Uoči današnjeg neformalnog sastanka šefova država i vlada država-članica EU, kao i međunarodne konferencije o Sahelu, premijer Andrej Plenković se, nakon dolaska u Bruxelles jučer poslijepodne, sastao s glavnim tajnikom NATO-saveza Jensom Stoltenbergom. To je bio prvi Plenkovićev posjet NATO-u u svojstvu premijera, pa nije čudno što je sam sastanak potrajao nešto duže od planiranih 45 minuta. „Ovo je bio zaista jedan vrlo plodan i konstruktivan sastanak“, rekao je hrvatski premijer za sastanak na kojem se razgovaralo o hrvatskom doprinosu NATO savezu – uključujući i povećanje obrambenog proračuna, potom o situaciju na jugoistoku Europe, te o suradnji NATO i EU, kao i drugih međunarodnih organizacija.

Osim komplimenata hrvatskoj „snažnoj posvećenosti NATO-u“, Jens Stoltenberg se zahvalio na hrvatskoj podršci Ukrajini: „Mi smatramo iznimno važnim da NATO nastavi pružati i političku i praktičnu podršku Ukrajini. Dakle, svi ti vaši napori pomažu učiniti NATO jakim, oni pokazuju da je NATO savez od 29 saveznica, gdje se postavljamo kao jedan, i odgovaramo na sve izazovnije sigurnosne okolnosti“. U nizu zahvala bila je i ona za pomoć Hrvatske susjedima na Zapadnom Balkanu koji rade na svojim euro-atlantskim aspiracijama. No prije svega, Stoltenberg je pozdravio činjenicu da je Hrvatska zaustavila rezove u svojoj potrošnji za obranu, i da je započela povećavati investicije u obranu. O tome se dosta razgovaralo i na prošlotjednom sastanku ministara obrane NATO-članica, pa je Stoltenberg ponovio prošlotjedne izjave:

„Mi pozdravljamo da je Hrvatska počela povećavati svoju potrošnju za obranu, i to je važno, djelomično i zato što to osigurava sredstva za sposobnosti i investiranje u hrvatske Oružane snage, ali i zato što to pokazuje da stojimo zajedno, i da primjenjujemo ono što smo odlučili 2014. – a to je bilo da zaustavimo rezove, i onda povećamo obrambena izdvajanja, i pokrenemo se prema trošenju 2 posto BDP. NATO saveznice nisu obećale biti na 2 posto unutar godine dana, već smo obećali krenuti prema tih 2 posto, i ja pozdravljam činjenicu da je tamo 2014. bilo samo 3 države saveznice koje su ispunjavale obećanih 2 posto, koje su trošile 2 posto svog BDP-a na obranu. Ove godine očekujemo 8 saveznica, a u nacionalnim planovima koji su podneseni u NATO, većina NATO saveznica se obvezala dostići cilj od 2 posto. Ja pozdravljam da i Hrvatska, nakon godina smanjivanja, sada povećava izdvajanja za obranu, i ja očekujem da će Hrvatska i nastaviti ovim smjerom – da će nastaviti povećavati izdvajanja za obranu u godinama koje dolaze“.

„Činjenica da smo sada na 1,32 posto predstavlja signal“, rekao je hrvatski premijer Andrej Plenković, dodavši da će se povećanje izdvajanja za obranu vjerojatno i nastaviti, „naravno, u skladu s našim nadama da će i hrvatska ekonomija nastaviti rasti kako je rasla u 2017. – a vi ste svjesni podataka“.

Osim s rastom obrambenog proračuna, Plenković se pohvalio i s jednom „novom vibracijom“ u odnosu prema pripadnicima Oružanih snaga, kao i intenzivnom sudjelovanju OS RH u NATO-misijama i operacijama, te donošenjem Strategije nacionalne sigurnosti. No Plenković se Stoltenbergu pohvalio i novim dokumentom koji će uskoro ugledati svjetlo dana:

„Mi nismo ulazili u detalje oko našeg Strateškog pregleda obrane, ali Ministarstvo obrane je dovršilo prijedlog. On će vrlo brzo biti predstavljen našem Vijeću za obranu, a nakon toga će biti otposlani na daljnje usvajanje na razini Vlade. Vi znate da, ako ima područje na kojem smo pokazali vrlo aktivne napore, to je zasigurno bila sigurnost i obrana“.

Zajedničku mini press-konferenciju zatvorilo je neizostavno novinarsko pitanje jesu li hrvatski premijer i tajnik NATO-saveza razgovarali o hrvatskoj nabavi borbenih aviona. Plenković je potvrdio da je i to bila tema:

„Kada je riječ o borbenim zrakoplovima, naravno da je Glavni tajnik svjestan kako je moja vlada bila prva hrvatska vlada u mnogo godina, nakon dugih debata, koja nije oklijevala ni sekunde oko nužnosti pribavljanja sposobnosti po pitanju zračnih sposobnosti hrvatskih Oružanih snaga. Taj proces, kojeg zovemo „G-prema-G nadmetanje“, ide kraju. Mi smo proučili sve ponude koje su konačno upućene Ministarstvu obrane, koje je provodilo ovaj proces. I u nekoliko idućih tjedana biti će objavljene konačne odluke. Dakle, blizu smo kraja tog procesa. To je dugoročna, strateška odluka, koja će pozicionirati Hrvatsku kao i još pouzdanijeg NATO partnera, ali će ojačati i našu vlastitu sigurnost, te riješiti pitanja Hrvatskog ratnog zrakoplovstva tijekom nadolazećih 30 godina. Dakle, to nije odluka koju ne bi trebalo donijeti s pripadajućom joj pažnjom, i s promišljanjem svih njenih aspekata“.

*Photo: NATO

Na jučerašnjem zatvorenom dijelu 147. sjednice Vlade Republike Hrvatske našlo se neuobičajeno puno tema iz područja obrane, nažalost sve s oznakom „tajno“ ili čak „vrlo tajno“. Iz priopćenja se daju naslutiti tek načelne teme kojima je Vlada dala zeleno svjetlo.

Pa je tako Vlada donijela (1) Odluku o implementaciji Mjera odgovora na krize Organizacije Sjevernoatlantskog ugovora u Republici Hrvatskoj. Odluka je klasificirana stupnjem tajnosti „tajno“ na temelju Priručnika NATO sustava odgovora na krize i Odluke Vlade RH o određivanju nacionalnih koordinatora implementacije Mjera odgovora na krize Organizacije Sjevernoatlantskog ugovora u Republici Hrvatskoj i o njihovim zaduženjima, stoga ju nije moguće objaviti, stoji u priopćenju na web-stranici Vlade RH.

Osim toga, donesena je (2) Odluka o civilnim lokacijama i građevinama posebno važnima za obranu, kao i (3) Odluka o pravnim osobama posebno važnima za obranu. Odluke su klasificirane stupnjem tajnosti „vrlo tajno“ na temelju Pravilnika o tajnosti podataka obrane, pa ni o tome nema javnosti dostupnih detalja.

Kojim putem dalje za OS RH?

Najzanimljiviji je, međutim, (4) “Prijedlog odluke o veličini, sastavu i mobilizacijskom razvoju Oružanih snaga Republike Hrvatske“, kojeg je Vlada također donijela na zatvorenome dijelu svoje jučerašnje sjednice. Prijedlog odluke je klasificiran stupnjem tajnosti „tajno“ na temelju Pravilnika o tajnosti podataka obrane. Samu tu odluku u konačnici treba donijeti Vrhovni zapovjednik, odnosno predsjednik RH.

Kada se spomenemo ne baš pohvalne činjenice da je ovaj dokument po posljednji put u RH donesen 2009. godine (što se izrijekom spominje i u posljednjem Godišnjem izvješću, str. 68) – dakle, pri kraju mandata prethodnoga predsjednika – lako je zaključiti o čemu je tu zapravo riječ. Naime, ciljana brojnost OS RH je 2006. godine, u Dugoročnome planu razvoja OS RH 2006-2015, bila postavljena na 16 tisuća DVO i 2000 civila. Dok nema dvojbe da su planovi o smanjivanju ukupnoga broja civila krenuli temeljito drugačije od planova – broj DVO je itekako smanjivan po planu. Time je, kroz nekoliko godina brojka od 16 tisuća DVO reformama bila dostignuta, a onda i prestignuta, budući su smanjivanja brojnoga stanja djelatnoga sastava OS RH nastavljena.

Na 31. prosinca 2012. je njihovo brojno stanje iznosilo 15.752 ljudi (od toga 15.412 u OS RH, i još 340 u MORH-u – Godišnje izvješće za 2012. godinu), da bi onda Strateški pregled obrane, donesen 25. srpnja 2013. godine (105. sjednica Vlade RH, a onda Narodne novine, NN 101/13, od 2. kolovoza 2013. godine), po prvi put i službeno pomaknuo proklamiranu ciljnu veličinu ukupnog ljudstva OS RH. Već na četvrtoj stranici ovoga dokumenta – stoji:

“Kako struktura i obujam misija i zadaća Oružanih snaga nisu odgovarajuće poduprti s raspoloživim iznosom i strukturom proračunskih sredstava, potrebne su prilagodbe koje će obuhvatiti restrukturiranje i smanjenje snaga u svim komponentama. To će rezultirati postupnim smanjenjem brojčane veličine pripadnika Oružanih snaga do 15 000 osoba do kraja 2017. godine“.

Time je priznato katastrofično stanje stvari – (1) da se trenutne odluke o strukturi, brojnosti i obujmu misija te zadaća OS RH ne donose temeljem plana, kojeg se onda financira – već upravo suprotno. I još – (2) da što god da je i bilo planirano, to financijski nije bilo podržano. Te konačno – (3) da će Hrvatska i ubuduće teško biti u stanju uspostaviti planski ciklus gdje se prvo planira, a onda izvršava – jer tu nedostaju planske podloge izražene kroz nove strateške dokumente, ali i koherentno financijsko planiranje (gdje se nedavno čak i izrijekom od “neimenovanih izvora” čulo da je Ministarstvo financija najavljivalo stagniranje obrambenog proračuna, da bi ga onda ponovo gurnulo niz proračunsku padinu).

Budući se i na za sada najsvježijim podacima o stanju kadrova u OS RH, o kojima smo pisali na portalu Obris.org, vidi kako broj DVO u sklopu OS RH i dalje pada (15.531 DVO i 1.877 državnih službenika i namještenika početkom veljače ove godine) – nije teško zaključiti da jučer na Vladi usvojen “Prijedlog odluke o veličini, sastavu i mobilizacijskom razvoju Oružanih snaga Republike Hrvatske” tek formalizira kadrovske rezove koje se već neko vrijeme provodi. No, lako je moguće da se i tu radi tek o “prolaznim brojkama” – budući da ničim nisu zatvorena vrata za neke buduće situacije u kojima bi neadekvatno financiranje opet izazvalo daljnja, tek elementarno kontrolirana kadrovska smanjivanja, provođena mimo svakog plana, ideje ili svrhe.

Teško je razumljiva tišina kojom je donošenje novog Strateškog pregleda obrane (SPO 2013) popraćeno u hrvatskim medijima, ali i sa službene razine. Tako je MORH tek jučer popodne na svoje internetske stranice postavio usvojeni tekst – baš u formi u kojoj je kao radni materijal bio i pred Vladom RH, s velikim oznakama “Prijedlog” – poprativši taj značajan događaj s tek dvije rečenice, koje u cijelosti prenosimo:

“Vlada Republike Hrvatske na današnjoj sjednici, 25. srpnja 2013., donijela je Strateški pregled obrane.

Strateški pregled obrane temeljni je dokument u području obrane koji predstavlja završno izvješće o provedenom procesu preispitivanja usklađenosti strategijskih koncepata te dostignutih i planiranih obrambenih sposobnosti s obrambenim potrebama, koje proizlaze iz realnosti strategijskog i sigurnosnog okruženja“.

I to sve stoji – jedino što ni iz bliza ne odaje koja je stvarna težina saznanja i planova iznesenih u tom dokumentu, na kraju ovog spomenutog “postupka preispitivanja usklađenosti strategijskih koncepata te dostignutih i planiranih obrambenih sposobnosti s obrambenim potrebama“. Mala vjerojatnost konvencionalnih prijetnji, novi i asimetrični izazovi, te osjetno smanjivanje količine novca raspoloživog za obranu, osnovne su odrednice promatranoga stanja i planova za neposrednu budućnost. Zato i smanjivanje broja ljudi (s prije planiranih 16 tisuća DVO na njih 15 tisuća), kao i nastojanje za uravnoteženjem trošenja novca za obranu – ne bi li ostalo barem nešto više sredstava za modernizaciju, koja je posljednjih godina bila bitno usporena.

Pri tome, iako se već gotovo pa krenulo u najavljena kadrovska kraćenja, u tom je pitanju napravljen i niz kompromisa u odnosu na prvotno iznesene planove – rokovi za provedbu su produženi, a prvotno planirani opseg smanjenja je ublažen (posebice za časnike i generale, gdje se odustalo i od iskazivanje konkretnih redukcija). Jednako tako, uz priče o koncentriranju kadrovskih rezova na upravne dijelove MORH i GS OS, iz teksta su gotovo pa nestale konkretne reference na broj službenika i namještenika, koji je do sada ostao gotovo pa duplo veći od svih planova. Ono što je ostalo su logistički problemi – logistika bi trebala biti žestoko reformirana, gdje se mogu iščitati i najave mogućih daljnjih outsourcing poteza, prebacivanjem dijela sadašnjeg ukupnog posla u svojevrsnu zasebnu “obrambenu logističku organizaciju“.

Organizacijski gledano, odlučilo se zadržati dosadašnju strukturu OS RH – gransku podjelu i dosadašnju formu Glavnoga stožera, brigade u HKoV, flotilu u HRM, i postojeće eskadrile u HRZ i PZO. Iako je naglasak čitave strukture i dalje na Kopnenoj vojsci, koja osim što je jeftinija od preostalih grana, u RH obuhvaća i glavninu DVO u sustavu – iz SPO 2013 je jasno da se dugoročno loše piše i mornarici i zrakoplovstvu. Dok njihova, kao i ukupna struktura OS RH, ostaje do daljnjega nepromijenjena, u te se dvije grane polagano planira otpisati pojedine kategorije tehnike koje su itekako potrebne za njihovo normalno funkcioniranje. Time dobivamo HRM, koncentriran na Obalnu stražu, ali s flotilom raketnih topovnjača bez raketa, te HRZ i PZO – bez ikakvih kapaciteta za PZO i dosad postojećih transportnih funkcija, s tek rudimentarno obnovljenim antiknim borbenim zrakoplovima MiG-21, i s izraženim fokusom na vatrogastvo iz zraka. Za sve ostalo, RH se misli oslanjati na saveznike – kao da će to biti bilo jeftino, bilo stvarno dostupno po potrebi – dok će se ta pomoć na određen način “kupovati” nastavkom hrvatskog sudjelovanja u međunarodnim misijama i operacijama (ovoga puta zasnovanog na sposobnosti istovremenog slanja ukupno jedne bojne u inozemstvo). No pogledajmo Strateški pregled obrane 2013 ponešto detaljnije…

SPO 2013 u odnosu na Nacrt SPO 2012 – vizualno

Nedvojbeno je da je jučer usvojen dokument SPO 2013 zasnovan na Nacrtu predstavljenom početkom 2013. u Kovčanju (u daljem tekstu Nacrt SPO 2012, čiji tekst nije jednostavno dostupan na internetu), no razlike između ova dva teksta brojne su i značajne. Za početak, spomenimo elemente vizualne različitosti.

Kao i Strateški pregled obrane iz 2005. godine (u daljnjem tekstu SPO 2005), i Nacrt SPO 2012 predstavljen je u obliku zaokruženog vizualnog rješenja – svojevrsne knjižice s koricama, prelomom stranica, grafičkom opremom i prilozima, što u slučaju usvojenog SPO 2013 nije slučaj. Ovdje se radi o dokumentu koji je istrgnut iz grafički sređene i zaokružene forme, i onda upakiran u formularni izgled zakonskih prijedloga (koji su predviđeni za objavu u Narodnim novinama, rijetko ili gotovo nikad ne dolaze s kompleksnijim grafičkim ilustracijama, nemaju knjiški priređene priloge). Posebno je to vidljivo na početku i kraju dokumenta – gdje se na početku nalazi stranica koja nema numeraciju, i ima tipično zaglavlje akata s Vladine sjednice, te na pretposljednjoj stranici – koja doduše je numerirana kao većina dokumenta, ali gdje prije tablice sadržaja (koji je na samome kraju) tekst SPO 2013 dovršava bizarnom “Završnom odredbom” o objavi čitave stvari u Narodnim novinama i prostorom za naknadni upis klase, urudžbenog broja i datuma donošenja dokumenta, kao i potpis predsjednika Vlade RH u ime donosioca. Iako je ta Završna odredba uvrštena u “Sadržaj” dokumenta, ona nema izgled izvornog dijela cjeline, a radi se tek o tipičnom dodatku s kraja zakonskih tekstova.

Osvježeni podaci pokazuju da se s kadrovskim rezovima u kategoriji DVO započelo i prije stupanja na snagu novog SPO

Tekst SPO 2013. sadržan između ovog začudnog početka i kraja prelomljen je drugačije nego onaj u SPO 2005 i Nacrtu SPO 2012 – umjesto prije korištena dva stupca teksta po stranici sada je na svakoj stranici samo jedan stupac teksta, i to otisnut ponešto većim slovima. Tim se zahvatom donekle prikriva činjenica da je tekst usvojenog SPO 2013 itekako kraći od godinu dana ranije predstavljenog teksta nacrta – koji je pak vidno kraći od SPO 2005 (sličnog broja stranica, ali tiskanog opet manjim slovima). Pri tome, SPO 2013 na prvi pogled izgleda i grafički bitno siromašnije, bilo od SPO 2005 ili od nacrta iz 2012. godine. Pa ipak, to je dojam koji vara, budući da je glavnina razlike tek u izostanku ukrasnih slikovnih elemenata na vrhu stranica (gornja petina u SPO 2005 i gornja četvrtina svake stranice dokumenta SPO 2013) i prigodnih fotografija. Naime, za razliku od SPO 2005 – i Nacrt SPO 2012 i SPO 2013 ilustrirani su s po 9 grafova – od toga je njih 8 u SPO 2013 načelno preuzeto iz dokumenta Nacrt SPO 2012 (pri čemu su modernizirani, pa podaci u njima dovršavaju s 2012. godinom, a ne s 2010. kao u proljeće prošle godine). Tek je jedan novi graf ubačen 2013. godine – njime se jasno prikazuje slom ulaganja u modernizaciju tijekom mandata ministra Branka Vukelića (2008.-2010. godine), dok je na račun toga iz SPO 2013 izbačen jednako tako zanimljiv prikaz smanjenja korisnih površina vojnih nekretnina između 2005. i 2010. godine, podijeljen po kategorijama pojedinih vojnih objekata (u kojem se jasno vidjelo da su se obrambene reforme prvenstveno svele na smanjivanje broja objekata vezanih uz djelatnu vojsku i vojni materijal, dok se broj ureda smanjivao bitno sporije, uostalom, kao što je i ritam smanjenja broja službenika i namještenika bio bitno usporen prema smanjivanju DVO).

Tko zna koliki su to zapravo postoci plovidbe u pojedine svrhe

U formiranju samoga dokumenta SPO 2013 zadržane su i mane koje smo već uočili u Nacrtu SPO 2012. Naime, prvi hrvatski Strateški pregled obrane (onaj iz 2005. godine), osim što je ukupno bitno veći dokument od oba svoja nasljednika – bio je i dobro opremljen zanimljivim i informativnim prilozima: pojmovnikom i 4 namjenska tablična prikaza. Od svega toga je do 2012. godine opstao tek praktično pa beskorisni kratki pojmovnik, da bi i on nestao u kraćenjima kojima je na kraju bio podvrgnut SPO 2013. Grafička oprema samoga teksta (mimo ukrasnih elemenata i prigodnih fotografija) zapravo je pojačana od 2005. na ovamo – od ukupno 3 strukturna prikaza na već spomenutih 9 grafova, no i početkom 2012. kao i jučer – opstala je i činjenica da praktično polovica tih prikaza podataka nije popraćena i konkretnim brojkama, tako da tek ravnalom i kutomjerom možemo grubo nagađati koje su to brojke zapravo prenesene u linije grafova, stupce ili okrugle grafičke prikaze.

SPO 2013 u odnosu na Nacrt SPO 2012 – sadržaj

Dokument SPO 2013 je i sadržajno gledano sličan svojim prethodnicima. Dok se SPO 2005 sastojao od: Sažetka, Uvoda, definicije Strateškog koncepta, željenih Prilagodbi u obrambenom sustavu, iskaza raspoloživih Resursa obrane, opisa sustava Upravljanja obranom, Zaključka i Priloga (ukupno 7 dijelova i 5 priloga) – Nacrt SPO 2012 tu je imao prvo uvod (konkretno nazvan “Svrha i namjera SPO“), Sažetak, definiranje Strateškog okružja i polazišta razvoja obrambenog sustava, iskaz Misija obrambenog sustava, pa na tom temelju i izvođenje Težišnih napora obrambenog sustava, opis Stanja i razvoja obrambenih sposobnosti, definiranje Integracije obrane, Zaključak i Pojmovnik (8 dijelova i jedan prilog).

Jučer doneseni dokument SPO 2013 tu predstavlja svojevrsnu mješavinu – on se sastoji od Uvoda (opet nazvanog Svrha i namjera SPO), Sažetka, definiranja Strateškog okružja i polazišta razvoja obrane, iskaza Misije oružanih snaga, opisa Stanja i razvoja obrambenih sposobnosti, definiranja Upravljačkih procesa i Zaključka – tu onda i s dodatkom i famozne “Završne odredbe”, umjesto ikakvih priloga – dakle, 7 strukturnih dijelova sadržaja i nula priloga. Time je načelno usvojena struktura s početka 2012. godine, iako su dva ondje posebno izdvojena, kratka i prilično načelna poglavlja o težištima napora i integriranju sustava obrane – zamijenjena odjeljkom o upravljanju obranom.

Ako te dijelove pogledamo ozbiljno, time se zapravo izgubila samo jedna ozbiljna stvar – odluka koja se u dokumentu Nacrt SPO 2012 definirala rečenicom: “U konačnici, transformirani upravni dio Ministarstva obrane i Glavni stožer imat će 2020. godine oko 700 djelatnika“. Time je iz SPO 2013 nestala jedina konkretna najava promjena koje su idućih godina trebale zahvatiti onaj dio osoblja u obrambenome sustavu na kome su se raspadale sve dosadašnje reforme, a koji je i sindikalno zaštićen (što izgleda ipak nije u potpunosti zanemarivo).

Nakon više od osam godina, na današnjoj sjednici Vlade RH  svjetlo dana ugledat će nacrt novog Strateškog pregleda obrane. Ovaj dokument, jedan od ključnih za obrambeno planiranje i vođenje reformskih zahvata u sektoru obrane, naći će se na dnevnome redu 105. sjednice hrvatske Vlade kao 3. točka po redu. Drugi je to Strateški pregled obrane koji se donosi u Republici Hrvatskoj uopće, a njegovo usvajanje na sjednici Vlade RH bit će ujedno i sve što je potrebno – budući se tu ne radi o dokumentu koji bi nakon Vladinog amena bio slan na ikakvo saborsko raspravljanje. Ta činjenica još jednom naglašava značaj ovoga dokumenta kao operativnog akta – akta koji daje sliku stanja u obrani i služi kao osnova budućih promjena, a ne tek kao neki uobičajeni zakon, strategija ili izvještaj.

Prvi SPO

Međuresorna rasprava u MORH-u, 14. svibnja 2005. godine

Izradu prvog Strateškog pregleda obrane iniciralo je Ministarstvo obrane RH u jesen 2003. godine, s ciljem usmjeravanja nastavka tada započinjućih reformi OS RH i cjelokupnog obrambenog sustava. Proces njegove izrade bio je uvelike zatvoren javnosti, navodno međuresoran, i prilično usmjeren i na prilagođavanje obrane tada još daleko predstojećem članstvu Hrvatske u NATO savezu. Njegova je izrada obavljena u sklopu trećeg Godišnjeg nacionalnog programa 2004/2005, Akcijskog plana za članstvo Hrvatske u NATO Savezu (MAP), da bi se onda na tom temelju, a godinu dana kasnije, donijelo i prvi Dugoročni plan razvoja OS RH.

U postupku donošenja Strateškog pregleda obrane u javnosti se 2005. godine moglo čuti za dva odvojena događaja – oba održana u izuzetno kasnoj i naprednoj fazi dovršenja dokumenta koji se tada još nazivalo imenom drugačijim od kasnijeg službenog. Prvo se javnost izvijestilo da je o dokumentu “Strategijski pregled obrane” 14. travnja 2005. godine održana međuresorna rasprava u prostorijama MORH-a. Ona je opisana kao završni produkt procesa strategijskog pregleda obrane (SPO), kojeg je odradilo Povjerenstvo MORH-a za SPO, uz napomenu da je tu riječ o raspravi predviđenoj planom donošenja ovoga dokumenta i dijelom završne faze provedbe procesa koja će rezultirati objavljivanjem ovog dokumenta. O listi prisutnih na ovome događanju moglo se čuti tek:

Stručna rasprava u Rakitju, 20. svibnja 2005. godine

“Na samoj raspravi sudjelovali su predstavnici ključnih državnih institucija: Hrvatskog sabora (dr. Krešimir Ćosić, član saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost), Ureda Predsjednika RH (prof.dr. Vlatko Cvrtila, savjetnik Predsjednika RH za nacionalnu sigurnost i oružane snage), Ureda predsjednika Vlade RH (g. Ivan Sabolić), MVP (g. Pjer Šimunović, nacionalni koordinator za NATO), te drugih ministarstava i agencija. Ispred MORH-a na raspravi su sudjelovali ministar obrane, državni tajnik, načelnik GS OS RH, zamjenik načenika GS OS RH, pomoćnici ministra za obrambenu politiku i za ljudske resurse, zapovjednici grana OS RH, te drugi djelatnici MORH-a i OS RH koji su bili uključeni u strategijski pregled obrane“.

Uz protokolarne izjave o tome da je tadašnja rasprava bila “živa i protekla je u izrazito pozitivnom tonu“, u službenom se priopćenju napominjalo da će “korisne primjedbe dobivene na ovoj raspravi pomoći podizanju kvalitete samog dokumenta do provedbe stručne i javne rasprave koja prethodi samom objavljivanju dokumenta” – objavljivanju koje se planiralo za konac svibnja.

Drugi javni spomen postupka donošenja ovoga dokumenta bio je tek koji dan kasnije, 20. svibnja 2005. godine – kada je u Rakitju, u prostorima tamošnje vojarne Vitez Damir Martić i centra RACVIAC, provedena javna stručna rasprava o prijedlogu dokumenta tada još poznatog kao “Strategijski pregled obrane”.

Tu su se okupili predstavnici znanstvene i stručne zajednice, predstavnici nevladinih organizacija, političkih stranaka, te medija (uključujući i autora ovoga teksta). MORH-a i OS RH predstavljali su najviši dužnosnici – ministar, državni tajnik, pomoćnici ministra, zapovjednici grana OSRH, te načelnici uprava GS OS RH, a tadašnja se diskusija, uz načelno pozdravljanje donošenja ovakvoga dokumenta, ipak koncentrirala na nedovoljno jasnu i javnu proceduru njegova pripravljanja. Iako je službeno bilo rečeno kako će primjedbe s ove rasprave biti “iskorištene pri izradi konačnog prijedloga Strategijskog pregleda obrane“, jednako kao što se spomenulo i za međuresornu raspravu održanu tjedan dana ranije, do tog utjecaja ipak uvelike nije došlo. Dokument “Strateški pregled obrane” donesen je tek koji dan kasnije, krajem svibnja 2005. godine, baš kako se to i najavljivalo. Postupak je obavljen mimo otvorenih sjednica Vlade RH, a dokument je u punome smislu riječi postao javan tek objavom na internetskim stranicama Ministarstva obrane RH.

Početak puta prema SPO 2013

Od 2005. pa idućih nekoliko godina, hrvatski se obrambeni sustav uljuljkao u uvjerenju da je po pitanju strateških dokumenata barem privremeno sve riješeno. Pa ipak, već u doba zaključenja hrvatskih pregovora s NATO savezom, sredinom 2008. godine, hrvatskim stranim partnerima i dijelovima državnoga aparata koji je s njima službeno komunicirao – bilo je potpuno jasno da čitav taj paket traži obnovu. Upravo je zato priprema novog Strateškog pregleda obrane (zajedno s novim Dugoročnim planom razvoja OS RH) i završila uvrštenom u dokument “Timetable for completion of reforms, the Republic of Croatia“, kojim je pred ljeto 2008. (a isključivo na engleskome jeziku) RH definirala svekolike reformske zahvate koje je država partnerima svojevrsno obećala dovršiti i nakon zaključenja svekolikih pregovora o hrvatskome NATO članstvu. Novi Strateški pregled obrane tu je završio kao dio 2. poglavlja (“Obrambena i vojna pitanja”, segment “Cilj 2: Nastavak implementacije Strateškog pregleda obrane i Dugoročnog plana razvoja”). Pri tome je posebno zanimljivo citirati u prijevodu:

“Prije nego se razvije novi DPR 2011-2020, a nakon što Hrvatska postane NATO članica, razvit će se novi Strateški pregled obrane. On će ocijeniti novu stratešku poziciju zemlje, međunarodnu sigurnost i obrambeni kontekst, a njime će se definirati smjer i dinamiku neprekinute transformacije obrambenoga sustava i razvoj vojnih sposobnosti“.

Time postaje jasno zašto nije bilo preuranjeno kad je svojevremeno još i ministar obrane Vukelić obećavao nadležnima predstavljanje novog SPO-a i DPR-a – dokumenata koji su očigledno oba trebali biti gotovi dobrano prije 2011. godine i mandata ministra Davora Božinovića. Upravo je on, u svom programatskom govoru od 20. lipnja 2011. godine (održanog na Hrvatskom vojnome učilištu “Petar Zrinski”), tretirao ove dokumente kao praktično dovršene, gdje je jedino razočaranje bila činjenica da ništa od njih nije zaista i krenulo bilo u javnu raspravu, bilo prema Vladi RH.

Nacrt SPO iz 2012. godine

Nakon parlamentarnih izbora krajem 2011. godine, i promjene vlasti do koje su oni doveli, radni je tekst nacrta Strateškog pregleda obrane konačno 15. ožujka 2012. godine predstavljen javnosti i članovima Odbora za obranu Hrvatskoga sabora. Kako je pri tome bilo vrlo malo ili ništa suvisle diskusije, tom se prilikom u vojnom kompleksu Kovčanje, na Malome Lošinju, moglo dobiti dojam da je na stvari tek donekle izmijenjena repriza postupka donošenja iz 2005. godine. Taj dojam nije bitno izmijenila ni javna rasprava održana na Hrvatskom vojnome učilištu 11. travnja 2012. godine, kada se moglo čuti podosta konstruktivnih prijedloga, komentara i prigovora – na koje su nadležni predstavnici MORH-a tek izrazili žaljenje da je šteta da takav doprinos dolazi ovako kasno u procesu izrade spomenutoga dokumenta, čija se objava u to doba smatrala neposredno predstojećom. Dok smo na tu neugodnu činjenicu i na portalu Obris.org odgovorili nizom tematskih tekstova (razradivši pri tome naše poglede na sposobnosti i opremu, civilno-vojne odnose, topništvo, protuzračnu obranu, ophodne brodove i transportne zrakoplove) – stvari su krenule potpuno drugačijim tokom.

Naime, do ljeta 2012. započela su politička sukobljavanja Predsjednika Republike i Ministarstva obrane RH, kojima su, među ostalima, postali žrtvama i novi strateški dokumenti koje je u to doba pripremao MORH. Kako se u to doba moglo službeno čuti – Strateški je pregled obrane tek tehnički odgođen, ne bi li se tada objavljen radni tekst Nacrta SPO uskladilo s novim obrambenim zakonima, koje se očekivalo prvo pred ljetnu pauzu, a onda i početkom jeseni. U tom se svjetlu treba podsjetiti i na izjave Višnje Tafre, zamjenice ministra obrane, koja je 13. lipnja 2012. godine (prilikom izlaganja o Godišnjem izvješću za 2011.) pred Saborom potvrdila da se dovršetak SPO-a očekuje do kraja te iste 2012. godine. Budući da su spomenuti obrambeni zakoni na kraju u Saboru usvojeni tek 14. lipnja ove godine, ne čudi ni da se onda konačno i proces donošenja Strateškog pregleda obrane gotovo pa digao iz mrtvih.

Takav razvoj situacije prvo su prije nekoliko tjedana naznačile izjave čelnika obrambenog sektora, Ante Kotromanovića i Drage Lovrića, od kojih se moglo čuti da stavljanje novog SPO-a pred Vladu RH neposredno predstoji. Zatim se moglo čuti da je konačni radni tekst Strateškog pregleda obrane bio okupljenim nadležnima predstavljen i na 6. sjednici Vijeća za obranu, održanoj u večernjim satima 16. srpnja ove godine. No kad je već počelo izgledati da bi i taj posao lako mogao ostati odgođen za jesen – konačni se tekst Nacrta Strateškog pregleda obrane napokon našao uvršten u dnevni red današnje sjednice Vlade RH.

Prošlotjedni plakati kojima se Austrijance pozivalo na izjašnjavanje u korist dosadašnjega sustava ročnog i civilnog služenja vojne obveze

Na u nedjelju održanom referendumu, prvome koji je obuhvatio prostor čitave države u okviru austrijske Druge republike, jasna je većina odlučila o zadržavanju ročnoga služenja vojne obveze u Austriji. Dok smo o nekim konkretnim obilježjima dva ovdje suprotstavljena sustava već pisali na portalu obris.org, pogledajmo sada ponešto detaljnije i sam referendum, njegov tijek i značenje. Dok bi to u Hrvatskoj izgledalo praktično nemoguće, glavni argument za zadržavanje ročnoga sustava u Austriji bila je činjenica da to ujedno znači i zadržavanje civilnoga služenja vojne obveze, sustava koji je Austrijancima jako prirastao srcu. Dok još nije jasno kako će se poraz na referendumu odraziti na SPÖ (Socijaldemokratsku stranku Austrije), još je neizvjesniji utjecaj kojeg će nedjeljni rezultat imati na karijeru Norberta Darabosa, ministra obrane iz redova SPÖ – političara koji je tijekom proteklih tjedana nastupao kao glavni zagovornik neuspjelog prijedloga vojne profesionalizacije.

Provedba referenduma

Nakon više mjeseci priprema (koje su posljednjih tjedana kulminirale u jakoj javnoj kampanji, popraćenoj i brojnim debatama), u nedjelju, 20. siječnja, održan je u Austriji svenacionalni referendum o budućemu tipu uređenja služenja vojne obveze i organiziranja oružanih snaga u državi. Glasačka su mjesta otvarana i zatvarana različito, što je u Austriji prerogativ pojedinih jedinica lokalne uprave, i što nije bilo smatrano posebnom osobenošću. Tako se moglo svjedočiti rasponu od nekih mjesta koja su svoja biračka mjesta otvorila već u 6 ujutro, do drugih koje su s glasovanjima započela u 6.30 ili 6.45, pa sve do većine koja je s provedbom referenduma započela u 7 ili 8 sati ujutro. Jednaka je šarolikost vladala i oko zatvaranja glasačkih mjesta. Dok su najranija zatvaranja biračkih mjesta krenula oko 13 sati (Bregenz, od 7.30 do 13), ili pak 15 sati (Železno u Gradišću, od 8 do 15), većina je za kraj izjašnjavanja odabrala 16 sati. Tek je nekoliko mjesta odabralo mjesta izjašnjavanja ostaviti otvorenima do maksimalnih, zakonom propisanih 17 sati (Beč od 7 do 17, Innsbruck od 8 do 17 i još nekoliko manjih mjesta).

Savezni kancelar Werner Faymann pri referendumskome izjašnjavanju

Zatvaranjem zadnjih biračkih mjesta počelo je prebrojavanje rezultata. Prvi su se rezultati referenduma očekivali već istoga dana (u nedjelju) oko 19.45, za kad je bila zakazana i službena konferencija za tisak u Beču. Sve što je tada bilo objavljeno predstavlja tek privremene rezultate, budući u tim brojkama nisu sadržani još i tzv. “pismeni glasovi”. Njih su mogle ostaviti osobe koje su se željele izjasniti, ali su u doba provedbe referenduma bile na putu – tako da su mjesta za predaju ovakvih glasova bila otvarana među ostalim i na većim željezničkim stanicama i zračnim lukama, iako se pisane glasove na propisanim obrascima moglo predati i na mjestima izjašnjavanja – sve to od ponoći 20. siječnja, pa zaključno do trenutka zatvaranja glasačkih mjesta, u nedjelju u 17 sati. Takve se pisane glasove nastojalo izbrojiti tijekom ponedjeljka, za kada se očekivalo i pune rezultate referenduma – koji u trenutku pisanja ovoga teksta ipak još nisu dostupni. Iako se službeno radilo tek o savjetodavnome referendumu, obje velike političke stranke austrijske političke scene odlučile su javno objaviti kako će se njegovoga ishoda službeno pridržavati.

Privremeni rezultati referenduma

Nedjeljno referendumsko izjašnjavanje u Austriji na kraju je potaklo na glasovanje neočekivano velik udio birača – oko 49 posto od ukupno 6, 3 milijuna građana s pravom glasa. Od toga broja, njih 59,8 posto svoj je glas dalo za zadržavanje dosadašnjega sustava ročnog služenja vojnoga roka i s time povezane civilne službe, dok je 40,2 posto glasalo za uvođenje profesionalne vojske i s tim povezanoga sustava “socijalne godine”.

Pri tome, treba primijetiti da su za zadržavanje postojećeg vojnog sustava većinski glasali i muškarci i žene – muškarci ipak ponešto više (64 posto za ročni sustav i 36 za profesionalnu vojsku) od žena (55 posto za ročni sustav, 45 za profesionalnu vojsku). Kod muškaraca, klase birača koju se i detaljnije analiziralo, zanimljivo je uočiti da je princip profesionalizacije pretegao u kategoriji do 29 godina starosti (63 posto za profesionalizaciju, 37 posto za ročno služenje), dok su preostale dvije starosne grupe većinom podržale dosadašnji sustav – muškarci stari od 30 do 59 godina, 61 posto za ročni sustav i 39 za profesionalizaciju, te muškarci od 60 godina i stariji – 71 posto za ročni sustav i 29 posto za profesionalizaciju. Time su, barem što se tiče mlade muške populacije, zagovornici profesionalizacije došli u situaciju da se u svome porazu tješe formulacijama kako je ipak “austrijska mladost s njima”. Zanimljivo je i da je sustav dosadašnjeg ročnog služenja vojne obveze pretežitu podršku dobio i među onima koji su vojni rok već služili, bilo u oružanim snagama ili civilno (68 posto za dosadašnji sustav, prema 32 za profesionalizaciju), dok je kod onih koji su sve to dosada zaobišli omjer jednih i drugih pristalica završio na izjednačenih 50:50 posto.

Ovdje treba primijetiti i zanimljiv zemljopisni raspored glasova na nedjeljnom referendumu, koji tek donekle ima veze s klasičnim rasporedom glasova pojedinih političkih stranaka u Austriji. Dok su se veći gradovi širom Austrije u pravilu pokazali oko 10 posto privrženiji profesionalizaciji od krajeva koji ih okružuju, tek je Beč stvarno i većinski podržao promjene koje posljednje vrijeme podržavaju austrijski Socijaldemokrati. Ondje je za profesionalizaciju glasalo 54,2 posto birača, dok rekord u glasovima protiv dosadašnjega sustava drži bečki 7. okrug, sa 60,9 posto glasova danih za uvođenje profesionalne vojske. Pa ipak, dok sama prisutnost vojnih instalacija u pojedinim lokalnim zajednicama širom Austrije nije bitno utjecala na glasovanje za ročni sustav, jasno je vidljivo kako su krajevi u kojima je vojska posljednjih godina humanitarno djelovala – ipak izrazitije glasali u korist dosadašnjega sustava.

Politička podloga referenduma

U Austriji je još od siječnja 2007 godine, s prekidom izazvanim prijevremenim izborima 28. rujna 2008. godine, na vlasti tzv. “Velika koalicija” Socijaldemokrata (SPÖ), i u zadnje vrijeme slabijih Narodnjaka (Austrijske narodne stranke, ÖVP). Taj aranžman ipak nije bez svojih napetosti – što se očitovalo i tijekom 2012. godine, kada je napetost podiglo pitanje obrambene reforme u Austriji. Po tom su se pitanju na jednoj strani našli socijaldemokrati, predvođeni saveznim kancelarom Wernerom Faymanom i ministrom obrane Norbetom Darabosom (koji je od stranke bio zadužen i voditi kampanju, kada se jednom odlučilo ići na referendum), dok je druga strana bila obilježena političarima ÖVP, predvođenima vice-kancelarom Michaelom Spindeleggerom i ministricom unutarnjih poslova Johannom Mikl-Leitner (koja je sa strane Narodnjaka vodila kampanju za zadržavanje ročnoga sustava organizacije vojske).

Predstavnica ÖVP, ministrica unutarnjih poslova Austrije Johanna Mikl-Leitner i predstavnik SPÖ, ministar obrane Norbert Darabos

No, bilo bi pogrešno temu suprotstavljanja dva sustava organizacije vojske u Austriji svesti tek na čisto vojno-organizacijsko pitanje, budući su tu ulozi ubrzo postali i mnogo širi. Naime, uz pitanje ročnoga sustava služenja vojne obveze te organizacije vojske ubrzo se počelo vezati i pitanje opstanka ili ukidanja i sustava civilnog služenja vojne obveze – strukture kojoj brojni Austrijanci i danas vide velike javne koristi i prednosti. Upravo je očuvanje civilnog sustava služenja vojne obveze, istog onog što se u Hrvatskoj pretvorio u svoju jasnu parodiju, u Austriji ponukao oko 74 posto ispitanih građana da se i u globalu opredijele za dosadašnji ročni sustav ustroja.

Iako su im do prije koju godinu stavovi oko sustava organizacije oružanih snaga znali biti i dijametralno oprečni (SPÖ se zalagala za ročno služenje vojne obveze, a ÖVP za profesionalizaciju), od 2010. godine čitava se diskusija o promjenama u vojsci krenula dijametralno okretati unutar austrijske Velike koalicije. No, istraživanja javnoga mnijenja provođena od početka 2012. pa do nedjeljnoga referenduma tu dovode do zanimljivih zaključaka – još prije godinu dana, prije početka ozbiljnih razgovora, pristalice profesionalne vojske  u Austriji su pretezale upravo u omjeru 6:4, kojim je sada i odlučeno o zadržavanju postojećega sustava. Temeljito okretanje ovog raspoloženja javnosti, osim što u pitanje dovodi samu daljnju karijeru austrijskoga ministra obrane Norberta Darabosa, ujedno se ocjenjuje i teškim udarcem za njegovu stranku SPÖ – što je tim značajnije, imajući u vidu da Austriji najkasnije u rujnu ove godine predstoje i redoviti parlamentarni izbori.

Ispitivanja javnosti su već oko 20. prosinca 2012. jasno najavljivala probleme za austrijske pobornike profesionalizacije

Osim toga, kako se u nekoliko navrata moglo čuti tijekom debate, manja bi profesionalna vojska ujedno značila i potrebu pristupa Austrije u okrilje međunarodnih obrambenih saveza, ne bi li se i uz manje ljudi moglo zajamčiti današnju razinu sigurnosti. Dok je jasno da se u tim spominjanjima međunarodnih obrambeno-sigurnosnih saveza mislilo na NATO, problem je tu predstavljala činjenica da bi time ujedno bilo odstupljeno od principa neutralnosti – činjenice koja  Republiku Austriju odlikuje od 1955. godine i Austrijskog državnog ugovora, dokumenta kojim je okončana okupacija te ponovo uspostavljena suverenost i samostalnost ove države. Time je nedjeljni referendum potiho dobio i dodatna značenja, što je činjenica za koju ne bi čudilo da je promakla ponešto manje upućenima.

Upravo iz tih razloga, iako se može tumačiti i tek kao načelni akt podrške srodnoj socijaldemokratskoj opciji, ponešto čudi i tempiranje posjeta hrvatskoga ministra obrane Ante Kotromanovića Austriji, o čemu smo također već pisali prije nekoliko dana na portalu Obris.org. Taj je posjet, održan u petak 18. siječnja, uz prethodno hrvatsko preuzimanje dužnosti kontakt-zemlje NATO saveza za Austriju, vjerojatno u Beču imao bitno drugačije konotacije ovako – održan tek dva dana pred veliki referendum – nego što bi ih imao u neko zgodnije doba.

Kako je posljednjih tjedana već bilo jasno da socijaldemokrati i njihova ideja profesionalizacije u javnosti ne stoje dobro, ni hrvatski ministarski NATO-izlet se vjerojatno za crvenu SPÖ i njihovog ministra obrane Darabosa nije baš pokazao blagotvornim. Nije tu pomoglo ni to da je austrijski ministar obrane Norbert Darabos inače podrijetlom Hrvat – rodom iz Gradišća, iz sela Mjenovo ili Kroatisch Minihof, gdje je i glasao u nedjelju na referendumu. Ta je činjenica tek pokazala da klasično hrvatsko nesnalaženje u međunarodnim odnosima (pa i onim obrambenima) nije ograničeno samo na “domovinsku Hrvatsku”. No, i na tu smo se žalosnu činjenicu polagano već skoro pa navikli!

Referendumska kampanja

Kampanja oko pitanja profesionalizacije oružanih snaga Austrije ili zadržavanja dosadašnjeg sustava s ročnim i civilnim služenjem vojne obveze, u pravome se smislu riječi krenula zahuktavati tijekom prosinca 2012. godine. Do tada su već bile jasno povučene stranačke linije, u medijima se ispitalo i objavilo stavove viđenijih političara, ali se usporedilo i sustavno prikazalo poglede na zadanu temu i svih dostupnih bivših ministara obrane, kao i osoba s vrha oružanih snaga. Pojedini su stranački gorljivi gradonačelnici u svojim jedinicama lokalne uprave slali i otvorena pisma građanima – austrijski su mediji tu prvenstveno navodili pristalice ÖVP, koji su pozivali na glasovanje za postojeći sustav, navodeći kao razloge buduća zatvaranja lokalnih vojnih objekata te slabljenje javnih službi u slučaju ukidanja civilnoga služenja vojne obveze.

Načelnik kabineta ministra obrane, general bojnik Karla Schmidseder i načelnik Glavnoga stožera, general zbora Edmund Entacher, uoči javne debate

Početkom siječnja bili su vidljivi i nizovi javnih debata – od onih političkih, gdje su se suočili za obranu i sigurnost nadležni predstavnici glavnih stranaka (ministar obrane Norbert Darabos u ime SPÖ, te ministrica unutarnjih poslova Johanna Mikl-Leitner kao predstavnice ÖVP), do stručnih – recimo, načelnika Glavnoga stožera generala zbora Edmund Entacher i načelnika kabineta ministra obrane general bojnika Karla Schmidsedera (gdje se njih obojicu načelno smatra bliskima promjenama sklonoj SPÖ ministra Norberta Darabosa). No, takve su debate organizirane i na lokalnim razinama, u organizaciji stranačkih podružnica, ali i uz sudjelovanje profesionalnih časnika.

Iako su im stavovi bili jasni, vrhovi obiju glavnih političkih stranaka (Werner Faymann koji je Kancelar ispred SPÖ, i Michael Spindelegger, vicekancelar iz redova ÖVP) nisu aktivno sudjelovali u sučeljavanjima. Jednako tako, i Heinz Fischer – u travnju 2010. godine na drugi dopušteni mandat izabrani Predsjednik Austrije – suzdržao se od aktivnog uključivanja u referendumsku kampanju. Pa ipak, iako prije izbora predstavnik socijaldemokrata (SPÖ), Fischer je još početkom jeseni (prilikom protokolarne posjete vojnoj akademiji u Beču) jasno izrazio odstupanje od stranačke linije i stajališta čelnika SPÖ Faymanna – proklamiravši svoju privrženost postojećem sustavu organizacije vojne obveze.

Austrija nakon referenduma

Nedjeljni referendum  u Austriji je iscrtao zanimljive nove granice – u politici i vojnoj struci. Norbert Darabos, ministar obrane i glavni pobornik profesionalizacije, ostao je nedvojbenim gubitnikom. Osim politički, on se kompromitirao i u vojnoj struci – gdje njegovo nesmotreno i zbunjeno kadroviranje smatraju i glavnim razlogom što se načelnik Glavnoga stožera Edmund Entacher, u javnosti zvan i “crvenim generalom”, odmetnuo od stavova “svoje” stranke te uz Predsjednika republike postao gotovo pa ikonom zadržavanja postojećih vojnih rješenja. Točnije, rezultat je to činjenice da je Darabos tijekom 2010. godine naglo promijenio gledanje (do tada su i on, i SPÖ, i general Entacher bili za dosadašnji sustav), počeo zagovarati profesionalizaciju, te neuspješno krenuo smjenjivati Entachera, koji se nije odmah pridružio u okretnome manevru socijaldemokratskih političara.

Spomenik “Palom ratnome heroju” Norbertu Darabosu, začinjen vijencima stranaka, u karikaturama austrijskih dnevnih novina

Iako je stranački čelnik Faymann u nizu navrata, i prije i nakon referenduma, naglašavao da Darabos ostaje na mjestu ministra (barem do skorih predstojećih parlamentarnih izbora), ispalo je pomalo začudno kada je po ishodu javnoga izjašnjavanja upravo on – glavni zagovornik profesionalizacije – krenuo tumačiti kako Ministarstvu i ministru predstoji provedba obrambenih reformi koje narod želi. No, prilično je jasno kako se tu neće više raditi o promjenama utvrđenima reformskim planom “Österreichs Bundesheer 2010 – ÖBH 2010”, u čiju se provedbu krenulo, pa onda stalo. Umjesto toga, na djelu bi sada naglo trebale osvanuti neke nove reforme, koje bi se, kao i napušteni “ÖBH 2010”, opet zasnivale na pretpostavci postojanja ročne vojske.

Dok referendumski poražena SPÖ naglašava da ionako do jeseni nema novca za ikakve nove reformske zahvate (kakvi god oni bili), pobjednički narodnjaci iz ÖVP su jučer, 21. siječnja izašli s nekakvim programom 12 točaka za promjenu, ovoga puta u skladu s ishodom referenduma – formuliranih u omanjem pamfletu formata A5. Na tim je temeljima, a uz sagledavanje i nekakvog novog SPÖ programa promjena (kojeg je navodno hitno “skrpao” i predstavio svježe poraženi Darabos),  danas u sklopu Vijeća ministara koalicijske vlade odlučeno i o stvaranju radne skupine za promjene u sustavu služenja vojnoga roka – ne bi li se ročnu vojsku učinilo efikasnijom, a vojni rok korisnije ispunjenim. Ujedno se natuknulo i želju za smanjivanjem trajanja civilnoga roka na šest mjeseci – što je onda jasno i glasno odbio Rudolf Hundstorfer, ministar iz redova SPÖ nadležan za socijalna pitanja. Po njemu bi daljnje skraćivanje trajanja civilnoga služenja vojne obveze tražilo angažiranje bitno većeg broja mladih ljudi u tom području, što opet nije moguće i iz financijskih razloga.

Spomenuta bi radna skupina (sastavljena od ministra obrane Darabosa, ministrice unutarnjih poslova Johanna Mikl-Leitner, te još nekoliko čelnih ljudi obiju glavnih stranaka) trebala u nekoliko idućih mjeseci formulirati konkretne prijedloge promjena. Ujedno, oni bi trebali pripaziti da ti prijedlozi budu ostvarivi unutar sadašnjeg obrambenoga proračuna Austrije. Imajući u vidu da je ovogodišnji proračun radio politikant Darabos – računajući i na pobjedu na referendumu – teško je zamislivo da će ovo nastojanje imati ikakvih efekata u mjesecima koji Austriju dijele od parlamentarnih izbora. A nakon izbora, opet – tko zna?

Jesen je kalendarski počela, no još nema glasa o usklađenju nacrta Strateškog pregleda obrane (nadalje: Nacrt SPO) s novim Zakonom o obrani i Zakonom o oružanim snagama. Podsjetimo – prema nacrtu SPO-a, neke rodovske postrojbe Hrvatske kopnene vojske (HKoV) bit će ukinute. O Topničko-raketnoj pukovniji već smo pisali, a sad je na redu Pukovnija protuzračne obrane (u daljnjem tekstu: Pukovnija PZO).

Pukovnija PZO pripada, kao i Topničko-raketna pukovnija, Zapovjedništvu za obuku i doktrinu HKoV-a. Jednako kao i Topničko-raketna pukovnija, prema Nacrtu SPO Pukovnija PZO “(…) će se preustrojiti i pridodati postojećim rodovskim (…) PZO postrojbama u sastavu gardijskih brigada, kao njihova organska potpora, te u funkciji obuke. Oružni (…) PZO sustavi koji nisu u funkciji organske potpore gardijskim brigadama, kao i svi zastarjeli i istrošeni sustavi bit će povučeni iz uporabe.” 

Slijedeći analogiju s Topničko-raketnom pukovnijom, podsjetimo se da, prema časopisu “Hrvatski vojnik”, i Gardijska motorizirana brigada i Gardijska oklopno-mehanizirana brigada (tzv. “Gombra”) raspolažu svaka s po organskom bojnom PZO. Ovaj izvor prilično je škrt što se tiče ustroja ovih bojni, a nije puno detaljniji ni što se tiče Pukovnije PZO, osim što navodi kako su “Zapovjedništvo Pukovnije, zapovjedna bitnica i 1. bojna smješteni u vojarni ‘Zemunik’, 2. bojna smještena je u vojarni ‘Udbina’, a 3. bojna u vojarni u Dugom Selu.” 

Ovdje prestaju analogije, a počinju specifičnosti Pukovnije PZO. Krenimo redom.

Ponajprije, već iz rasporeda sastavnica Pukovnije PZO vidljivo je da ona zapravo štiti zračne baze. Dugoročni plan razvoja Oružanih snaga iz 2006. godine (DPR) čak je predviđao raspoređivanje njene 3. bojne na Pleso. S druge strane, Pukovnija PZO je u sastavu HKoV-a, čime je službeni naziv grane “Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i protuzračna obrana (HRZ i PZO)” ponešto bespredmetan, jer ova grana praktično pa ne raspolaže sustavima PZO. Dakle, dok to po ustroju nije slučaj, već po evidentnoj namjeni postrojbe, Pukovnija PZO bi prirodnije spadala u zračne snage.

PZO tehnika na Jarunu - muzej na otvorenome!

Nadalje, materijal kojim je hrvatska protuzračna obrana opremljena ponešto je zastario. Temeljni topnički sustav jest trojni top kalibra 20 mm, bilo u tegljenoj inačici M55A4, bilo u samovoznoj inačici na vozilu, poznatoj kao BOV-3. Tako se na ovogodišnjem taktičko-tehničkom zboru povodom obljetnice Oružanih snaga na zagrebačkom jezeru Jarun moglo vidjeti djelatni protuzračni BOV-3 iz sastava “Gombre”, dok je tegljeni top M55A4 bio izložen kao muzejski primjerak. Ni raketni sustavi nisu baš najsvježiji: uglavnom laki prijenosni Strela 2M te Igla, uz nekoliko samovoznih Strijela S-10CRO. Jednom riječju, ovaj je materijal adekvatan za gađanje podzvučnih neoklopljenih zračnih ciljeva na udaljenostima, odnosno visinama do par tisuća metara. U Domovinskom ratu ciljevi i jesu bili takvi, ali u međuvremenu je proteklo preko desetljeće i pol, a materijalno stanje nije se osvježilo. Moguće prijetnje nitko ni ne pokušava definirati, tj. barem takve definicije nisu uopće doprle do javnosti. 

Vratimo se na analogiju s Topničko-raketnom pukovnijom, pa se zapitajmo: što bi se dobilo ukidanjem Pukovnije PZO?

I opet, vrlo malo ili ništa. Gardijske brigade dobile bi nešto ljudi i opreme, i to bi bilo sve.

Argumentacija iznesena za zadržavanje Topničko-raketne pukovnije vrijedi i za Pukovniju PZO. I ovdje je obučne kapacitete roda protuzračne obrane logično zadržati u rodovskoj postrojbi višeg ranga. Zapovjedne sposobnosti također je racionalno zadržati na jednom mjestu. Ostaje i pitanje zaštite zračnih baza ili izmještanja pojedinih postrojbi Pukovnije PZO radi zaštite Snaga brzog odgovora (što god ove snage bile), a čemu je inače namijenjena bitnica Strijela 10. Naposljetku, ukoliko Hrvatska ikada razmisli o uvođenju novih topničkih ili raketnih sustava PZO, rodovska postrojba višeg ranga je i opet prirodno mjesto za prihvat takvih sustava. 

Čisto informativno - i ovo je PZO ... kakav je RH gotovo pa kupila

Nažalost, izgledi za takvo što su – plašimo se! – prilično slabi. Najvjerojatniji je scenarij tiha atrofija sposobnosti PZO na par simboličnih raketnih bitnica, uz raspuštanje rodovske postrojbe. Hoće li pri tome zaštita zračnih baza prijeći u nadležnost gardijskih brigada, ili će se to rješavati prebacivanjem dijela protuzračnih sustava u HRZ i PZO, očito nitko ni ne razmišlja, a ponajmanje najavljuje.

Kako nacrt Strateškog pregleda obrane (nadalje: Nacrt SPO) čeka najesen usklađenje s novim Zakonom o obrani i Zakonom o oružanim snagama, dobra je prigoda osvrnuti se na pojedine njegove stavke, pogotovo one čudnije.

Naime, dok u medijima traje žustra diskusija o novim višenamjenskim borbenim avionima za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo (u daljnjem tekstu: HRZ), transportni kapaciteti HRZ-a na putu su tiho umrijeti. Naime, prema javnosti predstavljenom Nacrtu SPO, postojeća dva transportna aviona Antonov An-32 bit će povučena iz operativne uporabe, a nove transportne avione Hrvatska neće nabavljati do 2020. godine. Za razliku od sličnih rezova na drugim stranama, nema riječi jesu li ti avioni dotrajali, jesu li neadekvatni za hrvatske potrebe, niti išta slično. S druge strane, Nacrt SPO predviđa kako će se izgraditi “sposobnost za obuku padobranaca i laki zračni prijevoz nabavom odgovarajućeg tipa aviona“.

Prije svega, ukoliko su postojeći transportni avioni An-32 u takvom materijalnom stanju da su zreli za otpis, onda to treba otvoreno reći, kao što je u istom tom Nacrtu SPO-a učinjeno u slučaju protubrodskih projektila RBS-15, odnosno (uz neke ograde) obalnih radara Peregrine. Time bi se mogla otkloniti svaka daljnja diskusija. Drugo, nije jasno kakav bi to “odgovarajući tip aviona” služio za obuku padobranaca, odnosno “laki zračni prijevoz“. Hoće li to biti jednomotorni ili višemotorni avion, kakav bi mu bio kapacitet prijevoza osoblja ili tereta – sve to ostaju nepoznanice, barem što se tiče Nacrta SPO-a. No, umjesto spekuliranja o novom avionu, radije razmotrimo moguće sudbine postojećih transportnih letjelica An-32.

Prvo, uvijek postoji mogućnost jednostavno zadržati postojeće transportne avione i ništa ne mijenjati, odnosno s postojeće dvije letjelice, uz potrebno održavanje, premostiti najavljeni osmogodišnji jaz.

Drugo, nastaviti prema Nacrtu SPO-a i ove dvije letjelice jednostavno parkirati na nekoj pokrajnjoj stajanci neke zračne baze, te ih ondje pustiti neka polako istrunu. Ova mogućnost nažalost djeluje najizglednijom. Jasno, ne treba isključiti pokušaje da se avioni prodaju, barem za dijelove. Prodaju li se Antonovi, hoće li novac biti namjenski uporabljen za kupnju novog (predmnijevano manjeg i na dugi rok jeftinijeg za održavanje) aviona za obuku padobranaca i barem nekakav zračni transport? Malo vjerojatno.

Treće, razmislimo o prenamjeni postojeća dva An-32. Naime, u situaciji kad je funkcionalnost namjenskih obalnih radara Peregrine pod upitnikom, a sekundarni sustavi se sastoje od komercijalne opreme, možda bi vrijedilo razmotriti prenamjenu aviona An-32 u mornaričke ophodne zrakoplove. Takvi avioni mogli bi djelotvorno nadzirati ZERP, sudjelovati u operacijama pretraživanja i spašavanja, odnosno uopće pružati potporu Obalnoj straži na suvisliji način u odnosu na postojeće – i u tu svrhu alocirane – školske avione Pilatus PC-9.

Meksička pregradnja An-32B (originalno Aeroflot CCCP-48069)

Zapravo, presedan za preinaku An-32 u mornaričke ophodne avione postoji: meksička ratna mornarica je za svoja četiri An-32 (ili šest, podaci se razilaze) nabavila godine 1997. najmanje dva modularna sustava MAPSS (Modular Airborne Patrol Surveilance System) američke kompanije Hely-Dine. Ovi modularni sustavi sastoje se (prema nepotvrđenim informacijama) od radara sa skeniranjem u punom krugu, infracrvenog motrilačkog sustava, GPS sustava, žirokompasa te dvije konzole i postaje za operatora. Čini se kako je to bio jedini takav pothvat kompanije Hely-Dine (inače specijalizirane za potporu operatora helikoptera), a trenutačni status iste nije baš jasan, kao što nam nisu poznata ni konkretna meksička iskustva.

S druge, strane, svojedobno je sam proizvođač, ukrajinska kompanija Antonov, nudio inačicu An-32MP s nešto opsežnijim mogućnostima u odnosu na američki modularni sustav, kao što su povećani tankovi za gorivo, snažni reflektor, dodatne sanitarije za posadu, izbacive spasilačke splavi i drugo, no ova varijanta nije našla kupaca i više se ne nudi.

Razmotrimo i rizike ovakve preinake, naravno – pod ranom hipotezom da su sami avioni zdravi i da u njima još ima života. Ponajprije, dva ophodna aviona je malo: ukoliko bi jedan bio svakodobno operativan, i onda bi samo dopunjavao postojeće sustave obalnog motrenja (iako, primjerice, Irska izlazi na kraj upravo s dvije letjelice). Nadalje, čini se kako An-32 predstavlja preveliki avion za motrilački radar i optoelektronički sustav, te jednog ili dva dodatna člana posade, pa ovdje leži rizik neekonomičnosti u eksploataciji. Naposljetku, Hrvatska bi se mogla naći s unikatnim sustavom za koji će biti teško naći rezervne dijelove, odnosno koji bi općenito mogao biti težak za održavanje. Stoga se nužno nameće pomoćna teza da bi ovakvu preinaku trebalo povjeriti kompaniji koja ima renome na tržištu opremanja aviona dodatnom elektroničkom opremom i koja će (predvidivo) ostati u poslu barem dok avioni ne dotraju.

Zaključno, otpiše li HRZ svoje Antonove, vjerojatno će izgubiti zauvijek sposobnost zračnog transporta. Tko će se 2020. godine gnjaviti s novim transportnim avionima, ne bi li se iznova uspostavila već zaboravljena sposobnost!? (Uzgred, sjeća li se itko da je Hrvatska imala podmornicu?) Ukoliko ovi avioni ipak opstanu u svojoj transportnoj konfiguraciji, leteći unutar Hrvatske te šire po regiji, vjerojatno će kad-tad dobiti zamjenu. Ne zaboravimo da je niz zemalja NATO-saveza svježe nabavio avione upravo usporedive s An-32, pri čemu ćemo se ograničiti samo na države koliko-toliko prispodobive Hrvatskoj. Avion C-27J, zajednički američko-talijanski proizvod, nabavile su Bugarska (pet primjeraka), Litva (tri aviona) i Rumunjska (sedam mašina), dok Češka nabavlja EADS-ove avione C-295. Sve ove zemlje, naime, imaju pretek “starije braće” hrvatskih Antonova (An-24 i An-26), a koji su zbilja pri kraju radnog vijeka. Na kraju, neovisno o nabavama u drugim NATO zemljama, odnosno neovisno o sudbini dva hrvatska An-32, nije li vrijeme da hrvatski obrambeni sustav počne razmišljati o mornaričkim ophodnim avionima?

Gost autor:

Boris Švel, pravnik, dugogodišnji stručni autor u časopisu Hrvatski vojnik

Nacrt novog Strateškog pregleda obrane (nadalje: Nacrt SPO) trenutačno čeka jesen, kad bi ga trebalo uskladiti s novim Zakonom o obrani i Zakonom o oružanim snagama, no za sada je neizvjesno hoće li se raditi o pukim terminološkim usklađenjima, ili će se dogoditi kakva dublja promjena. Područje gdje bi SPO mogao biti bitno određeniji su nova ophodna plovila za potrebe Obalne straže u sastavu Hrvatske ratne mornarice (HRM), pa pogledajmo taj segment Oružanih snaga.

Razvoju Obalne straže dan je prioritet, što je samo po sebi dobro, no ostatak dikcije Nacrta SPO-a prilično je mutan. Naime, “…što prije će se započeti s procesom nabave jednog obalnog ophodnog broda, te nastaviti s izgradnjom dodatnih ophodnih brodova u idućim godinama. Ukupan broj obalnih i izvanobalnih brodova koji će se izgraditi u narednome planskom razdoblju bit će utvrđen u Dugoročnom planu razvoja Oružanih snaga.”

Krenimo redom. Ponajprije, Dugoročni plan razvoja OS RH 2006.-2015. (DPR) iz 2006. daleko jasnije je odredio opremanje novim plovilima. Ondje se spominju četiri “vanobalna ophodna broda“, s početkom nabave 2009. i završetkom nabave 2015. godine. Od toga evidentno nije bilo ništa.

Nadalje, postojeći Nacrt SPO-a, osim vizije jednog jedinog broda, prebacuje odgovornost izrade kakvog-takvog flotnog programa (jasno, sintagma “flotni program” nigdje se ne spominje) na budući dokument, a kad će isti biti donesen, ne zna se. S obzirom da ratni brodovi (što plovila hrvatske Obalne straže de facto jesu, iako su javni brodovi u pravnom smislu) predstavljaju ozbiljnu investiciju kapitala, flotni programi, dakle planovi uvođenja novih plovnih jedinica i otpisivanja starih, donose se inače za po desetljeće i više unaprijed. Nacrt SPO-a je ovdje žalosno kratkovidan i ne predstavlja dokument temeljem kojega bi se mogla izgraditi suvisla flota.

Irski OPV L.É. Eithne izgrađen u Irskoj 1984. jedini je irski ratni brod sposoban za letne operacije helikoptera

Stoga radije krenimo u srž problema: kakva ophodna plovila bi Hrvatskoj trebala? U prvom redu, definirajmo im moguće zadaće: nadzor Zaštićenog ekološko-ribolovnog pojasa (ZERP) uz pomoć ukrcanih helikoptera i brzih pneumatskih brodica, sudjelovanje u misijama (barem u bazenu Mediterana), gašenje obalnih požara, traganje i spašavanje, školske funkcije… Jednom riječju, zadaće koje pokrivaju plovila uobičajeno nazvana izvanobalnim ophodnim plovilima, tzv. OPV-ovima (prema engl. Offshore Patrol Vessel).

Izraz “OPV” javlja se početkom devedesetih godina, a za sada ne postoji jedinstvena opće prihvaćena definicija OPV-a, ni u NATO savezu, ni u nacionalnim klasifikacijama. Kako je OPV ponajprije namijenjen ophodnjama, to ga razgraničava od fregata i korveta, čije su zadaće u prvom redu borba protiv ciljeva na ili ispod površine, ili pak u zraku. Ophodnja otvorenim morem znači pak kako su iz definicije OPV isključena plovila namijenjena ophodnji u teritorijalnom moru obalne države, odnosno zaštiti državnih granica na moru, tj. područje u kojem OPV djeluje jest otvoreno more.

Novozelandski HMNZS Otago jedan je od dva OPV-a koji su dio šireg programa Protector

Konstrukcija broda jest takva da je namijenjen razmjerno dugim ophodnjama na otvorenom moru, no od takvog broda se ne očekuje suprotstavljanje istodobnim višestrukim prijetnjama s površine, iz zraka, odnosno ispod površine mora. Trup samo djelomično podliježe vojnim standardima, kako bi se uštedjelo pri gradnji, uz često svjesno žrtvovanje borbene otpornosti broda, primjerice smanjivanjem RBK citadele ili njezinim izostankom. Zahtjev za smanjenjem radarskog, elektromagnetskog, infracrvenog te zvučnog potpisa broda (stealth) može izostati radi ekonomičnosti, iako predstavlja bonus nađe li se takav OPV u područjima povišenih prijetnji. Time dolazimo do razmjerno velikog broda (posebice ukoliko je osposobljen za operacije helikoptera) duljine 70 do 80 metara te pune istisnine oko 2000 tona, sa zahtjevom za dobrim pomorstvenim svojstvima. Ovo pak vodi ugradnji aktivnih stabilizatora, odnosno ljuljnih kobilica, kao i visokim bokovima trupa, s naoružanjem postavljenim razmjerno visoko kako ga more ne bi prelijevalo. Gotovo sam po sebi razumljiv je i zahtjev za dostatnim doplovom i autonomijom, što opet traži razmjerno velike tankove za gorivo i vodu, skladišne prostore, hladnjake, eventualno sustave za desalinizaciju vode, itd.

Ovdje vrijedi zastati i istaknuti jednu važnu činjenicu: velik brod ne znači nužno bitno skuplji brod! Ono što ratnom brodu podiže cijenu su oružni i elektronički sustavi te propulzija. Limovi su jeftini. Jasno, ovome se može suprotstaviti teza da OPV-ov trup, s obzirom na ograničeno naoružanje, rudimentarnu elektroniku i slabe motore – ipak proporcionalno više sudjeluje u cijeni plovila. Eto sjajne prilike za arbitrarno određivanje izmjera broda!

Islandski OPV Þór, poznat i kao Thor, građen je u Čileu

Izbor pogona za OPV određen je u prvom redu prema zahtjevima ekonomičnosti, kako glede utroška goriva i maziva, tako i glede potrebnog osoblja stroja. Redoviti izbor su stoga brzokretni dizel motori, dostatni za brzine između 20 i 25 čvorova, što omogućuje presretanje gotovo svakog ribarskog ili sumnjivog trgovačkog broda. Presretanje brzih krijumčarskih i sličnih plovila rješava se pak helikopterom ili brzom brodicom ukrcanom na OPV, odnosno suradnjom s drugim snagama raspoređenim na zadaće zaštite mora. Dodajmo kako se radi preciznog pozicioniranja broda, pomoći pri manevriranju u lukama, odnosno za slučaj nužde na OPV-ove ugrađuju pramčani i pomoćni propulzori.

Razmjerno jednostavni i automatizirani brodski sustavi omogućuju razmjerno malu posadu, kojoj se može pružiti visoka razina udobnosti – prostrani saloni i blagovaonice, smještanje ne više od četiri člana posade u pojedinu kabinu, obilna primjena sustava klimatizacije, obilne sanitarije, smještaj za žensko osoblje i drugo. Zadaće koje zahtijevaju velik broj osoblja, primjerice održavanje broda, mogu se pak rješavati ugovaranjem remonta u komercijalnim brodogradilištima. Poželjan je i pričuvni smještaj, radi ukrcavanja dodatne posade prema zadaći, tj. redarstvenog, carinskog ili stegovnog osoblja, znanstvenika i slično. Nije nezamislivo imati i dvije posade za isti brod, eda bi se OPV optimalno iskoristio rotacijom osoblja.

Naoružanje OPV-a u pravilu je skromno: primjerice, pramčani top može biti stara instalacija kalibra 40 ili 57 mm skinuta s otpisanog broda. Jedan do dva topa kalibra 20 mm, ili pak odgovarajući broj strojnica kalibra 12,7 mm ili puščanog kalibra, također iz postojećih zaliha, služe zaštiti od malih brzih površinskih ciljeva.

Mogućnost ukrcavanja ili suradnje s helikopterom već smo spomenuli. Hrvatski OPV bi zato trebao imati letnu palubu, po mogućnosti i hangar za helikopter opće namjene, koji se rabi za zadaće motrenja i nadzora, pretraživanje i spašavanje, opskrbu, presretanje i pregled sumnjivih plovila (pa čak i letjelica), prekrcaj osoblja, medicinsku evakuaciju i druge moguće zadaće.

Klasa Guiacamacuto od četiri jedinice za obalnu stražu Venezuele građena je u zemlji, uz španjolsku pomoć

Ovdje vrijedi ponovno zastati. Naime, kako proizlazi iz intervjua s Ministrom obrane Kotromanovićem, za sada je izvjesno kako planirani brod (valjda onaj iz Nacrta SPO-a) neće imati sposobnost prihvata helikoptera. Zbilja je šteta što se ne razmišlja o ovoj sposobnosti, budući da helikopter istinski umnožava svekolike sposobnosti OPV-a. S druge strane, istina je da Hrvatska trenutačno ne raspolaže namjenskim mornaričkim helikopterima, a ono što ima – preveliko je za ukrcaj na brodove. Iznimku čine školski helikopteri Bell 206B, no njihova uporaba vjerojatno bi bila skopčana s problemima korozije. No, same letjelice mogu biti predmetom buduće nabave, dok bi postojeći hangar mogao služiti kao učionica, prostor za prihvat brodolomaca i uopće unesrećenih, istražni zatvor i tome slično.

Radi zahtjeva za niskom cijenom, na hrvatski OPV ugradila bi se samo najnužnija elektronička oprema: navigacijski radar (poželjno integriran sa sustavom ARPA), eventualno link i konzola za komunikaciju s obalnim zapovjednim središtem te uopće obilni vojni i komercijalni komunikacijski sustavi, eda bi mogao razmjenjivati informacije sa sustavima na kopnu, ostalim plovilima i letjelicama na zadaćama ophodnje, kao i trgovačkim brodovima.

Talijanska klasa Comandante predstavlja tipične moderne OPV-ove

Dodatna oprema mogla bi uključivati brze pneumatske brodice koje se radi presretanja dizalicom spušta s broda ili pak spušta s krme, a u obzir dolaze i oprema za suzbijanje posljedica zagađenja, gašenje obalnih požara, odnosno mogućnost postavljanja barokomora za potporu vojnim roniteljima ili unesrećenim civilnim roniteljima, možda kontejnera s hidrografskom ili oceanografskom opremom i slično.

Naposljetku, potrebna bi bila i margina prostora te stabiliteta za budući rast sposobnosti. Konkretno, treba razmisliti o premještanju sustava za upravljanje vatrom 9LV s pripadajućim radarima i optoelektroničkim sustavima te pramčanih topova kalibra 57 mm s raketnih topovnjača kako budu izlazile iz uporabe. Isto se tiče i mogućnosti ugradnje tegljenih sonara, lansera mamaca i chaffova te raketa za osvjetljavanje, kao i PZO sustava. Potonje je najjednostavnije riješiti ukrcavanjem projektila s infracrvenim samonavođenjem, lansiranim bilo s postolja, bilo s ramena mornara u morskim vezovima. Protubrodske projektile iz pijeteta nećemo ni spominjati.

Trupovi danskih "inspekcijskih brodova" klase Knud Rasmussen građeni su u Poljskoj

Iako bi se moglo činiti da Hrvatskoj ne treba veliki OPV s mogućnošću ukrcaja helikoptera, ovakva platforma zapravo bi imala višestrukih prednosti. Naime, ne samo što bi omogućavala ophodnje otvorenim Jadranom tijekom cijele godine, već bi bila uporabljiva i za međunarodne misije. Jasno, ograničena brzina OPV-a sprječavala bi njegovo združivanje sa sastavima borbenih brodova, no još uvijek bi mogao služiti za blisku zaštitu logističkih plovnih sastava, sastava desantnog ili transportnog brodovlja i tome slično. U krajnjoj liniji, moguć je i kreativniji pristup: takvo plovilo moglo bi se ponuditi kojem od saveznika da nadomjesti brod u područjima niske prijetnje, kako bi taj saveznik mogao osloboditi svoje borbeno plovilo za misije.

Bilo kako bilo, potrebna je jasna specifikacija zahtjeva koji se pred takav brod postavljaju, kao i jasni plan nabave, kako bi proizvođači mogli uzvratiti na odgovarajući način. Naposljetku, robusno plovilo koje je iskušao domaći operator uvijek je i zanimljiv izvozni proizvod.

Gost autor:

Boris Švel, pravnik, dugogodišnji stručni autor u časopisu Hrvatski vojnik

Jedna od žrtava najavljenog procesa SPO-a bit će, dakle, i Topničko-raketna pukovnija. Ona je, kao i Pukovnija protuzračne obrane, u nominalnom sastavu Zapovjedništva za obuku i doktrinu (ZOD) HKoV-a. Prema nacrtu SPO-a, obje ove pukovnije

“(…) će se preustrojiti i pridodati postojećim rodovskim topničkim i PZO postrojbama u sastavu gardijskih brigada, kao njihova organska potpora, te u funkciji obuke. Oružni topnički i PZO sustavi koji nisu u funkciji organske potpore gardijskim brigadama, kao i svi zastarjeli i istrošeni sustavi, bit će povučeni iz uporabe.”

Što imamo?

Govoreći o topništvu Hrvatske vojske, krenimo prividno obrnutim redoslijedom – od topništva koje već jest u sastavu gardijskih brigada. Prema javno dostupnim izvorima, poimence časopisu “Hrvatski vojnik”, topničko-raketna bojna Gardijske motorizirane brigade sastoji se od zapovjedništva i zapovjedne bitnice, dvije bitnice haubica kalibra 122 mm, dvije bitnice samovoznih lansera raketa (SVLR) kalibra 122 mm, kao i logističkog voda. Topništvo u sastavu Gardijske oklopno-mehanizirane brigade (popularno, “Gombre“) također je respektabilno, uključujući zapovjedništvo i zapovjednu bitnicu, te tri vatrene bitnice: po jedna tegljenih, odnosno samovoznih haubica kalibra 122 mm, kao i jedna bitnica SVLR-ova, plus logistički vod. Možemo zaključiti da su gardijske brigade pristojno popunjene topništvom koje je adekvatno kao organska potpora istima.

S druge strane, isti izvor puno je škrtiji što se tiče ustroja Topničko-raketne pukovnije, pa samo nabraja kako je opremljena haubicama kalibra 122 mm i 155 mm, topovima kalibra 130 mm, te SVLR-ovima kalibra 122 mm, spominju se obučne funkcije pukovnije, a tek uzgred i zapovjedni (poimence, meteorološki) kapaciteti iste.

Tiha likvidacija sposobnosti

Što bi se dobilo ukidanjem Topničko-raketne pukovnije? Zapravo ništa: gardijske bi se brigade možda “podebljale” s nešto ljudi i materijala; recimo, Gombra bi mogla pripojiti nešto SVLR-ova za dodatnu bitnicu, pa bi na tome vjerojatno i završilo. Realistično, još jedna sposobnost HKoV-a, ona topničke potpore sustavima kalibara 130/152/155 mm najvjerojatnije bi nestala, a za par godina više je se nitko ne bi ni sjećao. Uzgred, Dugoročni plan razvoja Oružanih snaga iz 2006. govorio je i o sustavima top-haubica kalibra 152 mm kao perspektivnima, a danas ih se nigdje ne spominje.

I sustav 155mm M1H1 (155mm L33 CITER), uskoro u bespućima hrvatske povijesne zbiljnosti?

Ukoliko bi se u HKoV-u ipak zadržala rodovska topnička postrojba višeg ranga, primjerice razine pukovnije, što bi se time zadržalo, odnosno eventualno i dobilo? Ponajprije, obučne kapacitete roda topništva logično je zadržati u adekvatnoj rodovskoj postrojbi. Drugo, čitav niz zapovjednih sposobnosti – topografskih, meteoroloških, specijalističkih izvidničkih itd. – racionalno je zadržati na jednom mjestu i po potrebi pridodavati ondje gdje je potrebno. Naposljetku – a o čemu se trenutačno očito najmanje razmišlja – zadržala bi se sposobnost formiranja topničko-raketnih skupina na bojištu.

Međutim, tiha likvidacija sposobnosti topničke potpore na razini operativnih sastava zaobilazi neke probleme koji već dugo postoje u hrvatskom topništvu. Prvi problem, naizgled jednostavan, jest unifikacija kalibara. Nestanu li topovski i haubički sustavi kalibara iznad 122 mm, problem se čini riješenim. No, ostaje pitanje unifikacije instrumenata i ciljničkih naprava. Ovaj problem naslijeđen je još od bivše JNA, koja je rabila različite kutne podjele (i onu od 60-00, i onu od 64-00 tisućitih), pa je bilo – a i još uvijek jest! – zamislivo da u istoj postrojbi postoje i koriste se instrumenti i ciljničke naprave u obje podjele. Eto sjajnog izvora pogrešaka! Konačno, razmatranje kakve-takve unifikacije vozila za tegljenje topničkih sustava, odnosno onih za zapovjedne dijelove topništva – odvelo bi nas, pak, još dalje…

Što dalje?

Jednom riječju, moramo razmisliti o zadržavanju Topničko-raketne pukovnije. Ne samo što je pripajanje opsežnih zapovijednih sposobnosti gardijskim brigadama neracionalno, već isto vrijedi i za topničke sustave preko 122 mm (ukoliko isti ipak opstanu), budući bi potonji dodatno opteretili logističke kapacitete topničko-raketnih bojni u brigadama, odnosno logističke kapacitete samih brigada. Isto vrijedi ukoliko bi brigade pripojile cijele bojne rasformirane pukovnije.

Hoće li haubica D30 CR M94 postati najteže oružje u ionako skromnom hrvatskom topničkom arsenalu?

Naposljetku, u nekoj daljnjoj budućnosti, odluči li se Hrvatska za nabavku novih topničkih sustava, rodovska postrojba višeg ranga ostaje prirodnim mjestom za prihvat novih sustava i njihovo daljnje razmještanje, odnosno pridodavanje prema potrebi. Jasno, trenutačno nema nikakvog smisla razmišljati o nabavci zbilja suvremenih sustava, poput haubica na kotačnim kamionskim podvozjima ili SVLR-ovima većeg kalibra i dometa s navođenim projektilima, budući izgleda, barem prema postojećem nacrtu SPO-a, kako će sva oružja kalibara iznad 122 mm biti potiho izrezana.

Gost autor:

Boris Švel, pravnik, dugogodišnji stručni autor u časopisu Hrvatski vojnik

U tekstu koji slijedi, osvrnut ćemo se na SPO u njegovu dijelu o civilnom sektoru, o sustavu “civilne obrane” te pogledima iznesenim u ovome dokumentu na temu odnosa Oružanih snaga i ostatka društva u cjelini (posebice kroz tematiku nadzora nad Oružanim snagama). Sam ćemo osvrt izvesti kroz usporedbu rješenja iz aktualnoga nacrta SPO s dokumentom nazvanim Strateški plan Ministarstva obrane 2011.-2013. godine (u daljem tekstu – Strateški plan), navodno pisanim u lipnju 2010. godine, a postavljenim na web stranice Ministarstva obrane 10. veljače 2011. godine.

Strateški plan

Civilno-vojni odnosi

“Pomoć civilnim istitucijama u zemlji”, navedena kao 3. opći cilj, opravdava se očekivanjima od OS RH da – kao i druge vojske demokratskih zemalja – budu na službi svojim građanima. Pri tome, uz spomen i mogućih humanitarnih aktivnosti u inozemstvu, konstatira se da MORH i OS RH u ime i za račun Hrvatske provode nadzor na moru, pružaju pomoć i jačaju sigurnost građana; brane građane, imovinu i prirodna bogatstva RH od radnji i posljedica koje bi im bile štetne, a pružaju i određenu zdravstvenu te humanitarnu pomoć. Ova zastrašujuće nedefinirana općenitost spojena je s realnim životom i numeričkim pokazateljima kroz dva konkretna primjera te civilno-vojne suradnje: kao posebni cilj 3.1 navedena su “Zaštićena prava i interesi Republike Hrvatske na moru”, dok je posebni cilj 3.2 nazvan “Zaštićeni ljudi i materijalna dobra tijekom protupožarne sezone”. Za djelovanje na moru, a unutar zadaća Obalne straže, predviđalo se angažirati najmanje jedan brod, jedan helikopter i dva aviona – spomenulo se tu i gradnju dodatnih brodova, ritmom od jednog na iduće trogodišnje razdoblje. U okvir protupožarne sezone uguralo se svašta – i zaštita i spašavanje i vatrogastvo, a sve to uz uporabu i zračnih i kopnenih (manje nego dosad) i pomorskih protupožarnih snaga. Jedino nigdje nema spomena adekvatnoj naplati ovih napora, niti izdvajanju nevojnih troškova (vatrogastvo) iz okvira obrambenoga proračuna.

Nadzor nad Oružanim snagama

Iako strateški plan već u prvi prioritet (“Zaštićen suverenitet i teritorijalna cjelovitost Republike Hrvatske”) pod poseban podcilj broj 2 stavlja “Demokratski nadzor i upravljanje obrambenim sustavom” – tu prvi dojam o važnosti, ali i razumijevanju tematike, ipak ponešto vara. To se vidi već u općem razlaganju tog prvog od prioriteta, gdje za spomenuti podcilj stoji “U skladu s najboljim demokratskim praksama zapadnih demokracija nad hrvatskim obrambenim sustavom provodi se stalni demokratski i civilni nadzor te se u tu svrhu u obrambeni sustav uvode napredne upravljačke metode koje osiguravaju kvalitetno i svrsishodno upravljanje resursima.” Uz zanimljivost da kvalitetno i svrsishodno upravljanje resursima nije navedeno kao vrijednost kojoj treba težiti samoj po sebi (već tek kao alatu demokratskog i civilnog nadzora), postavlja se i pitanje o kakvom se to “stalnom demokratskom i civilnom nadzoru” radi, koji uz čistu kontrolnu funkciju ima potrebu na neki način i upravljati sustavom koji nadzire?

Na ovo pitanje odgovor daje obrazloženje već spomenutog “Posebnog cilja 1.2. Demokratski nadzor i upravljanje obrambenim sustavom”, koje se u potpunosti bavi samim Ministarstvom obrane – kao tijelom koje već samim svojim radom “provodi upravljačku i nadzornu funkciju te omogućava funkcioniranje sustava u cjelini”. Dakle, tu se demokratski nadzor nad Oružanim snagama shvaća općenito – kao nadzor predstavnika demokratski izabrane državne vlasti – što doduše ima ponešto veze s “parlamentarnim nadzorom”, ali vrlo malo zajedničkoga s konceptom “građanskog nadzora nad Oružanim snagama” za kojeg se i ovaj portal aktivno zalaže. Dapače, prioritet te aktivnosti Ministarstva za nadolazeće trogodišnje razdoblje predstavljaju: isplata plaća i naknada za zaposlene, kao i osiguravanje zdravstvene i dušobrižničke skrbi, informacijsko-komunikacijske usluge i stambeno zbrinjavanje djelatnika. Pri tome, u numeričkoj tablici (koje su i temelj ovoga dokumenta), dodatno je iznesena namjera – “Optimalnim brojem i strukturom djelatnika ostvarit će se demokratski nadzor i provoditi upravljačka i nadzorna funkcija obrambenoga sustava”, navodeći da u doba pisanja tog dokumenta MORH ima 2364 djelatnika na tim poslovima (dok je optimalna željena vrijednost 2360 za 2012. i 2013. godinu). Ne ulazeći u diskusiju o broju djelatnika MORH, primjetimo samo da civilnome sektoru tu nema spomena, kao ni pravom vanjskom nadzoru – po mogućnosti građanskoga tipa.

Nacrt SPO 2012.

Civilno-vojni odnosi

Na kraju 6. poglavlja, nazvanog “Stanje i razvoj obrambenih sposobnosti”, u okviru točke 3.4. “Civilno-vojno planiranje”, obuhvaćena je glavnina odnosa obrambenog sektora RH s ostatkom “ne-vojnoga” sustava hrvatske države. Konstatira se da vojne prijetnje, moguće nesreće, zarazne bolesti i tzv. “suvremene ugroze” (ugroževanje energetskih, informatičkih, te komunikacijskih sustava i drugo) traže bolju suradnju i sa “civilnim” resorima, a definira se i pojam “civilne obrane”.  Odgovornost za njeno organiziranje i vođenje  podijeljena je između Ministarstva obrane, Državne uprave za zaštitu i spašavanje (što je zapravo MUP, ako ne organizacijski, a ono barem proračunski) i Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva (za koordiniranje priprema gospodarstva i “društvenih djelatnosti”).  No, mali je problem u tome što takvo Ministarstvo više ne postoji – promjenom vlasti u prosincu 2011. ovo mega-ministarstvo razdijelilo se na čak tri – Ministarstvo gospodarstva (ministar Radimir Čačić), Ministarstvo rada i mirovinskog sustava (ministar Mirando Mrsić) i Ministarstvo poduzetništva i obrta (ministar Gordan Maras).

Čitavo je to područje civilne obrane upravo u transformaciji ka rješenjima NATO i EU (ka sustavu cjelovitog civilno-vojnog planiranja u izvanrednim situacijama) – što je i pojašnjeno, ali na iznimno općenit način. U tom se smislu razlikuje:

1. transformacija civilne obrane –  gdje treba razvijati nacionalni sustav upravljanja krizama, s jasno podijeljenim i usklađenim ovlastima civilnih i vojnih sektora – dok bi obrambene pripreme čvrsto ostale u rukama MORH-a. Spominje se i nekakav razvoj kritične infrastrukture, u skladu s praksom EU i NATO, bez da se išta pobliže definira – tražeći samo da  objekte, proizvode i usluge od posebnog značaja za obranu netko, na neki način, uskladi s konceptom kritične infrastrukture.

2. osuvremenjivanje obrambenih priprema – navodi se da treba izraditi Plan obrane RH, kao temeljni dokument obrambenih priprema, gdje mjere pripravnosti trebaju biti usklađene s NATO mjerama odgovora na krize. U tome sklopu treba uplanirati i mjere HNS (Host Nation Support) programa, infrastrukturu potrebnu za primanje interventne pomoći saveznika te sve potrebno za nekakvo narastanje snaga u slučaju obrane RH.

3. razvoj civilnih sposobnosti za sudjelovanje u operacijama i misijama potpore miru – kako složene misije NATO, EU te UN sve više traže sudjelovanje i raznih profila civilnih stručnjaka, i tu ima mnogo posla. Prvo treba konceptualno i zakonski razraditi doprinos civilnih stručnjaka, te ustrojiti i voditi katastar civilnih sposobnosti kojima RH raspolaže – gdje se civilno opet doživljava samo u smislu “ne-vojno”, promatrajući vidno samo osobe zaposlene u širim okvirima državne službe. Takva bi ekspertiza treba biti međuresorna, ljudi bi trebali biti spremni za odlazak i rad u misijama u inozemstvu, a treba promisliti i o uključivanju takvih “civilnih” stručnjaka u rad vojnih stožera. Nažalost, ni ovdje nema detalja, konkretnih radnih zadataka, kao ni rokova do kada bi se što od navedenoga trebalo obaviti.

Nadzor nad Oružanim snagama

Pojam “civilno” se i u tekstu Nacrta SPO 2012. nalazi pretežito u kontekstu suprotstavljanja pojmova “vojnik” – “civil”, odnosno, kao oznaka za onaj ostatak države izvan Oružanih snaga. Pa ipak, za razliku od dokumenta “Strateški plan Ministarstva obrane za 2011. – 2013.”, u kojem pojam “demokratski nadzor” u principu predstavlja šifru za svekolike djelatnosti samoga MORH-a, Nacrt SPO 2012 to područje barem promatra malo šire. Tako on u svom 7. poglavlju “Integracija obrane”, u 3. odjeljku “Oružane snage i društvo”, detaljnije definira “Demokratski nadzor nad oružanim snagama”, kao područje civilno-vojnih odnosa određeno djelovanjem Predsjednika RH, Hrvatskog sabora (posebice putem Odbora za obranu), te Vlade RH i ministra obrane. Građanstvo RH se ne spominje, a javnost je tek nešto prema čemu se obrana treba otvarati i time “kontinuirano omogućavati uvid i razumijevanje složenih procesa unutar tog važnog segmenta sustava nacionalne sigurnosti”, a ne i aktivni element u provođenju nadzora nad nacionalnim obrambenim sektorom.

Zaključak

U dijelovima Nacrta SPO 2012. koje smo ovoga puta promatrali – vezanima uz odnose Oružanih snaga i obrane s “civilnim sektorom” i društvom u cjelini, najviše se vidi nedostatak prethodnog donošenja viših strateških dokumenata, koji se onda preslikao i na proces strateške procjene u obrani. U promatranim dijelovima SPO-nacrta nalazimo mnoštvo deskriptivnih dijelova iznimno općenite prirode, koji tek ovlaš pojašnjavaju pojedine teme i pojmove – koje su zapravo viši strateški dokumenti trebali unaprijed definirati. Ta se prazna deskriptivnost onda kombinira s već ranije spomenutom općenitošću čitavog SPO nacrta (manjak numeričkih podataka, konkretnih poteza i rokova za provedbu planiranih te potrebnih promjena), dodajući na težini ove mane.

Ujedno, dok su međuresorni odnosi obrane s “ne-vojnim” sektorom same države donekle i obrađeni, sva tematika koja bi se dodirivala društva izvan okrilja državne službe obrađena je tek skromno i nepotpuno. Posebno se to ogleda u pitanju građanskoga nadzora nad Oružanim snagama i obrambenim sustavom RH općenito. Dubinu ove tematske rupe dobro ilustrira sam trenutni postupak donošenja novog Strateškog pregleda obrane – gdje se na diskusiju o dokumentu poziva predstavnike akademske zajednice, javnosti i udruga civilnoga društva, ali da zapravo nije jasno razlučeno, jesu li oni tu samo dio javnosti koju se obavještava, ili su ipak sudionici diskusijske faze procesa donošenja ovog strateškoga dokumenta – kao dio šire stručne i građanske scene, na kojoj je i dobar dio posla građanskog nadzora nad Oružanim snagama RH te obranom u svojoj nacionalnoj cjelini.