Tijekom Hrvatsko-kanadskog gospodarskog foruma u Torontu, održanog u utorak 23. lipnja u sklopu službenog posjeta premijera Andreja Plenkovića Kanadi, osječka tvrtka Orqa potpisala je ekskluzivni sporazum o partnerstvu s kanadskom tvrtkom Remote Robotic Systems (RRS).

“Ovim Memorandumom o razumijevanju formaliziramo strateški okvir suradnje između tvrtki Orqa i Remote Robotics. Naš je cilj zajednički razvoj, proizvodnja i plasman naprednih obrambenih tehnologija, s posebnim naglaskom na besposadne sustave, protudronsku zaštitu te integraciju umjetne inteligencije u te sustave. Posvećeni smo tome da pomognemo našim saveznicima u izgradnji vlastitih obrambenih kapaciteta, a ovo partnerstvo je još jedan korak naprijed prema tom cilju”,

izjavio je Ivan Jelušić, suosnivač Orqe.

Sporazum predviđa prijenos tehnologije i proizvodnih licenci kako bi se uspostavila lokalna proizvodnja u Kanadi, kao i suradnju na razvoju rješenja za potrebe obrambenog i sigurnosnog sektora, te potporu obuci Oružanih snaga Kanade.

“Partnerstvo s Orqom omogućit će nam daljnje povećanje sposobnosti, razvoj opskrbnog lanca i softverskih rješenja te stvaranje kanadskog intelektualnog vlasništva za globalno tržište. Naš je cilj izgraditi kanadske kapacitete i sposobnosti u području malih besposadnih sustava, a ovo partnerstvo predstavlja ključan korak u osiguravanju te strateške sposobnosti za Kanadu danas i u budućnosti”,

rekao je Kevin Toderel, glavni izvršni direktor tvrtke Remote Robotics. Todorel je kasnije na društvenim mrežama objavio:

“Fraser Hahn i ja smo ovo započeli s 27 četvornih metara u zajedničkom prostoru u siječnju 2020. Bez investitora. Bez kupaca. Samo strast prema dronovima i pružanje vrijednosti svima koji bi radili s nama. Nismo znali što će se dogoditi. Jučer sam imao zadovoljstvo upoznati premijera Marka Carneyja i hrvatskog premijera Andreja Plenkovića u Parliment Hillu (s Ivanom Jelušićem) dok krećemo u nevjerojatnu novu avanturu u izgradnji kanadskih suverenih sposobnosti i jačanju partnerstva s Orqa FPV.”

Osim Orqe, na Hrvatsko-kanadskom gospodarskom forumu sudjelovali su predstavnici ukupno 37 hrvatskih i kanadskih tvrtki.

*Photo: HGK, RRS

U Zagrebu je nedavno održan jedan od ključnih sastanaka međunarodnog konzorcija u okviru projekta LODESTAR II, financiranog sredstvima Europskog obrambenog fonda (EDF). Riječ je o projektu usmjerenom na razvoj naprednih tehnoloških rješenja za povećanje situacijske svjesnosti i operativne učinkovitosti vojnika na terenu, a među partnerima sudjeluje i hrvatski Alfatec Group. Iako je Alfatec tek u prosincu prošle godine postao član ovog međunarodnog konzorcija, sastanak održan u Zagrebu dodatno potvrđuje sve vidljiviju ulogu Hrvatske u europskim obrambenim i tehnološkim projektima.

Projekt LODESTAR II razvija i testira napredne prototipove koji integriraju umjetnu inteligenciju i proširenu stvarnost u operativne vojne sustave, s ciljem ubrzavanja donošenja odluka, povećanja sigurnosti i bolje koordinacije na terenu. U tom kontekstu, proširena stvarnost (AR) ne koristi se kao vizualni dodatak, već kao ključni alat za prikaz relevantnih informacija u stvarnom vremenu – od položaja vlastitih i savezničkih snaga, preko identifikacije prijetnji, do navigacijskih i taktičkih podataka koji se projiciraju izravno u vidno polje vojnika, bez potrebe za odvajanjem pogleda s okoline, stoji u priopćenju Alfatec Grupe. Takav pristup omogućuje da vojnik u svakom trenutku ima pristup kontekstualnim informacijama koje su ranije bile dostupne tek kroz odvojene sustave ili komunikacijske kanale, čime se značajno smanjuje vrijeme reakcije i povećava preciznost djelovanja i sam fokus vojnika na okruženje. Sustav koji nastaje kroz projekt pritom nije jedan uređaj, već integrirana tehnološka platforma koja povezuje više komponenti – od AR vizualnih i audio sustava u tzv. “head” zoni, preko hardverskih procesorskih i komunikacijskih jedinica u “torso” zoni, do naprednih senzora i optičkih rješenja u “weapon” zoni, uz povezivanje s besposadnim i vanjskim sustavima koji dodatno proširuju operativnu sliku na terenu. Upravo u toj integraciji leži ključna vrijednost projekta – povezivanje različitih izvora podataka i tehnologija u jedinstveni sustav koji omogućuje brže i preciznije reakcije u stvarnim operativnim uvjetima. Projekt ima za cilj postići visoku razinu tehnološke spremnosti (Technology Readiness Level – TRL 7) dok je trenutačno na razini TRL 5, što znači da će rješenje biti razvijeno do kraja realizacije projekta (2028. godina).

Osim Alfatec Grupe, u konzorciju za razvoj projekta LODESTAR II sudjeluju i tvrtke Embedded (Nizozemska), Nexvision (Francuska), ADOS Tech (Litva), E&Q Engineering (Španjolska), Pole CM (Belgija) i Teleplan Globe (Norveška).

Fokus Alfateca je na povezivanju kompleksnih sustava u funkcionalnu cjelinu – od prikupljanja i analize podataka do njihove primjene u operativnom kontekstu.

„Sudjelovanje u projektu LODESTAR II nastavak je našeg dugogodišnjeg rada na razvoju sustava koji omogućuju donošenje odluka temeljenih na podacima. U ovom slučaju, riječ je o okruženju u kojem brzina i točnost informacija imaju izravan utjecaj na operativnu učinkovitost, Što dodatno naglašava važnost korištenja umjetne inteligencije koja doprinosi razvitku cijelog sustava i njegovoj integraciji“,

izjavio je Marko Kornfeld, direktor Alfatec Grupe.

*Photo: Alfatec Grupa

Po prvi put na svijetu Izrael je borbeno uporabio istinski roj bespilotnih letjelica tijekom sukoba s Hamasom, u svibnju ove godine nad prostorom pojasa Gaze. Ovo je novi veliki doseg na području tehnologije besposadnih sustava, i to bi trebalo biti pozivom na buđenje Sjedinjenih Američkih Država i njihovih saveznika, budući je vrijeme da se poradi na smanjivanju rizika koje takva oružja predstavljaju za nacionalne obrambene sustave i globalnu stabilnost.

Položaji za lansiranje raketa u Gazi, pogled iz izraelskog vojnog drona u svibnju 2021. godine

Izraelsko korištenje ovakve tehnologije je tek početak. Aktualne vijesti ne ukazuju da su izraelske Obrambene snage na terenu iskoristile neku posebno kompliciranu varijantu ove sposobnosti. Kako izgleda, malen je broj besposadnih letjelica poduzeća Elbit Systems koordinirao traganje, i bili su korišteni koordinirano s minobacačkim bitnicama te raketnim sustavima, ne bi li se izvelo udare “na desetke” ciljeva miljama od granice pojasa Gaze. Ti su besposadni sustavi pomogli otkrivanju neprijateljskih skrovišta, informacije o njima su dostavljali u namjensku aplikaciju, koja je onda te podatke prerađivala zajedno s drugim izvorima obavještajnih podataka. Budući rojevi neće biti tako jednostavni.

Obično fraza “rojevi dronova” podrazumijeva velik broj besposadnih naprava koje se koristi istodobno. No, u istinskom roju besposadnih naprava, te naprave međusobno komuniciraju i surađuju, donoseći kolektivne odluke o tome kuda da se ide i što da se radi. U rojevima dronova vojne namjene, umjesto 10 ili 100 individualnih dronova, čitav taj roj tvori jedinstven te integriran oružni sustav vođen nekom formom umjetne inteligencije. Dakle, rojevi dronova su stvarnost, i to nas treba brinuti. A kako najbolje smanjiti rizike koje nose takva oružja?

Sjedinjene Američke Države trebale bi voditi globalnu zajednicu u novim razgovorima na temu moguće potrebe za novim pravilima ili međunarodnim ugovorima kojima bi se specifično reguliralo i ograničilo uporabu besposadnih rojeva. Aktualni prijedlozi o kompletnoj zabrani autonomnih oružja pokrivali bi i besposadne rojeve, no takvi propisi vjerojatno ne bi obuhvatili ovakav tip rojeva kakve je Izrael nedavno koristio. Bez obzira na neke drugačije medijske izvještaje, nema naznaka da je taj roj donosio autonomne odluke o tome koga pogubiti (a pitanje zabrane takvih, malih i od ljudi kontroliranih rojeva posve je druga tema). Osim toga, nije vjerojatno da će se velike sile složiti sa širokom zabranom autonomnih oružja. Usko fokusirane zabrane autonomnih oružja “visokog rizika”, kao što su to rojevi dronova ciljano usmjereni na uništavanje ljudske sile, mogle bi naći širu podršku – posebno ako krenu stvarati asimetrične efekte koji bi u praksi štetili, a ne promicali interese velikih sila.

Globalne oružane sile trebaju proširiti svoj rad na razvoju, testiranju i širem dijeljenju tehnologija za izlazak na kraj s izazovima besposadnih rojeva. Efikasni sustavi za suprotstavljanje besposadnim sustavima trebaju biti jeftini, imati sposobnost brzog ponavljanja svojih djelovanja, te imati sposobnost istodobnog pogađanja velikog broja ciljeva. Takve bi sustave trebalo raspoređivati na ciljnim prostorima visokog rizika, kao što su to zračne luke, kritička infrastruktura, i osobe državnih poglavara. Budući je tu prijetnja suštinski međunarodna, pojedine vodeće države trebale bi pružiti napredne sposobnosti za suprotstavljanje besposadnim rojevima svim partnerima i saveznicima koje takve prijetnje ugrožavaju.

Održavanje besposadnih rojeva izvan dosega terorista tražit će posebne napore. Države bi mogle usvojiti mjere slične Rezoluciji broj 1540 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, kojom se priječi teroristima pribavljanje kemijskog, biološkog, radiološkog i nuklearnog oružja, kojima bi se onda obuhvatilo i besposadne rojeve (ili bi se jednostavno moglo tek proširiti djelokrug UNSCR 1540). Organizacije koje provode lokalno, nacionalno i međunarodno pravo također trebaju tražiti indikatore terorističkog pribavljanja sposobnosti korištenja besposadnih rojeva, kao što je to kupovina velikih količina besposadnih naprava, odnosno rad već poznatih ekstremističkih skupina na razvoju ili modificiranju kontrolnih sustava besposadne tehnike.

Američki pokus s besposadnim rojem, poligon China Lake, listopad 2016. godine

Tijekom posljednjih godina prijetnja besposadnih rojeva raste paralelno njihovoj kompleksnosti. U 2016. godini američko Ministarstvo obrane lansiralo je iz tri borbena aviona F/A-18 Super Hornet 103 Perdix drona. Ove su besposadne naprave onda djelovale koristeći “kolektivni mozak”, formirajući razne letne formacije, krećući se nad pokusnim bojištem i preslagujući se u raznolike nove konfiguracije. Treba naglasiti kako je taj sustav bio razvijen od studenata s Massachusetts Institute of Technology (MIT). Ako su besposadni rojevi tako jednostavni da ih mogu stvoriti studenti, lako možemo očekivati da ih uskoro vidimo u zonama sukoba širom svijeta. Tijekom prošle godine Kina, Francuska, Indija, Španjolska, Južna Afrika, SAD i Velika Britanija obznanile su i testirale svoje nove programe besposadnih rojeva.

Globalna proliferacija tehnologije besposadnih rojeva stvara rizike destabilizacije. Tijekom lanjskog sukoba u Nagorno-Karabakhu, azerbajdžansko korištenje besposadnih sustava bitno je doprinijelo brzoj predaju Armenije (čemu su, nedvojbeno, pomogli i još neki dodatni faktori). Rojevi potenciraju takve ishode – korištenjem više besposadnih naprava, te kompleksnijih taktika koje mogu pomoći u preplavljivanju postojećih obrambenih  sustava neprijatelja. To je prijetnja kojom se vojni sustav SAD bavi već puno desetljeće. Istraživanje iz 2012. godine, u kojem je tamošnja Naval Postgraduate School simulirala napad osam dronova na američki razarač, ustanovila je da bi barem njih četiri uspjela pogoditi brod. I teroristima su jako privlačni besposadni rojevi kao relativno dostupno zračno sredstvo za nadilaženje protuzračnih sustava obrane pri izvođenju napada na kritičku infrastrukturu i pojedine ciljane osobe.

Besposadni rojevi stvaraju rizike usporedive s onima tradicionalnog oružja za masovno uništenje. Rastom aktualnih besposadnih rojeva na super-rojeve od 1.000 ili možda i do milijun dronova, njihova svrsishodna kontrola kreće nadilaziti mogućnosti bilo kojeg čovjeka. To je problem budući da autonomna oružja mogu donositi tek ograničene ocjene o civilnoj ili vojnoj prirodi zadanih ciljeva. Pri tome, barem simbolički, razlika od samo jedne točkice na zaslonu može raditi razliku između stealth-bombardera i psa. Greške tu mogu značiti smrti civila ili prijateljskih vojnika, te nehotičnu eskalaciju sukoba.

Besposadni rojevi kao višenamjenski dio šireg umreženog vojnog sustava

Stanje stvari u praksi govori da gotovo ni jedan aktualni sustav za zaštitu od bespilotnih sustava danas nije ujedno i dizajniran za suprotstavljanje besposadnim rojevima. Aktualni sustavi detekcije imaju problema s razlikovanjem i poimanjem većeg broja dronova. Takvi bi rojevi lako mogli preplaviti i sustave za rušenje besposadnih naprava, koji često obuhvaćaju ograničene i spore sustave presretanja. Osim toga, besposadni roj lako može biti i previše prostorno raširen za efikasno djelovanje protiv njegove cjeline. Naravno, kod novih sustava za obranu od dronova, kao što je to na snažnim mikrovalnim zrakama zasnovan sustav THOR (Tactical High-power Operational Responder) Istaživačke laboratorije američkog Ratnog zrakoplovstva (Air Force Research Laboratory – AFRL) – niska cijena pojedinih hitaca (recimo, laserom) ili korištenje rojeva za obranu od besposadnih rojeva, mogli bi se pokazati učinkovitima. Dok se takvi sustavi mogu naći u arsenalima velikih sila, manje države i ugroženi civili lako bi mogli biti bitno ranjiviji.

Sve veća autonomija besposadnih rojeva omogućava državama korištenje sve većeg broja dronova odjednom. Ljudska sposobnost poimanja praktično ograničava simultano upravljanje brojnim dronovima, budući je teško istodobno nadzirati djelovanje brojnih dronova, osigurati da se oni ne sudaraju, i uz sve to još i postići ciljeve čitave misije. No, vojne organizacije rade na nadilaženju tih prirodnih ljudskih ograničenja. U jednom istraživanju iz 2008. godine pokazalo se kako pojedinačni ljudski operater može efikasno upravljati sa do četiri drona, bez bitnog opadanja efikasnosti u provedbi misija. Do 2018. godine je američka Defense Advanced Research Projects Agency (DARPA) najavila kako bi čovjek u budućnosti mogao daljinski upravljati čitavim besposadnim rojem, koristeći mikroprocesor usađen direktno u mozak.

Nije tajna da su jata čvoraka jedan od uzora tvoracima tehnologije besposadnih rojeva

Vojna vrijednost besposadnih rojeva počiva u njihovom omogućavanju dodatne kompleksnosti i fleksibilnosti djelovanja. Aktualni rojevi tipično koriste male dronove homogene vrste. Budući rojevi mogli bi biti različitih veličina, opremljeni lepezom različitih i međusobno nadopunjavajućih senzora, oružja i drugih korisnih tereta. To će omogućiti primjenu združenih taktika, gdje dronovi izvode udare raznolikim oružjima iz raznih smjerova – jedni mogu gađati vatrenim oružjima, dok drugi šire kemijska borbena sredstva. Rojevi mogu imati i dodatne adaptivne sposobnosti, kao svojevrsno samo-liječenje, gdje se roj u hodu prilagođava činjenici gubitka nekog dijela svojih pripadnika, ili koristi samouništenje pojedinih naprava, ne bi li time dostigao cilj svoje misije bez planiranog povratka. Osim toga, besposadni rojevi će vjerojatno biti i integrirani u svojevrsne platforme nosača dronova, koje bi se onda moglo i dodatno kombinirati u još veće sustave višestrukih nosača takvog ubojitog tereta.

Kako bilo da bilo, besposadni rojevi više nisu tek nešto iz znanstvene fantastike. Ta je tehnologija ovdje i sve se brže uporabno širi.

* Ovaj je tekst autor Zachary Kallenborn objavio 7. srpnja 2021. godine na specijaliziranoj internetskoj stranici Defense One (https://www.defenseone.com/). Njegov original pod naslovom „Israel’s Drone Swarm Over Gaza Should Worry Everyone“ dostupan je na internetskoj adresi: https://www.defenseone.com/ideas/2021/07/israels-drone-swarm-over-gaza-should-worry-everyone/183156/

NATO i njegove zemlje članice formalno su se usuglasile da bi Savez trebao usmjeravati i koordinirati investicije u nadolazeće te remetilačke tehnologije (Emerging and Disruptive Technology – EDT), s planovima za objavu Strategije o umjetnim inteligencijama i podatkovnim tehnologijama do ljeta 2021. godine. Posljednjih godina Savez je javno izrazio potrebu za fokusiranjem na tzv. EDT, te je prepoznao i sedam tehnoloških i znanstvenih područja od neposrednog interesa. Predstavnici industrije i 30 NATO članica je poduprlo strategiju koja pokazuje načine na koje Savez može i podupirati razvoj tih tehnologija – kroz jače odnose s centrima inovacija i specifične mehanizme financiranja – te štititi investicije u EDT od stranih utjecaja i izvoznih poteškoća.

NATO će naknadno vjerojatno razviti pojedinačne strategije za svako od tih 7 znanstvenih i tehnoloških polja – (1) umjetne inteligencije, (2) podaci i računarstvo, (3) autonomija, (4) kvantne tehnologije, (5) biotehnologije, (6) hipersonične tehnologije i (7) svemirske tehnologije. No za bližu budućnost prioritet je stavljen na umjetne inteligencije i podatkovne tehnologije, rekao je David van Weel, pomoćnik glavnog tajnika NATO-a, zadužen za nadolazeće sigurnosne izazove. Savez očekuje objaviti svoju strategiju o umjetnim inteligencijama do ovoga ljeta, rekao je van Weel u ekskluzivnom intervjuu za Defence News 4. ožujka ove godine. Ovaj napor slijedi potporu koju je američki Kongres dao stvaranju nacionalne AI strategije u siječnju ove godine, u sklopu američkog godišnjeg Zakona o financiranju obrane. Bilo bi dobro da NATO ima svoju vlastitu strategiju za područja AI i podatkovnih tehnologija, rekao je van Weel. On očekuje da će te strategije u sebi uključiti i NATO planove za postizanje interoperabilnosti, te za davanje tehnoloških standarda širom svih EDT područja, i postaviti smjernice kako za odgovorno korištenje AI-opremljenih platformi, tako i za mehanizme kontrole izvoza. „To praktično omogućuje organizaciji da onda bude sposobna i inkorporirati AI u vojne zahtjeve samog NATO saveza, ali i za naše saveznike“, objasnio je van Weel. „Podatkovne tehnologije i AI su prve EDT kojima ćemo se intenzivno pozabaviti i o kojima ćemo objaviti stavove ove godine“.

Strategija implementacije EDT poduprta je na godišnjem sastanku ministara obrane NATO saveza u veljači i slijedila je postavljanje EDT na mapu razvojnih pravaca Saveza na summitu u Londonu 2019. godine. Ministri obrana NATO članica, zajedno sa svojim kolegama iz Švedske, Finske i EU, održali su taj ministarski sastanak 2021. virtualnim putem. Glavni cilj te strategije bio je stvaranje uvjeta za interoperabilnost širom Saveza, baveći se „čitavim jednim novim poljem“ tehnologija na horizontu. „Jedan od velikih izazova pri ulasku u ovu novu fazu takvih remetilačkih tehnologija je i kako održati sve zemlje saveznice u suglasju po pitanju međusobne komunikacije, korištenja istih tehnologija i održanja interoperabilnosti“, kazao je van Weel. „Dakle, to predstavlja veliki dio (strategije) i veliku ulogu koju treba odigrati NATO“. Zasad, ta strategija je interni NATO dokument, ali van Weel je najavio i da ona prolazi kroz formatiranje koje će omogućiti objavu „javnosti pristupačne verzije“ čim to bude moguće.

Analitičari su i ranije prozivali NATO da uspostavi okvir za EDT koji bi pomogao zemljama članicama da ujedinjeno ulažu u projekte vezane uz kritične tehnologije, tvrdeći da bi takav potez mogao pomoći i pri nadilaženju razlika u nacionalnim propisima o zaštiti podataka, te razriješiti niz sporova o regulativi te podjeli radnoga tereta među nacijama. Sad NATO mora iznaći financiranje za te EDT napore, a mora raditi blisko i s netradicionalnim industrijskim partnerima, objasnila je Lauren Speranza, direktorica za Transatlantske obrambene i sigurnosne programe pri Centru za analizu europskih politika u Washingtonu. To će biti važno ako NATO misli smanjiti svoje tradicionalno iznimno duga i otegnuta trajanja nabavnih procesa, izjavila je Speranza za Defence News. Cilj bi trebao biti „pokušati pronaći puteve za brže postupke brzog razvoja i uvođenja u službu sposobnosti zasnovanih na nadolazećim i remetilačkim tehnologijama, a onda i pokušaj otvaranja vrata nekima od tih malih start-up kompanija u kojima se zapravo rađaju te radikalne inovacije“.

Ove godine je 1. ožujka savjetodavna skupina o EDT pri NATO savezu objavila svoje prvo godišnje izviješće sa savjetima po svim tim pitanjima. Grupa vanjskih stručnjaka iz akademskih krugova i privatnih sektora bila je okupljena u srpnju 2020. da razvije preporuke za Savez na polju EDT. Jedna preporuka je i stvaranje interne agencije inspirirane američkom vojnom Agencijom za napredne istraživačke projekte u obrani (Defence advanced research projects agency – DARPA). Ona bi bila sastavljena od postojećih sposobnosti i centara izvrsnosti koje ta savjetodavna skupina nazvala „NATO agencijom za napredne tehnološke projekte“ (NATO advanced technology project agency). Ova predložena javna institucija za istraživanje i razvoj ne bi samo investirala u prelomne nove tehnološke projekte, nego bi i surađivala s poduzećima i inovacijskim centrima iz NATO kruga radi koordinacije i upravljanja NATO procesom inovacija. Druga preporuka bila je stvaranje svojevrsne NATO investicijske banke koja bi početno funkcionirala uz potporu zemalja članica uz početni kapital, donacije i nagrade kojima bi se financirali novativni projekti na polju EDT. „Takva banka bi imala vlastiti fond kapitala usmjeren na investiranje u obećavajuća nova rješenja, tehnloške kompanije i start-upove širom ciljanih područja“, objasnila je savjetnička skupina. „Kao takva, ona bi razvijala udjele u vlasništvu raznih proizvoda i rješenja, roba i intelektualnog vlasništva, a bila bi u stanju i izdavati odobrenja za komercijalizaciju“.

Van Weel je ove prijedloge označio „hrabrim idejama“, dodajući kako će ih NATO „definitivno uzeti u razmatranje“. Pa ipak, Savez će morati uzeti u obzir i postojeće strukture, kao i želje svojih 30 članica, napomenuo je. Za sada NATO uključuje preporuke te savjetničke skupine u svoje tekuće postupke promišljanja o boljem povezivanju sa zajednicama inovatora, o čemu će i do ovoga ljeta saveznicima biti predstavljena EDT strategija, napomenuo je. Savez je usmjeren na jačanje svoje uloge u povezivanju i koordiniranju centara inovacija i ubuduće, napominje van Weel. NATO je razvio i njeguje uske veze s direktorima za naoružanje i time povezanim sektorima svojih članica kroz desetljeća. No čitava ova igra vezana uz EDT „igra se na jednom potpuno drugom terenu“ – širom sveučilišta i start-up akceleratora. „Možete očekivati da dođemo do stavova na ove teme – u kojoj formi će se NATO uključiti, i kako ćemo podupirati te centre inovacija – i prije ovoga ljeta“.

* Ovaj je tekst autorica Vivienne Machi objavila 15. ožujka 2021. godine na specijaliziranoj internetskoj stranici C4ISRNet (https://www.c4isrnet.com/). Njegov original pod naslovom „Artificial intelligence leads NATO’s new strategy for emerging and disruptive tech“ dostupan je na internetskoj adresi: https://www.c4isrnet.com/artificial-intelligence/2021/03/14/artificial-intelligence-leads-natos-new-strategy-for-emerging-and-disruptive-tech/

Kraljevska švedska akademija ratnih znanosti (Kungliga Krigsvetenskapsakademien, osnovana 12. studenog 1796. godine, te aktualno vođena od umirovljenog generala Sverkera Göransona) trenutno provodi studiju strateških i operativnih zahtjeva za švedske Oružane snage (Försvarsmakten) u vremenu do 2030. godine. Pomorski odjel ove Akademije nedavno je svoja nova saznanja objavio u knjižnom obliku, pod naslovom “Vår marin för ett tryggt Sverige och ett starkt Europa. Marin strategi 2030“ (Naša mornarica za sigurnu Švedsku i jaku Europu. Pomorska strategija 2030). Ovaj članak raspravlja o nekima od tih (naših) nalaza.

Klasični pomorski stratezi – Mahan, Corbett i Castex – u osnovi su smatrali da se pomorska strategija sastoji od tri osnovne alternativne ofenzivne strategije: (1) napada na kopno s mora, (2) blokade i napadanja trgovine, kao i (3) odgovarajućih obrambenih strategija. Ključna je pri tome kontrola mora („vladanje morima“ kao stariji pojam) i njezina suprotnost, oduzeće pristupa moru. Francuski admiral Raoul Castex lijepo je to sažeo:

„Ovisno o tome vlada li tko morem ili ne, on može i ne mora:

• biti u napadačkome (ofenzivnom) stanju, presretati neprijateljske komunikacije na moru i napadati njegov teritorij s mora;
• biti u obrambenom stanju, garantirati vlastite komunikacije i sprječavati neprijatelja u provedbi napada na vlastiti teritorij s mora“.

Danas je spektar pomorskog ratovanja mnogo širi i fluidan. Neki dijelovi tog spektra, poput nuklearnog odvraćanja, relevantni su samo za mornarice većih sila, ali mnogi su vrlo relevantni i za obalne mornarice.

Zemljopisno je Švedska pomorska zemlja koja ovisi o morskim komunikacijskim linijama (Sea Lines of Communications – SLOC) za svoju međunarodnu trgovinu, ali također sve više i za domaći prijevoz. Njezina je najveća luka Göteborg, ali postoje i druge važne luke uzduž svih njezinih 2.700 kilometara obale. Tjesnaci Öresund i arhipelag Åland dijele more oko Švedske na tri operativna područja. Strateški gledano, Švedska graniči s Arktikom na sjeveru, s Rusijom na istoku, s EU na jugu i Atlantskim oceanom na zapadu. Zemlja nije članica NATO-a, ali uživa blisko partnerstvo s tim Savezom  Članica je EU-a i ima blisku vojnu suradnju s drugim nordijskim zemljama, posebno s Finskom. Švedska ratna mornarica je moderna i sposobna, ali puno premala za zadatke koji se od nje očekuju.

„Plavo društvo“

Budućnost čovječanstva leži na moru, što pokazuje i „pravilo 70-80-90-99“: naime, more pokriva 70 posto površine svijeta, 80 posto stanovništva živi blizu mora, 90 posto robe prevozi se brodovima, a 99 posto svjetskih digitalnih informacija prenosi se podmorskim kablovima. Dvije trećine svjetskog bogatstva također se proizvodi bilo na moru ili u njemu. Moglo bi se govoriti o litoralizaciji svjetskog stanovništva, a time i njihove ekonomije. Sve u svemu, ovi trendovi tvore ono što bi se moglo nazvati „plavim društvom“ – društvom okrenutom moru i ovisnom o moru, njegovim mogućnostima i izazovima.

Nekoliko je važnih čimbenika pokretač ovoga razvoja. Poznato je da se glavne svjetske zalihe nafte i plina nalaze ispod mora; postoji na desetke tisuća platformi različitih vrsta i na njima radi više od 100.000 ljudi. Klimatske promjene potiču izgradnju sve većeg broja vjetroelektrana i drugih oblika proizvodnje energije na moru. Klimatske promjene potiču i pojačano premještanje prometa roba s cesta na brodove (i željeznice). Mineralni resursi na moru sve su važniji, kao i resursi za biokemijsku i farmakološku industriju. Ribolov – ulov divlje ribe, kao i uzgajališta riba – od vitalne je važnosti za velik dio svjetskog stanovništva. Brodarstvo i srodne aktivnosti vitalne su za gospodarstvo. Samo u EU, oko 574.000 ljudi radi u lukama, čineći sektor vrijedan ukupno oko 89 milijardi eura.

Da zaključimo, stara Corbettova izreka kako „Vlast nad morem, dakle, ne znači ništa drugo nego kontrolu nad pomorskim komunikacijama, bilo u komercijalne ili vojne svrhe“ više nije dovoljna. Samo more sada je suštinski važno. Međutim, on je ipak i nadalje u pravu kada je tvrdio da suština pomorskog ratovanja nije „osvajanje teritorija“.

Litoralizacija u Skandinaviji

Dva ekstremna slučaja litoralizacije su međusobno povezane megaregije poznate kao „Zapadna Skandinavija“ i „Veliki Kopenhagen“. Prva obuhvaća jugozapadnu Švedsku i južnu Norvešku, dok druga obuhvaća danski i švedski dio tjesnaca Öresund. Oko 30 posto norveškog i 33 posto švedskog stanovništva živi u Zapadnoj Skandinaviji, regiji koja je odgovorna za veći dio norveškog i pola švedskog BDP-a. Pokretački faktor su najveće luke na tom području, Göteborg i Helsingborg, koje tu regiju povezuju s globalnim tržištem. „Veliki Kopenhagen“ je s ekonomskog stajališta integrirano područje sa svake strane jednog od najprometnijih plovnih putova na svijetu, gdje živi oko pet milijuna ljudi.

Čak i manji poremećaji mogu stvoriti veliku ekonomsku opasnost za zemlje u regiji. Hibridno ratovanje bi moglo pružiti vrlo učinkovite načine napada zbog ovisnosti o kritičnoj infrastrukturi. Na primjer, samo sumnja na mine u plovnim putovima mogla bi uzrokovati smetnje; takvu je sumnju relativno lako proširiti dezinformacijskom kampanjom. Njihovo stvarno korištenje nanijelo bi veliku štetu. Zbog arhipelaga koji pripada luci Göteborg, i preventivni lov na mine zahtijevao bi značajna sredstva. Obrana takvog priobalnog područja s tisućama otoka, širokim krajolikom, kao i modernim gradovima te opsežnom prometnom mrežom bila bi vrlo složena. Mogli bismo tome dodati i veliku osjetljivost modernih luka, kao i infrastrukture općenito, na napade kroz cyber-prostor.

Infrastruktura – novi zemljopis priobalja

Trendovi u izgradnji nove infrastrukture na moru – izgradnja vjetroelektrana i različitih platformi za naftu i plin, uključujući postavljanje plutajućih terminala za ukapljeni prirodni plin (Floating Liquefied Natural Gas – FLNG), te plutajućih terminala za skladištenje i istovar (Floating (Production) Storage and Offload – F(P)SO) – mijenjaju operativni morski krajolik. Ti objekti predstavljaju svojevrsnu hibridnu infrastrukturu, oni zadržavaju trajnost svojstvenu kopnenim objektima, ali se nalaze u moru. U švedskom kontekstu relevantne su samo vjetroelektrane.

Iranski obalna plovila klase Taregh, proizvod švedskog Boghammar Marin AB

Vjetroelektrane mogu pokrivati ​​velika područja i one stvaraju buku koja može prikriti prisutnost podmornica. Smatra se da vjetroturbina ima radarski presjek od oko 10.000 kvadratnih metara. Pokreti lopatica utječu na doppler-radare kakvi se trenutno koriste u modernim zrakoplovima. Vjetroelektrane, koje pokrivaju velika područja, čine novo taktičko okruženje. Podmornice, posebno džepne podmornice, i brza napadajna plovila (Fast Attack Craft – FAC) mogu se skrivati u takvim područjima i bilo bi ih vrlo teško otkriti. Zapravo, tijekom iransko-iračkog rata 1980-ih Iran je koristio svoje naftne platforme kao baze za vlastita brza napadajna plovila – slavni Boghammar. Švedska također ima za cilj postizanje 100-postotnog oslonca na obnovljivu energiju do 2040. godine. Vjetroelektrane na moru će nužno igrati važnu ulogu u ovom programu. Upravo zbog toga i  takve vjetroelektrane postaju strateški važne te, prema tome, postaju i potencijalna meta za ratovanje.

Sljedeći aspekt infrastrukture čine kablovi. Kablovi se mogu slučajno ili namjerno oštetiti, ali njihove informacije mogu presresti i specijalizirane podmornice. Smatra se da su Rusi na ovom području vrlo sposobni. Zaustavljanje informacija presijecanjem kablova mjera je koja se koristi još od španjolsko-američkog rata 1898. godine. I električna energija se također prenosi kablovima na morskom dnu. Strateški važan švedski otok Gotland jako ovisi o električnoj energiji s kopna. Švedska je mrežom takvih kablova povezana i s unutarnjim energetskim tržištem Europske unije.

Vjetroelektrana Lillgrund na jugu Švedske, 2011. godine

Konačno, važan tip rastuće infrastrukture predstavljaju i mostovi koji povezuju Švedsku, Dansku i Njemačku. Oni su od jasne strateške važnosti, ali su ranjivi. Oni također predstavljaju i fizičke prepreke – moderni nosači zrakoplova ne mogu ući u Baltičko more jer su ti mostovi preniski. Tjesnaci Veliki Belt i Öresund imali su u povijesti veliku stratešku važnost. Oni je još uvijek imaju, budući da povezuju, ili odvajaju, Baltičko more od atlantskoga područja.

Ukratko, infrastruktura na moru je strateški važna, ali ranjiva. Potpuna vlast nad morem bi tvorila i učinkovitu obranu, ali takva je vlast vjerojatno u praksi nemoguća. Prema tome, ovo je područje koje traži svojevrsni taktički razvoj.

Tehnologija – multiplikator sile

Mornarički časnici obično izjednačavaju vojni kapacitet s brojem dostupnih kobilica ili lansera za projektile. Ta su mjerila naravno važna, ali tehnologija stvara i nove mogućnosti. Primarno je zapažanje da udaljenosti, izražene kao dometi, ovise o tehnologiji: „Fizičko područje je veliko kao i prije kad se promatra u linearnim dimenzijama, u kilometrima. Međutim, kada se izrazi u vremenu prolaska, znatno se smanjuje“. Do sada je domet ovisio o brodskim organskim senzorima i naoružanju. Sada to mijenja upotreba dronova.

Dronovi će imati sve veću ulogu u nadzoru, kao mamci te kao platforme za nošenje oružja iznad, na i ispod površine. Dronovi za podmorsku, površinsku i zračnu uporabu bit će zajedno umreženi. Buduće pomorske snage vjerojatno će imati niz takvih besposadnih sustava za komunikaciju, ciljanje i kao platforme za nošenje naoružanja. Razvojem standardnih sučelja, dronovi će moći međusobno komunicirati. To također znači da će jedan brod moći koristiti dronove s nekog drugog broda. Umjetna inteligencija (AI) omogućit će dronovima da u velikoj mjeri aktivno i neovisno surađuju.

Za švedsku mornaricu postoji niz mogućih taktičkih primjena ovih tehnologija. Kritičan je nadzor podmorskog područja u lukama i važnim dijelovima arhipelaga, u potrazi za minama i džepnim podmornicama. Još jedna je povećavanje dometa senzora za brodove u misijama izviđanja te nadzora. Švedska bi mogla smatrati bitnom prijetnjom i teretne brodove natovarene vojnim jedinicama, koji „iznenada” krenu ploviti prema švedskim lukama. AI će pomoći u ranom otkrivanju takvih kretanja.

Švedske korvete će (konačno) biti opremljene protuzračnim projektilima srednjeg dometa. To će ovim brodovima dati sasvim novu ulogu u okviru švedske protuzračne obrane, koja je uglavnom ovisila o zrakoplovstvu. Švedska je kupila sustav Patriot, ali broj njihovih bitnica i projektila nije poznat, te je vjerojatno malen. Doprinos mornarice, s njenom sposobnošću boravka na moru, mogao bi biti značajan. Novi brodovi se mogu graditi s ugrađenim senzorima u trupu, u motorima i oružnim sustavima. To može smanjiti važnost unaprijed planiranog održavanja, budući da će ti senzori moći kontinuirano izvještavati o stanju materijala. Očito će aspekt kibernetičke sigurnosti biti vrlo važan u ovom kontekstu. Ovo su samo neki primjeri svega onoga što nove tehnologije mogu ponuditi maloj mornarici.

Pomorska diplomacija

Nosači zrakoplova se ponekad nazivaju „100.000 tona diplomacije“. Ali čak i manje mornarice i brodovi mogu poslužiti pomorskoj diplomaciji. Opći je cilj oblikovati strateško okruženje u svoju korist, ohrabriti prijatelje i steći poštovanje potencijalnih neprijatelja. Pomorska prisutnost je ONAJ osnovni element u kontekstu pomorske diplomacije; bez nazočnosti nema ni diplomatskog učinka. Pomorska diplomacija i prisutnost mogu obuhvatiti čitav niz radnji koje međusobno nisu jasno razlučene, a koje se mogu koristiti istovremeno. Pomorska prisutnost može proizvesti niz strateških učinaka (zabranu, prisilu, stvaranje prijateljstva i samopouzdanja), ovisno o djelovanju raspoređenih pomorskih snaga. Ali rezultat također ovisi i o postavu te vjerodostojnosti. To se može ilustrirati sljedećom formulom: Diplomatski rezultat = (akcija+postav)*vjerodostojnost. Pomorska diplomacija i prisutnost mogu obuhvatiti niz radnji koje međusobno nisu jasno razlučene. Pomorska diplomacija također utječe i na vlastitu percepciju drugih, a može pomoći i u ublažavanju pretpostavki koje dolaze sa strategijom zrcalnog odgovaranja na protivnike i njihove sposobnosti.

Ruska baltička flota kao izvor raznih izazova

Čak se i mala mornarica poput one švedske može baviti nizom pomorskih diplomatskih aktivnosti. Prisutnost na moru sa sposobnim brodovima i dobro uvježbanim posadama prioritet je u miru. Ona je također neophodna kako bi se pratila događanja u prometnim morima koja okružuju Švedsku. Vježbe s prijateljima (SAD, NATO, Finska i drugi) stvaraju nužnu interoperabilnost i međusobno povjerenje potrebno u krizi i ratu. One imaju također i odvraćajući učinak, pokazujući da su te snage sposobne za zajedničku borbu iako Švedska nije formalna članica NATO-a. Pomorski posjeti klasičan su i učinkovit način stvaranja međusobnih prijateljstava.

Kontroverzniji bi bili napori da se priđe ruskoj mornarici. Ruska prisutnost na Baltiku i susjednim morima je činjenica, i potpuno je  legalna prema UNCLOS-u. Sve države na tom području dijele interes za održavanje reda i sigurnosti na moru. Problem s Rusijom je, naravno, njeno prilično agresivno držanje i njene akcije protiv Ukrajine. Međutim, jednostavne vježbe na moru mogle bi biti način stvaranja određene razine međusobnog povjerenja. Kako je more slobodno, takvi bi pothvati bili i manje kontroverzni od aktivnosti na kopnu.

Zaključak

Mala mornarica poput one švedske ne nastoji biti sposobna za projekciju moći na globalnoj razini – pa čak ni na regionalnoj. Ona ne može zaštititi SLOC u udaljenim područjima. Ali ona može i mora promicati i braniti svoje interese na moru u vlastitom interesnom području. Ona također može biti i mali, ali važan igrač u širem kontekstu – što pokazuje, na primjer, švedsko sudjelovanje u operaciji EU NAVFOR Atalanta pred obalama Somalije.

Zapravo će se čak i pred male mornarice postaviti povećani zahtjevi kao rezultat povećane važnosti mora u kontekstu „Plavog društva“ – društva koje ovisi o moru i njegovoj uporabi. To će uključivati ​​tradicionalne misije poput obrane teritorija od amfibijskih operacija i zaštite pomorskog prometa. Ali to će uključivati i nove misije u kontekstu povećane važnosti infrastrukture na moru. Tehnologija će stvoriti nove mogućnosti relevantne i za male mornarice – poput besposadnih sustava, umjetne inteligencije i novih projektila.

Predstavnici velikih mornarica često imaju tendenciju gledati manje mornarice – one bez kompletnog raspona pomorske moći – kao manje relevantne. No, mala mornarica može biti jednako važna kao i velika, u kontekstu vlastitog strateškog okruženja i ondje gdje veći saveznici mogu ovisiti o njihovom uspjehu.

* Ovaj je tekst autor Lars Wedin objavio 17. rujna 2020. godine na internetskoj stranici američkog think-tanka Center for International Maritime Security – CIMSEC (http://cimsec.org/). Njegov original pod naslovom „Sweden and the Blue Society: New challenges for a small navy“ dostupan je na internetskoj adresi: http://cimsec.org/sweden-and-the-blue-society-new-challenges-for-a-small-navy/45585

Samohodna haubica američkih kopnenih snaga po prvi je put ispaljivanjem projektila brzne leta od 5 maha uspjela oboriti krstareći projektil. Velika je to stvar. Zamislite da, u nekom budućem ratu, haubice kopnenih snaga okružuju strateški važnu zrakoplovnu bazu na zapadnom Pacifiku, rušeći nadolazeće rakete, ne bi li razni zrakoplovi mogli ondje nesmetano polijetati i slijetati.

Do ovog pokusnog rušenja došlo je na poligonima vojnog kompleksa White Sands u američkoj saveznoj državi New Mexico, u srijedu 2. rujna ove godine. Samohodni sustav M-109 Paladin ispalio je hiper brzu granatu kalibra 155 milimetara na nadolazeću bespilotnu metu BQM-167 Skeeter, te ju raznio na komadiće. „Tenkovi koji ruše krstareće rakete bili bi izvanredni – sjajni kao iz video-igara ili uradaka znanstvene fantastike“, kazao je Will Roper, vodeći znanstvenik američkih Zračnih snaga.
———————-

———————-
Ovakva protuzračna obrana zasnovana na teškom topništvu bila je dio još jednog, ukupno drugog po redu ciklusa dvodnevnih ispitivanja novog zapovjednog sustava kojeg razvija američko Ratno zrakoplovstvo. Sustav nazvan „Advanced Battle Management System“ (ABMS) obuhvaća umjetnu inteligenciju koja uzima senzorske podatke iz niza raznolikih izvora – sa satelita, stealth-lovaca, cepelina, s radarskih instalacija – i onda ih sve kombinira. Ono što time nastaje je digitalna slika čitavog bojišta. Umjetna inteligencija tada identificira one prijateljske snage koje bi mogle uništiti pojedinu metu, te pojedinim zapovjednicima stavlja na raspolaganje izbornik iz kojeg mogu odabrati platformu za izvođenje konkretnog gađanja. Sam ABMS je velik, ambiciozan i kontroverzan sustav. Američko Ratno zrakoplovstvo ga želi – i spremno je odustati od svojih postojećih zapovjednih zrakoplova E-8C Joint STARS, ne bi li time namaknulo novce za tu novu opremu. Za razliku od njih, američki Kongres je suzdržan oko djelotvornosti takvog novog zapovjednog sustava, te pitanja može li on tako dobro raditi kako to Zrakoplovstvo tvrdi da bi trebao. No, sada je radio dovoljno dobro da pomogne haubici u rušenju letjelice na mlazni pogon.

Nakon višedesetljetnog zanemarivanja topništva, američke Kopnene snage krenule su trošiti milijarde USD ne bi li modernizirale stotine svojih komada topničkog naoružanja i raketnih lansera. Pri tome oni imaju dvojak cilj – kao prvo, nadjačati na ovome polju ruske snage u slučaju kakvog kopnenog rata u Europi; kao drugo, učiniti topništvo US Army na neki način relevantnim u potencijalnim otočnim kampanjama protiv Kine na Pacifiku.

Ispaljivanje HVP streljiva na krstareću metu 2. rujna 2020. godine (US Army)

Što se tiče problema s Kinom, haubice koje ruše rakete mogle bi biti baš ono što se traži. Naime, Kina u svom arsenalu ima oko 1.300 raznih raketa i krstarećih projektila, koji bi tijekom ikakvog većeg rata mogli gusto padati po američkim bazama na Pacifiku. Uzletišta zrakoplovnih baza na otocima Okinawa i Guam vjerojatno bi bila glavnim metama napada. Američke Kopnene snage održavaju bitnice protuzračnih sustava Patriot na Okinawi, i sustav dužeg dometa THAAD (Terminal High-Altitude Area-Defense) na Guamu. Dok Patriot i THAAD u teoriji mogu rušiti nadolazeće balističke projektile, sustav Patriot može gađati i nisko leteća, spora krstareća oružja. No, to sve dolazi uz vrlo visoku cijenu. Pojedinačna raketa sustava Patriot košta oko 5 milijuna USD, dok projektil sustava THAAD košta oko 12 milijuna USD. Čak si i američke Kopnene snage mogu priuštiti tek ograničene količine takvog streljiva. Nije tu baš jasno da li snage SAD-a imaju dovoljno raketa za Patriot i THAAD da bi srušili sve stotine projektila koje bi Kinezi mogli ispaliti na Okinawu i Guam.

HVP varijante (BAE Systems)

BAE Systems i njihov super-aerodinamični, precizno vođeni projektil hipersonične brzine leta (Hypervelocity Projectile – HVP) mijenjaju čitavu računicu u ovoj situaciji. Istina, njihov je domet tek djelić od gotovo 200 kilometara ili više, koliko je domet sustava THAAD. S druge strane, jedna takva granata koja leti brzinom od 5 maha košta samo 86.000 USD. A i ta bi cijena mogla padati kada vojni krugovi kupe veće količine ovog streljiva. Samohodna haubica M-109 je u ovom pokusnom gađanju srušila ekvivalent relativno sporog i nisko letećeg krstarećeg projektila. No, BAE Systems tvrde da je njihov HVP jednako tako sposoban pogađati i brže, te na većim visinama leteće balističke rakete. Trebat će još pokusnih gađanja da bi se provjerile i te tvrdnje proizvođača. No, kako bilo da bilo, ova prva testiranja donijela su dobre vijesti za protuzračne snage US Army – ali i za američko Ratno zrakoplovstvo. Ako Sjedinjene Američke Države zarate, i Kina krene bombardirati američke zrakoplovne baze, bitnice američkih haubica mogle bi uprijeti svoje cijevi u nebo, te svojim iznimno brzim novim granatama uspostaviti zaštitne prstenove oko ovih vojnih instalacija.

* Ovaj je tekst autor David Axe objavio 6. rujna 2020. godine na američkom portalu Forbes (https://www.forbes.com/). Njegov original pod naslovom „‘Sci-Fi Awesome’ – A U.S. Army Howitzer Just Shot Down A Cruise Missile“ dostupan je na internetskoj adresi: https://www.forbes.com/sites/davidaxe/2020/09/06/sci-fi-awesome-a-us-army-howitzer-just-shot-down-a-cruise-missile/amp/

Godine 2030. velika suša pokreće izbjegličku krizu koja postaje uzrokom rata između dviju afričkih država. Tu nastupa UN raspoređujući američke i francuske vojnike kako bi osigurali granice. Izaslan je i stručnjak za informacijsko ratovanje kada dezinformacijska kampanja prikazuje američke snage kako uništavaju vjerske objekte i zagađenim cjepivima izazivaju infekcije izbjeglica, ne bi li ublažio posljedice takvih napada stranih državnih aktera koji žele destabilizirati regiju. Kako u Sjedinjenim Državama počinje slabiti potpora uplitanju u taj sukob tako počinje jačati nasilje, pa je njegov tim prisiljen brzo djelovati ne bi li spriječio da kriza preraste u veći sukob. Ovo možda zvuči kao moguća radnja nove Netflix serije, ali zapravo je jedan od „prototipova iz znanstvene fantastike“ američkih Kopnenih snaga – nastavno sredstvo koje pomaže da zamislimo kako bi mogla izgledati bliska budućnost ratovanja, smišljeno da potakne vojno osoblje na kreativno razmišljanje o sukobima u kojima bi se mogli boriti. Taj prototip ima oblik grafičkog romana na 71 stranicu, nazvanog „Nevidljiva sila: Informacijsko ratovanje i budućnost sukoba“, proizvedenog od strane Cyber instituta američke Kopnene vojske (Army Cyber Institute) u West Pointu i Laboratorija za predviđanje prijetnji (Threatcasting Lab) pri Sveučilištu Savezne države Arizona.

Kako su digitalne tehnologije i robotika otvorili vrata u budućnosti kakve su nekad zamišljali tek pisci jeftine znanstvene fantastike, labava mreža stručnjaka za nacionalnu sigurnost, vojnih časnika i organizacija za obuku krenula je s vlastitim pokušajima predviđanja  budućnosti ratovanja – stvaranjem vlastitih znanstveno fantastičnih priča. Te priče nastoje odgovoriti na neka od najvećih pitanja o brzo promjenjivoj prirodi modernog ratovanja: Kako će umjetna inteligencija promijeniti načine donošenja odluka na bojnom polju? Što uvođenje besposadnih borbenih letjelica (UAV) i autonomnih robotskih sustava znači za pravila borbenih djelovanja? Te je probleme teško eksperimentalno isprobavati u stvarnom svijetu. Zato su se u proteklom desetljeću razne skupine, bile one unutar ili tek bliske vojnim krugovima, sve više okrenule znanstvenoj fantastici – koristeći antologije, grafičke romane i knjige za opisivanje ratišta na kojima bismo se jednog dana mogli boriti.

Od nekad do danas

Znanstvena fantastika je kroz svoju povijest povremeno već utjecala na budućnost ratovanja, često prikazujući vojnike budućnosti te oružja kojim bi oni raspolagali – kao i preduvjete budućih sukoba. Klasici poput „Rata svjetova“ H. G. Wellsa pretpostavili su vanzemaljske okupatore koji civile napadaju naprednim oružjem sa smrtonosnim zrakama te spremnicima s otrovima. A mogućnost nuklearnog rata 1950-ih potaknula je Roberta Heinleina da napiše „Starship Troopers“, roman u kojem su prikazani vojnici u zaštitnim oklopima koji uništavaju vanzemaljske stvorove („insekte“) za militaristički režim koji uvelike liči na nekakav fašizam iz budućnosti.

No, i vojska je povremeno koristila znanstvenu fantastiku tijekom više od zadnjih 100 godina. Jedan vrlo rani primjer datira iz 1871. godine, kada je brigadir britanske kopnene vojske sir George Tomkyns Chesney objavio novelu „Bitka kod Dorkinga“ u časopisu „Blackwood’s Magazine“. Chesney je bio uznemiren zbog njemačkih sposobnosti na polju mehanizacije i manevriranja snagama na bojnom polju tijekom francusko-pruskog rata, pa je svoju priču napisao kao upozorenje protiv opuštanja i neaktivnosti. Slijedili su i drugi: knjiga Ernesta Dunlopa Swintona iz 1904. godine, „Obrana Duffer’s Drift-a“, govori o vojniku zvanom poručnik Backsight Forethought („Naknadni Predumišljaj“), kojem je naređeno da brani jedan prijelaz preko rijeke tijekom Burskoga rata. Riječ je o seriji od šest snova u kojima on griješi na različite načine, ali svaki put uči na svojim pogreškama. Osmišljena kao poučno štivo za mlađe časnike koji uče o taktikama malih postrojbi, priča je prvobitno bila objavljena u časopisu „British United Service Magazine“, a kasnije i u časopisu „Journal of the United States Infantry Association“. I Hladni rat se pokazao kao plodno tlo za stratege koji su željeli pisati o budućnosti ratovanja. Britanski general Sir John Hackett zamislio je u svom romanu „Treći svjetski rat: kolovoz 1985.“ kako bi sovjetska invazija na Zapadnu Njemačku mogla pokrenuti lavinu globalnog sukoba, dok je putujući prodavatelj osiguranja Tom Clancy 1984. godine pri „Naval Institute Press“ objavio svoj opsesivno detaljan i tehnički orijentirani roman o odbjegloj sovjetskoj podmornici, „Lov na Crveni oktobar“. Prekaljeni autori znanstvene fantastike također su dali svoj doprinos  osnivanjem instituta nazvanog SIGMA – samoprozvanog  „think-tanka znanstvene fantastike“ – koji je od 1992. imao za cilj  pružati uvide i tehničku ekspertizu za američku vladu.

Priroda vojne industrije širom svijeta je komplicirana: mogu proći godine ili desetljeća da se osmisli, razvije, proizvede i onda obuči osoblje na novom sustavu. Ako smjerate pribaviti novi nosač zrakoplova, želite biti sigurni da on nije već zastario kad po prvi put otplovi iz luke. Suočeni s ovom složenošću, stratezi su krenuli pokušavati anticipirati neke od većih promjena koje slijede ne bi li minimizirali neizvjesnosti. Znanstvena fantastika idealno je sredstvo oblikovanja ideja za vojne stratege – ne samo kao način opisivanja potencijalnih budućnosti, već i kao metoda pružanja informacija. Krajem 1990-ih, Kanadske snage obrane (Canadian Defense Force – CDF) pokrenule su projekt predviđanja pod nazivom „Buduće snage“ (Future Force), osmišljen kako bi pomogao vodstvu vojske da zamisli kako bi moglo izgledati sigurnosno okruženje u 2025. godini. Uz izvještaj, objavljen 2005. godine, CDF su pokušale nešto novo – povjerile su autoru znanstvene fantastike Karlu Schroederu da napiše izmišljeni dodatak njihovim nalazima u obliku kratke novele nazvane „Kriza u Zefri“, koja bi uobličila saznanja iz tog izvještaja u nešto što bi ljudi zapravo i pročitali. „Problem je bio u tome što su ovi scenariji postojali u obliku ogromnih, složenih izvještaja i nisu baš bili korisni u tom obliku“, kaže Schroeder. „Dakle, zadatak koji su si postavili bio je pronaći oblik u kojem bi ga mogli lako razumjeti i obični vojnici, te također i  ljudi koji bi jednoga dana mogli postati bitni časnici“. Na stranicama „Krize u Zefri“, odred kanadskih mirovnjaka nađe se uključen u žestoku uličnu bitku i koristi rojeve bespilotnih letjelica, osobne oklope nove generacije, sustave otkrivanja prijetnji i napredna oružja. Schroederova priča predvidjela je neke probleme koje predmeti poput mobitela izazivaju na bojnome polju, godinama prije nego što su oni ušli u široku uporabu. Otkad je Schroeder napisao „Zefru“, brojne druge organizacije također su se počele koristiti znanstvenom fantastikom.

SAD i NATO na vratima SF-a

Godine 2013. istraživač iz Atlantskog vijeća Steven Grundman pomogao je pokrenuti projekt „Art of Future Warfare“ nakon što je promatrao svog sina kako igra „Call of Duty: Black Ops II“. Sazvao je tribinu o tome kako umjetnost može utjecati na širu obrambenu industriju, a na njoj su sudjelovali kolega istraživač iz Atlantskog vijeća August Cole, autor znanstvene fantastike David Brin, te Dave Anthony, pisac i redatelj odgovoran za „Call of Duty: Black Ops II“. Projekt, kojeg je zasnovao Cole, nastavio je rad naručivanjem niza kratkih priča za samostalnu antologiju vojne znanstvene fantastike pod nazivom „Ratne priče iz budućnosti“ (War Stories From the Future), te ponovnim tiskanjem mnogih već drugdje objavljenih priča (moja je bila jedna od njih – pro bono reprint), kao i originalnih umjetničkih djela i komentara. Projekt „Art of Future Warfare“ usklađen je s drugim u koji je Cole također bio uključen. Naime, u 2015. on i tadašnji suradnik Instituta Brookings Peter W. Singer objavili su svoj debitantski roman „Ghost Fleet“ koji je ekstrapolirao budućnost hardvera, tehnologije i geopolitike, te i kako bi svi ti elementi mogli izgledati tijekom novog svjetskog rata. Konkretno, u sukobu Sjedinjenih Država, Kine i Rusije, koji bi uključivao autonomne sustave i ratne brodove angažirane u Tihom oceanu sve do niske zemaljske orbite uz pomoć privatnih svemirskih tvrtki.

Singer je objasnio kako su njih dvojica započeli pisati tu knjigu zbog svega onoga što su viđali u okviru svojih uloga u think-tankovima, i zato što su željeli pokrenuti ta pitanja u obrambenim krugovima. Dok su mnogi u vojsci bili fokusirani na sukobe širom Bliskog Istoka, oni su vidjeli naznake sukoba između Kine, Rusije, te Sjedinjenih Država. Kombiniranje geopolitičkih tema i uporabe nadolazećih tehnologija u priči omogućilo im je da te informacije prenesu na učinkovit način. „Fikcija je ljudima dostupna na način na koji to nefikcija nije“, kaže Cole. „Želja za dovršenjem čitanja romana to je snažnija što dublje u njega ulazite, a to nije uvijek tako sa studijama sličnog sadržaja“. Nadalje, „fikcija je izuzetna jer omogućuje ljudima da razumiju komplicirane teme s gledišta nekog pojedinca – gledišta koje pruža baš one vrste informiranog uvida potrebne za razmatranje okosnice sukoba“. Ranije ove godine, Cole i Singer objavili su svoj drugi roman koristeći isti pristup, „Burn-In“, o vrlo bliskoj budućnosti robotike i nacionalne sigurnosti. Uskoro su uslijedili i drugi slični projekti.

NATO Savezničko zapovjedništvo za transformacije (ACT) je 2016. godine sastavilo svoju vlastitu antologiju kratkih fantastičnih priča, nazvanu „Vizije ratovanja 2036.“ (Visions of Warfare 2036), koja je sadržavala priče koje su uključivale otmice satelita, cyber-napade, udare besposadnih sustava, robote i drugo. U veljači 2016., Laboratorij ratovanja mornaričkog korpusa SAD-a održao je radionicu „Science Fiction Futures Workshop“, jednodnevnu manifestaciju koja je generirala vlastitu antologiju budućih scenarija nazvanu „Prognoze budućnosti sigurnosnog okruženja mornaričkog korpusa: 2030.-2045.“ (Marine Corps Security Environment Forecast Futures 2030-2045). Kasnije te godine Centar za međunarodnu pomorsku sigurnost (Center for International Maritime Security) udružio se s Atlantskim vijećem na kratkom natječaju za fikciju, tražeći priče koje „istražuju nijanse besposadnih mornaričkih sustava uključenih u borbe ili krize“. Ova vrsta fikcije proširila se iz vojnih krugova i u širu javnost. Godine 2017. autorica znanstvene fantastike Linda Nagata, koja je tijekom godina surađivala s vojskom i Atlantskim vijećem, objavila je u blisku budućnost smješten vojni triler „Posljednji dobar čovjek“ (The Last Good Man) o svijetu privatnih vojnih korporacija, o rojevima dronova, 3D-tiskanim oružjima i eksperimentalnim borbenim laserima, pokazujući kako bi se razne tehnologije u razvoju mogle uporabiti na bojnom polju. U 2018. godini, Jeffrey Lewis, doktor znanosti pri Institutu za međunarodne studije Middlebury, pretvorio je svoj rad napisan za Washington Post u roman o nevjerojatno realističnom scenariju kako bi mogao izgledati nuklearni sukob Sjedinjenih Država i Sjeverne Koreje, nazvan „Izvješće Komisije za 2020. godinu o nuklearnim napadima Sjeverne Koreje na Sjedinjene Države“ (The 2020 Commission Report on the North Korean Nuclear Attacks Against the United States). Objavljena na vrhuncu napetosti između dviju zemalja, Lewisova knjiga istražuje krhkost mira između Sjeverne Koreje i njenih susjeda, te načina kako bi ličnosti poput Vrhovnog vođe Kim Jong Una i predsjednika Donalda Trumpa mogle svojim riječima i djelima preusmjeriti situaciju u nasilje.

Čemu sve to služi?

Haptički prsluk – pribor za računalne igre kao senzorska osnova za opremu u virtualnoj realnosti

U predgovoru za „Vizije ratovanja 2036.“ general američkih zrakoplovnih snaga Jeffrey Lofgren, zamjenik načelnika stožera zadužen za razvoj sposobnosti, istaknuo je brojne primjere tehnologija koje su bile prikazane u fikciji prije nego što su postale stvarnost – avioni, podmornice, mobiteli i drugo – pristup za kojeg se nadao da će ga i ova antologija uspješno oponašati. Mnoge od ove vrste priča sadrže ekstrapolacije, zamišljajući kako bi se mogao odvijati cyber-napad na američke snage ili kako bi mogao teći napad na svemirski brod, i zamišljajući koju bi ulogu za budućnost ratovanja mogli imati haptički senzorni prsluci, solarna energija ili gomile podataka prikupljenih superračunalima. S druge strane, one mogu promišljati kako bi se kolaps NATO-a i rastuće tenzije između Pekinga i Moskve mogle pretvoriti u sukob. U mnogim slučajevima takve priče rade baš ono što čini svaka dobra znanstvena fantastika: razotkrivaju prirodu svijeta kakav je danas ne bi li ljude natjerale da razmišljaju o tome kako smo stigli ovamo i kamo ćemo stići sutra. Melissa Flagg, doktorica znanosti te voditeljica „Armijskog istraživačkog laboratorija na sjeveroistoku“ (Army Research Laboratory in the Northeast), napominje da se ovo bujanje znanstvene fantastike poklapa s promjenom prioriteta američkih kreatora politike i stratega – a i neke druge zemlje širom svijeta troše na znanost i tehnologiju više novacas nego ikad prije. Nakon Drugog svjetskog rata, objašnjava ona, Sjedinjene Države su uložile velika sredstva u područja koja bi mogla pridonijeti obrambenoj industriji, donoseći veliki napredak i brojne inovacije – npr. GPS, nuklearno oružje i računalne sustave. „U 2003. globalno investiranje u istraživanje i razvoj iznosilo je 860 milijardi američkih dolara“, kaže ona. „Sada smo na više od 1,776 bilijuna dolara. U tih 17 godina globalno se ulaganje u istraživanje i razvoj više nego udvostručilo i nastavlja rasti“. Rezultat toga je svijet u kojem se ratna sredstva brzo mijenjaju.

Posljednjih godina primjećujemo veliki napredak koji dolazi iz zemalja poput Kine i Rusije dok one počinju testirati novu opremu, poput vozila sposobnih za autonomno slijetanje ili naoružanih robota, dok sada već i militanti koriste komercijalno dostupne bespilotne letjelice za napade u krajevima poput Jemena. Nakon što su se sukobi u Afganistanu i Iraku smirili, napominje Flagg, vojni su dužnosnici još jednom započeli probleme sagledavati šire, u desetljećima, a ne kao do tada u danima, tjednima ili mjesecima. Znanstvena fantastika je za mnoge stratege i vojne dužnosnike tek jedno od mnogih pomagala za utvrđivanje kako bi te budućnosti mogle izgledati. Daleko je ona od nekog čudotvornog rješenja – za svako predviđanje geosinhronog satelita ili mobitela, znanstvena fantastika stvara i bezbroj pogrešaka – ali ono što postiže je pružanje okvira tim stratezima za pronalaženje idućih pitanja koja trebaju biti postavljena, kao i podržavanje uvjerenja da će budućnost donijeti neke drastične promjene. U pogovoru „Nevidljive sile“, bojnica Jessica I. Dawson iz Cyber instituta američke Kopnene vojske (Army Cyber Institute) objašnjava da su, iako je ta jedna konkretna priča izmišljena, njeni elementi izvučeni iz prepoznatljivih elemenata današnjega svijeta koji je oko nas, te kako se ona nada da će „ova knjiga pomoći čelnicima da vizualiziraju složenost te borbe – i da započinju diskusije oko planiranja za prevladavanje iduće ‘Nevidljive sile’“.

Malo je vjerojatno da će kratka priča stvorena da odgovori na natječaj raspisan od bilo koje od ovih  organizacija ili pojedinaca pružiti baš onaj ključni element koji će jednog dana otključati kakvu revolucionarnu tehnologiju ili precizno predvidjeti neku daleku bitku, omogućujući nekom lideru u budućnosti da pobijedi. No znanstvena fantastika ipak pruža jedinstveni pogled na današnje stanje svijeta i omogućuje svome čitatelju da se bavi budućnošću iz jedne nove perspektive. Znanstvena fantastika se posebno odlikuje sposobnošću isticanja potencijala sadržanog u pojedinim tehnologijama, a kako ratovanje postaje tehnološki sve naprednije, i zamišljanjem raznih načina na koje bi sve to moglo zatajiti. Drugim riječima, ono što je nekad bila tek jeftina literatura sada može potaknuti stratege i vojnike na razmišljanje o sukobima u koje će biti uključeni u nadolazećim godinama te desetljećima.

*Ovaj je tekst autor Andrew Liptak objavio 29. srpnja 2020. godine u rubrici OneZero portala Medium.com (https://medium.com/). Njegov original pod naslovom „The U.S. Military Is Turning to Science Fiction to Shape the Future of War“ dostupan je na internetskoj adresi: https://onezero.medium.com/the-u-s-military-is-turning-to-science-fiction-to-shape-the-future-of-war-1b40d11eb6b4

Izraelski „Rafael Advanced Defense Systems“ udružio se s francuskom tvrtkom „Atos Information Technology“ na projektu koji uključuje stvaranje takozvane „staklene bojišnice“, u kojoj se bespilotni zrakoplovni sustavi i borbena vozila koriste za stvaranje 3D slike mobilnih operacija u stvarnom vremenu. Radovi će se izvoditi za njemački Savezni ured Bundeswehra za opremu, informacijsku tehnologiju i tehničku podršku.

Izraz „stakleno bojište“ – koji se u drugim zemljama ponekad naziva i „transparentno (prozirno) bojište“, dolazi od njemačkog izraza „gläsernes Gesichtsfeld“. Takva 3D slika bojnog polja u stvarnom vremenu ojačala bi situacijsku svijest vojnih snaga i pružila vodstvu dodatna važna saznanja. Pobjeda na njemačkom nadmetanju za ovaj projekt, koji se nastavlja do 2025. godine, daje Atosu i Rafaelu priliku na bojnome polju pokazati postojeće i buduće tehnologije povezane s digitalizacijom operacija. „Otvara se izravan dijalog s njemačkom vojskom, Bundeswehrom, o važnim temama uključivanja umjetne inteligencije (AI), računalnog vida, i naprednih C4I tehnologija na bojno polje“, rekao je glasnogovornik Rafaela. Njemačka je pokazala zanimanje za upotrebu rojeva besposadnih letjelica pod kontrolom umjetne inteligencije za podršku borbenim vozilima i budućim tenkovima.

Rafael predviđa podršku budućem bojnom polju sastavljenom od „međusobno povezanih platformi, senzorskih informacija koje se prenose u ‘taktičkom internetu stvari’, te naprednih i zaštićenih komunikacija koje su osnova za omogućavanje dobre povezanosti između besposadnih zrakoplovnih sustava (UAS), vozila i vojske na terenu“, rekao je glasnogovornik. Tvrtka će osigurati svoju ​​BNET tehnologiju, koja je ugrađena u njihove softverski definirane radio uređaje, omogućavajući uporabu jedne antene za istodobno primanje brojnih frekvencija. „To daje ogromnu prednost pri podršci stvaranju superiorne situacijske svijesti o bojnome polju“, rekao je glasnogovornik. Ovaj BNET također odgovara i na razne izazove bojnog polja, poput povezivanja s raznolikim senzorima i postrojbama. To znači da jedan radio može primati podatke s više dronova, i povezivati se s ljudstvom i raznim vozilima, prenoseći podatke između besposadnih sustava i vojnika. Rafael tvrdi kako je ta tehnologija zaštićena od cyber-napada i sredstava elektroničkog ratovanja.

Izraelska tvrtka u partnerstvo također unosi svoju Fire Weaver tehnologiju, kako bi spojila „sve senzore i efektore na bojnom polju u horizontalnu mrežu, pružajući ključne komponente za brzo zatvaranje petlje od senzora do izvođača djelovanja“, prema riječima glasnogovornika Rafaela. Očekuje se da će takav umreženi sustav između senzora i izvoditelja djelovanja smanjiti žrve od prijateljske vatre, ubrzati misije i ublažiti kolateralnu štetu. Također se očekuje da će pružiti preciznije GPS lociranje i 3D situacijsku svijest sa „proširenom stvarnošću“ kako bi postrojbe mogle prepoznati prijateljske snage i označiti zanimljive točke, svima vidljive i istaknute za daljnje istraživanje. „Na transparentnom bojištu, Fire Weaver pruža vrlo precizan zajednički vizualni jezik između vojnika, besposadnih sustava i oklopnih vozila, kako bi im se omogućilo izvršavanje složenih scenarija i razdiobu  ciljeva“, rekao je glasnogovornik.

Yoav Wemuth, potpredsjednik i voditelj Rafaelove direkcije C3I, rekao je da današnja bojišta prolaze dalekosežne promjene koje utječu na koordinaciju kopnenih, pomorskih i zračnih snaga. No – BNET, Fire Weaver i posao kojeg će Rafael obaviti s Atosom, omogućit će „usvajanje ovih sustava u Bundeswehr [i] donijet će niz značajnih promjena: pružit će zajednički vizualni jezik dostupan između različitih postrojbi, ne samo Bundeswehra nego i savezničkih snaga, koje dijele iste prijetnje i misije, povezujući razne senzore i izvoditelje djelovanja“, rekao je potpredsjednik.

Projekt „staklenog bojišta“ ima učinke i izvan Njemačke. Razne oružane snage suočene su s potrebom stvaranja ovakvih vrsta povezanih horizontalnih mreža – u kojima svaki borac, vozilo i bsposadni sustav može vidjeti jedne te iste informacije. „Ovdje su bitna rješenja koja nude zajednički vizualni jezik za stvaranje 3D slike“, rekao je Rafaelov glasnogovornik. „Jedan od najvećih izazova je kako u stvarnom vremenu stvoriti relevantne 3D informacije, koristeći pri tome minimalni prijenos podataka“. Navedeni njemački projekt uključivat će do 2025. godine i godišnje demonstracije najnovije tehnologije.

*Ovaj članak napisao je Seth J. Frantzman, te ga je 13. prosinca 2019. godine objavio na internetskim stranicama portala C4ISRNet (https://www.c4isrnet.com/). Original teksta dostupan je na internetskoj adresi: https://www.c4isrnet.com/battlefield-tech/it-networks/2019/12/13/germany-hires-rafael-atos-to-create-a-glass-battlefield/

Dok nije sporno kako se glavno područje razvoja obrambenih tehnologija posljednjih godina koncentrira na razne robotizirane sustave i za njihovo savladavanje potrebne protumjere, ponešto je manje vidljivo natjecanje velikih sila u ovladavanju tehnologijama umjetne inteligencije u vojne svrhe. Dok se Kina usmjerava prema 2030. godini kao cilju do kojeg bi tu željeli postići svjetsku dominaciju (po kojem već kriteriju), glasno je odjeknula i nedavna izjava ruskoga predsjednika Vladimira Putina o umjetnim inteligencijama prema kojoj “tko god postane vodeći u ovoj sferi postat će vladarom svijeta“. Na ovome polju aktivno rade i Sjedinjene Američke Države te Europska unija, iako su njihovi napori tržišno razdijeljeni između državne i privatne razine istraživanja. Ova podijeljenost uvelike usporava rad i u suštinskom je neskladu s proklamiranom važnošću koju tehnologijama umjetne inteligencije (Artificial Intelligence – AI) pridaju Ruska Federacija i Kina. Pa ipak, baš se SAD i Kina trenutno smatraju vodećima na ovom polju.

Privatna poduzeća iz Sjedinjenih Američkih Država općenito ulažu masivna sredstva u razvoj novih tehnologija, među ostalim i u područje umjetnih inteligencija. Google je tako uložio oko 500 milijun USD u projekt DeepMind, dok je Microsoft u neovisni laboratorij OpenAI investirao oko milijardu američkih dolara. Obje ove investicije u osnovi predstavljaju nastojanje usporedivo svojedobnim privatnim istraživačkim naporima u okviru laboratorija kakvi su bili Bell Labs, Palo Alto Research Center ili Cisco Systems. Pri tome, ako za primjer uzmemo razvoj računarske tehnologije – tu su ipak jasno bile vidljive koristi od suradnje velikih korporativnih laboratorija, država, ali i većih poduzeća (IBM, AT&T), te tadašnjih manjih privatnih igrača (Apple, Sun). Ovako širok pristup posebno je bitan na području umjetnih inteligencija, budući se pod tim nazivom zapravo krije izuzetno široko područje koje obuhvaća svašta, od strojnoga učenja i autonomnih robota pa do raznolikih tehnologija kojima je širi cilj replicirati ili nadopuniti procese ljudske spoznaje – ne bi li se na području obrane njima omogućilo i postizanje konkretnih prednosti u ratnim situacijama.

Upravo ta postojeća industrijska infrastruktura razlog je zašto izgleda da SAD sada vode u ovoj tehnološkoj utrci. Dok Kina kao američku prednost vidi postojeća tehnološka poduzeća, te napretke dostignute izradom kompleksnih strateških igara, iz SAD kao kinesku prednost navode slobodan pristup velikim količinama informacija, ali i sposobnost autokratskog oblika vladanja da sve tehnološke kapacitete društva upregne u istome smjeru bez mnogo osvrtanja na prava i privatnost građana. Uglavnom, riječ je o sredstvima za koje se ove veljače iz američkog Pentagona čulo da su “u poziciji promijeniti karakter budućeg bojišta“, dok pravu prirodu ovog odmjeravanja dobro ilustrira izjava generala Jacka Shanahana, osobe koja je u Pentagonu zadužena za pitanja razvoja umjetnih inteligencija, koji je 30. kolovoza ove godine izjavio: “Ono što ne želim vidjeti je budućnost u kojoj naši potencijalni suparnici imaju snage potpuno osposobljene za korištenje umjetnih inteligencija, a mi to nemamo“.

Vojne uporabe umjetnih inteligencija

Dok se svi slažu kako je riječ o tehnologiji koja ima snagu iznova postaviti globalne omjere snaga, tek treba vidjeti kako će zapravo izgledati njena praktična primjena. Američki stručnjak Michael Horowitz je vojne primjene ove tehnologije podijelio u tri načelna smjera: prvi od njih je omogućavanje strojevima da djeluju bez ljudskoga nadzora, drugi obuhvaća obradu i interpretiranje velikih količina podataka, dok se treći odnosi na pomaganje izvoditeljima, ako ne i samostalno provođenje zapovijedanja i nadzora u borbenim situacijama.

(1) Autonomija strojeva na bojištu već je dugo san obrambene industrije. No, da bi ona imala smisla (i da se ne bi svela na automatsko izvođenje ratnih zločina) potrebno je mnogo više od samog tumaranja borbenih sustava terenom tijekom sukoba – traži se prepoznavanje uzoraka i navigacija, ali i brojne više sposobnosti (recimo, koordinacija s ostalim elementima bojišta). Današnji sustavi umjetne inteligenije i kad budu uspješni zapravo su krhke učinkovitosti – obično usko specijalizirani, a često i efikasni samo u jasno definiranom okolišu, bez prave potrebe za samostalnim učenjem ili kompleksnim zaključivanjem. Dobar primjer za ovakve oružne sustave s umjetnom inteligencijom su anti-radarski projektili sposobni duže vrebati paljenje protivničkih senzora, te brzometni sustavi za obranu brodova i kopnenih instalacija od svekolikih prijetnji iz zraka.

Robot RoMan i nestandardne prepreke

Područje posebnog razvoja tu predstavljaju sustavi za automatiziranu manipulaciju, koji su sposobni prvo prepoznati stvari u prostoru i onda ih uhvatiti te njima nešto raditi – recimo, prepoznati postojanje barikade sastavljene od raznolikih predmeta, koju se onda uspije rastaviti hvatajući i oslobađaući pojedine njene dijelove. Ovo je sposobnost koju su za autonomne robote demonstrirali sredinom ovog mjeseca u Istraživačkom laboratoriju Kopnenih snaga SAD (Army Research Laboratory – ARL) u mjestu Adelphi, savezna država Maryland – u okviru programa “Robotics Collaborative Technology Alliance”. Nakon strojnog učenja i korištenja principa tzv. “intuitivne fizike”, njihovi su roboti RoMan sposobni na nepoznatom terenu manipulirati određenim rasponom slučajnih premeta, dok se za ubuduće nastoji postići da ovi autonomni sustavi budu u stanju raditi brže, uz korištenje raznolikih oslonaca te vlastite težine za manipuliranje sve šire palete predmeta, na način kako i ljudi rade takve poslove.

(2) Bitan preduvjet za uspješno djelovanje je i svijest o stanju stvari na bojištu. Imamo li u vidu da je davne 2011. godine tadašnjih oko 11.000 bespilotnih letjelica u američkoj vojnoj uporabi snimilo preko 327.000 sati video-materijala – a sve su te brojke posljednjih godina eksplodirale – jasno je da obavještajna obrada svih tih materijala predstavlja itekako zanimljivo područje za uporabu umjetnih inteligencija. Navodno su takva programska rješenja još 2015. godine nadišla ljudski učinak u općoj klasifikaciji slika, dok se između 2015. i 2018. radikalno poboljšao i učinak strojnog razlučivanja sastavnih objekata na individualnim analiziranim slikama. Iako je samo prepoznavanje uočenih objekata još upitno, te podložno brojnim pogreškama, upravo su to polja intenzivnog razvoja te istraživanja.

U veljači 2017. Pentagon je proglasio kako njihovi algoritmi i ovaj posao “mogu obavljati na razini bliskoj ljudskoj“, te je uspostavio tim za “algoritmičko ratovanje”, poznat kao “Projekt pouzdanik” (“Project Maven”) – koji je trebao strojnim učenjem i drugim tehnikama biti u stanju identificirati objekte te sumnjive aktivnosti, za početak iz raznolikih materijala nastalih tijekom ratovanja protiv Islamske države. Iako je cilj bio stvaranje “uporabljivih obavještajnih podataka” (“actionable intelligence“), upućeni tvrde kako mu je učinkovitost zapravo bila marginalna, s posebnim naglaskom na velik broj lažnih pogodaka u vizualnom prepoznavanju. Ipak, bio je to tek početak, dok danas britansko poduzeće Earth-i za svoj sustav tvrdi da je iz satelitskih fotografija vojnih baza sposoban identificirati i do 98 posto različitih varijanti vojnih letjelica.

Poseban je naglasak tu stavljen na ustrajno praćenje, koje daje sposobnost razlikovanja redovitih pojava od nečeg izvanrednog – bilo da su tu u pitanju premještanja letjelica koja se promatra temeljem vizualnih podataka, ili traženje potencijalnih terorista u masama stanovnika, recimo temeljem podataka iz sustava mobilne telefonije. Upravo je ovako, temeljem dokumenata koji su 2012. iscurili iz američke NSA, na području Pakistana djelovao sustav Skynet, ne bi li prema uzorcima ponašanja (kretanja od gradova prema sumnjivim područjima, praćena čestim gašenjima ili izmjenama telefona) uočio potencijalne kurire tamošnjih terorističkih mreža. Kako je napomenuo Alex Younger, čelnik britanske službe M6, “mase podataka kombinirane s modernim analitičkim alatima čine moderni svijet prozirnim” – da bi temu nadopunio Richard Barrons, umirovljeni britanski general, izjavom: “Obavještajne stvari se počinju pomicati iz staroga svijeta, gdje su zapovjednici postavljali pitanje, da bi onda obavještajne strukture koristile svoja sredstva prikupljanja za iznalaženje odgovora, prema svijetu u kojem su svi odgovori već… u oblaku podataka“. I tu nije suštinska razlika da li se na kraju analiziraju podaci podrijetlom od protivnika, ili mase vlastitih logističkih podataka u svrhu predviđanja tehničkih problema ili kvarova.

Sustav “Real-time Adversarial Intelligence and Decision-making” (RAID) na djelu

(3) Treći smjer utjecaja tehnologije umjetnih inteligencija predstavlja njihova uporaba u procesima donošenja odluka, od taktičke razine na terenu pa sve do strateških razina u višim državnim sferama. Dobar primjer ovdje predstavlja sustav nazvan “Sjeverna strijela” (“Northern Arrow”) izraelskog poduzeća UNIQAI, kao jedno od brojnih rješenja za pružanje pomoći zapovjednicima pri planiranju misija. Riječ je o sustavima za obradu velikih količina podataka o varijablama misija – protivničkim položajima, dometima naoružanja, potrošnji goriva, prohodnosti terena i vremenskim prilikama – podatke koje se inače dobiva uvidom u karte, stručne tablice i tehničke priručnike, ovoga puta dorađene i iskustvima konkretnih zapovjednika. Tim temeljem onda ekspertni sustavi poput izraelskog Northern Arrow ili američkog CADET brže od prosječnih ljudi dolaze do konkretnih akcijskih opcija, koje se stavlja pred donosioce odluka zajedno s objašnjenjem puta kojim se došlo do pojedinih zaključaka.

Iako se takve sustave tradicijski smatra primjerima umjetnih inteligencije, oni pretežito koriste determinističke metode, kojima se istim unosom uvijek dolazi i do istih rezultata (što neki uspoređuju s djelovanjem računala još od sustava ENIAC, kojim se 1940-tih izrađivalo tablice gađanja) – dok bi današnji sustavi planiranja ipak trebali biti sposobni izaći na kraj i s određenom količinom nejasnoća, slučajnosti i nedostatka konkretnih informacija. Dobar primjer takvog modernog sustava je “Real-time Adversarial Intelligence and Decision-making” (RAID), kojeg je prije petnaestak godina isprobavala američka DARPA (Defense Advanced Research Projects Agency). Riječ je o programskom rješenju koje je nastojalo predviđati ciljeve, kretanje i psihologiju neprijateljskih snaga do pet sati u budućnost – što je postizano specifičnim tipom teorije igara, gdje se probleme cijepalo na manje segmente i onda njih proigravalo štedeći procesorsku snagu potrebnu za izračune. Nakon čistih laboratorijskih usporedbi s ljudima/planerima, ovaj je sustav bio isprobavan i terenski, tijekom probnih dvosatnih bitaka u Bagdadu u kojima se timove ljudi suprotstavljalo bilo timovima ljudi ili skupinama koje je vodio sustav RAID – gdje se pokazalo da i nije lako razlikovati učinak ljudi nasuprot učinka naprednog strojnog planiranja.

Sličnim se praktičnim putem želi voditi i kompleksne računalne sustave koji su, pokazujući ponekad i neočekivanu kreativnost, uspjeli pobijediti vrhunske ljudske igrače kineske igre Go u ožujku 2016. (AlphaGo iz laboratorija DeepMind) i izuzetno kompleksne računalne igre Starcraft II u prosincu 2018. (AlphaStar laboratorija DeepMind) – gdje su ti primjeri umjetnom inteligencijom podržanog strateškog promišljanja pobudili poseban interes i kineske Akademije vojnih znanosti. Ideja je da se tim temeljem formiraju masivni sustavi za simuliranje u gotovo realnom vremenu, koji bi bili u stanju da temeljeno na računalnim oblacima vrte virtualne simulacije pojedinih konkretnih operativnih okoliša, tzv. “sintetičke operativne okoliše”, kojima bi se pokušavalo predviđati neposredno predstojeće razvoje u konkretnoj borbenoj stvarnosti. Pa ipak, pri ovakvim razmatranjima prije svega treba zadržati određenu dozu suzdržanosti. Naime, još je tu riječ o vrlo novom tehnološkom sklopu čija je budućnost zapravo još neizvjesna – gdje su moguće i masivne greške u očekivanjima. A baš njih dobro opisuje izjava Thomasa Watsona, tadašnjeg šefa poduzeća IBM, koji je 1943. izjavio: “Mislim da na svijetu možda postoji tržište za pet elektroničkih računala“.

Kako nadzirati ovu buduću tehnologiju?

Ako tehnologija umjetnih inteligencija po svojem značaju za sektor obrane i stvarno bude u rangu tehnologije nuklearnih oružja, kako mnogi predviđaju, onda bi možda od koristi mogli biti i načelni principi kojima se ovladalo “nuklearnom prijetnjom”. Prvenstveno je naglasak tu bio na (1) odvraćanje, (2) kontrolu naoružanja, te (3) mjere sigurnosti. Kao prvo, faktor odvraćanja je kod nuklearnog oružja bio utjecajan zbog opće svijesti o globalnim posljedicama korištenja takvog oružja – no, u slučaju umjetnih inteligencija ovakvi opći štetni utjecaji nisu jasno prepoznatljivi i jasni, ako i potencijalno postoje. Kao drugo, sustavi kontrole naoružanja iz doba Hladnog rata počivali su na općoj transparentnosti. Pa ipak, za razliku od nuklearnog naoružanja, programski kod pojedinih sustava umjetne inteligencije nije vidljiv iz satelita, a ako i bude pokazan suprotnoj strani – vjerojatno je da će se time ujedno odati i njegove osobine te učinkovitost. I time na raspolaganju ostaje samo navedeni treći element – sigurnosne mjere koje osiguravaju da se ova sredstva ne koriste bez posebne pažnje i autorizacije. Ipak, sigurnosne mjere prikladne za kontrolu tehnologije umjetnih inteligencija tek treba razviti – i to s naglaskom na opće ljudske svrhe njihova korištenja, koje usprkos vojnim namjenama ipak moraju biti i otporne na zavaravanja, te dovoljno jasne da se njihov rad barem načelno može pratiti (uz razumijevanje načina na koji se dolazi do pojedinačnih odluka).

Iako je utrošak novaca američkog Pentagona za razvoj AI tehnologija iznosio tek djelić u usporedbi prema 20-30 milijardi USD koje su tu 2016. godine investirale američke privatne kompanije – državno sudjelovanje tu ipak ima velik značaj te utjecaj. I dok zapadne države načelno inzistiraju na zadržavanju ljudi u petlji odlučivanja raznolikih sustava s umjetnim inteligencijama, jasno je da taj uvjet ipak bitno usporava djelovanje takvih sklopova. Naravno, u vojnim primjenama postojat će težnja za ubrzavanjem procesa odlučivanja te davanja maksimalne autonomije ovakvim, možda i nedorečenim sustavima – što je izazov s kojim tek treba izaći na kraj u praksi. Dok Pentagon u tu svrhu planira zaposliti i etičare, pojedini stručnjaci savjetuju kako se rješenje možda krije u unošenju određene temeljne vrijednosne orijentacije u same buduće sustave umjetne inteligencije, gdje bi se ipak trebalo osigurati prednost pojedinih općih ljudskih interesa pred radnim ciljevima te hladnom strojnom logikom.

Donedavno se dokono raspravljalo o električnom pogonu kao obećavajućoj tehnologiji za vojna vozila. Danas se raspravlja o tome kada, a ne da li će se to dogoditi. Neki predviđaju električne flote vozila unutar nadolazećeg desetljeća. Najava ugovora QinetiQ-a s američkim Uredom za mornarička istraživanja o istraživanju i razvoju naše pogonske jedinice za njihovo oklopno izviđačko vozilo, pokazuje sve veću opredijeljenost i interes za ovo područje.

Električni pogon nije novost. Vlakovi ga već odavno koriste, a mnoge tvrtke iz privatnog sektora, uključujući QinetiQ, već godinama uvode inovacije na tom području. No, globalno se tržište električnih pogona brzo mijenja budući da ga nove inovacije čine učinkovitijim, te ga time i širi u nove primjene. Brzi rast potrošačkih električnih vozila pokazao je što je moguće, i pokrenuo je interes za primjenom sličnih tehnologija u sektoru obrane.

Kao rezultat toga, elektrifikacija, uključujući električne pogone, sada je u samome središtu pokreta za preoblikovanje vojnih vozila i načina na koji ih koristimo. Neka vojna vozila su stara i do 30 godina. Bila su dizajnirana za jedno drugo vrijeme, koje je koristilo sada zastarjelu tehnologiju. Oružane snage danas usmjeravaju svoje misli prema sljedećoj generaciji vozila i prema tome kako iskoristiti nove tehnologije za poboljšanje mobilnosti, preživljivosti i automatizacije.

Inovativni umovi promišljaju budućnost u kojoj su vojna vozila neprepoznatljiva. Zastarjeli mehanički sustavi trebali bi biti zamijenjeni fino podešenim, visoko osjetljivim električnim sustavima. Novi će senzori hvatati ogromne količine podataka iz okoliša, dajući timovima detaljne informacije o njihovom okruženju. Umjetna inteligencija će ove podatke pretvarati u uvide i usmjeravati u sustave ranog upozoravanja, čineći operacije sigurnijima i učinkovitijima. To će se sve događati u svijetu koji se polagano odmiče od fosilnih goriva i kreće prema čistoj energiji.

Električni pogoni samo su jedan dio ovog pokreta, ali oni podupiru sve ostalo. Ne treba podcijeniti njihov značaj u široj slici stvari. On se zasniva na dvije ključne točke.

(1) Učinkovitost i ekonomičnost – Električni pogon je učinkovitiji i pouzdaniji od postojećeg mehaničkog pogona te omogućava veći stupanj kontrole i početne brzine (ubrzanja), povećavajući upotrebljivost vozila, uz smanjenje potrošnje goriva. Motori se mogu zamijeniti izvorima električne energije, a fiksne mehaničke spojnice s fleksibilnim kablovima, omogućujući time vozilima da budu dizajnirana temeljem željene uporabljivosti, umjesto inženjerske uvjetovanosti.

(2) Otvaranje prostora za tehnologija u nastajanju – Osim izravnog utjecaja, električni pogoni podržavaju i prihvaćanje nove generacije autonomnih/inteligentnih vozila, kroz umogućavanje precizne kontrole. Zamjena motora i mehaničkih pogonskih osovina izvorima električne energije i električnim motorima, omogućuje uspostavu jedinstvenog sustava koji kombinira pogon sa senzorima, kontrolama, ugrađenim računalima, komunikacijskim sredstvima i ciljničkim sustavima. Električni pogon je stoga važan dio šireg pokreta prema povećanoj razini elektrifikacije i autonomnim vozilima.

Budućnost bojnog polja teško je predvidjeti, ali će ona neminovno biti narušena takvom tehnologijom. Vojske se konfiguriraju kako bi mogle izaći na kraj s političkom i tehnološkom nesigurnošću, a to potencijalno uključuje i veću ulogu robota, dronova, te vozila s određenim stupnjem autonomije. I Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija kreću se prema izgradnji vrlo fleksibilnih snaga sposobnih djelovati u različitim okruženjima širom svijeta. Moderniziranje oklopnih vozila u podršci takvoj novoj paradigmi presudni je dio te strategije.

Oklopna vozila trebaju modernizaciju

Podvozje klasičnog 8*8 vozila

Trenutni dizajni oklopnih vozila nailaze na nekoliko problema. Prvo, kako oružje postaje sve razornije potreban je i sve veći oklop, ali to povećava težinu vozila iznad konstrukcijskih granica, što vozila čini tromima. Nadalje, ona imaju svojstvenu slabu točku; mehanička osovina koja pokreće kotače mora se nesmetano kretati uzdužno bazi vozila, ograničavajući razinu zaštite koju pruža oklop podvozja. Eksplozije odozdo mogu pretvoriti pogonski sklop u skup projektila i raspršiti ih kroz ostatak vozila. Bombe postavljane kraj ceste i improvizirane ekspolozivne naprave (IED) bile su odgovorne za 63 posto smrti među koalicijskim snagama u Iraku i 66 posto u Afganistanu.

Kao drugo, ona su i slabo prilagođena tehnologijama Četvrte industrijske revolucije (4IR), koje oružane snage nastoje primijeniti, a još su i manje sposobna postati autonomnima. Povećanje broja senzora značit će i dodavanje dodatne potrošnje električne energije u već ionako skučene okvire, a stvarat će i potrebu za komunikacijskim protokolima između mehaničkih i električnih platformi koje nisu stvorene da rade zajedno.

Treće, potreba za fosilnim gorivima predstavlja problem koji će se dugoročno pogoršavati, jer je nafta izložena opskrbnim šokovima i potencijalnim dugoročnim poskupljenjima zbog geopolitičke neizvjesnosti i okolišnih troškova, dok istovremeno brzo napreduje razvoj čistih izvora energije. Prijevoz ugljikovodičnih goriva je skup, on povećava logistički teret i stvara očite točke za izvođenje napada. Vojska – čiji je posao zaštititi ljude od globalnih prijetnji – mora dati svoj obol u obuzdavanju prijetnje globalnog zagrijavanja. To je poticaj da se smanje količine goriva koje treba prevesti na bojište i, dugoročno, da se prijeđe na obnovljiva goriva ili električno punjenje.

Električno pogonsko rješenje za oklopna vozila

Ovi se problemi mogu riješiti novom generacijom vozila s električnim pogonom u središtu njihovog dizajna. Ova promjena pruža četiri posebne mogućnosti koje svi koji istražuju ili naručuju nove dizajne vozila moraju uzeti u obzir:

1. Trošak i ekonomičnost utroška goriva

Električni pogon može se pogoniti manjim, lakšim i energetski učinkovitijim izvorima napajanja, što kablovima dovode energiju u motore koji se mogu smjestiti u same kotače. Još 2003. godine, QinetiQ je sudjelovao u programu Ministarstva obrane koji je pokazao 10-15 posto uštede goriva putem električnog pogonskog sustava, i 91 posto brže vrijeme ubrzanja u usporedbi s ekvivalentnim vozilima mehaničkog pogona; od tada su učinjeni značajni pomaci.

2. Preživljavanje

Zamjena teških mehaničkih sustava lakšim električnim sustavima čini vozila okretnijima i omogućuje bolju raspodjelu oklopa. Izvor električne energije omogućuje tihi rad, čineći vozila manje primjetnima. Značajno je da električni pogon uklanja mehaničku pogonsku osovinu s donje strane borbenog vozila na kotačima, omogućavajući uporabu dizajerskih rješenja koja nude veće razine zaštite od eksploziva.

3. Mobilnost i sposobnost manevriranja

Električni pogon može učiniti vojna vozila bržima, a vozilima s pogonom na samim kotačima može se i lakše manevrirati, budući da se svakim kotačem može upravljati zasebno, po pitanju vuče, kao i po pitanju smjera okretanja.

U mehaničkom pogonu gorivo sagorijeva za pokretanje pogonskih klipova koji su spojeni sa radilicom, stvarajući obrtni moment i snagu. To ubrzava i pokreće vozilo, uzimajući ipak malo vremena. Kod hibridnog električnog pogonskog sustava, jednom kada se pokaže potreba za kretanjem, struja teče kroz motor koji gotovo trenutno stvara okretni moment. Zbog toga električni automobili brzo kreću iz mirovanja, a isti se princip može koristiti i za oklopna vozila. Naravno, oklopna vozila teža su od automobila, tako da vojni sustavi moraju biti snažniji (QinetiQ-ovi sustavi električnih pogona, na 20 kilonjutn metara, imaju oko deset puta veći raspoloživi okretni moment od nekih najboljih električnih automobila za široku potrošnju).

4. Korak prema pametnijim vozilima

Današnja borbena vozila koriste motor s unutarnjim sagorijevanjem za pogon, jednako kao i za proizvodnju energije za električne sustave, poput sve složenijih mreža senzora i elektronike. Ako i za pogon koristimo izvor električne energije, tada isti izvor može napajati i elektroničke uređaje koji predstavljaju budućnost inteligentne mobilnosti. Budući da se računala prirodno bolje povezuju s električnim nego mehaničkim sustavima, ovo će pomoći uvođenju doista inteligentnih vozila koja mogu sama procijeniti situaciju i u skladu s tim reagirati preciznim kretanjem.

Električni pogon omogućava preciznu kontrolu brzine i smjera, s kojom se računalni sustavi dobro nose. Iako električni pogon sam po sebi ne čini vozila inteligentnijima, on bitno olakšava integraciju inteligentnih tehnologija i sustava. To pobuđuje očekivanje da će buduća borbena vozila imati mogućnost biti besposadna, ako već ne i potpuno autonomna.

Proizvodnja električne energije koja je potrebna za pogonski sustav također bi mogla napajati i vanjske električne sustave kojih ima mnogo u borbenim zonama, kao što su oni u funkciji borbenih stožera. Tako bi, recimo, tenk u izvanrednoj situaciji lako mogao postati izvorom energije za bolnicu, izbjeglički kamp ili mali grad.

Iskorištavanje prilike

Prilika je velika, a industrije potrebne za ovu promjenu pripremaju se da je podrže. Visiongain predviđa do 2027. godine tržište vrijedno 160 milijardi USD za raznolika oklopna vozila, od kojih bi mnoga mogla koristiti električni pogon. No, ovo su samo vojna vozila, dok se takva vrsta pogona može primijeniti i u drugim teškim vozilima, kao što su ona u rudarstvu, građevini i poljoprivredi.

Velika Britanija je tu dobro pozicionirana za preuzimanje vodstva. Intenzivno ulaže u tehnologije skladištenja električne energije i u pogonske tehnologije, a u QinetiQ-u ima vodeću svjetsku tehnologiju električnog pogona. Velika Britanija također vodi i u razvoju komplementarnih tehnologija, poput senzora, umjetne inteligencije, baterija i gorivih ćelija. Proizvođači originalnih oklopnih vozila i državni laboratoriji širom svijeta trebali bi proaktivno surađivati ​​s industrijom Velike Britanije.

Električni pogon, donedavno tek san za sektor obrane, odjednom je postao nužna potreba. Tehnologija tu brzo napreduje, a prednosti su prepoznate. Inovacije privatnog sektora brzo napreduju na ovom polju; i globalna obrambena industrija mora se aktivno angažirati kako bi si osigurala koristi od ovog napretka, na način koji stvara fleksibilna, sigurna, inteligentna vozila nove generacije, prikladna za suočavanje s neizvjesnom budućnošću.

Što je to “električni pogon”?

U motoru s unutarnjim sagorijevanjem gorivo stvara mehaničku energiju koja se prenosi na pogonsku osovinu kako bi se okretali kotači, ili na gusjenice u slučaju takvih borbenih vozila.

Koncept izraelske tvrtke REE – svi elementi vozila integrirani u kotače

Električni pogon koristi elektromotor za pokretanje vozila, koji može biti smješten u samim kotačima ili blizu njih. Ove motore još uvijek pokreće izvor energije – koji može biti dizelski motor koji pokreće generator, napaja akumulator ili gorive ćelije – ali taj izvor stvara električnu energiju koju se onda putem kabela može prenijeti na elektromotor. To znači da se takav izvor energije i generator mogu nalaziti bilo gdje u vozilu. Neposredne prednosti su veća učinkovitost pogonskog sklopa, poboljšana pokretljivost, smanjena veličina i težina, brže kretanje iz mirovanja i povećana fleksibilnost dizajna, budući da se izvor energije i kabele može razmjestiti po volji.

Dugoročno gledano, ovo je dio šireg kretanja prema elektrifikaciji, koje će igrati važnu ulogu u integriranju inteligentnih sustava te konačno i stvaranju autonomnih vozila.

*Ovaj članak napisali su dr. David Moore i prof. John Mackey, stručnjaci za električne pogone i podvozja, te ga 4. listopada 2019. godine objavili na internetskim stranicama britanskog poduzeća QinetiQ (https://www.qinetiq.com/). Riječ je o dijelu negdašnje Agencije za obrambene ocjene i istraživanja (Defence Evaluation and Research Agency – DERA), kojeg je britansko Ministarstvo obrane 2002. godine pretvorilo u javno-privatno partnerstvo s privatnim ulogom američkog investicijskog fonda Carlyle Group. Original teksta dostupan je na internetskoj adresi: https://www.qinetiq.com/insights/how-electric-propulsion-will-shape-the-next-generation-of-military-vehicles