Prijetnja zračnom prostoru koja je u ponedjeljak 8. lipnja, ujutro proglašena u Latviji završila je oko 10:30 sati, izjavile su za latvijske medije Nacionalne oružane snage (NBS). Dron koji je ušao u latvijski zračni prostor oborili su NATO-ovi zrakoplovi, točnije francuski Rafalei . Od travnja, četiri francuska borbena zrakoplova Rafale nalaze se u zračnoj bazi Šiauliai u Litvi u sklopu NATO-ove misije Baltičkog zračnog nadzora. Dron je opisan kao “strana bespilotna letjelica koja je uletjela u Latviju kao rezultat ruskog elektromagnetskog ratovanja”. Ovaj incident malo je prošao „ispod radara“, a naročito nakon razmjene vatre između Irana i Izraela te krhkog primirja u Perzijskom zaljevu.

Govoreći na konferenciji za novinare, latvijski ministar obrane Raivis Melnis pohvalio je ulogu Oružanih snaga i NATO partnera u brzom informiranju javnosti o prijetnji i suočavanju s njom. Potraga za fragmentima drona kako bi se on i njegove sposobnosti detaljnije identificirale je u tijeku. Na pitanje koliko je koštalo podizanje NATO-ovih zrakoplova i obaranje drona, Melnis je odgovorio: “Ne bismo trebali brojati novac o tome koliko košta svaki hitac kada govorimo o našoj sigurnosti”, dodavši da trenutno nema naznaka o ozljedama ili šteti uzrokovanoj incidentom. Drugo upozorenje o dronu ostalo je na snazi ​​čak i dok se održavala konferencija za novinare. Nacionalne oružane snage izdale su oko 9:20 upozorenje koje pokriva općine Ludza, Balvi i Alūksne u vezi s potencijalnom prijetnjom zračnom prostoru.

Rezultat ruskog elektroničkog ratovanja

Brigadni general Kaspars Zdanovskis, zamjenik zapovjednika Latvijskih nacionalnih oružanih snaga, održao je zajedničku konferenciju za novinare s ministrom obrane Raivisom Melnisom o jutrošnjem upadu drona. Senzori su pokazali da je upad uzrokovan ruskim elektroničkim ratovanjem, rekao je Zdanovskis, ali nije potvrdio je li riječ o ruskom ili ukrajinskom dronu kojeg su oborili francuski NATO borbeni zrakoplovi malo iza 10 sati po lokalnom vremenu. Ministar obrane Latvije je rekao da dron nije uzrokovao žrtve ili štetu te dodao da NATO zrakoplovi još uvijek patroliraju graničnim zračnim prostorom.

Ukrajina je optužila Rusiju da stoji iza nekoliko drugih incidenata ulaska dronova u zračni prostor njezinih saveznika zbog elektroničkog ometanja. Nakon današnjeg upada dronovau Latviju, sastao se državni vrh, uključujući i predsjednika Latvije, kako bi analizirao još jednu sigurnosnu prijetnju i donio zaključke o jačanju obrambenih kapaciteta.

Samo nastavak udara

Podsjetimo, latvijska premijerka Evika Silina dala je ostavku prošlog mjeseca nakon političke krize koju su izazvala dva zalutala ukrajinska drona, kao i ministar obrane, o čemu smo u svibnju pisali na portalu Obris.org. Tadašnji  ministar obrane Andris Sprūds (Stranka Progresivci) objavio je ostavku u nedjelju navečer, 10. svibnja, nakon što su dva drona pala na latvijski teritorij u četvrtak te pogodila naftne instalacije. Riječ je bila o ukrajinskim dronovima koji su, prema riječima ukrajinskog ministra vanjskih poslova Andrija Sibihe, pali u Latviju zbog “ruskog elektroničkog ratovanja koje je namjerno preusmjerilo ukrajinske dronove s njihovih ciljeva u Rusiji“.

Ukrajinski napad na Sankt Peterburg

I na portalu Obris. org više puta smo pisali da su baltičke zemlje na meti ruskih hibridnih napada, kao i da su brojni dronovi viđeni na tom području, a neki su i pali na području baltičkih država i Poljske. Ovaj posljednji incident dogodio se nakon što su ukrajinski dronovi tijekom prošlotjednog Ekonomskog foruma na kojem je sudjelovao i ruski predsjednik Vladimir Putin napali Sankt Peterburg. Ruski mediji navode kako su snage protuzračne obrane tada oborile 86 ukrajinskih dronova u regiji oko Sankt Peterburga, grada domaćina velikog investicijskog foruma i Putinovog rodnog grada. “Osamdeset šest dronova srušeno je iznad Lenjingradske regije. Borbene operacije se nastavljaju“, napisao je guverner Aleksandar Drozdenko na Telegramu. Agencije su objavile kako je Ukrajina pogodila terminal za izvoz nafte u Sankt Peterburgu nekoliko sati prije početka godišnjeg ekonomskog foruma predsjednika Vladimira Putina u pokušaju da nanese štetu njegovu ugledu i pokaže koliko su ranjivi veliki ruski gradovi.

Rusija očekuje da će ove godine premašiti proračun za rat u Ukrajini za najmanje 28 milijardi dolara, jer napredak na bojištu usporava, a Kijev dobiva na zamahu udarima preko granice,  posebice na rafinerije nafte, objavio je nedavno britanski Independent. Tako je u pismu ruskog ministra financija Antona Siluanova iz veljače ove godine vlada pozvana da zamrzne oko 2,9 bilijuna ruskih rubalja (40,8 milijardi dolara) planirane potrošnje koja nije povezana s ratom ove godine, upozoravajući da bi prekoračenje od 2 bilijuna rubalja moglo porasti na čak 4 bilijuna rubalja u “negativnom scenariju”, prema Financial Timesu. Siluanov je također predvidio da će Rusija prekoračiti potrošnju za rat za dodatnih 4 bilijuna rubalja u 2027. i 2028. godini. Naime, još u 17. stoljeću austrijski vojskovođa talijanskog porijekla Raimondo Montecuccoli je ocijenio da su za vođenje rata potrebne tri stvari: novac, novac i opet novac. Za rusku „Specijalnu vojnu operaciju“ koja je trebala trajati između 3 i tjedan dana već godinama je potrebno izdvajati ogromna sredstva.

Iako izvori bliski Vladimiru Putinu kažu da predsjednik još uvijek vjeruje da njegove snage mogu zauzeti cijeli Donjeck i Lugansk do jeseni, teška financijska situacija pokazuje poteškoće s kojima se Rusija suočava nakon više od četiri godine gorkog sukoba s ohrabrenom Ukrajinom. Podsjetimo, Ukrajini je nedavno EU odobrila veliki zajam od 90 milijardi eura, o čemu smo i pisali na stranicama ovog portala. Rusija je na početku rata bila 11. najveće gospodarstvo na svijetu, ali se prošle godine popela na deveto mjesto unatoč sankcijama i ratnim troškovima, potaknuta širenjem obrane, industrije i nabave.

Čime financirati ruski rat u Ukrajini?

Dok su napuhane cijene nafte povezane s iranskim ratom pomogle Rusiji da se održi na površini nakon upozorenja ministra Siluanova u veljači, ratno gospodarstvo pokazuje znakove naprezanja jer se javne usluge i radna snaga smanjuju. Putin je početkom svibnja rekao vladinim dužnosnicima da mjere poduzete za poticanje gospodarstva počinju davati rezultate nakon što je Moskva bila prisiljena smanjiti svoju prognozu gospodarskog rasta za ovu godinu. Rekao je da su ekonomski podaci za ožujak pozitivni, s porastom BDP-a od 1,8 posto. No,  Siluanov je za ruski list Kommersant rekao da Ministarstvo financija revidira proračun kako bi uzelo u obzir „promjene u makroekonomskim uvjetima te potrebu za koncentriranjem dodatnih sredstava na važna prioritetna područja“. „Naravno, postoje apsolutno prioritetne stavke potrošnje: ispunjavanje društvenih obveza i osiguravanje obrane i sigurnosti zemlje“, rekao je Siluanov, dodavši: „Inače, svaku stavku analiziramo s obzirom na ekonomski povrat, postizanje rezultata i, u konačnici, njezin utjecaj na dobrobit ljudi.“

Rusko tržište podijelilo se na vrlo nestabilnu “dvojnu ekonomiju” jer su golemi državni izdaci za održavanje invazije na Ukrajinu izazvali duboku stagnaciju u nevojnim komercijalnim sektorima. Početni val gospodarskog rasta, potaknut grozničavom ratnom proizvodnjom, uglavnom se iscrpio, razotkrivajući ozbiljne strukturne neravnoteže. Kako bi spriječio da rastući proračunski deficit izmakne kontroli, Kremlj je drastično povećao poreze i proširio unutarnje zaduživanje, čime guši i paralizira civilno poduzetništvo, analizirao je i AP.

Crne prognoze ekonomskog rasta u Rusiji

Nakon godinu i pol, ruska ofenziva se konačno ispuhala

Prognoze ruskog Ministarstva gospodarstva ranije u svibnju snizile su procjene rasta BDP-a u 2026. na 0,4 posto s 1,3 posto i smanjile procijenjeni rast u 2027. na 1,4 posto s 2,8 posto. Očekivalo se da će rast dosegnuti 2,4 posto u 2029.

U međuvremenu, napredovanje Rusije u Ukrajini značajno se usporilo u 2026. u usporedbi s prošlom godinom, a prema zadnjim izvješćima Ukrajinci su oslobodili dio teritorija. Institut za proučavanje rata, američki think tank, procjenjuje da su ruske snage zauzele 104 četvorna kilometra u Ukrajini između početka godine i 26. svibnja, u usporedbi s 1619 četvornih kilometara zauzetih u istom razdoblju 2025. godine.

Šutnja ruskog Ministarstva obrane

Rafinerija u Saratovu – redovita meta ukrajinskih “dalekometnih sankcija”

I drugi zapadni mediji naglašavaju, usred sve snažnijih ruskih dalekometnih napada na ukrajinske gradove, da su visoki ruski dužnosnici upozorili predsjednika Vladimira Putina na neodrživost rata u Ukrajini, ​​otkrivajući rastuće podjele unutar vodstva oko toga kako upravljati rastućim ekonomskim pritiscima dok ruska invazija u punom opsegu ulazi u svoju petu godinu. Dužnosnici ruskog Ministarstva financija i središnje banke predložili su smanjenje obrambenih izdataka, savjetujući Kremlj da trenutna razina projiciranih izdataka riskira opasno širenje vladinog proračunskog deficita, izvijestio je Bloomberg. Međutim, visoki dužnosnici Ministarstva obrane i pojedinci u Kremlju, koji su odlučni slijediti Putinove ratne ciljeve, inzistiraju na zaštiti vojnih izdataka. Ministarstvo obrane tvrdi da bi njihovo smanjenje teško oštetilo gospodarstvo jer se toliko tvrtki sada oslanja na ugovore vezane uz vojsku te da je umjesto toga potrebno dodatno financiranje za rješavanje manjka koji ove godine iznosi čak tri bilijuna rubalja (36 milijardi dolara).

Troškovi rata sigurno se i povećavaju i zbog štete koju ruskom gospodarstvu, posebice naftnom sektoru, nanose ukrajinski udari. Podsjetimo, sredinom svibnja ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski objavio je videosnimak na kojem su prikazani, kako navodi, razorni rezultati ukrajinskih udara na ruske vojne i industrijske ciljeve, poručivši da se radi o “dalekometnim sankcijama” koje Kijev nameće Moskvi. Ukrajinske dalekometne sankcije nastavljaju se svake noći, nanoseći nemjerljive gubitke ruskom gospodarstvu.

Odluka Finska o povlačenju iz Ottawskog sporazuma oblikovana je pogoršanjem sigurnosnog okruženja uzrokovanim ruskim ratom u Ukrajini, rekla je finska državna tajnica za vanjsku i sigurnosnu politiku Outi Holopainen. U razgovoru za agenciju Anadolu na forumu u Antaliji, Holopainen je naglasila da potez “nije bio laka odluka“, ali je bio potaknut zabrinutošću za nacionalnu sigurnost. “Finska je definitivno zemlja koja želi poštivati ​​međunarodno pravo i međunarodni poredak utemeljen na pravilima“, rekla je Holopainen, ističući dugogodišnju ulogu Helsinkija u naporima za razoružanje i kontrolu naoružanja.

Portal Obris.org je još sredinom prošle godine pisao da su baltičke države istupile iz Otavske konvencije, a zbog opasnosti koja im prijeti iz Rusije. Premijer Finska Petteri Orpo rekao je tada da će izlazak iz sporazuma iz 1997. omogućiti Finskoj da se “pripremi za promjene u sigurnosnom okruženju na svestraniji način”. Estonija, Latvija, Litva i Poljska, sve među najvjernijim saveznicima Ukrajine, napustile su sporazum prošlog mjeseca navodeći kao razlog potencijalnu prijetnju iz Moskve. Finska, koja ima dugu granicu s Rusijom, ima neugodna iskustva s istočnim susjedom još od poznatog tzv. „Zimskog rata“ i sudjelovanja Finske na strani nacističke Njemačke u Drugom svjetskom ratu.

Međutim, finska državna tajnica napominje da je stvarnost dijeljenja granice od 1340 kilometara s Rusijom, koja je trenutno u punom ratu s drugim susjedom, prisilila Finsku da preispita svoj stav. Istaknula je rusko nesudjelovanje u sporazumu, rekavši da Finska mora procijeniti “što je ravnoteža, a što nacionalni interes” u trenutnim uvjetima. Inače, Rusija, kao ni SAD i Kina, nikada nije ratificirala tu konvenciju. Opisujući regionalno okruženje kao sve krhkije, Outi Holopainen je rekla: “Situacija u našem susjedstvu je toliko teška da se moramo povući“, naglašavajući da Finska trenutno nema postavljene nagazne mine i da nastoji izbjeći rizike za civile. Dodala je da su konzultacije sa saveznicima prošle glatko, napominjući da je to bio “vrlo otvoren i izravan dijalog sa svim našim saveznicima u NATO-u” i da nije bilo značajnih prigovora.

Govoreći o budućnosti europske sigurnosti, Holopainen je rekla da su rasprave o jačanju europskog stupa unutar NATO-a bile i nužne i pravovremene. Rekla je da je unutar NATO-a sigurnost zajednička odgovornost svih država članica i da je ovaj kolektivni pristup u konačnici ojačao savez. “U Europi moramo imati više odgovornosti za vlastitu sigurnost. Moramo više ulagati u našu obranu“, napomenula je Holopainen, dodavši da je to “povezano s predanošću Washingtona, s američkom predanošću europskoj sigurnosti. To je kombinacija koja čini transatlantsku vezu vrlo jakom.”

Inače, sjever Europe i posebice baltičke države stalno su izložene raznim oblicima hibridnih prijetnji i napada te sabotaža za koje se okrivljuje Rusija, iako to Moskva odlučno niječe.

Istovremeno s promjenom Trumpove ruske retorike, američki STRATCOM izveo vježbe sa strateškim podmornicama i nevidljivim bombarderima

U proteklih deset dana vojska Sjedinjenih Država izvela je dvije vježbe zasnovane na nuklearnom djelovanju. Iako je Strateško zapovjedništvo (STRATCOM) izdalo priopćenje u kojem su naveli kako se radilo o unaprijed predviđenim vježbama koje nisu potaknute ikakvim recentnim političkim zbivanjima, poruka je poslana, makar kontekstualno. Navedimo i kako vježbe nisu medijski bile najavljene, što je dodatno potaknulo čak i zabrinutost.

Lansiranje nenaoružanog projektila Trident II D5LE (Photo: US STRATCOM)

Jer za javnost je sve krenulo u noći 21. rujna, kad se s Portorika moglo vidjeti lansiranje rakete iz mora, za koju se dosta jasno moglo evidentirati da se radi o Tridentu, projektilima namijenjenim za lansiranje nuklearnih bojevih glava W76 i W88. Trebala su dva dana proći da Ministarstvo obrane pojasni da se radilo o vježbi u kojoj su ispaljena čak četiri projektila, jasno, bez bojeve glave na njima, na potezu od istočne obale Floride do Portorika.

Istovremeno u toj noći 21. rujna zrakoplovni entuzijasti su na radarskim online stranicama zamjetili let jednog E-6B Mercuyja preko Atlantika u Europu. Mercury je manje poznati rođak aviona E-4 Nightwatch. Dok je Nightwatch dosta poznat u javnosti kao Doomsday avion, namijenjen civilnom vodstvu SAD-a u slučaju općeg nuklearnog rata, E-6B je rađen također za tu situaciju, samo je njegova namjena da bude vojno zapovjedno i koordinacijsko sredstvo.

Dosta entuzijasta vojnog zrakoplovstva odmah je posumnjala da se sprema Skymaster, periodička vježba spremnosti bombardera B-2 za nuklearno djelovanje. I doista, u noći 24. rujna dva su Spirita poletjela iz svoje baze Whiteman prema istoku, a kod nadotakanja goriva iznad istočne obale SAD-a korišten je pozivni signal Skymaster. Negdje na pola Atlantika jedan B-2 se okrenuo i vratio nazad, što je uobičajeni manevar za ovakve vježbe, dva aviona idu do pola puta kako bi došlo do redundacije u slučaju problema jednog zrakoplova.

E-6B Mercuy – preko Atlantika do Europe

Negdje u isto vrijeme je iz njemačkog Ramsteina uzletio  Mercury, koji se tamo bio smjestio nakon puta u Europu. Na Atlantiku iznad sjeveroistoka Španjolske B-2 je po drugi put susreo se sa zračnim tankerom, a nešto zapadnije je Mercury zauzeo kružnu rutu na ispražnjenom dijelu neba. To je potrebno jer iz sebe u slučaju operacija ispušta kabel dug gotovo deset kilometara, koji dolazi u blizinu oceanske površine i omogućuje avionu komunikaciju s podmornicama na vrlo niskim frekvencijama (VLF), dakle bez potrebe da izrone. Zbog ovog je sasvim realno da je u vježbi sudjelovala i bar jedna podmornica klase Ohio, američki sustav za podmorsko lansiranje nuklearnih raketa.

B-2 Spirit je izveo simulaciju lansiranja raketa, nije poznato je li i potencijalna podmornica na istoku Atlantika obavila isto, i vježba je otišla svom kraju. Spirit se uz još jedno nadolijevanje goriva vratio u Whiteman, a E-6B je još tri sata kružio na potezu oko Farskih otoka uz odašiljanje VLF signala. Nakon toga se vratio u Ramstein.

Kao što rekosmo, iz SAD-a stiže obavijest kako se operacije nisu vodile zbog ikakve političke situacije koja je u razvoju, ali poruka je svakako poslana. Prije svega, ulaskom u područje gdje se lansiranje s podmornice vidi s Portorika, poslana je poruka Maduru i Venecueli na koje Donald Trump ima popriličan pik, toliki da američki brodovi potapaju civilne venecuelanske brodice pod objašnjenjem da se koriste.

Poruka je na neki način poslana i Vladimiru Putinu, što se svakako treba gledati u političkom kontekstu trenutka, jer Trump je ponovno krenuo slati upozorenja ruskom despotu te čak podržavati Ukrajinu u nastojanju da oslobodi zauzete dijelove države. Rusi već nekoliko godina verbalno vole prijetiti nuklearnim oružjem, Amerika je ovaj put vježbom na neki način učinila isto, pokazujući da dvoje mogu igrati ovu igru.

Omiljena zabava Dmitrija Medvedeva – prijetnje nuklearnim udarima

Jer, u potpunosti je nemoguće da su se ove dvije vježbe, na istoku i zapadu Atlantika, sasvim slučajno poklopile u isto vrijeme. STRATCOM je zadužen za sve oblike nuklearnih vježbi i njihovi J3 i J7 odjeli smišljeno su stavili vježbe u isto vrijeme. Kad se pak obje pogledaju kao cjelina, onda vidimo trening scenarija u kojem podmornice Ohio izvode prvi udar (jer lansiranjem iz mora relativno blizu meta onemogućuju ranu detekciju nuklearnog napada), da bi onda Spiriti izveli drugi udar na infrastrukturu koja je preživjela inicijalni napad. Radi se o jednom od najčešćih scenarija potencijalnog nuklearnog udara od strane SAD-a.

Tako da je, kako rekosmo, poruka poslana, čak i ako to nije bila intencija. A teško je ne vjerovati u intenciju, obzirom na Trumpovu navadu da rado pokazuje mišiće u svojim međunarodnim potezima, od onih ekonomskih pa do vojnih. Zbog toga je teško vjerovati i u nenamjernu koincidenciju američkih vježbi i promjene ruske retorike američkog predsjednika.

Od danas pa do utorka, 16. rujna, ruska i bjeloruska vojska provode zajedničku vježbu „Zapad-2025“. Tema ovogodišnje vježbe je „Upotreba regionalnih grupacija (snaga) za osiguranje vojne sigurnosti Zajednice država“. Kako navodi bjelorusko Ministarstvo obrane, tri su glavna cilja vježbe: (1) poboljšanje vještina zapovjednika (zapovjednih časnika) i stožera u upravljanju skupinama (snagama) za odbijanje agresije na Zajednicu država; (2) povećanje razine koordinacije između zapovjednih tijela i terenske obuke vojnog osoblja u izvršavanju zajedničkih zadaća održavanja mira, zaštite interesa i osiguranja vojne sigurnosti; (3) uvježbavanje različitih opcija zajedničkih djelovanja za neutralizaciju prijetnji i stabilizaciju situacije na granicama Zajednice država. Nekoliko tisuća vojnika iz Rusije i Bjelorusije, napominje DW, simulirat će napad i odbijanje napada, uključujući zračne napade i sabotaže, a trebali bi uvježbavati i rad na novoj ruskoj hipersoničnoj raketi Orešnik, koju je Rusija velikodušno ustupila i Bjelorusiji kao jednoj od svojih najvjernijih saveznica. Ratne vježbe u Bjelorusiji i Rusiji izazivaju zabrinutost u Ukrajini, gdje još uvijek trpe posljedice okupljanja snaga radi posljednje vježbe „Zapad“ iz rujna 2021. godine, kao i u zapadnim saveznicama Latviji, Litvi i Poljskoj, koje graniče s Bjelorusijom. Ukrajinsko Ministarstvo vanjskih poslova priopćilo je da ovogodišnja vježba „ometa miroljubive napore“ američkog predsjednika Donalda Trumpa za okončanje rata i „predstavlja neposrednu prijetnju ne samo Ukrajini, već i Poljskoj, baltičkim državama i cijeloj Europi“.

Ovogodišnja vježba počinje dok se još nije slegla buka oko najnovijeg incidenta s ruskim dronovima u Poljskoj. Upravo je poljski premijer Donald Tusk nakon nemirne noći s 10. na 11. rujna ustvrdio da je vježba „Zapad“ povezana s „poticanjem kaosa, panike, tjeskobe i političkih podjela u Poljskoj“. Poljska je noćas u ponoć iz sigurnosnih razloga zatvorila granicu s Bjelorusijom „na neodeđeno vrijeme“, a zbog incidenta s ruskim dronovima uvela je i ograničenja zračnog prometa u dijelovima države uz granice s Bjelorusijom i Ukrajinom. Poljska agencija za zračnu navigaciju (PANSA) objavila je da je, na zahtjev Operativnog zapovjedništva poljskih Oružanih snaga, u istočnom dijelu Poljske uvedeno ograničenje zračnog prometa u obliku ograničene zone EP R129 od 22:00 UTC 10. rujna 2025. do 23:59 UTC 9. prosinca. PANSA je objasnila da se zatvaranje zračnog prostora uz istočnu granicu odnosi na promet na visini ispod 3.000 metara, te se ne odnosi na rute kojima lete, na primjer, zrakoplovi iz Kine u Europu ili iz Rusije u Tursku. Zamjenik ministra obrane Poljske Cezary Tomczyk najavio je da će Poljska zbog rusko-bjeloruske vježbe rasporediti 40.000 vojnika na granici s Bjelorusijom.

Poljska – ograničenje zračnog prometa

Susjedna Litva također se priprema na moguće povrede granice dok će se u Bjelorusiji se održavati vojne vježbe ruske i bjeloruske vojske. Kao reakciju na predstojeću vojnu vježbu, litavski graničari su proteklih tjedana prošli dodatne obuke; a tijekom rusko-bjeloruske vježbe provodit će i dodatne patrole, objašnjava general Rustamas Liubajevas iz Državne granične službe. „Rusiju od rata u Ukrajini još više vidimo kao mogućeg napadača. (…) Računamo s povredama granice – primjerice tako da se instrumentaliziraju migranti, kao što se to već događalo u prošlosti“, rekao je Liubajevas. Litva se priprema i na to da bi vojnici u nadolazećim danima mogli bez dozvole prijeći granicu ili poslati dronove, kaže general Liubajevas: „Takvih hibridnih napada već je bilo“. Baltičke države uvijek iznova izvještavaju o dronovima koji povređuju njihov zračni prostor. Tako su u srpnju ove godine dva drona iz Bjelorusije uletjela u Litvu i srušila se.

“Zapad-2021” – uvertira za napad na Ukrajinu 2022. godine

Litva, u međuvremenu, pokazuje i vlastitu vojnu snagu. Zemlja u nadolazećim danima organizira s Poljskom, Estonijom i Latvijom vlastite vojne vježbe u kojima bi trebalo sudjelovati do 40.000 vojnika. Osim toga, Litva planira 2026. povećati svoj vojni proračun na više od pet posto bruto domaćeg proizvoda (BDP). Još 2021. proračun za obranu bio je ispod dva posto BDP-a. Linas Kojala, šef Centra za geopolitiku i sigurnost, think-tanka u litavskoj prijestolnici Vilniusu, vjeruje da ponajprije dugoročno postoji opasnost. „Rusija nas promatra kao teritorije koji bi trebali biti pod kontrolom Kremlja“, kaže Kojala za DW:

„Ne mislim, doduše, da će Rusija u neposrednoj budućnosti napasti Litvu. Ali pratit ćemo ostanu li trupe koje su sada stacionirane u Bjelorusiji ondje i nakon vježbe, i hoće li Moskva ondje izgraditi dugoročnu infrastrukturu koja bi mogla poslužiti kao baza za scenarij napada za sedam ili deset godina“.

Takve brige dijeli i Karlis Bukovskis, direktor Instituta za međunarodna pitanja u Rigi, glavnom gradu Latvije, koja je također susjedna Bjelorusiji. Tri baltičke države, u koje spada i Estonija, „sjede u istom čamcu“. „Vidimo se kao cjelina kad je riječ o Rusiji“, kaže Bukovskis za DW i govori o „zajedničkoj traumi“:

„Kroz isprva tajni Hitler-Staljin pakt 1939. nacistička Njemačka prepustila je baltičke države Sovjetskom Savezu, koji je kasnije između 1944. i 1991. okupirao naše zemlje. Tim je sporazumom njemački Reich zajedno sa Sovjetskim Savezom podijelio područje Baltika i Poljsku na njemačku i rusku interesnu sferu. Jedan dio Poljske trebao je pripasti Njemačkoj. Zbog toga nas sve takve ruske vojne vježbe zabrinjavaju“,

kaže Bukovskis, dodajući kako danas ima i razloga za optimizam, dodaje politolog:

„Procjenjuje se da će ove godine na vježbama sudjelovati manje vojnika nego u prošlosti – i zato što je ruska vojska zaokupljena u Ukrajini. Osim toga, danas su tisuće NATO-trupa – iz Velike Britanije, Njemačke ili i Francuske – stacionirane na Baltiku. To nam daje nadu. Više nismo sami!“.

Početkom godine, bjelorusko Ministarstvo obrane najavilo je da će u vježbi „Zapad-2025“ sudjelovati 13.000 vojnika, no u svibnju se taj broj gotovo prepolovio, uz najavu da se vježba neće održati uz samu zapadnu granicu Bjelorusije, već dublje u unutrašnjosti. Prošlog mjeseca, ministar obrane Viktor Hrenin rekao je da će se većina vježbi održati oko grada Borisova, oko 74 kilometra sjeveroistočno od Minska, iako će neke „male jedinice izvršavati praktične zadatke odbijanja hipotetskog neprijatelja“ u područjima blizu granice s Poljskom i Litvom. Dvije od pet novih utvrda koje su podignute za vježbe također se nalaze u tim područjima. Do svega toga dolazi tek nekoliko dana po okončanju niza vježbi koje je od 31. kolovoza do 6. rujna u Bjelorusiji održavala Organizacija ugovora o kolektivnoj sigurnosti (ODKB). Iz Bjelorusije, Kazahstana, Kirgizije, Rusije i Tadžikistana se u okviru programa „Interakcija-2025“, „Potraga-2025“ i „Ešalon-2025“ , uvježbavalo i planiranje upotrebe nuklearnog naoružanja, ali bez direktnog baratanja nuklearnim sredstvima. Ne bi li se izbjeglo i dodatne prigovore, aktivnosti više od 2.000 vojnika, zajedno s oko 450 komada naoružanja i opreme (uključujući 9 zrakoplova i helikoptera, te više od 70 raznih dronova) bile su također premještene dublje u državni prostor Bjelorusije, navodno na osobni nalog predsjednika Lukašenka.

Latvijski ministar obrane Andris Spruds najavio je da će od 18:00 sati 11. rujna zračni prostor Latvije na istočnoj granici biti zatvoren najmanje do 18. rujna, s mogućnošću produljenja. Odluka o zatvaranju zračnog prostora u blizini istočne granice s Bjelorusijom i Rusijom donesena je nakon procjene koju su provele Oružane snage Latvije. Spruds je napomenuo da su događaji u Poljskoj u srijedu, 10. rujna, jasno kršenje zračnog prostora NATO-a te da Latvija mora djelovati u skladu s tim. Latvijski parlament jučer je  usvojio prijedlog odluke o potpunom zatvaranju granice s Rusijom i Bjelorusijom tijekom vježbi „Zapad-2025“, dok Ministarstvo obrane treba poduzeti dodatne mjere kako bi se brzo reagiralo na sve sigurnosne prijetnje.

U usporedbi s periodom 2014.-2018., države u Europi su od 2019. do 2023. praktično udvostručile svoj uvoz naoružanja (porast od 94 posto prema prethodnom periodu). Ipak, količine izvezene u Aziju i Oceaniju, ta na Bliski Istok od 2019. do 2023. bile su još i veće, budući je ondje 9 od ukupno 10 najvećih uvoznika naoružanja. Rezultati su to godišnje analize Stockholmskog međunarodnog instituta za mirovna istraživanja (SIPRI) o izvozu oružja, objavljene u  ponedjeljak, 11. ožujka.

Predsjednik Biden na Jeddah Security and Development Summitu 2022. godine

Iako je globalni međunarodni promet oružjem od perioda 2014.-2018. do 2019.-2023. neznatno pao (3,3 posto), Sjedinjene Američke Države su za to vrijeme svoj izvoz povećale za 17 posto, i njihov je globalni udio porastao od 34 na 42 posto. Pri tome, njihove su vojne robe izvožene u 107 država svijeta između 2019. i 2023. godine, što je bitan porast prema svim dosadašnjim promatranim periodima. Najveći udio tu za SAD otpada na Bliski Istok (38 posto). U isto vrijeme, ruski se izvoz prepolovio. Upravo zato je i Ruska Federacija po prvi puta pala na treće mjesto svjetskih izvoznika naoružanja, odmah iza Francuske. Ukupno gledano, SAD i zemlje zapadne Europe zajedno su od 2019. do 2023. odradile 72 posto ukupnog izvoza naoružanja (prema ukupno 62 posto u periodu 2014. do 2018. godine). Gledajući ostale izvoznike u prvih 10, nakon SAD, Francuske i Rusije, dva su zabilježila porast izvoza: Italija (+86 posto) i Južna Koreja (+12 posto), dok je pet zabilježilo pad – Kina (-5,3 posto), Njemačka (-14 posto), Ujedinjeno Kraljevstvo (-14 posto), Španjolska (-3,3 posto) i Izrael (-25 posto).

Svjetski izvoznici naoružanja

Dakle, SAD kao prve na listi obavile su od 2019. do 2023. –  prema procjenama instituta SIPRI iz Stockholma – 42 posto cjelokupnog svjetskog izvoza naoružanja. „SAD povećavaju svoju globalnu ulogu dobavljača oružja – što je važan aspekt njihove vanjske politike – izvozeći više oružja u više zemalja nego ikada u prošlosti“, rekao je Mathew George, direktor SIPRI-jevog Programa za praćenje transfera naoružanja. „Ovo se događa u trenutku kada se gospodarska i geopolitička dominacija SAD-a suočava s izazovom sila u usponu“, navodi SIPRI. Kako smo već spomenuli, na drugom je mjestu, globalno, Francuska s 11 posto udjela, a treća je Ruska Federacija s tek marginalno manjim udjelom (također 11 posto).

Uoči primopredaje borbenih aviona Rafale Grčkoj 2021. godine

Francuski izvoz oružja porastao je za 47 posto između perioda 2014.-2018. i 2019.-2023. te je ova država po prvi put bila drugi najveći izvoznik oružja, odmah ispred Rusije. Najveći udio francuskog izvoza oružja (42 posto) otišao je u države Azije i Oceanije, a još 34 posto je otišlo u države Bliskog Istoka. Najveći pojedinačni primatelj francuskog izvoza oružja bila je Indija, koja je činila gotovo 30 posto. Uz izvoz ratnih brodova, porast francuskog izvoza oružja najvećim je dijelom posljedica isporuka borbenih zrakoplova Indiji, Kataru i Egiptu. Tu se ističe i prodaja 18 borbenih zrakoplova Rafala Grčkoj, kao i 12 Hrvatskoj. Ukupno, prodaja borbenih aviona Dassault Rafale skočila je s 23 primjerka u razdoblju od 2014. do 2018. na 94 u proteklih pet godina, a SIPRI ističe da su daljnjih 193 Rafala u procesu narudžbe i ugovaranja. „Francuska koristi priliku snažne globalne potražnje za jačanje svoje industrije naoružanja kroz izvoz“, rekla je Katarina Đokić, istraživačica SIPRI-ja. „Francuska je bila posebno uspješna u prodaji svojih borbenih aviona izvan Europe“.

Ruski izvoz oružja je pao za 53 posto između perioda 2014.-2018. i perioda 2019.-2023. Pad je bio brz tijekom posljednjih pet godina, i dok je Rusija izvozila glavne količine oružja u 31 državu u 2019. godini, izvozila je u samo 12 država u 2023. godini. Pri tome, države u Aziji i Oceaniji primile su 68 posto ukupnog ruskog izvoza naoružanja u periodu 2019.-2023., pri čemu je Indija tu činila 34 posto, a Kina 21 posto. Dakle, i Rusija ima svog najboljeg kupca oružja u Indiji, proizlazi iz podataka koje je prikupio štokholmski Institut. I nadalje raste ruski izvoz naoružanja u Kinu (77 posto svog njihovog uvoza naoružanja je baš iz Rusije), te u Egipat.

Četvrta izvoznica je Narodna Republika Kina, s udjelom od 5,8 posto, dok je na petom mjestu još jedna od država „demokratskog svijeta“ – Savezna Republika Njemačka s udjelom od 5,6 posto. Među deset najvećih globalnih trgovaca naoružanjem još su tri europske demokracije, Italija (6. mjesto s 4,3 posto), Velika Britanija (7. mjesto s 3,7 posto) i Španjolska (8. mjesto s 2,7 posto), kao i još dva američka vojna saveznika, Izrael (9. mjesto s 2,4 posto) te Južna Koreja (10. mjesto, 2. posto ukupnog izvoza u promatranom periodu). Razmatrajući naglašeno naoružavanje Indije i Pakistana, SIPRI smatra da Indiju, osim Rusije, naoružavaju Francuska i SAD, a Pakistan u vrlo visokom udjelu (82 posto kompletnog pakistanskog uvoza) Kina.

Uvoz naoružanja

Uvoz oružja među europskim državama bio je 94 posto veći u razdoblju 2019.-2023. nego u prethodnom razdoblju između 2014. i 2018. godine. Ukrajina je postala najveći europski uvoznik oružja u razdoblju 2019.-2023. i četvrti po veličini ukupno u svijetu – nakon što je najmanje 30 raznih država krenulo isporučivati oružje Ukrajini, kao pomoć u savladavanju ruske agresije započete u veljači 2022. godine. Osim Ukrajine i Japana, porast uvoza veći od 100 posto u proteklih pet godina u odnosu na razdoblje 2014.-18. bilježe, među ostalim, i Katar (gotovo 400 posto), Nizozemska (751 posto) te Poljska s rastom od 253 posto. Borbe s Hamasom i Hezbolahom, prema spomenutome izvješću, donijele su Izraelu rast uvoza naoružanja od 5,1 posto, a pritom su iz SAD nabavili 69 posto, a iz Njemačke 30 posto potreba.

Svjetska trgovina oružjem smanjena je u proteklih pet godina za 3,3 posto u odnosu na razdoblje 2014.-2018., utvrdilo je ovo istraživanje. Najveći pad uvoza bilježe, među ostalim, afričke zemlje Alžir (pad od 77 posto) i Maroko, koji je u proteklih pet godina uvezao 46 posto manje oružja nego u razdoblju između 2014. i 2018. godine. Uvoz je, na razini kontinenata, u promatranim razdobljima pao i u Sjevernoj i Južnoj Americi, i to za sedam posto. Institut skreće pozornost na podatak da u proteklih pet godina nije bilo izvoza ruskog naoružanja u Južnu Ameriku.

NATO mora dalje rasti

Inače, pozornost svjetskih medija privukao je i predsjednik Andrzej Duda koji je najavio da će tijekom skorog posjeta Sjedinjenim Državama predložiti da članice NATO-a izdvajaju 3 posto bruto domaćeg proizvoda (BDP) za obranu. On je rekao kako je ruska invazija na Ukrajinu 2022. učinila obranu glavnim prioritetom za članice istočnog krila NATO-a, a Poljska ove godine izdvaja oko 4 posto BDP-a za jačanje svojih oružanih snaga.

“Želim predložiti da države NATO-a zajedno odluče da će uvjet saveza biti izdvajanje ne 2 posto, nego 3 posto BDP-a na obranu, te da će to biti granica ispod koje se apsolutno ne preporučuje ići“, rekao je Duda na sastanku poljskog vijeća za nacionalnu sigurnost. No, na koji način dostići izdvajanje od 3%, kada se većina članica NATO-a bori dostići 2% BDP-a za obranu, Duda nije pojasnio.

Nakon ruskog neuspjeha u brzom slamanju Ukrajine te pritom pretrpljenih značajnih gubitaka u ljudstvu i tehnici, ruski stratezi su se „otrijeznili“ i mijenjaju strateški pristup ratu. Mijenja se pristup, ali – čini se – ne i maksimalistički cilj. Da se cilj ne mijenja vidljivo je iz ponašanja ruskog političkog, ali i crkvenog vodstva, a teško je zaključiti tko je tu veći nacionalista i imperijalista, Putin ili Kiril I, u simbiozi države i crkve. Režimski tisak opravdava stavove ruskih imperijalista koji osporavaju Ukrajinu kao državu, Ukrajince kao naciju i pravo postojanja države i naroda. Prema pretežitom mišljenju Rusi žele ukrajinski teritorij, a u – po njima najgorem slučaju – bili bi spremni odustati, kako oni kažu, od katoličkih oblasti na zapadu. Ovo su tipični stavovi Ruske pravoslavne crkve, vezani uz povijesne maštarije o Moskvi kao trećem i posljednjem Rimu. No, nekima su stavovi i radikalniji, pa tako Medvedev sanjari o jedinstvenom prostoru Euroazije od Atlantika (Lisabona) do Pacifika (Vladivostoka). Neki bi i na Indijski ocean. Nije teško zaključiti tko bi bio vladar tih prostora.

Faze „specijalne operacije“

Ipak, da pokušamo proniknuti u mračne zamisli ruskih stratega u uništavanju Ukrajine i Ukrajinaca. Iz poteza koje vuku zadnjih dana redefiniraju se bliži ciljevi, smanjuju zalogaji, ali apetiti ostaju isti. Izvlačenjem snaga na sjeveru i sjeveroistoku vrše nadoknadu izgubljenih tehničkih sredstava, osvježenje i vjerojatno popunu ljudstvom. Nakon pregrupiranja veći dio osvježenih snaga prebaciti će na istok u svrhu ojačanja snaga za napad u Donbasu (ukrajinski: Донбас, Донецький басейн), koji obuhvaća Donjecku i Lugansku oblast. U prvoj fazi „nove“ operacije, koja će imati etape, cilj bi bio zauzeti od Rusije priznate „države“ i spojiti ih dovoljno širokim kopnenim koridorom s Krimom. Ova faza podrazumijeva odbacivanje ukrajinskih snaga i u povoljnom slučaju njihovo okruženje i uništenje, ili pak prisilu na nečasnu predaju. U slučaju za Ruse povoljnog razvoja situacije produžili bi prema Dnjepropetrovsku s ciljem izbijanja na rijeku Dnjepar, sijekući Ukrajinu približno spojnicom Harkiv-Poltava-Kremenčuk. Za vrijeme trajanja ove faze zadržati će prijetnju sjeveru Ukrajine, uključeno i Kijevu sa snagama iz Bjelorusije. Ova prijetnja se nikako ne smije zanemariti jer pored dijela ostavljenih ruskih snaga u svakom trenutku moguć je angažman bjeloruskih snaga. Na taj način bi vezali dio ukrajinskih snaga na sjeveru sprječavajući ih da u slučaju potrebe pomognu snagama na istoku.

Istovremeno, vršit će se pritisak na Odesu i obalni pojas zapadno prema Rumunjskoj. Također će nastojati osvojiti ili zaobići Mikolajev kao pripremu druge faze u kojoj bi osvajali Odesu, te nastavili operacije sjeverno i sjeverozapadno prema Moldovi s ciljem razvlačenja braniteljskih napora na kopnenu i primorsku (obalnu) bojišnicu. Na taj način bi se olakšali prodori jednim krakom prema Donbasu, a drugim prema Dnjipru. Vezivanje snaga na jugu činila bi Crnomorska flota prijeteći desantom te raketnim udarima s brodova, obalnih raketnih bitnica (u prvom redu „Bastion“), te udarima mornaričkog zrakoplovstva. Mornarica će također iz Crnog, Azovskog i Kaspijskog mora dalekometnim raketama Kalibar tući važne ciljeve po dubini s težištem na visokovrijedne elemente borbenog rasporeda ukrajinskih snaga kao što su zapovjedna mjesta, radarski sustavi i elementi logistike (gorivo, mazivo, streljivo), važni komunikacijski pravci (mostovi, pruge, cestovna i željeznička čvorišta), raketni sustavi PR/PZO srednjeg, velikog i manjeg dosega (BUK, S-300, SA-8 Gecko, …). U slučaju za Rusiju povoljnog razvoja situacije na istočnom bojištu otpočet će drugu fazu s juga prema sjeveru s ciljem zauzimanja Odese. Nakon zauzimanja ili potpune izolacije Odese stvorili bi se uvjeti za koncentraciju već angažiranih, te uvođenje mobiliziranih snaga prodorom prema sjeveru s ciljem izbijanja na spojnicu Kremenčuk – sjever Moldove. Nakon toga za očekivati je „demokratski“ referendum za  Pridnjestrovlje i njegovo priključenje „matici“ Rusiji.

Naravno, ovdje će se za mnogo toga pitati Ukrajinu i njene Oružane snage, ali i testirati spremnost Zapada da daju jače naoružanje. Tu bi svakako trebalo uključiti klasično i raketno topništvo (haubice, topove, VBR većeg kalibra, npr. M-270 MLRS), tenkove i druga oklopna vozila, raketne sustave većeg (?) dosega, raketne i topničke sustave PR/PZO, borbene zrakoplove (avioni, bespilotne letjelice velikog dosega i He). Ukrajincima također treba omogućiti obranu od napada s mora. Za to su im neophodne protubrodske rakete i borbeni dronovi velikog akcionog radijusa koji će ugroziti sigurnost ruskih brodova u svakom kutku Crnog, Azovskog, pa i Kaspijskog mora. Pomorske desantne postrojbe ne bi smjele proći! Čini se kako treba reagirati odmah, bez odgode i bez fige u džepu. Ako se sad ne reagira agresor će se ohrabriti i još žešće napasti i ne samo Ukrajinu. U ruskim izjavama osporava se pravo postojanja Slovačke pa bi po njima dio trebalo pripojiti Češkoj, dio Mađarskoj, a dio Ukrajini, čitaj Rusiji. Čini se da to golica maštu barem jednoj članici NATO i EU. Geostrategija, geopolitika, pa i vojna strategija velikih sila se ne mijenja. One su dugoročne, ili kako reče i napisa Clausewitz: kao da su uklesane u kamen. Nasuprot strategiji, taktika i doktrina se mijenjaju pod mnogim utjecajima – od novonastalog okruženja do tehnike i tehnologije. Zabrinjavajuće je kratko pamćenje malih a „slonovsko“ u velikih, pa eto neki zaboravljaju 1956. i 1968. godinu.

Kakav je agresor?

Crnomorska flote krstarećim projektilima Kalibar gađa ukrajinske kopnene ciljeve

Agresor se ponaša kao seoski razbojnik i po poznatom načelu prijeti i napada prvi. Strategiju zasniva na nadmoćnoj vatrenoj moći, poglavito na raketnom oružju velikog dosega s velikom razornom moći. Toliko je bahat da i najbezobzirnije postupke (uključujući ratne zločine) opravdava suludim ciljem, a on sam je uništenje i države i naroda. Zastupljena je maksima „cilj opravdava sredstvo“, a kao nuklearna velesila i stalna članica VS UN Ruska Federacija se ruga svjetskoj zajednici. Suprotno opasnosti i nametnutom strahu, koji postaje neracionalan i ubilački za demokraciju, velikom medvjedu treba stisnuti m**a da zacvili i nikad mu više ne padne napamet ugrožavati opstanak ljudske vrste na ovoj našoj lopti. Ako se tome ne stane na kraj – UN bi uskoro mogao doživjeti sudbinu Lige naroda.

U doktrini spaljene zemlje i dalje će masovno koristiti prodore oklopno-mehaniziranih postrojbi, veliku potporu zemaljskih topničko-raketnih sustava za razaranje, te djelovanje preciznim, dalekometnim raketnim sustavima s brodova (vjerojatno i podmornica s Crnog mora) te mornaričkog i zrakoplovstva Svemirsko zračnih snaga. Nažalost, u mnogim od tih sustava ugrađene su komponente proizvedene na Zapadu, ali i u Ukrajini. U taktici Rusi imaju velikih problema jer pješaštvo nema potrebne sposobnosti za nužnu zaštitu tenkova pa su oni relativno lak plijen snalažljivim braniteljima pri uništavanju razvučenih kolona bočnim napadima i napadima dronovima. Kako izgleda, ne leži im pravi manevarski rat, a dolaskom toplijih dana još će više bit kanalizirani na uređene prometnice.

Što se traži?

UK bi mogla Ukrajini poslati i protubrodske sustave Harpoon?

Zapadne i ne samo zapadne države trebaju i moraju Ukrajini maksimalno pomoći te zaustaviti bijesnu zvijer. U svemu tome mogu pomoći države u čijim oružanim snagama i skladištima ima sovjetskog oružja. Naravno, bilo bi dobro da Ukrajinci dobiju i nešto s čim mogu udariti po područjima prikupljanja snaga i zauzimanja polaznih rajona za napad na ruskom teritoriju. Ovako se napadači mirno reorganiziraju kao da su izviđači na taborovanju. Ovdje je opet prisutna prijetnja Bjelorusije i Lukašenka, diktatora bez suvereniteta. Nova ofenziva je počela izvlačenjem, pregrupiranjem i popunom kopnenih snaga, te stalnim udarima po bojišnicama i važnim elementima obrane po cijeloj dubini od istoka do zapada i juga do sjevera Ukrajine.

Ponašanje Zapada prije ruske agresije nije zaustavljalo, nego nasuprot ohrabrivalo Rusiju na ovaj bezočan, agresorski rat. NATO ni na poziv Ukrajine ne bi bio spreman ući na njen teritorij – dok Putin upravo poziv sirijskog diktatora uzima za legitimitet svog ratovanja u Siriji.

Što je s jamstvom iz Budimpeštanskog memoranduma? Zašto se na njega nisu pozvale SAD i UK? U očekivanoj ofenzivi Rusija će koristiti još brutalnije metode i najrazornije konvencionalno naoružanje. Za nadati se je tek da neće pribjeći uporabi i nuklearnog, biološkog ili kemijskog oružja.

* gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini

Dvije od triju europskih oligarhija u nedjelju su na izborima potvrdile svoje statuse. Srbija i Mađarska ostaju pod upravama kružoka oko Vučića i Orbana, no trenutno je ipak mnogo zanimljvija budućnost Mađarske s obzirom da je ta država članica EU i NATO saveza tijekom prvog rata u Europi u 21. stoljeću.

Možda bi malo prenategnuto bilo reći da je Viktor Orban trojanski konj Vladimira Putina u ovim dvjema organizacijama. Ali samo malo, jer recimo, američki mediji uredno pišu kako je pobjedu u Mađarskoj odnio „Putinov saveznik”. Te riječi imaju dodatnu težinu nakon Orbanovih pobjedničkih riječi, gdje je zapravo ušao u verbalni sukob s Bruxellesom kao simbolom Europske unije ali i s Ukrajinom, odnosno ukrajinskim predsjednikom Volodimirom Zelenskim. Najprije je kazao da se njihova pobjeda vidi s Mjeseca, a „zasigurno iz Bruxellesa”. Potom je pojasnio kako je pobjeda velika s obzirom na to tko su sve bili protivnici, pa je nabrojio svoju domaću oporbu, briselske demokrate, neprolaznog Soroša, medunarodne medije, ali i „ukrajinskog predsjednika, također, nikad nismo imali toliko protivnika”.

Odnosi s EU i NATO

Nakon odlaska Angele Merkel s mjesta kancelarke Njemačke Orban je najavio kako će daljnja politika biti bez rukavica. I ovakvim nastupima sad to i dokazuje. Ali postoji mogućnost da se malo zaletio sa svojom samouvjerenošću. Jer početne su postavke jednostavne: Orbanu je potrebno da je Mađarska u EU i NATO-u, prije svega zbog ekonomske situacije – mađarska privreda skončala bi bez slobodnog europskog tržišta. Orban kupuje jeftine poene na domaćem terenu izigravajući frajera izjavama, ali mu ni u jednom trenutku ne pada na pamet izaći iz te birokratizirane Unije koju stalno proziva. A hrabrost da neće biti izbačen skuplja na činjenici da će Poljska uvijek sprječavati takvo što u strahu da ona ne bude sljedeća na listi za odstrel zbog svog osebujnog shvaćanja ljudskih prava. Dobar dio domaćih medija smatra kako je Orbanu to dovoljan osigurač, čini se kako i on to smatra, ali sasvim je moguće da su svi tu u krivu. Jer, da, strah Poljaka od izbacivanja iz EU postoji, ali imaju oni još jedan izraženiji. Onaj od Rusa, jer Poljaci su – uz izuzetak baltičkih država – jedini i član EU-a i NATO-a koji ima zemaljsku granicu s Rusima, dapače, s njihovom kalinjingradskom enklavom koja je faktički tvrđava. Uz povijest kakvu imaju s Rusima, apsolutno postoji granica do koje su Poljaci spremni ići kad je obrana Mađarske, odnosno Orbana, u pitanju. Onaj tren kad zaključe da je previše blizak Putinu Mađarska može pakirati kofere. „Putin je dugoročna opasnost i za Mađarsku, i tko to ne vidi čini veliku pogrešku”, kazao je u ponedjeljak ministar vanjskih poslova Poljske Marcin Przydacz, šaljući dosta jasnu poruku. Dojam je kako Poljacima nije najjasnije zašto su Mađari tako blagonakloni prema Rusima, uz koje ih vežu nelijepe uspomene iz 1956. godine. Ne shvaćaju Poljaci da je Orban bliži Matyasu Rakosiju nego Imre Nagyju.

Zanimljivo će biti i s članstvom Mađarske u NATO-u, iz kojeg formalno čak ni ne može biti izbačena, ali praktično je to potpuno drugačija stvar – mnogo će lakše odletjeti ako ostatak Saveza tako odluči. Jednostavno će biti dovedeni u situaciju da moraju otići sami. A takav scenarij, koliko god djelovao šokantno, nije uopće nerealan. Mađari, odnosno Orban kao stvarna personifikacija te države, ozbiljno su se zamjerili brojnim članicama NATO-a zbog svog mekog odnosa s Rusijom, odnosno Putinom. Oligarsko-diktatorski ustroj ovih dviju država očituje se baš u ovom uzajamnom odnosu, a odnos država manifestira se baš njihovom korelacijom. Da, Mađarska je implementirala neke sankcije protiv Rusije, bar formalno; veliko je pitanje poštuje li ih i u stvarnosti. Ali kakvi su stvarni osjećaji, najbolje sugerira čestitka iz Rusije na pobjedi, koja je srdačna kao da je sam Putin uzeo izbore. Jednostavno, današnje Rusija i Mađarska izuzetno su prijateljske zemlje.

Odnosi Rusije i Mađarske

Kakav je odnos Mađarske s Rusijom, svjedoči i pomalo bizaran podatak o mađarskoj državnoj novinskoj agenciji MTI, koja je pod apsolutnim utjecajem vlasti. Od početka invazije na Ukrajinu oni su to nazivali „ruska vojna operacija”, opasno slično onome „specijalna vojna operacija” kako sam Putin govori. Prema statistikama nezavisnih medija, samo u prvih pet dana rata MTI je 431 puta upotrijebio sintagmu „ruska vojna operacija”. Invaziju su nazvali ratom tek nakon što su se ozbiljno pobunili i mediji i tamošnji diplomatski zbor.

A koliko je Mađarska sigurnosni i politički problem za Europu i Ameriku, pokazuje uznemirujuća priča koju je prije nekoliko dana objavio Direkt36, nezavisni istraživački medij iz Mađarske. Naime, prema dokumentaciji koju su dobili, ruski obavještajci najkasnije su sredinom 2021. godine probili računalne komunikacije mađarskog Ministarstva vanjskih poslova i trgovine, tako da su Rusi vjerojatno unaprijed znali sve poteze mađarske diplomacije. Mađarska vlast ovo je zabrinjavajuće istraživanje nazvala „predizbornim podmetanjima”, a da sve dobije dodatnu notu bizarnosti, pobrinuo se sam ministar vanjskih poslova Peter Szijjarto, koji je krajem prošle godine, dakle u doba kad su Rusi, prema mediju Direkt36, imali puni pristup komunikacijama njegovog resora, od samog Vladimira Putina primio orden Reda prijateljstva, najviše priznanje koje strani državljanin uopće može dobiti od Rusije.

Mađarska i Hrvatska

Dodatno treba razraditi još jedan aspekt kada je Mađarska u pitanju. Jer, osim što je meko tkivo Europe i NATO-a, Hrvatska s njima dijeli drugu najdužu kopnenu granicu. A međusobni odnosi duboki su, prožeti i polukriminalnim i kriminalnim odnosima na visokoj razini, garnirani jednim dronom od nekoliko tona, naftnom kompanijom, nogometnim klubom i potihim mađarskim pretenzijama na hrvatski teritorij. Krenimo od nafte i MOL-ove kupnje Ine, što je na kraju završilo boravkom bivšeg hrvatskog premijera iza rešetaka. Taj naftni odnos do danas je kompliciran, a nekako čitavo vrijeme visi u zraku kako bi neki i iz trenutne vlasti nakon nekog vremena po sudovima mogli objašnjavati svoje odnose s Mađarima. Ne smijemo zaboraviti, od starta se nekadašnjeg, sadašnjeg, a – kako stvari stoje i budućeg – čelnika MOL-a, Zsolta Hernadija, teretilo da je prodaju INA-e MOL-u pospješio mitom od deset milijuna eura Ivi Sanaderu. Hernadi je jedan od glavnih energetskih stratega Mađarske danas, a ta energetska strategija možda je i glavni razlog velike ljubavi Budimpešte i Moskve. I još je uvijek tražena osoba od hrvatskog pravosuđa, koja u RH treba dvije godine odslužiti iza rešetaka. S Orbanovom pobjedom pitanje INA-e i dalje će biti problematično, a nad hrvatskim građanima stalno će visjeti pitanje je li samo Sanader uzeo eure.

Osim Hernadija, utjecaj na Hrvatsku ima i Orbanov dvorski tajkun Lőrinc Mészáros, koji se strelovito obogatio od dolaska na vlast svog prijatelja iz djetinjstva. Mislimo na Viktora Orbana, jasno. Mészáros je u Mađarskoj zadužen za gradnju stadiona, način izvlačenja državnog novca za privatne potrebe, a taj biznis prebacili su i na hrvatske terene – preuzimajući NK Osijek, te potom gradeći stadion za koji je novac dala i mađarska država. Mészáros je inače kod Orbana prije svega zadužen za nadzor medija jer je vlasnik ogromnog medijskog holdinga KESMA, do kojeg je došao bez velikih ulaganja iako se radi o medijima vrijednima desetke milijuna eura. Uz to se bavi bankama, turizmom, energetikom, poljoprivredom, nogometom, a stigne biti i gradonačelnik grada u kojem je Orban odrastao. Godine 2013. Mészárosa se računalo kao 88. najbogatijeg Mađara, 2017. već je bio peti najbogatiji, a danas je, jasno, prvi. „Za moje bogatstvo zaslužni su Bog, sreća i Viktor Orban”, izjavio je sam tajkun prije pet godina.

I, za kraj, jednu stvar ne se smije zaboraviti: Viktor Orban ima teritorijalne pretenzije prema Hrvatskoj. Koje zapravo jako loše skriva. „Oduzeli ste nam dvije trećine teritorija”, objavio je na Twiteru u lipnju 2019. godine, a iz njegovog su ureda pojasnili kako se radi o referenci na Trianonski ugovor, po kojem je nekadašnjem Ugarskom Kraljevstvu nakon Prvog svjetskog rata oduzeta većina teritorija, odnosno čak 72 posto. U svibnju 2020. godine pak na istoj je platformi objavio sliku globusa s velikom većinom Hrvatske u Mađarskoj. Slične eskapade imao je i prije. Uglavnom, Orban ne bi imao ništa protiv da otkači dio hrvatskog teritorija za sebe, ali trenutno nije dovoljno moćan za to. Pored prepreka u vidu NATO-a i EU-a, navodi se da je i Mađarska vojska prožeta korupcijom, a kako takve vojske izgledaju na terenu, vidimo na ruskom primjeru u Ukrajini. Uostalom, kad se stanje smiri i kad domaći političari prestanu lupetati svašta o padu drona u Zagrebu, Mađari će morati objasniti i što im je s radarima. Jer je to na kraju jedino bitno – kako se, kvragu, nešto od nekoliko tona leteći nekoliko stotina kilometara na sat moglo propustiti vidjeti na njihovim radarima.

A dalje?

Dakle, Mađarska definitivno ostaje neuralgično mjesto Europe, a pobjede oporbe u Budimpešti nisu bile dovoljne za umanjiti gotovo pa apsolutnu vlast Viktora Orbana – i tamo mala mjesta i sela iznose izbore. Dosta brzo EU i NATO morat će vidjeti što dalje s njima, za sada je gotovo pa sigurno da još neće biti odmrzavanja sredstava EU-a za Mađarsku, koja bi im sigurno dobro došla s galopirajućom inflacijom. Krug oko Orbana možda bi i bio najsretniji da zbilja uzmu one dijelove Ukrajine koje im Ruska Federacija u medijskim tekstovima režimskih „novinara” nudi. Ali ne smiju, još nije vrijeme da budu baš toliko bez rukavica. A i vojni odnos takav je da su Ukrajinci jednostavno mnogo moćniji od prvotnih očekivanja. Hrvatska će sva ova zbivanja morati pozorno pratiti jer velikomađarska agenda kod Orbana nikad nije bila prošlost. I, koliko god u ovom trenutku to možda zvučalo previše kataklizmično, sjetimo se da nitko nije mogao 2013. godine ni u najluđim snovima predvidjeti da će se ni za deset godina voditi krvave masovne bitke Rusa i Ukrajinaca pred Kijevom.

*gost autor: Danko Radaljac, novinar s dugogodišnjim iskustvom praćenja tema s područja obrane i sigurnosti

Kad u prvim danima agresije Rusija nije uspjela slomiti otpor Ukrajine ulaskom u Kijev, eliminirati izabranu vlast, postaviti svoje marionete i de facto okončati ukrajinsku državu, a  Ukrajince i službeno proglasiti Malorusima, strategija se mijenja pa agresor prelazi na doktrinu „spaljene zemlje“. Mislim da će zbog povijesne mitomanije Vladimir Putin ipak nastojati sačuvati najstariji dio Kijeva kao nekadašnju prijestolnicu Kijevske Rus’. To je samo mišljenje, jer i on može poželjeti izgraditi „stariji i ljepši Kijev“ kao i lumeni s naših prostora „stariji i ljepši  Dubrovnik“.

Krštenje Vladimira Velikog 988. godine (Viktor Vasnecov, 1848.)

Uz razvlačenje ukrajinskih snaga na sjeveru, sjeveroistoku i dijelom istoku, glavne operacije se izvode  na jugoistoku i jugu sa stalnim pritiskom iz odmetničkih pokrajina. Cilj je jasan, Ukrajini uzeti more i ako rat ne uspije u potpunosti – ostatke ostataka učiniti neodrživim, ovisnim o Rusiji i čekati novu prigodu. Početni strateški cilj je bez sumnje bio osvojiti i u nekom obliku anektirati Ukrajinu. Sad bi cilj mogao biti uspostaviti novu granicu na rijeci Dnjepar uz zauzimanje cijele ukrajinske crnomorske obale i povezivanje s  odmetničkom moldovskom pokrajinom (Pridnjestrovlje ili Transnjistrija), gdje Rusija ima svoje snage i instaliranu marionetsku vlast. Nakon razaranja Mariupolja i uspostave kopnenog koridora uz Azovsko more, pritisak će rasti prema Zaporižju i Dnjipru a iz Harkiva prema Poltavi. Svi ti prodori imaju za cilj ovladati lijevom obalom rijeke Dnjepra.

Što bi bilo nakon kapitulacije u istočnoj Ukrajini teško je i zamisliti. Vjerojatno bi Rusi ostaviti koridor za povlačenje. Ne zbog Ukrajinaca nego zbog opasnosti od odsudne bitke, bitke bez predaje i velikih vlastitih gubitaka. Možda i najvažniji bliski cilj je izolacija, neutralizacija i zauzimanje Odese. Pad Odese imao bi vrlo negativan učinak na moral ukrajinskih oružanih snaga i Ukrajinaca u cjelini. Također bi se povećao pritisak na Moldovu i Rumunjsku, te posredno na Bugarsku i Tursku. Ruske desantne/amfibijske sposobnosti nisu na nekoj velikoj razini, ali stalnim prijetnjama vežu dio snaga na sebe i na taj način slabe ukrajinske snage za obranu Mikolajeva i pomažu prodor prema jugu i jugozapadu, prema Odesi, ali i prema zapadu i sjeverozapadu prema Moldovi. Ako bi ruske snaga uspjele učvrstiti svoje pozicije Odesi „iza leđa“ grad bi mogao biti ugrožen, pa i zauzet s kopna uz sudjelovanje helikopterskih zračno-desantnih snaga s Krima. Nakon toga i razminiranja plovnih ruta kroz minsko polje, iskrcale bi se mornaričke snage s desantnih brodova, preuzele grad, a kopnene snage bi se oslobodile za daljnja djelovanja između Dnjepra i Dnjestra s mogućnošću zauzimanja Moldove.

Sadašnjom blokadom Odese i ostalih ukrajinskih luka sprječava se izvoz žita (i ne samo žita) kao važnog izvoznog proizvoda. Prema nekim podacima tamo se nalazi više od sto brodova. Ovom blokadom šalje se i poruka svijetu kako mu Rusija – uz abnormalne cijene energenata – nudi glad ili kupnju žita od Rusije. Popuštanjem Rusiji pristaje se na financiranje ruskog rata. Dolazi se u jako čudnu situaciju financiranja ruske agresije i ukrajinskog otpora. Sad su jasno vidljive posljedice pohlepe nekih europskih država, vjerovanje Rusiji i preveliko vezanje na njihove skoro neiscrpne energetske resurse. Plin, nafta i ugljen postali su najmoćnije rusko strateško oružje, snažnije od svih „nezaustavljivih“ ruskih oružja. Vezano za Odesu i miniranje mora, Rusija ubacuje u igru mogućnost da ukrajinske morske mine doplutaju do Bospora i ugroze pomorski promet. To je svakako moguće, jer „oslobađanje“ sidrenih mina mogu činiti i ruski protuminski ronioci – time iste postaju nekontrolirane i opasne, a morske struje su kao i dosad. Ipak, treba se zapitati nije li to priprema ruskog zatvaranja Bospora i sprječavanja ulaska ratnih te trgovačkih brodova NATO i drugih zemalja u Crno more, ujedno uz upozorenje crnomorskim državama da se ne usude raditi protiv ruskih interesa, a posebice ne u korist Ukrajine!?

Koliko je u Ukrajini ruskih vojnika, a koliko spavača?

U konačnici ishod rata bi mogla odlučiti veća upornost Zapada ili Rusije. Za nadati se da će heterogeni Zapad, usprkos nekima, izdržati više i dulje od praktički bar za sad monolitne Rusije. Čast izuzecima, ali ih na žalost nema u dovoljno velikom broju. Većina se ponaša kao oni što u tenkovske cijevi stavljaše  cvijeće kad krenuše razarati Vukovar. Razlike su u nijansama uzrokovane snagom agresora. Prema uspješnom i ne toliko preciznom ruskom „pronalasku“ za Ukrajinu važnih mjesta s oružjem i streljivom te živom silom, sigurno postoje ruske uhode i suradnici u tim napadima. Ti još prije rata spominjani ruski „spavači“ su se očito probudili i toliko su budni da su im oči crvene i nateknute jer „neprijatelj“ nikad ne spava, pa i oni moraju biti budni.

Rusija u kretanju, od Ivana IV Vasiljeviča “Groznog” nekad, do Vladimira Vladimiroviča Putina danas

Kijev – osluškivanje zvukova borbe

Pregovori će biti teški i ako se Ukrajina vojno ne obrani – mogli bi za nju biti ponižavajući. Sve ili skoro sve što bude pod ruskom okupacijom nakon primirja moglo bi dugo ili trajno ostati „rusko“. Ovo je  definitivno imperijalizam našeg vremena u stilu Ivana Groznog (Sibir), Nikolaja II (Ukrajina) i drugih ruskih, sovjetskih vladara i ponovo ruskog Cara. Ovo je imperijalizam „Cara“ Putina, službene Rusije i nažalost većine glasnog dijela Rusa. Nadati se je da je u tihom dijelu većina progresivna i da će se pravovremeno i gromoglasno izjasniti protiv rata.

Nadati se je dobro, ali se na nadu ne može i ne smije osloniti. Ova imperijalna politika leži u vjekovnom ruskom imperijalizmu i od njega se skoro nemoguće osloboditi jer su osvojene zemlje (prostor) kopneno vezani s europskom Rusijom. A takva Rusija bi podjelu svijeta po načelu nekadašnjih Haushoferovim panregijama, prilagođenih novim stvarnostima i odnosima u svijetu. Nekad su Njemačka i Rusija po Haushoferu (ako se ukaže prilika samo Njemačka) trebale vladati glavnim dijelovima svjetskoga kopna, Euroazijom i Afrikom, Arktikom i Antarktikom. Sad je to drugačije jer na putu od Rusije prema Indopacifiku su moćne i velike države Kina i Indija. Nova „panregija“ u kojoj bi Rusija bila dominantna je glavna euroazijska kopnena masa od Kurila do Atlantskog oceana. Ako ne baš sve to, onda barem preko Ukrajine i Moldove, pravoslavnom poveznicom do Cipra. Sličnu tezu iznio je i Samuel P. Huntington u svojo knjizi „Sukob civilizacija i preustroj svjetskog poretka“.

* gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini

Prema dostupnim podacima, bombastičnim naslovima i redakcijskim tvrdnjama iza kojih se kriju ljudi s malo znanja, držim potrebnim pokušati neke stvari pojasniti, i na taj način umanjiti strah te beznađe kojega svjesno ili nesvjesno šire pojedini samozvani stručnjaci.

Pa da vidimo što su to Rusi upotrijebili u daljnjem razaranju Ukrajine. Upotrijebili su hipersonički, parabalistički, zrakoplovni sustav Kindžal (dagger/bodež) za napad na selo Deljtin u regiji Ivano-Frankivsk u zapadnoj Ukrajini, i supersonički sustav K-300P Bastion-P (NATO, SS-C-5 Stooge) za gađanje ciljeva u i oko Odese. Bastion je izvrstan supersonični sustav, namijenjen za gađanje ciljeva na moru i kopnu krstarećim raketama P-800 Oniks. No, Bastion nije izazvao neku posebnu pozornost.

19.3.2022. – Rusi tvrde da su raketom Kindžal gađali ukrajinsko skladište u Ivano-Frankivsku

Kindžal/Bodež je prilagođena raketa balističkog sustava zemlja-zemlje, 9K720 Iskander. Raketa je konstrukcijski u manjoj mjeri modificirana. U prvom redu se to odnosi na pojačivač brzine, sustav navođenja i sustav manevriranja oko napadne parabalističke putanje pri napadu na odabrani cilj. Velika brzina od oko 10-12 M postiže se kombinacijom velike početne brzina koju na raketu prenosi zrakoplov nosač, MiG-31K koji nosi jednu raketu ili Tu-22M3 koji prema podacima može nositi četiri rakete, te raketni pojačivač, marševski raketni motor, i zemljina gravitacija zbog visine s koje se ta raketa lansira. Bojna glava je mase 500 kg s vjerojatno ojačanom udarnom (prednjom) stranom i kontaktnim (udarnim) upaljačem s usporenjem (odgodom) aktiviranja eksploziva. Na taj se način povećava učinkovitost uništenja vrlo utvrđenih i podzemnih objekata. Pored razornog eksploziva, raketa ima vrlo veliku kinetičku energiju. Čak i na krajnjem dometu – kad je istrošeno svo gorivo – masa je osjetno veća od 500 kg. Umjesto klasične bojne glave ta raketa može biti opremljena termonuklearnim punjenjem snage 100-500 kT. Doseg je od 2.000 do 3.000 kilometara, ovisno o avionu s kojeg se lansira. Navođenje na cilj je INS (inercijski sustav) s mogućnošću podešavanja iz GLONASS-a (ruskog satelitskog sustava), daljinsko upravljanje i optičko navođenje.

Projektil Kindžal na ruskom borbenom avionu MiG-31K

Putin, ruska i druga propaganda – svatko iz svog interesa – pa i neki naši „znalci“, kažu da ga se ne može presresti i da je nezaustavljiv. Znači li to – „Predaj se svijete“? Pouzdano nije tako i sustav je moguće presresti i uništiti, ali vrlo teško. Naravno, s raketama današnje proturaketne obrane nije ga moguće sustići ako je u trenutku otkrivanja obrambeni sustav iza, a nije ga moguće sustići ni ako je obrambeni sustav bočno (u mornarici je to „subočice“). Pa kako ga onda srušiti? Ostaje mogućnost kad je obrambeni sustav na ili dovoljno blizu branjenog objekta, znači da mu je dovoljno mali bočni parametar, a motriteljski sustav ga pravovremeno otkrije i omogući obrani dostatno vremena za upućivanje proturaketne rakete (raketa) u susret toj nemani. Naravno, sve je to složeno, vremena je malo, psiha poslužitelja na granici je pucanja ili je već pukla, ali tu su i zatvoreni, automatski sustavi lansiranja raketa te otvaranja topničke vatre. U proturaketne sustave ugrađena su mnoga ekspertna znanja i u zadnje vrijeme sve više „umjetne inteligencije“. U ratu ravnopravnih ili približno ravnopravnih opisano nije jedini način borbe s ovim moćnim sustavom. Svakako će se njih i njihove nosače pokušati uništiti još na zemlji ili u zraku prije lansiranja. Također, za vrijeme leta ostaje mogućnost elektroničkog djelovanja s ciljem onemogućavanja preciznog navođenja na cilj ili pak preuzimanje kontrole nad projektilom. Sateliti su važan kotačić u upravljanju raketom i bili bi među prvim metama, baš kao i zrakoplovi za izviđanje, otkrivanje i navođenje. Istina, Ukrajina nema čime uzvratiti, a Rusija se iživljava pokazujući svu destruktivnu moć s ciljem slamanja ukrajinske volje za obranom.

Projektil Kindžal isproban je u Siriji 2016. godine

Zašto su Rusi upotrijebili to oružje te razotkrili njegove i dobre i loše strane? Ne sumnjam da je lansiranje praćeno u realnom vremenu. Takvo oružje – da je toliko moćno koliko se o njemu priča – bilo bi čuvano za veće izazove. Ipak, za uporabu „Bodeža“ postoje barem tri razloga. Prvi  i vjerojatno najznačajniji je još uvijek osporavana ruska kontrola zračnog prostora Ukrajine. Iz toga razloga je opasno upotrijebiti razorne gravitirajuće avionske bombe. Uporabom planirajućih avionskih bombi rizik bi bio nešto manji, ali Rusija tu nije baš daleko odmakla. Zbog toga se udara s daljina bezopasnih za zrakoplove. Realno je očekivati više klasičnog bombardiranja, s manje preciznim bombama, što znači više razaranja, ako se do određene granice ne smanji ukrajinsko osporavanje ruske kontrole zračnog prostora. Drugi razlog je relativno velika probojna i razorna moć „Bodeža“ zbog moćne bojne glave, mase 500 kg i hiperzvučne brzine udara, 10-12 M, što joj dodaje ogromnu kinetičku energiju. Treći razlog je upozorenje NATO-u koje bi moglo glasiti „Eto vidite što imamo, vi mu ne možete ništa, a mi vas možemo gađati s daljina i do 3.000 km“. Rusija, kao ni bilo koja država na svijetu, nema dovoljno najsuvremenijeg oružja. Od hvaljenih sustava vjerojatno najviše imaju upravo ovih jer je to prilagođena i dorađena raketa iz sustava 9K720 Iskander ili njegovih inačica. Neovisno koliko je „Bodež“ hvaljen, ni on a niti ostala – kako kaže Putin – nezaustavljiva oružja, oružja bez sličnog/analognog na Zapadu, bilo gdje u svijetu ne mogu promijeniti odnos snaga na strateškoj a niti na taktičkoj razini ravnopravnih protivnika. Ostala takva hvaljena oružja su „Avangard“, „Cirkon“, „Sarmat“, „Burevestnik“, „Posejdon“ i „Peresvet“.

Avangard/Vanguard (Hypersonic Glide Vehicle – HGV) nije raketa. To je sustav bojnih glava koje u svemir iznosi balistička raketa. Kad se odvoje od rakete, bojne glave iz sustava Avangard lete prema cilju kao glajderi (HGV) pa ih je puno teže presresti nego „klasične“ nuklearne bojne glave interkontinentalnih balističkih raketa (ICBM). Maksimalna brzina mu je oko 27 M. Takvi HGV su odavno poznati, a u Drugom svjetskom ratu Hitler je upravo na taj način želio doseći teritorij SAD. Primjenom ovakvih bojnih glava podignuta je razina trke u naoružavanju velikih svjetskih nuklearnih sila. Za rat s Ukrajinom sustav nije relevantan, iako je raspoređen u operativno dežurstvo ruskih nuklearnih snaga na kopnu.

3M22 Zircon (Cirkon) je u prvome redu protubrodski i protukopneni sustav kojeg nose brodovi i  podmornice. Naravno, nema tehničkih zapreka da se lansiraju s kopna ili iz zraka. Izvorno, Cirkon je hipersonička protubrodska krstareća raketa. Brzina joj je 8 do 9 M, a ona može nositi klasičnu ili termonuklearnu bojnu glavu. Maksimalni dolet je oko 1.500 km, a operativni preko 1.000 km. Za postizanje tako velike brzine ova raketa koristi „scramjet“ (supersonic combustion ramjet/ramjet s nadzvučnim izgaranjem) te iskakanje na visinu od oko 30 kilometara. Pored eksploziva bojne glave veliki doprinos razaranju daje i ogromna kinetička energija čitavog projektila. Sustav nije u operativnoj uporabi, a upravo je završio ili završava zadnje provjere s podmornica i brodova.

RS-28 Sarmat je najnovija ruska teška ICBM raketa na tekuće gorivo. Na zapadu je često nazivaju i „Sotona 2“ (kao sustav nasljednik hladnoratovskih raketa R-36M, NATO oznaka SS-18 Satan). Može nositi 10-15 MIRV-ova („klasične“ termonuklearne bojne glave) ili za sada nepoznat broj HGV sustava Avangard. Masa rakete je preko 200 tona, duljina preko 35 metara i promjer 3 metra, doseg 18000 km. S takvim dosegom s ogromnog ruskog teritorija može doseći ciljeve bilo gdje preko sjevernog ili južnog pola. Navođenje je inercijsko, satelitsko (GLONASS), te astro-inercijsko (zvjezdano-inercijsko). Brzina je preko 20 M, no za ovaj rat s Ukrajinom sustav također nije relevantan.

9M730 Burevestnik (NATO, SSC-X-9 Skyfall), krstareća raketa na nuklearni pogon. Za ovaj rat raketa nije relevantna. Još je fazi ispitivanja i nije u operativnoj uporabi.

U ratu u Ukrajini Rusi koriste i sustav Bastion

Posejdon (NATO, Kanyon), ranije poznat pod ruskim kodnim imenom Status-6, je autonomno podvodno vozilo s nuklearnim pogonom i nuklearnom ili konvencionalnom (?) bojnom glavom. Još je u razvoju. Za ovaj rat s Ukrajinom sustav nije relevantan. S nuklearnom bojnom glavom naziva se oružjem za smak svijeta ili oružjem sudnjeg dana.

Peresvet (ruski : Peresvet), nazvan po Aleksandru Peresvetu, monahu Ruske pravoslavne crkve koji je poginuo u ratu s Tatarima 1380. godine. To je rusko lasersko oružje i još je u pokusnoj fazi. Rusi od njega očekuju puno.

Pored „Bodeža“, Rusija koristi veliki broj krstarećih raketa, „Kalibar“ i drugih, s brodova iz Crnog te Kaspijskog mora i zrakoplova. Velika je uporaba balističkih raketa, višecijevnih bacača raketa (VBR) velikog kalibra, te topništva/artiljerije (topovi, haubice i minobacači). To ipak nije dovoljno za sagledati kompletnu situaciju u ovom za mnoge nerazumnom ratu koji se pretvara u pokušaj uništenja jedne države i naroda. Hoće li uspjeti – ovisi o „razumnom“ dijelu svijeta?!. Kako rat odmiče, čitavo to događanje ima sve manje dodira s ratom kao vođenjem politike drugim sredstvima. Vođenje rata na ovaj način nema opravdanog ratnog cilja. Svi su izgledi da će ovo biti veliki ratni zločin i da će unazaditi Ukrajinu, Rusiju, ali i cijeli svijet. Ako se izmakne kontroli – unazadit će i kompletan život na Zemlji.

*gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini