pojava skupina talibana na ulicama grada u kaosu. Nakon jučerašnjeg bijega u Uzbekistan, putem Twittera odlasio se Ata Mohammad Noor, tvrdeći da su on i Dostum, kao i branitelji Mazar-e-Sharifa, izdani zbog dobro organizirane i kukavičke zavjere. Danas, nakon Ghanijevog bijega, na službenom Twitteru oglasio se i sada već bivši ministar obrane Afganistana, general Bismillah Mohammadi, koji je – obraćajući se pobjegulji Ghaniju – napisao: “Svezali su nam ruke iza leđa i prodali domovinu. Neka je proklet taj bogati čovjek i njegova banda!”

Prvi talibanski potezi – oslobađanje zatvora i puštanje zatvorenika

Dok je navodno u subotu bila suzbijena pobuna zatvorenika u najvećem afganistanskom zatvoru Pul-e-Charkhi (smještenom oko 17 kilometara istočno od grada), taj je kompleks konačno osvojen tijekom nedjeljnog jutra i mase bivših zatvorenika su puštene na slobodu. Jednako tako su u nedjelju, 15. kolovoza, talibani osvojili i prostor zrakoplovne baze Bagram (iz koje su se Amerikanci potajice povukli u rano jutro 6. srpnja), gdje je navodno također oslobođen velik broj zatvorenika iz zatvora Parwan – među oko 5.000 ondje držanih zarobljenika bio je navodno i dio viših talibanskih dužnosnika. Svi ti ljudi, kao i zatvorenici iz brojnih pokrajinskih zatvora, vjerojatno su momentalno dopunili talibansko ljudstvo u navali. U nedjelju ujutro se čulo da talibani nadziru i sve granične prijelaze Afganistana, a bez borbe pao je i Jalalabad – zadnji veliki grad u rukama Vlade i središte istočne pokrajine Nangarhar – da bi iza podneva stigle vijesti i o padu provincije Bamijan u ruke talibana. U samom Kabulu, iz kojeg se tijekom noći aktivno evakuiralo strance prema kompleksu međunarodnog aerodroma, koncentrirale su se brojne izbjeglice iz raznih krajeva talibanskim napredovanjem šokirane države. Ujedno, ondje ujedno pristiže i nejasan broj stranih vojnika ne bi li pomogli zračnu evakuaciju velikog broja stranaca, prvenstveno diplomata, ali i civila – što je dodalo razinu kaosa u gradu te zakompliciralo tamošnje ionako nejasne prilike. Američke snage evakuirale su i francuskog veleposlanika u Kabulu, Davida Martinona s obitelji, te svo osoblje francuskog veleposlanstva. Cijelo poslijepodne i navečer avionima se evakuiraju američki građana iz Kabula prema Al Dhafri u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, što je povremeno bilo zaustavljeno talibanskim minobacačkim napadima na kabulsku zračnu luku. Zahvaljujući talijanskom Ratnom zrakoplovstvu, Kabul su do kasno poslijepodne napustili i posljednji talijanski građani, uključujući i osoblje veleposlanstva Talijanske Republike, dok je evakuacija hrvatskih građana bila tradicionalno kaotična i oslonjena ne na hrvatsku državu, nego prvenstveno na poslodavce za koje su dotični Hrvati radili u Afganistanu.

3. A vojska i policija?

Donedavno je pogled na Afganistanske nacionalne obrambene i sigurnosne snage (Afghan National Defence and Security Forces – ANDSF) izgledao prilično ružičasto. Sve te snage su 2003. ukupno brojile oko 6.000 ljudi, da bi se prema javnim izvorima iz 2019. godine pretvorile u policiju od oko 91.600 ljudi, i još Kopnenu vojsku od oko 173 tisuće ljudi, te Ratno zrakoplovstvo od oko 7.300 ljudi (financirani godišnjim obrambenim proračunom od oko 2 milijarde USD). Prema američkim podacima iz travnja ove godine konačno je na papiru bilo dostignuto ukupno brojno stanje od 182.071 vojnika i još 118.628 policajaca, a svi oni su navodno bili optimizirani za protupobunjenička i protuteroristička djelovanja. U svemu tome im je probleme radio konstantni defenzivni postav te rasipanje snaga širom države – na niz naselja, infrastrukturnih objekata, prometnica te odvojenih uporišta (koja je bilo teško braniti, a još teže opskrbljivati tijekom učestalih talibanskih opkoljenja). Uz opće logističke probleme, čak i u dobra vremena tu se spominjalo probleme s održavanjem brojnoga stanja svih tih organizacija, posebno među specijalistima.

Oprema 209. korpusa koju Uzbekistan nije propustio mostom u Termez, 15. kolovoza 2021.

Vojska je u Afganistanu bila organizirana u Kopnenu vojsku (Afghan National Army – ANA) i Zrakoplovstvo (Afghan Air Force – AAF). Kopnena vojska sastojala se od Zapovjedništva specijalnih snaga koje je tijekom zadnjeg desetljeća postupno dostiglo veličinu od oko 20.000 ljudi (pet brigada objedinjenih u Korpus za specijalne operacije krajem kolovoza 2017. godine), i koje je predstavljalo glavnu borbenu snagu Vlade u Kabulu. Glavnina ostatka Kopnenih snaga bila je koncentrirana u lake, teorijski manevarske snage – jednu mehaniziranu brigadu, sedam korpusa raspoređenih širom države i još jednu diviziju u glavnome gradu. Od svega toga su do večernjih sati u subotu, 14. kolovoza, u rukama Vlade iz Kabula ostali samo 201. korpus stacioniran oko Kabula i 111. divizija kopnenih snaga u Kabulu, te Korpus specijalnih snaga baziran u obližnjim krajevima provincije Wardak. Time se procjenjuje da su talibani zadnjih tjedana  od ukupno sedam korpusa Afganistanske narodne vojske zarobili ili uništili njih ukupno pet – 203. korpus u Gardezu, 205. u Heratu, 207. u Kandaharu, 209. u Mazar-i-Sharifu, 215. u Helmandu, te 217. u Kunduzu. Pri tome su oni vjerojatno zarobili i oko 70 posto ukupne vojne opreme koju su zapadne države posljednjih desetljeća donirale Afganistanu, što je samo dan kasnije bilo dopunjeno i postupnim zarobljavanjem čitavog ostatka.

Posebna je priča vezana uz tamošnje Ratno zrakoplovstvo. Naime, već je duže bilo jasno kako oko 80 do 90 posto zračnih udara po talibanima zapravo izvode SAD i njihovi saveznici, a postupni prestanak takvih aktivnosti jako se osjetio na terenu. Posebno se tu osjetilo i nedavno povlačenje oko 40 američkih bespilotnih letjelica iz sve šireg područja lokalnih borbenih operacija. Na to su se onda nadovezali i dodatni problemi za domaće zrakoplovne snage, koji su samo otežali borbeno stanje na tlu. Naime, krajem srpnja čulo se da je od oko 160 letjelica Afganistanskog ratnog zrakoplovstva, njih barem trećina neoperativna, bilo zbog nedostatka rezervnih dijelova, bilo zbog odlaska američkog ugovornog osoblja koje ih je pomagalo održavati u službi. Kad se tome doda još i učinak niza talibanskih likvidacija Vladi u Kabulu vjernih pilota, te manjak preciznog zrakoplovnog streljiva koji se pojavio ubrzavanjem ritma borbenih djelovanja, nije čudno da su se ti problemi počeli osjećati i širom države, na frontama oko niza opkoljenih i ugroženih provincijskih središta.

Iz Sjedinjenih Američkih Država učestalo se spominjalo kako je opremanje i uvježbavanje afganistanske policije i vojske ukupno koštalo oko 88 milijardi USD, što je sačinjavalo oko dvije trećine njihovih ukupnih donacija u tu zemlju od 2002. godine do danas. No, sada je sasvim jasno da su javna izvješća o uspješnosti tih investicija bila uvelike propagandna, te da se sustavno prešućivalo raširenu korupciju te praksu održavanja na popisima „vojnika-duhova“ i „policajaca-duhova“ – osoba koje nisu postojale u praksi, ali su na popisima omogućavale nadređenima da si spremaju njihove redovite prihode kao dodatak vlastitim primanjima. U isto vrijeme, uporno se čulo kako običnoj vojsci znaju kasniti plaće, dok se na terenu uporno čulo i o nedostacima u dostavi hrane te streljiva čak i u borbenim situacijama koje nisu obuhvaćale talibanska okruženja Vladinih snaga te potrebu dostave logistićke podrške zrakom.

Afganistanske snage ostavile su gomile oružja

Uz to, učestalo se čulo i o problemu tehnološke razlike između stranih financijera i instruktora te lokalnih snaga. Osim problema s redovitim održavanjem donirane opreme, za što se redovito koristilo strane plaćenike (koji su krenuli odlaziti čim se stanje stvarno pogoršalo), navodno je suštinski problem predstavljalo ustrojavanje afganistanskih postrojbi na način da za efikasna djelovanja ozbiljno ovise o intenzivnoj logistici te podršci iz zraka koju su uvelike pružali strani saveznici – budući da ta područja djelatnosti zapravo nisu bila u fokusu stranih mentora i donatora za pravu domaću izgradnju. Zato nije ni čudilo da sve od 2015. godine u javnoj sferi više nije bilo niza ključnih podataka kako o stanju i ustroju sigurnosnih snaga Afganistana, tako i o gubicima koje su te organizacije i njihove postrojbe redovite trpjele širom države – kako u pribavljanju ljudi, borbenim djelovanjima, ali i u epidemiji bolesti Covid-19 tijekom zadnjih godina. O svemu tome su jasno izvještavali i američki kontrolni mehanizmi, kojima je takvo skrivanje podataka onemogućavalo kontrolu efikasnog korištenja znatnih financijskih sredstava odvojenih za troškove Afganistana i tamošnjih američkih vojnih djelovanja. Sve ono što je time američki Pentagon štitio kao tajne podatke, dajući u javnost tek ružičaste propagandne detalje – ovih je dana eksplodiralo u lice kako američkih političara, tako i vojnih struktura koje se očigledno nisu pripremile za brzo urušavanje kompletne vojno-sigurnosne arhitekture Afganistana.

Smjena na čelu afganistanske vojske 11. kolovoza 2021. godine

Uz to, novačenje ljudstva u Afganistanu konstantno je bilo problematično, uz ozbiljne borbene gubitke podložno i sezonskim gubicima. čak do 30 posto kadrova, bilo zbog odlaska ljudi na sjetve ili žetve, ili borbenog dezertiranja – što je sve itekako utjecalo na koheziju preostalih postrojbi. A takve postrojbe se onda često slalo daleko od domaćih krajeva, u strani etnički prostor, gdje su oni bili posebno izloženi talibanskoj propagandi te pokušajima kupovine pred ikakve ozbiljnije operacije. Stanje su tu dobro ilustrirale i promjene na čelu Afganistanske narodne armije, gdje se od 2003. do 2021. godine ukupno izmijenilo 8 generala. No, dok je prvome od njih mandat trajao gotovo 7 godina (Bismillah Khan Mohammadi), a drugome gotovo pet godina (Sher Mohammad Karimi) – treći (Qadam Shah Shahim), četvrti (Mohammad Sharif Yaftali) i peti (Bismillah Waziri) su na tom mjestu između 2017. i 2020. izdržali po manje od 2 godine, da bi onda “rok trajanja” prvo pao na 347 dana za šestog (Mohammad Yasin Zia), pa 53 dana za sedmog (Wali Mohammad Ahmadzai) i konačno samo na 4 dana za osmog (Hebatullah Alizai). Naravno, takvom nestabilnom stanju nipošto nisu pomogle ni činjenice da su se ključni saveznici, Sjedinjene Američke Države, najednom prvo krenule potpuno samostalno (bez puno dogovora čak i s NATO saveznicima) sporazumijevati s neprijateljem u odvojenom mirovnom postupku negdje daleko od Afganistana, da bi onda krenuli i odlaziti – ponekad i bez osnovnog obavještavanja lokalnih snaga (kao u Bagramu 6. srpnja ove godine). Takav užurbani odlazak, umjesto postupnog javnog i jasno pripremljenog izvlačenja, u pravilu je za sobom povlačio i užurbano povlačenje ključnih civilnih kadrova te raznih profila zaposlenika brojnih privatnih vojnih kompanija o kojima su također ponekad ovisile i realne sposobnosti domaćih snaga – kojima su nasuprot stajali sve brojniji te dobro motivirani talibani, dodatno opremljeni zarobljenim oružjem, te ojačani i dodatnim iskusnim borcima oslobođenima iz raznih državnih zatvora širom Afganistana.

Vlada Crne Gore potvrdila je da je jučer, u utorak 22. lipnja, preuzela državljanina Jemena koji je duži niz godina bio zatočen u zatvoru Guantanamo zbog optužbi za terorizam. Radi se o tzv. „humanitarnom programu“ koji je pokrenula američka Vlada kako bi zatvorila zloglasni zatvor na Kubi, u kojem osim Crne Gore sudjeluju i BiH, Albanija, Mađarska, Slovačka, Estonija, Latvija, Rusija, Italija, Švicarska, Danska, Belgija, Njemačka, Portugal, Španjolska, Francuska i Velika Britanija. „Humanitarni program“ uključuje proces resocijalizacije dojučerašnjih dugogodišnjih zatvorenika, podnošenje zahtjeva za azil u zemlji primateljici, te spajanje s obitelji. Iako je takva osoba pod režimom dopunske zaštite, podliježe redovnom postupku dobivanja azila, sukladno crnogorskom Zakonu o azilu iz 2006., odnosno 2011. godine. Američke obavještajne službe garantiraju da jučer pristigli ne predstavlja nikakvu ni sigurnosnu ni bilo kakvu drugu prijetnju državi-primateljici i njenim građanima. Prebacivanju bivših zatvorenika s Kube u Crnu Goru, ili bilo koju drugu zemlju koja sudjeluje u „humanitarnom programu“ prethode detaljne evaluacije ponašanja, kazneno-pravne odgovornosti, kao i cjelovita sigurnosna procjena koju provode obavještajne službe SAD-a i zemlje-primateljice, na temelju kojih se potom donosi odluka o transferu.

Abdel Malik Ahmed Abdel Wahab al-Rahabi

Za sada je poznato da se Jemenac zove Abdel Malik Ahmed Abdel Wahab al-Rahabi, ima 37 godina, te da je u Guantanamu od siječnja 2002. godine. Tamo je stigao kao navodni tjelohranitelj Osame bin Ladena u Afganistanu, barem prema dokumentima Pentagona. Neki drugi neimenovani američki dužnosnici tvrdili su da je al-Rahabi trebao sudjelovati u sadržajno prilično nategnutom scenariju drugog dijela terorističke operacije 9/11 – onom u kojem su Al-Qaidini bombaši samoubojice navodno trebali oteti američki nosač zrakoplova u jugoistočnoj Aziji i spektakularno ga raznijeti. Prema tim „upućenim“ izvorima, ova se otmica trebala dogoditi istovremeno kada i napadi na njujorški WTC, no Osama bin Laden ju je navodno otkazao zbog zahtjevne organizacije ove dvije sinhronizirane akcije, ali i da ne zasjeni napade na američkoj istočnoj obali. Iako je ranije smatran „preopasnim za pomilovanje“, u prosincu 2014. al-Rahabi je ipak pomilovan i preporučen za transfer, uz opasku kako „više ne predstavlja značajnu prijetnju za SAD“.

Abdul Aziz Al-Suwedy

Jučerašnjim prihvatom bivšeg zatvorenika iz Guantanama Crna Gora je ispunila kvotu od ukupno dvije primljene osobe na resocijalizaciju, koliko se obvezala dogovorom sa SAD-om. U siječnju ove godine Crna Gora je prihvatila prvog bivšeg zatvorenika iz Guantanama, 41-godišnjeg Jemenca Abdula Aziza Al-Suwedya,  koji je u američkom zatvoru na Kubi proveo punih 13 godina. Američka su ga vlasti smatrale „pritvorenikom visokog rizika“, jer je uhićen kao navodni član Al-Qaide koji je, tvrdile su američke vlasti, u kampu za obuku Al-Qaidinih boraca „Tarnak Farms“ nedaleko aerodroma u Kandaharu obučavao „bombaše Osame bin-Ladena“. Neki zatvorenici u Guantanamu navodno su potvrdili da je Al-Suwedy vrstan poznavatelj eksploziva, za što ga je obučavala Nacionalna garda Jemena u kojoj je dobrovoljno odslužio godinu dana, te da je navodno specijaliziran za izradu bombi u cipelama. Al-Suwedya je u veljači 2002. u sigurnoj kući u Karachiju uhitila pakistanska obavještajna služba, zajedno s još 15 „kolega“, koji su poput njega pobjegli iz Afganistana.

Pripadnici 55. Arapske brigade danas se navodno bore za ISIS u Iraku

U Afganistanu je proveo više od godinu i pol dana, kao borac 55. Arapske brigade pod zapovjedništvom Osame bin-Ladena, koja se uglavnom sastojala od stranih boraca s Bliskog istoka, središnje i jugoistočne Azije, s uglavnom već stečenim nekakvim ratnim iskustvom (iz vremena sovjetske okupacije Afganistana, ili ratova u Čečeniji i BiH). U Pakistanu je Al-Suwedy pokušavao krivotvoriti dokumente kako bi se vratio u Jemen, tvrdili su pakistanski obavještajci, no umjesto u Jemenu završio je u Guantanamu. Tijekom 13-godišnjeg zatvoreništva, Abdul Aziz Al-Suwedy navodno je izrazio želju za obrazovanjem, pa mu je omogućeno da završi matematiku i engleski jezik. Odluku o puštanju Al-Suwedya iz zatvorena donio je 2010. skup od čak šest američkih institucija – State Department, Ministarstvo obrane, Ministarstvo pravosuđa, Ministarstvo domovinske sigurnosti, Ured direktora nacionalnih obavještajnih službi (Office of Director of National Intelligence – ODNI) i Združeni stožer američkih Oružanih snaga.

Tariq Mahmoud Ahmed al-Sawah

Istodobno s Abdulom Azizom Al-Suwedyem, u ovaj dio Europe, točnije u BiH, prebačen je pod istim uvjetima i Egipćanin Tariq Mahmoud Ahmed al-Sawah. Zajedno s njim u BiH je trebao biti prebačen i Mohammed Bawazir, no on je na kraju odbio ukrcati se na let za Europu i ostao je privremeno na Kubi. Bawazir je, prema riječima svog američkog odvjetnika, tražio da ge se pošalje u neku od zemalja u kojoj ima rodbinu, dok al-Sawah nije imao nikakvih uvjeta, osim odgovarajuće zdravstvene skrbi s obzirom na njegovo teško zdravstveno stanje uzrokovano prekomjernom debljinom. Odluku o njegovom puštanju donesena je u veljači 2015., uz objašnjenje da se radi o jednom od „najuslužnijih zatvorenika u Guantanamu“. Štoviše, bio je na glasu kao jedan od rijetkih zatvorenika koji je „zbog suradnje“ dobio pohvale i određene „beneficije“ u ozloglašenom zatvoru na Kubi. Te su povlastice uključivale smještaj u zaseban stan u kampu Echo u sklopu Guantanama, gledanje satelitskih programa, korištenje priručnog mini-frižidera i bavljenje slikarstvom i vrtlarstvom – sve to al-Sawah je zaradio davanjem informacija o međunarodnom terorizmu i o ostalim zatvorenicima. Egipćanin je u Guantanamo stigao 16. studenog 2007. godine, kao pripadnik Al-Qaide čiji je zadatak bio specijalna obuka za izradu posebnih vrsta eksploziva i njihovu ugradnju u svakodnevne predmete, među ostalim i za potrebe bombaša-samoubojica.

Kamp Echo u zatvoru Guantanamo – samo za povlaštene

Britanski Guardian pisao je svojedobno kako je baš Tariq Mahmoud Ahmed el-Sawah navodno bio obučavan upravo u BiH, gdje se naučio borbenim taktikama i tehnikama, te da ga u toj zemlji čekaju kćer i bivša žena. Te su se tvrdnje temeljile na izvorima iz američkih obavještajnih službi, prema kojima je el-Sawah pod nadimkom Abu Layth al-Masri u BiH ratovao navodno u sastavu Trećeg korpusa Armije BiH. Tvrdnja ministra vanjskih poslova BiH Igora Crnatka da el-Sawah ne predstavlja sigurnosnu prijetnju u BiH je doživljena s prilično negodovanja, gdje se kao glavni argument izvlačilo ne višegodišnje robijanje u zloglasnom Guantanamu, već upravo njegova teroristička obuka u BiH.

Nakon što je na početku teksta spomenuti Abdel Malik Ahmed Abdel Wahab al-Rahabi jučer stigao u Crnu Goru, u zatvoru Guantanamo preostaje još ukupno 79 zatvorenika. Oni pod kubanskim suncem još čekaju na svoja preseljenja u neke od navedenih europskih država.

U četvrtak, 21. travnja kasno navečer, u sarajevsku zračnu luku sletio je transportni zrakoplov Boeing C-17A Globemaster III, noseći u javnosti nenajavljen posjet Johna Owena Brennana susjednoj nam Bosni i Hercegovini . Ovaj obavještajni profesionalac, od ožujka 2013. godine čelnik američke Središnje obavještajne agencije (Central Intelligence Agency – CIA), u Sarajevu je izgleda boravio manje od 48 sati, tijekom kojih je obavio i niz sastanaka s kompletnom sigurnosno-obavještajnom vrhuškom države domaćina. Ovaj se radni posjet dogodio na povratku Brennana iz Saudijske Arabije, gdje je na rubovima državničkog posjeta Baracka Obame Rijadu imao i tematske sastanke s višim sigurnosnim dužnosnicima šest arapskih država Perzijskoga zaljeva – koji su izgleda bili dio nacionalnih delegacija na tamošnjem zasjedanju Zaljevskoga vijeća za suradnju (Gulf Cooperation Council – GCC). Među ostalim, navodna tema sigurnosne komponente ovoga sijela u Rijadu bila je i obavještajna koordinacija povodom djelovanja na ratištima Sirije, Iraka i Jemena.

Što se tiče sadržaja službenog boravka Johna Brennana u Sarajevu, javno je zabilježeno njegovo odsjedanje u hotelu Marriott na Skenderiji, gdje je boravio do danas popodne. Iako su mediji proteklih dana spekulirali o nenajavljenoj prirodi posjeta, danas se iz BiH izvora ipak moglo čuti kako je ovaj dolazak bio pripreman zadnjih mjesec dana, a da je do njega došlo temeljem poziva kojeg je direktor OSA-e Osman Mehmedagić uputio za svog boravka u SAD-u početkom tekuće godine. Nekoliko je radnih sastanaka gosta iz SAD ipak bilo objavljeno javnosti. Kao prvo, u petak 22. travnja Brennan je održao radni ručak sa čelnicima policijskih i sigurnosnih agencija, te resornim ministrima u Golf klubu Betanija – gdje mediji u BiH spominju i skup s tzv. “Udarnom grupom odgovornom za borbu protiv terorizma u BiH”. Riječ je tu o skupu kojeg trenutno sačinjavaju Perica Stanić, direktor Agencije za istrage i zaštitu (SIPA), državni odvjetnik iz Tužilaštva BiH Dubravko Čampara, direktor Direkcije za koordinaciju policijskih tijela u BiH Mirsad Vilić, policijski komesar MUP-a Kantona Sarajevo Vahid Ćosić, ministar unutarnjih poslova u Vladi FBiH Aljoša Čampara, direktor Federalne uprave policije Dragan Lukač, ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić i (još jedan) Dragan Lukač, ministar unutarnjih poslova Republike Srpske. Spomenuta “Grupa za borbu protiv terorizma i jačanje sposobnosti za borbu protiv terorizma (Udarna grupa)” osnovana je 2004. godine odlukom Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, a radi pod vodstvom Tužilaštva Bosne i Hercegovine i pod nadzorom Ministarstva sigurnosti BiH. Nakon toga, jučer u ranim popodnevnim satima, održan je i sastanak direktora CIA-e sa članovima Predsjedništva BiH u zgradi Predsjedništva BiH.

John Brennan na izlasku iz zgrade Predsjedništva BiH

Danas kasno prijepodne John Brennan u Sarajevu se sastao i s Osmanom Mehmedagićem, direktorom Obavještajno sigurnosne agencije BiH (OSA), u njegovom sjedištu u centru Sarajeva (Ulica Mehmeda Spahe). Kao i tijekom čitavog ostataka ovog posjeta, i ovaj je sastanak bio popraćen iznimno jakim policijskim osiguranjem, koje je obuhvaćalo i današnje raspoređivanje policije oko čitavog kvarta u kojem se nalazi sjedište OSA-e, od ranoga jutra pa sve do kraja ovog navodno jednosatnog sastanka. Iako o tome nije bilo ni spomena, ne bi čudilo ni da su tijekom boravka visokog dužnosnika SAD u Sarajevu bili dogovoreni te održani i radni sastanci sa sigurnosnim čelnicima pojedinih BiH susjednih država.

Tko o čemu?

Naravno, pažnju javnosti je ovim povodom plijenila tematika spomenutih skupova. Iako se moglo čuti da su glavne teme sastanka bile (1) sigurnosna situacija u BiH, (2) borba protiv terorizma, te (3) mogućnosti kojima BiH raspolaže u kontroliranju i održavanju sigurnosne situacije u zemlji i njenome susjedstvu – brojni su mediji tu krenuli i u dodatna nagađanja.

Sigurnosna situacija u BiH

Već se neko vrijeme u medijima čuju naznake nezadovoljstva SAD pojedinim segmentima kadrovske politike koju Bosna i Hercegovina vodi u svom sigurnosnome sektoru. Ovdje se tako spominjalo pismo koje je prije godinu dana baš John Brennan slao Mladenu Ivaniću, tadašnjem predsjedavajućem Predsjedništva BiH, povodom imenovanja čelnika Obavještajno sigurnosne agencije BiH (OSA). Naime, iako se tada spominjalo američku izjavu da “to ne bi trebao biti islamista, nego neka pouzdana osoba“, na to je mjesto navodnom intervencijom Bakira Izetbegovića došao baš spomenuti Osman Mehmedagić Osmica (među ostalim i ratni osobni čuvar Alije Izetbegovića). Kako spominje analitičar Dževad Galijašević, riječ je tu o osobi “koja je prošla obavještajne specijalne obuke u okviru posebnog NATO programa, ali u Turskoj, i koja je bila povezana i s tajnom policijom AID u ratu, i ima vrlo negativno učešće u nekim zločinima“.

Uz to, navodno postoje i problemi oko provedbe zakona kojim su strogo sankcionirani odlasci građana BiH na strana ratišta. Iako taj propis određuje kaznu i do deset godina zatvora, Galijašević je napomenuo slučajeve Abdulaha Fatiha Hasanovića te Emina Hodžića, koji su za te stvari bili optuženi, ali im je dosuđena tek novčana kazna, bez dana zatvora. Ova blagost, koja smeta brojne promatrače, navodno je dio šireg procesa, gdje se spominje i pregovore koje navodno s vlastima BiH vode pojedinci iz Sirije i Iraka. Oni bi se navodno željeli vratiti u BiH, dok bi prijeteću zatvorsku kaznu željeli zamijenili nečim blažim, u zamjenu za suradnju.

Iako se tu temu nije spominjalo u kontekstu radnog posjeta Johna Brennana Sarajevu, ovdje treba spomenuti i danas objavljen sadržaj sjednice Sabora Islamske zajednice BiH u Sarajevu. Naime, Rijaset Islamske zajednice u BiH je tijekom 2015. pa sve do 25. ožujka ove godine vodio razgovore s pojedinim vjernicima koji nisu u evidenciji članova Islamske zajednice u BiH, odnosno sa skupinama koje nisu uključene u sustav džemata Zajednice na teritoriji BiH. Od ukupno 38 takvih skupina, paradžemata (Zeničko muftijsko 13, Sarajevsko 12, Tuzlansko 7, Bihaćko 3, Mostarsko 2, Travničko 1), uključenje u Islamsku zajednicu prihvatilo je njih 14. Predstavnici 22 skupine nisu potpisali Protokol (Stijena, Brezičani, Hodžići-Kakanj, Pobjeda-Feth, Briješće Brdo 2, Kasindolska, Gornja Mahala, Kuljani, Bara, Ošve, Kaloševići, Strnokos – Zenica, Liješnica, Kotorsko Donje, Gornja Maoča, Gornji Rahić/Dizdaruša, Čehaje 1, Selo Gračanica, Stara Željeznička stanica Bihać, Kula-Tuzla , Dubnica i Delići-Hukići), a konstatirano je i da “postoje tekije u kojima se obavljaju aktivnosti, a da one nisu u sistemu Tarikatskog centra. Postojke džemati koji su se odvojili od Zajednice i tako djeluju nelegalno. To su Stranjani i Klokot”. Ovo je dobar primjer podjela koje prožimaju Islamsku zajednicu u BiH, što je pojava koja se barem dijelom odražava i na korijene terorizma u državi, kao i na borbu protiv ove pojave.

Borba protiv terorizma

Nije sporno kako se Bosna i Hercegovina već dugo nalazi u prvome redu međunarodne borbe protiv terorizma. To potvrđuje i izjava Vlade Azinovića, stručnjaka i z Sarajeva, za Radio Slobodna Europa: “BiH je dio međunarodne koalicije koja se bori protiv ovog fenomena i suočava se s nesrazmjernim fenomenom odlazaka na strana ratišta u odnosu na broj stanovnika, opasnosti od radikalizacijom društva, ali i sigurnosnim prijetnjama koje se povezuje s povratkom ljudi sa stranih ratišta. Tužilaštvo BiH ojačano je sa osam novih tužilaca koji će se baviti isključivo pitanjem terorizma i primaju poduku od američkog Ministarstva pravosuđa. BiH je predvodnica u borbi protiv ovog fenomena, jer mu je i najviše izložena“.

Dok Combating Terrorism Center u West Pointu procjenjuje da se oko 600 ljudi pridružilo redovima ISIS-a sa šireg prostora Balkana od 2012. godine naovamo, američki Congressional Research Service spominje oko 330 boraca iz Bosne i Hercegovine, 100 do 150 s Kosova, 90 iz Albanije, 50 do 70 iz Srbije, te još desetak iz Makedonije. Ponešto su manje brojke s kojima u javnost izlazi državno tužilaštvo BiH. Po izjavi Gorana Salihovića, glavnog tužitelja Tužilaštva Bosne i Hercegovine, do sada su izrečene ukupno 72 godine zatvora za neko od krivičnih dijela terorizma, i do sada je osumnjičeno oko 70 osoba. Iz BiH se 124 osobe nalaze kao borci na stranim ratištima (4 u Ukrajini, i 120 pri ISIS), a od 49 osoba koje su se vratile u BiH – pola je procesuirano. Pri tome, Vlado Azinović dodaje: “U posljednje vrijeme nemamo odlazaka u Siriju, a u 2015. nemamo povrataka, tako da bi se moglo reći da je ovaj fenomen prigušen ili zaustavljen. To ne znači da ne postoje napori koji se ulažu u to da se ljudi regrutiraju i šalju, ali očito je da je zbog spleta okolnosti na koje smo uticali, a na neke i nismo, taj trend odlazaka opao“.

Ovdje ne treba zaboraviti ni navode američkog dnevnika The Washington Times, koji na ovu temu spominje i da se još krajem prošle godine moglo čuti kako obavještajni podaci ukazuju na jačanje interesa skupine ISIS za jugoistočnu Europu kao potencijalng prostora širenja nakon Bliskoga istoka i Sjeverne Afrike. Po njima, tada se moglo čuti i da su upravo obavještajne službe Republike Hrvatske identificirale potencijalnog vođu ekstremista, koji se smjestio na prostoru Kosova te Bosne i Hercegovine – ne bi li od tamo organizirao borce koji se u te krajeve vraćaju s ratišta u Siriji i Iraku, na kojima su bili u redovima ISIS ili al-Qaedi bliske organizacije al-Nusra.

Sigurnost BiH i regije

Zanimljivo je da su pojedini mediji iz Republike Srbije u vezu s radnom posjetom Johna Brennana Bosni i Hercegovini doveli i nedavna vanjskopolitička postupanja Turske. Tako se spominju informacije koje je SAD dobila u Saudijskoj Arabiji o nastojanjima Turske da ojača svoju prisutnost u Bosni i Hercegovini, kako raspoređivanjem dodatnog ljudstva u okvir operacije EUFOR Althea (kao “non-EU Troop Contributing Nation” – TCN), ali i obavještajno. Sve bi to trebalo ojačati tursku poziciju i njihovu mogućnost pritiska na Europu, o čemu citiraju Dževada Galijaševića koji kaže: “Očigledno je turska namjera – o čemu postoje podaci i u Rijadu – da pritisne Europu izbjegličkim valom, i učini ju nestabilnom, da bi iznudila povlastice koje želi dobiti u pregovorima s Njemačkom“.

Dio oružja zaplijenjenog u akciji “Balkan Trigger”, širom 6 zemalja regije između 17. i 19 travnja ove godine

Uz to se još spominje i navodnu opskrbu BiH oružjem islamističkih ekstremista širom zapadne Europe, gdje se opet citira Galijaševića koji kaže: “Rezultati akcije Interpola, u kojoj je angažirano do 5.000 policajaca, mada veoma skromni, su značajni – jer je riječ o oružju koje je bilo u prometu, i koje se kretalo prema Zapadnoj Evropi“. Pri tome on napominje i da je zaplijenjeno oružje iz BiH direktno išlo prema punktovima “Islamske države” u Zapadnoj Evropi – čemu doduše proturječe navodi koji su oružje korišteno pri nedavnim terorističkim napadima u Parizu vezali direktno za Republiku Srbiju, o čemu smo pisali i na stranicama portala Obris.org.

No, o tome da je razgovora s Brennanom na ovu temu ipak bilo svjedoči i jučerašnja izjava Aljoše Čampare, ministra unutarnjih poslova FBiH i člana Udarne grupe za borbu protiv terorizma BiH: “Direktora CIA-e upoznali smo i s problemom viška naoružanja koje se može prokrijumčariti i koristiti u terorističke svrhe. Kratko smo razgovarali i o organiziranom kriminalu, borbi protiv korupcije, vladavini prava i zakona. U suštini, imali smo konstruktivan razgovor“.

Iz Rijada u Sarajevo

Barack Obama i čelnici zemalja Zaljevskog vijeća za suradnju

Za kraj, osvrnimo se kratko i na već spomenutu dvodnevnu posjetu (od srijede, 20. travnja, do četvrtka 21. travnja) Baracka Obame, predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, Saudijskoj Arabiji. Tih je dana Rijad bio mjestom održavanja četiri politička skupa: (1) sastanka visokih predstavnika SAD i Saudijske Arabije, (2) sastanka predstavnika zemalja Perzijskog zaljeva i Maroka, (3) susreta američkog predsjednika Obame s vođama Zaljevskog vijeća za suradnju (Gulf Cooperation Council – GCC), te (4) susreta marokanskog kralja Mohammeda VII s vođama spomenutog Zaljevskog vijeća za suradnju. Dok su se domaćini trudili ostaviti dojam političkoga centra regije, od početka je bilo jasno da gosta iz SAD ondje čeka težak posao i donedavno nezamislive napetosti u odnosima SAD i kuće al-Saud.

Neugodnosti su krenule već po dolasku u zračnu luku

Neugodnosti su tu počele već na prvome koraku kada je domaćin, saudijski kralj Salman Bin Abd al-Aziz, odlučio prisustvovati službenome primanju za goste iz susjedstva, dok je Obamu u zračnoj luci dočekao tek guverner Rijada, princ Faisal Bin Bandar Bin Abd al-Aziz (dužnosnik relativno niske razine). Jednako tako, po prvi put u dugo vremena, dolazak predsjednika SAD u Saudijsku Arabiju nije bio prenošen ni na državnoj televiziji – kao što su tom prilikom bili popraćeni dolasci vlastodržaca s područja Perzijskoga zaljeva na paralelne skupove u Rijadu.

Ni tijekom susreta koji su uslijedili Barack Obama nije mogao sakriti da su odnosi SAD i Saudijske Arabije u ozbiljnoj krizi. Kao prvo, riječ je tu bila o inicijativi u Kongresu SAD, koja bi dopustila žrtvama terorističkih napada 11. rujna da naknade šteta od tog napada sudski traže od Saudijske Arabije, radi njene makar i posredne umiješanosti u taj teški teroristički napad. Uz to, odnosima nije pomoglo ni pitanje Irana – države koja je glavni regionalni takmac Saudijske Arabije za prevlast u području Bliskoga Istoka. Dogovor oko legalizacije iranskog nuklearnog programa, koji je zalaganjem SAD postignut između međunarodne zajednice i Irana, na putu je toj zemlji ukloniti teret brojnih sankcija – što će zasigurno imati i bitnog utjecaja na regionalne odnose moći. Konačno, i po pitanju bojišta Sirije i Iraka SAD i Saudijska Arabija temeljito su se razišle u interesima i djelovanju. Dok su SAD odbile dublje uvlačenje u tamošnji rat, Saudijska Arabija – uz slanje pomoći pojedinim frakcijama – itekako razmišlja i o direktnom uključivanju u borbe – iako bi to radije izvela kao dio neke međunarodne koalicije, kojoj bi po mogućnosti dio bile i SAD. No, dok su se ovi problemi tek tiho provlačili kroz službene teme sastanaka Obame i saudijskoga kralja (bilateralni odnosi, terorizam i teme s područja Bliskoga istoka), stvari su bile bitno jasnije na sastanku američkog ministra obrane Ashtona Cartera s krunskim princom Mohammedom bin Salmanom, drugim zamjenikom premijera i ministrom obrane. Naime, ondje su teme razgovora bile terorizam, nestabilne države regije i “imperijalistička agenda Irana“, dok su se tim povodom mogli čuti i pozivi za zaustavljanje pomorskih pošiljki oružja u Jemen, državu gdje se već mjesecima sukobljavaju saudijske trupe i lokalni saveznici Irana.

U Hrvatskoj je tema radikalnog islamizma, te s njim povezanog terora, u fokus javnosti i medija dospjela tek nedavno, povodom otmice i vjerojatnog brutalnog ubojstva topografa Tomislava Salopeka u Egiptu. Tek u tom kontekstu posljednjih se dana krenulo gledati i ogranke takvih političko-nasilnih skupina u regiji i na samom kućnome pragu – što je dobro i potrebno, ali zapravo ne i dovoljno. Sve ono što nam u tom promatranju nedostaje lijepo ilustrira studija objavljena 11. lipnja ove godine u Sarajevu, pod naslovom “Zov rata u Siriji i bosanskohercegovački kontingent stranih boraca“. Riječ je o istraživačkome projektu provedenom u okviru sarajevske neprofitne udruge Atlantska inicijativa, a obavljenom pod autorskom palicom dvojca Vlado Azinović (Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Sarajevu) i Muhamed Jusić (islamski teolog te publicist). Riječ je tu o zanimljivom nevladinom projektu, na kojem su se našli ujedinjeni akademski pristup i vjersko iskustvo, a sve to (kako je to u ovim krajevima poprilično često) financirano novcem pribavljenim putem Veleposlanstva Kraljevine Norveške u BiH. No, pogledamo ovo djelo i ponešto detaljnije.

Studija “Zov rata” dostupna je javnosti u dvije forme – onoj digitalnoj (Adobe pdf format), te papirnatoj, koja je nažalost otisnuta u samo 300 primjeraka. Sam rad ima ukupno 51 stranicu teksta, tri aneksa (24 stranice), te još sedam stranica popisa literature. Nažalost, prikupljeni numerički i statistički podaci nisu ujedno i grafički prikazani, iako bi to dodatno podiglo vrijednost ovog ionako iznimno zanimljivog stručnog uratka. Napomenimo dodatno kako su spomenuti aneksi poprilično korisni i praktično zanimljivi – uz prijevod rezolucije Vijeća sigurnosti UN broj 2178 iz 2014. godine (kojom je UN pokušao na noge postaviti međunarodnu borbu protiv pojave odlaska građana u strane sukobe, doduše s naglaskom na ISIS te organizaciju al-Qaeda), dodan je ovdje i niz zakonskih novela kojima je ovo nastojanje Ujedinjenih naroda pretočeno u praksu unutar kaznenih sustava Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Kosova, Makedonije i Srbije. Da podsjetimo – riječ je o istim onim zakonskim rješenjima koje se u Hrvatskoj spominjalo prije nekoliko mjeseci, doduše u kontekstu ograničavanja odlazaka hrvatskih državljana na bojišta Ukrajine, što je bio povod i u Srbiji kombinirano s problemom islamističkih boraca sa Sandžaka i Preševa).

Znanstveno o popularnome

Vlado Azinović, stručnjak iz Sarajeva

Uz ostalo, glavni je doprinos djela “Zov rata” što tematici koja već duže vrijeme odzvanja medijima u regiji na primjeru Bosne i Hercegovine daje jedan racionalan te znanstveno odrađen okvir. Nakon općeg prikaza fenomena odlaska pojedinaca u razne strane sukobe, bilo iz ideoloških ili vjerskih razloga, Azinović i Jusić su se pozabavili konkretnim slučajem bosanskohercegovačkih građana te ratišta Sirije i Iraka. Uzimajući glasine o borcima iz te zemlje na spomenutim ratištima, oni su odradili velik posao sređivanja popisa spominjanih osoba (došavši do poimenične liste 156 muškaraca, 36 žena i 25 djece, za razdoblje od početka 2012. godine, pa sve do kraja 2014. godine). Iako je pri ovom poslu ustanovljeno kako mnoge stvari ostaju nepoznate, većinom zbog objektivnih ograničenja, ipak je time postavljena osnova za svojevrsnu statističku analizu tako prikupljenih i sređenih biografskih podataka. Time je dobiven čitav niz dodatnih saznanja, od kojih su neka bila očekivana, a neka baš i nisu.

Emrah Fojnica dignuo se u zrak sred Bagdada 7. kolovoza 2014. godine

Naime, ustanovljena je prosječna dob takvih migranata (32 godine za muškarce i 27 za žene) i njihovo podrijetlo (pretežito iz 4 BiH kantona: Zeničko-dobojski, Tuzlanski, Sarajevski i Unsko-sanski), te postotak takvih migranata koji su prije svog napuštanja BiH tu imali problema s državnim pravosuđem (44 muškarca od njih 156 uočenih). Osim toga, postalo je moguće sortirati i njihove motivacije za odlazak (vjerske, socijalne i ekonomske), ritam takvih odlazaka tijekom proteklih godina, ali i dinamiku njihova povratka u Bosnu i Hercegovinu – gdje se do početka 2015. godine vratilo ukupno 48 muškaraca i 3 žene. To je posebno bitno u promatranju mogućih ugroza koje bi takve osobe mogle predstavljati za svoju okolinu, van bojišta na kojima djeluje organizacija Islamska država.

Prema tipu odlazaka i dužini zadržavanja na stranim bojištima registrirane su tri odvojene faze promatranog fenomena – gdje u prvoj pretežito odlaze pojedinci (koji u inozemstvu borave kao humanitarni radnici i instruktori), da bi se onda intenzivirao odlazak i čitavih obitelji, i to za trajnije. Pri tome, promatrane su rute koje su ljudi koristili za odlazak, uz provjeru prosječnih cijena puta, kao i preduvjeti koje se u pravilu mora ispuniti da bi taj put zaista doveo do uključivanja putnika u redove islamističkih snaga (preporuke). Uz osobe koje odlaze iz čisto vjerskih razloga, detektirana je i skupina mladih ljudi bez stalnih izvora prihoda, koji se “bave prodajom plastičnih predmeta, sitnih kućanskih potrepština, preprodajom cigareta i švercom deviza“. Dok se prije nekog vremena takve pojedince često hvatalo putem iz BiH prema vojnoj službi u francuskoj Legiji stranaca, danas izgleda kako su im odredišta mnogo češće islamistička bojišta Sirije i Iraka. Ondje je registrirano ukupno i 26 smrtnih slučajeva osoba iz BiH, što je neočekivano visok broj u koji su uključeni i pojedinci što su na drugi svijet otišli kao islamistički bombaši samoubojice u Iraku (ukupno dva zabilježena slučaja, od kojih u oči upada Emrah Fojnica, osoba koju se procesuiralo i onda oslobodilo u vezi s napadom Mevlida Jašarevića na veleposlanstvo SAD u Sarajevu).

“Istjerivanje džina” po nekima liječi i PTSP

Temeljem svih tih saznanja promotreni su i sigurnosni rizici koje bi za Bosnu i Hercegovinu mogao predstavljati povratak ove specifične skupine, što je zorno potkrijepljeno i primjerima iz prakse. Naime, nije tajna da – dok svi takvi povratnici i nisu skloni uključivanju u borbu protiv svoje nove, mirnodopske sredine – ipak je poprilična vjerojatnost da su na njih viđene strahote i ratni metež ostavili psiholoških ožiljaka koje je teško na prvi pogled razaznati, a još teže uspješno liječiti. Pri tome, zanimljivi su registrirani slučajevi kojima se nakon dužeg boravka na ratištu i povratka u BiH, simptome slične PTSP-u tretiralo u “kućnoj radinosti” – postupkom “istjerivanja džina” iz pojedinca, prije njegova ubrzanog vraćanja na ratište u Siriju. Konačno, prikazan je i napor na rješavanju ovoga problema putem zakonskih sredstava – gdje je ilustrirano stanje stvari u nizu zemalja, s posebnim naglaskom na države u neposrednom susjedstvu BiH. Tu su detaljnije razmatrana zakonska rješenja donesena tijekom posljednjih godina, ne bi li se na kraju i zaključilo kako ipak sama kriminalizacija ovakvih “izleta” nikako ne može biti zamjena prevenciji i sustavnome radu na društvenome zdravlju i redu u zajednici.

Zaključno…

Muhamed Jusić, teolog iz Bugojna

Ukratko – “Zov rata” jedno je prilično kratko, dobro napisano i pitko djelo, kojem obilje prikupljenih podataka te očigledna stručnost akademskog pristupa praktično pa garantira status referentne literature na temu koja se obrađuje. Što se mogućih prigovora tiče, jedan je zasigurno već spomenuti manjak grafičke obrade prikupljenih statističkih podataka. Osim toga, zamjetan je i jak oslonac na aktualnu literaturu na engleskom jeziku, kombiniranu s korištenjem izvještaja medija iz šireg kruga “međunarodne anti-ISIS koalicije”. To daje jedan prilično jednostran pogled na razvoj stanja u Siriji od 2011. do 2014. godine, posebice zanemarujući uzajamnost “rada” većine strana sirijske političke scene na eskalaciji tamošnjeg građanskog rata, te učestalost zvjerstava kod praktično svih strana u sukobu. No, to i nije kritičan problem ovoga rada, budući da je njegov fokus na Bosni i Hercegovini, koja je tu obrađivana ozbiljno i iskreno. Kako stvari stoje, riječ je o temi kojoj u BiH, ali i čitavoj regiji, još neko vrijeme neće biti kraj (što registriraju i sami autori koji su, doduše izvan analitičkog opsega ove studije, tijekom prvih mjeseci 2015. godine registrirali još oko 20 putnika iz BiH u Siriju te Irak).

Podaci o knjizi:

Zov rata u Siriji i bosanskohercegovački kontingent stranih boraca, Vlado Azinović i Muhamed Jusić, 91 stranica s tri aneksa te popisom literature, izdanje Atlantska inicijativa, BiH, Sarajevo 2015. godine

Pažnju hrvatskih, ali i regionalnih medija danas je privukao film iz radionice radikalnih islamista tzv. Islamskog kalifata u Siriji i Iraku. Riječ je o uratku nazvanom “Mi smo islamski hilafet – kasida”, kojeg su 10. srpnja na servis YouTube postavili islamistički administratori kanala “Put hilafeta”. Za pojašnjenje, taj “hilafet” je “islamski oblik vlasti koji predstavlja političko jedinstvo i vodstvo islamskog svijeta. Šef države (halifa) ima titulu utemeljenu na ideji nasljednika Muhammedovog, alejhi-selam, političkog autoriteta, kojeg prema sunnijama bira narod ili njegovi predstavnici” – dakle riječ je o obliku države poznatom i kao kalifat, na čelu s kalifom. Osim toga, čitava je ova audio/video poruka uobličena u formu tzv. “kaside”, što je “muslimanska vjerska pjesma koja svojim sadržajem prvenstveno veliča i pokazuje ljubav prema Muhamedu a.s., te halifama i ashabima, opisuje nekakva važna ličnost ili događaj iz historije islama“, koja može biti i uglazbljena, ne bi li je se umjetnički oplemenilo. No, dok spomenuti uradak uz deklamiranje odabranog hadisa (prenesenih u zbirkama i Buharija i Muslima) u svom kasnijem dijelu ima i muzičku podlogu uz vokalno slabe napore malobrojnih pjevača – prilično je jasno da tu nema mnogo ni od veličanja Proroka, a kamoli od išta o ličnostima ili važnim događajima iz povijesti islama. Njime se tek šalje štura politička poruka državama regije – da trebaju strepiti od povratka mudžahedina i šerijatskoga prava.

Dok ovo nije ni izbliza prvi uradak za ovu regiju iz iste propagandne kuhinje, ovdje je nekoliko stvari zanimljivo. Kao prvo, nakon niza motivacijskih i mobilizacijskih video-filmova, ovo je jedan od prvih otvoreno prijetećih. Naime, dok se u posljednje vrijeme u više navrata moglo na socijalnim mrežama moglo vidjeti napise pojedinih boraca o planiranom povratku kući (praćenom prijetnjama i obećanjima nasilja) – do sada u širu javnost nije došlo više ovako zaokruženih političkih prijetnji. Ujedno, jezik kojim se ove poruke Islamskog kalifata šalju posebno je zanimljiv. Kao prvo, riječ je tu o prilično generičnome “jeziku regije” (što manje ili više odgovara onoj mješavini koju u BiH vole nazivati “lokalni” jezik”), gdje se ijekavski izgovor kombinira s ponešto srpskih varijanti izgovora pojedinih pojmova (kao “demokratija”) – ukazujući na podrijetlo govornika s nekog od graničnih područja ekavskog i ijekavskoga idioma. Ujedno, dok je iz izgovora jasno da nije riječ o govorniku albanskog ili srpskog jezika, problemi s jezičnom melodijom (kombinirani s tečnim i vještim izgovorom arapskih segmenata) ukazuju na osobu koja već duže nije u krajevima iz kojih potječe, i na čije stanovnike želi vjerski te politički apelirati.

Sadržaj i sudbina muzičkoga spota

Sadržajno gledano, filmska se poruka dijeli na dva dijela – (1) citat hadisa, i (2) pjevnu skladbu. Upravo ovaj drugi dio prenosi i glavnu političku poruku djela, rimovanu na prilično osnovnoškolski način uz ponavljajući refren “Mi smo islamski hilafet“. U pjevnome dijelu, koji se obraća “Balkancima”, po redu se spominju države regije koju su si autori zacrtali kao područje djelovanja – prvo je na redu (1) Srbija koja će biti “dawlat islamiya” (islamska država) “i ako ti to ne prija“. Zatim se spominje (2) Hrvatska (izgovorena “Kroatija”), kojoj je rimovano “pašće ti demokratija, božji zakon, pravda svima“. Treća po redu je (3) Crna Gora, kojoj “dolazimo mi uskoro, bit ćeš naše mjesto novo“, pa onda još (4) Bosna i Hercegovina – “eto vam mudžahedina, pašće glave murtedina” (otpadnika od vjere). Nakon toga, u svojevrsni paket stavljaju se još i (5) Albanija, (6) Kosovo i (7) Makedonija – kojima se poručuje “vratit ćemo vam šerijat“. Za kraj neizbježno na repertoar pjesnika dolazi i američki predsjednik Barack Obama, kojem se poručuje da pobjeda ipak pripada sinovima islama, islamskom hilafetu. Ovaj zaključni, međunarodni dio skladbe ujedno je i jedini kojeg vizualno ne prati karta regije s izdvojenim državama koje onda preplavljuju zastave organizacije Islamska država, već je ukrašen foto-montažama i slikama stvarnih boraca.

Ako pogledamo odaslane poruke – Srbiji i Hrvatskoj se proriče pad državnih sustava (uz izričit spomen uspostave islamske države za Srbiju), Crnoj Gori se tek općenito poručuje da će uskoro biti osvojena, dok ostatak paketa regionalnih država dobiva i ponešto detaljnije najave islamističkih planova. Dok se za tri zaključne države samo spominje promjena pravnog uređenja, i to uvođenjem šerijata, u Bosni i Hercegovini nema potrebe spominjati neko posebno islamsko državno uređenje – već su ondje glavni problem otpadnici (koje su murtad, te podobni za takfir, ekskomunikaciju) – i kojima se prijeti smrću. Time i čitavo obraćanje u sebi sadrži gradaciju – ide od početnih općenitih prijetnji (Hrvatska šturo, Srbija ponešto detaljnije), preko ponešto bolje razrađenih prijetnji (Crna Gora), do konkretnije definiranih planova (Albanija, Kosovo, Makedonija), pa sve do države koja je glavni primatelj poruke (Bosna i Hercegovina), kojoj se prijeti konkretnim nasiljem prema nizu za radikalne islamiste iz redova Islamske države neprijateljskih pojedinaca.

Nakon što je spomenuto audio/video djelo postavljeno na Internet 10. srpnja ove godine, trebalo je ukupno pet dana da spomenuti film dospije na naslovnice visokotiražnih medija. To je dovelo i do daljnjih reakcija – tako da je i čitav YouTube-kanal “Put hilafeta” uklonjen iz javne domene u srijedu, 15. srpnja 2015. godine, oko 13 sati i 47 minuta. Riječ je tu bila o islamističkome kanalu koji je bio poprilično aktivan tijekom proteklih nekoliko mjeseci, prvo prenoseći propagandne materijale i muzičke brojeve na arapskom i engleskom, zatim dodavanjem regionalno razumljivih titlova na takve materijale, a onda i produkcijom zasebnih propagandnih te muzičkih uradaka – kakav je bio i spomenuti “Mi smo islamski hilafet – kasida”. Samo nekoliko sati nakon uklanjanja originala, danas u 22 sata i 4 minute, spomenuti je materijal uklonjen i sa našeg YouTube kanala, na koji smo ga stavili s jasnim oznakama sadržaja i podrijetla, ne bi li ondje bio dostupan za analizu i proučavanje.

Službene reakcije u Hrvatskoj

Na današnje upite novinara o spomenutom audio/video uratku radikalnih islamista mogle su se čuti izjave Josipa Leke, predsjednika Hrvatskoga sabora i Ranka Ostojića, ministra unutarnjih poslova RH te potpredsjednika Vlade RH posebno zaduženog za teme nacionalne sigurnosti. Dok je Leko tek izjavio: “Ne treba se plašiti, Hrvatska je vrlo dobro organizirana u smislu obrane nacionalnih interesa i vlastite sigurnosti. Trebamo raditi sve da ostane tako, a sigurnost i mir su prioritet svih i tu, na sreću, nemamo velikih dispariteta“, od ministra Ostojića moglo se čuti i ponešto više.

“Ovo nije prvi slučaj sličnih poruka koje su poslane preko YouTube-a. Ne želim reći da opasnosti nema jer uvijek postoji opasnost od terorističkog napada, ali građani mogu biti sto posto sigurni da smo spremni odgovoriti na takve izazove. Ono što je važno, ne treba davati važnost upravo ciljevima koje se želi postići ovakvim snimkama. Mislim da je važna , a to jest cilj terorista“

kazao je danas Ostojić za Media servis, dodavši dalje još i …

“Ovo je sada izašlo u javnost. Imali smo prije dvadesetak dana sličnu snimku, ali moram reći da policija, sudjelujući u Atlasu, posebnoj grupi zemalja Europske unije, zajedno sa SAD-om i kroz antiterorističku koaliciju, u tišini radi na svim onim snimkama i porukama koje mogu biti prijetnja za Hrvatsku“.

No, dok je to sve prilično nedvojbeno, ipak treba još jednom iskoristiti priliku i napomenuti nekoliko važnih činjenica. Kao prvo, riječ je o ozbiljnoj prijetnji koja nije nova, koja nije nastala jučer, a neće ni već sutra nestati. Kao drugo, i uz potrebu da se tom ideologijom te njoj bliskim krugom ljudi aktivno bave sigurnosne službe svih zemalja regije – riječ je o izvoru ugroze kojeg ne treba precjenjivati. Ljudi koji tu prijete su daleko, sudjeluju u aktivnome ratu (što za njih nosi i konkretne opasnosti), a za povratak u ovu regiju trebaju proći niz granica i međunarodnih prometnih pravaca koje sve kontroliraju zainteresirani međunarodni protivnici globalnog radikalnog islamizma. Kao treće, dok je nedvojbeno da spomenute islamističke borce i propagandiste treba ozbiljno promatrati i pratiti – nije zgoreg i napomenuti kako danas aktualizirani uradak baš i nije sjajan primjer islamističke propagande. Na engleskom i još nekoliko svjetskih jezika lako je naći bitno upečatljivije materijale, s radikalno višom razinom uporabljene grafičke i vokalne vještine – tako da današnji medijski napisi, posebna pažnja, te internetska cenzura ovome djelu uvelike daju na značaju koji on sam po sebi i nema. Naime, a kao četvrto, od velike je važnosti davanje prilike da fanatici o kakvima je danas bila riječ pokažu što misle te namjeravaju – ne bi li ona tiha većina stanovništva u Hrvatskoj i zemljama regije bila frontalno suočena s njihovim idejama i planovima. Time javnost dobiva mogućnost i sama ocijeniti koliko su njihove ideje nerealne – za što ima malo boljih instrumenata nego što je to tragikomični pjesmuljak kojeg se danas demonstrativno skidalo sa servisa Youtube.

Ujedno, treba napomenuti i kako je današnja izjava ministra Ranka Ostojića prvo javnije spominjanje hrvatskog sudjelovanja u mreži Atlas, o kojoj smo već pisali na portalu Obris.org, i koja predstavlja jedan oblik kontinentalne suradnje pojedinih specijalnih policija o kojem se u Republici Hrvatskoj generalno premalo čuje.

Kontekst prijetnji

Dok smo o islamističkim filmskim materijalima s mobilizacijskom podlogom već pisali na portalu Obris.org, treba ponešto detaljnije spomenuti i incidente koji posljednjih mjeseci najavljuju skori povratak pojedinih boraca iz Islamske države na prostoru Sirije i Iraka, u njihove rodne krajeve. Kao prvo, posebnu je pažnju u Crnoj Gori izazvao Damir Slaković iz Bara, koji je u 29. travnja na svom Facebook-profilu objavio post “Poruka za moj rodni grad Bar, koji se nalazi u Crnoj Gori!“. Tu on kaže:

“Znajte o sufije, o derviši, o murdžije, o novotari, o dunjalučari, o munafici, o džahili… da će Islamska drzava uz Allahovu dozvolu i pomoć stići tamo, i da će očistiti taj grad i islam u njemu od prljavština i laži koje vi iznosite i praktikujete. 

I neka znaju glavni IMAMI (neimami) grada Bara, da ukoliko ih zateknemo u stanju u kakvom su sad, i da ukoliko se ne pokaju i ne okrenu pravom islamu, nećemo imati milosti i prema njima!!! “.

U komentarima na ovo upozorenje razvila se onda i diskusija, tijekom koje su definirana posebna prijetnja životu trojici zastupnika crnogorskog parlamenta (Azri Jasavić – Pozitivna Crna Gora, Dritanu Abazoviću – URA i Rifatu Rastoderu – SDP). Sve ovo su mediji objavili početkom svibnja, navodeći Damira Slakovića kao jednu od službeno 12 osoba iz Crne Gore na ratištima Islamske države, da bi onda 5. svibnja i otac spomenutog Slakovića u javnost izašao s tvrdnjom kako njegov sin nije na ratištu (nego da boravi u Turskoj na privremenome radu), a da su njemu spomenute Facebook objave zapravo podmetnute. Daljnju diskusiju na ovu temu prekinule su 1. srpnja ove godine objave iz redova crnogorske policije – prema kojima je spomenuti Slaković poginuo na ratištu u Siriji, kao ukupno četvrti tako preminuli građanin Crne Gore. Time su praktično bile okončane i njegove najave o povratku te prijetnje nožem za “murtede od Rastodera, Jasavićki, Abazovića i ostalih otpadnika koji misle da su muslimani” ako se ne pokaju brzo.

U sličan je kontekst stavljeno i pismo koje je 7. svibnja stiglo na profil Radio-televizija Bosne i Hercegovine (BHRT) na socijalnoj mreži Facebook. Tu jedan samozvani Abu Suhayla Salahaddin pisao:

“Uskoro će te inshaallah imati dosta toga za emitovanje... znajte da vam je islamska drzava došla u bosnu I da cete uskoro da letite u zrak I da cete uskoro da nestajete redom sve dok se zastava LA ILAHA ILLA ALLAH ne pocne vijoriti nad Bosnom... zora Islama je stigla u to budite uvjereni… a braca su spremna da vas ubijaju polako I sigurno“.

Kako je ova poruka stigla samo devet dana nakon islamističkog napada na policijsku stanicu u Zvorniku (28. travnja ove godine), njen je sadržaj shvaćen iznimno ozbiljno. Dok se iz spomenute televizijske kuće moglo čuti o mjerama predostrožnosti – “Odmah smo sve prijavili nadležnim službama te podigli stupanj sigurnosti u objektu. Pojačali smo nadzor nad ulazom. Skrenuli smo pozornost osiguranju da dobro provjere tko ulazi i što unosi“, prema Muhamedu Bakareviću, generalnome direktoru Radiotelevizije Bosne i Hercegovine – Agencija SIPA izdala je kratku izjavu putem Kristine Jozić, glasnogovornice:

“Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA) sinoć je zaprimila dojavu o MUP-a Sarajevske županije o tome da je BHRT-u upućena određena poruka prijetećeg sadržaja, o čemu je odmah obavijestila Tužiteljstvo BiH i izvršila očevid. SIPA u koordinaciji s Tužiteljstvom BiH poduzima daljnje mjere i radnje iz svoje nadležnosti na otkrivanju pošiljatelja poruke i utvrđivanja svih važnih činjenica u ovom slučaju. U ovom trenutku ne možemo iznositi druge informacije u javnost“.

Filmska povijest i poslanice

Konačno, spomenimo u ovom kontekstu još i film “Honor is in Jihad”, postavljenog na Internet početkom travnja. Tu nepoznati autori pod firmom “medijskog centra Al Hayat” kombinira vrlo osebujno povijesno lamentiranje (tumačeći regionalnu povijest tijekom posljednjih niz desetljeća na način pogodan radikalnome islamizmu), sa snimljenim tematskim izjavama čitavog niza boraca Islamske države, podrijetlom iz država u širem susjedstvu Hrvatske.

Pri tome je zanimljivo pozivanje na iseljavanje u novostvoreni kalifat, u Islamsku državu, ili pak poziv na borbu ondje gdje se pojedini vjernici zateknu – u svojoj okolini, “po Bosni, po Srbiji, po Sandžaku“. Kao sredstva borbe, sve je dopušteno – “Postavljajte im eksplozive ispod auta, ispred kuća, uzmite neki otrov i stavite im u piće, u jelo, neka crknu od otrova, ubijajte ih na svakom mjestu gdje god stignete“, kazuje tu mladoliki borac potpisan kao Salahuddin al-Bosni.

Jučer je u Hrvatsku stigla Loretta Napoleoni, iskusna ekonomistica i novinarka, ali ujedno i priznata stručnjakinja za terorizam (s naglaskom na islamizam, financiranje terorističkih mreža, te suzbijanje s tim povezanog pranja novca). Tijekom svog kratkog boravka u Zagrebu, koji je tek dio šire međunarodne turneje, Napoleoni je u Novinarskom domu predstavila svoju novu knjigu “Uspon islamizma: Islamska država i prekrajanje granica na Bliskom istoku“, djelo koje je u hrvatskome prijevodu svježe objavila izdavačka kuća Sandorf iz Zagreba. Spomenuta knjiga, objavljena u engleskome originalu tijekom prosinca prošle godine (pod naslovom “The Islamist Phoenix: Islamic State and the Redrawing of the Middle East“), njena je ukupno deveta knjiga.

Opus Lorette Napoleoni pretežito obuhvaća djela o terorizmu (među ostalim zanimljivi “Insurgent Iraq: Al Zarqawi and the new generation” iz 2005.), ekonomiju (kao 2011. objavljenu “Maonomics: why chinese communists make better capitalists than we do“), te kombinaciju ova dva predmeta njenog glavnog interesa (kao “Modern Jihad: Tracing the Dollars Behind the Terror Networks” iz 2003. ili “Terror incorporated: tracing the dollars behind the terror networks” iz 2005. godine). Nakon predstavljanja nove knjige, te iscrpnog odgovaranja na brojna pitanja pune velike dvorane Novinarskoga doma, iskoristili smo priliku i za portal Obris.org popričali s Lorettom Napoleoni. Pri tome, dotakli smo se njenog rada, pogledu na stanje širom Bliskoga istoka, kao i njenih gledanja na međunarodnu politiku prema toj kriznoj regiji te tamošnjim problemima.

Kao prvo, da vas kratko predstavimo čitateljima našeg portala. Koliko se dugo bavite ovim tipom tema?

Mislite terorizmom? Od 1993. godine – dakle, to je sad 22 godine.

Prije nego što je sve to postalo popularno?

O daaa, prije nego je postalo popularno. Ja sam s time počela jer je moja prijateljica iz djetinjstva…ona je postala jedan od vođa Crvenih brigada. Dakle, oduvijek me zanimalo razumjeti zašto je ona to radila. A onda su 1992. Crvene brigade objavile kraj svoje oružane borbe, tako da su odlučili i pričati s jednom malom grupom ljudi i ona je rekla: “Ja želim pričati s Lorettom!“. To je onaj trenutak kada sam promijenila svoju profesiju – u osnovi, prestala sam se baviti financijama, vratila sam se u Italiju i intervjuirala Crvene brigade, ali i pripadnike drugih oružanih organizacija. I to je to! Od tada nadalje to je to što radim.

Kako bi usporedili rad na tim temama prije 2001. godine, prije 11. rujna, i onda u periodu nakon toga?

O pa to je totalno različito. Zato jer prije 11.09. bilo je vrlo malo ljudi, možda je bilo ukupno 30 ljudi u zapadnom svijetu, koji su se stvarno bavili time. Tijekom 1990-ih terorizam uopće nije bio tema. A onda, nakon 11.09. svi su postali stručnjaci za terorizam. A i danas svi kao znaju što se događa. To je i razlog zašto smo u ovom velikom problemu – jer nemamo odgovarajuće uvježbane ljude koji bi analizirali stvari i savjetovali političare.

Rekli ste nešto o tome da političare vode mase. Ali nije li ovo novo tehnološko doba samo dovelo do potrebe da političari jednostavno reagiraju brže na poticaje iz izbornoga tijela?

Ne. Mislim da ono što političari trebaju raditi je voditi ljude. Mi ih izabiremo jer su oni naši vođe. Ne biramo ih zato da bi radili samo ono što mi hoćemo da rade. Dakle, zbog toga što društvene mreže… što se dogodilo je da političari… Oni se hoće neprestano dopadati masama, a mase su, naravno, uvijek iracionalne. Mase uvijek odgovaraju na one krive poruke. I to je zašto smo onda krenuli u rat, zato se sve više i više nalazimo umiješani u tu situaciju u Iraku i Siriji, zato jer rezanje glave postane svojevrsna provokacija i to Islamska država zna. I zato konstantno provociraju Zapad – oni žele da ih Zapad bombardira… Pa vidite, situacija da se Amerikanci (u Iraku) sada bore zajedno s Irancima je idealna za njih, apsolutno idealna.

Kako bi komentirali gledište da je Sirija na neki način “Afganistan na Mediteranu”?

Pa, mislim da bi se moglo reći da je Sirija svojevrsni Afghanistan na Mediteranu s gledišta vođenja „rata preko posrednika“ (war by proxy). A naravno, i u kontekstu toga koliko bi taj rat mogao trajati. Ali to su, naravno, vrlo različite zemlje. Dakle, ne bih rekla da će se sirijska borba vratiti u Europu, da će ti borci raditi ono što su mudžahedini željeli raditi širom Bliskog istoka. Ne, to ne mislim. Ali da, ima tu nekih sličnosti. Naravno, danas je i svijet vrlo različit. Ta situacija u Afganistanu tijekom anti-sovjetskog džihada se događala u svijetu koji je bio podijeljen na dvoje. Danas imamo taj multipolaritet.

Dakle, vi ne bi bili pobornik ove vrste gotovo „mesijanske“ vanjske politike, kakvu smo gledali tijekom zadnjeg desetljeća?

Ne, uopće ne. Ne mislim da ta vanjska politika radi. Mislim da se moramo vratiti onoj staromodnoj, pred-hladnoratovskoj vanjskoj politici, sličnoj onoj iz 19. i 18. stoljeća – koja se zasniva na interesima, i na zaštiti interesa Europljana. Dakle, ne bismo trebali slijediti ono što nam SAD kažu da radimo. Trebali bi naći svoje vlastito vodstvo, ali uopće ne mislim da je Europa ujedinjena. Mislim da EU, za mene, predstavlja jedan veliki neuspjeh.

Ali ako pogledamo na jedinu preostalu supersilu – Washington se jako strastveno bavio tim stvarima prije 10-ak godina, a sad se, evo, od toga odmiče. Nije li to također svojevrsno nastojanje za balansiranjem stvari?

Kako to mislite da se odmicao? Odmicao od čega?

Pa evo, povukao se iz Iraka, počeo se povlačiti iz Afganistana… Suzdržavaju se od ulaska u novi veliki rat…

Pa evo, sad ulazimo u dva rata. Mislim, to što oni sada rade… Oni naoružavaju grupe koje mogu biti ekstremno opasne i za mene je ta Obamina politika bila katastrofalna. Mislim, on se povukao iz Iraka i Afganistana samo, kako da to kažem – službeno. Ali, u stvarnosti mnogo je vojnika još ondje. Neki se vojnici onamo i vraćaju. A onda su tu još i bespilotne letjelice. Dakle, to je drugačiji način za vođenje rata, ali to je i dalje rat. Iskreno, mislim da je to kriva politika. Također, mislim da Obama zapravo ne zna što radi. Vanjska politika uopće nije njegovo područje, i sada on najednom postaje kao novi Bush… Mislim, ako pogledate, retorika mu je slična retorici G. W. Busha.

Biste li rekli da ono što Amerikanci tvrde – da mogu razlučiti dobru oporbu od loše oporbe, dobre islamiste od loših islamista, i onda da mogu naoružati jedne, a ne i druge. Mislite li da to stoji?

Ne, ne, ne! Mislim, to nisu samo umjerenjaci koji koriste oružje. Apsolutno ne, to je greška! Amerikanci zapravo ne znaju što rade. Nitko ne zna što to tamo radi, čak ni ne znaju koje to točno grupe naoružavaju. To je točno ista stvar kao onda kada se Islamska država rodila iz tog neznanja, i iz nedostatka kontrole nad putevima novca i oružja. Dakle ne, ne slažem se s time.

Jeste li mislili da ćete čuti ponovno o Zarqawijevoj skupini nakon što je on bio ubijen 2006. godine?

Da, mislila sam to. Mislila sam da će se vratiti na pozornicu i to je razlog zašto sam ih nastavila pratiti. I znala sam da će se ponovno vratiti, a naziv knjige koju smo danas predstavili u engleskom izvorniku je „The Islamist Phoenix“ („Islamistički feniks“). Zato jer se oni kao ptica feniks vraćaju iz pepela.

Kad sada gledamo Siriju, bilo je tih razlika između al-Nusre, ISIS-a… Jesu li oni zapravo odvojeni i različiti?

Mislim da je al-Nusra bila odvojena. A dio al-Nusre se spojio s Islamskom državom i postao je Islamska država Iraka i Sirije, dakle ISIS. Ali, jedan drugi dio nije – i to je dio koji se i dalje bori, sada. I taj dio se bori i protiv Islamske države. Ali trenutno se ondje svatko bori protiv svakoga, tako da je ondje i Slobodna sirijska vojska koja se bori protiv Islamske države, koja se bori i protiv al-Nusre, a al-Nusra radi točno to sve isto. I to je sve dio tog modernog „rata preko posrednika“. U osnovi, to je kaos – totalna anarhična borba sviju protiv svih.

Ali u takvom kaosu… Spomenuli ste kao opciju puštanje regionalnih sila da se međusobno izbore za status. Mislite li da bi se oni i stvarno borili vlastitim snagama? Nije li im lakše pustiti da se umjesto njih bore ti razni Sirijci i Iračani kao posrednici?

Ne mislim da će se oni sami upustiti u borbu odmah, ali mislim da će Islamska država biti vrlo jaka snaga unutar regije, koja neće vojno osvajati npr. Saudijsku Arabiju, ali će stvarati revolucionarna kretanja. Tako da će dolaziti do revolucionarnih zbivanja iznutra, a ljudi će im se željeti priključiti. Da, mislim da je to ono što će biti ako, naravno, se Islamskoj državi dozvoli da opstane i konsolidira svoju sadašnju poziciju. Dakle, već samo postojanje Islamske države bit će dovoljno da ljudima pruži jednu alternativu prema onome što imaju danas, prema režimima koji uopće nisu popularni. Mislim, kraljevska obitelj u Saudijskoj Arabiji uopće nije popularna.

Ali u arapskom proljeću smo većinom vidjeli pad socijalističkih, sekularnih režima. I to je na kraju bilo prilično različito od onoga što su zapadni mediji prezentirali i željeli…

Točno.

Nije li time cijeli taj proces odigran na način kako je to odgovaralo Saudijcima, a možda i samoj Islamskoj državi?

Ah, da… Arapsko proljeće je bilo katastrofa, jer to nisu zemlje koje bi se mogle promijeniti demokratski, jer to nisu demokratske zemlje. Mi se možemo mijenjati demokratski. Evo pogledajte, bio je rat i u ovoj zemlji… pa gledajte gdje ste. Mislim da je Arapsko proljeće bilo simptom koji je ukazivao da se nešto mora učiniti, a to je novo iscrtavanje karte Bliskog istoka, ali ne nužno kroz demokraciju. Pogledajte što se dogodilo u Egiptu… Ali to ne može ići kroz proces u kojem je Zapad uvijek prisutan i miješa se u događaje. Dakle, ja bih rekla da neuspjeh Arapskog proljeća i uspjeh Islamske države pokazuju mladim ljudima kako je jedini put za bilo što put nasilja, a to je jako ozbiljno i loše. Jako loše. Ali ne vidim tu nekog drugog jednostavnog rješenja. Mislim – da, mi bi mogli okupirati Bliski istok, mogli bi rekolonizirati Bliski istok, mogli bi ostati ondje tijekom idućih 30 godina, i nametnuti naš vlastiti režim, provesti represiju, ali ne mislim da je to nešto što Zapad želi, ne mislim da bi zapadno javno mnijenje prihvatilo išta nalik tome. Ali tu nema mnogo drugih rješenja.

Spomenuvši Hrvatsku… Hrvatska je čvrsti saveznik SAD-a, naoružavali smo sirijsku oporbu, onda smo doživjeli neugodno iznenađenje da vidimo hrvatsko oružje u rukama onih „loših igrača“, a sada naoružavamo i kurdske snage…

… Što je još i gore…

Što bi tu bili Vaši prijedlozi Hrvatskoj?

Da prestanete to raditi! Prestanite to raditi! Zašto bi Hrvatska to radila? Zašto bi se Hrvatska trudila zadovoljiti SAD? Što to Sjedinjene Američke Države rade za Hrvatsku?

Ali, nije li takvo slaganje povezano s članstvom u NATO, s EU… s time da se bude dobrom članicom tih klubova?

Sjedinjene Američke Države ne upravljaju NATO savezom. NATO se vodi sam! Dakle, nije to da vam je NATO nešto naložio. Vi možete reći NE onome što SAD želi! Tzv. Velika koalicija (koja operira u Iraku i Siriji) nije sastavljena od NATO saveza, nego ju je sastavio Obama.

Ali EU, predvođena Francuskom i Velikom Britanijom, oni su vodili stvari u Libiji i Siriji…

Pa što onda?! Pa vi onda time odustajete od svog suvereniteta, zar ne? Vi to niste napravili. Dakle, zadržite svoj suverenitet i recite NE. Mislim, države mogu jednostavno reći NE. Njemačka nije išla u Irak. Dakle, ako Njemačka nije išla u Irak 2003., zašto Hrvatska ne bi mogla ne ulaziti u Siriju danas? Mislim da je to greška i mislim da bi se u tom odnosu moralo moći reći NE. Sve su to ti političari koji žele udovoljiti Obami, koji je jedan od najgorih predsjednika kojeg su SAD imale.

Gori od G. W. Busha?

Ne. Jedan od najlošijih, ali nije gori od G. W. Busha. Mislim da je dobro usporediv s Carterom, a Carter, znate, nije bio dobar. Obama je dobio Nobelovu nagradu i sad će otići s dužnosti s dva velika rata. A pogledajte što se događa u Ukrajini! Grozno je i razmišljati o Ukrajini!

Četnik Živković i njegovi pro-ruski domaćini na Krimu

Već mjesecima bjesne borbe na istoku Ukrajine, gdje vlasti iz Kijeva nastoje vojno slomiti otpor pro-ruskih separatista. Budući da Kijevu posljednjih tjedana ide na bojištu – borbe su se postupno koncentrirale prema dva glavna urbana središta tog dijela Ukrajine – prema Donjecku (prijeratnih 1,1 milijun stanovnika u samome gradu i još oko 450 tisuća u neposrednoj okolici) i Lugansku, gradu na krajnjem istoku Ukrajine (oko 420 tisuća stanovnika prije rata). Pri tome, posljednjih se dana čuje o pritisku režimskih snaga na sam grad Donjeck, koji je pod paljbom topništva i zračnih snaga, dok se kopnene borbe počinju voditi na samim prilazima gradu. Kako je tu riječ o političkome centru pobune protiv pro-europske vlasti u Kijevu, za očekivati bi bilo ozbiljan otpor separatista Donjecke Narodne Republike, proglašene ondje 7. travanja 2014. godine. Ta bi tvorevina, zajedno sa sličnom Luganskom narodnom republikom (proglašenom 27. travnja 2014. godine), trebala sačinjavati tzv. Federativnu državu Novorusiju – tvorevinu nazvanu imenom tih krajeva iz perioda ruske kolonizacije u 18. stoljeću, a nanovo osnovanu 24. svibnja ove godine.

Bratislav Živković, od Krima do Donjecka

U krizi koja već mjesecima potresa Ukrajinu u više su se navrata mogle čuti naznake prisustva i stranih dragovoljaca – među ostalim i četnika iz Srbije. Njihov je dolazak na Krim početkom ožujka ove godine pretežito izazivao podsmjeh – iako su ih međunarodni mediji itekako uočili. Ta je skupina, predvođena stanovitim Bratislavom Živkovićem, u međunarodnim medijima bila nazivana “Vukovi”, dok se u Srbiji baratalo nazivom “Brzo odeljenje ’Knez Lazar’”. Bili su opremljeni ujednačenim maskirnim uniformama, crnim šubarama i hladnim naoružanjem, te navodno stacionirani u jednom od pravoslavnih manastira na Krimu. Iako vrlo malobrojna (ukupno tek 5 ljudi), ta je grupa pred referendum o otcjepljenju Krima od ostatka Ukrajine bila vidljiva na jednoj od kontrolnih točaka na cesti između Sevastopolja i Simferopolja, glavnoga grada Krima. Oni su tamo, zajedno s naoružanim “kozacima”, kontrolirali vozila u prolazu tražeći “radikale iz Zapadne Ukrajine” i “fašiste iz Kijeva” – navodno temeljem iskustava stečenih na Kosovu, gdje je efikasnost njihova rada bila posebno poduprta činjenicom da od čitave grupe izgleda nitko nije govorio ruski (te su redovito operirali s prevoditeljima). Ipak, u velikom su broju navrata pozirali brojnim novinarima i politička je poruka bila poslana – iako su se vlasti u Beogradu tada na čitavu situaciju oglušile.
———————-

14.3.2014 – Četnici pri kontroli prometa na Krimu

———————-

Pet mjeseci kasnije

Oklopno vozilo pro-ruske strane uništeno kod Slavjanska

Po tom je pitanju do jučer stanje bilo slično, a opet i različito. Naime, kriza na Krimu odavna je prestala biti u fokusu međunarodne pažnje, a svi se pogledi koncentriraju na istok Ukrajine, gdje traje građanski rat vlasti u Kijevu protiv samoproglašenih paradržavnih tvorevina pro-ruskih separatista. Naravno, kao i na Krimu, i ovdje u redovima boraca ima dragovoljaca – pa je bilo logično za vjerovati da ih ima i iz Republike Srbije, iako je stanje sada bitno manje paradno, a daleko više borbeno. I sve to ne bi bilo čudno ni neočekivano da jučer, 12. kolovoza 2014. godine, čitava tema srpskih četnika na fronti u Ukrajini nije dobila i konkretnu potvrdu na način koji je previše ozbiljan da bi ga i službeni Beograd nastavio ignorirati. Naime, ruska novinska agencija RIA Novosti jučer je objavila vijesti o konkretnom borbenom djelovanju dragovoljaca iz susjedne nam Republike Srbije – koji su navodno u noći s 11. na 12. kolovoza odbili pokušaj prodora snaga vjernih Kijevu u sam grad Donjeck, na jednoj od važnih prilaznih prometnica ovome gradu.

Prva skupina četnika – cestovna blokada na Krimu

Pri tome, izjave srpskih snaga kod Donjecka prenesene su iz druge ruke – putem glasnogovornika “samoobrambenih snaga Donjecka”, koji je ustvrdio da: “Dva tenka što su pripadala neo-banderovcima, i jedno samohodno topničko oružje – zajedno s njihovim posadama – i jedan planinski top, uništeni su u borbama“. Tijekom tog borbenog djelovanja, dvojica Srba bila su navodno i lakše ranjena, da bi se po primanju medicinske pomoći ubrzo pridružili svojoj postrojbi (navedenoj kao “bataljun”). Ovo je zapravo nastavak sporadičnog, ali kontinuiranih spominjanja tog svojevrsnog srpskog “bataljuna” na istoku Ukrajine – gdje se za tu postrojbu zvanu još i “Četnički odred ‘Jovan Šević'” čuje ponešto više od početka svibnja, kada su njeni članovi stigli na bojište oko tada još opsjedanog separatističkog uporišta u Slavjansku. Navodno je riječ o jedinici pod zapovjedništvom istog onog Bratislava Živkovića koji je u ožujku pozirao po Krimu, jedino što je njegova grupa u međuvremenu ponešto narasla.

Srdačan prijem po dolasku na pro-ruski dio Ukrajine

Dok su počeci ove postrojbe u ožujku ove godine bili iznimno skromni, ona se do sredine srpnja pojačala s nekoliko dodatnih skupina pridošlica iz Srbije – tako da se sredinom srpnja čulo o ukupno 35 boraca, od kojih je dio i Rusa (gdje se spomenutu postrojbu povodom djelovanja kod Slavjanska povremeno zvalo i “Slavjanski četnički odred”). Svi su oni sredinom srpnja navodno bili raspoređeni oko grada Luganska – gdje se spominjalo kako su obavljali dostave streljiva i medicinskog pribora pripadnicima “Luganske narodne armije” (LNA), te u jednom trenutku ostali i privremeno opkoljeni od snaga vjernih vlastima u Kijevu. Nakon pola dana u opkoljenju i tri ranjena pripadnika (dva Srbina i jedan Rus), navodno su se ponovno pridružili glavnini pro-ruskih snaga, oko međunarodne zračne luke Lugansk.

Bratstvo na terenu – četnici i kozaci

Početkom kolovoza podaci o ovome odredu već su ponešto detaljniji. U njegovu se sklopu spominje oko 100 ljudi – 45 pripadnika četničkog pokreta, 20 drugih Srba dragovoljaca, te još i 20-30 “Srba ili ljudi srpskog porijekla koji su i ranije živjeli u Ukrajini“. Pri tome su imali ukupno 3 ranjena, od toga i jednog teže, te jednog zarobljenog pripadnika – “dobrovoljca snajperistu Dejana iz Sente“, kojeg se onda i oslobodilo u razmjeni zarobljenika. Ljudstvo je put istoka Ukrajine navodno slalo nekoliko političkih organizacija iz Srbije, ali sve izričito mimo službenoga znanja tamošnjih državnih vlasti – koje aktivno nastoje balansirati između Rusije i Europske unije.

Što se tiče učinka ove postrojbe, RIA Novosti tu navode da voditelj vojnih snaga Donjecke kvazi-države – stanoviti Igor Strelkov, ili pravim imenom Igor Girkin – neke od srpskih dragovoljaca poznaje još iz doba kada se kao dragovoljac borio na srpskoj strani u Bosni, navodno u nekom razdoblju između 1992. i 1995. godine. Spomenuta osoba je u srpnju o četnicima tvrdila: “Upoznat sam s njihovim djelovanjima i mogu reći da je to jedna od jedinica s najvećom borbenom sposobnošću“, a to on tvrdi temeljem svojih navodnih iskustava s bojišta u Republici Srpskoj, u oba Čečenska rata, te iz staža u ruskim obavještajnim agencijama FSB i GRU, koji mu se također pripisuje.

Srpska tradicija nasuprot državne politike

Posljednjih mjeseci četnički odred u Ukrajini polagano raste

Postrojba srpskih dragovoljaca o kojoj je ovdje riječ, taj samozvani četnički odred, nazvana je imenom Jovana Ševića – austrijskog pukovnika koji je 1751. napustio Austriju, te kao novopečeni ruski general poveo seobe Srba iz Austrije u Rusiju (između 1752. i 1756. godine, baš onu o kojoj piše Miloš Crnjanski). U to je doba Šević poz svojim zapovjedništvom imao i konjaničku postrojbu, srpsku husarsku pukovniju, koja je na području tadašnje oblasti Novorusija uspostavila svojevrsnu “Slavjanoserbiju” – autonomnu srpsku koloniju koja je prestala samostalno postojati do 1864. godine, kada je uključena u novi sustav ruskih gubernija. Baš prigodno, ta je autonomija obuhvaćala upravo današnje prostore Donjecke i Luganske oblasti u Ukrajini, gdje ovi današnji četnici ratuju.

No, u tom njihovome igranju rata ponešto se promijenilo tijekom posljednjih mjeseci. Od početnog smijeha, preko službenog ignoriranja – jučerašnji izvještaji s fronte kod Donjecka došli su i do Vlade Republike Srbije – i to ravno do ušiju njenog premijera Aleksandra Vučića, koji je jučer konačno ustanovio da, iako se “na obje strane bore desetine ljudi iz Srbije“, takvo djelovanje srpskih plaćenika u Ukrajini nanosi štetu matičnoj državi, te da sama Srbija “ne sudjeluje u tim sukobima“. Nakon konstatacije kako se tu u 90 posto slučajeva radi o osobama koje su plaćenici, koji “nanose veliku štetu Srbiji“, Vučić je ustvrdio da su za Srbiju “ratovi završeni“. Pokazao je i priličnu upućenost u problematiku – spomenuvši kako bi za sve te koji ratuju u Ukrajini bilo bolje da se vrate “i brinu se o svojim obiteljima” jer “nije njihovo” da ratuju u tuđoj zemlji ni za 6.000 dolara, ni za 1.200 dolara, “ovisno od tome koliko ih tko plaća“. Zaključno, Vučić je ustvrdio da: “Za Srbiju i srpski narod ratovi su davno završeni. Mi gledamo u mirnu budućnost, u kojoj razmišljamo kako da budemo 2016. ekonomski najnaprednija zemlja u regiji“.

Aleksanadar Vučić, između EU i ravnogorskog pokreta

Aleksandar Vučić je ujedno iskoristio priliku i za objavu kako prihvaća zakonski prijedlog Rasima Ljajića (potpredsjednika Vlade i ujedno ministra trgovine, turizma i telekomunikacija, inače sa Sandžaka) – prema kojem bi se Kazneni zakonik RS izmijenio tako da ratovanje građana Srbije u inozemstvu postane “teško kazneno djelo“. Iako je ovakav propis u svojoj suštini sličan odluci koju smo nedavno već vidjeli u pravnome sustavu Bosne i Hercegovine, njegovo bi značenje u slučaju Srbije ipak bilo i ponešto šire. Naime, do sada je Ljajić već nekoliko puta govorio o “psima rata“, na što su se nadovezale i obavještajne službe Srbije (BIA) s porukom da “srpski državljani koji ratuju u inostranstvu, posebno u islamskim zemljama, postaju sigurnosna prijetnja za Srbiju i regiju“. Premijer Vučić je svojom jučerašnjom izjavom taj okvir donekle proširio: “Srbija vodi odgovornu politiku. Nismo u mogućnosti zakonski reagirati, ali sve više vodimo računa o osobama koje se vraćaju s područja Sirije i Iraka, i onih koji u Ukrajini sudjeluju u sukobu. Pratimo njihovo djelovanje u zemlji“. Kako će se ti novi politički te pravni naglasci s vrha vlasti u Srbiji odraziti na praksu odlazaka u Siriju, Irak, ali i Ukrajinu – tek ostaje za vidjeti.

U petak, 8. kolovoza ove godine, čulo se da je u Iraku poginuo Emrah Fojnica zvani “Hattab” – poznatiji kao suoptuženik Mevlida Jašarevića u postupku povodom napada na veleposlanstvo SAD u Sarajevu, i onda oslobođen pred BiH sudom. On je nakon spomenutog suđenja iz Bosne prvo krenuo put Sirije, da bi zaključno “šehidio” pod oružjem i opasan samoubilačkim prslukom u Iraku, u sklopu oružanih snaga organizacije “Islamska država”. Samo dan kasnije slične su vijesti doprle do regionalnih medija i po pitanju Kosova. Naime, čulo se novosti o prestrojavanjima u redovima kosovskih islamista na bojištima Sirije i Iraka, te o pogibiji jednoga od njih u borbi. Na sve to se onda jučer nadovezala i službena reakcija državnih vlasti Kosova, koje su po dugotrajnim pripremama konačno krenule hapsiti niz pretežito mladih osoba širom države, vezanih s tamošnjom mrežom simpatizera oružanog islamizma, regrutera za odlazak na daleka ratišta, te povratnika s čitavoga niza bojišta o kojima posljednjih godina svakodnevno slušamo na vijestima. Te policijske aktivnosti nisu ni čudne, posebice ako se prisjetimo da je, uz Sandžak, i Kosovo posljednjih nekoliko godina bilo prilično aktivan regionalni izvor boraca za “sveti rat” – prvo u Siriji, a onda i u Iraku.

Vijesti iz Sirije

Pokojni Patriot Matoshi, uz još jedan kreativni kuriozitet iz oružarnice “Arapskog proljeća”

U nedjelju, 10. kolovoza, regijom su prozujale dvije vijesti, obje sastavljane iz objava na “džihadističkim portalima” o novostima s bojišta u Siriji te Iraku – jedna strukturna, te druga više osobna. Kao prvo, navodno je došlo do smjene na tamošnjem mjestu “komandanta albanskih boraca”. S tog je mjesta smijenjen Lavdrim Muxhaheri, koji se proslavio objavom slika egzekucije dječaka u Siriji na internetu, a naslijedio ga je određeni Ridvan Hakifi. O kakvom se zapovjednom mjestu radi nije do kraja jasno, iako procjene govore da je širom Sirije te Iraka aktivno nekoliko stotina džihad-dragovoljaca s Balkana, uključujući tu i barem 200 Albanaca s Kosova.

S druge strane, istom je prilikom došla i informacija o pogibiji još jednog takvog borca – Albanca iz Gnjilana, mjesta na istoku Kosova. Da je Patriot Matoshi negdje u Siriji navodno “šehidio” od snajperskoga metka, objavili su džihadistički portali, ne otkrivajući druge detalje. Pri tome, regionalni mediji navode kratko i da je spomenuti Matoshi prije svoga odlaska u Siriju bio učenik gnjilanske medrese, odnosno “miljenik lokalnog imama Zekirje Qazimija“.

Odgovor policije na Kosovu

S takvim imamima, ali i povratnicima iz rata u redovima islamista, jučer se u jutarnjim satima konačno pozabavila i policija Kosova. U akciji više stotina redovitih i interventnih policajaca, a protiv osoba osumnjičenih da su ratovali u Siriji i Iraku, 11. kolovoza uhićeno je 40 ljudi iz Prištine, Peći, Gnjilana, Uroševca, Prizrena i Mitrovice. Prema izjavama iz policije – “Tokom akcije je izvršen pretres 60 lokacija i uhapšeno je 40 osoba pod sumnjom da su izvršili krivična djela protiv ustavnog poretka i sigurnosti Republike Kosovo, a prema Krivičnom zakonu Kosova“, dok je navodno kao dio pravne osnove njihova uhićenja istaknuta i činjenica da oružane frakcije u čijim su se redovima oni borili UN i međunarodna zajednica smatraju terorističkim organizacijama. Riječ je tu prvenstveno o skupinama ISIS, sada “Islamska država”, te sirijska Al Nusra – u čijim je redovima, prema policijskom priopćenju, do sada u borbama poginulo 16 osoba s Kosova.

O svemu tome jučer je u Prištini Ured državnog odvjetnika Kosova organizirao i izvanrednu konferenciju za medije, na kojoj su se javnosti obratili za ovaj slučaj zadužen državni odvjetnik Blerim Isufaj, vršitelj dužnosti glavnog državnog odvjetnika Sylë Hoxha, Sevdije Morina iz Specijalnog tužilaštva i glasnogovornik policije Baki Kelani. Oni su naglasili da je ova istraga širokih razmjera, provođena uz sudjelovanje svih regionalnih direktorata policije na Kosovu, rezultat oko dvije godine aktivnog policijskog praćenja osumnjičenih osoba. Uz to, oni su istaknuli:

“Tijekom akcije obavljena je pretraga 60 lokacija i uhićeno je 40 osoba pod sumnjom da su počinili kaznena djela protiv ustavnog poretka i sigurnosti Kosova“, priopćila je policija na Kosovu, dodajući i da je spomenuta operacija poduzeta u koordinaciji s Državnim odvjetništvom Kosova “zbog opasnosti i značaja za nacionalnu sigurnost i zaštitu ustavnog poretka, očuvanja reda i zakona i poštivanja prava svih građana“.

Sevdije Morina, vršiteljica dužnosti glavnog državnog odvjetnika u Specijalnom državnom odvjetništvu Kosova

Kod privedenih osoba pronađene su i eksplozivne naprave, oružje te streljivo različitih kalibara – što je sve onda policija i oduzela. Tek u dva navrata su se porodice protivile uhićenju, a kako je istakla Sevdije Morina, vršiteljica dužnosti glavnog državnog odvjetnika u Specijalnom državnom odvjetništvu Kosova, “Imamo i drugih slučajeva potrage za imamima džamija i osobama raznih profila“, što i ne čudi ako znamo da je među pretraženim lokacijama bilo i nekoliko priručnih džamija. O svemu tome se moglo ponešto čuti i od Bajrama Rexhepija, ministra unutarnjih poslova Kosova na odlasku, koji je povodom jučerašnjih uhićenja za medije izjavio kako je ova akcija provedena nakon višemjesečne istrage, a da se privedene trenutno ispituje pred nadležnim sudovima u Prištini, Mitrovici, Uroševcu, Prizrenu, Đakovici i Peći. Pri tome, izvori se slažu da spomenuta policijska akcija i dalje traje.

Kako se doznaje iz diplomatskih izvora u Prištini, od ukupnoga broja privedenih njih je šest bilo uhićeno u južnome dijelu Mitrovice, a čitavu je ovu operaciju kosovska policija izvela samostalno, bez pomoći ili prisustva osoblja misije EULEX. Pa ipak, o svemu je tome objavljeno vrlo malo informacija – kako o dokaznom materijalu prikupljenom pri uhićenjima, tako i o točnome identitetu mnoštva privedenih većinom mlađih osoba, koje su opisane tek inicijalima i mjestima rođenja. Riječ je o:

• L. R. (1990) – Priština• A. V. (1991) – Priština• Š.D. (1962) – Priština• H. N. (1988) – Priština• B. K. (1983) – Priština• K. B. (1986) – Priština• A. B. (1987) – Priština• V. K. (1985) – Priština• E. L. (1994) – Gnjilane• F. R. (1978) – Gnjilane• H. E. (1971) – Gnjilane• B. S. (1992) – Gnjilane• H. A. (1994) – Gnjilane• K. R. (1989) – Gnjilane• I . H. (1993) – Gnjilane• B. H. (1976) – Ferizaj• F. D. (1987) – Ferizaj• Z. B. (1984) – Ferizaj• A. L. (1982) – Ferizaj• E. B. (1978) – Ferizaj• F. B. (1983) – Ferizaj• B.Š. (1982) – Ferizaj• A. B. (1987) – Ferizaj• M. B. (1988) – Ferizaj• J. B. (1990) – Ferizaj• I . M. (1989) – Ferizaj• S. H. (1973) – Prizren• F. K. (1982) – Prizren• I. R. (1977) – Prizren• M. B. (1984) – Prizren• K. B. (1981) – Prizren• B. L. (1978) – Peć• B. I. (1987) – Peć• M. H. (1961) – Peć• B. K. (1988) – Peć• A. I. (1978) – Mitrovica• S. K. (1975) – Mitrovica• V. G. (1983) – Mitrovica• J. H. (1975) – Mitrovica• S. S. (1981) – Mitrovica

Reakcije dužnosnika i političara na Kosovu

Predsjednica Republike Kosovo Atifete Jahjaga pozdravila je jučerašnju akciju Policije Kosova riječima: “Kosovo neće biti utočište ekstremizma i institucije Kosova nikada neće dozvoliti da se naša zemlja pretvori u izvor kriminalnih i terorističkih aktivnosti koje dovode u opasnost mir, stabilnost i ustavni poredak“. Uz ocjene da je cilj ove operacije bio višestruk – onemogućavanje daljnjeg uključivanja građana Kosova u takve terorističke organizacije, ali i smanjivanje rizika od terorizma te kriminala na samome Kosovu – ona je posebno zahvalila i pripadnicima Kosovske obavještajne agencije te Policije Kosova na identifikaciji ljudi koji predstavljaju terorističku prijetnju za Kosovo i njegove strateške partnere.

Nakon odvojenih sastanaka s generalnim direktorom Kosovske policije Shpendom Maxhunijem, direktorom Kosovske obavještajne agencije (KOA) Bashkimom Smakajem, kao i vršiteljem dužnosti državnog odvjetnika Sylë Hoxha, Jahjaga je sa svim tim aktivnostima institucija Kosova u borbi protiv ekstremizma danas upoznala i predstavnike diplomatskih misija zemalja velike petorke, tzv “kvinte” – Francuske (veleposlanik), Italije (zamjenik voditelja misije u veleposlanstvu), Njemačke (zamjenik veleposlanika), SAD i Velike Britanije (veleposlanik). Naglašavajući suradnju s prijateljskim zemljama na iskorjenjivanju takvih prijetnji, Jahjaga je očekivano pokupila velike pohvale za aktualni poduhvat, te obećanja o suradnji na ovim temama.

No, uz predsjednicu, i Vlada Kosova je izričito podržala uhićenja osoba osumnjičenih za ratovanje u redovima terorističkim organizacija na Bliskome istoku. U priopćenju Vlade Kosova navodi se: “Vlada Republike Kosova poziva građane Kosova da se odlučno suprostavljaju bilo kom obliku izražavanja ekstremizma. Međuvjerska i međuetnička tolerancija, suradnja i međusobna komunikacija uvijek su bili i ostaju vrijednosti koje se u našem društvu ne mogu dovoditi u pitanje. Svako ugrožavanje ovih fundamentalnih vrijednosti našeg društva će se nemilosrdno kažnjavati“. Ujedno, ističe se i kako će državni organi Kosova odlučno braniti građanske euroatlantske vrijednosti, osobne slobode građana, sekularizam, te ustavna i zakonska prava svih zajednica koje žive na Kosovu.

Hashim Thaçi, premijer Republike Kosovo na odlasku, oglasio se ovim povodom na društvenim mrežama, ističući: “Kao što sam najavio prošle nedelje, državni organi su počeli širu akciju protiv osumnjičenih za učešće u ratu u Siriji i Iraku. Četrdeset lica je uhapšeno pod sumnjom za učešće u ratovima u inostranstvu, čime ugrožavaju našu i nacionalnu bezbednost i ustavni poredak“. Uz to, “Mi smo odlučni da zaustavimo ovo zlo i nećemo se na ovome zaustaviti. Ponavljam, Kosovo neće biti plodna zemlja za neprijatelje evro-atlantskih vrednosti Kosova, ljudskih sloboda, potpunih verskih sloboda i ustavnog sekularnog sistema“, napisao je Thaçi.

Tijekom jučerašnjeg dana prenesene su i izjave koje je povodom ove policijske akcije Thaçi dao novinarima američkog Wall Street Journala, gdje on po pitanju broja albanskih boraca u Siriji i Iraku ističe da se ondje ipak radi o “desetinama, a ne stotinama pojedinaca“. Pri tome, velik je problem i njihovo novačenje putem interneta, budući je “mali broj njih ohrabren kroz društvene medije“. S druge strane: “Međutim neki su potpali pod uticaj nekih imama (hodža), koji su se nedavno vratili s Bliskog istoka“, smatra Thaçi dodajući i da Kosovo po tim pitanjima blisko saradjuje sa SAD, EU i Turskom, ne bi li se predusrelo građane Kosova na putu u Irak i Siriju. On je ponovio i da će Kosovo iskoristiti sve svoje snage, ne bi li omelo sve pojedince ili grupe pri ugrožavanju međuvjerske tolerancije na Kosovu.

O spomenutoj operaciji kosovske policije imala je ponešto za reći i Alijansa za budućnost Kosova (Aleanca për Ardhmërinë e Kosovës – AAK) Ramusha Haradinaja, osobe koja je kontinuirano bila najoštrija u stavovima protiv albanskih radikalnih islamista, koji je ratnike s Kosova u Siriji te Iraku nazivao i “fekalijama kosovskog društva“. Generalni sekretar ABK Burim Ramadani je jučerašnja hapšenja islamista opisao kao neophodna za sprečavanje opasnosti po nacionalnu sigurnost, život i imovinu građana Kosova, dodajući da je ovakve operacije trebalo poduzeti i mnogo ranije, ali “bolje ikad nego nikad“.

Skopje, 4. srpnja 2014. godine

Da Makedonija baš i nije ogledni primjerak etničkoga sklada nije neka velika tajna. Ples te države na rubu građanskoga rata tijekom ljeta 2001. godine doveo je do sklapanja Ohridskog sporazuma, 13. kolovoza 2001. godine, a time i do faktične podjele vlasti u državi – budući su njime dana posebna prava zajednicama kojih u Makedoniji bude više od 20 posto. Temeljem ovog sporazuma 2002. godine proveden je popis stanovništva (čija je regularnost kasnije bila često osporavana), i kojim je albansko stanovništvo u Makedoniji procijenjeno na oko 26,2 posto udjela. Kako kasniji popisi nisu uspjeli doći do svog legitimnog kraja (upravo uz optužbe o fabriciranju povećanog udjela Albanaca, na tragu postizanja rezultata usporedivih s onima iz 2002. godine), zapravo je otvoreno pitanje stvarne brojnosti pojedinih kategorija stanovništva u Makedoniji. Osim što su obustavom provedbe popisa stanovništva u listopadu 2011. godine zapravo dovedene u pitanje i sve aktivnosti države koje ovise o službenim pregledima građana i birača u zemlji – dodatno su time potaknute i sve žešće političko-etničke suprotnosti u ovoj dubinski nestabilnoj državi.

Smiljkovsko jezero, sjeveroistočni rub Skopja

Neslaganja su ponovo eskalirala posljednjih dana, potaknuta kažnjavanjem optuženih za masakr kod Smiljkovskog jezera nedaleko Skopja, o kojem smo već pisali na portalu Obris.org. Nakon hapšenja dijela osumnjičenika 1. svibnja 2012. godine, većina uvjeta za pokretanje sudskog postupka protiv osumnjičenih za ovaj zločin ispunila se je do 5. prosinca 2012. godine, kada je s Kosova u Makedoniju izručen Šukri Aliu – islamista za kojeg se nagađalo da stoji među organizatorima masovnih nemira u Skopju 4. svibnja 2012. godine (nakon uhićenja osumnjičenih za višestruka ubojstva makedonskih građana kod Smiljkovskog jezera). Na to je uslijedio dugotrajni sudski postupak, koji je u ponedjeljak 30. lipnja 2014. godine rezultirao i prvostupanjskom presudom – što je opet predstavljalo okidač za etničke nemire širom Makedonije.

Presuda šestorici

Tog je ponedjeljka Kazneni sud u Skopju, djelujući kao prvostupanjsko sudište, osudio za kazneno djelo terorizma šestoricu optuženih, dok je jednu osobu oslobodio krivnje. Njegovom su presudom na kaznu doživotnog zatvora nepravomoćno osuđeni Alil Demiri, braća Afrim i Agim Ismailović, Fejzi Aziri, Haki Aziri i Sami Ljuta, dok je Sejdi Rami oslobođen optužbi zbog nedostatka dokaza. Pri tome, Alilu Demiriju i Afrimu Ismailoviću se sudilo u odsustvu, budući da su njih dvojica trenutno na Kosovu (gdje služe zatvorsku kaznu zbog posjedovanja oružja). Za njih su makedonske vlasti u nekoliko navrata tražile izručenje, no na te se zahtjeve vlasti Republike Kosovo nisu odazvale. Uz to, čitav je proces protekao u atmosferi intenzivnog sučeljavanja makedonskih i albanskih stavova o slučaju.

Demonstracije podrške optuženima, 6. lipnja 2014. godine

Dok je Gordana Gesovska, državna odvjetnica nadležna za procesuiranje slučaja poznatog pod nazivom “Monstrum”, u obrazloženju tužbenoga zahtjeva izrekla da su kazneno djelo optuženi albanski mladići počinili u ime islamskog radikalizma, a čiji je cilj uništenje makedonske pravoslavne vjere i nacije (ubojstva su se dogodila baš u vrijeme pravoslavnoga Uskrsa 2012. godine), albanska je javnost tu imala prilično drugačije stavove. Na prosvjedima koji su tijekom posljednje dvije godine bili periodična pojava moglo se čuti tvrdnje da je svih sedam optuženih Albanaca nevino, da je proces protiv njih montiran, a onda konačno i da 30. lipnja donesena sudska odluka “nije realna”, te da je donesena bez dokaza. Pri tome, treba napomenuti da su spomenuti prosvjedi u pravilu bili masovni, okićeni albanskim nacionalnim obilježjima, te nakon donošenja spomenute sudske odluke i poprilično nasilni.

Prosvjedi nakon presude

Prosvjednici u Skopju, 4. srpnja 2014. godine

Nakupljeno nezadovoljstvo albanske strane eskaliralo je u petak, 4. srpnja ove godine. Iako se tijekom tjedna govorilo o okupljanju prosvjednika kod trgovačkog centra Čirčana, na sjeveroistoku Skopja, demonstranti su put centra grada krenuli oko 13:30 sati, iz obližnje Jaja-pašine džamije u kojoj su obavili molitvu (džuma). Službeno nenajavljeni prosvjedi navodno su bili organiziranih putem socijalne mreže Facebook, a organizatori su se predstavili kao aktivisti za ljudska prava, tvrdeći da u svojim nastojanjima imaju podršku i članova obitelji šestorice Albanaca osuđenih na doživotni zatvor. Prvoj skupini od oko 100 ljudi uskoro se pridružilo još osoba nezadovoljnih spomenutom presudom, te je konačno između 1000 i 5000 albanskih demonstranata (podaci se razilaze među pojedinim izvorima) krenulo prema zgradi “Osnovni sud Skopje 1”. Oni su oko 14 sati uz povike “Nismo teroristi, želimo pravdu”, “Jankulovska je terorista”, “OVK”, te “Stop monitiranim procesima” krenuli zasipati kamenjem zgradu spomenutoga suda, polupavši pri tome i nekoliko prozora.

Navodno suočena i s napadima na vlastite pripadnike, makedonska je Specijalna policija krenula u akciju suzbijanja sada već nasilnog prosvjeda. Put prema zgradi Vlade Republike Makedonije bio je blokiran, a demonstranti su do 15:30 sati postupno potisnuti natrag prema džamiji od koje su i krenuli. Tijekom tih sukoba korišten je suzavac, šok-granate i vodeni topovi, ozlijeđeno je oko 20 policajaca te više prosvjednika. “Veliki broj huligana, koji su bio dio izuzetno agresivne i nasilne gomile, bacali su kamenice i čvrste predmete na policajce. Oni su također i zapalili nekoliko objekata duž bulevara u centralnom dijelu Skopja te oštetili fasadu zgrade Osnovnog suda u Skopju“, rekao je Ivo Kotevski, glasnogovornik Ministarstva unutarnjih poslova Makedonije. Ukupno, policija je identificirala 24 osobe umiješane u nasilje – od toga ih je šest i privedeno, devet ih je kažnjeno novčano, a ostali će biti sasalušani o okolnostima slučaja. No, nemiri u Makedoniji nisu završili tog petka, već su se krenuli širiti državom.

Dan kasnije, u subotu 5. srpnja, zajednički apel za mir kojeg su uputile delegacija EU, veleposlanstvo SAD u Skopju, te misije OESS i NATO saveza u Makedoniji nije omeo pozive na nastavak demonstracija. Nakon niza poziva za nastavkom albanskih prosvjeda, okupljanja su registrirana u Gostivaru i Strugi, dok je u Skopju demonstriralo oko 50 mladića. Situacija ponovo eskalirala samo dan kasnije, u nedjelju, 6. srpnja. Tako je jučer između 600 i 1.000 osoba prosvjedovalo na ulicama Tetova. Oni su krenuli put sjedišta Demokratske unije za integraciju (DUI), najveće albanske stranke u Makedoniji, koja je i partner u Vladi Makedonije. Nastanak veće štete tu je spriječila makedonska policija zapriječivši put demonstrantima prije njihovog stizanja na cilj. Uslijedilo je gađanje kamenjem, na koje su vlasti odgovorile suzavcem i fizičkom silom. Navodno je bilo povrijeđeno dvoje demonstranata.

Tog se dana opet prosvjedovalo i u Skoplju – gdje je oko 200 prosvjednika iz općine Čair krenulo put centra Skopja, pred već spomenutu zgradu “Osnovni sud Skopje 1”. Ondje su oni mirno izrazili nezadovoljstvo donesenom prvostupanjskom presudom – izvikujući parole, osporavajući navode o terorizmu i najavljujući nastavak ovakvih prosvjeda. Slični su mirni prosvjedni skupovi 6. srpnja bili održani i u zapadnim gradovima Strugi, Kičevu, Gostivaru i Debru.

Političke reakcije na prosvjede

Dok je spomenuta albanska stranka Demokratska unija za integraciju (DUI) već u srijedu, 2. srpnja, izjasnila strah od širenja za petak najavljenih prosvjeda, napominjući da bi oni lako mogli prerasti u šire nemire, jučer se o sukobljavanjima albanskih prosvjednika i snaga reda očitovala i VMRO-DPMNE, vladajuća makedonska stranka. Kao prvo, oni su opovrgli nagađanja medija o umiješanosti ove političke grupacije u donošenje sudske odluke i njihovim pritiscima na sudstvo. Kao drugo, istakli su da je sud djelovao neovisno, temeljem dokaza, i bez osvrta na političku scenu u Makedoniji.

Kad su mirni prosvjedi iskliznuli kontroli, 4. srpanj 2014.

Danas je na sve ovo reagirao i Nikola Gruevski, premijer Makedonije. Za njega: “Protesti tokom kojih se koristi nasilje su nešto što nitko ne može podržati, nijedna država, pa ni naša“. Osim toga, “Ministarstvo unutarnjih poslova je proteklih dana vrlo profesionalno obavljalo svoje zadatke i država neće dozvoliti da ovi protesti eskaliraju u toj mjeri da zaprijete interesima građana ili institucija“, dodajući da postoje određene organizacije, pojedinci i grupe koji su proteklih dana nastojali doliti “ulje na vatru”, a sve radi nekih svojih interesa, koji svakako nisu i državni. “Ono što želim najaviti je da takvi ljudi sigurno ne rade ni u interesu Makedonaca, niti u interesu Albanaca, Turaka, Roma, Bošnjaka i svih ostalih koji žive u Makedoniji, kao ni za interese muslimana ili kršćana. Ti ljudi gledaju ili svoje ili nečije tuđe interese“, istaknuo je Gruevski.

Ova unutarnja sukobljavanja počela su tek koji dan nakon ponovnog zaoštravanja odnosa na relaciji Skopje-Atena, do kojega ovoga puta nije došlo po već uobičajenome pitanju imena države koju je Hrvatska priznala kao “Republiku Makedoniju” – već i oko postojanja te naziva jezika kojim se u tom kraju svijeta govori. Naime, u svom obraćanju medijima povodom kraja šestomjesečnog EU predsjedanja Grčke (30. lipnja 2014. godine), grčki premijer Antonis Samaras je 2. srpnja izjavio i: “Ja nisam svjestan postojanja makedonskoga jezika. EU proces pridruživanja provodi se prema zaslugama. Europsko Vijeće odlučilo je ne započeti pristupne pregovore sa zemljama koje ne zadovoljavaju kriterije, budući da to dovodi u pitanje vjerodostojnost procesa proširenja“. Upozoren od novinara da makedonski jezik postoji, da je priznat od lingvista, te da njime govori i makedonska manjina u Grčkoj (koju, doduše, država Grčka ne priznaje) – Samaras je na francuskome odgovorio da je makedonski jezik izmišljotina komunista. Dok je donedavno bilo jasno kako Grčka ima problema s imenom “Makedonija”, ovo dovođenje u pitanje i jezika u toj izoliranoj republici bivše SFRJ predstavlja svojevrsnu novost – novost do sada viđenu samo u Bugarskoj, državi koja s imenom tog južnoslavenskog jezika već duže ima problema (zbog čega se pri međudržavnim sporazumima Makedonije i Bugarske govori tek da su sklopljeni na “službenim jezicima dviju država”).

Sudjelovanje u oružanim sukobima u inozemstvu, poticanje drugih na odlazak u takav rat ili već i samo propagiranje takvoga čina od jučer je u susjednoj BiH kazneno djelo. Iako Fahrudin Radončić već mjesecima nije ministar sigurnosti, njegova inicijativa (nastala nakon što su u BiH počeli stizati mladići ubijeni u Siriji) zaživjela je kada su dopune Kaznenog zakona izglasane 17. lipnja ove godine, u Zastupničkome domu i Domu naroda Parlamentarne skupštine. Na snagu je ova novela stupila 8 dana po objavi u Službenom listu BiH, odnosno jučer. Cijeli zahvat u Kazneni zakon BiH sastoji se u dodavanju novog članka 162b. i njegovih 6 stavaka:

Članak 162b.

(Protuzakonito formiranje i pridruživanje stranim paravojnim ili parapolicijskim formacijama)

(1) Tko protivno Zakonu o obrani Bosne i Hercegovine ili Zakonu o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine organizira, rukovodi, obučava, oprema ili mobilizira pojedince ili skupine ljudi s ciljem pridruživanja, na bilo koji način, stranoj vojnoj, stranoj paravojnoj ili stranoj parapolicijskoj formaciji koje djeluju izvan Bosne i Hercegovine, kaznit će se kaznom zatvora u trajanju od najmanje pet godina.

(2) Tko se na bilo koji način pridruži stranoj vojnoj, stranoj paravojnoj ili stranoj parapolicijskoj formaciji obučenoj, opremljenoj ili mobiliziranoj u smislu stavka (1) ovoga članka, kaznit će se kaznom zatvora u trajanju od najmanje tri godine.

(3) Tko nabavlja ili osposobljava sredstva, uklanja prepreke, stvara plan ili se dogovara s drugima ili vrbuje drugoga ili poduzme bilo koju drugu radnju kojom se stvaraju uvjeti za izravno počinjenje ovog kaznenog djela, kaznit će se kaznom zatvora u trajanju od jedne do deset godina.

(4) Tko javno, putem sredstava informiranja, distribuira ili na bilo koji drugi način uputi poruku javnosti, koja ima za cilj potaknuti drugoga na počinjenje ovog kaznenog djela, kaznit će se kaznom zatvora u trajanju od tri mjeseca do tri godine.

(5) Počinitelj kaznenog djela iz stavka (1) ovoga članka koji otkrivanjem skupine spriječi počinjenje kaznenog djela ili otkrije skupinu prije počinjenja kaznenog djela, kaznit će se kaznom zatvora u trajanju od šest mjeseci do tri godine, a može se i osloboditi od kazne.

(6) Odredbe ovoga članka neće se primjenjivati na osobe koje su na zakonit način stekle državljanstvo strane zemlje priznate od strane Bosne i Hercegovine u čijoj vojsci ili vojnoj formaciji služe ili služe u vojnim formacijama pod nadzorom međunarodno priznatih vlada od strane Ujedinjenih naroda, formiranim na temelju zakona.

Šehidi u Siriji – tko ima dobar popis?

Sada slijedi teži dio posla – dokazivanje tko je i kako organizirao i mobilizirao mladiće iz Bosne za odlazak na strana ratišta, ali i  tko se od navodnih “svetih ratnika” zaista na kraju i našao na nekom od tih dalekih bojišta. I do sada su te stvari bile više nagađanje (uglavnom utemeljene na individualnim objavama sa društvenih mreža), nego direktna saznanja, pa zato i odgovarajuće službe u BiH tu najradije barataju pojmovima „navodno“ i „najmanje“. Tako su policijske i obavještajne agencije u BiH potvrdile da su se najmanje 52 osobe iz BiH borile u Siriji, pri čemu su se na prostor Bosne i Hecegovine ponovo vratile njih 32, dok ih je 20 još ostalo na tamošnjem ratištu.

Midhat Đono, za sada posljednji poginuli BiH-državljanin u Siriji

Do sada je barem 7 mladića iz BiH poginulo na nekom od sirijskih ratišta, a za sada je posljednji od njih (barem koliko je poznato u javnosti) Midhat Đono, zvani Usama Bosni, iz Kalesije. Đono je poginuo kao pripadnik organizacije Islamska država Iraka i Sirije, prilikom povratka iz akcije protiv boraca Radničke partije Kurdistana (PKK). Iako je tu originalno riječ o organizaciji turskih Kurda, borci ove grupe su već duže prisutni na prostoru Sirije, gdje PKK njeguje dobre odnose s lokalnom kurdskom Partijom demokratske unije (Partiya Yekîtiya Demokrat – PYD).

Radikalizacijom situacije u Iraku dio ratnika prelio se iz Sirije u nekadašnju Sadamovu zemlju, a ako je vjerovati društvenim mrežama i objavama na profilima eksponiranih BiH-mudžahida, i u Iraku se bori barem nekoliko bosanskih mladića. Osim BiH državljana, do sada su u Siriji poginule i najmanje 3 osobe iz Srbije, 1 iz Crne Gore, po 2 s Kosova i iz Albanije, te još 3 iz Makedonije. Dok službene BiH-institucije spominju konzervativnije brojke, mediji iz Sandžaka tvrde da je u Siriji do sredine siječnja ove godine poginulo 15 Bošnjaka, uključujući u tu brojku i njih 4 iz Sandžaka. U takvoj situaciji, i ova najnovija dopuna Kaznenog zakona BiH mogla bi lako završiti tek kao mrtvo slovo na papiru.