Možda su najveći problemi obrane Republike Hrvatske i Oružanih snaga kao njene glavne sastavnice zakonski nered, stavljanje u prvi plan vlastitih interesa i stalni obračun s „njima“. Kako bi se to popravilo nužno je na najvišoj razini ustavno i zakonski nedvosmisleno urediti prava i obveze u sustavu obrane između Sabora, predsjednika države i Vlade. Ovo je čisto političko pitanje, pitanje političkog sustava i o njemu u ovome članku samo toliko, kao naznaka da bi se na tom planu imalo što raditi. Drugo je pitanje uređenje prava i obveza vrhovnog zapovjednika, ministra obrane i načelnika GS OS RH. Jednostavno se to mora zakonski urediti i ni u kojem slučaju ne smije ovisiti o tome želi li netko s nekim surađivati za dobrobit države i naroda ili pak djelovati u korist vlastite pozicije, osobnu korist i probitke vlastite klijentele. Kako bi to mogli analizirati potrebno je vidjeti definiranost nabrojenih funkcija, i to u prvom redu – predsjednika/vrhovnog zapovjednika u Ustavu i Zakonu o obrani, a ministra obrane i načelnika GS OS RH u Zakonu o obrani.

Ustav i Hrvatski sabor

Za ovu temu najvažniji je: članak 94. stavak 3. Ustava Republike Hrvatske, „Predsjednik Republike odgovara za obranu neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske“. Sva daljnja razmatranja uloge predsjednika kao vrhovnog zapovjednika OS RH moraju tu odrednicu ne samo imati na umu nego je dosljedno provoditi u svim zakonima koji reguliraju pitanje obrane i Oružanih snaga Republike Hrvatske. Ako pogledamo ovu obvezu predsjednika, deklarativno se ništa bitno nije promijenilo od prvog Ustava do Ustava na snazi, a na simboličnoj razini više nije Vrhovnik. Na papiru obveza je ostala, i to žestoka i eksplicitna, jer je to najvažnija zadaća te političke pozicije. Jasno, bez sposobnosti njene realizacije, ugrožena je opstojnost države i naroda, i ovisiti će o volji drugih, često ne tako moćnih ali agresivnih i imperijalističkih susjeda. Ono što se bitno promijenilo su predsjedničke ovlasti. Koji su to mehanizmi u rukama predsjednika nakon 2000., a posebno nakon 2013. godine, kako bi mogao ispuniti ustavnu obvezu? Jednostavno ih nema jer su mu bitne poluge vlasti uzete promjenom Ustava, ukidanjem polupredsjedničkog i usvajanjem „parlamentarnog“ političkog sustava koji sve više sliči kancelarskom.

Praazne klupe – uobičajena slika u Hrvatskom saboru

Kakav nam je parlament, svima je jasno. On je umjesto glavne državne institucije doslovno „smokvin list“, stroj za glasovanje i davanje legitimiteta stranci i/ili koaliciji na vlasti.  Kvaliteta onog za što dižu ruku kod ovakvih saborskih zastupnika nema nikakvu vrijednost, iako članak 75. stavku 1. Ustava glasi – „Zastupnici u Hrvatskom saboru nemaju obvezujući mandat“, ma što to značilo – a vidimo da u većini slučajeva ne znači ništa dobro. Možda jedino ima utjecaja za trgovinu i očuvanje najboljeg „radnog mjesta“ u državi. Iznad zdravog razuma i postupanja po Ustavu u dobroj vjeri je stranačka/partijska ili koalicijska stega. Takvo ponašanje otvara prostor za političku trgovinu, a neki to dobro naplaćuju, u prvom redu manjinski zastupnici, zastupnici dijaspore, marginalne stranke, javni prebjezi, ali i stalni spavači (dok ih oni na vlasti ne probude, često i iz višegodišnjeg sna). Predsjednik nema nikakav utjecaj na Vladu i Sabor. Da bi osigurao uspješnu provedbu obveza mora imati mehanizme, a da bi ih izgradio – mora imati financije. Koliko se te obveze drže pro forma svjedoči i činjenica da još ni jedan Predsjednik od Vlade i Sabora, pa ako treba i od hrvatskog naroda, nije odlučno zatražio više sredstava za obranu RH. Saborski odbor koji se bavi obranom radi nevažne stvari, a i rezultati tamo nekih „istraga“ unaprijed su poznati dok se sav nerad i neznanje prikriva nekakvom tajnom ili kako je sad popularno reći – „podaci su klasificirani“. Hoćemo li doživjeti da saborski Odbor za obranu kaže Vladi – želimo više novca za obranu jer se s ovim novcem ne mogu ostvarit ciljevi postavljeni u Strategiji nacionalne sigurnosti i Strategiji obrane Republike Hrvatske. Vidi đavla – upravo Sabor donosi obje strategije i ne samo te strategije. Sabor odlučuje o ratu i miru, ali donosi i državni proračun. Možda ipak odbori služe za povećanja primanja slabo plaćenim i neprivilegiranim saborskim zastupnicima. Nije na odmet podsjetiti kako Sabor ostvaruje i građanski nadzor nad službama sigurnosti Republike Hrvatske. Važno je još jednom naglasiti da saborski zastupnici nemaju obvezujući mandat i da ne mogu na nikoga prenijeti odgovornost za ne činjenje i ne poduzimanje potrebnih mjera glede obrane i sigurnosti RH.

Dokumente koji definiraju te potrebe i mjere možemo gledati zasebno, ali uvijek i kao cjelinu. Naravno da u tu cjelinu svakako spada i DPR (Dugoročni plana razvoja Oružanih snaga). Mala zemlje s malobrojnim ljudskim potencijalom može imati samo male djelatne oružane snage. One moraju biti izvrsno opremljene, a njeni pripadnici/e  izvrsno školovani/e, obučeni/e i uvježbani/e i to u sve tri grane. Za Hrvatsku to znači – vojska, mornarica i zrakoplovstvo. Prema mnogočemu se čini kako je za neke mornarica višak, ali eto more im se dopada. Nakon iznijetog nameće se zaključak da Predsjednik nema mogućnost nametnuti Vladi volju da uloži potrebna sredstva za provedbu njegove ustavne obveze u svezi obrane neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske. Prema Ustavu, Vlada de jure odgovara Saboru, a kako je u praksi, valjda je jasno i pticama na granama jer očito Sabor odgovara Vladi.

Predsjednik Republike – vrhovni zapovjednik

Za Zakon o obrani i sustav obrane u najširem smislu izuzetnu važnost trebao bi imati članak 7. stavak 1. Zakona o obrani, koji eksplicitno započinje: „Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga“, kao da se radi o dvije osobe. Je li ovo pogreška, slabo prepisano iz Ustava ili je zlonamjerno rušenje autoriteta vrhovnog zapovjednika? Ako nemamo zle namjere ili manjka inteligencije, apsolutno je jasno da nema ni jednog zakona koji na zakonit način to može promijeniti. Ustav apsolutno ne ostavlja nikakvu mogućnost da netko s vrhovnim zapovjednikom dijeli zapovjedno pravo nad oružanim snagama, a ni odgovornost za učinjene pogreške. S ovako eksplicitnim izrijekom Ustava nema nikakve mogućnosti dijeliti zapovjedno pravo vrhovnog zapovjednika na ratno i mirnodopsko, i onda to mirnodopsko dati nekom drugom. Svaki pokušaj te nesuvisle rabote bez promjene Ustava je neprihvatljiv i čini mi se nedjelo. Jedini koji ima potpuno zapovijedanje nad OS RH je vrhovni zapovjednik i nitko više. Ne može Zakon o obrani derogirati to pravo i prenijeti ga na ministra obrane, načelnika GS OS RH ili bilo koga. Kako bi predsjednik/vrhovni zapovjednik mogao obavljati funkciju vrhovnog zapovjednika, koju za razliku od nekih drugih funkcija ni s kime ne dijeli, u njegovom uredu trebalo bi biti najviše osoba sposobnih ga poduprijeti u toj za državu izuzetno važnoj dužnosti. Za OS RH važan je i članak 39. stavak 1. Zakona o obrani – „Oružane snage štite suverenitet i neovisnost Republike Hrvatske te brane njezinu teritorijalnu cjelovitost“. To je upravo ono za što je odgovoran Predsjednik država prema članku 94. stavku 3. Ustava.

Dva problema

Kad već govorimo o OS RH, u Ustavu se ne spominje i ne daje mogućnost da se u Zakonu kao istoznačnica za OS RH ozakoni naziv Hrvatska vojska. U hrvatskom jeziku prijevod latinske riječi „militaris“ ima oblik pridjeva i znači „vojni“, a u srpskom prijevodu je imenica i ima značenje „vojska“. Slično je i s engleskim „military“ koji je u Hrvatskom jeziku pridjev – „vojni“, ali i kao imenica – „oružane snage“. Nekad je bilo relevantno što je pojam obuhvaćao/značio u latinskom jeziku, a danas je važno i relevantno koje značenje ima u engleskom jeziku. Ipak kako bi zadovoljili neke visoko misleće ministre obrane, načelnike GS OSRH, generale i šutljive admirale, eksplicitna odredba Ustava se ne poštuje, pa eto – „Oružane snage RH“ tko želi, a zbog straha i poltronstva to su mnogi, mogu ih zvati „Hrvatska vojska“. I što nam se dogodilo? Dogodilo se da je „vojska“ pojela „oružane snage“, a u vojnom leksiku smo dobili kaos, pa je „vojska“ – i Military, i Armija, i Armada, i Army, iako su armija i armada odavno punopravne riječi u hrvatskom jeziku. Prvotno su se ti termini rabili u mornarici pa ih je Napoleon preuzeo za kopnene snage. No, kad „mudraci“ napišu i dostave na Hrvatski radio, npr. Načelnik GS Hrvatske vojske (umjesto Oružanih snaga RH)  je u službenoj posjeti Republici Sloveniji, a vijesti idu i na engleskom dobijemo prijevod – „The Chief of Staff of the Croatian Army is on an official visit to the Republic of Slovenia“. Govornik, pa i onaj koji samo natuca engleski, shvatit će kako se radi o posjeti načelnika stožera kopnene vojske, odnosno kopnenih snaga. Maksimum što bi hrvatski jezik mogao prihvatiti je: „Oružane snage Republike Hrvatske ili Vojne snage republike Hrvatske“ („Armed Forces of the Republic of Croatia or Military Forces of the Republic of Croatia“), ali definitivno za tim nema potrebe. Ovo je mali izlet od težišta teme kako bih naglasio potrebu obrane Ustava i svake njegove riječi, pa i od presizanja izvedenih promjenama ili dopunama zakona. Naime, ako u Ustavu nešto nije dobro to treba u najkraćem roku promijeniti – ali nikako prtljanjima po zakonu, već ustavnim promjenama.

BŠ-72 Andrija Mohorovičić u viškom akvatoriju

Sad malo o pogrešnoj percepciji Republike Hrvatske kao pomorske države. Članak 7. stavak 5 Ustava RH koji glasi „Oružane snage Republike Hrvatske mogu prijeći njezine granice ili djelovati preko njezinih granica na temelju odluke Hrvatskoga sabora, koju predlaže Vlada Republike Hrvatske uz prethodnu suglasnost Predsjednika Republike Hrvatske“ jako je sličan članku 49. stavku 1. Zakona o obrani koji kaže: „Oružane snage mogu prijeći granice Republike Hrvatske i djelovati preko njezinih granica na temelju odluke Hrvatskoga sabora koju predlaže Vlada uz prethodnu suglasnost Predsjednika Republike“. No, svakom tko ima i zrno logike u glavi jasno je kako ovo ne valja. Ni jedna pomorska država, osim ponosne i nekad pomorske sile Hrvatske, ne zabranjuje svojoj floti izlazak iz teritorijalnog mora. Granica teritorijalnog mora je i granica državnog suvereniteta te integriteta na moru, a ulazak u gospodarski pojas i/ili otvoreno more te u nekim slučajevima i u teritorijalno more susjedne države dopušten je prema Konvenciji UN o pravu mora. Naše se teritorijalno more dodiruje na sjevernom Jadranu sa slovenskim, te na sjevernom Jadranu i kod Palagruže s talijanskim. Očito kako ni naši ustavotvorci, kadaa su pisali Ustav, niti naši kasniji zakonodavci, kao da uopće nisu percipirali hrvatsko more – a samim time ni specifičnosti mornarice, pomorskih snaga, flote/flotile, obalne straže. Jednostavno, suglasno Konvenciji UN o pravu mora, ratni i vladin brod u ne-trgovačke svrhe/javni brod ima pravo naći se u bilo kojoj točki otvorenog mora, bilo čijem gospodarskom pojasu, a u nekim slučajevima i u teritorijalnom moru druge države. Vidimo da se i u Južnom Kineskom moru dižu tenzije oko slobode plovidbe sukladno Konvenciji. No, u nas je stanje kao da su tu odrednicu prepisali od države koja nema izlaz na more – kao što su Austrija, Češka, Slovačka, Mađarska ili tko zna koje druge kopnene države. Ovo je samo dokaz kako su površinski, suprotno logici i dobroj praksi, neke stvari loše uređene. Valja reći kako je ovdje zakonodavac točno prepisao odrednicu iz Ustava. Međutim, kad analiziramo Zakon o obrani i naročito učinjene promjene nakon 2011. godine čovjek se može samo zapitati: “Tko je to radio?” Neću spominjati atribute jer oni su i bez toga sasvim razumljivi i na dohvat svakom razumnom biću.

Loše uređenje kao redovita praksa

Ponovimo, nakon prelaska iz polupredsjedničkog u parlamentarni sustav došlo je do značajnog smanjenja ovlasti predsjednika države u cijelosti, pa i u funkciji vrhovnog zapovjednika. U ovom članku nije fokus na oduzimanju ovlasti već na neujednačenosti ovlasti i obveza te „zakonskim“ umanjenjima ustavne pozicije predsjednika kao vrhovnog zapovjednika, te protuustavnom davanju prava zapovijedanja nad OS RH nekom drugom. Taj je proces naročito intenziviran nakon 2011. godine. Budući da Ustav kaže kako je Predsjednik vrhovni zapovjednik OS RH bilo bi logično da se u Zakonu o obrani tog i takvog predsjednika titulira vrhovnim zapovjednikom. No, famoznom izmjenom Zakona s početka 2000.-ih (NN 33/02 od 29. ožujka 2002. godine), gdje je u članku 7. stajalo – „Predsjednik Republike Hrvatske vrhovni je zapovjednik Oružanih snaga (u daljnjem tekstu: vrhovni zapovjednik)“, došlo se od 2013. (NN 73/13 od 18. lipnja 2013. godine) do danas na formulaciju „Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga (u daljnjem tekstu: Predsjednik Republike)“. Na ovaj način, kao prvo, otvoren je prostor da se Zakonom o obrani na protuustavan način na najvišu razinu zapovijedanja, razinu sveukupnih OS, uvode ministar obrane te prostor za neprihvatljivo širenje ovlasti načelnika GS OS RH (Zakon iz 2019.) – kao nosioca ovlasti punog zapovijedanja/full command, a to je ustavno pravo Predsjednika/vrhovnog zapovjednika i nikog više. Kao drugo i ne manje značajno: negiranje uloge vrhovnog zapovjednika ogleda se u oduzimanju prava da daje mišljenje u postupku imenovanja ministra obrane. To je dodatno ubrzalo i povećalo intenzitet sukoba između ministra obrane (često u ime predsjednika Vlade) i vrhovnog zapovjednika. Istina, ti sukobi su bili stalni od prelaska na parlamentarni politički sustav. U ovim prepucavanjima najveća žrtva je načelnik GS jer ga je Zakon postavio u nemoguću ulogu, ulogu glavnog vojnog savjetnika i vrhovnom zapovjedniku i ministru obrane, dok je u zapovjednom lancu (ovisno o čemu se radi) odgovoran i vrhovnom zapovjedniku i ministru obrane. U ovim igricama strašno su zloupotrijebljene ovlasti za stanja rata, neposredne ratne ugroze i mira, te zadaće Oružanih snaga – ili konkretno prema Zakonu „uporaba OS“, „korištenje i pomoć OS“, i konačno „zapovijedanje OS“.

Svakome je jasno kako je „pravi“ zapovjednik onaj tko zapovijeda u miru. Iako to izrijekom ne piše, kod miroljubivih država i naroda, glavna zadaća oružanih snaga je da svojim postojanjem osiguraju mir, a tek ako to ne uspije moraju biti spremne voditi rat. Naravno, kod imperijalnih i osvajačkih država to može biti i drugačije, o čemu svjedoči imperijalni ruski pohod na Ukrajinu, a nije davno bio ni srpski osvajački rat na našim prostorima. Prema Zakonu iz 2003. ministar obrane je bio odgovoran vrhovnom zapovjedniku za provedbu zapovijedi u skladu s odredbama Zakona (čl. 100. stavak 1.). Međutim, u Zakonu iz 2013. ta odrednica je nestala. U Zakonu iz 2013. možda je i ključan novi čl. 12. – „Ministarstvo obrane kao središnje tijelo državne uprave ima planske, usmjeravajuće, koordinacijske i nadzorne funkcije u obrani te osigurava uvjete za funkcioniranje i djelovanje Oružanih snaga“. Što još fali za puno zapovijedanje? To je na nešto drugačiji način rečeno u članku 70. Ovo jasno pokazuje put kojim će se razvlastiti vrhovni zapovjednik, odnosno Predsjednik.

Predsjednik Ivo Josipović potpisao je 2013. novi Zakon o obrani

Zakon o obrani iz 2013. i ovaj na snazi iz 2019. preferira predsjednika umjesto vrhovnog zapovjednika. U poglavlju o Oružanim snagama ima puno neprincipijelnih i neodrživih konstatacija, pa tako članak 46. kaže: „(1) O uporabi Oružanih snaga odlučuju Hrvatski sabor, Predsjednik Republike, predsjednik Vlade i ministar obrane u skladu s Ustavom i ovim Zakonom. (2) Odluke i naredbe o uporabi Oružanih snaga izdaju tijela i osobe iz stavka 1. ovoga članka u skladu s odredbama ovoga Zakona. (3) Odluke i naredbe o uporabi Oružanih snaga iz stavaka 1. i 2. ovoga članka provode se putem zapovijedi načelnika Glavnog stožera“. Vidimo kako o uporabi OS pored Hrvatskog sabor i Predsjednika/vrhovnog zapovjednika odlučuju Vlada i ministar obrane, i to kako kažu – suglasno s Ustavom i ovim Zakonom. Glede uporabe oružanih snaga, Ustav ne daje eksplicitno ovlast Vladi, a ministar obrane uopće nije ustavna kategorija. Sabor sudjeluje posredno, jer donosi odluku o ratu i miru, te o prijelazu OS preko državne granice. Vlada sudjeluje tek uvjetno jer Ustav predviđa da u nekim prilikama predsjednik donosi naredbu o uporabi OS na prijedlog ili uz suglasnost predsjednika Vlade. Prema ovom članku predsjedniku/vrhovnom zapovjedniku oduzeto je pravo izdavanja zapovijedi kako bi ga se u stavku 2. izjednačilo sa Saborom, predsjednikom Vlade i ministrom obrane. Doduše, to će mu kasnije barem dijelom biti vraćeno jer su vjerojatno zaboravili što su gdje napisali. Tako članak 47. Zakona o obrani glasi: „Predsjednik Republike naređuje uporabu i zapovijeda Oružanim snagama u ratnom stanju te je odgovoran za obranu neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske“. Ovakva formulacija implicitno otvara mogućnost da netko drugi zapovijeda OS u vrijeme kada nema rata. Važno je opet podsjetiti kako Ustav ne vidi različite vrhovne zapovjednike u ratu i miru. Predsjednik je po Ustavu jedini vrhovni zapovjednik u svako vrijeme i u svim prilikama. Naravno da neke ovlasti osim uporabe OS može prenijeti na druge, u prvom redu ministra obrane i načelnika GS, ili pak na zapovjednika operativnih snaga u prostoru. Treba znati kako se prenesena ovlast ne može dalje prenositi i na taj način sa sebe skinuti odgovornost.

Dvovlašće kao norma

Dobar primjer za sve ovo sadržan je u članku 70. Zakona o obrani, koji je postavljen u Zakonu o obrani iz lipnja 2013. godine (NN 73/13), a zadnje i rubno modificiran u ožujku 2018. godine (NN 30/18). U njemu je pod posebnim naslovom „5. Zapovijedanje i rukovođenje u oružanim snagama“ na neprimjeren način uređeno zapovijedanje u OS RH. Naime, jedna od nedopustivih pogrešaka u organizaciji rukovođenja i zapovijedanja, pa i upravljanja, je stanje u kojem podređeni ima dva ili više nadređenih. Ovdje se očito željelo izbjeći da je ministar podređen predsjedniku. Na taj način stvoren je totalni zakonski nered pa su u konačnici prva tri stavka u suprotnosti sa stavkom 7 istoga zakonskog članka. Pogledajmo kako to izgleda u Zakonu o obrani:

Tko zapovijeda, a tko rukovodi?

„(1) Načelnik Glavnog stožera ima ovlast punog zapovijedanja u Oružanim snagama na temelju zapovijedi i naredbi Predsjednika Republike, odluka ministra obrane te odredbi ovoga Zakona.

(2) Načelnik Glavnog stožera odgovoran je Predsjedniku Republike za provedbu zapovijedi i naredbi te ministru obrane za provedbu odluka iz stavka 1. ovoga članka.

(3) Načelnik Glavnog stožera dužan je o provedbi akata iz stavka 2. ovoga članka kojima se regulira uporaba ili korištenje Oružanih snaga istodobno izvijestiti Predsjednika Republike i ministra obrane.

(…)

(7) Zapovijedanje i rukovođenje u Oružanim snagama zasniva se na načelima jednočelništva i subordinacije“.

Kako vidimo ovdje je „dvostruko čelništvo“. Naime, stavak 1. je u najmanju ruku nespretno napisan. Pravo punog zapovijedanja nad Oružanim snagama ima samo Predsjednik/vrhovni zapovjednik i nitko više. Ovaj stavak mogao bi glasiti: „Načelnik Glavnog stožera ima pravo (ovlast) zapovijedanja u Oružanim snagama na temelju prenijetih ovlasti, zapovijedi i naredbi Predsjednika Republike“. Drugi dio rečenice nema tu što tražiti, jer na perfidan način izjednačuje pozicije ministra i Predsjednika. Na istom su tragu i citirani stavci 2. i 3 ovog članka Zakona o o brani.

Zaključno

Što na kraju reći a ne upasti u nekakve političke konotacije? Volio bih da se vrijedni čitatelj prisjeti tko su bili načelnici stožera i ministri obrane u razdoblju od 2012. do 2020. godine. Za ovo razdoblje moglo bi se reći kako je u složnom radu bila rušena pozicija vrhovnog zapovjednika. Također treba znati da je tako nešto teško zamislivo bez suglasnosti predsjednika Vlade. Ipak, možda je i najinteresantnije olako prihvaćanje oduzimanja nadležnosti od strane samog Predsjednika/Predsjednice, ujedno i vrhovnog zapovjednika/vrhovne zapovjednice. Čini mi se kako bi za to moglo biti više razloga:

(1) Slab i nestručan vojni dio Ureda predsjednika države;

(2) Slabo, odnosno skoro nikakvo vlastito znanje vrhovnog zapovjednika o Oružanim snagama. Iako „razvlašteni“, oni su se osjećali dobro u društvu s najvišim pripadnicima OS, a imali su time i više vremena za neke druge stvari. Možda su bili uvjereni kako rata neće biti – ako ne nikad, a ono bar ne za vrijeme njihova mandata.

(3) Ministri obrane su nadjačali načelnike i u prvi plan postavili sebe te predsjednike Vlade;

(4) Načelnici su u „poslu“ s ministrom u prvi plan stavili sebe, umjesto da štite poziciju vrhovnog zapovjednika.

Iz prezentirane lepeze mogućih načina ustroja vrha zapovjednog lanca nacionalnih sustava obrane vidljive su različite mogućnosti u monarhijama, te predsjedničkom, polupredsjedničkom, parlamentarnom i kancelarskom sustavu. U monarhijama i parlamentarnim sustavima – gdje se predsjednik bira u parlamentu – ministar obrane podređen je premijeru. U kancelarskom sustavu ministar obrane podređen je kancelaru, ali kancelar uz neka ograničenja u vrijeme mira ovlast vrhovnog zapovjednika prenosi na ministra obrane. No naravno da iz grubog prikaza ovakve vertikale nije moguće odmah utvrditi precizne odnose između dionika. Za to bi bilo potrebno svaku državu i njene oružane snage zasebno analizirati.

Čini se interesantno ovdje podsjetiti kako je uređen lanac zapovijedanja na najvišoj razini u nekim državama.

• Norveška: Kralj – premijer – ministar obrane – načelnik obrane;
• Velika Britanija: Kraljica – premijer – ministar obrane – načelnik stožera obrane,
• Francuska: Predsjednik – ministar oružanih snaga – načelnik stožera obrane,
• Italija: Predsjednik – premijer – ministar obrane – načelnik stožera obrane,
• Grčka: Predsjednik – premijer – ministar obrane – načelnik glavnog stožera;
• Finska: Predsjednik – ministar obrane – načelnik obrane;
• Poljska: Predsjednik/vrhovni zapovjednik – ministar obrane – načelnik glavnog stožera:
• Estonija: Predsjednik – premijer – ministar obrane – zapovjednik obrambenih snaga;
• Njemačka: Kancelar – federalni ministar obrane – glavni inspektora. Napomena: Temeljem prenijete ovlasti kancelara, vrhovni zapovjednik u miru je federalni ministar obrane. U ratu je vrhovni zapovjednik kancelar;
• Austrija; predsjednik/vrhovni zapovjednik – ministar obrane – načelnik glavnog stožera.

Aktualni američki trijumvirat: Lloyd Austin-Joe Biden-Mark Milley

Kod nas je dodatni problem što su neki nerazumno, ne vodeći računa o različitosti političkog sustava, pokušali kopirati onaj američki i tome dodati puno svog „ekspertnog“ znanja. U američkim Oružanim snagama predsjedavajući Združenih stožera (množina) je glavni vojni savjetnik predsjedniku, odnosno vrhovnom zapovjedniku i ministru obrane. Ondje to ne čini prijepor jer i ministra obrane i predsjedavajućeg Združenih stožera bira taj isti predsjednik. Načelno, predsjednik i ministar pripadaju istoj političkoj opciji, istoj administraciji i kabinetu. Združeni stožeri (vojska, marinci, mornarica, zračne snage, svemirske snage) su sastavnica Pentagona. Kao glavni vojni savjetnik predsjedavajući je priznato prvi među jednakim admiralima i generalima Oružanih snaga SAD, ali zato nije uključen u operativni lanac zapovijedanja. Operativno zapovijedanje načelno ide – predsjednik/vrhovni zapovjednik – ministar obrane – zapovjednik u prostoru, iako je apsolutno jasno tko je kreirao zapovijed.

Mario Banožić i Zoran Milanović – uskoro vrhunac rata za ovlasti

Na kraju svega iznijetog držim kako nemamo mjesta za ponos glede učinjenog u obrambenom sustavu i Oružanim snagama RH od kraja rata do danas. U sustavu je uspostavljen sustavni zakonski nered. To najviše plaćaju Oružane snage i njihovi vrijedni pripadnici, a posebice odgovorni načelnik Glavnog stožera te zapovjednici grana. Materijalno stanje nije zadovoljavajuće, a ljudsko je kritično i bit će sve teže dobiti kvalitetne ljude. Nešto zbog statusa, nešto zbog pomanjkanja izazova, a možda najviše zbog zakonskih nedorečenosti i nesigurnosti – jer kako god netko dođe iznova, postupa kao da je sve s njim počelo. To se može najbolje vidjeti na mornarici, koja je izrazito tehnička grana i trebala bi jamčiti obranu mora, podmorja, zračnog prostora iznad mora, te naravno obale i primorskog dijela kopna. Kakve su borbene sposobnost to najbolje znaju oni koji odlučuju o opremanju i koji misle da će mornarica riješiti probleme borbenih sposobnosti izgradnjom još četiri obalna ophodna broda za obalnu stražu. Možda, jer brod ipak ima poluautomatsko daljinsko upravljivi top kalibra od čak 30 mm – a to je ipak alatka, zar ne?

Nadam se da će akteri odlučivanja u RH smoći snage i urediti sustav gdje će zakoni biti u skladu s Ustavom, ili će promijeniti Ustav i uspostaviti neku sasvim drugu hijerarhiju. No, ne poznajem niti jedan sustav u kojem ministar obrane nije podređen vrhovnom zapovjedniku.

* gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže; viceadmiral u mirovini

Prošloga tjedna nije gorjelo samo na pulskom te šibenskom području, jer ponovno su se rasplamsale i neke stare vatre na relaciji ministar obrane – načelnik Glavnog stožera – vrhovni zapovjednik OS RH. Ovoga puta razlog je probni balon pušten u medije o budućim izmjenama Zakona o obrani i Zakona o službi u OS RH, prema kojima bi se nanovo definiralo zapovijedanje i rukovođenje Oružanim snagama, te bi se specificiralo da je u miru načelnik GS podređen ministru obrane, a ne predsjedniku države. U sklopu tih izmjena, ministar obrane navodno planira smijeniti aktualnog načelnika GS, admirala Roberta Hranja, temeljem dobne granice za službu u OS RH, te postaviti sebi prihvatljivijeg i podložnijeg kandidata.

Zakon o službi u OS RH (kojeg aktualni ministar često naziva „Zakonom o Oružanim snagama“) u svom članaku 205. propisuje da „Djelatnoj vojnoj osobi služba prestaje po sili zakona: (…) 9. Na temelju rješenja ministra obrane o prestanku službe zbog potreba službe u skladu sa zakonom kojim se uređuju prava iz mirovinskog osiguranja djelatnih vojnih osoba, s posljednjim danom kalendarske godine u kojoj – general/admiral, časnik, odnosno dočasnik, ima navršenih 60 godina života…“. Admiral Hranj 5. rujna ove godine navršava 60 godina života (rođen je 5. rujna 1962. u Varaždinu) i prema ovoj zakonskoj odredbi sa zadnjim danom ove godine ministar obrane Mario Banožić mogao bi ga poslati u mirovinu. Ali… Predsjednik Milanović je nakon obilaska požarišta na šibenskom području 15. srpnja vrlo oštro poručio da to neće proći: „Dakle razbojnik, uz podršku Plenkovića, pušta signale da planira umiroviti Hranja. On to ne može, ne smije. Međutim, s takvim ljudima kojima zakon i Ustav ne znače ništa, nikad ne znate. Dakle, upozoravam ih da paze što rade!“. Milanović je pritom tražio od premijera Plenkovića da se očituje o tome, pozivajući se na dogovor s premijerom da je imenovanje načelnika GS OS RH dogovoreno na mandat od 4 godine, s izričitim izuzetkom primjene zakonske odredbe o prestanku službe pri navršenih 60 godina života.

Istoga dana, u petak 15. srpnja, pri obilasku ZTC-a, unatoč održavanju protupožarnih aviona i spremnosti za PP sezonu kao glavnim temama, ministar Mario Banožić nije uspio izbjeći i pitanja o planu za umirovljenje načelnika GS i Milanovićevim ranijim izjavama. Nakon lamentacije o beskorisnosti i štetočinskoj poziciji Zorana Milanovića, Banožić je okrenuo na temu umirovljenja načelnika Hranja:

„Isto tako, kada govorimo o načelniku Glavnoga stožera, o umirovljenju, ono se događa voljom Banožićevom… To je temeljem zakona, i niti bi to bio Hranj prvi slučaj, niti će bit, vjerojatno, posljednji u Hrvatskoj vojsci. Mi jednostavno znamo da, recimo, Stipetić jedan, general… iako je imao odluku na 5 godina, nakon dvije godine je umirovljen. Isto tako, imamo Lovrića, generala. Isto tako, imamo Lucića. Isto tako imamo… Šundova. To su sve bili ljudi koji su imali odluku na puno duže. Čak neki od njih nisu niti bili umirovljeni, s obzirom na broj godina koji su imali, dovoljno za odlazak u mirovinu. Dakle, mirovina se događa sa ulaskom u 60-tu godinu, sa mogućnošću produženja“.

Na novinarsku opasku kako se predsjednik države poziva na eksplicitan dogovor s premijerom Plenkovićem i dokument koji je potpisao ministar obrane Damir Krstičević da se na admiral Hranja kao načelnika GS neće odnositi odredba o dobnoj granici, te da će odraditi cijeli mandate, Banožić je rekao:

„Ne može biti to… odluku potpisuje ministar, odnosno, ministar obrane… u tom trenutku Davor… Damir Krstičević… ali, zakon je zakon. Odluka nije iznad zakona. Isto tako, kao što sam spomenio ove slučajeve , ovih generala… Oni su svi imali odluku na puno duži period, od onoga na koji su bili. Ako, po nekadašnjem zakonu, vi ste imali starosnu godinu 65… pet se odnosilo na odluku ministra, da će neko biti, recimo, načelnik Glavnog stožera… a otišao je nakon dvije. I tada čak, u tom trenutku, vam ti pojedini ljudi… recimo, ili, nismo imali niti ovu starosnu od 65. Danas je, po zakonu, starosna 60, a odluka za načelnika se odnosi na 4 godine. To što netko ima odluku na 4 godine, ne znači da je ona iznad zakona, starosno. I, zašto bi to bila nekakva iznimka? Odnosno, ja ni ne tvrdim da će to biti tako, ali isto tako neću komentirati, uopće, izjave Milanovića, koji uporno nekoga naziva lažljivcem, nekoga naziva… a u biti se pokaže da je to sve on“.

Banožić je potom ustvrdio da dokument o kojem priča predsjednik Milanović zaista postoji, jer „Niste mogli drugačije imenovati načelnika Glavnog stožera. Kao što postoji kod svih ovih generala prije“, ali nije želio izričito potvrditi da Hranj definitivno odlazi u mirovinu – izvlačeći se da „daleko je 31.12.2022. godine“.

Ministar obrane u ovih par izjava izrekao je niz netočnosti, koje ćemo pokušati raščlaniti jednu po jednu.

Banožićeva izjava br. 1 – “Stipetić je imao odluku na 5 godina, a umirovljen je nakon 2”

General Petar Stipetić bio je rođen 24. listopada 1937. godine. Načelnikom Glavnog stožera imenovan je 10. ožujka 2000. s nepune 63 godine, i na toj je dužnosti ostao do 16. siječnja 2003. godine, dakle s već navršenih 65 godina života. Tadašnja dobna granica za odlazak u mirovinu bila je upravo 65 godina, no general Stipetić nije umirovljen zbog te zakonske odredbe, već zbog neslaganja s tadašnjim ministrom obrane Jozom Radošem. Političkim dogovorom tadašnjeg predsjednika Stipe Mesića i premijer Ivice Račana najprije je došlo do preslagivanja vladajuće koalicije, pa sa zadnjim danom srpnja 2002. Radoš odlazi s pozicije ministra obrane, a nasljeđuje ga Željka Antunović, da bi potom u siječnju otišao i general Stipetić, koji je samo formalno umirovljen kao djelatna vojna osoba s navršenih 65 godina života. Stipetiću tako nisu presudile godine života, nego tadašnje političke okolnosti.

Banožićeva izjava br. 2 – “Isto tako, imamo Lovrića, generala. Isto tako, imamo Lucića. Isto tako imamo… Šundova. To su sve bili ljudi koji su imali odluku na puno duže. Čak neki od njih nisu niti bili umirovljeni, s obzirom na broj godina koji su imali, dovoljno za odlazak u mirovinu”

Načelnici Glavnog stožera – Josip Lucić, Drago Lovrić i Mirko Šundov – pripadaju mlađim generacijama časnika od već spomenutog Petra Stipetića. Unatoč tome što misli ministar obrane Mario Banožić, od njih trojice – dvojica spomenutih načelnika svoje su mandate odradili do kraja. No, idemo po redu…

General Josip Lucić rođen je 26. travnja 1957. godine i na mjestu načelnika GS naslijedio je generala Petra Stipetića 16. siječnja 2003. godine kao najmlađi načelnik GS OS RH s nepunih 46 godina života. Po isteku 5-godišnjeg mandata 16. siječnja 2008. godine formalno je razriješen dužnosti načelnika, da bi na to mjesto ponovno bio imenovan 28. veljače 2008. godine. Time je postao jedini načelnik u povijesti Oružanih snaga koji je dobio svoj drugi mandat, no opterećen brojnim aferama u obrambenom sustavu – nije ga konzumirao do kraja. Smijenjen je 1. veljače 2011. godine, zajedničkom odlukom tadašnjeg predsjednika Ive Josipovića i premijerke Jadranke Kosor, koja je Lucićevu smjenu pripisala općoj reformi Oružanih snaga RH zbog prilagodbe standardima NATO-a i pomlađivanju vojske. To je, naravno, bio smiješan razlog, budući je general Lucić bio do sada najmlađi načelnik GS OS RH, a smijenjen je s te funkcije u svojoj 54. godini.

Lucićev nasljednik je general Drago Lovrić, rođen 2. prosinca 1961. godine, a imenovan za načelnika GS OS RH 25. veljače 2011. – dakle, s punih 49 godina života. Odluka o imenovanju Drage Lovrića načelnikom GS OS RH stupila je na snagu 1. ožujka te 2011. Tijekom njegovog mandata došlo je do izmjena Zakona o službi u OS RH, s kojima je ukinuta mogućnost produljenja mandata, te je ujedno mandat načelnika GS OS RH ograničen na 4 godine. No Lovrić je svoj mandat, onaj u trajanju od 5 godina, odradio do kraja, te je 1. ožujka 2016. predao dužnost načelnika svom nasljedniku, generalu Mirku Šundovu. Lovriću je tada bilo nepunih 55 godina života, a novom načelniku Šundovu – pune 54 godine života. Mirko Šundov je, naime, rođen 15. siječnja 1962. godine, pa bi se moglo reći da je novu funkciju dobio za rođendan. No, on je ujedno i prvi načelnik GS OS RH koji je u mandat ušao s 2 ograničenja – prvo ograničenje je mogućnost samo jednog mandata, a drugo ograničenje – mandat načelnika umjesto dosadašnjih 5 godina traje samo 4 godine. Zato je nakon punog mandata od 4 godine došlo do promjene na čelu GS – naslijedio ga je aktualni načelnik GS, admiral Robert Hranj, u svojoj 58. godini života.

Dakle, bez obzira što Banožić misli i tvrdi, niti jedan načelnik između Stipetića i Hranja nije svojom starošću potpadao pod dobno ograničenje obavljanja dužnosti u OS RH. Unatoč Banožićevoj tvrdnji kako su „to sve bili ljudi koji su imali odluku na puno duže“, lako provjerljiva činjenica je da su generali Lovrić i Šundov odradili svoje mandate načelnika GS do kraja, te da je general Lucić jedini koji je bio smijenjen usred svog drugog mandata, bez obzira što nije dosegnuo propisanu životnu dob za makar formalni prestanak vojne službe, opet dogovorom Predsjednika Republike i osobe obnašatelja uloge predsjednika Vlade RH.

Banožićeva izjava br. 3 – „Mirovina se događa sa ulaskom u 60-tu godinu, sa mogućnošću produženja”

Tu se, za promjenu, radi o potpuno točnoj izjavi, koja se upravo primijenila prilikom imenovanja admirala Roberta Hranja za načelnika GS OS RH. Naime, Hranjev „protukandidat“ za načelnika GS bio je general Drago Matanović, 2 godine mlađi od Hranja (rođen 13. rujna 1964.) – a kako je u to vrijeme na predsjedničkim izborima umjesto Kolinde Grabar Kitarović izabran Zoran Milanović, došlo je do drastične političke promjene, i novim političkim dogovorom usuglašen je prijedlog o Robertu Hranju kao novom načelniku GS OS RH. Tijekom takvog, političkog usuglašavanja o kandidatu Hranju, politički je vrh bio svjestan činjenice da će Hranj u zadnjih 20 godina biti drugi najstariji šef vojske (dakle, nakon generala Stipetića), koji će navršiti 60 godina života usred 4-godišnjeg mandata. Zato je tu državni vrh odmah predvidio primjenu „mogućnosti produženja“. To je na upit portala Obris.org potvrđeno iz Ureda predsjednika:

„Predsjednik Republike Zoran Milanović imenovao je admirala Roberta Hranja na dužnost načelnika GS OSRH na razdoblje od četiri godine, i to na prijedlog Vlade RH, a nakon prethodno usuglašenog dogovora između predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića. Kako je već tada, tijekom dogovaranja njegovog imenovanja, bilo jasno da će admiral Hranj tijekom obnašanja dužnosti načelnika GS OSRH navršiti 60 godina života, a na što je ukazao predsjednik Milanović, premijer Plenković se suglasio s predsjednikom Milanovićem kako to nije zapreka da ga Vlada predloži, a Predsjednik Republike imenuje za načelnika GS OSRH na četiri godine.
Iako to nije bilo potrebno – jer su se Predsjednik i premijer već bili dogovorili oko imenovanja admirala Hranja za načelnika GS OSRH na razdoblje od četiri godine – čak je i tadašnjem ministru obrane Damiru Krstičeviću bilo jasno da će se admirala Hranja imenovati na četiri godine te da će on ostati u službi do isteka mandata načelnika GS OSRH, o čemu svjedoči i njegova Odluka o davanju suglasnosti za zadržavanje u službi, koju vam dostavljam. Na prijedlog Vlade RH od 20. veljače 2020., Odluku o imenovanju admirala Hranja za načelnika GS OSRH predsjednik Milanović donio je 21. veljače 2020., čime je počeo njegov četverogodišnji mandat na čelu GS OSRH“.

Banožićeva izjava br. 4 – “Ne može biti to… odluku potpisuje ministar, odnosno, ministar obrane… u tom trenutku Davor… Damir Krstičević… ali, zakon je zakon. Odluka nije iznad zakona.”

Odluku koju spominje Zoran Milanović, a negira Mario Banožić, prihvatila je Vlada RH i premijer Andrej Plenković 20. veljače 2020. godine. Tri dana ranije tu je „Odluku o davanju suglasnoti za zadržavanje u službi“ donio tadašnji potpredsjednik Vlade i ministar obrane Damir Krstičević, pozvavši se na članak 13. stavak 5 Zakona o obrani, te na članak 205. stavak 1 točku 9. i stavak 5. Zakona o službi u OS RH, i ona glasi: „Viceadmiralu Robertu Hranju, koji se predlaže na dužnost načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske s danom 1. ožujka 2020., dajem suglasnost da se zadrži u službi do isteka mandata načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske, iako budu ispunjeni uvjeti iz članka 205. stavka 1. točke 9. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske“. Krstičević je, dakle, svojom odlukom omogućio Robertu Hranju da konzumira puni 4-godišnji mandat načelnika GS unatoč tome što će tijekom mandata napuniti 60 godina života. I tu su odluku kao pravno važeću jednako prihvatili i premijer i predsjednik RH, Andrej Plenković i Zoran Milanović, inače obojica pravnici po struci, dok je aktualni ministar obrane Banožić po struci ekonomist.

Banožićeva izjava br. 5 – „To što netko ima odluku na 4 godine, ne znači da je ona iznad zakona, starosno. I zašto bi to bila nekakva iznimka?”

Napomenimo da je, usprkos aktualnom odbijanju. baš takvoj iznimci nedavno pribjegao i sam ministar Mario Banožić, kada mu je to odgovaralo. Naime, admiral Hranj trenutno je, prema javno dostupnim podacima, najstariji aktivni general/admiral u hrvatskim Oružanim snagama. Ali… Donedavno to nije bio on, nego brigadni general Željko Živanović. General Živanović rođen je 4. listopada 1960. godine, dakle 2 godine je stariji od admiral Hranja. On je u siječnju 2017. godine, s nepunih 57 godina, imenovan na dužnost načelnika Obavještajne uprave Glavnog stožera OS RH na mandat od 4 godine. General Živanović napunio je 60 godina života u listopadu 2020. godine, i do kraja te godine je, prema Zakonu od službi u OS RH, trebao otići u penziju. Tim više što mu je 4-godišnji mandate završavao u siječnju 2021. godine. No on je cijelu 2021. godinu i nadalje bio na dužnosti načelnika Obavještajne uprave GS OS RH, te se u tom svojstvu – unatoč svojim godinama i kraju mandata – pojavljivao i na javnim događanjima, što je uredno zabilježeno i na web-stranici Ministarstva obrane, kao i u Hrvatskom vojniku. Kako je moguće da je general Živanović ostao u vojnoj službi? Jednostavno, ministar Banožić pozvao se na zakonsku iznimku i produžio mu status djelatne vojne osobe, što nam je potvrđeno i u Uredu predsjednika: „General Željko Živanović imenovan je na dužnost načelnika Obavještajne uprave GS OSRH na razdoblje od četiri godine. I nakon što je navršio 60 godina života četverogodišnji mandat mu još nije bio istekao, te mu je ministar obrane produljio status djelatne vojne osobe kako bi general Živanović četverogodišnji mandat odradio do kraja“.

U studenom 2021. godine predsjednik Milanović izvanredno je promaknuo djelatne vojne osobe, branitelje Vukovara, među kojima i Željka Živanovića. „Zbog osobitih zasluga u Domovinskom ratu i obrani Republike Hrvatske u čin general-bojnika vojno-obavještajnog roda izvanredno je promaknut brigadni general Željko Živanović“, pisalo je u priopćenju Ureda predsjednika od 16. studenog 2021. To je trebala biti kruna karijere general Živanovića, prije umirovljenja krajem godine. No umjesto penzije, čekala ga je nova dužnost – s 1. siječnja 2022. godine imenovan je za glavnog savjetnika ministra obrane. Vukovarsko-vinkovačka veza tu je, izgleda, odradila svoje, no čini se kao da se Živanović teško privikava na svoju civilnu funkciju, pa se i nadalje na javnim događajima pojavljuje malo u civilnoj, a malo u vojnoj odjeći. No bez obzira na te i takve detalje, njegov primjer jasno pokazuje kako su iznimke moguće, ako to ministar obrane želi.

Epilog – Banožićevi snovi i politička realnost

Iako se na počecima svog ministarskog mandata Banožić javno zahvaljivao načelniku Hranju na pomoći i susretljivosti koju mu je ukazivao kao mladom i obrani nevještom ministru, produbljivanjem sukoba s predsjednikom Zoranom Milanovićem raslo je i Banožićevo nezadovoljstvo načelnikom GS-a. Zakonom o obrani propisuje se jasan odnos između predsjednika, odnosno Vrhovnog zapovjednika i načelnika GS, odnosno vojnog savjetnika PRH, u kojem nema ministra obrane, pa je već neko vrijeme načelnik Hranj jedina relevantna veza Zorana Milanovića prema vojno-obrambenom resoru. Banožić se najprije Hranja mislio riješiti tvrdnjama o mogućem kršenju zakona i naloženoj izvanrednoj inspekciji Kabineta načelnika GS, no kako tu Inspektorat obrane nije našao osnove za Banožićeve optužbe, ministar obrane stao se okretati prema rješenjima na koje ima utjecaja – izmjenama osnovnih zakonskih dokumenata kojima bi ojačao poziciju ministra obrane te ujedno umanjio pozicije načelnika GS i predsjednika države, odnosno Vrhovnog zapovjednika. Dok je realno očekivati da Banožić ima podršku premijera Plenkovića za zakonske promjene, upitno je ima li podršku i za smjenu, odnosno umirovljenje načelnika GS-a. Jer konsenzusa između predsjednika i premijera o nekom novom kandidatu za načelnika neće biti u neko skorije vrijeme, pogotovo dok ministar obrane aktivno podriva općeniti autoritet same funkcije načelnika Glavnog stožera. Tim više što u rujnu ove godine 60 godin puni i aktualni direktor GS-a, general Ivica Olujić, pa će i on na samom kraju godine morati u mirovinu. Ni rješenje o imenovanju vršitelja dužnosti načelnika i direktora GS OS RH nije dugoročno rješenje jer vojska nije „privremena“ – za razliku od raznih dužnosnika čija sila traje od izbora do izbora, ili dok se ne promijene silnice nečije političke volje.

Da li je Hrvatska uvela stanje pripravnosti ili ne? Jučerašnja izjava premijera Andreja Plenkovića nakon sjednice Predsjedništva HDZ-a unijela je malu pomutnju. Premijer je, naime, izjavio:

„Hrvatska vojska – o tome je govorio, uvjeren sam, i ministar Banožić danas – je podigla stupanj svoje pripravnosti od uobičajenoga stanja s obzirom na ove globalne okolnosti koje se zbivaju, a s posebnom pozornošću pratimo sva zbivanja u našem susjedstvu, na jugoistoku Europe. Nikako ne bismo željeli da dođe do bilo kakve destabilizacijske situacije u bilo kojoj od nama susjednih zemalja, i s te strane smo itekako angažirani i politički i diplomatski… Što se tiče pripravnosti svih službi, one su to – vidite iz intenziteta naših aktivnosti – svi podigli svoj stupanj angažmana“.

Izjava na koju se Plenković poziva je ona koju je ministar obrane Mario Banožić izrekao nakon sjednice Vlade RH. Naime, na pitanje o stanju u regiji i eventualnoj eskalaciji zbog ruskog utjecaja, ministar Banožić je odgovorio:

„S obzirom na obavještajne podatke, idemo s određenim podizanjem… stupnjevima zaštite prije svega vojnih objekata, i na takav način se pripremamo za bilo koji izazov“.

Sudeći prema ovom izričitom citatu, koji je portal Obris.org jučer prenio u njegovom izvornom obliku, čini se da je premijer Plenković malo pobrkao terminologiju. No na njegovu tvrdnju o podizanju „stupnja angažmana“ danas je reagirao i predsjednik RH Zoran Milanović, čije priopćenje citiramo u cijelosti:

„U cilju točnog informiranja javnosti te kako bi se spriječilo uznemiravanje građana Republike Hrvatske, Ured Predsjednika Republike smatra nužnim osvrnuti se na izjavu predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića koji je sinoć rekao kako je ‘Hrvatska vojska podigla stupanj pripravnosti od uobičajenog stanja’.

Prema Zakonu o obrani, stanje pripravnosti podrazumijeva mobilizacijske, organizacijske, sigurnosne i druge mjere i postupke koji su potrebni radi sprječavanja i uklanjanja opasnosti od napada na Republiku Hrvatsku i drugih opasnosti koje ugrožavaju suverenitet, neovisnost i teritorijalnu cjelovitost Republike Hrvatske, građana i imovine.

Predsjednik Republike u stalnom je kontaktu s vojnim vrhom Oružanih snaga RH i čelnicima sigurnosno obavještajnih agencija. Sadašnje stanje sigurnosti u Republici Hrvatskoj ne zahtjeva povećanje pripravnosti Oružanih snaga RH. Niti je Vlada RH predložila, niti je Predsjednik Republike naredio povećanu pripravnost Oružanih snaga Republike Hrvatske. Naime, prema Zakonu o obrani, pripravnost Oružanih snaga RH naređuje Predsjednik Republike na prijedlog Vlade RH”,

stoji u priopćenju Ureda predsjednika kojeg potpisuje glasnogovornik Nikola Jelić.

Predsjednik RH u ovom priopćenju citira članak 76. Zakona o obrani, čiji prvi stavak propisuje:

„Pripravnost Oružanih snaga je stanje u kojem se poduzimaju mobilizacijske, organizacijske, sigurnosne i druge mjere i postupci koji su potrebni radi sprječavanja i uklanjanja opasnosti od napada na Republiku Hrvatsku i drugih opasnosti koje ugrožavaju suverenitet, neovisnost i teritorijalnu cjelovitost Republike Hrvatske, sigurnost građana i imovine”.

Drugi stavak istoga članka kaže: „Pripravnost Oružanih snaga obuhvaća i mjere i postupke koji se poduzimaju za pravodobno angažiranje snaga na temelju preuzetih međunarodnih odnosa”. Treći stavak članka 76 kaže da „predsjednik Republike na prijedlog Vlade nalaže uvođenje mjera pripravnosti Oružanih snaga ili dijelova Oružanih snaga iz stavka 1. ovog članka”.

Iz svega bi se moglo zaključiti da je premijer zaista krivo upotrijebio termin „pripravnost vojske“. No u srijedu ujutro održat će se tematska rasprava u Hrvatskom saboru o stanju u Ukrajini i mogućim implikacijama po Hrvatsku, gdje će premijer Plenković zastupnike informirati o stajalištima Vlade RH oko ruske agresije na Ukrajinu. Istu tu temu u rano popodne pretrest će i saborski Odbor za obranu, pa treba pričekati do sutra kada bi se trebalo razjasniti i spomenuto „stanje pripravnosti“.

Nakon verbalnog dvoboja predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića na temu kupovine borbenih aviona sredinom prošloga tjedna, oko otezanja odluka i pripadajućih živopisnih metafora – krajem prošlog tjedna, u petak 14. svibnja 2021. godine, taj je razgovor dobio i nastavak. Kao prvo, u razgovor se pred medijima uključio i ministar obrane Mario Banožić. On je tog petka u Petrinji s predsjednikom Milanovićem obilježio 30. obljetnicu ustrojavanja 2. gardijske brigade Gromovi i 2. mehanizirane bojne Gromovi, da bi se nakon toga sam našao pred mikrofonima i pitanjima medija koje su zanimale dvije teme – jedna nova i jedna stara.

Kao prvo, Banožića se pitalo za ministarski komentar izjava od dan ranije – o borbenim avionima. Konkretno, hoće li odluka stvarno biti do kraja mjeseca, te je li se stvarno premijer Plenković o tome čuo sa svojim francuskim kolegom Macronom. I dok je ovo o Francuskoj ministar Banožić elegantno prečuo, o donošenju odluke načelno je pojasnio:

„Dakle, svakako da imate jedan određeni protokol koji se mora ispoštovati. Nije donijeti odluku samo tako, reć – evo, povjerenstvo je donijelo odluku, na osnovu političke podloge mi ćemo sjest’ na Vladi i to odlučiti. Naravno da imate tu još raznih aktera, osobito što znamo da nisu svi avioni stopostotna proizvodnja zemalja iz kojih dolaze. Naravno da morate te kontakte, razgovore, odvagati sa svima, i za ono što mislite da je najbolje rješenje – i uključiti ostale ‘stakeholdere’. Takođe, nalazili smo se u vremenu koje je, prije svega, bilo povezano upravo sa navedenim potresom, ali isto tako i jedan ‘lockdown’ koji je bio ne samo u Hrvatskoj, nego je bio u cijeloj Europi. I vi, kada komunicirate sa ostalim zemljama koji su bili dio te ponude – isto tako morate uvažiti da nije bilo, možda, ni prilike za susretom u onom trenutku kad ste vi to željeli. To je sve rezultiralo da danas imamo… evo, gotovo od 12.12. kad je završeno… kad je Međuresorna skupina završila svoju podlogu, koja će poslužiti Vladi za donošenje političkih odluka… U ovim teškim situacijama, ja bih rekao da mi imamo jednu superiorno vrijeme ispred nas, u kojem će odluka bit donešena na čast i slavu Hrvatske vojske i Hrvatskog ratnog zrakoplovstva“.

Na ponovljeno pitanje kada očekuje to „na čast i slavu“, Banožić je odvratio – „Pa ja… Kako je kolega naveo, ja očekujem da će se to dogodit u ovom mjesecu“, da bi onda tema neizbježno došla i na kontroverznu predsjedničku izjavu „Da prostite, otelite se više!“ od dan ranije. Ovdje je ministar krenuo premijerovim putem, začinivši odgovor ponešto nespretnim dodatkom: „Dakle, mislim da je to jedan nepristojan odgovor – ‘oteliti’ – jer, prije svega, Predsjednik je bio pozvan da sudjeluje u tijelu koje je kreiralo podlogu, na osnovu koje bi se donosi odluka. Tako da, mogao je držati, isto tako, za rep, za nogu ili za nešto drugo – pa sudjelovat u ovom procesu“.

Nadalje, svoj odnos s Predsjednikom Republike – s kojim se lijepo razgovara u lice, da bi onda novinari naknadno prenosili razmjene dodatnih poruka, Banožić je opisao uz povratak na drugu aktualnu obrambenu temu koja je medijima dominirala prije desetak dana – situaciju oko proslave u Okučanima, te pitanje uporabe i korištenja Oružanih snaga Republike Hrvatske.

„To je valjda nekakav njegov stil komunikacije. Ja, prije svega, nastojim ostat pristojan čovjek. Prije svega, zato što sam ministar jednog resora koji je za mene, uistinu, časna dužnost. Biti ministar obrane je nešto… Kada pogledate ovih 30 godina, osobnost čovjeka koja je prije svega trebala biti takva da izbjegava konflikte, a opet, nastojati upravljati situacijom bez obzira na sve ružne okolnosti. Držim da kao Vrhovni zapovjednik treba biti pozitivan – sudjelovat’ u procesu na način da podupire Hrvatsku vojsku, da podupire Ministarstvo obrane u donošenju odluka o modernizaciji i opremanju. Ali, isto tako, mora biti svjestan da… ako sam ja politički opredijeljen, nisam ograničen. Ja razumijem dobro koje su temeljne ustavne zadaće Predsjednika, poštujem njegovu ulogu kao takvu, ali ono što ne mogu prihvatiti je da svoj način komunikacije, svoje političke stavove nastoji odraziti na Hrvatsku vojsku. Konkretno, u ovom slučaju govorim – na zapovjednike, već dosadašnje protokole koje smo imali – da izdvaja zapovjednike od ostatka sustava. Zakon o obrani je jasan, i ja mu ga pokušavam svaki puta ponoviti – da je to zakon koji je donesen za vrijeme njega kao predsjednika Vlade, gdje je donio promjene sukladno ustavnim promjenama iz 2010. godine… gdje je jasno naznačeno, u kojim uvjetima je Predsjednik Republike Vrhovni zapovjednik, jasno je naznačeno tko upravlja vojskom kroz Glavni stožer, temeljem kojih odluka, temeljem kojih članaka. I, ono što zahtijevam, u svakoj toj jednoj pristojnoj komunikaciji, da to ne radi – ne samo zbog mene, nego zbog tih ljudi koji su cijeli svoj život ostavili u vojsci, koji imaju svoj vojni put, imaju svoje činove… I, ne želim nikad ih dovest u poziciju da oni moraju strahovat za svoj napredak i svoj razvoj, kao i razvoj ostalih vojnika. Tako da, u tom jednom tonu nastojim i biti pristojan u cijeloj komunikaciji. Vjerojatno mu to i godi, i drago mi je zbog toga. Ali, isto tako moramo biti i svjesni da je vrijeme, koje je ispred nas, zahtjevno. Imat ćemo brojnih izazova, i ne bih volio da se to završi na nekakvim političkim razinama – jer mi smo ipak dužnosnici, koji ćemo sutra otići iz ovog sustava, ali Hrvatska vojska, takva je… traje već 30 godina ovdje, i trebamo to poštivati“.

A kada je već bila prilika, Banožić je ponovio i gledanje Ministarstva obrane na pitanje mirnodopskog zapovijedanja Oružanim snagama, gdje je (usprkos aktualnim nastojanjima predsjednika Milanovića) donedavno bilo potpuno jasno kako u miru vojsku koristi ministar obrane, dok je ikakvo predsjedničko raspolaganje bilo ograničeno na stanja rata ili neposredne ugroženosti – o čemu sveukupno i detaljno govori Zakon o obrani u člancima od 46 do 64. Naravno, Banožić je i ovdje ponovio svoju prilično upitnu tezu kako namjerno ne koristi svoje ovlasti (te time zapravo dozvoljava protuzakonito stanje nastalo aktivnostima Predsjednika Republike), ne bi li spriječio politizaciju OS RH te nekakvo raslojavanje kadra po pitanju ovog ili onog tumačenja Ustava i Zakona o obrani. Dakle, ministar je objasnio:

„Zapovjedi u sadašnjim okolnostima izdaje samo jedan čovjek, to je načelnik Glavnog stožera. Zapovijed se izdaje temeljem odluke ministra obrane. To je opet temeljno na Zakonu o obrani, pozitivnom propisu koji je u ovom trenutku u Hrvatskoj, koji je donesen, ponovit ću opet, u lipnju 2013. godine… znači, za vrijeme mandata Vlade na čelu sa Zoranom Milanovićem, i siguran sam da zna što piše u tom trenutku… kada je bio predsjednik Josipović, ministar Kotromanović, Zoran Milanović predsjednik Vlade, i koji su u tom trenutku bili odnosi, na koji su način bili i organizirani protokoli, i na koji način se odnosilo prema zapovjednicima. Ono što ne bih volio doć u situaciju, koju sam rekao, znači, da ja pišem odluku temeljem koje će netko doć u situaciju da ih ja dijelim. Ja ih neću dijeliti. Ispred sebe vidim razdoblje u kojem trebamo donijet odluku o višenamjenskim borbenim avionima, trebamo donijeti Dugoročan plan razvoja OS, koji itekako odstupa zadnjih deset godina od onog trenutka što se radilo u resoru obrane… govorim po pitanju modernizacije i opremanje… Trebamo donijeti Strategiju obrane, koja već dugi, dugi niz godina nije donešena. Trebamo donijeti Strategiju vojne sigurnosti, koja također dugi, dugi niz godina nije donešena, isto tako, jačati vojno sveučilište na način da uvezujemo osobito smjerove Vojnog inženjerstva sa našim tvrtkama u obrambenom sektoru, i pripremamo se za Europski obrambeni fond. I, teško da ću ja, ako se budem bavio sa temom ‘Što je rekao Predsjednik’, odnosno, ‘Što to nije bilo u nekakvoj formi službenog sastanka s ciljem modernizacije i opremanja’… da ću napravit nekakav iskorak unutar Ministarstva obrane. Ja se, prema tome, okrećem ovim temama. Znači, kad završimo avione, strateški dokumenti, ojačavanje ‘tripl-heliks’ modela sa privatnim sektorom, Ministarstvo obrane i znanstvena zajednica, traženja partnera za projekte koji će se financirati kroz istraživanje i razvoj, a kasnije i kroz razvoj kapaciteta u proizvodnji… Isto tako, kroz, kasnije, nabavku odnosno akvizicije, i na taj način sudjelovati aktivno u modernizaciji i opremanju… I, pozivam i Predsjednika, kao Vrhovnog zapovjednika, da aktivno sudjeluje u tom procesu, zajedno sa Vladom. Na ovu temu sam bio prošli tjedan u Đuri Đakoviću… ovaj, ispričavam se, ovaj tjedan u Đuri Đakoviću, i kad vidite koje su sve mogućnosti u hrvatskoj obrambenoj industriji, koliko je ona značajna, u ovom trenutku, za razvoj gospodarstva… Mislim da je najpotrebnije da mi u ovom trenutku budemo upravo ti cjeloviti… koji ćemo nuditi, ne samo javnu nabavu kojom će se zadovoljiti potrebe Hrvatske vojske, nego sudjelovati u kompletnim gospodarskim procesima modernizacije i opremanja. Ponajviše zbog ovih ljudi koji su prije 30 godina bili u stanju uzeti pušku, braniti domovinu, ponekad ne imati ni pušku ali ito tako imati jednu hrabrost da se bave problemima… prema tome, ja politiku pozivan na način da se problemima, na način da ih rješava, ne da ih stvara“.

Milanović: Jesenjin i druge teme

Naravno, odgovor na sve ovo nije trebalo dugo čekati. Naime, nakon obilaska potresom pogođenih područja Sisačko-moslavačke županije, predsjednika Milanovića su novinari opet uhvatili u Majskoj Poljani pa ga krenuli pitati i o svim ovim izjavama te stavovima ministra Banožića – iznesenima nakon zajedničkog protokola od tog istog jutra, u petak 14. svibnja 2021. godine. Kao prvo, na red je došao sad već kontroverzni izraz „teljenje“, kojeg je Milanović izgleda pronašao u poeziji, napomenuvši: „’Gospodo oteli se’ je jedna ruska klasična pjesma“. No, dok je to sve za Plenkovića i Banožića ispalo bezobrazno, za Milanovića tome nije tako:

„Nije. To je Jesenjinova pjesma. Nije nepristojno. Ne, ne. Nije nepristojno. Znamo koliko su ti porodi… To je puno pristojnije od poziranja u ‘kupaljkama’. Dakle… sa 30 godina, mislim, ne? Mene je zadnji put mama slikala kad sam imao 13 i pol. Nakon toga, bogami, više nije. Dakle, nije to, ovaj… To nije nepristojno, nego su nam dužni odgovor. Dakle, pola godine to traje. Sredinom 12. mjeseca je povjerenstvo završilo svoj posao. Predsjednik Vlade opet neistinito… Dakle, nema dana da taj čovjek nešto ne slaže… Kaže da sam se ja mogo uključit, a da nisam. Pazite koji argument. Ajde da nisam. Što čekaš pola godine? Ali, jesam – preko načelnika Glavnog stožera, koji odgovara meni. Preko zapovjednika Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Ja moram stalno govorit da je predsjednik Vlade lažov? Mislim, to je laganje. Ili čovjek ništa ne zna o državi, i ništa ne zna o povjerenstvu čije imenovanje je sam potpisao. Dakle, imaš tamo načelnika Glavnog stožera. Kome on odgovara? Pa, prije svega meni. Dakle, imam sve informacije iznutra. Je li to sporno? Jel to nekome ima da nije jasno? I, da. Konačno se otelite gospodo. To je jedan prirodni proces, koji je pomalo bolan, ali na kraju rezultira jednim životom. Pa makar i blentavim, telećim“.

Istini za volju, krenuli smo provjeriti. I zaista, u pjesmi „Preobraženje“ Sergej Jesenjin 1918, godine stvarno je u prvu strofu upisao: „Oblaci laju,/Zlatozubo nebo riče…/Oteli se, gospode, raju/Pjevam i urličem“ – što se u toriji tumači pjesnikovim zazivanjem revolucije. No, u revoluciju po pitanju nabave borbenih aviona Milanović nije uvjeren, te je na novinarsku naznaku o ovomjesečnom dovršetku posla tek napomenuo: „Oće li? Ajde više. Pa zašto nije bilo u svibnju, odnosno u travnju, u ožujku…“ – dodavši da u odluku do kraja mjeseca ne vjeruje („Ma. ne vjerujem ništa“). Pri tome, Milanović je novinarima pojasnio kako nema informacija o trenutnim promišljanjima Vlade na temu borbenih aviona, budući je on u tom kontekstu bio temeljito upoznat tek s djelovanjem Međuresornog povjerenstva koje je svoj posao dovršilo krajem lanjske godine:

„Ja imam informacije o radu… Slušajte me, dakle… o radu povjerenstva koje je završilo svoj posao u prosincu mjesecu. Dakle, odluka je trebala bit’ donesena odmah. Koji su razlozi? Lokalni izbori? Pa, da je to odlučio u drugom mjesecu, pa di su lokalni izbori… Sad? Sad vjerojatno neće ništa napraviti, jer su lokalni izbori za dva dana, ne… Pa, to je naprosto jedno jako neodgovorno, amatersko, diletantsko ponašanje“.

No, nije samo postupanje oko kupovine borbenih aviona „neodgovorno, amatersko, diletantsko“ – već je ono za Milanovića ujedno i pokazatelj širih problema Vlade RH, vidljivih i pri obnovi potresom pogođene Sisačko-moslavačke županije:

„Dakle, ovo je… gledajte… Ovo je pitanje organizacije, a ne novaca. Hrvatska država ima dovoljno novaca za ovo. I na to odgovor može dati samo prvi čovjek izvršne vlasti, a to je premijer. Ministri ne mogu. Ministri nemaju autonomiju, nažalost, to je tako. Nije problem besparice. Ovo hrvatska država riješi. Hrvatska država sad kupuje avione za milijardu ili za milijardu i pol, ili koliko eura. Doduše, na niz godina. Dakle, hrvatska država nije siromašna. Ovo je kao rezervni dio za kotače na avionu – ništa. Dakle, stvar organizacije i dobre volje. Ja čak nisam… ja sam uvjeren da se ovo ne radi namjerno, da se vas opstruira… jer se isto radi i Hrvatima, preko brda. Ovo je naprosto nesposobnost“.

Uporaba i korištenje OS RH – dilema koja traje

U očekivanju obilježavanja Dana Oružanih snaga Republike Hrvatske i 30. godišnjice ustanovljavanja Zbora narodne garde, predsjednik Milanović očigledno niti milimetra ne odstupa od svojih stvova koje je iskazivao proteklih tjedana. Po njemu, pripreme za ove nadolazeće obljetnice već su počele – a Milanović je posebno zadovoljan stvarnim i formalnim poboljšanjem epidemiološke situacije, koja je za Vladu RH još nedavno bila pokriće kojim se pravdalo podijeljeni protokol – u kojem su se elegantno mimoilazili Predsjednik države, Vlada RH i predsjednik Sabora. Evo kako je to sažeo Zoran Milanović:

„Sad smo otvorili granice, dakle, sad više nemamo problema s epidemiologijom. Čak je i ‘Centre for Desease Control’ u Americi… on Prevention… rekao konačno da ljudi koji su cijepljeni ne moraju nositi masku. Aleluja! Konačno i to znamo, dakle. To je put u sretnu budućnost. Vidi se tu i tračak zdravog razuma. Ali mi ćemo opet, valjda, polagati vijence… odnosno, obilježavati Dan Oružanih snaga, 30. godišnjicu formiranja hrvatskog Zbora narodne garde u Kranjčevićevoj tako da će bit tri, četiri izaslanstva… Ovoga, predsjednika, pa… Naravno, generali će bit sa mnom. Inače, probao sam danas riješit taj problem konstruktivno, tako da to bude vijenac Republike Hrvatske. Ili, recimo, kad je ministar samnom, a nema njegovog stranačkog šefa koji ga maltretira… Dakle, da kažemo – ja sam Predsjednik Republike i Vrhovni zapovjednik, ali na vijencu neće pisati ‘Predsjednik Republike’, i ne moraš se ti meni ‘glajhšaltati’, postrojavati kraj mene, ako ti to tvoja stranka ne da. Napisat ćemo ‘Republika Hrvatska’. To je ‘opća stvar’, ‘Res Publica’, i bit će u delegaciji onda i generali, i bit će i ministar. Ali neće mi generale i admirale ‘šaltat’ svakih petnaest minuta, da idu u četiri delegacije. To neće gledati. Dakle, ili svi skupa, zajedno. Ne mora bit zajedništvo. Dakle, ja sam jučer navečer bio s prijateljima, nakon cijelog dana se družio – ali sam tokom dana radio stvari koje mi gode, i koje mi ne gode. Bio s ljudima koji mi manje ili više ne odgovaraju. Nisam glumatao niti glumio, na što Plenković svodi svoj posao. Nećemo glumiti sinek. Nego sam radio svoj posao. Postoje ljepše stvari… postoje ljudi u čijem društvu ne želim biti, ali jesam – jer mi je to dužnost. To je osjećaj dužnosti. ‘Call of duty’“.

A koja je u svemu tome uloga ministra obrane? E, tu za Predsjednika Republike nema dileme – on je slab, stranački ograničen, te osoba kod koje je jasno razgraničeno što smije, a što ne. Reakcije ministra obrane na predsjedničke prijedloge Milanović je opisao riječim:

„Međutim, ministar to ne može prihvatiti. Meni ministrovo društvo nije loše, ali čovjek ne može izvan svojih gabarita jer će mu to zamjeriti u stranci. To je sva mudrost, dakle… Naravno da će vojnici bit tamo gdi im kaže Vrhovni zapovjednik. Ja pred tim generalima kažem ministru – dakle, ne na uvce… Idemo napravit kompromis. Evo, vidjet ćete, hoće li biti rezultata… Neće… Ma, ne da mu Plenković. (…) Da, ali on nije samostalan, u onoj mjeri u kojoj bi trebao biti. Ante Kotromanović bi mi već dao ostavku. A naš odnos je puno ravnopravniji nego ministra i Plenkovića, koji ga je doveo da mu tu bude…  da mu tu bude, dakle…“.

Doduše, svo to vrijeme predsjednik Milanović praktično pa uopće nije čuo (ako je uopće i slušao) kojim to obrazloženjem ministar obrane Banožić opravdava svoje izvršne ovlasti – već on ustrajava na pričama koje su držale vodu u doba Franje Tuđmana i polupredsjedničkog sustava u RH, da bi onda do 2015. od njih odustala i Kolinda Grabar Kitarović, baš kao i Vladimir Šeks koji je te iste 2015. neuspješno branio sve ono što je prošloga tjedna Milanović opisao riječima:

„Gledajte… da, upravo o tome se i radi. Zapovijed je zapovijed. Odluka se odnosi na šoder. Dobro? A ne na ljude… Ljudima zapovijedam ja. Šta tu nije jasno?“.

A onda kada mu novinari detaljnije prepričaju stavove do kojih je evolutivno nadošao ministar obrane Banožić, po pitanju mirnodopskih ministarskih ovlasti iz aktualnog Zakona o obrani – baš iste one stavove kojima je 2015. prevladao i Ante Kotromanović na mjestu ministra obrane 2015. godine u sporu oko tadašnje organizacije vojnoga mimohoda u Zagrebu – Predsjednik RH si dopusti zastrašujući izlet u autokraciju kakovoga se u RH rijetko čulo u novije doba…

„Pustimo zakon… Dakle, piše u Ustavu tko je Vrhovni zapovjednik, a dajte mi sad u tom novom zakonu pokažite gdje postoji razlika zapovijedanja u ratu i miru. Gdje to postoji? Koji je to članak zakona? Gledajte… Nije dovoljno doći u Zagreb, i uselit se u premije… u ministarski kabinet…  Tu sam ja, dvadeset godina sam u tom poslu, i duže. Tu je Lozančić, tu je admiral Hranj – jedan od najboljih pitomaca američke Mornaričke akademije, svjetskog vrha… A šta on misli, zaista, da ti ljudi rade protiv njega? Ili da se samo drže zakona, logike, dobre prakse i tradicije ove države… koja je zapadna, koja je profesionalna. Ne? Pa ne, mislim… ratu i miru… znači, drugim riječima… Predsjednik Republike je zapovjednik u ratu. Kad je Hrvatska bila u ratu?“.

Naime, ne treba se valjda držati zakona „kao pijan plota“, naznačuje baš osoba koju Ustav RH zadužije da brine „za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti“ (čl. 94 stavak 2) – nego je važniji argument podrška podređenih ljudi (makar imali i iznimne stručne biografije). Pri tome, gotovo još nije bila ni dovršena rečenica pohvale načelniku Glavnog stožera Robertu Hranju – za kojeg predsjednik Milanović smatra kako ne izbjegava konfrontaciju s osobom o kojoj mu ovisi aktualni posao, već navodno glasno govori baš sve što mu na pamet padne – dok je Vrhovni zapovjednik ujedno izrazio i poprilično zanimljivo poimanje njegovih budućih stručnih i karijernih izgleda…

„Hranj ima 60 godina. Nema – 58. Dakle, nema njegove karijere. Gotova je karijera. Taj čovjek ne mora o ničemu razmišljati. I ponaša se krajnje pristojno. Ja očekujem da se, recimo, ponaša više kao Petar Stipetić, kad su ga maltretirali na takav način… Dakle, oficir i gentleman Pero Stipetić, Hrvatske vojske, general, pravi general… koji je bio general i u profesionalnoj vojsci ranije… Dakle, nije to dobio stranački… Ista priča, dakle… postavio se… A Hranj je krajnje oprezan… Ali, Hranj nema budućnost. Ovo je njegov zadnji posao. Sad mi recite – što je druga strana, s kojom polemiziram, rekla suvislo? Boji me se? Šta? Batina se boji? Pa, čovjek svaki dan u teretani diže petsto kila“.

Naravno, ne treba posebno napominjati kako je tijekom zadnjih desetljeća Republika Hrvatska itekako poznavala načelnike Glavnoga stožera koji su i nakon odlaska s te funkcije itekako uspjevali nastaviti profesionalne karijere. Dosta je sjetiti se tu Antuna Tusa koje je nakon GS OS RH među ostalim bio i veleposlanik RH pri NATO savezu, Petra Stipetića koji je nakon Stožera savjetnički radio u Uredu predsjednika Stjepana Mesića, ili Drage Lovrića koji je aktualni veleposlanik RH na Bliskome Istoku.

Danas je u Zadru i u mjestu Maslenica obilježena 28. obljetnica vojno-redarstvene operacije „Maslenica ’93“. U programu, koji je započeo već u 8:30 sati polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća za poginule, nestale i umrle hrvatske branitelje, prema najavi trebao je sudjelovati i predsjednik RH Zoran Milanović, no on se na zadarskom Gradskom groblju nije pojavio. Umjesto njega, ispred Ureda predsjednika RH  svijeću je zapalio predsjednikov savjetnik za obranu i nacionalnu sigurnost Dragan Lozančić. Predsjednik Milanović nije se pojavio ni na drugim događajima današnjeg obilježavanja, a s početkom prigodnog programa kod spomenika hrvatskim braniteljima u uvali Jazine iz Ureda predsjednika stiglo je priopćenje kojim se objasnio Milanovićev izostanak. Priopćenje prenosimo u cijelosti:

„Predsjednik Republike Zoran Milanović došao je u Zadar na obilježavanje 28. obljetnice VRO ‘Maslenica ’93.’  i nakon što je opaženo kako se među sudionicima svečanosti nalaze i osobe koje nose ustaška obilježja i pozdrav, nazvao je i upozorio predsjednika Vlade RH kako je to neprihvatljivo.

Budući da je nakon toga utvrđeno kako i u službenom protokolu obilježavanja sudjeluju osobe koje na sebi imaju ustaška obilježja i pozdrav, Predsjednik Republike otkazao je sudjelovanje u programu. Isto tako, prema zapovjedi Predsjednika Republike i vrhovnog zapovjednika, nakon prvog dijela svečanosti iz programa obilježavanja su se povukli načelnik Glavnog stožera OSRH admiral Robert Hranj i svi vojni zapovjednici“.

Dio HOS-ovaca van službenog protokola (Photo: Screenshot YT)

Zadarska županija na obljetnicu „Maslenice“ pozvala je predstavnike svih braniteljskih udruga, pa tako i predstavnike udruge 9. bojne HOS-a, i to – zbog epidemioloških mjera – po jednog predstavnika svake pozvane udruge. Dva člana druge 9. bojne HOS-a potvrdila su dolazak i sudjelovanje u protokolu, no osim njih u Zadar su jutros došli i pripadnici  HOS-a iz drugih krajeva RH, noseći crne majice i zastave s natpisom „Za dom spremni“. Kao i u svibnju prošle godine na proslavi obljetnice „Bljeska“ u Okučanima, kada je otišao također zbog predstavnika HOS-a i najavio da „ubuduće neće sudjelovati gdje god bude ovakva situacija“, Zoran Milanović napustio je i jutrošnje svečano obilježavanje VRO „Maslenica“. No ovoga puta je otišao i korak dalje, izdavši zapovijed da zajedno s njim proslavu napuste i vojni zapovjednici. Osim načelnika GS OS RH, admirala Roberta Hranja, iz Zadra je jutros otišlo 6 zapovjednika – zapovjednik Hrvatske kopnene vojne general Boris Šerić, zapovjednik Hrvatskog ratnog zrakoplovstva general Michael Križanac, zapovjednik Zapovjedništva za potporu general Mladen Fuzul, zamjenik zapovjednika Hrvatskog vojnog učilišta general Blaž Beretin, zapovjednik Gardijske oklopno-mehanizirane brigade general Mijo Validžić, te posebni savjetnik načelnika GS za zdravstvo general Boris Zdilar.

Banožić i Plenković – reakcije

Za razliku od Okučana, za jutrošnji nedolazak na obilježavanje u Zadru Milanović je – pomalo neočekivano – dobio podršku ministra obrane Marija Banožića. On je potvrdio da su se, prema riječima organizatora, pojavili ljudi koji nisu bili dio službenog protokola:

„Imate službeni protokol. Pojavili su se ljudi koji nisu dio toga, prema riječima organizatora. Nikad nisam cijenio samovolju pa neću ni sad. Prema riječima branitelja, samovolja je koštala mnoge ljudske živote, kasnije se dogodilo da smo skoro došli u situaciju da je nanesena sjena na kompletan Domovinski rat. S tim riječima ću završiti komentar. Želim da današnji dan ostane u sjećanju na sve branitelje i sve koji su dali život za hrvatsku slobodu. Predsjednik sukladno svojim ovlastima ima mogućnost izdati zapovijed načelniku Glavnog stožera i to je sada upotrijebio to pravo. Nemam ja što odobravati”.

Predsjednik Vlade RH Andrej Plenković zadarski incident komentirao je nakon susreta s predstavnicima kompanije Končar.

„Imao sam dosta sastanaka, pa… U biti, cijelu tu priču znam samo iz naše jutrošnje rane konverzacije jer me on nazvao ujutro dok sam ja sa sinom gledao kako on završava jedan Lego. Nisam znao što je tako dramatično u 8 sati, onda sam shvatio da mi želi reći da su njegovi iz protokola ili, ne znam, iz sigurnosti vidjeli nekoga u majicama HOS-a. Nazvao sam ministra Banožića, pitao ga o čemu se radi, on u tom trenutku toga uopće nije bio svjestan da se tako nešto događa. I prema onom što ja vidim, i što sam pokušao provjeriti do sada jer sam pretpostavljao da ćete me to pitati, dakle – koliko sam ja shvatio, tamo se pojavilo nekoliko ljudi u majicama HOS-a koji nisu bili, prema onom što mi kažu ministar Banožić, predviđeni u tom službenom protokolu koji se odnosio na dijelove braniteljskih udruga. Da li je to sve skupa bilo baš tako ili ne – ja to u biti ne znam. U svakom slučaju, ja sam za komemoracije, ne za provokacije. Imali ste i ovdje situaciju, pred Banskim dvorima u 10. mjesecu, kada je bilo očito da su mladića koji je pokušao – po meni bez ikakve dileme – teroristički napad na Vladu, gdje je teško ranjen hrvatski policajac, na kraju sebi oduzeo život… I tom čovjeku je netko jedno dulje razdoblje, očito, provodio svojevrsnu indoktrinaciju, zašto je to napravio. Prema tome, protiv bilo kakve isključivosti,  a s respektom za sve one koji su dali život za Hrvatsku, uključivši i pripadnike HOS-a. To je moj stav“.

Plenković je dodao da predsjednik kao vrhovni zapovjednik ima pravo izdavati zapovijedi, a za potpunu informaciju razgovarat će s ministrom obrane po njegovom povratku iz Zadra.

Na novinarsko insistiranje, Plenković je ponovio kako je svoj stav o toj temi rekao jako puno puta:

Danas u Zadru (Photo: Screenshot YT)

„Imamo tu jednu vrlo delikatnu i specifičnu situaciju… Imamo ‘Za dom spremni’ iz Drugog svjetskog rata, koji osuđujemo, ne prihvaćamo sve što ima veze s ustaškim režimom. Dakle, to sam rekao, ne znam, sto puta zadnjih nekoliko godina. Imamo situaciju u Domovinskom ratu, imamo te postrojbe, imamo njihovo postojanje, imamo poginule za Hrvatsku, i to je ono što je u krajnjoj liniji bila i vrlo osjetljiva zadaća povjerenstva koje je vodio predsjednik HAZU-a tada, akademik Kusić, gdje smo rekli da imamo tu jednu vrlo osjetljivu situaciju i za kontekst komemoracija iznimno mogućnosti. To je sve… Zato sam rekao – komemoracija da, provokacija ne. A provokacija ima koliko god hoćete, i tu nemamo dileme“.

2015. godine – slučaj Kolinde Grabar Kitarović

Pomalo neočekivano, predsjednik RH i vrhovni zapovjednik OS RH Zoran Milanović za jutrošnju naredbu vojnim zapovjednicima dobio je potporu i od ministra obrane i od predsjednika Vlade. Naime, tu valja podsjetiti na primjer iz 2015. godine, kada se tadašnja predsjednica RH i vrhovna zapovjednica OS RH Kolinda Grabar Kitarović protivila proslavi 20. obljetnice VRO „Oluja“ svečanim mimohodom Oružanih snaga, čak do te mjere da se na Pantovčaku razmišljalo o tome da se vojsci zabrani sudjelovanje na mimohodu koji je pripremalo Ministarstvo obrane. Tada se po prvi put javno postavilo pitanje razlike „uporabe“ i „korištenja“ Oružanih snaga Republike Hrvatske – odnosno, opsega prava predsjedničkog zapovijedanja pripadnicima OS RH u miru.

Kako smo i te 2015. zaključili, iako članak 94 Ustava RH navodi da „Predsjednik Republike odgovara za obranu neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti RH“, a u članku 100 navodi da je on ujedno i Vrhovni zapovjednik OS RH (gdje su definirane i neke njegove mirnodopske ovlasti – jednako kao i u članku 7 Ustava, dok se članak 101 odnosi na ratno stanje i stanje neposredne ugroženosti), punu definiciju ovlaštenja predsjednika Republike kao Vrhovnog zapovjednika OS RH ipak regulira Zakon o obrani, koji neka ustavna ovlaštenja ponavlja, neka razrađuje, a neka i dodatno definira u svojim odredbama (u skladu s odredbom iz 12. stavka 7. članka Ustava, koji kaže „Obrambeno ustrojstvo, zapovijedanje, upravljanje i demokratski nadzor nad Oružanim snagama Republike Hrvatske uređuju se Ustavom i zakonom“). Time je Zakon o obrani ujedno i osnovni propis zakonske razine mjerodavan za pitanje ovlasti državnih subjekata nad obrambenim sektorom u doba mira, rata ili stanja neposredne ugroženosti.

Predsjednik je tijekom ’90-ih bio vrhovni zapovjednik i u ratu i u miru (Photo: www.tudjman.hr)

Ako je samostalno mirnodopsko zapovijedanje Predsjednika Republike Hrvatske unutar nacionalnih granica itekako bilo moguće tijekom 1990-tih godina (kada je članak 47. Zakona o obrani iz 1991. i 1993. davao Vrhovnom zapovjedniku ovlasti da nalaže uporabu OS RH – putem direktiva, zapovjedi, odluka i drugih akata), a onda i Zakonom o obrani iz 2002. godine (gdje je članak 7. i dalje prepoznavao takve direktne ovlasti Predsjednika RH) – od ljeta 2013. godine i tada usvojenog novog Zakona o obrani (NN 73/13) to više nije moguće. Naime, upravo su tadašnje promjene predsjedničkih ovlasti (sadržanih u člancima od 46. do 64. važećeg Zakona o obrani) bile i jedan od temeljnih razloga razmimoilaženja Ive Josipovića te vrha MORH-a oko donošenja tog novog zakona, o čemu smo pisali i na portalu Obris.org u doba kada je to bilo aktualno. No, bilo kako bilo, zadnjih godina Vrhovni zapovjednik više nema negdašnju načelnu ovlast da „naređuje uporabu Oružanih snaga i njihovih dijelova“ (negdašnja 13. točka 7. članka Zakona o obrani iz 2002. godine) – pa bio Predsjednik RH muškarac ili žena, „Vrhovni zapovjednik“ ili „Vrhovna zapovjednica“ OS RH – jednako kao što više ne daje ni mišljenje na imenovanje osobe ministra obrane. Te 2015. moglo se čuti i jako dobar argument protiv mirnodopskog izdavanja predsjedničke zapovjedi o aktivnoj „uporabi“ OS RH, koji je situaciju postavio s obzirom na odgovornost Predsjednika RH prema ministru obrane i Hrvatskom saboru:

„(…) razlog zašto su predsjednici u tome oprezni, i nisu izravno išli na donošenje Zapovijedi o uporabi OS, je i činjenica da Hrvatski sabor donosi proračun Ministarstva obrane, a da je ministar obrane ujedno i fiskalno odgovoran za trošenje novca iz tog istog proračuna. I sad zamislite situaciju da bi jedan ‘neodgovorni’, nazovimo ga ‘neodgovorni’, predsjednik Republike donio Zapovijed o uporabi OS, reći ću figurativno… da bi uporabio npr. inženjerijske postrojbe u izgradnji Pelješkog mosta, koji je nesumnjivo od primarnog nacionalnog interesa za RH. Što bi se u tom trenutku dogodilo? Predsjednik Republike bi u tom trenutku mogao suspendirati ono što jest… ako bi sredstva koja bi bila utrošena… znači suspendirao bi ono što bi donio Hrvatski sabor – a to je visina proračuna. Doveo bi ministra obrane u fiskalnu odgovornost“,

kako je to 2015. sažela tadašnja zamjenica ministra obrane Višnja Tafra. No, sve to ipak teorijski ne zatvara u potpunosti i prostor za suprotno postupanje – za predsjedničko izdavanje „Zapovijedi o zabrani uporabe Oružanih snaga“, dakle ne o nalaganju vojne aktivnosti, već o njenoj obustavi ili izostanku, kojima ujedno ne nastaju ikakvi dodatni troškovi za obrambeni proračun. Riječ je tu baš o onome potezu kojim se 2015. Vladi Zorana Milanovića prijetila predsjednica Grabar Kitarović.

Presedan na Maslenici

Jesu li zapovjednici u OS RH trebali poslušati današnju zapovijed Vrhovnog zapovjednika? (Photo: MORH/T.Brandt)

Kako izgleda, baš je ova praktično nejasna situacija (pomognuta činjenicom da i danas, baš kao i 2015., nedostaje „Pravilnik o obredima u Oružanim snagama“ spominjan u Zakonu o službi u OS RH) svoju premijeru opet imala danas, 22. siječnja 2021. godine. No, za razliku od pukih prijetnji iz 2015. godine, danas je predsjednik Zoran Milanović u praksi izdao takvu upitnu predsjedničku zapovijed zapovjednicima OS RH – zapovijed na koju je vrh vojska reagirao poslušnošću, a na iznenađenje promatrača – premijer Vlade RH i njegov ministar tek izričitim slaganjem. I dok je ostalo nejasno je li premijer Plenković uopće shvatio stanje, posebno je zanimljiva pozicija ministra obrane, koji – po premijerovim riječima – „u tom trenutku toga uopće nije bio svjestan da se tako nešto događa“.

Dok bi u miru i izdavanje takvih predsjedničkih zapovijedi zapravo trebalo ići baš preko ministra, kako izgleda, Mario Banožić je tu opet završio zbunjen i izgubljen u opsegu svoje državne funkcije. Prema njegovim riječima – „Predsjednik sukladno svojim ovlastima ima mogućnost izdati zapovijed načelniku Glavnog stožera i to je sada upotrijebio to pravo. Nemam ja što odobravati“ – što prilično jasno ne odgovara aktualnom zakonskome stanju. No, još je bitno upitnija činjenica da se danas, u miru, bez ratnoga stanja ili stanja neposredne ugroženosti, tim velikim propustom civilnog vodstva obrambenoga resora iz redova Vlade RH ostavilo Predsjednika RH da direktno zapovijeda snagama OS RH, pa makar to bilo iznimno upitno baš temeljem izmjena Zakona o obrani iz doba njegova vlastitog, ne tako davnog premijerskog mandata. Pri tome, ispada da on danas, kao Predsjednik RH, stvari gleda točno onako kako mu se kao premijeru to nije sviđalo 2013. kod tadašnjeg predsjednika Josipovića i 2015. kod Kolinde Grabar Kitarović, te (ako možda i ne ide suprotno izričitog slova zakona) definitivno postupa kontra duha tog propisa.

Nakon što je jučer saborski Odbor za obranu u samo pola sata raspravio prijedlog proračuna za 2016. godinu, bacio se s puno većim žarom na dva prilično sporna prijedloga zakonskih izmjena. Jedna izmjena tiče se Zakona o obrani, a druga – Zakona o nadzoru državne granice, a njihova je smisao zajednička – omogućiti raspoređivanje vojske na granicama RH, i to, navodno, iz sigurnosnih i humanitarnih razloga. Prijedloge su branili ispred MORH-a  ministar obrane Josip Buljević, a ispred MUP-a novi pomoćnik ministra unutarnjih poslova Stjepan Lončarica. Buljević je dobrim dijelom ponovio ono što se već ranije moglo čuti na Vladi, a to je da se, s obzirom na dosege migrantske krize, ovim izmjenama stvara mogućnost za pružanje potpore policiji u zaštiti državne granice, u skladu sa Zakonom o nadzoru državne granice, „a sve u cilju otklanjanja moguće ugroze suvereniteta RH“.

„Odluku o pružanju potpore OS RH policiji donosi Vlada RH, na prijedlog ministra obrane, i uz prethodnu suglasnost Predsjednika RH i Vrhovnog zapovjednika OS RH“,

rekao je Buljević, dodavši da „za provedbu ovog zakona nije potrebno osigurati dodatna sredstva u državnom proračunu“.

Pomoćnik ministra unutarnjih poslova Stjepan Lončarica podsjetio je da je nadzor državne granice temeljna nadležnost MUP-a, što se ovim izmjenama ne mijenja, uz objašnjenje da je:

„… u onim iznimnim situacijama…predviđena mogućnost da za slučaj koji predmnijeva enormni pritisak na državnu granicu, koji bi uz to nadilazio kapacitete policije, i uz prethodnu procjenu rizika za unutarnju sigurnost, mogućnost humanitarne krize…u tom slučaju možemo tražiti potporu Oružanih snaga.“

Lončarica je rekao kako se uporište za ove promjene nalazi i u konceptu Europske unije o integriranom upravljanju državnom granicom, koji potiče i na neki način podrazumijeva međuresornu i međuagencijsku suradnju svih državnih tijela, kako bi se u konačnici postigla sigurnost granice. Pozitivan primjer za takvu suradnju je i hrvatski Zakon o obalnoj straži, gdje dio OS RH sudjeluje u nadzoru državne granice na moru, zaključio je Lončarica.

Dok su članovi Odbora iz redova vladajuće koalicije podržali ove izmjene, opozicijski su zastupnici bili puno sumnjičaviji prema, prije svega, razlogu i načinu pomoći vojske policijskim službenicima. Tako je Igora Dragovana, predsjednika Odbora za obranu, zanimalo što zapravo znači formulacija „angažman Oružanih snaga“, budući da to u ovim izmjenama nije nigdje ni na koji način napisano:

„Vrlo jasno u Zakonu o obrani stoji što Oružane snage mogu raditi… da vam još pročitam… Kako se koriste kao pomoć institucijama civilne vlasti, organizacijama, službe za zaštitu i spašavanje, te u slučajevima katastrofa, velikih nesreća, potraga i spašavanja, te u prijevozu unesrećenih … to piše uredno sve, u Zakonu o obrani. A ovdje se Zakon o obrani mijenja na način da se kaže ‘mogu pružati potporu policiji u nadzoru državne granice, u skladu sa Zakonom koji određuje nadzor državne granice’. Što je to? Što znači… što Oružane snage? Kakvu vrstu potpore trebaju pružati?“

MUP-ovac Lončarica pokušao je objasniti da se radi o logističkoj potpori Oružanih snaga (iako su OS RH do sada to radile i u dva izbjeglička kampa – Opatovac i Slavonski Brod, op.a.), dok je ministar obrane rekao da će se angažman OS RH definirati kroz međuresorni sporazum između MUP-a i MORH-a. No Buljević je ipak pokušao naznačiti da se radi o nekim kapacitetima Oružanih snaga koje civilna policija nema:

„Oni se mogu odnositi na elektronski nadzor granice, elektronski nadzor zagraničnog prostora, zračni nadzor granice, obavještajno prikupljanje podataka… u stupnju manje ugroze. U stupnju veće ugroze može se raditi… može se naći da asistiraju policiji u blokadi graničnih prijelaza, u kontroli zelene granice… može značiti u stupnju veće ugroze – mogu humanitarno djelovati, mogu logistički pomagati. Znači, mogu obavljati sve ono što policiji treba, a što pomaže kontroli državne granice – u čemu je do sada vojska zakonski bila onemogućena.“

Iako je Dragovanu bilo ugodno čuti nedavne komplimente švedske ministrice o tome da je Hrvatska napravila dobar posao s tretiranjem 658 tisuća izbjeglica, koliko ih je prošlo kroz RH balkanskom rutom, podsjetio je da građani Hrvatske još uvijek gledaju na Oružane snage s dozom nostalgije, ali da slanje vojske na granice može poslati i drugačije poruke.

„Ako se ja dobro sjećam, nekoliko puta je, i u nekoliko navrata do sada, ministar unutarnjih poslova ispred koalicije Vlaho Orepić vrlo jasno rekao da ne postoji nikakva potreba što se tiče angažmana, i da svi kapaciteti koje Ministarstvo unutarnjih poslova u ovom trenutku ima zadovoljavaju. Podsjetit ću – više djelatnika, odnosno više službenika ima Ministarstvo unutarnjih poslova, što je i bolje za te obrane, nego što imaju Oružane snage Republike Hrvatske,“

zaključio je Igor Dragovan svoje izlaganje. S njime se složila i stranačka kolegica Tanja Vrbat Grgić, pozivajući se na nedavnu najavu Centra za mirovne studije o zahtjevu za preispitivanje ustavnosti ovih zakonskih prijedloga.

„Osobno smatram da se sa njima direktno krši Ustav, i smatram da je… da bi trebala biti pokrenuta procjena ustavnosti. Vjerujem da će ona biti pokrenuta po pitanju ove dvije izmjene zakona. Jer, ako se Oružane snage žele držati ustavnih okvira, i žele poštivati ustavni poredak, onda ove dvije izmjene nisu apsolutno potrebne. Naime, Ustav točno definira u kojim situacijama, i u kojim okvirima Oružane snage daju potporu civilnim institucijama. Vi ste ministre rekli – iznimno. Da li može postojati iznimka u Ustavu? Da li iznimku u Ustavu možemo raditi zakonom? I jako dobro znate da to ne može,“

rekla je Vrbat Grgić. Uz to, primijetila je da nema spominjanja uloge Sabora, jer procjenu i ovlasti Oružanim snagama za djelovanje na granici daje Vlada, ili pojedini njeni dijelovi, a procjenu da takvo djelovanje neće tražiti dodatna novčana sredstva smatra potpuno neprimjerenom i netočnom. Na istoj liniji s Dragovanom i Vrbat Grgić stajali su i Predrag Matić i Zdravko Ronko (oba iz SDP-a), koji su procijenili da je s takozvanim „zatvaranjem balkanske rute“ opala opasnost od ugrožavanja granica RH. Zato je Matić predložio Buljeviću i Lončarici da „časno povuku“ ove prijedloge, da ih dorade, a u slučaju velike hitnosti Vlada uvijek može donijeti i uredbu sa zakonskom snagom, ako bi vremena bilo premalo za normalna zakonodavna postupanja.

Suprotno SDP-ovim članovima Odbora za obranu, HDZ-ov Damir Krstičević smatra da je ovdje riječ o promjeni paradigme nacionalne sigurnosti, koja zahtijeva nova rješenja kroz integraciju raznih snaga (od policije i vojske do HGSS-a i vatrogastva) i kroz promjenu zakonskih regulativa i propisa. Igor Dragovan u ovome je vidio najavu koncepta domovinske sigurnosti i protiv je njegovog uvođenja na mala vrata, nizom sitnih izmjena pojedinih zakona.

„Ja sam zato da se onda sjedne, i da se onda… takva vrsta odluke se uistinu donosi konsenzualno. Ali, netko mora taj koncept staviti na stol. Mora ga staviti na stol. Ne zakončić po zakončić. Dajmo ga na stol, pa da vidimo što ćemo napraviti,“

rekao je Dragovan.

Na kraju rasprave, o svakoj izmjeni zakona glasalo se posebno, no omjer glasova u oba slučaja bio je isti: 7 prema 5 za to da se Hrvatskom saboru predloži donošenje obje zakonske dopune. Ovi problematični prijedlozi zakonskih izmjena temeljito su podijelili saborski Odbor za obranu, budući se njegovih ukupno 12 zasad imenovanih članova kompletno razlomilo – svih 7 članova iz vladajuće strane je glasalo “za”, dok je kompletna oporbena kvota od sada ukupno 5 zastupnika tu glasovala “protiv”.

Jutros se u emisiji Hrvatskog radija „U mreži Prvog“ razgovaralo o temi tjedna (ako ne i mjeseca) – tko u mirno vrijeme zapovijeda Hrvatskom vojskom. Na to su pitanje odgovore trebali dati savjetnik predsjednice za ustavna i pravna pitanja Vladimir Šeks, zamjenica ministra obrane Višnja Tafra, bivši pravnik u MORH-u Pero Kovačević i analitičar portala Obris.org Igor Tabak (telefonom, van studija). No do jasnog odgovora na osnovnu temu emisije nije se došlo, osim što se moglo saznati da je bivši predsjednik Josipović izbjegavao usklađivanja s Ustavom iz 2010. godine, kao i to da dosadašnja 2 predsjednika nisu donijela podzakonske akte koji su bili dužni donijeti, a koji bi danas barem donekle umanjili aktualne prijepore.

Predstavljajući Ured predsjednice, pa i samu predsjednicu, Vladimir Šeks zadržao se na dosadašnjim pozicijama, nedvojbeno izjavivši kako će načelnik GS-a Drago Lovrić morati poslušati predsjednicu Republike i vrhovnu zapovjednicu OS u slučaju da se Vlada i Predsjednica na uspiju odgovoriti oko mimohoda:

„Ja nemam nikakvih dvojbi oko toga. Predsjednica Republike je vrhovna zapovjednica OS RH. Uporaba i korištenje OS regulirano je Zakonom o obrani – u člancima Zakona o obrani u kojima se regulira uporaba OS – Vlada, predsjednik Vlade, ministar obrane i predsjednica i Hrvatski sabor imaju određene ingerencije u taksativno određenim slučajevima. Što se tiče korištenja i pomoći OS, one koje spominje ministar Kotromanović, tu su također taksativno nabrojani slučajevi kada isključivo Vlada i ministar obrane, ili ministar obrane, odlučuju o uporabi OS. Izvan ove dvije grupe zakonskih razloga, prema Zakonu o obrani, odlučuje predsjednica Republike zajedno s načelnikom GS-a koji izvršava njene zapovjedi.“

Sa Šeksom se, očekivano, nije složila zamjenica ministra Višnja Tafra, podsjećajući kako u ovom slučaju, kao ni tijekom ranijih godina, nitko uopće ne dovodi u pitanje da li je predsjednik, odnosno predsjednica Republike – vrhovna zapovjednica Oružanih snaga:

„Ako pođemo od Ustava iz 1990. godine, kada smo bili u predsjedničkom sustavu, pa preko Ustava iz 2000. godine koji je stidljivo najavljivao uvođenje parlamentarizma, do njegove brze izmjene 2001. godine kada se ukida Zastupnički dom Sabora (ispr. Županijski dom, op.a.), pa do posljednjih izmjena Ustava iz 2010. godine, nedvojbeno je propisano da je predsjednica Republike vrhovna zapovjednica OS. Mislim da svi ovdje prisutni o tome nemaju nikakve dvojbe. Međutim, ono što većina u ovim raspravama zaboravlja, a to je da svaka zapovijed je činjenica… tj. da svaka zapovijed mora imati svoj sadržaj. U Ustavu 2010. godine nedvosmisleno se kaže da u slučaju neposredne ugroženosti opstojnosti i neovisnosti RH predsjednik Republike izdaje zapovijed o uporabi OS, uz supotpis predsjednika Vlade, iako nije proglašeno ratno stanje. Upravo ta odredba, kako bi predsjednica rekla, ‘bezpridržajno’ govori o tome da u ratnom stanju predsjednica Republike zapovijed o uporabi OS donosi samostalno, tj. zapovijeda OS – i to proizlazi iz još jedne njene ovlasti, a to je da je odgovorna za obranu neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti RH.

Kada govorimo o korištenju OS, Ustav – taj isti iz 2010. godine – uveo je pojam ‘korištenja OS’ i ustavnim zakonom, koji je nakon toga Ustava trebalo donijeti u roku od 6 mjeseci, trebalo je odredbe koje se ne mogu iščitavati izravno iz Ustava prilagoditi u Zakonu o obrani. To je Ministarstvo obrane pokušalo napraviti izmjenama i dopunama u 2 pokušaja, nismo uspjeli s tadašnjim predsjednikom Republike Ivom Josipovićem, i to je bio jedan od razloga – ali ne i jedini – da se 2013. godine pristupilo donošenju novog Zakona o obrani, u kojem smo se trebali prilagoditi i članstvu u NATO savezu i EU. Tada smo pribjegli rješenju gdje Ustav govori o ‘korištenju OS’ i u situacijama, pa koje taksativno nabraja – i tu smo pribjegli rješenju da o korištenju OS, ali ne ‘zapovijedi’ jer ministar obrane ne zapovijeda, nego ‘odlukama utvrđuje’ ministar obrane. Znači, moramo razlikovati 2 situacije – jedno je donošenje zapovijedi predsjednice Republike o uporabi OS, a drugo je donošenje odluka ministra obrane kada se koriste OS.

Osnovno što se ovdje postavlja kao pitanje znači: da li je obilježavanje neke proslave, sada kada Hrvatska slavi 20 godine pobjede i domovinske zahvalnosti, da li to spada u kategoriju ‘korištenja OS’ ili ‘uporabe OS’ ? Kako je predsjednica Republike najavila… znači, predsjednica Republike bi upotrijebila nešto što bi bila Zapovijed o ZABRANI uporabe OS u korištenju, odn. u sudjelovanju pripadnika OS da proslave svoju najveću pobjedu, a to je 20 godina pobjede nakon završetka Domovinskog rata!? Pitanje je da li bi u demokratskom svijetu netko trebao prvi puta rabiti Zapovijed o zabrani uporabe OS, pobjedničkoj vojsci, da proslavi tu svoju pobjedu? Razlog toga je da od 2000. godine ni jedan predsjednik Republike… po onome što ja znam, a radila sam za dvojicu predsjednika Republike – nije donio u miru Zapovijed o uporabi OS. U prilog toj činjenici govori još nešto drugo: razlog zašto su predsjednici u tome oprezni, i nisu izravno išli na donošenje Zapovijedi o uporabi OS, je i činjenica da Hrvatski sabor donosi proračun Ministarstva obrane, a da je ministar obrane ujedno i fiskalno odgovoran za trošenje novca iz tog istog proračuna. I sad zamislite situaciju da bi jedan ‘neodgovorni’, nazovimo ga ‘neodgovorni’, predsjednik Republike donio Zapovijed o uporabi OS, reći ću figurativno… da bi uporabio npr. inženjerijske postrojbe u izgradnji Pelješkog mosta, koji je nesumnjivo od primarnog nacionalnog interesa za RH. Što bi se u tom trenutku dogodilo? Predsjednik Republike bi u tom trenutku mogao suspendirati ono što jest… ako bi sredstva koja bi bila utrošena… znači suspendirao bi ono što bi donio Hrvatski sabor – a to je visina proračuna. Doveo bi ministra obrane u fiskalnu odgovornost. I onda se postavlja pitanje na koji način bi to predsjednik Republike, donio Zapovijed o uporabi OS? Upravo je to i osnovni razlog što predsjednici, po saznanjima koje ja imam, nikada do sada nisu donijeli u miru Zapovijed o uporabi OS na taj način. Upravo i obljetnica koju smo proslavili neki dan je išla u smjeru da je ministar obrane donio odluku o korištenju OS, kada je Hrvatska vojska slavila operaciju Bljesak. To se događalo i svih ovih godina, a da ni u jednoj situaciji predsjednik države nije donosio takvu odluku o uporabi, već je donošena odluka o korištenju“.

Nesporno je i to da je prema Zakonu o službi u OS, njegovom članku 9. stavak 1 točka 2, citirao je Šeks dalje propise, predsjednik Republike ili predsjednica Republike jedino i isključivo ovlaštena da svojim pravilnikom (jedan od tri opća pravila postupanja u OS RH, Pravilnik o obredima u Oružanim snagama) uređuje i propisuje i vojne svečanosti, vojne proslave, vojne počasti, i druge svečane prigode u OS. Međutim, …

„Taj propisnik nije donesen, ali bez obzira što on nije donesen – on je trebao biti donesen, i treba ga donijeti, još uvijek ga predsjednica može donijeti, ali bitno je jedino to da o tome odlučuje predsjednica. To upućuje na to da u ovakvim prigodama koji se odnose na vojne mimohode – da odluku donosi predsjednica Republike“.

Spomenuti Pravilnik o obredima u OS, koji treba odgovoriti na pitanje kako i kada se slave, na koga se odnose, i što sadrže vojne svečanosti, vojne proslave, vojne počasti, ali i vojne žalosti –pojasnila je Tafra – zaista donosi predsjednik države, ali na prijedlog načelnika GS-a i uz suglasnost Ministarstva obrane. Time se, ali ne samo time, željelo pokazati kako obrana nije pitanje samo jedne strane, već su nadležnosti podijeljene, a svi su akteri usmjereni na suživot, koordinaciju i dogovor kako bi obrambeni sustav mogao funkcionirati. Takav Zakon o obrani i Zakon o službi u OS RH izglasani su 2013. s 99, odnosno 100 saborskih glasova „ZA“, među kojima su se našli i glasovi najveće opozicijske stranke – HDZ-a. Tada su rješenja iz Zakona o obrani bila prihvatljiva za sve, baš kao i nedavna proslava Bljeska, pa zašto onda ne vrijede za proslavu Oluje, pitala je Tafra:

Mimohod povodom 20. obljetnice vojno-redarstvene operacije “Bljesak”, Okučani, 1. svibnja 2015. godine

„Pred mjesec dana smo proslavili Bljesak, i nitko nije postavljao pitanje… pitanje o tome da je ministar obrane donio odluku, a na temelju odluke kako će se proslaviti Bljesak je načelnik GS izdao zapovijed o tome koje snage će se angažirati na toj proslavi. Prema tome, ja samo postavljam pitanje zašto se problematizira obilježavanje Oluje ove godine kada je toliko puta do sada upravo obilježavanje i proslave koje su se događale – su se događale po principu da je ministar obrane donosio odluku o korištenju OS. Da li se to sada radi u nekakve dnevnopolitičke svrhe, što je definitivno opasno, jer bi odgovorni predstavnici vlasti, a tu sigurno spadaju oni koji su odgovorni za obranu, a to je predsjednica Republike i ministar obrane – oni bi znači trebali voditi računa, i ja vjerujem da vode računa, o tome kad daju pojedine izjave o tome, jer ono što smo propisali nesumnjivo je onako kako u tome piše. Jednostavno praksa pokazuje, znači, zašto sada odjednom obilježavanje 20 godine sada treba promijeniti…“

Šeks nije isključio mogućnost da se u razrješenje postojeće situacije uključi i Ustavni sud, ali je najavio kako predsjednica vjerojatno neće sudjelovati u radu državnog Odbora za obilježavanje obljetnice Oluje, jer je Odbor formiran „bez volje i protiv volje predsjednice Republike“. Dok Šeks „jedan častan izlaz“ za obje strane iz ove situacije vidi zajedničkim donošenjem spomenutog Općeg pravila postupanja, Pravilnika o obredima u OS RH – Višnja Tafra ne vidi prepreka postizanju spomenutog sporazuma i na spomenutom državnom Odboru za obilježavanje predstojeće velike državne obljetnice, budući da spomenuti podzakonski propis nedostaje već dugi niz godina, a to do sada nije stalo na put rješavanju praktičnih situacija dogovorom. A „kako bi predsjednica reagirala da je Vlada donijela odluku da se proslava događa u Topuskom“, pitala je Tafra na kraju emisije, ne dočekavši odgovor.